Vrste roda rabarbare: Rheum officinale Baill — Rheum palmatum L. —
Rheum palmatum L. var. tanguticum Maxim. — Rheum rhaponticum L. i druge
vrste koje se upotrebljavaju za liječenje, kao vrlo ukusno povrće i kao
biljke za ukras.
Opis biljke: pod "pravom" rabarbarorn, od koje potječe droga u službenoj
upotrebi, tj. podanak s korijenjem (Rhizoina Rhei), podrazumijeva se
čitav niz vrsta rabarbare s malom botaničkom razlikom, ali s istim
ljekovitim djelovanjem.
Općeniti opis zajedničkih svojstava: iz trajnog, mesnatog podanka
izbijaju vrlo veliki krpasti listovi na mesnatoj peteljci. Između
listova izdiže se šuplja stabljika s velikim, bijelim i vrlo
razgranjenim cvatovima.
Miris i okus: podanak rabarbare ima odvratan, gorak i trpak okus i svojstven, gotovo odvratan miris.
Miris i okus podanka od vrste Rheum rhaponticum L. tj. Radix Rhei
Rhapontici ili Radix Rhei austriaca znatno su slabiji. Od te vrste
upotrebljavaju se i mesnate peteljke listova kao vrlo ukusno povrće koje
nema neugodan miris, a okusa je ugodna i kiselkasta.
Vrijeme cvatnje: lipanj.
Stanište: "prave" vrste rabarbare, u koje se ubrajaju Rheum officinale
Baill., Rheum palmatum L. i njezina odlika var. tanguticum, potječu
prvobitno iz visokih predjela Azije i Sibirije. Još je starokineska
medicina prije 5000 godina nazvala rabarbaru ta huang, kako se ona i
danas zove u Kini, a bila je vrlo cijenjena ljekovita biljka. Te vrste
rabarbare pojavile su se dijelom u Evropi, a i u SSSR-u u području Crnog
mora. Podanak se tamo zvao "ra", a pošto su ga "barbari" donijeli u
Rim, nastalo je otuda ime rabarbara. Tu i tamo se te vrste rabarbare
sade u srednjoj Evropi i u vrtovima. Jedna ovim vrstama slična vrsta
rabarbare je prvotno u južnoj Rusiji i u Sibiriji udomaćena, a to je
Rheum rhaponticum L., koja se dosta sadi u Francuskoj, Njemačkoj,
Austriji i Mađarskoj. Ona djeluje kao i ostale vrste rabarbare, samo
znatno slabije ali je mnogo prikladnija za uzgoj u klimatskom području
srednje Evrope. Obje vrste rabarbare ne podnose neposredno gnojenje, jer
im se izravnim gnojenjem pogoršava kvalitet.
Sadnice rabarbare presađuju se svake druge godine u dobru vrtnu zemlju,
koja je godinu dana prije toga dobro pognojena potpuno zrelim stajskim
gnojem.
Ljekoviti dijelovi biljke: u službenoj je upotrebi podanak rabarbare
(Rhizoma Rhei) i to ili u cijelim komadima ili pripravljen kao prah.
Droga većinom potječe iz Kine, gdje se sabire u vrijeme cvatnje od
divlje rastućih biljaka.
Ljekovite i djelotvorne tvari: korijen rabarbare sadrži razne
antrahinonske derivate, koji postoje u obliku lako razgradivih spojeva
sa šećerom. Osim toga, nalazi se tanin koji je također vezan na tvari
slične šećeru, te škrob (16 %!), oksalna kiselina, krizofanska kiselina,
emodin i vitamin C. Pretpostavlja se da sadrži i ostale vitamine, ali
do sada nisu još dokazani.
Ljekovito djelovanje: sastav ljekovitih tvari pokazuje da podanak
rabarbare djeluje u dva smjera i to: prema uzimanim količinama ili
djeluje na pospješenje stolice ili na zatvaranje. U većoj količini, ako
se uzme 1 čajna žlica sitno izrezanog ili u prah stučenog podanka na 1
šalicu vode kao dnevnu količinu, djeluje podanak kao lagano sredstvo za
otvaranje. Uzme li se, naprotiv, samo 1/4 navedene količine, tj. 1 čajna
žlica na 4 šalice vode i od toga samo 1 šalica kao dnevna količina,
podanak djeluje na zatvaranje.
Prvi način upotrebe će se poduzeti kod začepljenja ili kod opće tromosti
crijeva, dok će se za drugi način upotrebe odlučiti kad se javi
proljev: kod katara želuca i crijeva. Blagi i bez nadražaja način
djelovanja čini podanak rabarbare naročito prikladnim za primjenu kod
djece ili slabijih osoba. Za dulju upotrebu podanak rabarbare nije
prikladan, jer kroz naglašavanje jednog ili drugog ljekovitog učinka
može nastupiti ili suprotno od željenog uspjeha liječenja ili nepovoljne
popratne pojave. U tom slučaju bit će prikladna promjena s
odgovarajućim drugim ljekovitim biljkama.
Žene u drugom stanju ne trebaju upotrebljavati podanak rabarbare, ni na
jedan navedeni način, a isto tako i majke koje doje ne trebaju uzimati
rabarbaru ni u kom obliku, jer majčino mlijeko može kod dojenčadi
uzrokovati proljev. Postoje osobe koje prema rabarbari imaju izrazitu
nenaklonost (idiosinkrazija), pa takve osobe trebaju rabarbaru u svakom
obliku izbjegavati. Sok od rabarbare ima još jedno nepoznato svojstvo
koje štiti zube. Osobe s vrlo osjetljivom ili vrlo tankom zubnom
caklinom, trebaju uzimati sok od rabarbare, a izbjegavati druge voćne
sokove zbog voćne kiseline.
Primjena u pučkoj medicini: pučka medicina primjenjuje onu vrstu
rabarbare, kod koje se više upotrebljava mesnata lisna peteljka, a manje
podanak. Crvenkasto-zelene mesnate lisne peteljke velikih listova mogu
se dva puta sabirati i to prvi puta između početka lipnja i sredine
srpnja, a drugi puta u rujnu, ponekad čak i u prvoj polovini mjeseca
listopada. Kiselkasti okus mesnatih peteljki listova uzrokuje oksalna
kiselina, koja se u peteljkama nalazi u podnošljivoj količini. Sami
listovi, međutim, sadrže znatno veće količine oksalne kiseline, te se ne
smiju upotrebljavati ni za pripremu kompota, ni za pripremu kao povrće.
Prevelike količine oksalne kiseline bit će u crijevima usisane te će
zajedno s kalcijem stvoriti netopiv kalcijev oksalat. Posljedica toga su
krvarenje bubrega i druga ozbiljna oboljenja tijela. U peteljkama
sadržana oksalna kiselina djeluje lagano na otvaranje, odnosno,
pospješuje stolicu, nadalje lagano na izlučivanje mokraće tako da se
vrlo preporučaju svi razni načini pripreme lisnih peteljki od vrste
Rheum rhaponticum. Kod tromosti crijeva, koja se rado pojavljuje kod
duže bolesti, treba često uzimati kompot, marmeladu ili sok od
rabarbare.
Kod bolesti s povišenom tjelesnom toplinom, uzima se sok od rabarbare, jer on naročito djeluje na gašenje žeđi.
Kompot od rabarbare, pomiješan s medom, jača rekonvalescente. Blago
djelovanje lisnih peteljki rabarbare očituje se u boljem izlučivanju
mokraće.
Primjena u liječenju životinja: u veterinarskoj medicini rabarbara se upotrebljava kod tromosti crijeva.
