Rudolf Steiner - Osnove Ezoterije ( 3. dio )

OSNOVE EZOTERIJE XI / XXXI
Berlin, 6 listopad 1905

Danas ćemo objasniti kako radi Karma i sebi razjasniti u kakvoj je to vezi s takozvana tri svijeta. Svi ostali svjetovi, s izuzetkom ova tri, teško dolaze u razmatranje kada je riječ o ljudskom razvoju; tri relevantna su fizički, astralni i mentalni svjetovi. Za vrijeme dnevnog stanja svijesti, mi smo u fizičkom svijetu; tamo, u izvjesnom smislu, imamo potpuno i jednostavno fizički svijet ispred nas. Moramo samo usmjeriti naša osjetila prema vani da bi ispred nas imali fizički svijet kao takav. Ali u trenutku kada gledamo na fizički svijet s interesom, pristupamo mu s osjećajem, mi smo već dijelom u astralnom svijetu i samo djelomično u fizičkom svijetu. Samo začeci življenja potpuno u fizičkom svijetu su prisutni danas u ljudskom životu; na primjer, kada netko jednostavno promatra umjetničko djelo bez da osjeća bilo kakvu želju da ga posjeduje. Ovakva kontemplacija umjetničkog djela je važan čin duše, kada, zaboravljajući na sebe, radimo zaista na duhovnom zadatku. Ovo življenje u potpuno fizičkom svijetu, zaboravljajući sebe, vrlo je rijetko. To je rijetkost da se na prirodu gleda u punoj kontemplaciji, jer su obično uključeni mnogi drugi osjećaji. Ipak, ovo nesebično življenje u fizičkoj prirodi je od vrlo velike važnosti; jer samo tako čovjek može imati pravu svijest o sebi. U svim drugim svjetovima običan čovjek je još uronjen u svijet nesvjesnog.

U fizičkom svijetu čovjek nije jedino svjestan sebe, on može također postati nesebičan. Njegova dnevna svijest međutim nije još nesebična ako nije u stanju zaboraviti sebe. Ovdje fizički svijet nije prepreka, već djelovanje astralnog i mentalnog svijeta. Ako, međutim, on zaboravi sebe, razdvojenost nestaje i on nalazi svoje ‘biće’ rašireno u ono što je vani. Ali samo u fizičkom životu današnji čovjek može razviti ovu svijest o sebi bez razdvojenosti. Svijest o sebi mi zovemo ego. Čovjek može postati svjestan sebe jedino unutar okruženja. Tek kada stekne osjetila prilagođena za određeni svijet on može postati samosvjestan u tom svijetu. Sada ima osjetila jedino za fizički svijet ali drugi svjetovi stalno djeluju u svijesti o sebi i zamračuju je. Kada u njoj djeluju osjećaji, to je astralni svijet; kada netko misli, u svijesti djeluje mentalni svijet.

Misli mnogih ljudi nisu ništa više od refleksija okruženja. Vrlo je rijetko imati misli koje nisu tako povezane. Čovjek ima takve više misli jedino kada su budna osjetila za mentalni svijet, tako da misli ne samo da misli, već ih opaža oko sebe kao bića. On tada u mentalnom svijetu ima istu svijest o sebi kao onu koju je posjedovao Chela, Inicijat. Kada netko pokuša eliminirati prvo fizički svijet oko njega, zatim sve impulse, strasti, promjene raspoloženja i tako dalje, obično ni jedna misao nije ostala. Samo pokušajmo oslikati sve što utječe na čovjeka utoliko što živi u prostoru i vremenu. Pokušajmo pozvati pred dušu sve povezano s mjestom gdje živimo i vremenom u kojem živimo. Sve što duša stalno ima u sebi kao misli zavisno je o prostoru i vremenu. Sve to ima prolaznu vrijednost. Treba prema tome prijeći od reflektiranih impresija osjetila i dopustiti da živi podnošljiv misaoni sadržaj da bi se postepeno razvila devachanska osjetila. Rečenica kao ona iz ‘Svjetla na putu,’ “Prije nego oči mogu vidjeti moraju napustiti suze ”, [Originalni engleski od Mabel Collins bi prije bio“Prije nego oči mogu vidjeti moraju biti nesposobne za suze.”] vrijedi za sva vremena i sva mjesta. Kada dopustimo da ovakva rečenica u nama živi, tada u nama živi nešto što je iznad prostora i vremena. To je sredstvo, sila, koja postepeno dopušta devachanskim osjetilima da se probude u duši za ono vječno u svijetu.

Tako čovjek ima svog udjela u tri svijeta. Međutim tek je postepeno došao u ovu situaciju. Nije uvijek bio u fizičkom svijetu; tek je postepeno postao fizički i stekao fizička osjetila. Prethodno je bio na višim planovima. Sišao je sa Astralnog Plana na Fizički a prije toga sa Mentalnog Plana. Ovaj potonji dijelimo na dva dijela, Niži Mentalni ili Rupa Plan, gdje je sve već diferencirano, i Gornji Mentalni ili Arupa Plane, gdje je sve nediferencirano u stanju zametka. Čovjek je sišao sa Arupa Plana kroz Rupa Plan i Astralni Plan u Fizički plan. Tek je na fizičkom planu postao svjestan sebe. Na Astralnom Plan on nije svjestan sebe a na Rupa i Arupa Planovima još manje. Na fizičkom planu čovjek po prvi puta dolazi u kontakt s vanjskim objektima u svom neposrednom okruženju. Kada god se biće susretne s vanjskim objektima, to označava početak samosvijesti. Na višim planovima život je još potpuno zatvoren unutar sebe. Kada je čovjek živio na astralnom planu jedina realnost koju je imao proizlazila je iz njegovog vlastitog unutarnjeg života. To je po svojoj samo prirodi bila slikovita svijest. Čak iako je to bilo živo iskustvo ipak je to bila samo slika koja je izniknula unutar njega. Od ovoga, sadašnji dnevni snovi samo su slabi ostatak. Kada je na primjer astralno ljudsko biće pristupilo soli, to je nesvjesno utjecalo na njega i unutar njega bi izniknula slika. Ako je pristupio nekome tko je bio suosjećajan prema njemu on ga ne bi vidio izvana, već bi unutar njega izniknuo osjećaj simpatije. Ovaj životu u astralu bio je od potpune samosvojnosti i razdvojenosti. Samo na fizičkom planu čovjek se može odreći svoje razdvojenosti, u tome što preko svojih osjetila on opaža objekte, spaja se sa svojim okruženjem, sa Ne-Ja. U tome leži važnost fizičkog plana. Da čovjek nije ugazio na fizički plan, nikada se ne bi mogao odreći svoje odvojenosti i okrenuti svoja osjetila prema vani. To je u stvari gdje počinje rad na nesebičnosti. Sve osim čiste kontemplacije fizičkih stvari više pripada egu. Treba se prilagoditi živjeti na višim planovima onako nesebično kao što je čovjek to počeo činiti na fizičkom planu, iako do sada samo rijetko. Objekti fizičkog plana tjeraju čovjeka da postane nesebičan i da daju nešto objektu, što je Ne-Ja. S obzirom na želje, na ono što živi u duši, čovjek još usmjerava svoj život u skladu sa svojim žudnjama. Na fizičkom planu mora se naučiti odreći, osloboditi želje od sebe. To je prvi korak.

Slijedeći korak je da se usmjeri ne prema svojim vlastitim željama već prema onima koje mu dolaze izvana. Nadalje, kada čovjek svjesno i vlastitom voljom ne djeluje u skladu s mislima koje se javljaju unutar njega, već se preda mislima koje nisu njegove vlastite, tada se uzdiže gore na plan Devachana.

Moramo prema tome tražiti u višim svjetovima nešto što leži izvan nas kako bi se odnosili prema tome kao što se odnosimo prema objektima u fizičkom svijetu. Stoga, moramo uzeti u obzir želje Inicijata. Student okultnog uči o željama koje su ispravne za čovječanstvo i sebe usmjerava u skladu s njima, baš kao što se kroz vanjsku prinudu netko usmjerava prema čulnim objektima. Kultura i učenje o željama vodi nas na Astralni plan.

Kada netko postane u mislima nesebičan, dopuštajući vanjskim mislima Učitelja mudrosti da prođu kroz njegovu dušu — preko koncentracije ili meditacije na misli Učitelja — tada također opaža misli svijeta koji ga okružuje. Učenik okultnog već može postati Učitelj na Astralnom planu, ali na Mentalnom planu to je moguće jedino za više Učitelje.

Na prvom mjestu čovjek stoji pred nama u svojoj fizičkoj prirodi. On u isto vrijeme živi u Astralnom i Mentalnom svijetu, ali samosvijest ima samo u fizičkom svijetu. Mora prijeći cijeli fizički svijet dok njegova svijest o sebi nije apsorbirala sve što ga fizički svijet može naučiti. Ovdje čovjek sebi kaže: ‘Ja’. Povezuje njegovo ‘Ja’ sa stvarima oko njega, uči proširiti svoje ‘Ja’ kroz kontemplaciju; ono teče vani i postaje jedno s objektima koje je potpuno razumio. Ako smo već razumjeli cijeli fizički svijet više ga ne trebamo, jer tada bi ga trebali imati unutar nas. U sadašnje vrijeme čovjek ima unutar sebe samo dio fizičkog svijeta. Ljudsko biće koje je rođeno kao Lemurijanac u svojoj prvoj inkarnaciji, koje je upravo u točki usmjeravanja svog ega prema fizičkom svijetu, zna do tada samo malo o njemu. Kada međutim on dođe do svoje zadnje inkarnacije, morat će imati ujedinjen cijeli fizički svijet sa svojim ‘Ja’.

U fizičkom svijetu čovjek je prepušten sebi, ovdje ga nitko ne vodi, on je stvarno napušten od Boga. Kada je došao iz Astralnog svijeta Bogovi su ga napustili. U fizičkom svijetu mora naučiti postati vlastiti gospodar. Ovdje u stvari može živjeti samo, kao što u stvari i živi, njišući klatno mudro između istine i pogreške. Mora pipati i tražiti put za sebe. Sada uglavnom pipa u mraku. Njegov pogled je okrenut vani; ima slobodu izbora, ali je također izložen greškama. Na Astralnom planu nije imao takvu slobodu; tamo je bio pod prisilom od sila koje stoje iza njega. Kao vrsta marionete on još visi na strunama Bogova; još ga moraju voditi. Utoliko što je čovjek danas još duševno biće, Bogovi još žive u njemu. Tu su sloboda i nesloboda jako izmiješane. Njegove želje se stalno mijenjaju. Ova plima i oseka želja dolaze iznutra. Tu su Bogovi koji rade u čovjeku.

Čovjek je još manje slobodan na Rupa planu Mentalnog svijeta, a još i manje na Arupa planu Višeg Mentalnog svijeta. Čovjek postepeno postaje slobodan na fizičkom planu što više, kroz znanje, postaje nesposoban za grešku.

U istom stupnju u kojem radi na fizičkom planu i upoznaje ga, stiče sposobnost prijenosa u Arupa plan onoga što je naučio u fizičkom svijetu. Arupa plan je sam po sebi bezobličan, ali dobiva formu kroz ljudski život. Čovjek sakuplja rezultate lekcija koje je naučio na fizičkom planu i prenosi ih, kao čvrsto etablirane oblike u duši, gore u Arupa plan. Zato je u grčkim Misterijima duša zvana pčela, Arupa plane košnica a fizička zemlja polje cvijeća. To je podučavano u grčkim Misterijima.

Što je sada to bilo što je nagnalo dušu dolje na fizički plan? To je bila želja, žudnja: ni na koji način nije sišla na niži plan osim kroz želju. Prethodno je duša bila u astralnom svijetu; ovo je svijet želja. Sve što su Bogovi u astralnom svijetu usadili u ljudska bića bio je potpuno svijet želja. Najistaknutiji atribut ovih pred-Lemurijskih bića bila je želja za fizičkim. Čovjek je u to vrijeme imao pravu žudnju za fizičkim: imao je unutar sebe nesvjesnu, slijepu žudnju za fizičkim. Ta žudnja je jedimo mogla biti smirena kroz svoju zadovoljštinu. Preko ideja, preko aspekata znanja kojeg stiče, ova žudnja za fizičkim nestaje.

Nakon smrti duša ide na astralni plan i odatle na Rupa i Arupa planove. Ono što je duša stekla tamo deponira. Ono što još nije donijela sobom, što je još nepoznato, nagoni je ponovno dolje; to izaziva težnju za nove inkarnacije. Koliko dugo duša ostaje na Arupa planu zavisi od toga koliko je ljudsko biće steklo na fizičkom planu. U slučaju divljaka to je vrlo malo i tako u njegovom slučaju postoji samo slabi bljesak na Arupa planu. Tada se ponovno spušta u fizički svijet. Onaj tko je naučio sve u fizičkom svijetu više ne treba napuštati Arupa plan, ne treba se više vratiti na fizički plan, jer je ispunio svoju dužnost u fizičkom svijetu.

S obzirom na njegovo astralno biće, čovjek danas još napola pripada astralnom svijetu. Astralni omotač bio je napola probijen i on opaža svijet fizičkog preko svojih osjetila. Kada uspije živjeti na astralnom planu kao što sada živi na fizičkom planu, kada tamo nauči promatrati na sličan način, tada također donosi percepcije astralnog plana na Arupa plan. Ono što tada nosi gore od astralnog plana struji međutim još više od Arupa plana gore na slijedeći viši, Buddhi plan. Također i ono što postiže na Rupa planu kroz meditaciju i koncentraciju nosi sa sobom gore na Arupa plan i tamo to daje preko na još više planove.

Onaj dio čovjeka koji je astralan otvoren je napola prema fizičkom svijetu a napola prema višim svjetovima. Kada je otvoren fizičkom svijetu dopušta sebi da bude upravljan percepcijama osjetilnog svijeta. Sa druge strane je predmet upravljanja odozgo. Isti je slučaj s njegovim mentalnim tijelom. Ovo potonje je također djelom upravljano izvana a dijelom upravljano iz unutarnjeg svijeta od Bogova, Deva. Pošto je to tako čovjek mora sanjati i spavati.

Sada također može razumjeti prirodu spavanja i sanjanja. Sanjati znači okrenuti se prema unutarnjim Deva-silama. Čovjek sanja gotovo cijelu noć samo se toga ne sjeća. Za vrijeme sna mentalno tijelo je kontinuirano vođeno od Deva. Čovjek još nije svjestan sebe na višim planovima, stoga u snu nema samosvijest. Počinje to biti na astralnom planu. U dubokom snu on je na mentalnom planu. Tamo apsolutno nema samosvijest. Samo je na fizičkom planu čovjek budan. Ovdje je njegov ego prisutan i nalazi svoj puni izražaj. Astralni ego ne može se još potpuno izraziti na fizičkom planu i prema tome mora povremeno napuštati tijelo. Da bi se to moglo dogoditi čovjek mora spavati. Stanje sanjanja i spavanja samo su ponavljanja ranijeg razvoja. Na astralnom planu on je bio u stanju sanjanja, na mentalnom planu je zaspao. Ova stanja ponavlja svake noći. Tek kada stekne osjetila za druge planove on više ne sanja niti spava, već tada opaža stvarnosti. Učenik okultnog uči opažati takve stvarnosti na astralnom planu. On tada oko sebe ima stvarnost. Tko god je doveo svoj razvoj na još viši stupanj okružen je stvarnošću čak i u dubokom spavanju. Tada počinje kontinuitet svijesti.

Treba shvatiti ovaj niz delikatnih koncepata; tada je razumljivo zašto čovjek, kada je bio na višim planovima opet silazi. Ono što još ne zna, ono što još nije prepoznao, ono što Budist zove Avidja, ne-znanje, vodi ga natrag u fizičku egzistenciju. Avidja je prva od sila karme. Prema budističkom učenju postoji dvanaest karmičkih sila koje vode čovjeka dolje. One se zajedno zovu Nidana. Kako se čovjek postepeno spušta, način na koji se javlja karma postaje očit. Avidja je prvi efekt. To je suprotni pol onoga s čime se čovjek susreće na fizičkom planu. Pošto ide fizičkim planom i tamo se s nečim sjedinjuje, prizvana je reakcija. Akcija uvijek priziva reakciju. Sve što čovjek radi u fizičkom svijetu također proizvodi i reakciju i radi natrag kao karma. Akcija i reakcija je tehnika, mehanizam karme.

OSNOVE EZOTERIJE XII / XXXI
Berlin, 7 listopad 1905

Kada se raspravlja o fizičkom tijelu većima ljudi ima nejasnu, konfuznu ideju o tome što ono u stvari je. U stvari ono što imamo pred sobom nije samo fizičko tijelo već kombinacija fizičkog tijela s višim snagama. Komad planinskog kristala je također fizički ali po samoj prirodi je nešto sasvim različito od ljudskog uha ili srca, koji su također fizički. Oko i srce su dijelovi fizičkog tijela, ali oni su pomiješani s čovjekovim višim članovima i kroz to, dolazi do nečega što je potpuno različito od ostalih aspekata fizičkog. U vodi nalazimo kisik i vodik ali oni izgledaju potpuno različito kada ih pogledamo odvojene. Tada smo svjesni njihove razlike. U vodi pred sobom imamo mješavinu oboje. Ono što nas susreće u fizičkom tijelu čovjeka također je mješavina koja se sastoji od fizičkog, eterskog i astralnog tijela.

Fizičko ljudsko oko je slično kameri, jer, kao kod kamere, unutar njega se pojavljuje slika okolnog svijeta. Tek kada se izdvoji iz fizičkog oka sve što se ne može naći u kameri, otkriva se što je specifična priroda fizičkog oka. Tako također treba izdvojiti iz cijelog fizičkog tijela sve što nije čisto fizičko: tek tada imamo ono što se u okultizmu zove fizičko tijelo. Ono samo niti može živjeti, misliti niti osjećati. Tada tamo ostaje vrlo mudro ustrojen, ekstremno kompliciran robot, potpuno fizički aparat. Samo to, je sve što je bilo od ljudske egzistencije na stupnju Starog Saturna. U to vrijeme oči su bile prisutne samo kao male kamere. Ono što je stvoreno kao slika okolnog svijeta došlo je u svijest Deva bića. U sredini evolucije Saturna takozvani Asura (Archai) bili su dovoljno napredni da koriste aparat. U to vrijeme bili su na ljudskom stupnju. Oni su koristili automat i slike koje stvara. Same Asure nisu bile unutar aparata već vani i samo su koristili slike kao što mi koristimo fotografski aparat da bi napravili slike krajolika. Dakle fizičko tijelo čovjeka bilo je u to vrijeme arhitekturna struktura fizičkog aparata vođenog izvana. To je prvi stupanj ljudske egzistencije.

Drugi stupanj razvoja bio je prožimanje fizičkog aparata s eterskim tijelom. On tada postaje živi organizam. To je također našlo izraz u konfiguraciji tijela. Robot je izgrađen iz sasvim čvrste nediferencirane mase, slične onoj što je danas žele supstanca, kao meki kristal. U drugoj Rundi evolucije kod postojanja na Starom Sunca, fizički robot je bio prožet s eterskim tijelom. U ovoj Rundi se razvio solarni pleksus. Tako je nazvan jer su još danas prisutni rudimenti organa. On u fizičkom robotu oblikuje nervni sustav. Nešto je slično prisutno kod biljke. To je drugi stupanj.

Ali ovi stupnjevi nisu konačni; evolucija postepeno nastavlja. Čak je i danas solarni pleksus aktivni posrednik kod određenih životinja koje nisu razvile kičmenu moždinu. Sve životinje beskičmenjaci su pojedinačne forme iz prijašnjih stupnjeva onog što je ranije položeno. Samo na Zemlji čovjek izbacuje iz sebe životinje kičmenjake. U ranija vremena njegov organizam je još nekako bio sličan onom od današnjeg raka. Čovjek je napredovao iznad tog ranijeg stupnja dok je rak ostao nepokretan. Zaprepašćujuća je činjenica da cijela unutarnja struktura raka ima izvjesne sličnosti s ljudskim mozgom. Postoje u stvari sličnosti između interne strukture raka i ljudskog mozga. Kao i ljudski mozak i rak je također zatvoren u čvrstom oklopu. Nakon što je čovjek razvio kralježnicu i preobrazio gornje kralješke, napustio je tvrdi oklop. Rak se nije dalje razvijao. Prilagodio se svom okruženju pomoću tvrdog oklopa kojeg je morao imati i koji služi istoj svrsi kao i zaštitni prekrivač cijelog tijela kod čovjeka.

Treći stupanj je onaj u kojem je sav transformiran od astralnog tijela koje radi unutar njega. Ova organska transformacija je povezana s razvojem srca i cirkulacijom krvi. Srce ribe je zaostalo na pola puta. Razvoj srca je proporcionalan stupnju na kojem je povećanje unutarnje topline tijela; to ne znači ništa drugo uvlačenje astralnog tijela u krv.

Kičmena moždina s mozgom je organ ega. To je zaštićeno s trostrukim zaštitnim omotačem astralnog, eterskog i fizičkog tijela. Nakon što je organ ega (kičmena moždina i mozak) bio pripremljen, ego je legao u krevet za njega napravljen, i kičmena moždina i mozak pojavljuju se kao organi u službi ega.

Četverostruki čovjek je sastavljen na ovaj način. To je Pitagorejski kvadrat.

1. Kičmena moždina i mozak su organi ega.
2. Topla krv i srce su organ Kame (astralnog tijela).
3. Solarni pleksus je organ eterskog tijela.
4. Stvarno fizičko tijelo je komplicirani fizički aparat.

Tako je bilo konstruirano četverostruko biće čovjeka.

U okultizmu ono što smo sada opisali se ponovno zove spirala (Wirbel), nešto što se gradi izvana prema unutra i ujedinjuje se s onim što se gradi unutra. Fizičko tijelo, etersko i astralno tijelo izgradili su ljudsko biće. Zatim ego počinje osjećati i gradi iznutra prema vani. To su četiri sastojka čovjeka. Ovdje u vanjskom nalazimo otisak četverostrukog čovjeka. Sav dalji razvoj je takve prirode da ljudsko biće, počevši od te točke ega, svjesno doživljava ono kroz što je prije prolazio nesvjesno.

Danas, da bi shvatili da je to tako, moramo najprije istražiti što se odvilo kada je naš ego razvijan. Da bi to napravili moramo, takoreći, zauzeti položaj ispod određenog organa. To je zgodno opisano u Buda legendi. U legendi se kaže da je Buda ostao sjediti pod Bodhi stablom dok nije stekao prosvjetljenje da bi se uzdigao na više stupnjeve, do Nirvane. Za to je Buda morao smjestiti sebe ispod mozga, ispod organa svijesti. To znači da staze koje je prije prošao nesvjesno sada mora prijeći svjesno. Ispod velikog mozga leži, više prema natrag, mali, mozak u obliku stabla (cerebellum). Buda se smjestio ispod ovog mozga. Cerebellum je Bodhi stablo. To pokazuje da ono što je rečeno u ovako dubokoj legendi u stvari je uzeto iz ljudske evolucije.

Sve što je sada poznato samo preko anatomije u to je vrijeme bilo poznato na sasvim drugi način. Okultni istraživač radio je svoja istraživanja uz pomoć Kundalini svijetla. Učenik je bio pripremljen za to na slijedeći način. On dolazi Učitelju. Ako ga potonji smatra dostojnim on bi dobio uputu, ne u stvari poduku — danas se to promijenilo, danas čovjek mora naći svoj put pomoću intelekta i koncepata — ali je Učitelj govorio nešto ovako: ‘Svaki dan otprilike šest tjedana moraš provesti više sati u meditaciji i predati se nekoj rečenici vječne vrijednosti, potpuno uranjajući sebe u nju.’ U današnje vrijeme čovjek to ne može jer život u današnjoj civilizaciji ima za njega previše zahtjeva. U to je vrijeme učenik meditirao šest do deset sati dnevno. To se ovih dana ne može bez da se povuče iz cijelog života oko njega. U ono vrijeme učenik jedva da je trebao nešto vremena za vanjske potrebe. Našao bi prehranu u vanjskoj prirodi. Prema tome je svoje vrijeme koristio za meditaciju, možda neprekidno deset sati. Pomoću toga je vrlo brzo toliko napredovao da bi doveo svoje tijelo, koje je u to vrijeme bilo manje gusto, u takvo stanje da je u njemu bilo probuđeno Kundalini svijetlo. To je za unutarnje biće ono što je sunčeva svijetlost za vanjski svijet. Mi u stvari ne vidimo vanjske objekte, već reflektirano sunčevo svijetlo. U trenutku kada, pomoću Kundalini svijetla, možemo osvijetliti dušu, ona postaje vidljiva kao objekt koji obasjava sunce. Tako za učenika yoge cijelo unutarnje tijelo postepeno postaje osvijetljeno. Sve drevne anatomije bile su viđene iznutra, kroz unutarnje prosvjetljenje. Tako je (Indijski) redovnik, koji je zaodjenuo njihova iskustva u legende, govorio o tome što su opažali kroz Kundalini svijetlo.

Sada se moramo pitati kako se radilo na različitim dijelovima ljudskog tijela. S obzirom na ono što pripada mozgu i kičmenoj moždini, čovjek prvo radi svjesno na fizičkom planu kroz ljudski ego [praznina u tekstu ...] On za sada nema utjecaja na bilo što drugo. Nema na primjer utjecaja na cirkulaciju krvi. Takve stvari se razvijaju postepeno. Tu surađuju druga bića, Deva bića, tako da su sva stvorenja koja imaju cirkulaciju krvi zavisna od Deva sila za regulaciju. Astralno tijelo je prožeto i na njemu rade različite Deva sile. Najniže rade na astralnom tijelu. Više snage rade na eterskom tijelu a još više Deve na fizičkom tijelu, najsavršenijem tijelu kojeg čovjek posjeduje. Astralno tijelo je upadljivo manje savršeno nego fizičko tijelo. Fizičko srce je zaista vrlo pametno; glupo je astralno tijelo, koje usmjerava u srce svakakve srčane otrove. Najsavršeniji dio čovjeka je fizičko tijelo, manje savršeno je etersko tijelo a još manje savršeno je astralno tijelo. Ono što je još na počecima, ‘beba’ u čovjeku, to je ego organizacija. To je četverostruki čovjek, koji sadrži ego kao što hram sadrži božji kip.

Cijeli razvoj ljudske kulture nije ništa drugo nego rad ega u astralnom tijelu, edukacija astralnom tijela. Čovjek ulazi u život ispunjen željama, impulsima i strastima. Utoliko koliko ovlada ovim impulsima, željama i strastima, ugrađuje svoj ego u astralno tijelo. Kada šesta korijenska rasa, šesta epoha, bude došla do kraja, ego će potpuno preraditi astralno tijelo. Do tada će astralno tijelo i dalje biti zavisno od potpore Deva sila. Dok ego ne prožme cijelo astralno tijelo, toliko dugo Deva sile moraju podržavati rad.
Drugi stupanj razvoja, koji slijedi onaj kulturalni, razvoj je učenika ezoterije. On razvija ego u eterskom tijelu. Kroz to Deva sile se postepeno otpuštaju radom vlastitog ega. Tada on također počinje vidjeti u sebe.

Sada možemo pitati: koji je značaj astralnog tijela, zbog koje svrhe čovjek ima astralno tijelo? Ono je da mu da mogućnost, preko želja, da napravi ono što inače ne bi bilo napravljeno, i da se uputi na fizički plan. Jer prije nego čovjek stekne objektivno znanje na fizičkom planu mora na njega usmjeriti svoje želje i žudnje. Bez njih on ne bi mogao razviti objektivno promatranje svijeta ili osjećaj za odgovornost i moral. Samo postepenom transformacijom svojih želja one se mogu promijeniti u dužnosti i ideale. Čovjek može prijeći taj put jedino upravljajući, organizirajući snagu astralnog tijela.

Etersko tijelo je nositelj misli. Ono što je misao unutar čovjeka, vani je etersko, baš kao što je želja unutar njega, vani astralno. Ali tek kada počinje čisto mišljenje eterska supstanca zrači u astralnim impulsima. Toliko dugo dok mišljenje još nije čisto mišljenje imamo astralnu supstancu koja okružuje etersku formu. Dakle misaone-forme, kako se zovu, načinjene su iz jezgre eterske supstance okružene astralnom supstancom. Duž živaca struje takozvane apstraktne misli, koje su međutim u stvarnosti sasvim konkretne, jer su one eterske sile. Čim čovjek počne misliti, ego već radi u njegovom eterskom tijelu. Kada čovjek umre postane mu jasno da fizičko tijelo nema ništa s egom. Svaka veza između fizičkog tijela i ega nakon smrti je prekinuta. Prije se ta veza odvijala indirektno kroz ostala tijela. Kada ona više nisu tu leš nema više vezu s egom. Tada ga vanjske Deva sile prime i ono je opet apsorbirano u fizičko okruženje. Riječ ‘verwesen’ (raspadanje) ne znači samo umrijeti, već i povratak u ‘Wesen’ (biće) iz kojeg je tijelo došlo. To je ono što se može reći u odnosu na fizičko tijelo. Danska riječ ‘Lichaam’ ne znači ‘Leichnam’ (truplo) već fizičko tijelo koje treba biti nošeno.

Etersko tijelo je u velikoj mjeri u sličnoj situaciji kao fizičko tijelo. Ono je na isti način uzeto od Deva i ponovno rastvoreno u opću cirkulaciju. Ali tamo preostaje ono što je samo ljudsko biće ugradilo u njega i što se ne rastvara. Upravo to kasnije, u vrijeme reinkarnacije, formira centralnu točku, oko koje se kristalizira ono što će se dodati. Ovaj mali dio eterskog tijela ostaje kod svakog prisutan. Na isti način ostaje od astralnog tijela onoliko koliko je ljudsko biće u njega ugradilo. Tek tijekom treće trećine šeste korijenske rase cijelo astralno tijelo će biti zadržano od svih ljudi koji se normalno razvijaju.

Dakle razvoj počinje tako što čovjek svjesno radi na svom astralnom tijelu. Zadatak Chele, okultnog učenika, dalje se sastoji od transformacije njegova eterskog tijela. Stupanj učenika je završen kada nakon smrti cijelo etersko tijelo ostaje netaknuto. Boravak u Devachanu je neophodan da bi bila moguća obnova snaga eterskog tijela. Mala porcija eterskog tijela koju za početak čovjek nosi u Devachan može izrasti u kompletno etersko tijelo, jer su tamo kreirani neophodni uvjeti.

To čini razumljivim različite dužine boravka u Devachanu. Kada ljudsko biće stoji na početku svog razvoja i transformiralo je samo malo od svog eterskog tijela može u Devachanu ostati samo kratko vrijeme. Dio eterskog tijela koji nedostaje mora za njega biti zamijenjen od vanjskih Deva. Kako se dalje razvija postepeno boravi u Devachanu duže vrijeme; dakle vrijeme koje tamo provodi povećava se proporcionalno s njegovim vlastitim razvojem. Ljudi, međutim, koji su napredniji ponekad se iz drugih razloga reinkarniraju ranije, na primjer, jer su svijetu potrebni.

Kada umre Chela, prisutno je cijelo etersko tijelo. Tako se na ovom stupnju Chela može odreći Devachana jer je etersko tijelo potpuno prerađeno. Onda se, nakon sasvim kratkog vremena, odvija ponovno rođenje. Na početku on čeka u astralnom svijetu, kao mjestu tranzicije, dok od Učitelja ne dobije određenu misiju. Tada opet može uzeti svoje etersko tijelo da bi se još jednom reinkarnirao.

Dok se ne dosegne ovaj stupanj za evoluciju je neophodna dualnost, t.j. ono što čovjek nije mogao za sebe razviti iznutra ugrađeno je u njega izvana. Pomoć mu treba doći izvana. Tako je u Devachanu etersko tijelo još jednom kompletirano od vanjskih Deva snaga. Fizički plan i Devachan su suprotni polovi. Između njih leži Kamaloka, mjesto tranzicije, tranzicijski stupanj, posredno stanje koje uzrokuje da ljudsko biće bude povezano s onim što je ugradilo u svoje astralno tijelo. Astralno tijelo vodi čovjeka na fizički plan, gdje usmjerava svoju pažnju prema vani. Ovdje su žudnje kultivirane u kontaktu s vanjskim stvarima. Kada osoba umre njegove žudnje za vanjskim objektima ne prekinu se odmah, premda više nema organe koji ga s njima dovode u vezu. Želja preostaje ali nedostaju organi. U Kamaloki mora prekinuti ove težnje za vanjskim svijetom. Kamaloka u stvari ne pripada normalnom razvoju; to je samo stupanj gdje treba napustiti navike. Zbog toga što čovjek ne može više zadovoljiti svoje želje, pošto više nema organe za fizički svijet, dolazi do Kamaloke.

Kada netko počini samoubojstvo poistovjetio je svoj ego s fizičkim tijelom. Iz tog razloga težnja za fizičkim tijelom je sve intenzivnija. Izgleda mu kao da je on šuplje stablo, kao netko tko je izgubio ego. Tada ima stalnu žeđ za sobom.

Kada je čovjek nasilno usmrćen u sličnoj je situaciji. U slučaju kada se netko susretne s nasilnom smrću on nastavlja tražiti svoje fizičko tijelo sve do vremena kada bi inače umro. To traženje može dovesti do štetnih reakcija. U takvom se slučaju može dogoditi da čovjek koji doživi nasilan kraj bude ispunjen strašnim gnjevom protiv onog tko je uzrokovao njegovu smrt. Tada je u ubijenom čovjeku udarac izmijenjen u protu udarac. Dakle iz astralnog svijeta, duše Rusa pogubljenih iz političkih razloga borile su se protiv vlastitih sunarodnjaka na strani Japanaca. To se dogodilo u rusko-japanskom ratu; to međutim nije opće pravilo.

OSNOVE EZOTERIJE XIII / XXXI
Berlin, 8 listopad 1905

Ovo predavanje je umetnuto u tečaj da obasja svijetlom mnoge stvari izgovorene u ostalim predavanjima. Baviti će se aktivnošću i prirodom Deva.

U sadašnje vrijeme je vrlo teško govoriti o Bogovima ili Devama jer čak i oni ljudi koji još imaju pozitivan stav prema religiji i još vjeruju u Bogove, nemaju više nikakav živi odnos s božanskim duhovnim bićima. Taj živi odnos s Bogovima, bićima, odnosno, onima koji su daleko uzvišeniji od ljudskih bića, nestao je tijekom doba materijalizma. Posebno tijekom materijalističkog doba, koje se razvilo na prekretnici 15-og i 16-og stoljeća pa do našeg vlastitog vremena, ta živa veza s Bogovima je bila izgubljena. Mala je razlika da li osoba zauzima stajalište prema Darwinovom materijalizmu ili govori o Bogovima u više ili manje religijskom smislu. Više je u pitanju da postanemo životno svjesni da smo se mi sami uspeli od nižih stupnjeva egzistencije i još se moramo uspeti na više stupnjeve. Moramo shvatiti da imamo odnos i s onim što je ispod i s onim što je iznad.

Instrukcije o Bogovima prvo su bile sistematizirane os Dionysiusa Areopagite, učenika apostola Pavla. To međutim nije bilo napisano do 6-og stoljeća. Zato učenjaci poriču postojanje Dionysiusa Areopagite i govore o spisima Pseudo-Dionysius, kao da je to bilo u 6-om stoljeću kada su stare tradicije bile prvi puta prikupljene. Istina o toj stvari može biti potvrđena jedino čitanjem u Akasha Kronici. Akasha Kronika međutim uči da je Dionysius stvarno živio u Ateni, da je bio iniciran od Pavla koji mu je dodijelio da položi temelje učenja o višim duhovnim bićima i da pruži to znanje posebnim inicijatima. U to vrijeme određena uzvišena učenja nisu nikada bila zapisivana već su jedino prenošena usmenom predajom. Učenja o Bogovima također su bila na taj način dana od Dionysiusa njegovim učenicima, koji su ih inda prenosili dalje. Ovi učenici iz direktnog naslijeđa s namjerom su nazivani Dionysius, tako i zadnji od njih, koji je napisao ova učenja bio je jedan od onih koji su dobili to ime.

To učenje o Bogovima, kako ga je dao Dionysius, zaokružuje tri puta tri ranga božanskih bića. Tri najviša su: Serafini, Kerubini, Troni. Slijedeći stupanj: Dominiji, Moći, Vlasti. Treći stupanj: Prvobitni počeci, Arhanđeli i Anđeli.

U Bibliji se često pojavljuju riječi ‘Na početku’. One se odnose na Prvobitne početke ili Arhaje. ‘Na početku Bog stvori nebo i zemlju.’ To znači: Bog Početaka, koji je na tom stupnju, stvori nebo i zemlju. To je bio jedan od Arhaja koji pripada trećem rangu Hijerarhija.

Iznad Serafima stoje božanska Bića čija priroda je toliko uzvišena da ljudska moć razumijevanja ne može doprijeti do njih. Nakon trećeg ranga slijedi četvrta hijerarhija: Čovjek, kao desetina u cijelom nizu.

Imena hijerarhija se ne odnose na pojedince već na određeni stupanj svijesti velikog univerzuma, i Bića se kreću od jednog stupnja do drugog. Eliphas Levi je to jasno opažao i stavljao naglasak na činjenicu da se ova imena odnose na stupnjeve razvoja, na hijerarhije.

Osnova organizacije Crkve ide natrag također do istog Dionysiusa koji je formulirao učenje o Bogovima. Crkvena hijerarhija je trebala biti vanjska slika unutarnjih hijerarhija svijeta. Ova grandiozna misao mogla je jedino biti provedena ako je vrijeme bilo zrelo za razumijevanje svega toga u istinskoj formi. Dionysius je zaviještao svojim učenicima takvo učenje u odnosu na Crkvu, da, ako bi to moglo biti realizirano, nastala bi snažna i veličanstvena organizacija. U to vrijeme se pokušalo objaviti učenje na takav način da se nit nikada ne prekine od jednog učitelja do sljedećeg, koji je također prenosio i ime. Prema tome nije začuđujuće da je tek u 6-om stoljeću Dionysius zapisao učenje. Ta učenja međutim nisu naišla na opće razumijevanje jer za to čovječanstvo još nije bilo zrelo. Ona su dakle stala kao vrsta testamenta.

Što dalje idemo natrag to su životniji koncepti koje je čovjek imao o Bićima koja stoje iznad čovječanstva.

Sada razvijemo određene koncepte o tome kako čovjek — obična osoba u prosječnom kulturnom okruženju našeg vremena — susreće Bogove. Nakon smrti ljudsko biće najprije prolazi kroz Kamaloku, stanje u kojem se postepeno rješava navika zemaljskog života i oslobađa se žudnji. To je stvarno samo u prvom stupnju da je boravak u Kamaloki često zastrašujući i užasan. Kasnije čovjek prolazi kroz period Kamaloke kada se mora pročistiti od delikatnijih veza s zemaljskim svijetom. Taj boravak u Kamaloki nije važan jedino za osobu o kojoj se radi; kao što ćemo vidjeti, aktivnost ljudskih bića u višim uvjetima Kamaloke može se također koristiti u svijetu izvan njih. Nakon Kamaloke čovjek ulazi u uvjete Devachana, gdje, koristeći sposobnosti koje je za sebe stekao, radi na svemu što je neophodno da bi izgradio novo etersko tijelo. Na Arupa planu Devachana treba ostaviti sa strane sve što je stekao svojim iskustvima na fizičkom planu. Zato je u ezoterizmu grčki svećenik zvao dušu pčela, Arupa plan košnica a fizički plan cvjetna livada.

Nema međutim potrebe da čovjek bude neaktivan u višim oblastima. Za vrijeme dok prolazi kroz Kamaloku i niži Devachan može izgledati da nema što raditi osim pustiti da se ostvari ono što je ranije počeo. Ali čovjek tamo nije neaktivan; ono što doživljava u tim uvjetima značajno je za cijeli svijet.

Nova inkarnacija ljudskog bića ima svrhu jedino ako nađe uvjete koji su potpuno različiti od ranijih. U normalnim okolnostima vraća se kada je cijela situacija toliko različita da je ono što nalazi oko sebe sasvim novo, tako da ono što dodaje prethodnom postignuću bude sasvim novo. To se događa u periodu kozmičkog vremena kada Sunce napreduje od jedne konstelacije Zodijaka do slijedeće. Na primjer, oko 800 pr.n.e. sunce je u proljeće ušlo u konstelaciju Ovna ili Janjeta i to je trajalo do 1800 godine. Sada, na početku proljeća, stoji u konstelaciji Riba. Dvije tisuće, šest stotina godina prođe prije nego Sunce prođe od jedne konstelacije Zodijaka do slijedeće. Tijekom tog vremena uvjeti na Zemlji prolaze fundamentalnu promjenu.

Reinkarnacija je povezana s ovim epohama, tijekom kojih se ljudsko biće obično inkarnira jednom kao muškarac i jednom kao žena. U svakoj pojedinoj inkarnaciji u stvari smo samo pola ljudskog bića. Muška i ženska inkarnacija pripadaju zajedno. Zbog sasvim drugačijih fizičkih uvjeta na zemlji nova inkarnacija nije bez svrhe. Ako je na primjer netko bio inkarniran u vrijeme Homera (u znaku Ovna ili Janjeta, Jasona(vođa Argonauta), Zlatnog runa) doživio bi nešto sasvim različito od onog što bi doživio sada.
Ove inkarnacije same po sebi mogu izgledati kao dio potpuno mehaničkog procesa. Međutim ničeg nema vani što nije došlo iznutra. Trebamo se prilagoditi da svugdje govorimo o stvarnom duhu, da ga tražimo, i opažamo što se u stvari zbiva.

Kada gledamo floru i faunu Europe u našoj epohi moramo razlikovati tri zone: zapadnu, srednju i istočnu zonu. Istočna zona se podudara sa Slavenskim narodima, srednja s Germanskim i zapadna s Latinskim narodima. Materijalisti vjeruju da su se ljudska bića prilagodila svojim okolnostima, ali to nije tako. Različiti narodi su sebi kreirali svoje fizičke uvjete. Duh naroda prvo radi na zemlji, na biljkama i životinjama u koje ulazi. Zapadno europski teritorij je pripremljen od latinskih naroda, Srednje europski od germanskih, Istočno europski od slavenskih naroda. Dakle ljudska bića prvo sebi grade kuću u kojoj kasnije borave. Sada upitajmo: Kada čovjek radi na vanjskoj konfiguraciji zemlje? Kao i sve u zemaljskom svijetu, sudbinu je također čovjek pripremio za sebe, i o tome se ovdje dijelom radi.

U Kamaloki čovjek je stvarno uključen u suradnju na radu na životinjskom carstvu, u transformaciju vrsta. Silu koja do toga dovodi prirodni znanstvenici zovu ‘adaptabilnost’. Međutim sve što se naziva adaptabilnost skriva ljudsku aktivnost na drugoj strani egzistencije. Sve što se javlja kao metamorfoza u životinjskom carstvu, utječući i mijenjajući životinjske instinkte tako da životinje prolaze transformaciju, odvija se preko ljudskih bića u Kamaloki koja se pripremaju za svoju slijedeću inkarnaciju. Tamo čovjek radi na vlastitoj kući u pripremi za svoj slijedeći život. U Kamaloki čovjek radi na fauni a u Devachanu na flori. Transformacija biljnog svijeta rezultat je sila Devachana. A fizički svijet koji se također mijenja, vanjski uvjeti Prirode, pod utjecajem su Arupa plana, (Višeg Devachana). Tamo je, čovjek suradnik na stijenama, na mineralnom carstvu zemlje. Zasigurno je neophodno u nekoj mjeri imati okultne snage da bi se napravile ovakve opservacije na odgovarajućem mjestu. Nije slučajno da rudari [Steiner misli na rudare metala i minerala, ne ugljena] posebno prave ovakve opservacije ispod zemlje. Novalisove čuvene okultne sposobnosti povezane su s činjenicom da je bio rudarski inženjer.

Kada uzmemo u obzir da u nadosjetilnim regijama čovjek razvija određene snage, premda dok je tamo još nema svoju punu svijest, shvaćamo da su te snage vođene od viših bića, od Deva. Razlikujemo različite stupnjeve Deva: astralni, Rupa-mentalni i Arupa-mentalni. Astralne Deve imaju kao najniži član astralno tijelo, baš kao što mi imamo fizičko tijelo. Kao i čovjek, astralna Deva sastoji se od sedam članova. Posjeduje prema tome, kao sedmo, još jedan član koji je više nego Atma. Sve su Deve konstituirane prema istim principima kao i čovjek. Kako razvoj napreduje na više planove biće stječe svjesno majstorstvo nad odgovarajućim nižim planovima. Danas na fizičkom planu čovjek gospodari jedino na mineralnom carstvu. Tamo može sam nešto konstruirati, ali još ne može konstruirati biljku ili životinju. U mineralom carstvu on ima komponente jasno pred sobom. Na slijedećem stupnju on svjesno stvara biljke (Peta Runda) i zatim životinje (Šesta Runda) i konačno sebe (Sedma Runda).

Bića koja zovemo Deve mogu napraviti mnogo više od ljudskih bića Sedme runde. Oni mogu koristiti oblasti koje leže ispod njihova vlastitog svijeta. Mogu, za određenu svrhu, na kratko vrijeme formirati tijelo koje trebaju. Tako se astralna Deva, ako tako želi, može na određeno vrijeme inkarnirati fizički.

Nedvosmislene ideje o Devama možemo formirati jedino ako krenemo od ljudske aktivnosti. Do izvjesne točke, čovjek je slobodan, može činiti što želi. Međutim ljudi ne rade zajedno harmonično, pa prema tome različite sile koje se nastavljaju od ljudskih bića moraju biti dovedene u harmoniju. Ono što ljudi rade mora imati općeg efekta, i to u svijetu mora biti svrsishodno. Bića koja to donose su Deve. Oni također reguliraju kolektivnu karmu. Čim se ljudi udruže s zajedničkom svrhom imaju kolektivnu karmu koja ih okuplja i vodi njihovim putem, tkajući zajedničku karmičku nit.

Tako je u Rusiji postojala sekta Duhobora (ratnika duha) koji su bili duboko religiozni. Na naivan način, ali u vrlo lijepom obliku, posjedovali su učenja Teozofije. Ti ljudi su bili prognani i očito više nemaju vidljivog utjecaja. Materijalisti će reći: ‘Čemu je to služilo?’ Duhobori su nestali. Ali svi koji su bili povezani u ovoj sekti biti će u slijedećoj inkarnaciji povezani zajedničkom vezom, da bi kasnije prelili u čovječanstvo ono što su naučili. Na ovakav način grupe koje su se našle zajedno rade na čovječanstvu u slijedećim inkarnacijama. Ideja koja je utjelovljena u njihove živote ponovno teče vani u svijet. Nalazimo istu ideju u dubljem obliku kod još jedne ovakve grupe.

Tako je na primjer postojala u Srednjem vijeku sekta Manihejaca. Tajna Manihejaca je da su shvatili da će u budućnosti postojati dvije grupe ljudskih bića, dobri i loši. U Petoj rundi neće više biti mineralnog carstva, već umjesto njega carstvo zla. Manihejci su to znali. Oni su prema tome sebi već stavili zadatak da podučavaju ljude da bi kasnije mogli postati prosvjetitelji zlog čovjeka. U sekti Manihejaca stalno se nalazi dublja mudrost.

Moramo razlučiti odvojenu volju pojedinih ljudskih bića od snaga koje stoje iza njih da bi ujedinile te individualne volje u zajedničku volju. Na taj način imamo kolektivnu karmu.

Ružokrižari su govorili o bićima koja su povezana s grupama ljudi. Fizičko tijelo pripada pojedinačnom ljudskom biću; astralno tijelo u drugu ruku već pripada grupi. Jednim dijelom svog astralnog tijela čovjek je povezan s grupnom dušom. Ono što još ne može za sebe napraviti danas je napravljeno za njega od Deva. Oni još rade na čovjekovu astralnom tijelu. Deve čak i više surađuju u onome što čovjek danas postiže kroz rad na svom eterskom tijelu. Vidjeli smo da su u dijelu Kamaloke čovjekove snage korištene u službi životinjskog carstva, ali one su vođene od Deva. Odatle čovjek stalno dalje napreduje na svom putu u Devachan.
Posebna klasa Deva su Planetarni duhovi — Dhyan-Chohan koja su ranije dosegnula stupanj koja će ljudska bića postići mnogo kasnije. Ona stoje na stupnju koji će čovjek doseći tek u Šestoj i Sedmoj rundi. Planetarni duhovi su s ostalima uključeni u kreativnom radu na određenim aspektima planetarne evolucije.

U sadašnje vrijeme čovjek je aktivan na fizičkom, astralnom i devachan planu. Sve je aktivnost. Koji sada značaj imaju za čovjeka Planetarni duhovi u bilo kojoj određenoj situaciji? Aktivnosti koje u sadašnje vrijeme izvršava čovjek, bile su izvršavane od Planetarnih duhova tijekom prethodnog stupnja evolucije, tijekom prethodnih planetarnih stanja. Ono što su tada apsorbirali sada imaju unutar sebe kao mudrost. To im omogućava da postanu učitelji slijedeće planetarne epohe. Oni Deve koji su bili aktivno uključeni u oblikovanje zemlje još nisu mogli prepoznati ishodišne zakonitosti; to je bilo moguće tek za bića na višem stupnju Mudrosti. Iznad stupnja Mudrosti je stupanj Volje, manifestirane aktivnosti. Duhovi mudrosti (Kirioteti) i Duhovi Volje (Troni) stvarni su vođe planetarne evolucije.

U vrijeme dok je čovjek još bio astralno biće, prije doba Lemurije, unutar njega su radile Deve i unaprijed u njega ugradili ono što se iz njega pojavilo kasnije. Prije doba Lemurije u unutarnjem biću čovjeka nicala je slika njegova okruženja. Osjećaji simpatije i antipatije također su se javljali u slikovnom obliku unutar njega. Sve su to potakli Deve. U to vrijeme bio je upravljan vladavinom Deva. Kasnije je u nekoj mjeri preuzeo vladavinu nad sobom, postajući podređeni član u službi Deva. Sada je on u nekoj mjeri napušten od Boga. Samo u dijelu koji nije napušten od Boga Deve još rade unutar njega. Chela u sebi svjesno oživljava onaj svijet koji je čovjek u pred-lemurijsko doba naučio prepoznati u slikama. Tada su mu pristupile želje i strasti u obliku aurskih slika u kojima su živjele misli Deva, ali sve je to bilo u dubokoj svijesti sumraka. Nakon što je sada sve to izgubljeno, čovjek se morao boriti da postigne svjesno viđenje vanjskog svijeta. Dalji razvoj Chela-e sastoji se u stjecanju toga u potpunoj svijesti. On zadržava sasvim potpunu svijest. Medij, odnosno, medijumstvo, je povratak u ranije doba.

Ono što čovjek doživljava na fizičkom planu kostur je njegove kreativne aktivnosti; temelj za slijedeće periode evolucije. Kroz njegov kontakt sa vanjskim svijetom, unutar njega se formiraju sposobnosti u skladu s time koja je kasnija planetarna aktivnost određena, poslije će sam čovjek postati planetarni duh.

U našem govoru kreiramo temelje za kasnija planetarna stanja. Ono što danas govorimo tamo će stvarno biti prisutno kao temelj, baš kao što stijene i kamenje čine temelj zemlje. U jednoj sferi iskustva prolaze kroz zamršeni proces da bi u drugoj sferi mogli evoluirati. Pojedinac je božanstven utoliko što može ponovno izdahnuti ono što je uzeo unutra. Deve postaju Deve utoliko što mogu vratiti ono što su prethodno apsorbirali.

Ono što je bilo apsorbirano to je prvobitna mudrost i sada se vraća natrag. ‘Teozofija’ je onoliko koliko su sami Bogovi bili jednom učitelji čovječanstva.

Karma je zakon. Deva je onaj tko dovodi zakon u primjenu. Anđeo rotacije vremena dovodi do primjene zakona koji se tiču grupa ljudskih bića. Pojedina osoba u grupi djeluje nagonski. Deva vodi Dušu naroda; on je u stvari Duša naroda. Duša naroda nije apstrakcija, već živući duh.

OSNOVE EZOTERIJE XIV / XXXI
Berlin, 9 listopad 1905

Danas ćemo govoriti i čovjekovom boravku u Devachanu između dviju inkarnacija.

Stalno nam mora biti jasno da ovaj boravak u Devachanu nije nigdje drugdje nego gdje smo mi sami u fizičkom životu. Jer Devachan, astralni i fizički svijet nisu ništa drugo nego tri međusobno prožimajuća svijeta. Najtočniju ideju o Devachanu možemo dobiti ako mislimo na svijet električnih sila prije nego je otkriven elektricitet. Bilo je vrijeme kada je sve to bilo sadržano u fizičkom svijetu, samo je to bio tada okultni svijet. Sve što je okultno treba jednom biti otkriveno. Razlika između života u Devachanu i onom u fizičkom svijetu je da je čovjek u svojoj sadašnjoj epohi obdaren organima koji mu omogućavaju promatrati fizički svijet ali ne i s organima koji mu omogućuju promatranje pojava u Devachanu.

Zamislimo sebe u duši nekog tko živi između dviju inkarnacija. On je predao svoje fizičko tijelo silama zemlje i ostavio svoje etersko tijelo životnim silama. On je nadalje predao dio svog astralnog tijela na kojem nije radio. Onda se nađe u Devachanu. Više kao vlastiti posjed nema ono što su bogovi radili u njegovom eteričkom i astralnom tijelu; sve je to odbačeno. Sada posjeduje samo ono što je sam postigao tijekom mnogih života. U Devachanu to ostaje njegovo. Sve što je čovjek napravio u fizičkom svijetu služi svrsi da ga učini sve više svjesnim u Devachanu.

Uzmimo odnos jedne osobe s drugom. Može se reći da je to jednostavno prirodno, na primjer između braće i sestara koji su dovedeni zajedno kroz prirodne okolnosti. To je međutim samo djelomično prirodno, jer moral i intelektualni faktori stalno djeluju. Kroz svoju Karmu čovjek je rođen u određenoj obitelji; ali nije sve uvjetovano Karmom. Prirodni odnos, u koji se ne upliće ništa drugo, imamo u slučaju životinja. U slučaju ljudskih bića također uvijek postoji moralni odnos, preko Karme. Odnos između dvoje ljudi može međutim također postojati bez da je to uvjetovano prirodom. Na primjer spona intimnog prijateljstva može se javiti između dvoje ljudi usprkos vanjskim preprekama. Kao više ekstreman slučaj pretpostavimo da su na početku bili međusobno nesimpatični i da su našli put jedno do drugog na čisto intelektualnoj i moralnoj osnovi, duša do duše. Suprotstavimo ovome prirodni odnos između članova obitelji. S odnosom duše prema duši imamo snažna sredstva razvoja organa Devachana. U sadašnje vrijeme devachanski organi nikako ne mogu biti lakše razvijeni nego ovakvim odnosom. Ovakav odnos je nesvjesno devachanski.

Ono što osoba razvije u sadašnjem životu kroz sposobnost duše preko prijateljstva čisto duševne prirode, u Devachanu je mudrost, mogućnost doživljavanja duhovnog na djelu. U mjeri u kojoj netko ulazi živo u ovakvu vezu toliko je dobro pripremljen za Devachan. Ako ne može formirati takve veze on je nepripremljen; jer kao što boje izmiču slijepom čovjeku, tako njemu izmiče duševno iskustvo. U stupnju u kojem čovjek gaji čisto duševne odnose u njemu se razvijaju organi vizije za Devachan. Dakle vrijedi izjava: Tko god živi i kreće se ovdje u životu duha, preko će opažati baš onoliko duhovnog koliko je ovdje stekao kroz svoju aktivnost. Otuda neizmjerna važnost života na fizičkom planu. U ljudskoj evoluciji ne postoje nikakva druga sredstva buđenja organa za Devachan osim duhovne aktivnosti na fizičkom planu. Sve je to kreativno i vraća nam se kao devachanski osjetilni organi za svijet Devachana. Kao priprema nema ničeg boljeg nego imati čisto duševni odnos s drugim ljudskim bićima, odnos čiji izvor nije nikako temeljen na prirodnim vezama.

Zato ljudi trebaju biti dovedeni u grupe, da bi se udružili na čisto duhovnoj osnovi. To je volja Učitelja da na ovaj način uliju život u struju čovječanstva. Ono što se odigrava s ispravnim stavom uma označava za sve članove grupe otvaranje duhovnog oka u Devachanu. Tamo će tada vidjeti sve što je na istom nivou s onim s čime se netko ujedinio ovdje. Ako se na fizičkom planu netko zakačio na duhovna stremljenja, to u stvari spada među one stvari koje zadržavaju svoju egzistenciju nakon smrti. Ovakve stvari pripadaju mrtvima onoliko koliko i onima koji su ih nadživjeli. Oni koji su prešli preko ostaju u istoj vezi s onima još na zemlji i zaista čak intenzivnije svjesni te duhovne povezanosti.

Dakle on se u Devachanu prosvjećuje. Duše mrtvih ostaju u vezi s onima koji su im bili dragi. Ranija povezanost postaje uzrok koji ima svoje efekte u Devachanu. To je zašto se devachanski svijet zove, svijet efekata a fizički svijet se zove svijet uzroka. Ni na jedan drugi način čovjek ne može graditi svoje više organe osim da ugradi sjeme tih organa na fizičkom planu. Iz tog razloga čovjek je prebačen u zemaljsku egzistenciju. Što mnogo citirana fraza, ‘Prevladati odvojenu egzistenciju’ znači, sada će nam postati jasno. Prije nego smo sišli u fizičku egzistenciju živjeli smo sa sadržajem našeg astralnog tijela do kojeg smo došli od Deve. U ranija vremena simpatija i antipatija u ljudskom biću su bile stimulirane od Deva; ono samo nije bilo odgovorno. Zatim je na slijedećem stupnju čovjek sebi rekao: Sada sam ušao u fizički svijet kao biće koje mora naći svoj vlastiti put. Prije nisam bio sposoban reći riječ ‘Ja’, sada sam po prvi puta postao odvojeni entitet. Prije sam zaista bio odvojeni entitet, ali također i član devachanskog bića. Na fizičkom planu ja sam entitet odvojen za sebe, ego, pošto sam zatvoren u fizičkom tijelu.

Viša tijela utječu jedna u drugo: na primjer Atma je uistinu jedinstvena za cijelo čovječanstvo, kao što je zajedničko dijeljenje atmosfere. Ipak Atma pojedinog ljudskog bića treba biti shvaćena kao da je svatko otkinuo komad za sebe iz zajedničke Karme, kao da su, takoreći, u njoj napravljeni izrezi. Ali odvojenost treba biti prevladana. Mi to činimo kada formiramo ljudske vezanosti iz čisto duševne prirode. Radeći tako otklanjamo odvojenost i prepoznajemo jedinstvo Atme u svemu.

Uspostavljajući ovakve ljudske veze ja unutar sebe pobuđujem simpatiju. Zatim poduzimam zadatak nesebičnog prilagođavanja sebe u svjetski plan. Preko toga Božanstvo je probuđeno u čovjeku. Zato mi gledamo vani u svijet.

Danas smo okruženi fizičkom stvarnošću, suncem, mjesecom i zvijezdama. Ono što je čovjek imao oko sebe u egzistenciji Starog Mjeseca, danas to ima unutar sebe. Snage Mjeseca sada žive unutar njega. Da čovjek nije postojao na Starom Mjesecu ne bi posjedovao te snage. To je zašto su egipatska okultna učenja u ezoterijskim centrima nazivali Mjesec Izis, Božica plodnosti. Izis je duša Mjeseca, prethodnik Zemlje. Tada su u okruženju živjele sve snage koje danas žive u biljkama i životinjama u svrhu reprodukcije. Kako je sada vatra, kemijski eter, magnetizam i tako dalje oko nas i okružuju Zemlju, tako je Mjesec bio okružen onim silama koje omogućuju čovjeku, životinji i biljci da se razmnožavaju. Sile koje u sadašnje vrijeme okružuju Zemlju u budućnosti će igrati individualiziranu ulogu u čovjeku. Ono što sada čini odnos muškarca i žene na Starom Mjesecu je bila vanjska fizička aktivnost, kao što su danas vulkanske erupcije. Te su sile okruživale čovjeka za vrijeme egzistencije Mjeseca i on ih je povukao unutra kroz njegova Mjesečeva osjetila, da bi ih sada razvio. Ono što je čovjek razvio na Starom Mjesecu kroz involuciju pojavilo se na Zemlji kao evolucija. Ono što je čovjek razvio nakon doba Lemurije kao spolne snage, zbog Izis, duše Mjeseca, sada dalje živi u čovjeku. Tu imamo odnos između ljudskog bića i sadašnjeg mjeseca. Mjesec je ostavio svoju dušu s čovjekom i prema tome postao gomila šljake.

Dok sakupljamo iskustva na Zemlji sakupljamo i snage koje će tijekom slijedeće Planetarne evolucije postati naše vlastito biće. Naši sadašnji doživljaji u Devachanu su pripremni stupnjevi za buduće epohe. Baš kao što danas čovjek gleda na Mjesec i kaže: ‘Ti si nam dao snage za reprodukciju,’ tako će u budućnosti gledati Mjesec koji je proizašao iz naše sadašnje fizičke zemlje i koji će kao bezdušno tijelo šljake kružiti oko budućeg Jupitera. Na Budućem Jupiteru čovjek će razviti nove snage koje danas na Zemlji prima u sebe kao svijetlo i toplinu i sve fizičke osjetilne percepcije. Poslije će zračiti vani sve što je prethodno opažao preko svojih osjetila. Što god je uzeo preko svoje duše tada će biti stvarnost. Dakle teozofska koncepcija nas ne vodi do toga da podcjenjujemo svijet na fizičkom planu, već da razumijemo da moramo povući iz fizičkog plana ono što trebamo imati, iskustva koja će kasnije zračiti vani. Toplina zemlje, zrake sunca, koje danas struje prema nama, kasnije će strujati iz nas prema vani. Kao što u sadašnje vrijeme seksualne snage emaniraju iz nas, tako će biti i s tim novim snagama.

Sada sebi razjasnimo značenje stanja Devachana koja slijede jedno za drugim. Na početku Devachan je tek kratak. Ali što su više formirani duhovni organi u Mentalnom tijelu, dok napokon njegovo razumijevanje ne prigrabi mudrost Zemlje, čovjek će imati potpuno oblikovane organe devachanskog tijela.

Do toga će doći za cijelo čovječanstvo kada sve svjetske Runde budu kompletirane. Tada će sve postati ljudska mudrost. Toplina i svijetlo će tada postati mudrost. Između Zemljine Manvantare i slijedeće Planetarne evolucije čovjek živi u Pralayi. Izvana nema baš ničega, ali sve snage koje je čovjek privukao od Zemlje su unutar njega. U takvom životnom periodu vanjsko se okreće unutra. Tada je sve prisutno kao sjeme i njegov život se prenosi u slijedeću Manvantaru. Općenito govoreći to je stanje slično onom u kojem mi, u trenutku retrospektive, zaboravljamo na sve što je oko nas i pamtimo samo naša iskustva da bi ih sačuvali u memoriji i kasnije koristili. Dakle u Pralayi čovječanstvo pamti sva iskustva da bi ih još jednom iskoristilo.

Uvijek postoje ovakva prijelazna stanja koja se, takoreći, sastoje od sjećanja, i tako je i stanje devachana također prijelazno. Inicijat već ispred sebe vidi te činjenice koje čovjek tek postepeno ima oko sebe u Devachanu. To je prijelazno stanje. Sva slična stanja su prijelazne prirode. Inicijat opisuje svijet onakav kakav je na drugoj strani, u Devachanu, u prijelaznom stanju. Kada stigne iza Devachana i doseže još više stanje on opet opisuje prijelazno stanje.

Prvi stupanj inicijacije sastoji se u tome da učenik nauči prodrijeti kroz veo vanjskog svijeta i da gleda na svijet s druge strane. Inicijat je ovdje na zemlji beskućnik. Mora sebi izgraditi dom na drugoj strani. Kada su učenici bili s Isusom ‘na gori’, bili su vođeni u devachanski svijet, iza prostora i vremena; izgradili su sebi ‘tabernakul’ — dom. To je prvi stupanj inicijacije.
Na drugom stupnju inicijacije pojavljuje se nešto slično, ali na višem nivou. Na ovom stupnju inicijat ima stanje svijesti koje odgovara prijelaznom periodu između dva stanja forme (Kugle), stanje Pralaye do kojeg dolazi kada se postigne sve što može biti postignuto u fizičkom stanju forme i Zemlja je metamorfozirala u takozvano astralno stanje forme (Kugle).

Treći stupanj svijesti inicijata je onaj koji odgovara prijelaznom stanju između dvije Runde, od stare Arupa-Kugle prethodne Runde do nove Arupa-Kugle slijedeće Runde. Inicijat je u Pralayi između dvije Runde kada se uzdigao na treći stupanj. On je tada inicijat Trećeg stupnja. Tako sada možemo razumjeti zašto je Isus morao dosegnuti treći stupanj prije nego je mogao staviti svoje tijelo na raspolaganje Kristu. Krist stoji iznad svih duhova koji žive u Rundama. Inicijat koji se uzdigao iznad Rundi mogao je staviti svoje tijelo na raspolaganje Kristu.

Ljudska ego-svijest trebala je biti pročišćena i iscijeljena kroz Kršćanstvo. Krist je trebao uzdići i pročistiti sebični ego, tako da kada dosegne samosvijest može umrijeti nesebično. To je mogao napraviti jedino u tijelu koje je postalo jedno s ... [praznina u tekstu ...]. Dakle je jedino inicijat trećeg razreda mogao žrtvovati svoje tijelo za Krista.

U naše je vrijeme iznimno teško postići potpunu svijest o ovim uzvišenim stanjima. Duboko mudri Subba Row je imao svoje vlastito znanje; on opisuje ovakva tri stupnja podučavanja.

Vidimo mjesec kao beživotni ostatak nas samih i mi sami u sebi imamo snage koje je jednom dale mjesecu njegov život. To je također i razlog za posebno sentimentalno raspoloženje kod svih pjesnika koji pjevaju hvalospjeve mjesecu. Svi poetični osjećaji su nesvjesni odjeci živih okultnih struja duboko skrivenih u čovjeku.

Međutim biće može postati upetljano u ono što bi stvarno trebalo ostati iza kao šljaka. Nešto od Zemlje mora ostati iza što je određeno da kasnije postane ono što je mjesec danas. To čovjek treba prevladati. Ali netko može imati sklonosti za ovakve stvari i tako se ujediniti s njima. Osoba koja je duboko vezana s onim što je čisto osjetilno, od nižih instinkta, povezuje se čak i jače s onim što treba postati škalja. Do toga će doći kada broj 666 bude ispunjen, broj Zvijeri. Tada dolazi trenutak kada se Zemlja mora povući iz daljnje planetarne evolucije. Ako se međutim ljudsko biće prejako povezalo s snagama osjetila, koje se sada trebaju odvojiti, ako je povezano s njima i nije našlo načina da se spoji s onim što će prijeći na slijedeću Kuglu, ono će otići s škaljom i postati stanovnik tog tijela šljake, na isti način kao što su druga bića sada stanovnici sadašnjeg mjeseca.

Ovdje imamo koncept Osme sfere. Čovječanstvo mora proći kroz Sedam sfera. Sedam planetarnih evolucija odgovara prema sedam tijela.

Stari Saturn odgovara fizičkom tijelu
Staro Sunce odgovara eterskom tijelu
Stari Mjesec odgovara astralnom tijelu
Zemlja odgovara egu
Budući Jupiter odgovara Manasu
Buduća Venera odgovara Buddhiju
Budući Vulkan odgovara Atmi

Osim ovih postoji Osma sfera na koju ide sve što se ne može povezati s ovom kontinuiranom evolucijom. To se već formira kao predispozicija u devachanskom stanju. Kada ljudsko biće koristi život na zemlji samo da gomila ono što služi njemu samom, samo da bi doživio pojačanje svog vlastitog egoističnog bića, to u Devachanu vodi u stanje Avitchi. Osoba koja ne može pobjeći od vlastite odvojenosti ide u Avitchi. Svi ti Avitchi ljudi će eventualno postati stanovnici Osme sfere. Druga ljudska bića biti će stanovnici neprekidnog lanca evolucije. Iz ovog koncepta su religije formulirale doktrinu o paklu.

Kada se čovjek vrati iz Devachana, astralne, eterske i fizičke snage rasporede se oko njega u skladu s dvanaest sila karme koje se u indijskom ezoterizmu zovu Nidane:

One su slijedeće:

1. avidja ne-znanje
2. sanskara tendencije organiziranja
3. vijnana* svijest
4. nama-rupa imena i forma
5. shadayadana što intelekt čini od stvari
6. sparsha dodir s egzistencijom
7. vedana osjećaji
8. trishna žeđ za egzistencijom
9. upadana osjećaj udobnosti u egzistenciji
10. bhava rođenje
11. jati* nagon prema rođenju
12. jaramarana* što je oslobođeno od zemaljske egzistencije

* U Sanskritu slovo j izgovara se kao dj.

Na slijedećem predavanju ćemo proučavati ove važne aspekte karme detaljnije.

OSNOVE EZOTERIJE XV / XXXI
Berlin, 10 listopad 1905

Sve što se danas podučava u Teozofiji također je bilo sadržano u školama Ružokrižara u 14-om stoljeću. Ali unutarnje školovanje Ružokrižarske struje bilo je striktno okultno. S takvim okultnim treningom vrlo malo se u obzir uzimao jezik, način na koji su stvari bile izražavane. U svijetu 15-og, 16-og i 17-og stoljeća živjeli su izvjesni skromni ljudi koji nisu bili posebno dobro poznati kao učenjaci i koji također nisu imali poseban socijalni položaj, ali koji su prenijeli okultnu struju Ružokrižara. Nikada ih nije bilo mnogo. Nije nikada bilo više od sedam stvarnih inicijata u isto vrijeme; ostali su bili okultni učenici različitih stupnjeva. Ružokrižari su bili glasnici Bijele lože. Od njih su izašli stvarni događaji svjetskog značaja. Sve važno što se u to vrijeme dogodilo može se eventualno pratiti natrag do loža Ružokrižara. Izvana su sasvim druge ličnosti krojile povijest Europe, ali gledano iznutra, oni su bili instrumenti okultnih individualnosti. Čak su i Rousseau i Voltaire bili instrumenti takvih individualnosti koje su stajale iza njih. Ti okultisti se nisu mogli pojaviti pod vlastitim imenima. Impuls koji su, izvršavajući svoju misiju, dali drugim ljudima izvana može biti vrlo jednostavan, neupadljiv. Ponekad je kratki sastanak s takvim skromnim čovjekom pružio mogućnost da se da pravi impuls ovim instrumentima okultnih pojedinaca. Sve do Francuske revolucije okultne sile su stajale iza značajnih državnika. Onda su se postepeno povukle, jer ljudi sada postaju gospodari svoje sudbine. Po prvi puta, u govorima Francuske revolucije, čovjek govori čovjeku.

Unutarnji život je ostao u pozadini, u okultnim školama. U školama Ružokrižara podučavane su te stvari koje su sada poznate kao glavna učenja Teozofije. Okultna bratstva su dali impuls za svako važno otkriće; tek tada su događaji igrali svoju ulogu u vanjskom svijetu. Voltaire je bio u najeminentnijem smislu, pojedinac upravljan bratstvima koja su težila naprijed, jer je stvarna svrha njegova bića bila da postavi čovjeka na vlastite noge. Drugi su bili u službi retrogradnih bratstava, na primjer Robespierre u njegovim kasnijim godinama. Sve što se pojavljuje u anticipaciji budućnosti priziva svoju suprotnost na fizičkom planu ...

U Ružokrižarskim školama su prema tome podučavane iste stvari kao i danas kroz Teozofiju. U vanjskom svijetu međutim nema ni riječi o Teozofiji. U samim okultnim školama jeziku je pridavana važnost jedino kod učenja vanjskog svijeta. Sam okultni učenik mora učiti koristiti simbole, znakove. Dakle da bi bili razumljivi u svijetu, inicijati su jedino imali na raspolaganju jezik koji se naveliko koristio u svijetu. U vrijeme kada se znanje još čuvalo u tajnosti, postojao je izvjestan sustav simbola i svatko tko je želio biti iniciran morao je naučiti jezik simbola. Nikakva se vrijednost nije pridavala izgovorenoj riječi kao sredstvu izražavanja. Čak su i u to vrijeme učenja bila tu, ali je često nedostajalo opisno izražavanje. Međutim takvo izražavanje okultnog učenja je prisutno u Istočnom načinu, koji je izveden od najranijih Indijaca, koji su primili svoje učenje od drevnih Rishia. To indijsko izražavanje još nije od utjecajem materijalističkog doba. Riječi koje su kreirali Indijci još su pune magije svetog prvobitnog jezika. Ipak ono što je indijskog porijekla mi u Europi ne možemo koristiti.

Ono što je u redu za Indijski narod nije u redu za Europu. Započeti s Indijskim impulsom bilo je neophodno jer je sama Europa razvila premalo izraza koji mogu predstaviti ovakva učenja. Čak i danas moramo mnoge stvari opisivati indijskim riječima. Ali sve u okultnim učenjima što je danas izneseno na otvoreno također su posjedovali i Ružokrižari u Srednjem vijeku na početku modernih vremena. Već su postojali odgovarajući izrazi za najfundamentalnija učenja, ali u to vrijeme nije još bilo moguće otvoreno govoriti o reinkarnaciji i karmi. Ali ovim istinama se međutim moglo dopustiti da podsvjesno utječu u europsku kulturu. Paracelsus i drugi mistici nisu govorili o reinkarnaciji. To je bilo sasvim prirodno. O tome nisu mogli govoriti. Ali za sve što se ticalo zemaljskog života između rođenja i smrti i na zapadu su bili iznimno pogodni izrazi, premda ne, u drugu ruku, za interventne uvjete između dvije inkarnacije. Jako naglašavana stvar u to vrijeme, bila je važnost fizičkog života za razvoj organa viših tijela. Kada nastojimo u proučavanju znanosti, kada razvijamo intimna duhovna prijateljstva, sve je to proces razvoja snaga koje će jednog dana postati aktivne kao duhovni organi.

Uvijek su bila uključena tri odvojena koncepta o tome što, dolazeći izvana, edukacija na fizičkom planu treba donijeti u tri različita tijela čovjeka. Ta tri aspekta su nazvani: Mudrost, Ljepota i Moć snage.

Kada bi u vanjskom dvorištu više egzoternih Ružokrižarskih škola učenici primili instrukciju, bilo im je kazano: ‘Vi ćete biti radnici budućnosti.’ Ništa nije kazano o reinkarnaciji. Ali ljudska bića bi također nastavila raditi kada nisu inkarnirana ponovno u fizičko tijelo. Usađeno im je učenje što bi u budućnosti trebalo raditi formativno na organima. Učenicima je bilo rečeno: ‘Vodi u svojem dnevnom životu u vanjskom svijetu, život Mudrosti, Ljepote i Moći, tada ćete u vašim višim tijelima razviti one organe koji su za budućnost.’ U današnjem Slobodnom zidarstvu, masoni sv. Ivana još govore o velikoj važnosti Mudrosti, Ljepote i Moći, ali oni više ne znaju da time formativne sile rade na eterskom tijelu, astralnom tijelu i egu.

Kada je u Srednjem vijeku slobodnozidarski majstor graditelj gradio katedralu ili crkvu, njegovo ime nije bilo ni od kakve važnosti. On sam je ostajao u pozadini. U slučaju ‘Njemačke teologije’ također, i iz istog razloga, ime autora nije spomenuto. On sebe naziva ‘Frankfurter’. Nikakvo istraživanje ne može otkriti ime. Cilj tih ljudi je bio raditi vani na fizičkom planu, ne ostavljajući traga o imenima iza njih, već samo plodove njihove aktivnosti.

Pretpostavimo da je netko dao dizajn i impuls za izgradnju velike katedrale. On zna da bi oblik građevine u njemu kreirao organ za budućnost. Sav takav rad će, u njegovim efektima, ostati povezan s najdubljim dijelom duše. U pravilu međutim svi takvi radovi u vanjskom svijetu ostaju dok ih onaj koji ih je kreirao ponovno ne nađe i prepozna kada se vrati. Ispod propovjedaonice obično se može naći mala slika arhitekta; iz toga se ponovno prepoznaje. To je most koji je bačen od jedne inkarnacije do druge.

Preko Mudrosti biti će razvijeno etersko tijelo, preko Ljepote, kojoj je pripadala pobožnost, astralno tijelo, i preko Moći individualni ego. Ljudsko biće je moralo postati samoizbrisivi otisak vanjskog svijeta. U drevnoj Indiji ništa od toga još nije bilo poznato. Brahmanizam je ciljao na usavršavanje sebe u unutarnjem životu ... [Praznina u tekstu ...] ... Ali upravo u sredini naše post-atlantske epohe pojavili su se učitelji religije koji su privlačili pažnju na odricanje sebe. To je već podučavano od Bude. Na Zapadu je bilo još intenzivnije razvijeno kroz Slobodno zidarstvo i Ružokrižare. Oni su tražili usavršavanje ega u obliku koji je također u vanjskom svijetu, ne toliko u unutarnjem životu kao što je to bilo kultivirano u Indiji. U tom bi smislu zapadni okultist sebi rekao: ‘Tvoj ego nije samo unutar tebe, već i u svijetu oko tebe. Bogovi su tebe uzdigli iz mineralnog carstva, iz biljnog i životinjskog carstva; ali tri carstva ti kreiraš za tebe, tri carstva Mudrosti, Ljepote i Moći. To razvija organe višeg čovjeka.’

Ljudsko biće je reklo sebi: ‘Stojim ovdje kao krajnji rezultat vremena kada su mineralno, biljno i životinjsko carstvo žrtvovali sebe za mene; na tim temeljima niče samosvijest, ego. I baš kao što je ego bio formiran preko ova tri carstva, tako sada mora sam razviti carstva Mudrosti, Ljepote i Moći, da bi se pomoću njih postavio još više do potpune transformacije našeg eterskog, astralnog i ego tijela.’ Ta tri carstva su carstva Znanosti, Umjetnosti i unutarnje Snage, s čime se misli na sve što samo živi od volje. U te tri domene srednjevjekovni ezoterik je vidio sredstva za daljnji razvoj čovječanstva. Transformacija svijeta nije prepuštena pukom slučaju, već u skladu s ova tri aspekta Mudrosti, Ljepote i Snage, mineralno, biljno i životinjsko carstvo su transformirani. Kada Zemlja opet postane astralna sve će biti transformirano u skladu s ova tri aspekta. Dakle zbog ove trostruke točke gledišta su Slobodni zidari Srednjeg vijeka i svi ezoterici gradili i radili.

U Indijskom ezoterizmu razlikuju se dvanaest sila koje čovjeka vuku ponovno dolje u fizičku egzistenciju. Prva od tih sila je Avidja: ignorancija. Avidja je ono što nas vuče ponovno dolje u fizičku egzistenciju iz jednostavnog razloga da smo ispunili našu misiju na Zemlji tek kada smo od nje izvukli smo moguće znanje. U drugu ruku nismo ispunili našu misiju dok god sve što smo trebali naučiti iz fizičke egzistencije još nije izvučeno.

Nakon Avidje ono što nas sljedeće vuče natrag je ono što zemlja sadrži jer smo mi sami napravili, što prema tome pripada našoj Organizaciji. Kada je mason, na primjer, radio na izgradnji katedrale, to je postalo dio njega. Postoji recipročna privlačnost između njih. Ono što ima tendenciju kreiranja organa za izvornog inicijatora, bez obzira je li to rad Leonarda da Vincija ili najmanje djelo, formira u ljudskom biću organ i to je uzrok njegova povratka. Sve to što je čovjek napravio, uzeto zajedno, zove se Sanskara ili organizirajuća tendencija koja izgrađuje ljudsko biće. Ovo je druga stvar koja ga vuče natrag.

Sada dolazi treće. Prije nego ljudsko biće uđe u bilo koju inkarnaciju o vanjskom svijetu ne zna ništa. Samosvijest započinje s prvom inkarnacijom; prije toga čovjek nema svijest o sebi. Morao je prvo opažati vanjske objekte na fizičkom planu prije nego je mogao razviti svijest o sebi. Kao što je točno da ga ono što je napravio vuče natrag na fizički plan, tako je točno da ga vuče natrag i znanje o stvarima. Svjesnost je nova snaga koja ga vezuje za ono što je ovdje. To je treći element koji ga vuče u novi zemaljski život. Ova treća sila se naziva Vijnana = svjesnost.

Do ove točke smo ostali vrlo intimno unutar ljudske duše. Kao četvrti stupanj javlja e ono što prema svijesti dolazi izvana, što je zaista već tamo bez čovjeka, ali što najprije mora upoznati svojom sviješću — to je bilo prisutno vani u njegovoj prethodnoj egzistenciji, ali se objelodanilo tek nakon što se njegova svijest tome otvorila. To je separacija između subjekta i objekta, ili, kao što kaže sanskritski pisac, separacija između imena i forme (Nama-rupa). Preko toga čovjek je dosegnuo vanjske objekte. To je četvrta sila koja ga vuče natrag, na primjer sjećanje na biće kojem je bio privržen.

Slijedeće dolazi ono što formiramo kao mentalnu sliku u vezi s vanjskim objektom: na primjer, crtanje psa je samo pravljenje mentalne slike, koja je međutim za slikara esencijalna stvar. To je ono što intelekt radi od stvari: Shadayadana.

Sada postoji daljnji silazak u zemaljsko. Mentalna slika nas vodi do onog što zovemo kontakt s egzistencijom: Sparsha. Tko god zavisi o objektu stoji na stupnju Nama-rupa; tko god formira slike stoji na stupnju Shadayadana. Onaj koji međutim razlikuje ugodno i neugodno doseći će stupanj kada više voli lijepo od onog što nije lijepo. To se zove kontakt s egzistencijom: Sparsha.

Međutim nekako različito od ovog kontakta s vanjskim svijetom je ono što se u isto vrijeme komeša iznutra kao osjećaj. Sada ja sam stupam u akciju: povezujem moj osjećaj s jednom stvari ili drugom. To je novi element. Čovjek postaje više umješan. To se nazvano Vedana: Osjećaj.

Kroz Vedanu ponovno se javlja nešto sasvim novo, to jest, težnja za egzistencijom. Snage koje vuku čovjeka natrag u egzistenciju bude se sve jače unutar njega samog. Više snage prisiljavaju sva ljudska bića u višem ili manjem stupnju; one nisu individualne. Eventualno se međutim, javljaju sasvim osobne snage koje ga vuku natrag u zemaljski svijet. To je osma sila. Trishna = Žeđ za egzistencijom.

Još subjektivnija od žeđi za egzistencijom je ono što se zove Upadana: Udobnost u egzistenciji. S Upadanom čovjek ima nešto zajedničko s životinjom, ali on to doživljava više duhovno i zadatak je čovjeka da produhovi ono što je loše u elementu duše.
Zatim dolazi sama individualna egzistencija, zbroj svih ranijih inkarnacija kada je već bio na zemlji: Bhava = individualna egzistencija, snaga ukupnosti ranijih inkarnacija. Prethodne inkarnacije ga vuku dolje u egzistenciju.

S ovim smo povukli stupnjeve Nidane sve do individualnog rođenja. Ezoterik razlikuje još dva stupnja koja idu dalje od perioda individualne egzistencije. Ovdje on razlikuje prethodno stanje koje je dalo poticaj prema rođenju, prije nego je čovjek ikada bio inkarniran. To se zove Jata: ono što je prije rođenja dalo poticaj za rođenje.

Poticaj za rođenje je povezan s drugim impulsom. On donosi sa sobom zametak rastvaranja, težnju da se netko izdvoji od individualnog rađanja. Ono što nas zanima je da se ova naša zemaljska egzistencija opet raspada i mi smo oslobođeni, možemo postati stari i umrijeti (Jaramarana). To su dvanaest Nidani koje rade kao strune, povlačeći nas uvijek i ponovno dolje u egzistenciju. (Značenje Nidane je struna, petlja.) Postoje tri grupe koje spadaju zajedno:

Prva Grupa - Druga Grupa - Treća Grupa

Avidja - Shadayadana - Upadana
Sanskara - Sparsha - Bhava
Vijnana - Vedana - Jati
Nama-rupa - Trishna - Jaramarana

Duša ima tri člana: duša svijesti kao najviši član, zatim intelektualna ili umna duša i duša osjeta. Prva grupa Nidana od Avidje do Nama-rupe je povezana s dušom svijesti: druga grupa s dušom intelekta i treća, od Upadane do Jaramarane, s dušom osjeta.
Vijnana je osobina duše svijesti; Shadayadana duše intelekta i zadnje četiri su povezane s dušom osjeta. Ove zadnje četiri su prisutne i kod životinje i kod čovjeka.