VAL - ZNANJE
Portal za razvoj svijesti
- stranice za sporije modemske internet veze -

Početna stranica za sporije modemske veze

Metafizika ( Tekstovi, Val serija Kasiopejci, Kasiopejske transkripte, Pledijski materijal, Ra materijal )

Manipulacije ljudima ( Tekstovi )

Zdravlje i liječenje ( Tekstovi, Ljekovite biljke )

Znanost ( Tekstovi )

Ljudi bez duha

Orginalni naslov: Spiritless Humans
autor: Montalk
Izvor: montalk.net
Preveo: Galaksija
 
Prazni ljudi. Lutke. Kartonski isječci. Dronovi. Organski portali. Sporedne uloge. Zašto uopšte postoje ovi pojmovi? Oni su morali biti smišljeni od strane onih koji su nezavisno jedni od drugih primjećivali jedan te isti zagonetni fenomen, tako da se za tako nešto jednostavno ukazala potreba; jer jednostavno, nije postojao neki zvanični pojam za to da se - za neke ljude čini da unutar njih nedostaje nešto veoma važno. Iako oni ne moraju biti manje inteligentniji, uspješniji ili fizički zdraviji od bilo koga drugog, oni u svakom slučaju ne pokazuju nikakve indikacije da u svojoj svijesti posjeduju više komponente.

Tokom ovih godina primio sam mnogo mejlova od čitaoca koji su došli do istog zaključka. Oni su primjećivali kako su neki ljudi bili čudno jedno-dimenzionalni i šuplji iznutra. Tu opservaciju nije toliko teško propustiti, međutim, nju se lako može ‘racionalizovati’, pogotovo u ovom modernom društvu ispranog mozga politički ispravnim ali nerealnim konceptom da smo svi potpuno jednaki na svaki način, što ignoriše funkcionalne razlike usljed environmentalnih, genetskih i što je najvažnije, metafizičkih faktora.

Pozadina

Ta misao o praznim ljudima prvi put mi se pojavila 1999. godine, kada sam istraživao sociopate i psihopate, čije se mentalno stanje u medicini naziva “antisocijalnim poremećajem ličnosti (APL).” Moje interesovanje u vezi s ovom temom proizašlo je iz toga što sam godinama morao da živim s nekim za koga sam tek kasnije utvrdio da posjeduje sve znakove da pati od sociopatije. Bezdušan i bez srca, to su samo opisni pojmovi, međutim, tada nisam bio svjestan koliko su ti pojmovi bili i bukvalno tačni. Kod te osobe sam primjetio jednu prazninu iza njenih očiju i jednu veoma plitku svjesnu suštinu, za šta se činilo da je predstavljalo temelj njenog ponašanja.

Na kraju, shvatio sam da je isto to temeljno stanje bilo prisutno i kod nekih drugih koji nisu spolja izgledali sociopatično, međutim, njihova bezdušnost je bila maskirana jednom veoma dobro društveno adaptiranom vanjštinom. Drugim riječima rečeno, ono što se u psihijatriji označava kao APL, bila bi samo jedna ekstremnija, kriminalnija i prljavija manifestacija poremećaja koji je inače zastupljen mnogo šire ali na jedan društveno prihvatljiviji i manje inkriminirajući način. Ovo poslednje se može odnositi na jedan veliki broj praznih ljudi koji su prisutni u populaciji.

Pa, dobro, šta to nedostaje kod njih? Odgovor će postati jasan nakon što sagledamo njihove uobičajene načine ponašanja i karakteristike svijesti.

Bihejvioralne i psi-karakteristike

U svom ponašanju, oni imaju tendenciju da budu glatki, plitki, egoistični, narcisoidni i svjetovni. Materijalno su nastrojeni i ponašaju se na predatorski način. Ponekad su te njihove karakteristike maskirane jednom ispoliranom socijalnom vanjštinom, međutim, svako s jednim pronicljivim okom moći će vidjeti kroz njihovu masku. Njima nedostaje individualnost, nezavisno razmišljanje i jako naginju ka pridržavanju mentaliteta stada. Nedostaje im jedno razumijevanje za sve što se nalazi izvan materijalne sfere njihovih pet čula i ne interesuju ih metafizičke stvari, osim u slučaju kad ih koriste kao pribor za poboljšavanje svog društvenog imidža. Čini se da su nesposobni da osjećaju empatiju, da se upuštaju u neku potragu za dušom, kao i za jedno svjesno samopožrtvovanje. Bez obzira na to, u prisustvu drugih oni su u stanju da demonstriraju brižnost, sućut ili altruizam, s ciljem manipulacije društva; na primjer, oni mogu da liju krokodilske suze kako bi kod drugih izazvali sažaljenje, ili da učine nekome nešto dobro samo da bi izazvali kod njih osjećaj zaduženosti što će kasnije moći dobro naplatiti.

Vidovnjačko skeniranje njhove svijesti otkriva nešto interesantno. Njihova suština je nekako prosta, plitka i inertna, čak i kad im je intelekt veoma razvijen. Za razliku od drugih ljudi, njihova energija svijesti je više difuzna, mutna, nestalna i više amorfna, nego čvrsta, jasna, kristalna i koncentrisana. Drugim riječima rečeno, njihovi umovi liče na dvorce od pijeska umjesto na prave dvorce. Njihovim tijelima upravlja nešto animalno i rudimentarno. Čini se da oni imaju jednu budnu svjesnost sličnu onoj koju imaju životinje, dok ne posjeduju jednu samo-svjesnost koju bi ljudi trebali da imaju. Između svjesnosti i samo-svjesnosti postoji jedna važna razlika.

Duh: komponenta koja nedostaje

Faktor koji kod njih nedostaje morao bi biti nešto što oplemenjuje biće samo-svjesnošću, odlučnošću i sposobnošću vrednovanja transcedentalnih ideala. To se nalazi izvan onih običnih fizičkih faktora u smislu nedostatka određenih dijelova mozga, poremećene genetike, lošeg odgoja jer se ovo odnosi samo na greške u hardveru i programiranju biološke mašine, dok se ovi problemi više odnose na svijest koja upravlja tom mašinom. Ono što intuitivna ili vidovnjačka percepcija otkriva o svijesti tih ljudi podrazumijeva metafizičke faktore.

Kako da nazovemo tu višu komponentu svijesti koja nedostaje nekim ljudima? Ona se obično naziva dušom, međutim, ovo je u prošlosti izazivalo dosta zabune. Na primjer, oni koji se ne bave dublje ovom tematikom pod pojmom “bezdušan” će smatrati nekoga ko je “potpuno lišen svijesti”, dok u stvarnosti to podrazumijeva “nedostatak individualizirane svijesti”. Ne, oni imaju neku vrstu energije duše samim tim što su živi, međutim, duša je protkana s jednom višom iskrom koja podrazumijeva istinska osjećanja i samo-svjesnost.

Odatle ću nazivati tu višu iskru “duh” (“spirit”, prim. prev.) i definisati je ovako: duh ili spirit je jezgro individualizirane svijesti, onaj stalni aspekt nečijeg bića koji predstavlja njegovo istinsko Ja, koje akumulira iskustva i duhovnu mudrost tokom cijelog života, koji preživljava smrt i ostaje neoštećen tokom reinkarnacija nastavljajući svoj rast ka ispunjenju svojih potencijala. To je božanska-iskra, sjedište slobodne volje, holografski fragment Kreatora koji obitava u samom centru vašeg bića, ono stvarno “Ja” koje ste vi, onaj unutrašnji svjesni posmatrač koji je čak sposoban da posmatra i svoje vlastito samo-posmatranje.

Čini se nemaju svi ljudi duh. Odatle, oni nemaju samo-svejsnost, individualnost, mudrost, empatiju, kreativnu inteligenciju i savijest. Ono što dalje potvrđuje ovu hipotezu je da se, kako će to biti dalje diskutovano ispod, u njihovim životima može primjetiti jedan potpuni nedostatak sudbine, sinhroniciteta, simboličkih snova, duhovnih lekcija, rasta duše i karme. To se moze i očekivati ukoliko oni nemaju u sebi nešto permanentno što može preživjeti smrt i reinkarnirati se, jer se samo duh može obogatiti uz pomoć takvih stvari. Bez duha, oni su privremena bića, čija se svjesnost formira kratko nakon rođenja i rastapa se kratko nakon smrti. A ako je tako, onda za njih duhovne lekcije neće imati nikakve svrhe, karma iz prošlih života neće postojati, tu nema ni višeg Ja koji bi igrao ulogu vodiča ili pokrovitelja, niti će takvi ljudi imati neko istinsko interesovanje za bilo šta što bi koristilo nečemo što bi bilo izvan njihove sadašnje smrtne egzistencije. Odatle ne bi trebalo biti nikakvo čudo to što će ti ljudi imati materijalističke i svjetovne ambicije; što se može lako potvditi opservacijama.

Druge komponente

Kako ovo možemo bolje razumjeti? Uz pomoć razumijevanja različitih komponenti i toga kako se one kombinuju čineći cjelokupno biće, mi možemo steći neku sliku o mnogim razlikama i sličnostima između ljudi s duhom i ljudi bez duha1.

Pored duha, tijelo i duša podrazumijevaju druge dvije komponente. Duša je nefizikalni energetski interfejs između tijela i duha. Okultisti razdvajaju dušu na eteričko i astralno tijelo. Gorepomenuti “prazni” ljudi imaju tijela i duše, ali nemaju duh. U tom smislu, jasno je to da oni imaju neku vrstu energije svijesti ali ne posjeduju ono stalno jezgro koje zadržava kontinuitet kroz inkarnacije.

Duša se sastoji od dvije komponente, eteričke i astralne. Eterička komponenta je jedno kvantno određeno polje koje štiti fizičko tijelo od entropičke dezintegracije. Ili jednostavnije rečeno, to je životna-energija koja štiti tijelo od trulenja. Njena astralna komponenta je više apstraktna i neopipljiva. Ona služi kao sjedište svjesno doživljenih osjećanja i patnji. Osjećanja nisu samo hemijske reakcije u mozgu, niti su ona apstraktne misli uma. Ona su više živahne energije koje se nalaze negdje između, a ta tampon-zona između potpuno fizičkog i potpuno metafizičkog je astralna komponenta duše.

Tijelo i Ego

Tijelo je biološki instrument uz pomoć kojeg ulazimo u interakciju sa fizičkom životnom sredinom. Tijelo dolazi sa svojim vlastitim nasljednim predispozicijama, biološkim nagonima i instiktima, i biološkim algoritmima koji su utisnuti u njega kroz socijalno programiranje. Ti deterministički uticaji se isprepliću tvoreći jednu vještačku inteligenciju u osobi, koja ima prirodni zadatak da upravlja tijelom kao što kompjuterski auto-pilot upravlja nekim avionom.

Ta vještačka inteligencija se odatle naziva – “ego”. Njegova temeljna svrha je da osigura opstanak tijela optimizirajući njegovo ponašanje u skladu sa okolnom fizičkom i društvenom sredinom. Drugim riječima, vanjsko kondicioniranje programira ego kako bi mu to omogućilo opstanak u sredini iz koje to kondicioniranje potiče.

Međutim, ego ne posjeduje svoju vlastitu istinsku svijest. To je samo jedan kompjuter koji radi uz pomoć nervnog (i preko proksija – eteričnog) hardvera koji simulira jednu živu jedinku. Njegova glavna prednost je u tome što, s obzirom da je to samo kompjuter, on treba samo mehanički da procjenjuje situacije i reaguje na njih, umjesto da ih duboko i svjesno kontemplira, tako da on može mnogo brže da reaguje u nekim vanjskim situacijama ili događajima.

S gledišta duha, ego služi kao jedan softverski uređaj koji automatizira interakciju s drugim ljudima, i pruža jednu masku identiteta, koji je programiran od rođenja u skladu sa lokalnom životnom sredinom. To je nešto slično onom avataru igrača u Sims igrama, koji izgleda i ponaša se kao jedna osoba, dok se čini kao da se bavi nekim svojim vlastitim poslovima za vrijeme kada igrač ne upravlja njime.

Problem je u tome što je ego jedan cjelokupan proizvod prošlosti, dok se duh potpuno nalazi izvan linearnog vremena. Prvi je potpuno determinističan, drugi je potpuno nedeterminističan. Prvi je jedno pojavno svojstvo materije, dok drugi predstavlja jedan stalni kondenzat svijesti. Njih dvoje imaju impulse koji su često dijametralno suprotni, jedan vuče prema materiji, drugi prema duhovnosti. Naša svakodnevna svijest, takođe poznata i kao – ‘niže ja’, predstavlja jednu mješavinu sastavljenu od obe ove komponente, dakle, jednog dijela duha koji prosijava kroz masku ega i identifikuje se s njim, slično kao što neki vozač utone prilikom akta vožnje auta, tako da za njega auto postane nešto kao produžetak njegovog tijela2.

Fizički i duhovni uticaji na dušu

Duša koja naseljava onaj prostor između tijela i duha, posreduje između to dvoje, tako da na nju oboje utiču. Ona uspostavlja sviju organizaciju i funkcionisanje na osnovu impulsa koji joj stižu s obe strane, od duha i tijela. Na primjer, astralno tijelo će reagovati na oboje, na hemijsku drogu koja će inducirati euforiju u cijelom tijelu, kao i na uzvišene osjećaje duhovne radosti koji potiču iz duha, iako njihove posljedice na astralno tijelo nisu iste.
U skladu s tim, eterično tijelo može promijeniti svoju strukturu usljed neke povrede fizičkog tijela, ili zbog neke blokade ili poremećaja na astralnom tijelu čiji se uticaju odražavaju i dole, na eteričnom nivou. Kakvim god uticajima da je duša izložena od strane tijela ili duha, njihove posljedice nastavljaju da se motaju u duši, slično kao što se čaj u šoljici nastavlja da okreće ukrug nakon što ga promiješamo. To je razlog zašto sam rekao da ego radi uz pomoća oba, nervnog i eteričnog hardvera. Uprkos tome što on potiče od fizičkog, ego prenosi momentum svog kondicioniranja i na eterički nivo3.

Posljedice nedostatka duha

Imajući na umu ovo što je prethodno rečeno, onda možemo zamisliti šta se dešava kad neko ima tijelo, ego i dušu, ali mu nedostaje duh. Prvo i najvažnije, njegov cijelokupni sklop će biti rezultat materijalnih uticaja kao što su genetika i životna sredina. Sjedište one vidljive inteligencije kod takve osobe će biti ego. A bez protivteže duha, ego će biti taj ko će njom vladati kao kralj. Tako, u skladu s funkcijom ega, takvi ljudi će biti potpuno posvećeni materijalnom i svom društvenom opstanku.

Takođe možemo primjetiti da ljudi koji imaju duh i koji su svjesni svojih duhovnih impulsa, često voljno poduzimaju radnje koje nemaju finansijkse, društvene ili egoistične pobude i koje su u suprotnosti sa Darvinovim principima evolucije, a služe samo za ispunjavanje duhovnih ciljeva. Takvi impulsi nedostaju kod ljudi bez duha, tako su oni jedino istinski optimizirani za opstanak u fizičkom svijetu. Bez savjesti, empatije, ili unutrašnje bitke izmedju ega i duha, koja bi ih zadržavala, oni su u stanju da brže i lakše uspiju u njihovoj svjetovnoj sredini bez obzira na to koliko će to druge koštati.

Da bi bolje razumjeli ove metafizičke razlike, pogledaćemo šta se događa s ljudima s duhom i ljudima bez duha nakon fizičke smrti.

Duh i duša, ugnježdeni jedno unutar drugog, zajednički napuštaju fizičko tijelo. Nakon nekog vremena, eterička komponenta duše se dezintegriše, nakon čega ostaje samo duh ugnježden unutar astralnog tijela. Onda se i to astralno tijelo takođe dezintegriše. Ta dezintegracija eteričnog i astralnog tijela, podrazumijeva rastapanje ili odbacivanje duše i to je poznato u hrišćanskoj ezoterici kao druga smrt. Oslobođeni duh onda nastavlja sa svojim životom sve dok se ponovo ne reinkarnira.

Reinkarnacija podrazumijeva proces prilikom kojeg duh formira oko sebe jednu novu dušu a onda ulazi u novo fizičko tijelo. Svaki talent, predispoziciju ili neuravnoteženost koju je duh stekao prilikom uzastopnih reinkarnacija u svojim prošlim životima, imaće uticaja u novoj inkarnaciji.
U slučaju ljudi bez duha, život počinje ovako - nakon što se fetus ugnjezdi u materici, duša se formira po prvi put kao kad se pijesak s plaže formira u obliku dvorca i pridružuje se tijelu. Ta kombinacija proizvodi jednu rudimentarnu svjesnost. Nakon što se rodi, takva osoba ništa drugo do jedan proizvod genetike i životne sredine usljed nedostatka duha. Bez duhovne protivteže, biološki nagoni i društveno programiranje postaju primarni impulsi u životu te osobe.

Nakon fizičke smrti, njihova duša napušta tijelo, sadržavajući možda u sebi jedan zaostali otisak ega, a onda se nakon nekog vremena dezitegriše te biva reapsorbovana u jezero energija iz kojeg je potekla. Ništa od njihovog identiteta ne preživljava. Za ljude bez duha, ovaj život je njihov jedini život. Oni se formiraju prilikom dolaska a rasformiraju nakon odlaska. To ne može biti drugačije jer oni ne posjeduju jedno jezgro individualizirane svijesti.

Tako, sve ono što posjeduje jedna osoba s duhom usljed usjed kontinuiteta svojih inkarnacija, nedostajaće u životu one osobe bez duha. Na primjer, oni bez duha neće imati jednu potrebu za životnim lekcijama ili iskustvima duhovne izgradnje. Kakva bi bila svrha tome kad sve što bi se tako steklo, ionako bi nestalo nakon smrti? Odatle, ljudi bez duha su oni koji ne mogu učiti duhovne lekcije, koji ne mogu duhovno profitirati uz pomoć životnih iskušenja i koji ne mogu prenjeti ono što su stekli na njihove naredne inkarnacije. Tako da njih ne interesuju lekcije iz skromnosti, empatije, suosjećanja, razumijevanja, ili opraštanja. Umjesto da se mijenjaju kao ljudi kroz duhovno sazrijevanje tokom svog života oni se jedino mijenjaju u smislu boljeg adaptiranja životi uz pomoć kondicioniranja. Na primjer, dok će čovjek s duhom moći sagledati neke svoje počinjene greške i na osnovu toga postati skroman, čovjek bez duha će se jednostavno potruditi da ga ne uhvate sljedećeg puta.

Karma je još jedan metafizički faktor koji nedostaje u životu ljudi bez duha. Postoji mnogo nesporazuma u vezi s karmom, tako da ću ovdje prvo predstaviti ono kako ju ja shvatam, prije nego što ukažem na to kako njen nedostatak možda da utiče na život neke osobe bez duha.

Karma (negativna vrsta) je jednostavno jedan duhovni dug ili neuravnoteženost koja je stečena usljed kršenja svoje slobodne volje ili slobodne volje drugih. Čovjek krši svoju slobodnu volju kada se odlučuje za nešto u stanju ignorantnosti, kao na primjer, kada se poistovjećuje sa svojim egom i ponaša se na osnovu njegovih impulsa, što narušava one izbore ili odluke koje bi donjeo za vrijeme jednog stanja koje bi bilo više duhovno trezveno.

Nakon počinjavanja akta kršenja slobodne volje, onaj viši vid svijesti koji je povezan s duhom žali za počinjenom greškom i odlučuje da je ispravi, čak iako onaj niži aspekt svijesti koji je povezan s egom pokušava da to ignoriše. Ta karmička neravnoteža onda privlači doživljaje koji predstavljaju lekcije koje trebe naučiti da bi se ispravila ona ignorantnost, bilo u ovom ili sljedećem životu. Te naučene lekcije su univerzalne i ne traže sjećanje na one greške koje su ih izazvale, dovoljno je to da se one jednostavno razumiju. Karmičko iskustvo nije ono što je tu sudbinskog karaktera, nego su to naučene lekcije, pa se odatle karma može ponekad ublažiti uz pomoć jednog preventivnog razumijevanja ili opraštanja bez obaveze da se to mora naučiti na teži način kroz lično iskustvo.

Međutim, bez duha, ne postoji istinska slobodna volja, niti istinske lekcije koje se trebaju naučiti. Odatle, ljudi bez duha nemaju karmu, te odatle žive isključivo pod okriljem zakona slučajnosti i zakona džungle. Dok čovjek s duhom može da bude rođen zajedno s njegovim karmičkim dugovima, za ljude bez duha svi dugovi će biti čisto stvar slučajnosti ili nasljednih faktora i neće služiti nikakvim višim metafizičkim ciljevima. Slična je stvar i sa vremenom i načinom njihove smrti; dok su ljudi s duhom možda u nekim glavnim crtama isplanirali svoj život prije nego što su se inkarnirali, uključujući i način na koji će umrijeti, ljudi bez duha umiru silom slučajnih prilika bez svrhe i značenja, osim ukoliko njihova smrt igra važnu ulogu u pre-inkarnativnom scenariju neke individue koja ima duh.

Druge faktori koji kod njih nedostaju uključuju snovi sa simboličkim značenjem, sinhroniciteti, više intuitivno navođenje i njihova lična ruka sudbine. Ljudi bez duha ne doživljavaju ništa od toga jer oni to ne mogu doživjeti, niti im je to potrebno. To bi trebalo biti očigledno na osnovu razumijevanja uloge duha, međutim, reći ću o tome nešto više kako bi to bilo jasnije.

Snovi koji imaju svoje značenje primarno služe za ukazivanje čovjeku na one neuravnoteženosti koje se trebaju ispraviti, dok ljudi bez duha nemaju potrebu za takvim porukama. Oni takođe nemaju u sebi ništa od onog višeg što bi moglo poslati te poruke. Bez jednog permanentnog jezgra individualnosti, oni nemaju “Više Ja”, koje predstavlja jednu perfektnu buduću manifestaciju duha koji se proteže unatrag kroz vrijeme kako bi pomogao produžecima samog sebe koji se još uvijek nalaze u linearnoj prošlosti. A bez tog Višeg Ja, oni ne posjeduju ono unutarnje intuitivno vođstvo koje ih može ponekad pogurati i pružiti im zaštitu u životu. Tako, dok čovjek s duhom može doživljavati neke čudne sinhronicitete i pobijati zakone realnosti kad se radi o njegovom spašavanju od prijevremene smrti, čovjek bez duha, kojem nedostaju takvo jedno vodstvo i zaštita, stradaće silom slučajnih okolnosti.

Razlika u čakrama između ljudi s duhom i ljudi bez duha

Između ljudi s duhom i ljudi bez duha takođe postoji i jedna razlika u čakrama koje oni imaju. Čakre su vorteksni energetski centri koji povezuju dušu s tijelom i koji povezuju duh i tijelo preko duše. Pozicija svakog tog centra odgovara lokacijama glavnih žljezda fizičkog tijela a svaka od njih služi za različitu funkciju ponašanja.

Donje čakre su asocirane sa bihejvioralnim karakteristikama kao što su fizički instikti, seksualni impulsi, osnovne emocije, lična moć i intelektualna aktivnost. Svako to posjeduje. Međutim, ljudi bez duha nemaju potrebu za višim čakrama, posebno srčanom, krunskom i čeonom (treće oko) zato što su to one čakre koje su isključivo povezane s duhom.

Srčana čakra predstavlja centar viših emocija kao što su empatija, samilost i duhovna radost, i ona nedostaje kod ljudi bez duha jer oni nemaju duh s kojim bi se vezale emocije ove vrste. Krunska čakra kroz koju se manifestuje jedno više intuitivno razumijevanje, orginalnost, kreativnost, kao i veza s objektivnim istinama, takođe kod njih nedostaje. Čeona čakra koja je locirana između obrva, normalno služi za percepciju fenomena i koncepata koji se nalaze izvan materijalne oblasti, tako da ljudi bez duha koji su zatočeni u svijetu od pet čula, takođe nemaju potrebu ni za njom.

Odatle proističe da je razlika između ljudi s duhom i ljudi bez duha i u tome što oni prvi imaju svih sedam čakri dok ovim drugim nedostaju one tri više čakre, srčana, krunska i čeona5. To dalje doprinosti rezultatima vidovnjačke i intuitivne percepcije u smislu da su ljudi bez duha plitki i inertni iznutra, bez obzira na to koliko animirano oni izgledali izvana, jer u spektru njihovih eteričkih ili auričkih vibracija nedostaju određene boje, te je njihova opšta rezolucija ili oštrina smanjena.

Sve ovo što je prethodno navedeno proističe iz jednog jednostavnog postulata da: nekim ljudima nedostaje duh i da odatle oni ne posjeduju ni više čakre. Ako malo dublje kontemplirate šta to znači, onda ćete razumjeti i to kako ovaj postulat objašnjava cijelu jednu oktavu opservacija u vezi s takozvanim “praznim” ljudima.

Razlika između ljudi bez duha i onih ljudi s duhom koji spavaju

Na ovoj tački možemo se zapitati kakva je razlika između ljudi bez duha i onih s duhom koji spiritulano spavaju u svom životu ili kod kojih je duh jednostavno nezreo. Nakon svega, obe grupe mogu imati svjetovne ciljeve i biti potpuno uronjene u iluziji “Matriksa.” I jedni i drugi mogu biti nesvjesni svojih snova i sinhroniciteta, niti mogu pokazivati mnogo neke empatije. Na primjer, postoje negativni ljudi koji se nalaze potpuno pod uticajem njihovog ega ili vanjskih negativnih sila, koji kao takvi mogu počinjavati užasne zločine, pa čak i masovna ubistva a da ne trepnu okom. Nisu svi od njih bez duha. Međutim, svi oni su neosjetljivi za uticaje duha kad se upuštaju u takve nehumane radnje. Nekima duh nedostaje dok su ga drugi nesvjesni.

Razlika je u tome što oni ljudi s duhom koji spavaju ili posjeduju jedan nezreo duh, još uvijek imaju jedan latentni duhovni potencijal. Tako oni još uvijek imaju, mada u jednoj maloj mjeri, one duhovne faktore i dinamiku u onom smislu kako je to prethodno navedeno. Oni ipak mogu patiti zbog posljedica karmičkog duga kojeg su stekli na osnovu svog ignorantnog ponašanja, oni još uvijek mogu primati simboličke snove koji će pokušati da ih upozore na duhovne neuravnoteženosti ili greške u njihovom životu, iako će ih oni ignorisati. Oni još uvijek mogu da doživljavaju jednu sinhroniziranu pomoć u oblikovanju svog života, uprkos malim šansama, čak i kad ne mogu to primjetiti.

Ljudima bez duha taj potencijal potpuno nedostaje. Oni ne mogu duhovno rasti. Ovo nije tamo neka teoretska deklaracija, nego jedna bolna lekcija koja je naučena nakon što sam imao posla s previše takvih ljudi koji nikada nisu pokazali bilo kakve znakove rasta ili razvoja, bez obzira na to koliko im je prilika i pomoći pruženo za tako nešto. Ono što oni donekle mogu, to je da se prilagođavaju ali je to više usljed njihovog kondicioniranja i kalkulisanja, nego nekog stvarnog razumijevanja.

Postoji još jedna važna razlika. Ljudi s duhom imaju živote koji odgovaraju njihovim duhovnim potrebama. Tako kod njih postoji jedna podudarnost između njihove duhovne zrelosti i vrste života. Nezreli duhovi će imati teške živote, zato što je jedna bazična egzistencije sve što im je potrebno a sve više od toga, bilo bi za njih previše jer bi teže izlazili na kraj s tim a manje koristi bi bili u stanju izvući iz toga.

S druge strane, oni bez duha će živjeti bilo kakav život u kojem su se zadesili, bilo usljed sile prilika ili njihove vlastite prepredenosti, što podrazumijeva da oni mogu biti prosjaci, generalni direktori multinacionalnih korporacija, poznati pisci itd. Bez onog tereta koji je utemeljen na duhovnim potrebama, ljudi bez duha neće imati duhovna ograničenja ili prethodno zacrtane scenarije kojim bi planirali svoje živote. A to je i zašto ”prazni ljudi” nisu samo duhovno uspavani ili nezreli, jer postoji jedna vrsta ljudi koji dijele istu intertnost iza njihovih očiju bez obzira na vrstu njihovog života, njihov društveni polozaj, njihovu intelektualnu sposobnost i njihov fizički izgled.

Psihopate, sociopate i narcisoidne ličnosti

Nešto ekstremnija manifestacija nedostatka duha je u psihologiji poznata kao psihopatološki, sociopatološki i narcisoidni poremećaji ličnosti. Ljudi s duhom koji se uklapaju u ove kategorije su oni koji su zavedeni ili koji su postali taoci svog ega, međutim, oni se mogu rehabilisati. Umjesto neposjedovanja empatije, njihova empatija je potisnuta ili izmještena. To nisu istinske psihopate, nego ljudi s duhom koji pate od poremećaja ličnosti.

Međutim istinska psihopatija i sociopatija, ne mogu se liječiti jer u samoj srži tih osoba nešto potpuno nedostaje. Njima nedostaje emptija i griža savjesti a ti kvaliteti se ne mogu povratiti, zato što njih tu nikad nije ni bilo. Ta neizlječiva priroda psihopatije je jedna već prihvaćena činjenica u psihologiji. Smatra se da je njen uzrok neki poremećaj u centrima bola i straha u mozgu. Čak ako je to i tako, bez jednog uravnotežavajućeg uticaja duha, takvi poremećaji će omogućiti dotok nekontrolisanih greški u program ega, što će proizvesti jedno neuračunljivo ponašanje sve do one tačke na kojoj će se privuči pažnja pravnog i medicinskog sistema. Ono što ovdje medicinski sistem može dokazati to je samo jedna ekstremna ili nešto naglašenija manifestacija jednog stanja koje je široko prisutno među ljudskom populacijom. Drugi ljudi bez duha, kod kojih ego ispravno funkcioniše, u stanju su da prilično spretno kamufliraju svoj nedostatak empatije i savjesti uz pomoć jednog rafiniranog društvenog programiranja.


Zašto bez duha? Šta kažu drugi?

Postoje već neke teorije o tome zašto su neki ljudi lišeni viših komponenti svijesti i kakvu svrhu oni imaju u jednoj široj slici. S obzirom da nisam prvi koji je došao do ovih opservacija, sada ću se ukratko osvrnuti na ono što su drugi rekli o tome tako da možete razmotriti dostupne opcije.

John Baines piše u knjizi The Stellar Man da ljudi, slično kao sve životinjske vrste, posjeduju jednu kolektivnu dušu koja je specifična za njihovu vrstu. To kolektivno nesvjesno vrši jedan de-individualizirajući uticaj na ljudska bića, gurajući ih ka mentalitetu grupe, mentalitetu stada i praćenju većine (u smislu one narodne - "gdje svi Turci, tu i mali Mujo", prim. prev.). Rupert Sheldrake bi to nazvao - ljudsko morfogenetsko polje. Ljudi koji nisu razvili svoju svjesnu individualnost samo su obični roboti koji prate soporifičan uticaj (koji navodi na san, prim. pre.) kolektivnog nesvjesnog kao da su neki produžeci grupnog uma ("hive mind" - kao npr. u slučaju pčela, prim. prev). Cilj ezoteričkog razvoja podrazumijeva jedno otcjepljivanje od stada, razvoj vlastite snage volje, te tako i postizanje slobode svog bića.

Rudolf Steiner je govorio nešto slično. Njegov temeljni rad, Filozofija Slobode odnosio se na taj problem. Steiner je govorio da sve dok ljudi slušaju vanjske autoritete, svoje vlastite biološke instikte i one životinjske dijelove sebe koji su zajednički za sviju, oni neće biti slobodna bića. Sloboda dolazi kroz čovjekove izbore bazirane na jednom intuitivnom razumijevanju onoga šta svaka opcija nosi sa sobom i šta to znači. Taj akt slobodne volje zahtijeva jednu introspekciju i spiritualnu pronicljivost kako bi se dejstvovalo s jedne platforme istinskog razumijevanja. Steiner je smatrao da nisu svi ljudi u stanju da sprovode introspekciju u stepenu koji je potreban da se donesu ispravne odluke na bazi intelekta i slobodne volje.

G. I. Gurdjieff je govorio nešto slično. U svojim predavanjima Pogledi iz stvarnog svijeta on rezimira svoj odnos prema tome. Ljudi se rađaju kao prazne table, kao biološke mašine bez samo-svjesnosti. U nekoj tački svog života, čovjek razvija jedno "Ja", ili skreće na suprotan put prema daljoj mehanizaciji i propasti. Tako, prema Gurdjieff-u, “prazni” ljudi su oni koji nikada nisu razvili svoju samo-svjesnost onoliko koliko bi trebali, dok svi mi krećemo od iste platforme. Ne vjerujem da je ovo tačno zbog toga što postoje novorođenčad i djeca koja u svojim očima jasno pokazuju jednu visoku osjećajnost i ponašaju se onako kako bi se to očekivalo od nekoga ko posjeduje samo-svjesnost dok drugoj djeci to nedostaje, što sugeriše da u nekim ljudima postoji onaj faktor reinkarnacije (duh), dok kod drugih on potpuno nedostaje.

Boris Mouravieff je dosta pisao na temu bezdušnih ljudi. Pogledajte njegove tri knjige iz serije Gnosis, posebno drugu i treću. Njegov pristup tome je baziran na ezoteričkom hrišćanstvu, tako da se on tamo uveliko koristi citatima iz svetog pisma, mada se dosta oslanja i na Gurđijevo učenje Četvrti put, koje opet vodi porijeklo od sufizma. Prema Moravjevoj interpretaciji Knjige postanka, prije Adama i Eve su postojali ljudi ali Adam i Eva i njihovo potomstvo, primili su dah božjeg duha. Tako danas postoje dvije izmješane podvrste ljudi, pre-adamični bez duha i adamični, koji ga imaju. Mouravieff objašnjava da pre-adamični ljudi služe za prikupljanje energije od adamičnih ljudi što je dio kosmičkog lanca ishrane. On je takođe istraživao metafizičke razlike između te dvije vrste te je nadošao na to da pre-adamičnim ljudima nedostaju određeni "centri", koji su analogni čakrama. Mouravieff je smatrao da pre-adamični ljudi imaju jednu grupnu dušu koja je specifična za njihov kolektiv, i da će se tek nakon eona dalje evolucije njihova kolektivna duša podijeliti na individualne duh-ove slične onima koje adamični ljudi već imaju.

Corpus Hermeticum, poznati hermetički i gnostički tekst koji je pisan skoro prije dvije hiljade godina, slično tvrdi da nemaju svi ljudi iskru božanske mudrosti (nazvano - Nous) koja je aktivna unutar njih a da bez Nous- a čovjek više liči na neko “iracionalno stvorenje” (životinju) u smislu njegove motivacije, ograničene percepcije i načina života. Da bi se ovo razumjelo u ispravnom kontekstu, trebalo bi pročitati cijeli taj tekst. Pogledaj engleski prevod pod nazivom The Way of Hermes: New Translations of the Corpus Hermeticum (Inner Traditions, 2000).

I na kraju, u Kasiopejskim transkriptima se takođe pominje djelo Moravjeva i oni pružaju neke od ključnih uvida u vezi s ovom tematikom. Taj kanalizirani izvor tvrdi da su neki ljudi prazni portali kroz koje rade neke druge inteligencije, da oni imaju jednoobrazne aure, da im nedostaju više čakre i da mogu biti veoma vješti u imitiranju ljudi s "individualnom dušom" (duhom) reflektirajući od sebe natrag njihovu vlastitu energiju duše, te da oni kao takvi služe kao sprovodnici ("cijevi") za crpljenje naše energije i njenu isporuku negativnim hiperdimenzionalnim bićima. Sve ovo se slaže s mojim ličnim opservacijama kao i materijalom kojeg su objavili Mouravieff i Gurdjieff, osim što je ovaj koncept vjerovatno bliže istini od onoga što su iznosili ova dvojica tradicionalnih metafizičara. Dok John Baines govori da su ljudi produžeci ljudske kolektivne duše, Kasiopejci tvrde da su ljudi u stvari produžeci neke posebne životinjske grupe duša. Oni kažu da tzv. “organski portali” služe kao most između ljudskog i životinjskog carstva, pomažući transfer viših ljudskih energija u te životinjske grupne duše kako bi ubrzali njihovu evoluciju, ali su više negativne sile preuzele kontrolu nad tom njihovom ulogom za potrebe svoje vlastite ishrane.

Dakle, ovo što tvrdim u ovom članku nije nešto posebno novo. Ja sam samo nezavisno posmatrao "prazne" ljude u periodu 1999-2001.g. a onda sam prošao kroz različite lične špekulacije i postojeće teorije dok napokon nisam nadošao na ovu sadašnju teoriju koju sam predstavio u ovom članku.

Smatram da postoji nekoliko načina na koje ljudi mogu ostati bez duha. Neki su jednostavno rođeni takvi da se u njima duh nikada nije ni ukorijenio, slično kao stolice u nekom pozorištu koje ostanu prazne zato što niko nije kupio kartu za njih. Drugi opet mogu da započnu svoj život s duhom a da ih on napusti u nekom kasnijem periodu njihovog života. Duh može da napusti tijelo usljed nasilja ili iznenadnih ekstremnih trauma, ili da se postepeno ispari zbog jednog rutinskog bezdušnog ponašanja individue koja ga je imala. Svako ko umre ne pada obavezno mrtav. Ljudi mogu nastaviti da egzistiraju kao šuplje školjke, kao neki eho njihovih bivših Ja, potpuno prazni od onog duha koji ih je nekada činio blistavim. Postoje i neki drugi mračni fenomeni kao npr. mrtvi ljudi koji su re-animirani od strane vanzemaljaca s naprednom tehnologijom, ljudski klonovi i drugi tipovi vještačkih humanoida kojima nedostaje duh, međutim, ti slučajevi su relativno rijetki i neće biti diskutovani u ovom članku (u vezi s tom tematikom pogledajte moj članak Human Simulacra).

Ovaj članak se uglavnom odnosi na jedan širi dio ljudske populacije kojem prirodno nedostaje duh. Taj tip ljudi je uvijek bio široko zastupljen tokom cijele naše istorije a uz pomoć svoje predatorske i svjetovne naravi oni su uvijek gravitirali ka vrhu društvenih, ekonomskih i političkih hijerarhija i učinili su ovaj svijet antagonističkim prema duhovnim impulsima.

(Gurđijev: "Kada bi vi znali koliko mrtvih ljudi upravlja vašim životima, poludjeli bi ste od užasa; prim. prev.)
Koristi od razumijevanja

Kao što ste mogli vidjeti, ova teorija po kojoj nekim ljudima nedostaje duh, objašnjava dosta toga u vezi sa robotiziranoj, životinjskoj i predatorskoj strani čovječanstva. Toliko mnogo nas živi u zabludi u vezi s tim da smo svi mi iznutra isti, tako da je samo potrebno stati na tuđe mjesto kako bi razumjeli motivacije neke druge osobe. Međutim, ne mogu se svi nehumani akti povezivati s varijabilama iz životne sredine. Postoje i slučajevi u kojima čak ako se i stavimo na mjesto drugih, nećemo se ponašati isto kao i oni. To je zbog toga što razlog njihovih motivacija nije environmentalne prirode, nego metafizičke: nedostatak duha, i - ego postaje vrhovni vladar.

Oni koji ignorišu mogućnost postojanja ljudi bez duha, nastaviće da vrte glavom kad god ih bude frustriralo nečije ponašanje koje nisu u stanju ‘kompjutirati’, tako da će morati to da ignorišu ili da već nekako racionalizuju. Kad budu imale posla s nekim psihopatom bez duha, takve individue će biti lako prevarene i izmanipulisane.

Tek nakon što se čovjek mnogo puta oprži, možda će razumjeti to da su neki ljudi jednostavno jedna posebna vrsta životinja i da se nekim ljudima ne može pomoći zato što se oni ponašaju zdravo i potpuno u skladu s njihovom bezdušnom predatorskom prirodom. Ovo se posebno odnosi na psihopatološku elitu koja dana upravlja ovom planetom-zatvorom; oni se ne mogu rehabilisati, navesti da uvide greške koje čine, niti ih se može u nešto ubijediti apelovanjem na njihovu susjećajnost.


Upozorenje i zaključak

Međutim, ne bi bilo mudro gledati s visine i s prezirom na ljude bez duha. Oni su ono što jesu, živeći svoje živote u skladu sa svojom građom. S njima se treba postupati slično kao što se postupa s nekom divljom životinjom koja se ponaša u skladu sa svojom divljom prirodom. Frustracija se javlja samo onda kad od bezdušnih ljudi očekujemo da se oni pridržavaju viših duhovnih standarda. Kad od njih ne očekujemo previše, i kad razumijemo zašto se oni ponašaju tako, frustracija će se pretvoriti u jedno tiho razumijevanje.

Isto tako nema svrhe da se upuštamo u neku potragu za ljudima bez duha jer ćemo naginjati na stranu paranoje i tako griješiti pri procjeni. S obzirom da vrste ponašanja ljudi bez duha spadaju u jednu podgrupu načina ponašanja ljudi s duhom, samo ono ponašanje koje je posebno za ljude s duhom može nam omogućiti jednu brzu i sigurnu identifikaciju, tako da one ljude koji imaju duh definitivno možemo prepoznati. Procjena u smislu ko je ko, funkcioniše samo kad je izdvajanje ljudi s duhom u pitanju a to je najlakše izvesti s onim individuama koje su na vašoj talasnoj dužini. Vi ćete imati utisak jedne živahnosti u njihovim očima, osjećati ćete i jednu jasnu i posebnu energiju iza njihovih riječi a primjetićete i orginalnost i nezavisnost kod njihovog načina razmišljanja.


Dodatak I: Uobičajena pitanja

Kako je mogu znati da nisam čovjek bez duha? – Ukoliko ste jednom doživjeli bar nešto što je specifično za duh, onda niste bez duha. Sama činjenica što se to pitate, što niste sigurni a želite to da budete, pokazuje jednu samo-svjesnost i introspekciju, što je jedan od znakova prisustva duha. Bez obzira na sve, bolje je pretpostaviti da imate duh a onda raditi na razvoju njegovih kvaliteta kao što su intuicija, emaptija i lucidnost, dok ste sve to vrijeme svjesni vaših donjih egoističnih impulsa, suzdržavajući se od toga da reagujete na njih.

Sumnjam da je moj prijatelj (bračni drug, roditelj…) čovjek bez duha, šta trebam da radim? – Ostavite za momenat na stranu to pitanje da li oni imaju duh ili ga nemaju, a koncentrišite se samo na pitanje da li vi možete nastaviti da živite i družite se s njima. Da li su oni toliko manipulativni, iscrpljujući, nasilni ili na bilo koji drugi način štetni za vaše dobrostanje, tako da morate da se udaljite od njih? Ako je to tako, onda nije važno to da li oni imaju duh ili ga nemaju. Da li se oni odnose prema vama na jedan opušten i prijateljski način, tako da vam je zabavno provoditi vrijeme u njihovom društvu? Ako je to tako, onda nije važno to da li oni imaju duh ili ga nemaju. Tako, gledajući iz jedne praktične perspektive, jedino što se trebate pitati je to da li vi možete izlaziti na kraj s njima u vašem životu. Tamo gdje razlikovanje duhovnih i bezdušnih ljudi JESTE bitno, to je kad imate posla sa psihopatološkim ljudima, koji će se čak i nakon obećanja da će promijeniti svoje ponašanje, stalno vraćati na staro; onda je na nekoj tački, umjesto racionalizovanja u smislu da su oni samo zavedeni i da im treba malo više pažnje, možda bolje zaključiti to da se oni ponašaju perfektno u skladu s onim šta oni stvarno jesu. Naivni ljudi, koji misle da je svako podjednako dobar iznutra, nastavljaće da racionalizuju stvari i trpe nasilje, međutim, oni koji imaju jedno više razumijevanje, prepoznaće prije one upozoravajuće znakove i spasiti se od nevolje.

Zar nije taj koncept o ljudima bez duha nekako diskriminativan, rasistički, optuženički i antitetičan u odnosu na ideju o ljudskoj jednakosti, jedinstvu, harmoniji i bratstvu? – ukoliko je ispravna ova teorija da nekim ljudima nedostaje duh, onda istina u vezi s tim ne bi smjela biti ignorisana čisto zbog političkih razloga. Kad se pravilno primjeni, znanje može dovesti do jedne veće stabilnosti i harmonije na duže staze. Na primjer, svaki pokušaj stvaranja jednog utopijskog društva je propao zato što je bio zasnovan na naivnim pretpostavkama o sklopu njegovih građana; sebične, psihopatološke, predatorske individue na kraju sve izvitopere i pokvare. Da su te utopije bile utemeljene na jednom potpunom razumijevanju takvih individua, onda bi se poduzimale i određene mjere koje bi sprečavale propast takvih društvenih sistema. Takođe, neka teorija se ne mora kriviti zbog loših posljedica njene primjene; oni koji ju pogrešno primjenjuju, koriste je za zadovoljavanje njihovog ega a ne iz nekih duhovnih pobuda. Umjesto odbacivanja neke teorije zbog njene pogrešne primjene, trebalo bi uložiti više napora u sprečavanje njene pogrešne primjene.

I na kraju, jedinstvo cjelokupnog života se može uspostavljati bez žrtvovanja svjesnosti o funkcionalnoj raznolikosti koja ga sačinjava; a samo kad se ispravno prihvati svaki dio tog jedinstva, biće moguće prihvatiti i njegovu cjelokupnost s jednom punom jasnoćom, umjesto ignoratnog blaženstva.


Dodatak II: Literatura

John Baines – The Stellar Man
Rudolf Steiner – Theosophy
Rudolf Steiner – The Philosophy of Freedom
Rudolf Steiner – Outline of Occult Science
G. I. Gurdjieff – Views from the Real World
P. D. Ouspensky – In Search of the Miraculous
Clement Salaman, et al… – The Way of Hermes (Corpus Hermeticum)
Dion Fortune – Psychic Self-Defense
Boris Mouravieff – Gnosis, Volumes I-III
LKJ, et al… – The Cassiopaean Transcripts
Amit Goswami – The Self-Aware Universe



Dodatak III: Permutacije metafizičkih komponenti

Kako bi se pokazala potreba za pojmovima kao sto su duh, tijelo, etericno i astralno, ovdje slijedi jedna lista kombinacija tih elemenata prilikom obrazovanja razlicitih vrsta entiteta. Kao sto cete vidjeti, razlika izmedju tih entiteta ne moze se objasniti uz pomoc manje elementata od ovih koji su ovdje prisutni.

Elementarna materija:
tijelo

Kristali i biljke:
tijelo | eterično

Prosječne životinje:
tijelo | eterično | astralno

Ljudi bez duha:
tijelo | ego | eterično | astralno

Ljudi s duhom:
tijelo | ego | eterično | astralno | duh

Ljudi s duhom nakon što odluče da se inkarniraju, prva faza:
astralno | duh

Ljudi s duhom nakon što odluče da se inkarniraju, druga faza:
eterično | astralno | duh

Ljudi s duhom kratko prije rođenja:
tijelo | eterično | astralno | duh

Ljudi s duhom nakon djetinjstva:
tijelo | ego | eterično | astralno | duh

Ljudi s duhom nakon fizičke smrti:
ego | eterično | astralno | duh

Ljudi s duhom nakon “druge” smrti, za vrijeme života-nakon-života:
duh

Ljudi bez duha nakon formiranja embriona:
tijelo | eterično

Ljudi bez duha kratko prije rođenja:
tijelo | eterično | astralno

Ljudi bez duha nakon djetinjstva:
tijelo | ego | eterično | astralno

Ljudi bez duha nako fizičke smrti:
ego | eterično | astralno

Ljudi bez duha nakon “druge” smrti:
(ništa)

Vještački humanoidi:
tijelo | ego | eterično

Eterične misaone forme i astralno životinjsko carstvo:
eterično | astralno

Anđeoska bića:
astralno | duh

Demonska bića:
ego | eterično | astralno

Duhovne astralne projekcije:
ego | astralno | duh

Eterični vanzemaljci i transcedentalna ljudska bića:
eterično | astralno | duh


Kraj