Nema čovjeka koji ne bi rekao da želi biti slobodan.
Ali, da li je zaista tako?
Što znači biti slobodan?
Ne podlijegati zakonima i pravilima, ili njihovom što manjem broju?
Besmrtna svjetlosna jezgra u čovjeku, praprincip stvaranja princip je
slobode u svojoj biti. Ali kompleksni ljudski sustav stvoren je po
određenim zakonitostima i podliježe brojnim pravilima. No njegovo
stvaranje ima cilj i smisao. Spoj Duha i materije treba uroditi nečim
novim, stvaranje odozgo prema dolje i odozdo prema gore treba biti
spojeno u čovjeku.
Sloboda, svjetlo, ljubav - kvalitete su koje uistinu postoje, samo se u
još mutnom ogledalu čovjekove svijesti iskrivljeno zrcale i stvaraju
razne sjene. Čovjek koji se često simbolizira križem zapravo je
iskrivljeni križ. Njegova vertikalna os je nakrivljena i iako u jednoj
točki presijeca horizontalnu gredu njegova fizičkog postojanja, u toči
koja sažima prostor i vrijeme - ovdje i sada – ona baca sjene ispred i
iza. Te sjene kao fantomi prošlosti i budućnosti koji raspršuju
čovjekovu energiju na beskorisne misli i osjećaje onemogućavaju dovoljan
fokus na središnju točku i razvoj nove svijesti – koja se često
simbolizira rascvjetavanjem zlatnog cvijeta u središtu križa.
I tako za većinu čežnja iz središta za slobodom i svjetlom ostaje
nejasna i neispunjena. Pupoljak se ne otvara, jer čovjek tu čežnju ne
dovodi u vezu s neophodnošću napuštanja osobnih iluzornih ciljeva i
maštanja, ili ne nalazi dovoljno snage za njihovo napuštanje. Ne nalazi
dovoljno snage za suočavanje s obrascima i programima koji ga
ograničavaju. Ili ne vjeruje u mogućnost njihova uklanjanja. A ono je
moguće i neophodno.
Većina ostaje rastrgana između želje za slobodom i želje za sigurnošću.
Lažno ja – ego – treba sigurnost i iako izražava želju za slobodom ona
je besmislena, jer je ono upravo prepreka slobodi istinskog bića.
Istinska sloboda nije površna, njena je dubina u razmjeri s dubinom svjesnosti i odgovornosti.
Istinska sloboda ne poznaje kompromise. Želja za slobodom mora biti na
prvom mjestu. A onaj tko želi slobodu više od svega mora biti spreman
sve odbaciti. Odjednom ili postepeno; sve uvjetovanosti, želju za
sigurnošću i potrebu za drugima. Sve za što se hvata lažno ja. Sve
iluzorne snove o sreći koja dolazi izvana. Mora postati nedodirljiv i
vratiti svoje srce sebi, svojoj nutrini.
Tada se otvaraju vrata novoga svijeta. Ali tome obično prethodi brodolom, katastrofa koja okončava maskarade privida.
Kome je dosta uzaludne potrage za ljubavlju, shvaća cijenu prave ljubavi
koja ne traži ništa, ali joj se ne može dati manje od sve.
Kada smo se dovoljno krili od istine, možemo konačno krenuti kroz mrak,
unutra. Jer tamo je put kojim moramo proći. Svjetlo koje ga osvjetljava
je hrabra namjera osviještenja. Osviještenje kontemplacijom i
promatranjem jedini je alat transformacije, odnosno transcendencije
uvjetovanog i ograničenog postojanja. Paradoks života je da se
suočavanjem sa stvarima kakve jesu ovdje i sada one preobražavaju.
Potrebni su samo hrabrost i strpljenje; Da se uvijek ponovno vraćamo
sebi - kada bismo radije pobjegli, da se ostane s neugodnim osjećajima,
da se ne bježi od iskustava, niti da ih se forsira, da se zaviri u
motive djelovanja i da se, također bez forsiranja, bude vjeran pozivu
suptilnog impulsa za tišinom i nepokretnošću koji dolazi iz- i koji nas
vraća svetištu u središtu.
Istovremeno se ne opirući prirodnom tijeku stvari koji teče poput vode
po prirodnim zakonima, iz središta jačamo plamen svijesti koji se sve
više uzdiže prema gore i izvan materijalnog stanja postojanja.
Vertikalna os našega križa se ispravlja. Sve veća svjesnost sadašnjeg
trenutka bistri uvid, jača želju za slobodom i spremnost za djelovanje u
skladu s novim motivima koji dolaze iz istinskog bića.
Svako iskreno i nevezano prihvaćanje onoga što jeste, svako odustajanje
od nesvjesne ego reakcije i svaki komadić osviještenog ljudskog obrasca i
zadobivene slobode nisu samo osobni, nego imaju i opći značaj;
povećavaju potencijal ljubavi i oslobođenja za sve.
Na tom putu oslobađanja srca sve je češći osjećaj povezanosti sa svime,
uslijed osviještenja zajedničke univerzalne prisutnosti, ali smjenjuje
se i s istovremeno sve jačim osjećajem potpune samoće - kako ga opisuje
jedan učitelj: „sami ste i sami i sami“.
U svakom slučaju, bez obzira da li možete vidjeti sljedeći korak i naslutiti što vas čeka, natrag ne možete i ne želite.
Jer vas impuls iz središta svjetla, ljubavi i slobode ne napušta, jer
ste mu sve više iskreno vjerni, jer ne želite ništa kao slobodu.