G.MÜLLER mi je uručio još jedan broj “Švicarskog pčelarskog magazina ”
sa člankom koji se bavi rezultatima određenih eksperimenata sa
liječenjem medom — (“Naša daljnja iskustva s liječenjem medom u dječjem
domu Frauenfeld, Amden,” od Dr. Paula Emrich. Weeson.) (BrojIII od
“Schweizerische Bienenzeitung” ožujak 1923). (Određeni pasusi iz ovog
članka su pročitani naglas).
DR. STEINER:
Biti će dosta zanimljivo, gospodo, dodati danas nekoliko opaski na ovaj
članak. U ovom dječjem domu bio je pokušaj davanja tretmana medom djeci
koja su patila od nekog od oblika loše ishrane. Kako je ovdje opisano,
tretman se sastojao od rastapanja meda i miješanja sa umjereno toplim
mlijekom, ne dovedenim do kipljenja već držanog upravo ispod toga. Ova
mješavina je dana djeci.
Na taj način su postignuti izvrsni rezultati. Autor, Dr. Paula Emrich,
spominje zadovoljavajući rezultat da je postotak crvenih krvnih zrnaca
ove djece povećan na iznimno visok stupanj. Na primjer, primljeno je
dvoje djece koje pripadaju istoj familiji. Pri dolasku mlađe dijete je
imalo samo 53% crvenih krvnih zrnaca. Pri odlasku, poslije tretmana
medom, postotak se podigao na 82%. Starije dijete je u početku imalo
70%, i na odlasku to je povećano na 78%. U ovom slučaju bilo je dakle
manje poboljšanje, ali je ipak bilo poboljšanje. Starije dijete je imalo
samo mlijeko, i koristilo mu je, ali postotak je narastao samo od 70%
do 78%; ono je prema tome, u početku, ne tako slabašno, ali nije ojačalo
u istom razmjeru.
Postoji još priličan broj vrlo zanimljivih eksperimenata. Kako ih budem
navodio, želio bih tražiti od vas da pažljivo pratite dob djece o kojima
se radi. Ako se žele promatrati efekti neke posebne supstance na osobi,
nema koristi ako jednostavno radimo eksperimente u laboratoriju; uvijek
treba najprije znati dob svakog pacijenta; uvijek treba paziti na dob u
svim eksperimentima u prehrani, ili u liječenju.
Ovdje imamo dječaka u dobi od 11; on je prošao terapiju medom u trajanju
od 8 tjedana, sa rezultatom vrlo značajnih poboljšanja njegovih
žlijezda. Slučaj katra u gornjim dijelovima pluća također je poboljšan,
crvena krvna zrnca — ti stvarno značajni elementi — povećani od 55% do
75%.
Dalje opet imamo dječaka u dobi od 11. On pokazuje porast od 50% do 74%.
Dalje djevojčica u dobi od 11, sa povećanjem od 70% do 88%. Povećanje
je sasvim značajno. Ona nadalje ima također i povećanje težine, koja
pokazuje da djeca postaju snažnija. Neću čitati ostale detalje.
Također se spominje djevojčica u dobi od 10, još jedna iste dobi; zatim
dječak u dobi 13, djevojčica od 7, dječak u dobi 11, dječak u dobi 8,
dječak od 12, dječak od 9 i dječak od 7.
Eksperimenti pokazuju da djeca ove dobi, recimo ugrubo, školske dobi, izvlače veliku korist od tretmana medom.
Sada, ovaj liječnik pokušava otkriti zašto djeci tako značajno koristi
ovaj tretman s medom. I tu, gospodo, on spominje nešto vrlo zanimljivo,
nešto što na izvanredan način osuđuje ono što se danas naširoko
primjenjuje u znanosti.
Jer što čini znanost u današnje vrijeme kada testira hranu u odnosu na
njenu nutritivnu vrijednost? Znanost analizira određene hranjive
supstance da otkrije koliko komponenti jedne ili duge kemijske tvari se
mogu naći u njima. To je ono što znanost radi.
Sada se dogodilo slijedeće — učenik čuvenog Bunge-a, profesora
filozofije — (vjerojatno vam je poznato to ime, jednom je bio u Baselu) —
radio je eksperimente hranjenjem miševa s mlijekom. Ovim miševima je te
godilo, poskakivali su iznimno dobro kada su bili hranjeni na mlijeku.
Tako je sada napravio eksperiment na drugi način. Rekao je: — mlijeko se
sastoji od caseina — t.j. siraste tvari(vrsta proteina), masti, šećera i
soli. Rekao je sam sebi: — miševi na mlijeku skakuću predivno; mlijeko
se sastoji od caseina, masti, šećera i soli; prema tome, trebam im dati
nešto caseina, masti, šećera i soli. Upravo to je ono što mlijeko
sadrži. I gledajte! kada je miševima davao casein, masti, šećera i soli,
uginuli su u roku od par dana! Dobili su iste stvari, ali su uginuli.
Vidite, gospodo, sastav tvari nije sve što je bitno. Onaj gospodin bi
trebao sebi reći: ovdje se radi o nečem drugom. Ali što su oni rekli?
Rekli su: “supstanca je sve: supstanca mora biti svugdje gdje se bilo
što događa.”
Dakle, da, ali supstance koje su u tamo u caseinu, masti, šećeru i soli —
dakle, one ne čine mlijeko. Tako je gospodin kazao, evidentno je da
ovdje mora biti nova supstanca, u tako minimalnim količinama da se ne
može pronaći kemijskom analizom. Ova supstanca je ono što ljudi danas
zovu — vitamin.Vita znači život; min je povezano s “činiti”; prema tome,
vitamin “čini život.”
Jednom, gospodo, kada se Heine želio nečemu narugati, rekao je: “Postoje
ljudi koji žele, na primjer, objasniti poeziju, uzrok poezije. Dakle,
najjednostavnije bi bilo reći — ‘poezija dolazi od siromaštva!’” Netko
je našao drugi izraz, ali to nije objasnilo ništa! Jednom sam bio u
društvu gdje se raspravljalo pitanje odakle dolazi “humor”. Neki su
dolazili na sasvim zanimljive ideje o izvoru “humora” — onog čemu se
smijemo. Tada se međutim, netko digao i otišao na podij na način da se
odmah moglo znati — “osjeća da ima nešto važno za kazati.” Tako je on
predstavio svoje ideje o “humoru” i rekao: — “‘Humor’ proizlazi jedino
iz činjenice da čovjek posjeduje ‘vis-comica.’ ‘Vis’ je sila — ‘comica’
je humor. Čovjek posjeduje ‘silu humora.’ To je odakle proizlazi
‘humor’.”
To je upravo kao da se u ekonomiji treba reći: — odakle dolazi novac?
Novac dolazi od sile koja pravi novac. Na ovaj način ništa nije
objašnjeno. Dobro — u ekonomiji bi odmah naznačili da je onaj tko kaže
da novac dolazi od sile koja pravi novac čudan momak! Ali u znanosti
ljudi ne primjećuju kada netko pita: — odakle dolazi svojstvo mlijeka da
daje život? I onda odgovara: — od vitamina! To je isto kao govoriti da
poezija dolazi od siromaštva! Ali to se ne primjećuje. Ljudi misle da su
rekli nešto predivno, ali istina je da time baš ništa nije rečeno. I to
je, vidite, ono što želim nazvati ometajući element kod modernih
znanstvenih metoda. Ljudi tvrde da imaju nešto za reći; objavljuju to
gigantskim riječima, i svi vjeruju u ono što je rečeno. Ali ako se u
povijesti svijeta ovo dalje nastavi, stvari će doći do točke gdje će sve
biti izbrisano i nestati. Jer svijet zavisi od činjenice da nešto može
biti napravljeno, ne da su stvari samo raspravljane i mnoge riječi o
njima izrečene. Riječi moraju označavati da je tamo stvarnost.
I zaista, gospodo, u ranijim vremenima postojala je vrsta znanja koja je
bila direktno povezana s praksom. Danas postoji znanost koja više ništa
ne zna o praktičnim stvarima. Često samo okreće riječi. Do tog je došlo
prirodno jer je novi autoritet zamijenio stari.
Trebate se samo sjetiti kako prije kratkog vremena nismo imali toliko
novina o posebnim temama koliko imamo danas. Komunikacija koja je bila o
različitim temama — recimo na primjer pčelarstvo — bila je na posebnim
susretima pčelara. Još je bilo tako u mojoj mladosti. Na takvim
okupljanjima pčelara može se naučiti kako su se stvari rješavale. Jedan
će reći drugom ono što zna iz vlastita iskustva, i odmah se osjeća da li
čovjek govori samo prazne riječi, ili je iza njega stvarno praktično
znanje, što je sasvim različita stvar. Kada čujete kako netko govori,
odmah znate da li on zna nešto, ili sve to možete naći negdje tiskano.
Jer tiskarska tinta dolazi kao novi autoritet kao dodatak svemu ostalom.
Ako je nešto tiskano ljudi vjeruju da tu ima nečega!
Ali u ovom artiklu ima još nešto što treba razmotriti. Ova liječnica je
zaista postigla nešto velike vrijednosti sa tretmanima medom. Ono što je
postigla u praktičnom radu je zbilja za divljenje. Ali kada ona počinje
razmišljati na znanstveni način, rezultat je stvarno nikakav. Dalje ona
govori ovo: — “It is much to be desired da ove rezultati naših pokusa
treba učiniti poznatim što je šire moguće, i da više meda trebalo
davati, posebno mladima ... Za sada naša komunikacija samo daje
rezultate naših praktičnih pokusa; ali mi ne sumnjamo da će sa daljnjim
razvojem teorije vitamina farmakolozi i psiholozi posvetiti pažnju
problemu učinka meda na ljudski organizam.”
Autorica također na početku govori: “Osjećam se dužna dati procjenu na
efekte terapije medom sa medicinskog stajališta. Naši dobri rezultati
ohrabruju nas da tražimo dublje veze, pošto sam potpuno svjesna da sam
daleko od prodiranja u njihovu unutarnju prirodu.”
Evidentno je iz njenih vlastitih riječi da je ova liječnica dovoljno
skromna da prizna da joj cijela teorija o vitaminima ne omogućava da
dosegne do same srži stvari.
A sada vrlo točno razmotrimo slijedeće pitanje. Pogledajmo na čemu ovi
efekti tretmana medom stvarno počivaju. Vidite, ovi pokusi nam nešto
pokazuju; oni pokazuju da je efekt meda posebno jak, a daljnji pokusi će
to pokazati još i više, ne u slučaju vrlo mlade djece, već kod onih
koji su dosegnuli promjenu zuba, ili kod onih koji su dosta iza toga. To
su pokazali aktualni pokusi, i iznimno je važno uzeti ovo u obzir.
Ali pokusi pokazuju još nešto. Oni pokazuju da je med najefikasniji kada
se daje s umjereno zagrijanim mlijekom. To je upravo mješavina mlijeka i
meda koja ima posebno povoljne rezultate kod djece. Ako bi se išlo malo
dalje otkrilo bi se da je med važan čak i u slučaju mlađe djece. Tada
treba staviti samo malo meda u mlijeko — više mlijeka i manje meda. Kod
starijih ljudi med bez mlijeka je ono što je dobro. Izvrsni rezultati se
mogu postići sa stvarno starim ljudima ako ih se nagovori da uzmu med
bez mlijeka. Možemo reći da mlijeko i med imaju veliki značaj u ljudskom
životu; ovi pokusi su to pokazali.
Vidite, stara mudrost, kao što sam često govorio, nije bila tako glupa
kao što moderno učenje misli. Ova stara mudrost je nešto izraženo vrlo
jednostavnim riječima, ali je bila zaista mudra. U drevnoj izreci: —
“Ovo je zemlja gdje teče mlijeko i med,” značenje je da je to zemlja
zdravlja, država gdje čovjek može živjeti zdravo. Dakle, od starine,
čovjek zna da mlijeko i med imaju ogromnu povezanost s ljudskim životom.
Priroda često govori na vrlo razuman način. Njeni iskazi se promatraju
samo ako se jednostavne stvari uzima dovoljno jednostavno.
Ako znamo da priroda radi s velikom mudrošću, ne treba nam mnogo dokaza o
činjenici da je mlijeko dobro za malu djecu, jer da nije tako, iz grudi
žene bi tekao med a ne mlijeko. To nikako ne bi bilo iza sfere
mogućnosti prirode, jer biljke proizvode med i svakako bi bilo moguće da
žlijezde ženskih prsiju izlučuju med. Treba samo uzeti ove stvari
dovoljno jednostavno. Ne smije se reći: — Priroda je šeprtlja, napravila
je da samo mlijeko teče iz ženinih grudi a ne med, već treba reći: —
Iza ovoga leži znanje da je za malo dijete, mlijeko neophodno iznad
svega; med se može dodati kako dijete postaje starije.
Dakle, onda, zasigurno nećemo imati takvu ideju kao što je ova prije,
što je ništa osim praznih riječi, i reći sebi; “poezija dolazi iz
siromaštva; humor dolazi od snage humora, i snaga koja daje život u medu
od vitamina!” Treba tražiti s čime je to stvarno u vezi.
Sada ćemo, gospodo, sakupiti zajedno neke stvari koje smo upoznali u
ovim predavanjima, jer je važno da se stvari uvijek razmotre na pravi
način.
Kada otiđete u planine nalazite, upravo gdje su stijene najteže, gdje se
takoreći, najteže zemaljske supstance izlijevaju — tamo ćete naći
kvarcne kristale. Oni su vrlo lijepi. Nalazite mnogo vrsta kristala.
Sjetit ćete se da sam vam crtao ove kvarcne kristale; oni izgledaju
ovako: — (Dijagram 10). Kada su cijeli, oblikovani su ispod baš kao i
iznad, ali obično, nisu savršeni. Oni dolaze od stijene; rastu,
takoreći, iz stijene u obliku kakav sam vam ovdje nacrtao. Što ovo
označava?
Označava da zemlja dopušta kristalima da izrastu što je heksagonalno,
rastući u točku. Unutar zemlje postoji dakle snaga za izgradnju ove
šestero kutne forme.
Kako sam vam često objašnjavao, sile koje su unutar zemlje i u
univerzumu, također su i u čovjeku. Zemlja prima ovu silu iz univerzuma;
čovjek je ima od zemlje. Čovjek u sebi ima istu silu koja, u zemlji,
tjera vani kristal. Kako je onda unutar njega? Stvarno, gospodo, ljudsko
tijelo je puno kvarca.
Kvarc kakav nalazite u planinama jedna je od najtežih supstanci, ali
supstance nisu svugdje upravo onakve kakvima se predstavljaju ovdje ili
ondje. U čovjeku postoji nešto sasvim slično kvarcu, ali je u više
fluidnoj formi. Zašto?
Vidite, ako se promatra — a treba stvarno promatrati na pravi način, i s
istinskom unutarnjom vizijom — što kontinuirano teče od čovjekove glave
u udove (vidi Dijagram 11), i ovo je vrlo zanimljivo, tamo neprekidno
od glave struji prema dolje ono što je zemlja jednom davno prouzročila
da teče iznutra prema vani, i što postaje čvrsto ovdje iznad, i smješta
dolje, na primjer, kao kristali kvarca. To je strujalo vani iz
unutrašnjosti zemlje. U čovjeku to teče od njegove glave kroz cijelo
tijelo. To je kvarc, ili silicijska kiselina. Ali ljudsko tijelo ne
dopušta da kvarc postane kristal. To bi zaista bila fina stvar kada bi
mi svi iznutra bili ispunjeni kristalima kvarca!
Čovjek dopušta da se stvari odviju samo do točke gdje će kvarc postati
heksagonalan; tu ih zaustavlja; on im ne dopušta da idu dalje. Dakle mi
imamo samo početak formacije kvarca u našem tijelu, a onda je
zarobljena; to mora stati.
Naš cijeli život počiva na ovome — da smo vječno na točci formiranja
heksagonalnih kristala od glave prema dolje, ali mi ne dopuštamo da
stvarno do toga dođe. Ovi heksagonalni kristali uvijek žele da poprime
oblik u nama, ali u stvarnosti to ne naprave. Oni su prekinuti,
zarobljeni, i tada mi imamo, takoreći, kvarcni fluid u najvišem mogućem
stanju rastvorenosti unutar nas.
Kada ne bi imali ovaj kvarcni fluid unutar nas, mogli bi na primjer,
stalno jesti mnogo šećera i nikada ne imati sladak okus u našim ustima.
Ovaj okus šećera nam dolazi od kvarca kojeg imamo unutar sebe, ne od
njegove suštine, već od onog što je volja unutar njega da postanje
heksagonalan kao kristal. To je ono što to uzrokuje; to je esencijalno.
Vidite, u unutrašnjosti zemlje ovaj kristalizirajući proces je
nastavljen. Čovjek sprječava silicijsku kiselinu kada želi rasti
šiljasto prema gore unutar njega. Zemlja joj dopušta da postane šiljasto
prema gore.
Ali čovjek treba ovu silu, ovu silu silicijske kiseline — t.j., ovu
snagu oblikovanja heksagonalnih oblika — čovjek ima potrebu za njom.
Pretpostavljam da niste svi dobri u geometriji. Geometrija vam nije baš
poznata svima; možda ne biste mogli odmah, nacrtati kristal kvarca, ili
modelirati jednog u glini. Ali vaše tijelo je vrlo dobro u geometriji, i
stalno želi oblikovati ovakve kristale. Mi smo spriječeni u tome. Sav
život se sastoji u opiranju smrti, i kada se više ne možemo oduprijeti,
mi umremo.
Sada pogledajmo na pčele. Pčela leti i sakuplja nektar. To radi u svom
vlastitom tijelu, i radeći tako priskrbljuje vlastite životne sile.
Dalje pčela priprema vosak. Što čini s voskom? Čini heksagonalne ćelije.
Vidite, zemlja radi heksagonalne kristale silicijske kiseline. Pčela
radi heksagonalne ćelije, i to je iznimno zanimljivo. Kada bi vam mogao
nacrtati ćelije pčela — ili ako se sjećate kako vam ih je g. Müller
pokazao — tada one izgledaju baš kao kristali kvarca, jedino što su
izdubljeni. Ali imaju jednak oblik.
Vidite, ove ćelije su izdubljene (Dijagram 12), ali što je stavljeno u
njih? Tamo su položena pčelinja jaja. Gdje je u kvarcu silicijska
kiselina, ovdje je u ćeliji šupljina, i tamo pčela smješta svoja jaja.
Pčela je oblikovana od iste sile koja je unutar zemlje i oblikuje kvarc.
Ovdje je na djelu delikatno rastvorena silicijska kiselina (Dijagram
13). Tamo je na djelu sila, premda se to ne može fizički dokazati. U
tijelu pčele radi nektar tako da može oblikovati vosak u oblik koji
čovjek zaista treba, jer čovjek mora imati te šesterokutne prostore
unutar sebe. Čovjek treba istu stvar. Podjednako koliko je pčela
stvorenje najbolje sposobno dati oblik ovoj heksagonalnoj sili, pčela je
i stvorenje koje svugdje sakuplja određenu hranu koja se u tijelu može
najbolje transformirati u ovu heksagonalnu silu.
Trebate samo jesti nešto meda i vi primate neizmjerno okrepljujući silu.
Ako ste previše slabi da razvijete u sebi ovu heksagonalnu silu koja
mora od glave proći cijelo tijelo, ako više nemate snage da date krvi
toliko čvrstine da je ova sila uvijek prisutna u njoj, tada med mora
intervenirati — ili mlijeko u slučaju djeteta. Dijete još nema ovu
heksagonalnu silu; prema tome, mora je primiti od onog što je
pripremljeno u ljudskom biću kao mlijeko.
Sada vidite, gospodo, da možete miševima davati caseina, masti, šećera i
soli koliko hoćete — a oni će uginuti. Zašto? Zato jer i životinje
također trebaju ovu heksagonalno djelujuću silu. Ako samo kemijski
izmiješamo zajedno casein, mast, šećer, i sol, tada sila prisutna u
heksagonu nije tamo. Kada miševima date mlijeko ona je tamo. Samo u
mlijeku nije tako jako prisutna da se kada se mlijeko kiseli
kristalizira heksagonalno. Kada bi ova heksagonalno djelujuća bila u
mlijeku malo jača, mogli bi piti kiselo mlijeko i ono bi formiralo male
kristale silicijske kiseline na jeziku. To bi imalo okus kao da je
mlijeko puno sitnih malih dlačica. Ali to ne ide tako daleko, jer
mlijeko dolazi od ljudskog ili životinjskog tijela, i tamo ostaje
fluidno. To je dovoljno za dijete ali ne i za odraslog čovjeka. Ali
postati odrastao je nešto što već počinje u djetinjstvu, dakle djeci
moramo dati snažnije djelujuću heksagonalnu silu koju sadrži med.
Vidite, gospodo, vrlo je zanimljivo da kada uzimate mlijeko, čak i ako
dolazi od ljudskog bića, to je još uvijek nešto što pripada životinjskoj
prirodi u čovjeku. U čovjeku je životinja. Ako uzimate med, on dolazi
od biljnog carstva — posredno preko pčele. Ali on dolazi iz biljnog
svijeta i ima biljnu prirodu. Ako uzmete silicijsku kiselinu — kvarc —
tada ovo ima mineralnu prirodu; ima sasvim određeni heksagonalni oblik.
Vosak koji je proizveden unutar same pčele što je njena prehrana, vosak
je primio svoj oblik; on ga ne stvara, on prima oblik koji se razvija u
heksagonalnoj ćeliji. U mlijeku ovaj oblik je ponovno rastvoren; samo
sjenovita slika heksagonalnog kristala ostaje u mlijeku (vidi Dijagram
14). Prema tome, može se reći da je med supstanca koja je za čovjeka
najpogodnija i najzdravija.
Netko može međutim, biti sklon misliti da bi to bilo jednako dobro kada
bi čovjek uzeo nešto silicijske kiseline umjesto meda, jer bi onda
također dobavio ovu heksagonalnu silu. Ali silicijska kiselina koja se
razvila do heksagonalnog oblika, evoluirala ovaj oblik silicijske
kiseline, sadrži previše snažnu silu kristaliziranja; previše bi snažno
djelovala u čovjeku.
Sada zamislimo slijedeće. Predočite sebi neko siromašno dijete koje nije
tako sretno da dobije terapiju medom (kako je opisano u članku), u dobi
od 16 ili 17, ili od 13 ili 14, kada je najpogodnija. Ovo dijete nije
imalo takvu sreću i čestice željeza u krvi postaju sve slabije i
slabije.
Postotak u krvi se sve više smanjuje. Dijete raste, recimo do dobi od
30, i naraslo je u slabog čovjeka. Pisac ovog članka također ovo opisuje
kada kaže, “oni se sruše.” Kada je čovjek star 30 godina često može
biti dobro dati mu tretman medom, ali on je već previše malaksao; on bi
trebao jesti toliko mnogo meda da bi imao stvarnu korist od njega da bi
njegova probava bila upropaštena. Med uči čovjeka umjerenosti; ako
jedete previše meda štetite svom stomaku.
Ovo počiva na sasvim jednostavnoj činjenici. Med je sladak; on sadrži
mnogo šećera. Stomak posebno treba kiseline, i kada u stomak stavite
previše šećera ometate rad kiselina. Dakle, ukratko rečeno, med treba
jesti samo u umjerenim količinama, i kada je čovjek već malaksao u dobi
od 30, treba mu dati toliko mnogo meda, ako će mu tretman medom pomoći
(a tako će bez sumnje biti), da bi on prvo imao stomačne tegobe a zatim
probleme s crijevima. Dakle, to se ne može napraviti, ali može nešto
drugo. Može se čovjeku najprije dati vrlo razrijeđeni, prah kvarca, to
jest, silicijsku kiselinu kao pomoćno sredstvo. Kada ste mu dali ovu
vrlo razrijeđenu silicijsku kiselinu kao privremeni lijek, tada će nakon
nekog vremena moći koristiti male količine meda. Jako razrijeđena
silicijska kiselina u njemu će prizvati snagu koja može koristiti
heksagonalnu silu, i tada može slijediti mala količina meda. Silicijska
kiselina je pripremila put za med.
Također se može pomoći čovjeku koji je sa sadržaj krvi s obzirom na
hemoglobin postao malaksao, dodajući u med, primjenjivo na odrasle,
nešto vrlo razrijeđene silicijske kiseline čiji efekt može koristiti
med. U slučaju djeteta treba dati dosta mlijeka.
Vidite, neophodno je znati ove povezanosti. Može se pitati: što je onda
to što radu u čovjeku kroz med? To su formativne sile heksagonalnog
principa. To je i unutar samih pčela. Mogu se vidjeti u voštanim
ćelijama saća, i to je ono što čini med tako blagotvornim. Iz tog sam
razloga upravo rekao da je primarno sila mlijeka ono što radi u djetetu,
i to može biti dalje unaprijeđeno dodavanjem meda, dok su kod odrasle
osobe sile meda naročito aktivne.
Ipak, kada je čovjek odrastao ova sila meda mora biti ojačana onom od
silicijske kiseline, kao što sam rekao. Također, liječenje mlijekom i
medom može biti korisno jer sile ranog djetinjstva još postoje u
starijem čovjeku; ovo nije u kontradikciji s tim i dobar efekt liječenja
medom ostaje neupitan.
U praksi, to je dobro poznato, i treba stvarno inzistirati na
razjašnjenju ovih stvari ljudima, da prava količina dobrog meda treba
biti dostupna. U ovim stvarima ljudi se spremno obmanjuju. Ne mislim to u
lošem smislu; mogao bih reći da se ljudi lako obmanjuju uvjetima
današnje civilizacije. Ako ste ikada tražili med u hotelima dok ste
putovali, zasigurno niste dobili med, to je šećerni med, umjetno
proizveden.
Ako bi ljudi shvatili da to nije ista stvar, jer nema govora o
prisutnosti ikakve heksagonalne sile u ovakvom medu, ne bi nikada
tvrdili da imitacija meda može imati isti efekt kao čisti pčelinji med.
Možete dobro hraniti miševe s čistim medom, to će im se sviđati. Ali ako
biste ih hranili s umjetnim medom, oni bi uginuli, iako možda ne u par
dana. Upravo sam dodao ono što sam želio reći o ovom članku o liječenju
mlijekom i medom.
Sada je još jedno zanimljivo pitanje stavljeno pred mene o kojem bih
volio govoriti, i također ćuti što vi sami imate reći o tome; također i
što vam ima reći g. Müller. Vidite, ima toliko stvari koje treba
razmotriti da će biti vrijedno da slijedeći puta idemo dalje u ovim
stvarima. Tada ćete moći postaviti svoja pitanja, a g. Muller ili ja
ćemo odgovoriti.
Želim najprije kratko dotaknuti druge dvije točke. Može vam izgledati
prilično čudno, ali zaista želim znati što vi imate reći o njima.
NAPISANO PITANJE:
Između staromodnih pčelara postoji uvjerenje o izvjesnoj duševnoj vezi
između pčelara i njegovih pčela. Kaže se da ako pčelar umre, njegova
smrt mora odmah biti objavljena svim pčelama. Ako se to ne uradi, tada
će cijeli soj umrijeti tijekom slijedeće godine. Da izvjesni duševni
odnos između njih postoji ponovno je ukazano činjenicom da se dobije
mnogo više uboda kada se pristupa radu na gnijezdu u ljutitom ili
iritirajućem raspoloženju, nego kada se isto radi mirno i harmonično.
Ima li ikakve objektivne stvarnosti u osnovi ove stare pčelarske ideje?
DR. STEINER:
Bilo bi zanimljivo da nam g.Müller sasvim jednostavno kaže da li vjeruje
u ovakve stvari ili ne? Ovakve stvari su uobičajene kod pčelara
seljaka; oni objavljuju pčelama smrt. Ali ova duševna povezanost, ova
veza između pčelara i njegovih pčela, je ono na što sada ciljam. Možda
nam g. Müller može reći više.
G. MÜLLER:
Navode se dva slučaja koja su se dogodila u Baselu i Zurich-u. U jednoj
obitelji je umrla žena koja je mnogo pomagala oko pčela, i tijekom
godine su sve pčele uginule. U drugom slučaju, u Baselu, također je
umrla žena koja je dosta brinula o pčelama; dogodila se ista stvar. To
je bio veoma veliki pčelinjak; u godinu dana dvadeset osam sojeva je
smanjeno na šest. Ovo e ne može objasniti s bilo čime povezanim s općim
uvjetima, ili sa samim pčelama. Nije se mogao naći trag bolesti koju su
pčele mogle imati. To bi mogla biti “duševna” veza.
DR. STEINER:
Prisjetimo se što sam jednom rekao o odnosu između čovjeka i životinja.
Možda ste čuli, gospodo (o tome sam ranije govorio), da su prije nekog
vremena ljudi mnogo govorili o takozvanim konjima “koji broje”, konjima
koje se, na primjer, pitalo pitanje: “Koliko je četiri i pet?” Tada se
brojilo — 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 — i konj je udario kopitom na devet.
Zaista izvanredni i ne beznačajni iznosi su dani na ovaj način — pomoću
konja. Možda ste čuli za ove “Elberfeld-ove konje koji broje;” bili su
prilično slavni. Cijele delegacije su išle istraživati stvar.
Nisam vidio te konje, ali sam vidio drugog konja koji pripada g. von
Osten-u koji može brojiti jednako dobro. Može se dati točan sud o
cijeloj stvari. Ljudi su lomili svoje mozgove nad ovim “konjima koji
broje,” jer je prirodno da je to nešto strašno da konji odjednom počnu
brojiti. Sama znanost je posramljena od ove stvari! Naravno da smo
sasvim svjesni, jer to je očiti zaključak, da konj ne može brojiti;
treba otkriti kako je konj udario kopitom na ispravan broj. U stvari, on
ne može brojiti; bilo bi prilično idiotski misliti da konj može
brojiti. To je znao čak i sveučilišno predavač koji je istraživao stvar,
ali je on konstruirao teoriju. Rekao je: “G. von Osten dok broji radi
sitnu kretnju lica; konj promatra linije lica, i kao odgovor na njih
udara kopitom.” Ali je onda sam stavio slijedeću primjedbu: “Da,” rekao
je, “ali u tom bi slučaju konj trebao stajati ispred g. von Osten-a, i
gledati u njega, promatrati njegovo lice tako da zna kada udariti.” Tako
je on sam zauzeo takvu poziciju i nije vidio ništa. Ipak, nije odustao
od teorije, samo je rekao: “Promjene na licu su tako male da ih ja ne
mogu opaziti, ali konj može!”
Dakle gospodo, iz toga slijedi da konj može vidjeti više nego sveučilišni predavač! To bi bio jedini zaključak!
Stvar je naravno drugačija. Ako je netko obučen od duhovne znanosti i
zatim promatra činjenice, tada ne pridaje mnogo važnosti samim
promjenama na licu, jer to se dogodilo na slijedeći način: tamo je na
jednoj strani stajao konj; tamo je stajao g. von Osten, vrlo lagano
držeći uzde. Na desnoj džepu na prsluku g. von Osten je imao mnogo
šećera. G. von Osten stalno je davao konju male glave šećera. Konj ih je
lizao, bili su mu slatke, i volio je g. von Osten-a vrlo nježno. Volio
ga je čak i više preko ovih malih glava šećera, i tako je uspostavljen
odan odnos između konja i g. von Osten-a. Nije imao potrebe raditi
grimase, morao je samo misliti — devet je točan odgovor; tada je to konj
mogao osjetiti, jer životinje imaju vrlo delikatnu percepciju za ono
što se događa oko njih. One osjećaju što se zbiva u čovjekovoj glavi čak
i ako se ne odaje malim grimasama koje bi mogao vidjeti konj ali ne i
čovjek. Konj osjeća što se događa kada mozak misli — devet — i tada
udara kopitom. Ali kada konj ne bi dobio ništa šećera njegova ljubav bi
se malo promijenila u mržnju, i on više ne i udarao kopitom.
Dakle, vidite, životinja ima vrlo delikatnu percepciju stvari; ne za
male grimase, već za stvari koje stvarno nisu vidljive; na primjer, kod
konja, ovo osjećanje što se zbiva u mozgu g. von Osten-a. Treba samo
promatrati činjenice, i tada znamo kako predivu osjetljivost imaju
životinje.
Samo na trenutak zamislite da prolazite kraj većeg broja pčela, i da ih
se veoma bojite. Pčele bi osjećale ovaj strah u vama, to je neporecivo.
Dakle, što to znači kada se netko boji? Kada se čovjek boji nečeg ili
nekog on problijedi, strah čini ljude blijedima. Kada netko problijedi
krv teče unutra, ona ne ide vani u kožu. Kada pčela dođe blizu čovjeka
koji se boji, ona osjeća više nego normalno osjeća kada je krv u koži.
Ona osjeća heksagonalnu silu krvi, i ubada u nju; ona bi voljela uzeti
med ili vosak od vas. U drugu ruku, kada čovjek radi mirno i njegova krv
teče ravnomjerno njegovim venama, tada pčele osjećaju nešto sasvim
različito.
A sada mislite na čovjeka koji je ljutit, i u svojoj ljutnji ide
pčelama. Ljutnja čini čovjeka crvenim, i velika količina krvi teče u
kožu, jer krv bi apsorbirala heksagonalnu silu. Ovo, također, pčele
osjećaju svojim delikatnim osjećajem i vjeruju da ćete im oduzeti ovu
silu — i ubadaju vas. Tako su fine suptilne osjetljivosti na sile
prirode koje su ovdje na djelu.
A sada dolazimo do pitanja navike. Mislite na pčelara, pčela ga ne vide
da prilazi kao što bi ga vidio čovjek, pčela “osjeća” — ako se mogu tako
izraziti — sve što emanira od njega — kako je sve to konstituirano.
Pčele se naviknu na to, i ako bi pčelar umro one se moraju ponovno
prilagoditi, a to im mnogo znači.
A sada, na trenutak, promislite što nalazimo čak i kod pasa kada
gospodar umre. Poznato je da se događalo da će pas ići na grob i tamo
umrijeti, jer se ne može prilagoditi na novog gospodara. Zašto
pretpostaviti da pčela sa svojom finom osjetljivošću ne bi trebala biti
svjesna što se događa, zašto ne bi mislili da se pčela također,
naviknuta na jednog pčelara ne može odmah prilagoditi novom? Zaista
nešto vrlo značajno leži u korijenu svega ovoga.
Ali možete reći: “Da li se radi o istoj stvari kod ovih sitnih malih
stvorenja kao i kod pasa i konja?” Dakle, možda niste primijetili, ali
to je ipak istina, da je netko našao čovjeka koji je bio, kako se priča,
posebno sretne ruke u uzgoju biljaka. Čak i kada bi zasijali biljku,
ili uzgajali cvijeće u vrču, njemu je sve bilo uspješno, dok bi druga
osoba mogla posvetiti biljkama jednaku pažnju, ali ništa nije
uspijevalo; nije bila uspješna. To je zbog "emanacija" koje čovjek ima, i
koje na biljke u jednom slučaju djeluju pogodno, a nepogodno u drugom.
Sasvim je nemoguće nekim ljudima da uzgajaju biljke. Oni imaju
nepovoljnu reakciju koja iznad svega utječe na sile koje u cvijetu
proizvode nektar, sile koje zaslađuju cvijet. Tako možemo reći, čovjek
radi čak i na cvijeću, i na mnogo istaknutiji način na pčelama.
Tome se ne treba čuditi, ali treba predočiti činjenice onako kako se
javljaju; tada se počinju razumijevati stvari kakve stvarno jesu, i može
ih se primijeniti u praktičnom životu.
PITANJE:
Prema starom seoskom pravilu drži se da ako pada kiša trećeg svibnja, na
Dan nalaska Svetog križa, med je ispran sa sveg cvijeća i stabala, i te
godine neće biti dobra žetva meda. Moje promatranje zadnje četiri
godine izgleda da potvrđuje da ima nešto istine u tom pravilu. Da li je
to uopće moguće?
DR. STEINER:
Ovo pitanje vodi nas vrlo duboko u velike procese Prirode. Vidite,
upravo daj Dan nalaska Svetog križa, taj treći svibnja najmanje bitan;
mnogo je važnije da je upravo to doba godine. Što u stvari znači kada
kiši početkom svibnja? To znači ovo. Znate da 23 ožujka, Sunce ulazi u
znak Riba. Prije sam vam rekao da je proljetna ravnodnevnica sada u
znaku Riba. Sunce ostaje u ovom znaku do 20 travnja, tada prelazi u znak
Ovna. Dakle zrake Sunca dolaze početkom svibnja sa potpuno različitog
kuta univerzuma nego u ostala vremena.
Sada pretpostavimo da je početkom svibnja lijepo vrijeme — trećeg
svibnja — što to znači? To označava da na treći svibnja Sunce ima snažan
utjecaj na sve što je zemaljsko. Što god se događa na Zemlji pod
utjecajem je Sunca kada je vrijeme lijepo.
Što dakle to znači kada kiši trećeg svibnja — odnosno početkom svibnja?
To znači da Zemlja ima najjače snage, i ometa utjecaj Sunca. To je
neizmjerno značajno za cijelo biljno kraljevstvo, jer kada zrake Sunca
dolaze iz smjera Ovna, one mogu tako djelovati da je njihova sva snaga
usmjerena na biljke. Tada cvijeće može razviti slatku supstancu koja je
prisutna u medu. Tada pčele mogu raditi med.
Kada, međutim, Zemlja ima veću snagu, kada kiši u toj sezoni, cvijeće se
ne može razviti u zracima Sunca koje dolaze od Ovna, već mora čekati
kasnije događaje, ili možda bude u cijelosti prekinuto u onom što se već
razvilo. Tada cvijeće ne može ispravno razviti nektar i pčele ga ne
nalaze.
Ovakve stvari postaju razumljive kada znamo da je sve što se događa na
Zemlji, kako sam stalno ponavljao, pod utjecajem Kozmosa, svega što je
vani i izvan Zemlje. Kiša znači da su utjecaji Sunca prognani. Lijepo
vrijeme znači da snage Sunca mogu razviti svu svoju snagu. Ovdje nije
pitanje da snaga Sunca dolazi samo općenito, odakle na njega gledamo,
već da dolazi određeno od dijela nebesa gdje je Ovan. Snage Sunca se
razlikuju prema određenom kutu nebesa iz kojeg dolaze. To nije uslijed
samog Sunca, već zbog toga što kako Sunce sjaji dolje na Zemlju, iza
njega, u ovom slučaju, u Kozmosu stoji konstelacija Ovna. Ono što daje
Ovan, Sunce prvo apsorbira i zatim prelijeva ponovno naprijed sa svojim
zrakama. Dakle, sasvim je različito ako Sunce šalje svoje zrake na
Zemlju početkom svibnja, ili krajem svibnja. Na četku svibnja radi puna
snaga Ovna; sa krajem mjeseca Sunce je već u znaku Bika. Ove snage Bika
ne mogu raditi s istom snagom na biljkama, one teže da očvrsnu i isuše
biljke, a to iznad svega znači da biljka više ne može razviti sile za
proizvodnju meda.
Tako je nešto zaista rasvijetljeno od ovog starog seoskog pravila koje
zvuči razumno, i treba ga uzeti u obzir. Prirodno, kako sam prije kazao —
svijest o ovim stvarima je izgubljena, i mi smo pali u praznovjerje,
jer kada više ne možemo razlikovati stvari lako se postaje praznovjeran.
Tada su ova stara seoska pravila jednake vrijednosti kao da kažemo:
“Ako pijetao kukuriče na gomili đubra vrijeme će se promijeniti, ili će
ostati kao što je i bilo!”
To se međutim ne odnosi, na sva ta stara pravila, jer su mnoga od njih
temeljena na dubokoj mudrosti, i to bi trebali ponovno proučavat.
Seljaci koji primjenjuju ova pravila ponekad to čine izvrsno! Dublja
mudrost će nas također dovesti to točke gdje je možemo ponovno
primijeniti.
