''...Ništa nije VAŠE. Baš ništa, shvaćate li? Ništa živoga VI ZAPRAVO
NE POSJEDUJETE. Ni svoju odjeću pa ni svoja tijela. Sve je od Tvorca.
Čak i pijesak je od Tvorca! Rodite se goli i bosi i umrete goli i
bosi'' – govorio je učitelj povremeno mahajući rukama.
Jedno od najčešćih pitanja vezano za duhovnost u današnje vrijeme je:
zbog čega duhovni učitelji naplaćuju svoje usluge? Ako su
produhovlijeni što će im taj novac i takve cijene?!? To doista zbunjuje
sve one koji ''se interesiraju'' za duhovnost. One koji bi rado nešto
radili, ali ne rade. To je zapravo većina onih koji imaju duboko u sebi
poziv, ali koketiraju sa duhovnošću već tko zna koliko dugo. Zahvalan
sam što mi je na to pitanje odgovoreno, isprva riječima, a zatim
nutrinom.
Pravi duhovni učitelj ne radi svoj posao zbog novaca, iako naplaćuje
svoj rad sa ljudima kroz posvećenost Bogu. Ako se nađete u prilici biti
blizu duhovnog učitelja na neki duži period uvidjet ćete da novac za
njega/nju nema isti značaj kao onaj koji mu vi ili mi pridjevamo.
Uočiti ćete, ukoliko nije riječ o šarlatanu ili nekome tko koristi
stečene moći za manipulaciju i profit, koliko ta osoba poklanja i pored
svoje ''naplate''.
Moram priznati da je pitanje naplate duhovnih dobara i mene opsjedalo
prije nekoliko godina dok sam bio student sa vrlo malo novaca, a
tečajevi intenziva su bili (i još su) po 300-400 eura. Zašto bi
''prosvjetljenje'' ili tečaj osvješćivanja moralo toliko koštati? No
eto, već u korjenu ja sam na novac gledao kao na nešto što nemam, bio je
izvor moje frustracije i moga nedovoljnog samopoštovanja. A prava
duhovna PRAKSA i njezini rezultati bili su nešto manje nepoznato. Unatoč
svim knjigama, svim nastojanjima, težnjama, traganju – nisam posve
shvaćao.
Kada bi ste na novac pogledali duhovnim očima i vidjeli njegovu pravu
narav, te Vam iz toga ODNOSA PREMA NOVCU on protječe životom kao rijeka
kroz tjesnac – tada ne bi ste morali ništa pitati. Tako i majstor; on
ne oskudjeva, niti se razbacuje, on samo pušta da ovaj teče kao
energija. Slično tekućoj vodi, novac može ustajati, usmrdjeti čovjeka.
Neprirodno je pokušati blokirati enegiju, iako je posve uobičajena
praksa danas - pokušati gomilati (u brizi) ako je to moguće. Naime, iz
te perspektive bi ste lako uvidjeli zbog čega učitelj naplaćuje svoj
rad i svoj trud i svoj dar. I zbog čega prima.
Čovjek današnjice toliko je materijalno isfrustriran i proračunat da od
duhovjaka očekuje vidjeti nekakav herojski uzor kojemu ne treba niti
zrno riže da bi živio, naime, da bdije od zraka i lebdi nad učionicom.
Ili kao što čitelj kaže: da sam kao vrapčić na grani.
Mnogi duhovni učitelji današnjice uče nas kako se odnositi prema novcu i
koja je njegova istinska narav. U materijalističko doba doista nam
trebaju upute u ovladavanje energijom koja je novac tj. novcem kao
energijom. Novac nije bitan, ali sigurno nije ni nebitan. U današnje
vrijeme on ima specifičnu i dvojaku ulogu, onu vrednovanja i na žalost
onu moći, samim time i manipulacije.
Kako znati zbilja primati novac i trošiti novac bez vezivanja za isti?
Kako biti protočan!?!? – to nas uče mnogi današnji poslanici. Novac
nije samo bitno zaraditi, već je bitan način na koji ga zarađujemo.
Ljudi danas ne mogu uštedjeti i jer su isfrustrirani svojim poslom, a
nezadovoljstvo hrane impulzivnom potrošnjom, često izvan vlastitih
mogućnosti.
Trpim ovakav rad pet /šest/sedam dana tjedno = zaslužujem nagradu i
neću si je uskratiti. Otprilike takvo ''pozitivno potkrepljenje''
koristimo u našem amaterskom odgoju sebe samih. Praksa trpljenja.
Osnovana na pogrešnoj teoriji.
Čovjekov odnos prema materijalnosti jedna je od temeljnih lekcija na
ovome svijetu. Ego po svojoj prirodi posvaja i poistovjećuje sebe do
određenog dijela sa onime što posvaja. Predmeti govore o njemu/njoj.
''Posjedovanje'' i baratanje zgrušanom energijom koju doživljavamo
uskim spektrom osjetila i nazivamo ''zlatni sat'', ''sportski auto''
ili ''kuća na moru'' praksa je najčešćeg oblika iluzije materijalnosti.
Prastara vijest. Znam.
Einstein je komično sročio kako je materijalni svijet iluzija, iako
jedna vrlo uporna iluzija. Bilo da je govorio u vjerskom ili kvantno
fizičkom aspektu, bio je u pravu. Onima koji su donekle osvjestili sebe
možda nije teško uvidjeti istinitost toga da doista živimo u iluziji
ako mislimo da su majica na našim leđima, naš kompjuter i auto za koji
smo radili sve te sate doista u stvarnome smislu naši, dio nas, slika
nas, naš identitet, ali velikoj većini nas teško je doista zaživjeti
tu spoznaju. Spoznaju da su stvari samo oblik tečne i protočne energije
koji poklanjamo svijetu i svijet nam vraća po našem izboru,
otvorenosti i mogućnostima. Spoznaja da su stvari doista samo sjena
lišća na vjetru za oblačnoga dana. Kao dio Boga, božanskog plana i
volje - one jesu svete, ali opipljive stvari su jednako tvarne i naše
koliko i treperavi dim, voda ili zrak. Nitko nema vodu, mi samo
koristimo vodu, kanaliramo je. Zadržavanje vode je, metaforički i
doslovno, poremećaj.
Dovoljno je pogledati vlastite roditelje i njihovu životnu borbu za
''srećom'' i ''mirom'', za svojim otokom pod suncem – materijalnom
sigurnošću. I dalje im grč straha prošarava lica i potkrada san, a
vjeru ima klima briga o vječitom sutra. Teško je pojmiti čovjeku da i
bez svega što naoko posjeduje baš ništa bitnoga izgubio ne bi, niti bi
mu bilo uskraćeno. Današnji standardi sreće nemaju istinsku vezu sa
srećom. No bez osobnoga iskustva takve istine nisu baš na raspolaganju
da bi se zaživjele same po sebi jednog. Po prirodi, energija i vjera
nisu nešto što će grafikon ili argument učiniti vjerodostojnima. Nećemo
moći sve istine matematički opisati. Barem one najveće opiru se
djetetu logike. Teško je pojmiti i zaživjeti da ''stvari'' dolaze na
najneposredniji način od Boga, i da su tečne, i da nisu mjerilo nas,
iako u današnje doba ''govore o nama''.
Također, druga strana medalje je jedna široko rasprostranjena iluzija
koja nastaje čak pri samoj duhovnosti; ona koja se povodi za dojmom da
posjed/novac/materijalna dobra bivaju suvišnosti kojih se treba
odricati i koje trebamo prezirati. Naravno da nisu. Dijelom je to
zastarjeo judeo-kršćanski obrazac koji se izvitoperio ili ostao
''nedotumačen'', a dijelom fatalistička krajnost kojoj je čovjek često
sklon.
Naime, nismo došli da odbacimo stvarnost već da njome gospodarimo.
Stvarnost je pitoma i draga živina ako joj pristupamo kao gospodari
svoje duše, i služimo. Ali, tko od nas ima hrabrosti služiti? Tko ima
hrabrosti biti ponizan? I tko uopće zna, da se time dobije više nego
svim zgrtanjima i proračunima? Naime, stvari nisu dobre ni loše,
pogrešan je naš odnos prema njima, a samim time i odnos prema sebi i
drugima. Čudnim čudom, oni koji daju i naoko ''rasipaju'' prema drugima
i braći - uvijek imaju dovoljno i nikada ne oskudjevaju, dok oni koji
zgrću i imaju čitave otoke i spilje bogatstva većinom uvijek trebaju
još, ćešće vide ono što im fali, a čemu teži njihovo djelovanje. Zar je
teško uvidjeti jednu suptilu zakonitost?
Slično kao i ego (kategorijama omeđeni racio te navigator u fizičkome
svijetu) sa kojime se duša združila tako i materijalno u materijalnom
svijetu ima svoje mjesto i svoju svrhu. Nismo bez razloga posađeni
upravo u ovim sferama i ovim lekcijama. Svatko od nas ipak ima
drugačiju priču, nemamo svi iste lekcije, iste karme, niti iste
sudbine. U Božjim očima, barem kako sam ja shvatio riječi onoga čiji
pogled je mnogo dublji od moga, za neke je najbolja stvar prosperirati
dok je nekima potrebno posve se odreći svih posjeda. Ovisi o slučaju i
lekcijama. Poanta je da se riješimo navezanosti i postanemo protočni.
Onaj koji posve ne cijeni novac trebao bi ga početi cijeniti, zaraditi
te zavrijediti, onaj koji štuje samo novac mora ga protratiti da bi
vidio da novac nije božanstvo, već samo oruđe materijalnog svijeta - a
sve to da bi stvari sjele na svoje mjesto, a priča krenula svojim
tokom.
Jer što su doista u svojoj srži – materijalna dobra? Ekonomski i pravno
gledano novac je samo apstraktni dug. Prirodoslovno; materija je
zgusnuta energija na nešto sporijoj vibraciji. Mentalno, novac je način
vrednovanja sebe i svoga rada, jer je rad temeljni vid funkcioniranja i
opstanka u materijalnom svijetu. Još bitnije i posve zaboravljeno -
rad je osnovni način slavljenja Boga. Nadalje duhovno, novac je opet
samo vid energije i protočnosti kao odnosa sa svijetom i ljudima.
Nekoć prije nije bilo novca, a u nekoj budućnosti opet ga neće biti.
Naime, u ovom periodu Zemlje i duhovnog razvoja, po Vedama poznato kao
''kali yuga'' novac postaje mjerilo svega, pa tako i nomen ''propasti''
čovjeka i božanskih vrijednosti. Mi koji živimo u ovome dobu ne možemo
funkcionirati bez novca. Služiti Boga ne znači odreći se
materijalnoga. Boga se itekako služi zarađivajući za sebe i svoje te
ostajanje čestitim u strukturi koja okreće leđa pravim vrijednostima.
Izazovi i testovi su tu svakoga dana, a mi svakoga dana najčešće
nesvjesno donosimo odluku kome doista služimo, i što nam to donosi.