Zašto sve religije nisu jednake? Svaka kultura ima svoje mislioce koji
zaključuju da je Bog beskonačan, transcendentan, sveprisutan,
sveobuhvatan i nadasve, samo sebi sličan. Zašto onda postoji toliko
vrsta religija?
Religije stvara, određuje i boji djelovanje između ljudi i duhovnoga
poticaja što ih dodiruje. Prvo postoji poticaj, njega slijedi kult i
zatim to postaje kulturom. Prema tomu, svaka religija ima svoj početak,
vrhunac i kraj. Tip poticaja i razvoj potencijala povezani su sa stanjem
kristalizacije rase ili ljudi među kojima se poticaj očituje. Na taj
način religije mogu rasti i razvijati se do određene granice. Međutim,
mogu i kristalizirati i onemogućavati dalji razvoj.
Mudrost Vedante stara je tisućama godina. Vedanta se sastoji od Bhagavad
Gite, Upanišada i Brahma Sutri - triju vodiča koji yogiju daju
orijentaciju. Istinska yoga poučava kako čovjek može postati Bogom do
one mjere do koje u sebi ojača sliku počela. Da bi u toj namjeri pomagao
ljudima, sustav je u dalekoj prošlosti razvio niz fizičkih položaja
koji odgovaraju djelovanju stanovitih snaga u svemiru. Moguće je bilo
postići jedinstvo s božanskim uz pomoć koncentracije i meditacije. Niže
biće postajalo bi tako jedno s višem bićem.
SVIJEST U ASTRALNOJ SFERI
Općenito govoreći, ljudi u prošlosti nisu bili takvi individualci kakvi
su danas. Njihova je svijest bila podređenija sviješću grupe kojoj su
pripadali. Danas to možemo pratiti kod fanatičnih članova nekih
političkih stranaka. U prošlosti je svakodnevni život bio određen
precima, devama i ostalim prirodnim snagama koje su predstavljane kao
bogovi. Ljudi su bili svjesniji u astralnim sferama i čak su
komunicirali s entitetima koji su tamo obitavali. Jedan život
samožrtvovanja i samokontrole, lišen stvaranja karme, bio je dovoljan za
oslobođenje od fizičkoga tijela. I tako bi ljudi ulazili u veliko
božansko područje, bez obzira na to kako se ono zvalo - Brahma, Vishnu
ili koje drugo božanstvo.
Otprilike šest stoljeća prije kršćanske ere pojavio se Buddha sa svojim
učenjem o izbavljenju. Ono je imalo potpuno drukčiju orijentaciju u
kojoj je sannyasin igrao ključnu ulogu, što se svodilo na odbacivanje
triju svjetova: svijeta čovjeka samoga, svijeta njegovih predaka, i
svijeta bogova. Ljudi su patili radi svojih nagona i doživljavali su
svoju nečistoću kao uzrok patnje. Stoga je Buddha poučavao o čistoći
brojnih aspekata života - čovjek mora prognati svu nečistoću i tako
postići božansko.
ČOVJEK KOJI RAZMIŠLJA POSTIŽE AUTONOMIJU
Šest stotina godina kasnije, scena se u potpunosti mijenja. Počinje se
buditi grčko-rimska civilizacija, od koje su posebno europske kulture
preuzele mnoge ideje, uvide i zakone. A što se dogodilo na polju
religije? Danas, osoba koja razmišlja više ili manje stoji čvrsto na
svoje dvije noge. Odgovorna je za svoja djela i, koliko to vlasti
dopuštaju, može izabrati svoj život i duhovnu orijentaciju. To je nova
faza u razvoju arijskoga čovječanstva: tragati za Bogom u negaciji i
oslobođenju od prirodne svijesti.
Posljednjih godina vladavine rimskoga cara Augusta Isus je širio svoje
učenje, utemeljeno na tim novim mogućnostima. Nije se više radilo o
uklanjanju patnje, već o njezinu prihvaćanju kao jednog od aspekata
prirode. Božansko načelo u čovjeku mora biti ponovno rođeno, oslobođeno,
jer bez toga živoga načela ljudska duša ne može pronaći vječnost. Isus
kaže: «Nitko ne može doći k Ocu nego kroz mene.» (Ivan 14:6) Apostol
Pavao kaže: «Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava
u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u
slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo
duhovno.» (I Korinćanima 15:42-44)
U to vrijeme sjedište je svijesti u glavi, dakle u fizičkomu tijelu.
Tako je i danas. Ezoterijski autoriteti objašnjavaju da se središta
raznih nosača sastaju u glavi. Stoga ne možemo izravno percipirati,
doprijeti, osjetiti i iskusiti Duha, Boga. «Meso i krv na mogu
naslijediti kraljevstvo Božje», kaže Isus. (I. Korinćanima 15:50) To
jest i ostaje čista gnostička izjava! Nema sumnje: Isusovo učenje o
oslobođenju u potpunosti je gnostičko.
Dva tisućljeća kasnije vidimo što ostaje od poticaja koji je trebao
srušiti dogme i pravila. Stvorene su nove dogme, podignuti novi zidovi
oko iskreće jezgre ljubavi i slobode. Kakva je tuga uslijedila! Bog je
stavljen u nebo da bi mu se ljudi mogli moliti. A teolozi svih vrsta i
tipova pojavljuju se kao posrednici koji ga objašnjavaju ljudima. Takve
su gnostici, čije je polazište božanska iskra u ljudskomu srcu, trpjeli
zbog svoje «drskosti».
ČOVJEK JE MIKROKOZMOS
Vrijeme je prolazilo. Valentin je optužen za herezu; Mani je osnovao
svjetsku religiju, religiju svjetlosne duše, i nestao u svojim lancima.
Pavlićani i bogumili bili su proganjani i izdavani. Katare su spaljivali
na tisuće. Rosenkreuzeri, templari i mistici proganjani su i uklanjani
kada je god to bilo moguće.
Pojam «mikrokozmos» javlja se tijekom renesanse. Čovjek je mikrokozmos!
Mali je svijet odraz makrokozmosa. Mali svijet u kojemu se nalazi sve
što čovječanstvu treba da se očituje prema božjemu planu. To je gledište
brzo bilo usvojeno i renesansni je čovjek otkrio da je autonomno biće
koje posjeduje svoje nebo i zemlju i koje može upravljati vlastitim
nebom i zemljom.
Međutim, njegova se svijest još nije bila u potpunosti razvila. U
osamnaestomu stoljeću enciklopedisti su vjerovali da sve znaju i pisali
su o svomu znanju podebele knjige. U devetnaestom i dvadesetom stoljeću
znanost se bori za prvenstvo i čovjek se od tada razvija tako da izađe
iz stanja društvene izolacije i postane društvenim bićem.
Danas, kada ulazimo u dvadeset i prvo stoljeće, čovječanstvo je pred
novom fazom. Ljudi su u potrazi za novim aspektima svijesti, čak i za
potpuno novom sviješću! Govore o smislu svog života i tragaju u svim
smjerovima za nečim što ih povezuje s njihovom trenutnom sviješću. Život
zadobiva smisao samo kada u srcu pronađemo svoju duhovnu osnovu. Taj je
duhovni potencijal osnova za istinsko obnavljanje cijeloga života, ne
samo nakratko, već slijedeći struju vječnosti. Sva mudrost koja je u
mikrokozmosu sijana stoljećima čovječanstvo tjera na ostvarivanje. Mi s
time nešto moramo učiniti! Zato slijedi reakcija, reakcija koju
stimulira struja snage iz božanske jezgre u srcu.
SADA SE ODVIJA PROCES REGENERACIJE
Ruža se budi! Ona mijenja čovjeka. Stavlja ga u proces regeneracije iz
kojega se rađa duhovno tijelo. Ono što je važno jest individualni uvid,
čista žudnja, čisti motivi i trajna težnja. «Sije se tijelo prirodno,
uskršava tijelo duhovno.» To je duhovno tijelo duhovno-duševni čovjek
koji nadilazi ograničenja prirode.
Nitko to ne može učiniti umjesto nekoga drugoga. Svatko treba raditi na
vlastitomu spasenju. Svatko valja započeti na svojim osnovama koje su
povezane s osnovama cijeloga čovječanstva.
Stoga su sve duše povezane i čine jedinstvo «bića duša», dok su
istovremeno nosači tih duša, mnoga pojedinačna «ega» često jedni drugima
za vratom. Nitko se ne može osloboditi od čovječanstva, svi pripadaju
njegovu tijelu. Zlatni Ružin Križ poučava o nestalnosti zemaljske
prirode i o tomu kako čovjek ne može naći trajnu sreću na zemlji. Svrha
je života pronaći vječnu mudrost koja leži u srcu kao sjeme što ga treba
posijati. Kada to sjeme proklija, duh može rasti ako se preda procesu
rasta.
«MOJE JE SEBSTVO MOJE NAJNUTARNJIJE SRCE»
Makrokozmos pruža svakomu tipu duše planirano, skladno polje razvoja,
koje obujmljuje i prožaruje nespoznatljivo. I mikrokozmos zemaljskoga
čovjeka spiralno raste u tomu polju. Tako je božansko prisutno u svim
živim bićima i očituje se u prikladno vrijeme. U dubokim gnostičkim
tekstovima Upanišada govori se o atmanu u srcu, koji je jedno s
božanskom prvobitnom supstancijom. «Moje je sebstvo moje najnutarnjije
srce, manje je od rižina zrna ili zrna gorušice ili jezgre prosena zrna.
Moje je sebstvo u mojemu najnutarnjijemu srcu veće od zemlje, veće od
svemira, veće od tih svjetova. Djelatno je posvuda, moguće ga je svugdje
osjetiti, iskusiti, sveobuhvatno je, bez riječi je i bez brige: takvo
je moje sebstvo u mojemu najnutarnjijemu srcu. To je Brahma.»