Gledajući svoju svježu prošlost, silne nepoložene lekcije, nepoznavanje ljubavi i druženje sa strahom, svoje nametanje iluzija, svoju nepreglednu smiješnu patnju i uzrokovanje iste, gledajući ljubav koja nije bila ljubav a zaklinjao sam se u njeno ime – gotovo me okrzne tuga. Čuđenje. Suosjećanje i žaljenje spram sebe i sviju koji još nisu počeli niti otkrivati, ili imati uz koga otkrivati, pravu narav ljubavi. Gledajući svoje šaroliko groteskno no i sveto platno nastojanja, raznih boja a svaka od njih krivim kistom nanošena učinilo mi se –kakva sramota je da tek sada sa svojih 29 godina učim i saznajem što ljubav doista jeste, riječju i djelom. Vidim i radim, pa makar u povojima, što je prava narav ljubavi, odakle stiže, kamo vodi...Tada se stresem, jer zapravo vidim...pa već ovako mlad uviđam nešto tako veliko i presudno, ono što nudi odgovor na sva ikada postavljena pitanja. Već sada, a ne tek sada, otkriva mi se ŠTO doista jeste ljubav. Foton po foton njenoga bića. Tečna svjetlost, vječna blagost.
Ljubav se riječima može pokriti jednom kratkom rečenicom, a djelima
se pokriva sa jednom vječnošću. Zaživljavanjem riječi. Kao što učitelj
uvijek ponavlja:
Ljubav je davanje.
U ljubavi nema uzimanja.
Nema pitanja o dobivanju. Samo sreća davanja, i biti svjestan časti
dobiti dopuštenje davati se nekome. Teško da postoji broj dovoljno
velik broj koliko bi se se ove riječi trebale ponoviti prije nego se
zažive i prije nego se shvate – čistokrvnim doživljajem, djelom i
djelovanjem.
Iz svakodnevnog bivanja na ovome planetu otkriva mi se jednostavna
istina: Jedino ako na svaki izvanjski podražaj reagiramo u ljubavi, tek
tada nećemo nastaviti gubiti. I jedino i samo tako možemo i hoćemo
uvijek držati ovo naše umrljano čelo od svjetlosti, čestito prema nebu.
Bez toga, otkriti ćete prije ili kasnije; nema dostojanstva, nema
samopoštovanja, nema pravde, a Bog sjedi za tvoje srce u čekaonici bez
reda. Jedino ako stalno reagiramo iz ljubavi nećemo imati na čemu se
kajati, već unatoč svemu baštinit ćemo mir u dubini.
Od stotine podražaja svakoga dana, od cvrkuta ptičica uz prozor sve do
zadnjeg suradnika na poslu, prosjaka na ulici, staraca u gužvi – na
koliko njih reagirate u ljubavi?! Neustrašivo. U ljepoti. Bez grča. U
duši. Iz duše. Na koliko? Na jedan, na dva, tri? Dok ste odmorni, dok je
sunčano, dok nema pritiska, dok su svi manje više zdravi? Koliko
uspijevate otpusiti taj naš grč iz želudca i otvoriti prsa svijetu i
ljudima!? Neki ljudi to ne učine niti jednom godišnje, ili tek rijetko
kada i to možda spram svojih najbližih. Ljubav nema svoje i tuđe. Iako
se čovjek prisiljava, iz straha, gdje god pogleda vidjeti svoje i tuđe.
Strahovito je teško, i strahovito nagrađujuće, na svaki podražaj
reagirati u ljubavi. To sam nekada uspio raditi nekoliko minuta.
Kada bi me spontano obasjalo nekakvo svjetlo iznutra. Znao sam i na
nekoliko sati, kada bi me nekakva inspiracija ili učitelj oduhovnili.
Nekoliko puta čak i danima sam uspio biti ono što jesam. Kada bi prošao
kroz kakav proces. I produžujemo, radom i željom, to razdoblje
sekundi i istine, života u LJUBAVI. U reagiranju u ljubavi.
Nije u pitanju motivacija ili puka odluka - već čista i prirodna
rezonancija sa božanskim u nama. Riječ je o doživljavanju. Doživljaj
kultivirate duhovnim procesima, a duhovne procese sakupljate duhovnom
praksom. Radite i dobit ćete. Sve dolazi postupno, ciklički, i
najbitnije: tada kada ste za to spremni. Odvija se taj vidljivi
napredak mnogo brže nego što većina misli. Nisu potrebna desetljeća i
godine da bi se doživjelo nešto veliko. Poklon ljubavi dolazi radom,
predanim radom na sebi. Naravno da dolazi od Boga, ali kao što nam
učitelj kaže za našeg učitelja: Bog ne voli ljenčine.
Ljubav je samo davanje i ništa više! Zamislite. I ovo naravno spada u
kategoriju ''pa da, da, znali sam to''. Knjige nas ne uče ničemu, osim
mudroj retorici ili nadahnuću duhu koji se želi nadahnuti. Knjige tek
slijede već pripremljeni duh. Duhovnu pismenost. I tu im je vrijednost.
Ovo vam govori mladić koji se svojedobno posve zatrpao knjigama,
njušio ih kao hranu, secirao kao žabe, osluškivao u tišini parkova te
šuštao godinama. Nisu me mnogo približile sebi. Vjerujem da su me
udaljile.
Treba čitati. Mnogo više ipak, treba činiti. Odvažiti se podići pogled
sa korica i usmjeriti ga u oči drugog čovjeka te pobijediti svoje
strahove. Niti jedna knjiga ne nauči ljubavi, ili odricanju straha -
osim što može mantrati njezino ime.
Strašno je do koje mjere od ljudi ostaje nespoznata - lekcija ljubavi.
Jedina lekcija. Vidim po sebi. Po drugima. Po licima. Po svijetu.
Vidim i po učitelju ponajviše. Njegovom iskustvu. Vidim koliko
strahovito čovjek gubi sebe, gubi život, trati sebe, trati život - ne
živeći ljubav, već samo njezno ime koje svi zazivaju.
I LJUBAV nikada ne staje na voljenoj osobi, jednoj ili dvjesto njih.
Ljubav to ne zna, niti smije znati. Kao kada bi Bog bio rasist, kako
ljubav može stati i birati?! Ona je bezuvjetna sila tvorca i tvorac
sami. Ona ne zna objekte. Ona nema razloge. Jednostavno jest.
Zbog čega gotovo da nitko osim rijetkih ne razumije i ne živi tu jednostavnu rečenicu "ljubav je davanje i ogromna sreća davanja"?
Da bi se živjela ljubav, istinska narav ljubavi kao davanja bez
pitanja o uzimanju, čovjek prvo mora ne imati potrebu za primanjem bilo
čega od strane drugog čovjeka. Kada ne treba ništa izvana tek tada,
tek tada može čovjek pokloniti ljubav, i tek tada odnos postaje
ljubav. Davanje i ogromna sreća davanja. Dakle, čovjek mora biti u
jedinstvu sa Sobom, sa Svemirom, sa Bogom u sebi. I tu leži poana
cijele priče; zbog čega je ljubav drevni mit u suvremenom svijetu i
bezbrojna referenca iza čijeg značenja stoji sve samo ne bezuvjetno
davanje bez pitanja o uzimanju? Zbog toga jer čovjek nije u sebi našao
sve što treba, a što doista obitava tamo kada se oljušte sve traume i
sastružu strahovi. Ne našavši Sebe u sebi čovjek je prisiljen trgovati
ljubavlju. Trgovanje ljubavlju je ono što se danas u neznanju naziva –
ljubav. Tu leži stvarni istočni grijeh, neposluh vlastitoj prirodi.
Trgovanje ljubavlju možete vidjeti u svakom odnosu, u svakoj obitelji, u
svakoj vezi – gotovo bez iznimke. Ljubavlju se trguje jer ljudima
treba ljubav, a popločeni su strahom. Potreba i strah, trgovanje
ljubavlju - trebam li dodati nešto ovoj jednadžbi?
Rijetki znaju ljubav jer rijetki su voljni raditi na sebi te žrtvovati
druge stvari da bi došao do vlastite jezgre, i vidio što tamo obitava.
Kakvo skriveno i nepresušno blago izvan svake divlje mašte, nijemo
čuči u vama, čekajući da počnete rušiti vaše zidove i brane kako bi se
izlilo i poklonilo se svemu stvorenome. Kada bi znali i doživjeli
koliko mnogo dobijate - davajući.
Kao što rekoh u tekstu prije, ničega novoga vam ne mogu niti ja, niti
učitelj, niti Bog otkriti a da kada bolje pogledate nećete reći: ''da,
da, pa znam to''. Dobro da je tako. Drugačije ne bi išlo.