Po običaju, duhovnost nas najčešće podsjeća na ono što već dobro znamo.
Terapija na koju podsjećam nešto je posve očito, ali nije u svakoga
isprobano na ovaj način. Ona ide ovako:
Svakoga dana imate mogućnost učiniti nešto lijepo za drugoga. Ovo nije
banalni iskaz. To je činjenica zapostavljene vrijednosti koja vodi
spasenju. Imati živući i dišući osjećaj smisla - znači biti spašen u
ovome svijetu.
Krajnji smisao uvijek je Bog.
Za razliku od prve rečenice, ova kao da jeste banalni iskaz, jer gotovo
da nema praktičnu referencu. Nema odnos sa našim prosječnim svakodnevnim
iskustvom.
Bog je samo riječ, a riječi se prljaju i kidaju kao dječje majice u ljetnih mjeseci.
Ono što je Bog u nama, u svakodnevnom iskustvu, u svakodnevici života i u
svakom našem pojedinom bezbrojnom sprovedenom djelu - TO predstavlja
pravi smisao za čovjeka.
Naime, Boga se ne smije tražiti negdje izvan svakodnevnoga iskustva.
Boga se treba tražiti (i pronaći!) u prometnoj gužvi za sparnoga dana.
Boga se nalazi u čekaonici doktora gdje čekate dugo, a stariji od vas
ulaze preko reda. Bog se nalazi onda kada razbijete novi kalj, prolijete
nešto na novi sag, izgubite mobitel. Bog se traži i nalazi u svinjcu.
Na samome dnu bačve katrana! Jer lako ga je vidjeti u očima djece. U
govoru tijela razigranog psa. Lako ga je naći kada ste na izletu za
proljetnoga dana. Kada ležite na pokošenoj tratini. Kada se osjećate
voljenim ili uranjate u meditaciju.
Nađite Boga kada vam je toliko teško da jedva dišete. Ne čini se lakim. Pomoći ću prijedlogom onako kako je i meni pomognuto.
Ako želite vidjeti Boga kada vam je uvelike teško tada ćete uzeti
''pauzu od Sebe'' i učiniti čudo. Što je čudo? Uzet ćete božansku
kreativnu snagu, logos, kako bi pobudili sreću u nekome drugome. Iz
''ničega'' stvorit ćete sreću za nekog drugoga. To je Vaš božanski
princip. To je vaša privilegija. Zvuči banalno? Nije.
Kada vam je teško sjetite se, Vi možete oživjeti smisao vlastitog
postojanja svake sekunde svakoga dana, a ako zapnete na putu kao što svi
zapinjemo; Boga možete vidjeti u zrcalu! Odmah nakon što napravite
jednu malu sitnicu, bilo koju za bilo kome na svijetu, sa namjerom da
usrećite. Uspjet ćete. To može biti samo jedna poruka, može biti
čokoladica, može biti crtež, puding, čestitka ili knjiga, lijepa riječ,
posveta, pažnja, bilo što za što znate da će nekome izvući smiješak na
lice.
Budite sigurni da ako se ne možete odmah sjetiti što i kome učiniti,
srce će već nešto predložiti. Ovo nije ezoterija. Ovo je najobičnije
spuštanje transcendenta u ''svinjac''.
Napravite nešto lijepo za bilo koga samo iz jednog jedinog razloga. Da
bi osjetili Boga u Sebi. Tada će vas i sami Bog osjetiti u Sebi. Kada to
učinite sjetit ćete se možda; ''pa zamisli, mogao bih svakih sat
vremena, svaki dan pružiti nekome sreću.''
Ljudska sreća nije trivijalna stvar.
Znam da nije lako kada vas paraliziraju vlastite nedaće, posebice
duhovna malaksalost ili još gori aveti bijesa ili straha, ali pokušajte.
Siguran sam da to može svatko. I djeluje. I nagrađuje. Dugoročno je.
Nuspojave su divne. Ako ne djeluje onako kako ste očekivali tada nešto
krivo radite. Ili pojačajte dozu ili se odreknite očekivanja
zahvalnosti. Ako čekate zahvalnost tada u zrcalnome odrazu nećete
vidjeti Boga već samo vlastiti Ego. Onaj isti zbog kojega ste krenuli u
ovu ''terapiju''. Naučio sam od učitelja da duša nikada ne boli, duša
nema emocija, jer emocije nisu božanske- samo bezuvjetna ljubav je
božanska istina, a bezuvjetna ljubav nije emocija. Kada god čovjek
osjeća nelagodu ili bilo koju bol - one uvijek dolaze od ega. Iz
mračnog skladišta straha. Naravno, to ih ne čini ništa manjima ili
lakšima. Iako nije vječan, ego je stvaran, i nije lak podstanar.
Ovim ''banalnim'' načinom kada oživljavate božanski princip nesebično
davajući drugima sreću, Vi služite Bogu u sebi. Onome koji vas iz vas
samih može uzdići, prosvijetliti i dati vam vaš mir. Spokoj. Smisao.
Svrhu. U suradnji s vama. Koja druga stvrha može postojati, a da nije
prolazna, osim sreće davanja? Već smo definirali da je ljubav davanje i
sreća davanja. Stotine drugih svrha koje pokreću praksu života činimo
upravo da nađemo sreću. Iskušajte sreću davanja. Točnije, svi ste ju
iskusili. Ona je učestala ali pokušajte jednom, dva puta, tri puta,
učiniti je izvan konteksta podrazumijevanog davanja. Pokušajte to
učiniti ''samo jer možete'', i možete kada god želite.
Samo malo pripazite zbog čega to činite. Činite li to radi Boga u sebi i
sreće koje ono pruža ili radite jer čekate vidjeti zasluženu reakciju
od ''primatelja''. Čekate nagradu zahvalnosti. Nema ništa lošega ako
želite vidjeti nečije zadovoljstvo i sreću, ali nemojmo se vezati za
njenu vanjsku formu kao za ishod. Nemojmo se vezati da tuđu zahvalnost.
Budimo ''protočni''. Kako Isus kaže; činimo tako da nam desna ruka ne
zna što lijeva čini.
Praksa toga da kada se doista čovjek poveden lošim osjećanjem upusti u
neplanirao davanje te ugodno iznenadi nekoga koga možda već dugo nije –
ima moć pomaknuti ga bliže natrag k Sebi. I odraz u ogledalu, i topao
smiješak koji tamo možete naći... to je logo terapija, to je karma
terapija. To zapravo nema imena, to puko davanja i sreća davanja. Kao
što Sai Baba kaže: svi problemi nastaju samo iz jednoga razloga: premalo
ljubavi, i svi se u konačnici mogu riješiti tom istom silom. Ona dolazi
u bezbroj oblika. Ona je piće koje ide u svaki koktel. Napravite nekome
drugome vaš koktel ljubavi sljedeći puta kada se osjećate ''loše''.
Natočite još jedan, pa još jedan. Djeluju bolje nego oni u noćnim
klubovima, ali nuspojave su divne. Probudite se lagane glave. I uvijek,
uvijek možete natočiti još jedan.