Na jugu, na otoku u Indijskom oceanu puno je „buda“; velikih, malih,
lijepih, smiješnih i kičastih statua u različitim položajima. Ali tek
rijetku od njih krasi odsjaj prave budine prirode. Jedna od njih je
takozvani Samadhi Buda u Anuradhapuri.
Samadhi - riječ koja možda već sama ispunjava čovjeka čežnjom, zrcali
nešto od svjetla i ispunjenja, od jedinstva bez podjela, kao oči Ramane
Maharshija, kao oči onih koji su postali jedno s tim svjetlom; onih još u
svijetu, ali više ne od svijeta.
I tako na otoku u Indijskom oceanu sjedi Samadhi Buda, neuznemiren,
spokojan i uspravan. Kao da je oduvijek tu, mada bi mogao biti i bilo
gdje. Jedno s onim što jeste. Sa svime što jeste. I kao da bi zauvijek
mogao nepomično sjediti. Jedno s vremenom i prostorom, a neovisan o
njima.
Budan iza zatvorenih očiju, zrači ljepotom i sabranošću kojima su
svjesno ili nesvjesno privučeni mnogi. Dok mu se jedni bosonogi klanjaju
i ostavljaju cvijeće, drugi gledajući ga pokušavaju proniknuti otkuda
dolaze istovremena jednostavnost i uzvišenost tog kamenog otjelotvorenja
Samadhija. A sklad i mir njegova lica i držanja zaista po principu
rezonancije mogu zahvatiti i pažljivog promatrača. U otvoreno srce u
jednom trenutku prenijeti osjećaj o dubokoj jednostavnosti istine i
nedodirljivosti vječnog uma koji zna da sve što je potrebno uvijek
dolazi u otvorene ruke - u sa zahvalnošću otvorene ruke probuđenog.
-----------------------------------------
Nisu li i Buda i samadhi skriveni u svakom čovjeku? U želji za
očitovanjem, bliže ili dalje od njega skreću pažnju na razne načine.
Izvana i iznutra.
I možda ste se već više puta sreli sa svojim Budom, izvana i iznutra,
ali ste se uvijek iznova morali rastati, jer se uvijek iznova
ispriječilo sve ono što nije buda; što nije svjetlo svijesti i budnosti.
A drugog puta do Bude nema osim buđenja vođenog čežnjom za svjetlom, u
svakom trenutku, neovisno o mjestu i vremenu.
Buđenje je otkrivanje od čega smo sve sačinjeni sada i ovdje. U prigodi i
nezgodi; sami i u društvu; u svojoj sobi i na ulici. Promatranje iza
radosti i tuge, uzbuđenja i nemira. Nepokolebljivo i samilosno gledanje u
svoja mnogostruka lica. I pitanje - što je na kraju stvarno u svim
našim iskustvima? Što uvijek ostaje?
Malo toga? Ili samo jedno? Što je to? To nepromjenjivo srce našega bića?
Ako smo osjetili njegov vječiti, ravnomjerni puls - buđenje znači
vjernost, stalni povratak njemu i život iz njega. Jer on jeste izvor
sveg života i povezivanje s njim traži odustajanje od lažnoga i ukidanje
podjele unutar sebe koja je uzrok svih podjela u našim unutarnjem i
vanjskim iskustvima. To je integracija i povratak autentičnosti. To je
bezuvjetna ljubav prema istini i slobodi.
Lažno ja, iako lažno, može uzurpirati svu našu percepciju, pa čak i
čežnju za oslobođenjem. Tako se ne može uvijek pouzdano znati ni tko
traži slobodu, dok ljubav prema istini nije stavljena na kušnju. I to se
uvijek iznova događa.
Tko je spreman na stalno čišćenje od svih vezanosti, grubih i suptilnih,
od raznih identifikacija i predodžbi proisteklih iz želja i straha –
budi se.
Postaje jedno s Budom u dubokoj, budnoj jednostavnosti.
Ali cijena toga - smrt iluzije - za mnoge je još prevelika.
Samo oni koji su spremni ne pitaju za cijenu. Za njih se više ne radi o
žrtvi. Oni znaju da je to njihova prava priroda koja se želi očitovati.
Priroda Bude. I oni joj to žele omogućiti, jer ni ne mogu drugo.
----------------------------
Ako pogledaš prema nebu i vidiš pticu u letu, tih bez misli, osjetit ćeš
u srcu da je suština u letu, da je to ono što čini pticu. Da je ptica
tu da omogući let. Da bude njegovo otjelotvorenje. Da bi to mogla,
morala je probiti ljusku jajeta, napustiti gnijezdo i poletjeti. Da li
je to bilo teško? Da li je mogla ne uspjeti? Ili je samo slijedila svoju
prirodu koja je vodila ispunjenju - letu?