VAL - ZNANJE
Portal za razvoj svijesti
- stranice za sporije modemske internet veze -

Početna stranica za sporije modemske veze

Metafizika ( Tekstovi, Val serija Kasiopejci, Kasiopejske transkripte, Pledijski materijal, Ra materijal )

Manipulacije ljudima ( Tekstovi )

Zdravlje i liječenje ( Tekstovi, Ljekovite biljke )

Znanost ( Tekstovi )

Rudolf Steiner - Osnove Ezoterije ( 2. dio )

OSNOVE EZOTERIJE VI / XXXI
Berlin, 1 listopad 1905

Danas ćemo uzeti kao našu temu različite rangove bića kojima čovjek pripada. Čovjek, onakav kakav je sada biće je u razvoju i nije uvijek bio kakav je sada. Nisu samo stupnjevi razvoja oni koji leže ispred i iza njega, već također i bića koja s njim koegzistiraju, kao što danas dijete ima starijeg pokraj sebe koji je na drugom stupnju razvoja. Danas ćemo se baviti sa sedam rangova bića, i s tim u vezi moramo jasno razlikovati između receptivnih i kreativnih bića.

Uzmimo za primjer boju koju opažamo našim očima, na primjer crvenu ili zelenu. U tom smislu mi smo receptivna bića. Boja međutim najprije mora biti napravljena da bi je mi mogli opažati; moramo prema tome biti suočeni s drugim bićem koje pravi boju, na primjer crvenu. Kroz to prepoznajemo različite stupnjeve bića. Ako stavimo zajedno sve što pristupa našim čulima, također mora postojati i duša da to primi; ali nešto suprotno također mora biti prisutno da bi nam čulne impresije mogle biti dovedene. To su bića koja mogu manifestirati. Ona imaju više božanski ili deva karakter. Bića čija priroda je više prilagođena za primanje imaju više elemental karakter. Božanska bića su manifestirajuće prirode. Elementalna bića su receptivne prirode.

Ovdje, u ovoj d0meni, imamo kreativnu mudrost koja se manifestira vani, i mudrost koju je primila ljudska duša. Mudrost je u svijetlu i otkriva se u svim čulnim impresijama. Iza onog što se otkriva moramo pretpostaviti one koji otkrivaju, bića prirode volje; mudrost je ono što je otkriveno.

Čovjek je oboje i receptivan i kreativan. U jednu ruku, na primjer s obzirom na sve čulne impresije, on je receptivan, međutim s obzirom na mišljenje on je kreativan. Ništa ne rađa misli ukoliko prije nisu napravljene percepcije. Dakle on je u jednu ruku receptivno biće a u drugu kreativno biće. To je važna razlika. Zamislimo da je čovjek bio u poziciji da kreira sve što percipira, zvukove, boje i tako dalje, baš kao što danas kreira misli. Danas je kreativan samo u jednoj sferi, mišljenju, i da bi imao percepcije on oko sebe treba kreativna bića. Donoseći svoje vlastito biće on je isprva bio kreativan. U početku je on sam kreirao svoj vlastiti organizam. Za to sada treba druga bića. Sada se čovjek mora inkarnirati u tjelesnoj formi određenoj izvana. Tu je bliži elementalnim bićima nego sferi percepcije i mišljenja.

Zamislimo da je jednom čovjek bio u mogućnosti donijeti zvukove, boje i druge čulne percepcije i također svoje vlastito biće. Tada bi trebali imati ljudsko biće kakvo je bilo prije Lemurijske rase, koje se zvalo “čisti” čovjek. Čovjek postaje nečist kroz činjenicu da ne pravi svoje vlastito biće, već u svojoj prirodi utjelovljuje nešto drugo. Ovaj čisti čovjek se zvao Adam Cadmon. Kada na početku Postanka Biblija govori o čovjeku, govori o ovom čistom ljudskom biću. To ljudsko biće još nije imalo ništa kama-ično (astralno) unutar sebe. Želje su se prvo pojavile nakon što je u sebe inkorporirao druge elemente. Tako se tu pojavila druga etapa čovječanstva, kama-rupa čovjek (čovjek s astralnim tijelom). Više životinje treba gledati kao na nižem stupnju ovog razvoja. Bez tople krvi ni jedno biće ne može posjedovati nezavisnu Kama-rupa (astralno tijelo). Sve toplokrvne životinje su izvedene iz čovjeka.
Dakle za početak imamo čistog čovjeka koji je do Lemurijskog doba u stvari vodio nadosjetilnu egzistenciju i doveo iz sebe sve što je živjelo i bilo dio njega.

Današnje hladnokrvne životinje i biljke razvile su se na drugačiji način od toplokrvnih životinja. One koje danas postoje su ostaci čudnih, gigantskih bića. Neke od ovih može potvrditi i znanost. One su dekadentne životinje koje su vodile porijeklo od onih koje je čisti čovjek koristio da bi se u njima inkarnirao, da bi mogao imati tijelo za oo što je kamično (astralno). Na početku čisti čovjek nije mogao naći sredstva za inkarnaciju na zemlji. Još je lebdio iznad onog što je bilo manifestirano. Među ovim ogromnim, snažnim bićima (životinjama) čovjek je koristio najrazvijenije da bi se u njima inkarnirao. Zakačio je sebe za ova bića i time je bio u poziciji donijeti u njih vlastitu Kama (astralno tijelo). Neka od ovih bića su se dalje razvijala i postala životinje Atlantide i današnjeg čovječanstva. Međutim nije se svima njima bilo moguće adaptirati. One koje su podbacile postale su niže životinje kičmenjaci; klokani su na primjer takav pokušaj koji se pokazao neuspješan na putu da postane čovjek — poput keramičkih posuda koje su odbačene i ostavljene.

Sada je čovjek pokušao uvesti Kamu u životinjske forme. Kama se prva može naći u ljudskoj formi, u stvari zapravo u srcu, u toploj krvi i u cirkulaciji krvi. Stalno su rađeni pokušaji i na taj način je bio uspon od stupnja do stupnja. Neuspješne pokušaje vidimo na primjer u ljenjivcu, klokanu, zvijerima, majmunima i primatima. Svi su oni ostali iza na putu. Toplokrvne životinje su neuspješni pokušaji da postanu ljudske forme prožete Kamom. Sve u njima što je Kama prirode, čovjek je također mogao imati u sebi; ali je to ispraznio u njih, jer nije mogao koristiti tu vrstu Kame. Postoji važni okultni aksiom: Svaka kvaliteta ima dva suprotna pola. Tako nalazimo, kao što pozitivni i negativni elektricitet nadopunjuju jedan drugog, tako imamo toplinu i hladnoću, dan i noć, svijetlo i tamu i tako dalje. Na isti način svaka Kama kvaliteta također ima dva suprotna aspekta. Na primjer čovjek izbaci bijes iz sebe u lava, a to, u drugu ruku, kada je od njega oplemenjeno, može ga voditi gore do višeg sebe. Strast ne treba biti iskorijenjena, već pročišćena. Negativni pol treba voditi gore na viši stupanj. Ovo pročišćenje strasti, to vođenje gore njenog negativnog aspekta pitagorejci su zvali katarza. Na početku čovjek je u sebi imao bijes lava i podmuklost lisice. Tako je carstvo toplokrvnih životinja jasna slika Kama kvaliteta. Danas je uobičajeno mišljenje da ‘Tat twam asi’ (‘To si ti’), treba razumjeti kao nešto općenito i nedefinirano, ali treba shvatiti nešto sasvim određeno što leži iza toga. Tako u slučaju lava čovjek treba sebi reći: To si ti. Mi dakle imamo u carstvu toplokrvnih životinja podastrto ispred nas kama-rupa ljudsko biće. Prethodno je postojao samo čisti čovjek: Adam Cadmon.

Filozof prirodne znanosti, Oken, koji je u prvoj polovini 19-og stoljeća bio profesor u Jeni, bio je upoznat sa svim ovim idejama i izrazio ih na groteskan način da bi ponukao ljude na pažnju. Ovdje imamo primjer koji ukazuje na još raniji stupanj ljudskog razvoja, prije nego je čovjek od sebe odvojio carstvo hladnokrvnih životinja. Oken je povezao sipu s ljudskim jezikom. U ovoj analogiji jezika i sipe može se naći okultno značenje. Sada također imamo bića koja su po prvi puta, takoreći, bila prizvana kao nusproizvodi. Čovjek je iz sebe izbacio podmuklost lisice i zadržao suprotni pol. U podmuklosti lisice zametak nečeg drugog se počinje razvijati, na primjer slično načinu na koji crna sjena objekta ima drugu sjenu kada u nju uđe svijetlo izvana. Mi smo podmuklost pripojili lisici iz našeg unutarnjeg bića. Sada je duh usmjeren prema njemu iz periferije. Bića koja na ovaj način rade iz periferije u onom što je kamično su elementalna bića. Ono što je lisica od nas primila, u njemu je životinja; ono što se dolazeći izvana privije na njega iz duha, elementalno je biće. U jednu ruku je stvoren kroz duh čovječanstva i u drugu ruku kroz Elementalno biće.

Dakle razlikujemo: najprije, elementalna bića, drugo, kama-rupa čovjeka, treće, čistog čovjeka, četvrto, čovjeka koji je na određeni način prevazišao čistog čovjeka, koji je uzeo u sebe ono što je vani i oko njega i kreativno je aktivan. On je dotaknuo i uzeo u sebe sve što je oko njega u zemaljskoj egzistenciji. To mu daje planove, smjerove, zakone koji stvaraju život. Jednom je čovjek bio savršen i postati će to opet. Ali postoji velika razlika u onom što je bio i što će postati. Ono što je oko njega u vanjskom svijetu kasnije će postati njegovo duhovno vlasništvo. Ono što je izvojevao za sebe na Zemlji kasnije će postati sposobnost kreativno aktivnog bića. Ovo će tada postati njegovo najdublje biće. Onaj tko je apsorbirao sva zemaljska iskustva, tako da se zna koristiti svakom pojedinom stvari i tako postao kreator, nazvan je Bodhisattva, što znači čovjek koji je u sebe u dovoljnom stupnju primio Bodhi, Buddhi zemlje. Tada je dovoljno napredovao da kreativno radi iz svojih najdubljih impulsa. Mudar čovjek na zemlji još nije Bodhisattva. Čak i za takvog uvijek ostaju stvari prema kojima se ne može orijentirati. Tek kada je netko u sebe apsorbirao cijelo znanje o Zemlji, da mi mogao kreirati, tek tada je netko Bodhisattva; Buddha, Zarathustra, na primjer, bili su Bodhisattva.
Kada se čovjek uspne još dalje u evoluciji, tako da nije samo kreator na Zemlji, već posjeduje snage koje dosežu iznad Zemlje, tek tada je slobodan birati da koristi ove više snage ili da dalje radi s njima na Zemlji. U tom slučaju može donijeti na Zemlju nešto što dolazi iz viših svjetova. Takva se epoha pojavila prije nego se čovjek počeo inkarnirati, u zadnjoj trećini Lemurijskog doba. Ljudska bića su razvila svoja fizička, eterična i astralna tijela. Donio je ove članove svog bića sa sobom od ranije evolucije Zemlje. Dva slijedeća impulsa, Kama i Manas, nije mogao naći na Zemlji; oni ne leže u njenoj evolucijskoj sekvenci. Prvi novi impuls (Kama) mogao se naći samo kao sila na Marsu. Dodan je kratko prije nego što se čovjek inkarnirao. Drugi impuls (Manas) je došao od Merkura u petoj pod-rasi Atlantiđana, s originalnim Semitima. Poticaj za ove nove principe trebao je na Zemlju doći s drugih planeta preko još viših bića, preko Nirmana-kayas. Od Marsa su dodali Kamu, od Merkura Manas. Nirmana-kayas je još jedan stupanj viši nego Bodhisattvas. Ovaj drugi može usmjeriti evoluciju koja ima kontinuitet; ali ne mogu u nju donijeti ono što dolazi iz drugih oblasti, to može napraviti samo Nirmana-kayas. Na još jednom stupnju višem nego Nirmana-kayas, stoje ona bića koja su nazvana Pitris. Pitris = Očevi. Jer Nirmana-kayas mogu zaista donijeti u evoluciju nešto što dolazi iz drugih oblasti, ali se ne mogu žrtvovati, žrtvovati sebe kao supstancu, tako da na slijedeći planet mogu donijeti novi ciklus. To mogu Pitris, bića koja su se razvila na Mjesecu i sada su došla; ona postaju aktivirajući impuls u evoluciji Zemlje. Kada je čovjek prošao sva moguća iskustva, tada je on u poziciji postati Pitri. Slijedeći i još viši stupanj, posljednji koji je moguće spomenuti, je onaj samih Bogova.

Dakle imamo sedam rangova bića: Najprije Bogovi, drugo Pitris, treće Nirmana-kayas, četvrto Bodhisattve, peto čista ljudska bića, šesto ljudska bića, sedmo elementalna bića. To je niz o kojem je govorila Helena Petrovna Blavatsky.

Sada možemo dodati pitanje: Koji je to organ koji je napravio čovjeka kama-rupa? To je srce s venama i krv koja pulsira kroz tijelo. Srce ima fizički dio i eterični dio. Aristotel govori o tome, jer se u ranija vremena držalo da je važan samo eterični čovjek. Srce također ima astralni dio. Eterično srce je povezano s dvanaest latičnim lotosovim cvijetom. Nemaju svi fizički organi astralni dio; na primjer žučna kesica je samo fizički i eterični, astralno nedostaje.


OSNOVE EZOTERIJE VII / XXXI
Berlin, 2 listopad 1905

Helena Petrovna Blavatsky, u Tajnoj doktrini, naziva Jehovu Bogom Mjeseca. Za to postoji duboki razlog. Da bi to razumjeli mora nam biti jasan dalji razvoj čovjeka. U čovjeku kakav je danas, njegove više snage su izmiješane. Njegov dalji razvoj zavisi o iskrsavanju njegovog višeg ja iz omota nižih snaga i organa.

Mozak je podijeljen na tri dijela: na dijelove za mišljenje, osjećanje i volju. Kasnije će ova tri dijela, kao tri divizije mravljeg humka, biti upravljana od čovjeka izvana. Dijelovi, međutim, iz kojih se više povuklo ne ostaju onakvi kakvi su danas, već se oni tada spuštaju stupanj niže. To je razlog zašto mnogi ljudi koji prakticiraju jednostran duhovni razvoj pate od pada morala. U slučaju zapadnog kulturnog života postoji manja opasnost od toga, jer zapadna znanost još ne sili više stvari uma da se uzdignu iz nižeg tijela. Kroz Teozofiju, u drugu ruku, čovjek u stvari apsorbira mudrost preko koje je ego djelomično iščupan iz uobičajenog okruženja organa. Može se dogoditi da kada osoba koja se, kroz svoj konvencionalni milje drži uobičajenih moralnih standarda, prihvati teozofska učenja, njegove najgore kvalitete, koje su do tada ostajale skrivene, sada se pojavljuju. Često niže dođe na površinu jer se netko bavi duhovnim stvarima bez da u isto vrijeme jača moralnost. Ta činjenica nosi izvjesnu tragediju. Određeni ljudi akademskog nivoa, koji su u sferi zapadnog znanja bili sasvim divni ljudi, stradali su jer su došli u Teozofsko društvo; u njihovom slučaju javila se niža priroda bez da joj gospodari viša.

Isti zakon vrijedi i na većem stupnju. Bića koja susrećemo na Starom Mjesecu nisu još ugradila svoju moć mišljenja u fizički mozak. Snaga mišljenja u slučaju Mjesečevih-Nirmana-kayas, Bodhisattvi, Pitris i čistih ljudskih bića još ne radi u fizičkom mozgu već u eterskoj masi koja ih okružuje. Na starom Mjesecu okruženje se nije sastojalo samo od zraka, već i od etera ispunjenog mudrošću. Na Starom Mjesecu misli nisu bile u pojedinim bićima već su plutate amo tamo u eteru. U okultizmu se prema tome Stari Mjesec također nazivao Kozmos mudrosti. Stari Mjesec je bio okružen Toplinskim eterom i drugim formama etera. U tim eterima je živjela inteligencija i razum, kao što sada žive u ljudskom mozgu. U temeljima ovoga je međutim bio razvoj. Na početku mjesečeve evolucije mudrost je još utiskivala sebe u lijepe forme. Bića koja su posjedovala samo niže ljudske članove, fizičko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo, bila su upravljana od ovih struja mudrosti. Tijekom daljnjeg razvoja tri niža tijela silaze još dublje. Kada je evolucija Starog Mjeseca došla do kraja bića koja su bila mudra, premda nisu posjedovala mudrost u mozgu, toliko su bila napredovala da su mogla potpuno napustiti ova niža tijela. Ta bića koja su sada postala Pitris i koja više nisu trebala ulaziti u ovakva fizička, eterska i astralna tijela, bila su domaćini Elohima na različitim stupnjevima. Najniži rang ovih Elohima je stupanj Jehove. Jehova je prema tome stvarno božanstvo Mjeseca, koje je na Starom Mjesecu prošlo kroz fizički razvoj. Ipak na Mjesecu nikada nije mogao raditi na fizičkom okruženju, koristeći mozak kao vozilo misli. Samo su njegova fizička, eterska i astralna tijela radila na fizičkom okruženju. To je međutim radio preko slika. Mišljenje je lebdjelo iznad. Ime Jehova ne označava jedno biće, već rang u nizu hijerarhija. Mnoga bića mogu preuzeti rang Jehove, ili ga uzeti sa svrhom. Eliphas Levi je stalno naglašavao da sa oznakama Jehova, Arhanđeli, Anđeli, mi se bavimo rangovima bića.

Prva ljudska bića koja su na Zemlji primila učenje primila su ga od Jehove u slikama. Zato je Knjiga postanka zbroj velikih slika, slika koje je Jehova doživio na Starom Mjesecu.

Dok je na Starom Mjesecu, u jednu ruku, samo niže biće čovjeka bilo razvijano u fizička, eterska i astralna tijela — u drugu ruku više trojstvo je bilo njegovano i gajeno. Ovi principi su dosegli određen stupanj zrelosti, nakon što su implantirani; Atma na Starom Saturnu, Buddhi na Starom Suncu, Manas na Starom Mjesecu. Tako se na Zemlji mogu dalje razvijati. Ono što je prešlo na Zemlju sa Starog Mjeseca kao fizička, eterska i astralna tijela, groteskne su životinje u kojima su Atma, Buddhi i Manas postepeno sebe inkorporirali. Mjesečevi Pitris ostavili su niže dijelove po strani, ali da bi to nadoknadili oni su njegovali i gajili Atma, Buddhi i Manas na stvaran način. Preko njihove njegovane skrbi doveli su do toga da se na Zemlji mogao razviti mislilac. Ako netko gleda vanjska stvorenja na Starom Mjesecu, ona su ovoji koji okružuju čovjeka, ne sam čovjek. Ovoji su se mogle koristiti jer ono što ih je trebalo napustiti je otišlo. [Nedostaje tekst ...] Sada se preostali materijal mogao kondenzirati da oblikuje mozak. U stanju zametka tvar za mozak je bila tamo, ali se mogla kondenzirati tek nakon što su Pitris otišli.

Ono što se dogodilo u pred-lemurijskom dobu je priprema. Na ljudskom tijelu se tako radilo da Atma, Buddhi i Manas mogu u njega utonuti. Ovi principi su umotali sebe s Kama-supstancom. Sada zamislimo biće kao žele koje se oslobodilo od onog što je prešlo sa Starog Mjeseca. To osigurava fizičku osnovu. Kao dodatak ovome postoje Atma, Buddhi i Manas, i astralno tijelo koje ove principe organiziraju oko sebe. Oni rade na želatinoznim masama izvana ukoliko ih ne mogu zaposjesti iznutra. Konačno duhovno prodire u fizičko. Sada su dvije vrste bića spojene. Od trenutka kada je formiran mozak one prožimaju jedna drugu. Preko toga, u evoluciju Zemlje su ušli rođenje i smrt. Prethodno su ljudska bića sama izgradila fizičko tijelo; u budućnosti će tako biti opet. Ali pošto su ujedinjena dva bića koja samo djelomično pašu jedno drugom imamo rođenje i smrt, i svaki period između rođenja i smrti je stalni pokušaj da se napravi da ova dva bića bolje pašu zajedno — ljuljanje klatna amo tamo dok eventualno ne dođe ritmičkog stanja.

Sve do sredine Šeste korijenske rase (epohe) to će se nastaviti, dok se ne postigne ritmičko stanje i jedno biće ne postane potpuno prilagođeno drugom. A Karma nije ništa drugo nego mjera balansa koju je ljudsko biće već postiglo. U svakoj pojedinoj inkarnaciji postiže se određeni stupanj adaptacije. Nakon svake inkarnacije čovjek se opet mora uzdići u Devachan da bi pregledao ono što još treba napraviti. Tek kada je postignut balans Karma je prevladana i ljudsko biće može uzeti nešto novo, pravu Mudrost, Buddhi, koja do tada mora biti gajena i njegovana.

Za buduću evoluciju se treba pripremiti. Ono što čovjek već iskazuje iz sebe, kao pripremu za buduće ljudsko biće, je riječ, govor. Ono što čovjek govori ostaje u Akasha zapisu. To je zametak za buduće ljudsko biće. Govor je polovina bivšeg sredstva reprodukcije. Preko govora čovjek se duhovno širi. Mutacija muškog glasa je s time povezana. Polovina onog što je spolno preneseno je u govor. Glas je budući organ reprodukcije. U drevnom hebrejskom ista riječ se koristila za seks i govor. Danas čovjek misli i misli prolaze vani kroz grlo. Slijedeći stupanje će biti da osjećaji, toplina, prelaze vani. Tada je riječ biti izraz unutarnje topline tijela. To se može dogoditi kada se hipofizna žlijezda (hypophysis) razvije u mozgu. Stupanj koji slijedi ovaj javlja se kada je razvijena pinealna žlijezda (epiphysis). Tada neće samo toplinom prožeta riječ ići naprijed, već će riječ ostati, biti će dan oblik preko volje, koji onda živi unutar nje. Kada se tada izgovori riječ ona postaje stvarno biće.

Povezano s ovim je: ‘Ja mislim, ja osjećam, Ja jesam’ (volja). Riječ u ovom smislu je ‘riječ’ koja prolazi transformaciju od mišljenja, u osjećaje i onda u volju. To je trostruki proces. Prvo je riječ ‘svijest’ (u mišljenju) zatim ‘život’ (toplinom prožeta riječ), i napokon ‘oblik’, riječ oblikovana voljom. Ovo potonje je da je riječ postala cilj. Tako ovdje također, jedno za drugim, imamo: svijest, život, oblik. Sve, što je danas oblik potječe iz ranijih vremena i proizašlo je iz ovakvog procesa. Fizičko tijelo, oblik, je najsavršenije tijelo; manje je razvijeno etersko tijelo, život, i astralno tijelo, svijest.


OSNOVE EZOTERIJE VIII / XXXI
Berlin, 3 listopad 1905

Različite inkarnacije ljudske individue su vrsta njihanja klatna amo tamo dok se ritam ne umiri i viši dio čovjeka nije u fizičkom našao pogodan izraz, pogodan instrument. Otprilike stalno otkada su se ljudska bića reinkarnirala, položaj Sunca, Mjeseca i Zemlje je postojao kao što je danas. Moramo razumjeti da čovjek pripada velikom kozmičkom organizmu. U doba kada se velike promjene odvijaju u životu čovječanstva, moćne promjene se također zbivaju i u kozmosu. Prije ovoga, prije nego je bila reinkarnacija, Sunce, Mjesec i Zemlja nisu još bili odvojeni kao sada. Kant i Laplace su svoja promatranja radili samo s fizičkog plana, i u toj mjeri su njihove teorije sasvim točne, ali oni nisu poznavali vezu s duhovnim silama. Kada su iz prvobitnog vatrenog-isparavajućeg Sunca, Mjesec i Zemlja nastali kao odvojena tijela, čovjek se također počeo inkarnirati. Kada će ljudske inkarnacije morati završiti, Sunce će također biti ponovno ujedinjeno s Zemljom. Na velikoj skali kao i u pojedinim detaljima, treba imati na umu ove odnose čovjeka i univerzuma.

Često ćete ćuti da se čovjek obično inkarnira nakon perioda od otprilike dvije tisuće godina. Može se istražiti kada su ljudi koji su danas živući imali svoju raniju inkarnaciju. Duše koje su sada inkarnirane, u pravilu nalazimo oko 300 do 400 godina nakon rođenja Krista. Kao dodatak, međutim, nalazimo druge koji su inkarnirani u različita vremena, neke ranije, neke kasnije. Ali postoji još jedan način za odrediti inkarnacije, način koji sigurnije vodi do cilja. Može se reći: Kada bi se ljudska bića koja danas umru vratila nakon kratkog vremena susreli bi se s gotovo istim uvjetima kao danas. Ali čovjek teži naučiti na Zemlji što je više moguće. To se može dogoditi jedino kada u svojoj idućoj inkarnaciji nađe nešto što je esencijalno različito od ranijih uvjeta.

Zamislimo na primjer vrijeme oko 600 do 800 godina prije Krista; to je otprilike vrijeme Ilijade i Odiseje. Kod naprednih ljudi tog vremena uvjeti života uvjeti života bili su sasvim različiti od onog kakvi su danas. Čovjek bi na primjer bio zapanjen vidjeti s kakvim rijetkim priborom su ljudi jeli. U to vrijeme također ljudi još nisu učili pisati. Velike pjesme su prenošene riječju iz usta. Kada je osoba iz tog vremena reinkarnirana danas mora kao dijete učiti sasvim druge stvari. Kao dijete mora učiti pisati. Kulturna struja je u međuvremenu napredovala. Treba razlikovati između kulturne struje i razvoja pojedine duše. Kao dijete treba se hrvati s civilizacijom i iz tog razloga ponovno se treba roditi kao dijete.

Sada moramo pitati: Što uzrokuje takve krajnje različite uvjete na zemlji? To je povezano s progresijom proljetnog ekvinocija. Oko 800 godina prije Krista Sunce je u proljeće ušlo u konstelaciju Ovna, Ram-a. Svake godine u proljetnoj točci ono se malo pomakne. Zbog toga se uvjeti na Zemlji uvijek neznatno promijene. Osam stotina godina prije Krista Sunce je stajalo u konstelaciji Ovna. Ranije je stajalo u konstelaciji Bika, još ranije u Blizancima i još ranije u Raku. Sada već nekoliko stotina godina uzdiže se u konstelaciji Ribe. Nakon ovog dolazi Vodenjak. Napredovanje civilizacije također je povezano s progresijom Sunca od jedne konstelacije do druge.

U vrijeme kada je sunce izlazilo u konstelaciji Raka drevna Vedska kultura Indijaca, kultura Risha dosegnula je najvišu točku. Rishe, ta još polu-božanska bića, bili su učitelji ljudi. Atlantska civilizacija se srela s svojim uništenjem; novi impuls je ušao. U okultizmu se to naziva ‘vortex’ (vrtlog). To je također i zašto je, u dobu u kojem je sunce stajalo u konstelaciji Raka, znak bio napravljen na ovaj način:


Rak označava prodor nečeg novog, ‘vortex’ (dvostruka spirala).

Druga kulturna epoha je nazvana konstelacija Blizanaca. U to vrijeme je shvaćena dvostruka priroda svijeta, suprotne snage svijeta, Ormuzd i Ahriman, Dobro i Zlo. Tako Perzijanci također govore o Blizancima.

Treća kulturna epoha je ona od Sumeraca u Maloj Aziji i od Egipćana. Konstelacija Bika odgovara ovoj epohi. To je zašto je u Aziji štovan Bik a u Egiptu, Apis. U to vrijeme u Babilonu i Asiriji sumerski jezik je bio jezik mudrosti. Zatim je Bik pao u dekadenciju i Ovan se počeo uspinjati. Prva indikacija toga je Saga o Zlatnom runu.

Četvrta kultura je ona od Ovna, ili Janjeta; Krist stoji u znaku Ovna, ili Janjeta; stoga on sam sebe naziva Jaganjac Božji.
Peta kultura vanjska materijalistička slijedi, u konstelaciji Riba. To se uglavnom razvijalo od 12-og stoljeća nadalje i dosegnulo klimaks oko godine 1800. To je kultura Pete pod-rase, sadašnje vrijeme.

U konstelaciji Vodenjaka u budućnosti, biti će proglašeno novo Kršćanstvo. ‘Vodeni-čovjek’ je također i onaj koji će ga donijeti, onaj koji je već bio ovdje: Ivan Krstitelj. Kasnije će opet biti prethodnica Krista, kada Šesta, duhovna pod-rasa bude utemeljena. Teozofski pokret bi trebao biti priprema za to vrijeme.

U Novom Zavjetu izraz ‘na planini’ korišten je u raznim prilikama. ‘Na planini’ znači: u misteriji, najdublje, intimno. Čak i Propovijed na gori ne treba shvatiti kao propovijed za ljude, već kao intimno podučavanje učenika. Transfiguraciju na Gori također treba razumjeti u ovom smislu. Isus je otišao na planinu s tri učenika, Petrom, Jakovom i Ivanom. Tamo, kazano nam je, učenici su se međusobno dohvatili; onda su se Mojsije i Ilija pojavili sa obje strane Isusa. Na trenutak su se prostor i vrijeme ugasili i učenici su se našli sa svojom sviješću na mentalnom planu. Onima koji nisu više bili fizički prisutni, Mojsije i Ilija su se pojavili. U direktnom otkrivenju imali su ispred sebe: ‘Ja sam Put, Istina i Život.’ Put = Ilija, Mojsije = istina, Krist = život. To se ovdje javilo učenicima u stvarnoj formi. Isus im je jednom rekao: ‘Ilija je opet došao; Ivan je bio Ilija, samo nije bio prepoznat.’ Ali je još rekao: ‘Nikom to ne recite dok opet ne dođem.’ Kršćanstvo nije podučavalo reinkarnaciju dvije tisuće godina, ne iz nekog proizvoljnog razloga, već na temeljima obrazovanja. Ljudi nisu trebali ništa znati o tome već dvije tisuće godina. U evanđelju sv.Ivana postoji indikacija toga u čudu na vjenčanju u Kani gdje je voda pretvorena u vino. U starim Misterijima dijeljena je samo voda, ali u kršćanskim Misterijima vino. Jer u svećenstvu, kroz korištenje vina, bilo je zamrljano znanje o reinkarnaciji. Tko god se služi vinom ne može steći bilo kakvo znanje o Manas, Buddhi i Atma. On nikada ne može shvatiti reinkarnaciju. Sa ovim ponovnim dolaskom Krist je mislio njegovo ponovno javljanje u Šestoj pod-rasi kada će biti najavljen od ‘Vodenjaka’. Teozofija u stvari provodi testament Kršćanstva i rade prema ovoj epohi vremena.

Svaki puta kada Sunce napreduje od jednog znaka Zodijaka do drugog u civilizaciji se događaju britke promjene. Između njih protječe period od približno dvije tisuće šest stotina godina. Ako uzmemo trenutak u vrijeme kada je sunce ušlo u znak Ovna ili Janjeta, oko 800 godina prije Krista i 1800 godina nakon Krista, tada imamo dvije tisuće šest stotina godina. Oko godine 1800 ušli smo u znak Riba. To je vrijeme kada materijalistička kultura doseže svoj vrhunac. Ona je pripremljena u Srednjem vijeku i sada je počela opadati. Oko godine 4,400 čovječanstvo ulazi u znak duhovne kulture, onaj od Vodenjaka. Pripreme će i zato biti napravljene.

Dakle uvjeti se također mijenjaju s konstelacijom. Napredovanjem od jednog do drugog znaka također se javljaju i novi uvjeti, tako da ponovno rođenje ima značenje. Ljudsko biće se ponovno rađa približno svake dvije tisuće šest stotina godina, ali ono što doživljava kao čovjek i kao žena toliko je radikalno različito da se dvije ovakve inkarnacije, kao čovjek i kao žena, računaju kao jedna. Oko tisuću tri stotine godina prođe između dvije inkarnacije kao čovjek ili kao žena, i oko dvije tisuće šest stotina godina između ovakvih dvostrukih inkarnacija ako ih obje računamo kao jednu. Ljudsko biće je jedino čovjek ili žena u odnosu na fizičko tijelo. Kada je fizičko tijelo muško etersko tijelo je žensko; i obrnuto, kada je fizičko tijelo žensko etersko je muško. Jedino astralno tijelo je u isto vrijeme muško i žensko. Ljudsko biće nosi unutar sebe suprotni spol kao eteričko tijelo. Dakle u eterskom muškarac je žena i u eterskom je žena muškarac. Fizička žena ima prema tome mnoge skrivene muške kvalitete; fizička inkarnacija je prisutna samo izvana. Ljudska bića dakle idu kroz konstelaciju svaki puta kao muškarac i kao žena. To je zašto je Gospodar rekao Sinnettu da se ljudsko biće inkarnira otprilike dva puta u pod-rasi. Okultno se obje inkarnacije računaju zajedno kao jedna. Mora doći vrijeme u kojem žena u stvari pristupa kulturi dominiranoj od muškaraca. Sadašnji ženski pokret treba prepoznati kao pripremu za drugi i sasvim različit ženski pokret. U budućnosti, spolne razlike će biti potpuno prevladane.

Postoji poseban razlog zašto je, otprilike dvije tisuće godina, učenje o reinkarnaciji bilo potpuno potisnuto. Ljudska bića su trebala učiti i cijeniti važnost jednog života. Svaki rob u drevnom Egiptu još je bio uvjeren u činjenicu da će se vratiti, da će jednog dana biti gospodar umjesto rob, ali da mora platiti karmičke dugove. Jedan život dakle nije za njega bio toliko važan. Ali lekcija koju su ljudi sada trebali naučiti je da imaju čvrsto tlo pod nogama; tako je tijekom života, reinkarnacija je trebala ostati nepoznata. Krist je prema tome izričito zabranio bilo kakvo učenje o reinkarnaciji. Ali od 800 godina prije Krista do oko 1800 godina nakon Krista, proteklo je vrijeme tijekom kojeg je gotovo svatko prošao kroz jedan život bez ikakvog iskustva o reinkarnaciji. Veliki Učitelji imaju zadatak ne uvijek dati cijelu istinu u bilo koje vrijeme, već samo onaj dio koji čovjeku treba. Ovo zakidanje svijesti o reinkarnaciji dobilo je poetski izraz u ovoj epohi u Danteovoj Božanstvenoj komediji. U monaškoj ezoteriji u drugu ruku, reinkarnacija je zasigurno podučavana kada bi se pojavila prilika. Trapisti su morali ostati tihi kroz jednu inkarnaciju, tako da bi u slijedećoj mogli postati elokventni govornici. Oni su s namjerom trenirani na taj način da postanu elokventni govornici, jer ih je Crkva mogla dobro koristiti. Kada je Sv. Augustin iznio doktrinu o predodređenosti bio je potpuno dosljedan. Pošto se u dobu materijalizma reinkarnacija nije trebala podučavati, morala se pojaviti doktrina sv. Augustina o predodređenosti. Samo su na ovaj način razlike u ljudskim okolnostima mogle biti objašnjene.

U vezi s ovim je duboko materijalistički karakter tradicionalnog Kršćanstva, što leži u činjenici da je ono Iznad napravljeno ovisnim o jednoj fizičkoj egzistenciji. Ovo materijalističko učenje Kršćanstva je, takoreći, dalo svoje plodove. Danas nema više nikakve svijesti o Iznad. Socijalna demokracija je krajnja konzekvenca tradicionalnog Kršćanstva. Ali sada u svijet mora doći novi impuls. Kada jedna epoha dođe do kraja prodre nešto novo. Kršćanstvo je radilo prema postepenom osvitu materijalističkog doba. Da bi došlo do materijalističke civilizacije, ljudska bića su u periodu od tisuću i tri stotine godina morali imati učenje kakvo je donijelo Kršćanstvo; naime, da čovjek treba učiniti cijelu vječnost zavisnu o jednom zemaljskom životu. Onda je građanska buržoazija postala stvarni utemeljitelj doba materijalizma. Već i u vrijeme Krista duhovno je trebalo biti izdano od čisto materijalnog. Juda Iscariot je morao izdati Krista. Netko može međutim reći: da nije bilo Jude ne bi također bilo ni Kršćanstva. Juda je prvi pridao najveću važnost novcu, odnosno, materijalizmu. U Judi je bilo inkarnirano cijelo materijalističko doba. To materijalističko doba je zamračilo i zatamnilo duhovno. Kroz njegovu smrt Krist postaje Iskupitelj materijalizma.


OSNOVE EZOTERIJE IX / XXXI
Berlin, 4 listopad 1905

Pokušati ćemo razumjeti fizičko tijelo nešto točnije. U sadašnje vrijeme u konstituciji čovjeka razlikujemo četiri člana: fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i ego. U proučavanju fizičkog tijela sada moramo više ući u detalje. Čovjek je već bio nešto kada je ušao u egzistenciju Starog Saturna iz daleke prošlosti. Fizičko tijelo je najstariji i najrazvijeniji član kojeg čovjek posjeduje u sadašnjem vremenu. Ono je četverostruko, što nije slučaj s ostalim tijelima. Na Starom Saturnu već su postavljeni temelji kao zametak. Etersko tijelo je prvo dodano na Starom Suncu. Tamo je fizičko tijelo napredovalo za jedan stupanj. Astralno tijelo je dodano na Starom Mjesecu a fizičko je prošlo kroz još jedan dalji stupanj razvoja. Na Zemlji je sada dodan ego, a fizičko tijelo je prošlo kroz četvrti stupanj. Tako možemo reći da je fizičko tijelo, takoreći, u četvrtom stupnju, dok je etersko u trećem, astralno tijelo u drugom a ego u prvom.

To je zašto jedino fizičko tijelo kao takvo ima samosvijest, ne i ostala tri tijela. U trenutku kada čovjek u snu zatvara svoje fizičke osjetilne organe, svijest o sebi prestaje: kada ih otvori onom što je vani, samosvijest se vraća. Čovjek stječe svijest o sebi jer mu njegovi organi omogućavaju da promatra okruženje. Samo je fizičko tijelo toliko napredovalo da može otvoriti svoje organe onom što je vani. Da su etersko i astralno tijelo mogli otvoriti svoje organe za promatranje njihova okruženja, čovjek bi i u njima zadržao samosvijest. Ali za to, neophodni su organi. Fizičko tijelo ima samosvijest samo preko svojih organa. Ti organi fizičkog tijela su osjetila.

Razmotrimo osjetila u njihovim uzastopnim stupnjevima. Postoji u stvari dvanaest osjetila. Od njih, pet je već fizičkih a dva druga će postati fizička tijekom daljnjeg razvoja Zemlje.

Pet osjetila koje već imamo su miris, okus, vid, dodir i sluh. S vremenom će čovjek razviti druga dva osjetila u prava fizička osjetila. Ova dva druga se smještena hipofiznoj žlijezdi (hypophysis) i u pinealnoj žlijezdi (epiphysis). One će razviti dva buduća osjetila u fizičkom tijelu koje će tada imati sedam osjetila. Da bi razumjeli uzastopne stupnjeve osjetila mora nam biti jasno da utoliko što je čovjek svjestan sebe, on je na silaznoj putanji. Tako iako je tijelo na uzlaznoj putanji, osjetila su na silaznoj putanji.

Od viših principa u čovjeku, Atma se razvila na Starom Saturnu, Buddhi na Starom Suncu i Manas na Starom Mjesecu. Bilo je vrijeme kada je Monada sakupila sebe komadić po komadić, i onda u dobu Lemurije ušla u samo-sagrađenu kuću. Sada se Monada spustila na četvrti stupanj, Atma, Buddhi, Manas, Kama-Manas. Ova silazna putanja je izražena u razvoju osjetila. U stvari, na početku, na Starom Saturnu, bilo je prisutno samo jedno osjetilo, osjetilo mirisa. Osjetila su se razvila kasnije od viših prema stalno nižim regijama.

U Prirodi razlikujemo čvrsto, tekuće, plinovito, toplinski eter, svjetlosni eter, kemijski eter i životni eter. To su sedam stanja materije. U svom silasku čovjek doživljava ove stupnjeve odozgo prema dolje. Na početku evolucije prvi ljudski životni-zametak mogao se manifestirati samo u Životnom eteru. Ono što odgovara tom stupnju kao osjetilo, osjetilo je mirisa. Tada je čovjek posjedovao prvo osjetilo, ono od mirisa, kojeg je samo posljedica danas prisutna. Čvrsto ima svoj život, kako smo vidjeli prije par dana na Maha-para-nirvana planu, tekuće na Para-nirvana planu, plinovito na Nirvana planu, Toplinski eter na Buddhi planu, Svjetlosni eter na Mentalnom planu, Kemijski eter na astralnom planu, Životni eter na fizičkom planu. Prema tome možemo također govoriti o atomskom eteru.

Odgovarajući planovi Stanja Materije Osjetila

1. Fizički plan Životni eter Miris
2. Astralni plan Kemijski eter Okus
3. Mentalni plan Svjetlosni eter Vid
4. Buddhi ili Shushupti plan Toplinski eter Dodir
5. Nirvana plan Plinovito, Zračno Sluh
6. Para-nirvana plan Tekuće Hipofiza
7. Maha-para-nirvana plan Čvrsto Epifiza

Objekt može biti namirisan jedino ako se nadoveže na organ mirisa, dođe s njim u kontakt. Organ mirisa mora se ujediniti s materijom. Mirisati znači opažati osjetilom koje ulazi u odnos sa samim materijalom.

Na drugom stupnju imamo Kemijski eter. Tu se razvija osjećaj okusa. To zavisi o rastvaranju onog što se kuša. Moramo imati posla, ne sa samom materijom, već s onim što se od nje napravi. To je kemijski, fizički proces kroz koji je materija promijenjena u nešto drugo. To može jezik: on prvi može rastvoriti i zatim kušati.

Treći stupanj se može naći u Svjetlosnom eteru. Tu se razvija vid. Sada ne spoznajemo ono što je razbijeno kemijskim, fizičkim procesima, već spoznajemo sliku objekta do koje je došlo vanjskim svijetlom.

Četvrti je Toplinski eter. U ovome, razvijeno je osjetilo dodira. Ovdje se više ne spoznaje slika. Toplina je prelazno stanje tijela, stanje doživljeno samo u trenutku. Ovdje govorimo o osjetilu dodira kao percepciji topline i hladnoće; to je u stvari ‘osjetilo topline’.

Peto imamo ono što je od prirode zraka. To odgovara osjetilu sluha. Ovdje više ne opažamo stanje tijela o kojem se radi, već ono što nam tijelo govori. Sada ulazimo u unutarnju prirodu tijela. U zvuku zvona nije samo zvono ono što nas interesira, ne vanjska forma, materija, već ono što ima za otkriti od svoje unutarnje prirode. Slušanje je ujedinjenje s onim što sebe otkriva kao duhovno u materiji. Na ovom stupnju osjetila prelaze od pasivnih do aktivnih. Pasivno primljen zvuk postaje u čovjeku aktivan u govoru. Kroz govor čovjek daje iskaz svom duševnom biću.

Na šestom stupnju imamo tekući element. Osjetilni organ koji odgovara tekućem je hipofiza. To je smješteno u mozgu u produženom cilindričnom obliku.

Na sedmom stupnju imamo čvrsto. Odgovarajući osjetilni organ je epifiza.

Za sada, kada čovjek govori utječe na zrak, tako će kasnije doći do utjecaja nad onim što je tekuće. ‘Ja mislim’, i misao općenito, izrazit će sebe u zraku i zaista u formama, na primjer kao kristali. Na slijedećem stupnju osjećaji će također biti obuhvaćeni s mišljenjem. Razvoj će raditi unatrag. Toplina srca tada će se izražavati u oscilacijama, i teći vani zajedno s mislima. I zadnji stupanj biti će postignut od čovjeka kada će on kreirati stvarna bića koja ostaju; kada će kroz riječ dati određeni oblik svojoj volji. Izražavanje osjećaja je samo tranzicija. Kada čovjek postane kreativan preko volje, tada će bića koja iznese imati stvarnu egzistenciju.

U vremenima koja dođu čovjek će iznijeti u svoje okruženje ono što osjeća. To će biti dano tekućem elementu. Sav tekući element planeta koji će slijediti (budući Jupiter) biti će izraz onog što ljudi osjećaju. Danas čovjek vani šalje riječi; one su upisane u Akashu. Tamo ostaju, čak i premda zračni valovi nestanu. Iz ovih riječi Budući Jupiter će kasnije biti formiran. Kada prema tome danas čovjek koristi zao, bogohulan jezik, tada će na Jupiteru doći do strašnih formacija. To je zašto se treba biti veoma oprezan u onom što se govori, i zašto je tako neizmjerno važno da čovjek zagospodari govorom. U budućnosti će čovjek također izražavati svoje osjećaje; stanja tekućina na Jupiteru će biti rezultat osjećaja na Zemlji. Ono što čovjek danas govori dati će Jupiteru formu; ono što osjeća će izazvati njegovu unutarnju toplinu; njegova volja određuje odvojena bića koja nastanjuju Jupiter. Budući Jupiter biti će sagrađen iz osnovnih snaga ljudske duše.

Kao što danas možemo pratiti formacije stijenja Zemlje natrag do ranijih stanja, tako će formacije stijenja budućeg Jupitera biti rezultat naših riječi. Ocean Jupitera, toplina Jupitera, proizaći će iz osjećaja današnjeg čovječanstva. Bića Jupitera izniknuti će iz čovjekove volje. Tako stanovnici prethodnog planeta stvaraju osnovne uvjete za svog nasljednika. I bića koja danas još [praznina u tekstu ...] lebde nad zemljom, kao što je jednom bio slučaj s Monadama, ući će u inkarnaciju na Budućem Jupiteru. Tada će tamo postojati vrsta Jupiter-Lemurijske rase. Tamo će biti bića koja smo kreirali kao što su to Pitrisi. Kao što smo mi nastanjivali groteskne forme Starog Mjeseca, tako će ova bića nastanjivati forme koje mi razvijemo pomoću naše epifize.

Mi gradimo kuću za buduće Monade. Slična se procedura odvila kada je razvoj ljudskih bića vođen sa Starog Mjeseca na Zemlju. To čini potpuno jasnim kako je sve vanjsko u stvari kreirano iznutra prema vani.

Teško je razlikovati čisto fizičko tijelo od onog što je formirano kroz ljudsku grešku. Grba duguje svoju deformaciju astralnom, Karmi. Vanjska forma, fiziognomija i tako dalje, zavisna je do Karme. Modifikacije fizičkog tijela su prema tome zavisne od viših tijela. Kada eliminiramo sve što zavisi od Karme nalazimo da je fizičko tijelo u stvari mudro ustrojeno. Svi oblici bolesti su greške koje nalaze svoj izraz u fizičkom tijelu. Sve bolesti su bile kriva-djela u prošlosti, sva kriva-djela će biti bolesti u budućnosti. Kada ljudska bića budu zaista dostojna, tijela bića koja kreiraju biti će jednako prožeta mudrošću.

Sva mudrost, osjećaji i volja, u slijedećoj evoluciji, stvarno će biti prisutna kao oblik i biće. Fizičko tijelo je nazivano hram u svim drevnim religijama jer je njegova struktura tako ispunjena mudrošću. Nije ispravno govoriti o fizičkom tijelu kao o nižoj prirodi, jer ono što je kod čovjeka niže u stvari leži u višim tijelima koja su danas još u ranom djetinjstvu.

Ovdje možemo razmotriti važnu karmičku povezanost. Mi živimo u dobu materijalizma i to je rezultat prethodnog doba.
Materijalističko doba je postiglo mnogo, ne samo izvana već i iznutra. Sjetimo se na primjer pada smrtnosti zbog higijenskih mjera. To je stvarno korak naprijed, napravljen higijenskim mjerama. Ovakav vanjski progres uvijek je karmički rezultat progresa koji je ranije napravljen iznutra. Ovi koraci naprijed u fizičkom rezultat su unutarnjih koraka naprijed u Srednjem vijeku. Danas bi prema tome bilo sasvim pogrešno gledati natrag na 'mračni' Srednji vijek. Naši najznačajniji materijalisti bili su obrazovani idealistički; na primjer, Haeckel, Büchner, Moleschott. To je zašto su njihovi sustavi osmišljeni tako krasno; ali to oni duguju njihovoj idealističkoj edukaciji. Sadašnji materijalizam je u stvari vanjski izraz prethodnog idealističkog perioda.

Sada također moramo raditi na pripremi za budućnost. Kao što se karmički rezultat ranijeg idealističkog perioda pojavio u materijalizmu, tako opet treba napraviti novi početak u odnosu na Idealizam i duhovne impulse. To je bilo u skladu s ovim zakonom da su djelovale vodeće osobe kada su oživjele Teozofski pokret.

14-to stoljeće je bilo doba stvaranja gradova. Unutar nekoliko stotina godina razvili su se nezavisni gradovi u svim civiliziranim europskim zemljama. Građanin je osnivač materijalizma u praktičnom životu. To je izraženo i mitu o Lohengrinu. Lohengrin, emisar Lože Grala, bio je mudri vođa koji je živio u Srednjem vijeku i pripremio put za osnivanje gradova. Labud mu je bio simbol; inicijat Trećeg Stupnja je Labud. Svijest je uvijek prikazivana kao nešto žensko. Elza od Brabanta predstavlja svijest u materijalističko građanskom smislu. Duhovni život je trebao, međutim, biti sačuvan; to se dogodilo kroz činjenicu da je Christian Rosenkreuz osnovao Ružokrižarski Red. Duhovni život je ostao u Misterijskim školama. Danas je materijalizam doveden do krajnjih ekstrema. To je zašto u naše vrijeme mora prodrijeti nešto novo. U to vrijeme se pojavio isti pokret koji danas preko Teozofije čini popularnim elementarna učenja o duhovnom životu da bi još jednom stvorio unutarnju impuls koji će kasnije pokazati sebe izvana. Unutarnje uvijek kasnije dođe do vanjskog izraza. Sva bolest je karmički rezultat ranijih pogreški, ma primjer, laganja. Kada nešto takvo postane vanjska stvarnost, manifestira se kao bolest. Epidemije se mogu pratiti daleko unatrag do pogreški ljudi. One su nešto nesavršeno što je izvučeno iz bića iznutra. Šesto osjetilo je Kundalini svijetlo koje zrači toplinu; sedmo je smisao za sintezu.


OSNOVE EZOTERIJE X / XXXI
Berlin, 5 listopad 1905

Ako razmatramo čovjekovo biće u svojoj potpunosti moramo početi s fizičkim tijelom, zatim s eterskim, zatim s astralnim tijelom. Fizičko tijelo čovjeka može vidjeti svatko. Etersko tijelo postaje vidljivo kada se sugerira da fizičkog tijela nema jakim činom volje. Tada prostor fizičkog tijela ostaje ispunjen eterskim tijelom. Okultist smatra etersko kao u stvari najniže tijelo. To je tijelo prema kojem je formirano fizičko tijelo. Uzimajući silaznu liniju, oblik eterskog tijela je obrnut od fizičkog. Samo kod uzlazne linije ona su identična. Žena ima muško etersko tijelo, a muškarac žensko etersko tijelo.

Oko eterskog tijela se pojavljuje astralno tijelo. Ono je vanjska forma za cjelokupan sadržaj duše; za strasti, emocije, impulse, želje, radosti, nesreću, entuzijazam i tako dalje. Manifestira se u formi svakakvih opisa. Dio koji okružuje pokazuje formacije oblaka; ono zrači najrazličitije boje. Često su nešto dronjave formacije zakačene na njega. Oblici i boje su različite i mijenjaju se. Zelena pokazuje simpatiju i suosjećanje za drugove. Niže razine populacije pokazuju mnogo crvenog u astralnom tijelu, smeđkasto crvenu, ciglasto crvenu, krvavo crvenu. Posebno kod vozača kočija može se vidjeti takva crvena, indikacija nižih strasti.

Kod svakog ljudskog bića sve fluktuacije astralnog tijela zatvorene su u jajasti ovoj. To ima temeljnu plavu boju i pokazuje, kao važan faktor, tamnu ljubičastu točku u sredini mozga. Helena Petrovna Blavatsky zove ovaj jajoliki ovoj zlatno jaje. U slučaju male djece zlatno jaje je predominantno; u njihovom slučaju mnogi se jarki, blistavi oblaci javljaju unutar njega. U nižim dijelovima međutim mala djeca također imaju tamne oblake, koji su indikacija nižih impulsa. To je naslijeđena Karma koju imaju zajednički sa svojim precima — ‘grijesi očeva’. Ovi grijesi očeva nasljeđuju se dolje do sedam generacija. Čovjekove karakteristike mogu se pratiti unatrag do sedam generacija predaka. Nakon sedam generacija nasljednost odumire. Računamo tri generacije u stoljeću. Današnji čovjek prema tome još pokazuje određene dobre ili lođe kvalitete koje dolaze od onog što je dobro ili loše kod njegovih predaka iz 17-og stoljeća. Dakle možemo gledati natrag na nečije pretke do dvije stotine godina ili malo više.


Da bi vidjeli kako je formirano zlatno jaje moramo razmotriti razvoj kozmičkog tijela. Stanje Zemlje koje leži najbliže našim sadašnjim proučavanjima karakterizirano je kao fizičko stanje. U Teozofskoj literaturi stanje forme se naziva Kugla i prema tome govorimo o fizičkoj Kugli. Kao fizička Kugla Zemlja je četvrta Kugla u razvoju sedam stupnjeva bića. Tri druga stanja prethodili su fizičkoj Kugli a druga tri će još slijediti. Prije nego je Zemlja postala fizička bila je astralna. Sve što je živjelo na Zemlji bilo je u to vrijeme prisutno samo u astralu. Kada čovjek bude prošao kroz Šestu i Sedmu korijensku rasu (epohu) postati će toliko produhovljen da će opet imati astralnu formu. Ovo buduće stanje ili forma sadržavati će međutim sve plodove evolucije.

Sedam stanja forme zajedno čine Rundu. U sadašnje vrijeme Zemlja prolazi kroz svoju četvrtu Rundu i to je mineralna. Tijekom ovog vremena zadatak je čovječanstva raditi na mineralnom carstvu. Čovjek već radi na mineralnom carstvu kada uzme kremen i pričvrsti ga na klinasto oruđe s kojim radi druge objekte, kada transportira stijene i gradi piramide od kamena, kada iz metala radi oružje, kada vodi električnu struju mrežom preko zemlje; u svemu tome čovjek radi na mineralnom carstvu. Tako čovjek stavlja u službu cijelo mineralno carstvo. Pretvara Zemlju u nešto što je potpuno sam smislio. Kada se slikar okreće prema kombinaciji boja on također radi na mineralnom carstvu. Mi smo sada usred te aktivnosti, i tijekom slijedećih rasa (epoha) Zemlja će biti potpuno transformirana, tako da eventualno na zemlji neće biti pojedinog atoma a da čovjek na njemu nije radio. U ranija vremena ti atomi su postajali sve više očvrsnuti; sada međutim postaju sve više razdvojeni. Radioaktivnost u ranijim vremenima nije postojala i prema tome nije mogla biti otkrivena. Postoji samo nekoliko tisuća godina, jer se sada atomi sve više dijele.

Kada Četvrta Runda dođe do kraja na cijelom mineralnom carstvu će raditi ruka čovjeka. Kada bude potpuno prerađena od čovjeka, tada, da bi se plodovi tog rada manifestirali, Zemlja mora prijeći u astralno stanje u kojem se mogu razvijati forme. Zemlja tada prelazi u Mentalnu Kuglu i onda u Više Mentalno stanje, Arupu. Ona tada potpuno nestaje iz ovih stanja u kraću Pralayu. Tada još jednom ulazi u novo Arupa stanje, ono od slijedeće, Pete Runde; zatim u Rupa stanje i zatim u astralno stanje. Nakon ovoga još jednom se pojavljuje fizički. Sve što je čovjek radio na mineralnom carstvu tijekom Četvrte Runde ponovno se pojavljuje i izrasta kao biljno carstvo; na primjer katedrala u Kelnu pojaviti će se kao biljka u slijedećoj Rundi.

Između zadnjeg Arupa stanja Četvrte Runde i prvog Arupa stanja Pete Runde zemlja prolazi kroz Pralayu. Tada se u Petoj Rundi prethodno mineralno carstvo pojavljuje u svim svojim formama kao biljno carstvo. U Arupa stanju Pete Runde sadržano je sve na čemu je čovjek radio u mineralnoj Rundi. Na početku se to ponovno pojavljuje u Arupa stanju u čistoj Akashi. To stanje se u stvari zove ‘Akasha’. Na početku svake nove Runde sve se može naći u Akashi; poslije postoje samo otisci. Tako u ovim otiscima imamo cijelu Zemlju sa svim njenim bićima. U tranziciji iz Treće u Četvrtu Rundu, sva bića koja su nastala u Trećoj Rundi također se ponovno pojavljuju.

S daljnjim razvojem iz Akashe sve treba preuzimati gušću formu. To se odvija u Rupa stanju zemlje. Ova više materijalna forma se zove u okultizmu, na primjer u određenim poglavljima od H.P. Blavatsky, eter. U ovoj Eterskoj Zemlji sadržano je sve. Sva bića su sadržana u misli, al ipak u pozadini Akasha postoji kao temelj. Eter se dalje zgušnjava do Astralnog svijetla. U ovom Astralnom Svijetlu zrači Treća Kugla (stanje forme), Astralna Zemlja; ona zrači u najčišćem Astralnom Svijetlu, i ovo Astralno Svijetlo je u stvari potpuno sastavljeno od iste supstance u kojoj kasnije sjaji čovjekovo zlatno jaje. To je posebno slučaj sa sasvim mladom djecom koja su stara samo par mjeseci. Nakon toga Zemlja prelazi u sadašnje fizičko stanje. Zatim, kao aktualna Zemlja, postaje sve više i više fizička. U istom stupnju međutim u kojem postaje sve više fizička, odvaja od sebe individualna zlatna jaja čovječanstva. Ona se diferenciraju kao da se, u brodu napunjenom vodom, jedan dio vode smrzava u led dok se drugi dio uzdiže u biserne kapi vode. Dakle a jednoj se strani odvaja fizička zemlja a na drugoj zlatna jaja postaju, takoreći, biserne kapljice ljudske evolucije.

Na početku zlatna jaja izgledaju nediferencirana. U stvari međutim nisu nediferencirana. To se može usporediti sa slijedećim: Kada bi imali soluciju za kuhanje soli izgledala bi kao homogena sivkasta masa; ako pustimo lijepi kubični kristali soli su nataloženi. Kod zlatnog jaja bile su svojstvene one snage koje su proizvele etersko tijelo, Linga Sharira. Iz onoga iz čega je postala čvrsta zemlja također se pojavilo kasnije ono što je već prošlo kroz razvoj na Starom Mjesecu. To je sadržavalo kao predispoziciju ono što eventualno kasnije postaje niže carstvo sve do prvih kičmenjaka, sve do zmije. Životinje kičmenjaci koji su slijedili nisu bili na Starom Mjesecu; bili su prvi dodani na Zemlji. Dakle životinje beskičmenjaci pojavljuju se na Zemlji kada se zgusnula do fizičkog stanja, kao također i biljke i mineralno carstvo.

U vrijeme kada su se sve ove odvojene forme pojavile, čovječanstvo je ušlo u Lemurijsko doba. Stalno zgušnjavano ljudsko biće razvilo se iz prve, Polarne rase, do rase Hiperborejaca. Tome je slijedilo doba Lemurije; to je bilo tada kada su životinje kičmenjaci ušli u svoju prvu fazu, i od tada su nastavili evoluirati.

Dakle moramo razlikovati: prvo Akasha, drugo Ether, treće Astralno Svjetlo, četvrto Zemlja, peto Zlato Jaje.

To se zove spirala (Wirbel). Do stupnja Zemlje, četvrtog stanja forme, Zemlja je stalno postajala gušća. U cijeni ovog povećanja gustoće, Astralno Svijetlo je postalo individualizirano nakon što je čvrsto izguralo sebe vani. Zlatna jaja ljudskih bića su individualizirano Astralno Svijetlo. Prema tome može se u Astralnom Svijetlu čitati, ne djela, već emocije s njima nerazdvojne; njih se može čitati u Astralnom Svijetlu. Na primjer, Caesar je zamislio ideju prelaska Rubikona i to je u njemu pobudilo određene osjećaje i želje. Ono što se tada odigralo odgovara kombinaciji astralnih impulsa. Fizička djela na fizičkom planu za vječnost su sva iščezli. Cezarovo napredovanje više se ne može vidjeti u Astralnom Svijetlu, ali impulsi koji su ga do toga vodili ostali su tamo. Karmičke (astralne) korelacije s onim što se odvija na fizičkom planu ostaju u Astralnom Svijetlu. Treba se prilagoditi odvratiti pogled od fizičkih percepcija i gledati samo karmićke impulse. Treba ih se čvrsto držati i svjesno ih transponirati natrag u fizičko. Nema svrhe tražiti nešto što bi se moglo vidjeti, kao da gledamo fotografiju.

Veliki impulsi svjetske povijesti ne mogu se međutim više čitati u Astralnom Svijetlu, jer su impulsi najvećih inicijata bili bez strasti. Tko god prema tome čita samo u Astralnom Svijetlu, njemu nedostaje kompletno djelo inicijata: na primjer sadržaj knjige ‘Veliki Inicijati’ od Edouarda Schuré ne bi se mogao naći u Astralnom Svijetlu. Takvi utisci su upisani samo u Eteru. Ono što se može čitati u Astralnom Svijetlu u vezi onoga što su napravili Inicijati temeljeno je na iluziji, jer se rezultati života velikih inicijata mogu čitati jedino u impulsima njihovih učenika. Učenici i čak cijeli narodi su doživjeli jake i strastvene emocije s obzirom na djela velikih inicijata i one su ostale u Astralnom Svijetlu. Ali je teško proučiti najdublje motive velikih inicijata jer su oni prisutni samo u eteru.

Kozmički događaji — metamorfoze kao ona od Atlantide — ostaju na još višem nivou, ne više u Eteru, već u stvarnoj Akashi. To je Akasha Kronika. Ova potonja je ipak na određeni način povezana s najčešćim zemaljskim interesima čovječanstva. Jer ljudsko biće je povezano s velikim događajima Kozmosa. Svaka pojedina osoba se može naći skicirana, takoreći, u Akasha Kronici. Što je tamo prisutno nastavlja dalje i radi svoj put u Eter i Astralno Svijetlo. Individualno ljudsko biće postaje sve više primjetno što ga više tražimo u nižim sferama. I treba proučiti sve te sfere da bi razumjeli mehanizam Karme.