Sjećam se koliko sam ljubio riječi. Bile su iluzija dosezanja vječnosti. Moji blagi partneri, suradnici u očajničkome grananju spram svijeta koji sam toliko želio dotaći. Riječi, iako do pola prazne, imaju moć. Kao i svaki medij - one kanaliziraju. One su cjevaste, a prohodne cijevi propuštaju mnogo supstancije čiji su medij. Iako riječi vrijede manje nego neki misle, ipak znaju poslužiti i kakvu veliku svrhu koja nas nadrasta - u tome da potakne drugo biće na njegovom putu doma.
Od kako pišem, zadnjih desetak godina - sve sam pisao samo za sebe.
Sve sam pisao za ljude; njihove i svoje dojmove. Sebično, u želji , u
strahu. Želji da budem viđen i priznat kao postojanje u svijetu, kao
kakva lijepa duša. I u strahu od svijeta i prolaznosti, dok mi uspomene
dišu za vratom, a zvuci predivne glazbe me tjeraju u kakvu čeznutljivu
bol. Pisao sam, iz razloga zbog kojih većina piše.
Sada ovdje i ovo ovdje pišem za tebe, Bože. Neću se zavaravati da pomažem ili činim mnogo.
To je isto jedna od lekcija koju učim. Nudim svoju hvalu sili svemira
što me je dopremila tu gdje jesam, i što sam očito dovoljno tumarao i
dovoljno želio i molio za pomoć, a da mi se moglo početi pomagati da
pomognem sebi. Učim.
Ovim tekstovima nastojim preslikati učenje bogova koji su najbolji
mogući sluge Boga. Ovo tu učenje je mojega učitelja koji jeste od Boga,
i moji pokušaji shvaćanja istoga.
Ovdje ne možete čuti ništa doista novo, ništa briljantno, dovitljivo i
oštroumno. Jer istina nije takva. Ovdje također nećete čuti moje
neobične ideje, doskočice, sofizme i mišljenja. Ovo nije književnost.
Više do 90% svega napisanoga božje su riječi, ili čovjekova neposredna
shaćanja božjih riječi. Gotovo ništa nije ''moje''.
Piše vam zrnce pijeska koje kao lotus cvijet uči bez imalo straha
otvoriti svoje srce, kao što su to činili oni prije nas, a posebice oni
koje nosimo u sebi, sa sobom te vješamo njihove slike po zidovima i
oltarima svijeta. Svi oni postoje, oni kojima se molite i koje molimo
za savjet i vodstvo. Stvarni su, pa i mnogo stvarniji od nas. Ovo se ne
može naučiti, može se samo posvjedočiti i usaditi - u početku
posredstvom ljudi koji to čine neposredno, a s vremenom i sami
postajete sve bolja sredstva samoga tvorca – kako nam je i namijenjeno.
Dom je mjesto gdje sve želje utrnu.