Ono što riječi govore i što formiraju ne utjelovljuje se u osobi koja
to isto već nije u sebi otkrila, zaživjela ili nije u tome trenu
spremna otjeloviti. Vjerski tekstovi služe vjernicima - šireći im i
kovitlajući čakre te sponu sa onostranim - dok nevjernicima iste
riječi mogu djelovati i djeluju katkada naivno i djetinje ili pak
sentimentalno i zaluđeno.
Shvaćam to potpuno jer sam kao mlađi skeptik dvije godine studija
filozofije studirao i polagao pregršt teoloških i skolastičkih spisa,
od Tome Akvinskoga, Avicene, Majmonidesa, Averoesa, Bonaventure i dr.
.. neumorno se tematizirao samo i jedino Bog - na tisuću i jedan način.
Istinu na sunce; više me umorilo i odbilo svo to naklapanje o prvom i
jedinom principu nego pridobilo ili uvjerilo, iako sebe nikada i nisam
deklarirao za ateista, niti se osjećao takvim. Čak i neki od
najglasovitijih i inspirativnijih teoloških spisa nisu mi mogli nositi
neku težinu, jer su čitani sa malo srca, a puno akademskog racia, pa i
prinude.
Slično tome, ne postoji argument koji bi vjernika mogao uvjeriti da je
vjera suvišna, ili da su duša, Bog i metafizika praznovjerja, kao što
ne postoji argument koji bi jednom zakletom ateisti na razumskoj
osnovi dokazao postojanje Boga. Povijest teologije je pokušavala, a
vjernici i učenjaci neumorno formulirali ono što se danas nazivaju
''dokazima božjeg opstojanja''. Vidio sam veći broj takvih dokaza i
učio ih. Prilično je očito: ne postoji takav argument koji igdje na
poligonu razuma može izvojevati tu bitku za čitav ljudski rod. Da
postoji- već bi svi pismeni ljudi bili preobraćeni. Argumenti za,
gotovo u svakoj bitci argumentima, nisu uvjerljivo jači od argumenata
protiv – posebice kada je vjera u pitanju.
Znanost koja se u svoje vrijeme (od 18. Stoljeća naovamo) morala
opravdano ograničiti od pitanja vjere i Boga, čak ona se trvi oko sebe i
svojih temelja, iako to u mnogim oblasima teže priznaje. Kako tek ne
bi vjera, kada ju pokušamo transliteracijom pretvoriti u sustav
hijeroglifa nazvanih - jezik.
Neobična je činjenica, razmislite malo o njoj, ta da razumski
(racionalno i argumentirano) ne možete uvjeriti ili razuvjeriti čak
bilo koji sustav podložan analizi. Pobjeda argumentima uvijek je više
ovisila o vještini onoga koji ih iznosi, nego o kvaliteti argumenta
samih. Sjetimo se očeva sofista. I sinova im - današnjih političara.
Meni ili bilo tkome - postojanje bogova, duhovnih vodiča, Boga, Krista,
Babajia, transcendenta, duša, reinkarnacije, astrala, paralelnih
svemira, drugih frekvencija, aura, čakri, može se činiti posve logičnim
na osnuvu iskustva, dokaza, očitovanja - kao što se može činiti i
posve nelogičnim ili neutemeljnenim. Temelj ''prosudbe'' ipak nije
razum, iako se takvim može činiti.
Ovime mi nije namjera zastupati posvemašnji relativizam, već istaknuti
kako relativizam možda upravo počiva tamo gdje mu se ne bismo nadali -
u domeni racionalnoga. Razum je jedan od najvećih kapitalista na
zemlji. Sve bi podredio sebi, i ne žaca se ničega. I dobro mu ide.
Učitelj nam kaže, i ovo je bitno: razum je onaj majmun koji
svake sekunde pokušava kontrolirati i domisliti sve oko sebe, svaki
milimetar života, a sve samo kako bi opravdao svoj strah.
Učiti utrnuti taj ''razum'', koji ionako u nas postoji implicitno kao i
autonomni živčani sustav te kojime se služimo i bez učešća svijesti -
jedna je od lekcija duhovnosti te velikog broja metoda duhovne
prakse. Bilo da govorimo o TM-u, reikiu, yogi, mantrama i drugim
''spiritualnim tehnologijama''. Kada utihne kukavni razum, i ako
zanemarimo slijepe mahnite strasti, tada ostaje samo ''govor
tišine''...
Bog.
Spoznaja. Služenje. Manifestacija. Srce. Punoća. Simfonija. Mir. Povratak.
Bog.