Karma neistine

Preveo: MonteChristo, Galaksija forum

Rudolf Steiner
KARMA NEISTINE 13/13
Dornach, 31 prosinca 1916

Shvatiti ćete da će za onog tko sa simpatijama slijedi sudbinu čovječanstva danas biti teško govoriti, na novogodišnju večer.
Očekujem da je razumljivo ako ono što moram reći danas ne može biti zaokruženo na način koji bi očekivali, jer 'novogodišnji poklon' koji je dobilo čovječanstvo teško da dopušta slobodno otkrivanje onog što mi je u duši.

Jučer sam težio opisati vam povijesni događaj i pokazati da se ni na čiji račun takav događaj ne može suditi u smislu morala, jer događaje temeljene na povijesnoj neophodnosti ne može se moralno ocjenjivati. Mora nam biti sasvim jasno da baš kao što Misterij na Golgoti nema ništa sa narodima ili grupama ljudi — jer njegovo svijetlo pada samo na individualna ljudska bića — tako je, analogno, također nemoguće prenijeti na grupe način na koji mi moralno prosuđujemo mišljenjem osjećanje i volju osobe.

Postoje i drugi slučajevi, također, na koje se ne mogu primijeniti moralna mjerila. Na primjer, nikome neće doći da primjeni moralno mjerilo na gradnju kuće; nitko neće misliti da je jedan krov manje moralan od drugog zbog oblika. Ovaj primjer je ekstreman, pa je očitije da ljudi neće primijeniti moralni sud na ovakve stvari; u ovakvom ekstremnom slučaju malo je vjerojatno da će dopustiti da ih zavede moralna prosudba. Nasuprot tome, međutim, oni koji žele raditi na ljudskim dušama, koje su uvijek otvorene za takve stvari, biraju upravo ovakvu metodu popločavanja sa moralnim razlozima stvari na koje, uistinu, moralne prosudbe nisu primjenjive i koje se ne mogu suditi moralno, osim od licemjera. Zato sam pred vas stavio događaj koji može baciti svjetlo na određene motive koji rade u ljudskoj evoluciji na fizičkom planu.

Nije dopustivo moralno suditi, bilo pozitivno ili negativno, o događajima kao što je Opijumski rat koji sam jučer opisao. Gdje bi moralni sud vodio, čak i ako bi bili onaj koji može učiniti da ljudi preispitaju svoju savjest? Pretpostavimo da bi netko rekao: To je bio zaista nemoralan pothvat, ali sada je on iza nas. To bi bio jedan od onih sudova koji bi nas želio mirno uspavati! Jer zahvaljujući milijunima koji su tada tekli od Azije u Europu, danas postoji, u svoj svojoj slavi, to kraljevstvo koje bi trebalo ispitati svoju savjest.

Da bi bili logični tada bi isto tako bilo neophodno, sa istog stajališta svijesti, proklinjati sadašnje intrige tako čvrsto i oštro kao što bi proklinjao Opijumski rat! Ako ne bi tako napravili to bi bilo kao da u vezi kuće uzimamo u obzir, samo prvi, drugi i treći kat i potkrovlje, dok izostavljamo ono što se ne može izostaviti — naime, pod. Ono što je dobiveno u to vrijeme pripada sada cijeloj konfiguraciji britanskog carstva. Možda ste čuli za primjer o tome koliko bi penny ili cent investiran u vrijeme rođenja Krista uz miješanu kamatu do sada bio povećan. To nam pokazuje koliko uvećanje bogatstva je moguće kroz godine. Tako ako želite prosuđivati dobit od Opijumskog rata morate gledati na to kao na cjelinu. Onda ćete vidjeti da ono što je izraslo iz tih milijuna — na koncu, to se odvija cijelo stoljeće — je nešto što se sprema vladati svijetom, osvojiti svijet; to bi možda našli u onom što je osvojeno u to vrijeme!

Vidite, to bi bio prekršaj prema cijeloj istini razmatrati izolirano jedan događaj koji je dio evolucije koja se odvija. Ono što možete reći je da ono što se od tada razvilo je posljedica Opijumskog rata. To možete reći sasvim objektivno, bez zauzimanja moralnog stajališta. Nije dopušteno bojati činjenice sjenom moralnosti. Ako bi to danas radili, sprječavamo mogućnost daljeg uvida u ono što se sada događa. Na karmičkoj i moralnoj podlozi moramo pretpostaviti da, osvrćući se na današnje događaje u desetljećima ili stoljećima koja će doći, ljudi će osuđivati s jednakim stupnjem sigurnosti i uvjerenosti ono što se danas brani sa uzvišenim moralnim patriotizmom. U stoljećima što dolaze, današnji događaji će izgledati veoma slično.

Odgovaralo nam je pogledati dublje u ovakve stvari kako se pojavljuju na fizičkom planu, posebno u trenucima kao što je ovaj kada, u jednu ruku, prekretnica godine treba buditi svečano raspoloženje u našim dušama, dok nas u drugu ruku gorki okus događaja mora duboko taknuti — ukoliko nismo krajnje površni. Bez obzira na bilo koju stranu koju bi podržavali, nitko od nas ne može propustiti shvatiti da od riječi koje danas čitamo može zavisiti najstrašnija sudbina za cijelo čovječanstvo.

Rekao sam: Onima od nas koji su za duhovnu znanost odgovaralo je pogledati dublje u stvari. Tako danas, pošto ne znam koliko će dugo biti moguće govoriti o ovakvim duhovnim stvarima u Europi, želim privući vašu pažnju na nešto što može služiti kao primjer koji će nam pomoći pogledati dublje u uvjete koji se izvana manifestiraju u ono što vidimo na fizičkom planu. Vidite, čak i više nego je to slučaj kod znanosti koja se primjenjuje na fizičkom planu, neophodno je da bude jasno da u duhovnoj znanosti činjenice i način na koji u povezane uopće nisu jednostavne, već su zaista veoma komplicirane. Često sam naglašavao kompliciranu prirodu ovih činjenica i molio vas da shvatite da premda su opće formule, ideje i zakoni o vezama između različitih aspekata života koje dobivamo iz duhovne znanosti u potpunosti točne, i pored toga one su prirodno iznimno kompleksne u svojoj primjeni na aktualne slučajeve.

Često smo govorili o vremenu između smrti i novog rođenja i o tome kako ljudska bića ponovno silaze u fizički svijet da bi inkarnirali svoje duševno-i-duhovno biće u fizičko tijelo. Tako mi možemo shvatiti da kad god podignemo naše duhovno oko u duhovni svijet uvijek nalazimo duše koje se, sa snagama koje su prikupili između smrti i novog rođenja, pripremaju sići u fizička tijela. Drugim riječima, ovdje dolje mogućnosti čekaju stvaranje tih fizičkih tijela, dok gore iznad su sile u dušama koje ih vode do ovih fizičkih tijela.

Sada morate uzeti u obzir neke druge stvari zajedno s ovim sto sam upravo rekao. Znate da jedna od primjedbi na koncept ponavljanja zemaljskih života je: Ljudska populacija se cijelo vrijeme povećava, dakle odakle sve te duše dolaze?

Često sam odgovarao da je ovo površna primjedba, zbog jednostavnog razloga da ljudi zaboravljaju uzeti u obzir da ovo takozvano povećanje svjetske populacije promatrano je tek u nedavnim stoljećima. Na primjer, oni znanstvenici koji su toliko ponosni na točnost svojih kalkulacija bili bi prilično posramljeni ako bi ih netko upitao o statistici populacije godine 1348 kada Amerika još nije bila otkrivena. Često spominjane primjedbe su zaista klimavo površne. Činjenica je da se u nekim dijelovima svijeta stopa rađanja smanjuje dok u drugim raste, tako da je gustoća populacije različita na različitim mjestima. To dovodi do određenog nesklada. Može se dogoditi da, u skladu s uvjetima koji prevladavaju u odnosu na inkarnaciju duša koje žive između smrti i novog rođenja, postoje određene duše koje su, kao rezultat prethodnih inkarnacija, sklone silaziti u određeni dio svijeta ali da tamo postoji premalo slobodnih tijela. To se zaista može dogoditi. Nadalje, postoji i nešto drugo što se može dogoditi, što bih volio da razmotrite u vezi s onim što smo govorili.

Prije nekog vremena — i vidjeti ćete da predavanja koja sam održao ovdje proteklih tjedana nisu bila bez šireg konteksta — spomenuo sam da su John Stuart Mill, i ruski filozof i političar Herzen, obojica naglasili da se na mnogo načina vrsta ‘kinezizacije' počela manifestirati u Europi, kao da je Europa postala ‘kinezizirana’. To za mene nije primjedba bez značaja.
Ako je John Stuart Mill, koji je bio revan promatrač, promišljao da je mnogo ljudi u njegovu susjedstvu počelo pokazivati značajna kineska obilježja, tada je u određenim pogledima bio prilično u pravu.

Razmislite o slijedećem: Postoje duše koje su, kao rezultat njihovih prethodnih života, bile se sklone inkarnirati u kineskim tijelima za vrijeme devetnaestog stoljeća ili početkom dvadesetog. Sada pošto kineska populacija nigdje nije ni blizu velika kao u prošlim vremenima, to je, u svakom slučaju, nemoguće za sve kineske duše da se inkarniraju tamo. U Europi se, u drugu ruku, fizička populacija značajno povećala u prethodnom vremenu, i toliko se mnogo duša smjestilo ovdje koje su bile određene za inkarnaciju u kineska tijela. To je jedan razlog zašto su revni promatrači počeli primjećivati europsku ‘kinezifikaciju’.

Ali samo ovo nije bilo dovoljno da pripremi Europu za europsku karmu koja je trebala doći. Ruka koja pomaže je trebala sudjelovati u određenom aspektu velikog zakona egzistencije. Sada ako je kroz dugi period došlo do nečega kao što sam jučer spominjao, naime, da je veoma mnogo tijela u cijeloj populaciji postalo iznureno, tada je došlo do situacije u kojoj se duše koje su imale sklonost prema tom području neće, poslije svega, inkarnirati u ta tijela. Donoseći ‘opijumiziranje’ kineskih tijela i uzrokujući da generacije dolaze na svijet pod djelovanjem opijumskih sila, bilo je moguće osuditi kineze da uzmu, u određenoj mjeri, neke vrlo nezrele, ispod-standardne duše, o čijim kvalitetama neću raspravljati. Ali one duše koje su se odlučile inkarnirati u kineska tijela bile su stoga spriječene pristupiti ovim ‘opijumiziranim' tijelima. Bile su preusmjerene u Europu gdje su dovele među europljane one osobine koje su, u međuvremenu, bile primijećene od strane oštrih promatrača koje sam spominjao.

Dakle vidite da događaj na fizičkom planu kao što je Opijumski rat ima sasvim određenu duhovnu pozadinu. U prvom redu, njegova uloga nije pomoći određenim ljudima da naprave milijune i obogate se već da spriječe određene duše koje bi došle iz duhovnog svijeta otprilike sada, da ojačaju kulturne snage Europe, da se još ne inkarniraju, i umjesto toga kradomice ispune europska tijela kineskim dušama. To je zbilja tako, bez obzira koliko paradoksalno može izgledati. Ovaj značajni događaj je zaista postao činjenica. Kod velikog broja europskih ljudi disharmonija između duše i tijela je dovedena na ovaj način kako sam upravo opisao. Ovakva disharmonija između duše i tijela uvijek ima za posljedicu da čini nemogućim ispravno koristiti alate tijela. Ovo čini mogućim, u zamjenu, za druge da se bave greškama i neistinama. Ne bi bilo tako lako raditi pomoću grešaka i neistina, ako oni koji vide kroz ove pogreške i neistine ne bi bili osuđeni, po konvencijama njihova dana, da propovijedaju u divljini.

Vidite, prema tome, ja zasigurno nisam spominjao ono što sam vam jučer rekao da bih to povezao na uvredljiv način sa određenom nacijom. Spomenuo sam to kao primjer kako djela ljudskih bića ovdje na fizičkom planu mogu dovesti do dalekosežnih promjena u duhovnoj evoluciji čovječanstva u cjelini. Nadalje, molim vas da ne zamišljate da sam vam rekao ono što sam napravio u vezi legla obmane, i načina na koji dovode pogreške i iluzije, jednostavno iz vlastite razonode. Tu je, također, moja namjera bila pokazati što se zbiva u našem materijalističkom dobu. A danas sam nastojao pokazati kakav rezultat se dobije ako se promatraju ne samo fizički doživljaji već također i duhovna pozadina onog do čega dolaze ljudska bića. Gledano na ovaj način, da Opijumski rat znači zamjenu duševnog elementa dijela zemlje kojem je pripadao — i gdje bi mogao biti koristan, jer bi bio ujedinjen s tijelima s kojima bi se poklapao — za drugi dio zemlje gdje bi mogao postati oruđe za sile čije namjere nikako nisu neophodno dobrobit za čovječanstvo.

Moramo uočiti, naravno, da će standardni povjesničar jedino zamijetiti neki stupanj degeneracije u određenom sloju kineske populacije kao rezultat Opijumskog rata. Ali onaj koji, dodatno, promatra duhovne aspekte kulturne povijesti morati će dublje pogledati da bi vidio što ova degeneracija donosi za cjelinu čovječanstva. Jer jedino u ovom petom post-atlantskom periodu, koji je cijeli prožet materijalizmom, moguće je promatrati stvari na način tako duboko ahrimanički — način koji prožima svo mišljenje i sve ideje — da ako je nešto dobro ili nešto loše učinjeno dijelu čovječanstva, ljudi zaista mogu vjerovati da to neće utjecati na čovječanstvo u cjelini. Što god je učinjeno u vezi sa, ili kod, dijela čovječanstva, uvijek će utjecati na cijelu ljudsku evoluciju zbog načina na koji sile iza scene fizičke egzistencije uređuju stvari.

Sve do šestog post-atlantskog perioda osjećaj za odgovornost neće postati općenit unutar čovječanstva tako da se svaki pojedinac osjeća odgovornim za ono što radi, ne samo prema sebi već prema čovječanstvu u cjelini. Danas smo okruženi takvim katastrofičnim raspoloženjem jer je generalni trend nešto sasvim suprotno od ovog, i iz stavova koji danas prevladavaju čovječanstvo se sprema iskristalizirati suprotno kao ispravan pogled.

Dakle ovo je primjer koji nam može pokazati da ono što se odigrava na fizičkom planu stvarno ima utjecaja čak i na duhovni svijet, i prema tome nije samo značajno za fizički plan već odjekuje u događajima u duhovnom svijetu i prema tome u cijelom univerzumu. Ovo je sasvim promišljeno izraženo u misterijskoj drami ne radi poetskog efekta već, jednom, da bi dali utjelovljenje istini koju treba smjestiti u naše sadašnje vrijeme jednako kao i sve ostalo što je sadržano u Misterijima.

Čovjek za sada nije daleko napredovao na putu postizanja širih horizonta u svom pogledu na svijet. Nekako ne želi šire horizonte u svom pogledu na svijet. U isto vrijeme, danas znanost namjerava sve više i više ograničiti horizont. Jer se znanost potajno boji onog što je stvarno istina. Strah od istine koje čovječanstvo ima se pojačava, i u svakodnevnim stvarima i u širem kontekstu. Zaista, kada to ne bi bio slučaj u širem kontekstu, ne bi došlo do toga ni u svakodnevnim situacijama. Na primjer, ljudi ne bi dalje nastavili izvlačiti rat samo zato jer se boje jer ako bi došlo do razumijevanja pomoću odgovarajuće diskusije , tada bi se otkrile određene stvari kojih se — dakle, kojih se boje.

Neki od vas će se sjetiti ciklusa predavanja koji sam održao u Beču u proljeće 1914 kada sam sumirao mnogo od onoga što sam kroz godine govorio o tendencijama i sklonostima našeg vremena. Tamo sam rekao da je moguće govoriti o socijalnom karcinomu. Moram priznati da postajem nekako iznenađen sa načinom na koji su ove opaske — koje bacaju duboko svijetlo na neke postojeće stvari — veoma često uzimane samo kao opaske koje u određenom opsegu zadovoljavaju radoznalost, baš kao i bilo koje opaske koje se mogu dati.

Pokušavao sam naglasiti — na početku 1914 — da su u našem životu danas aktivni određeni impulsi koji su usporedivi s impulsima u fizičkom ljudskom organizmu koji su osnova formiranja karcinoma, bolesti raka. Rekao sam da baš kao što se proučava bolest fizičkog organizma, sve će više i više biti zadatak za čovječanstvo proučavati socijalni organizam. Premda otrovi uzročnici bolesti nisu prisutni na isti način kao što su u fizičkom organizmu, i pored toga nisu ništa manje otrovi koji kreiraju bolest. Ali za to napraviti, potreban je osjećaj za duhovno. A ne možete imati osjećaj za duhovno ako poričete postojanje. Naravno da socijalni organizam nije infiltriran sa bakterijskim otrovom kao što je fizički organizam. Otrov u socijalnom organizmu može se naći samo ako imate osjećaj za duhovno kako je utkano u fizičku egzistenciju. Ali ako postoji mogućnost napraviti više osim samo pravljenja analogija — što je svakako nedopustivo — ako postoji mogućnost praćenja događaja na različitim planovima, tada će biti moguće formirati ideju o tome što je iza ovih stvari.

Mogao bih biti upitan kako je uopće moguće u socijalnom životu globusa micati, na način koji sam opisao, cijele grupe duša od jednog mjesta na drugo, baš kao što se misli da je bolest umjetno kultivirana u ljudskom tijelu. Ali ako se ove stvari razumiju, ako su, za početak, proučavane nezavisno od onog s čime se srećemo u ljudskom životu, mnogo se toga može zamijetiti. Uzmite u obzir da je biljni život, životinjski život i, naravno, također i minerali, da su sposobni izlučivati otrove. Kao što znate, ovi otrovi imaju dvije različite karakteristike. U jednu ruku oni su ‘otrovi’, uništavaju više forme života; oni uništavaju i ubijaju, na primjer, ljudski organizam. Ali u drugu ruku, pogodno pripremljeni i uzeti u pogodnim dozama, oni su lijekovi.

Ovo proizlazi iz duboke međupovezanosti u cijelom realitetu prirode. Trebamo postepeno prikupljati određene ideje o ovome, ne bazirane na hipotezama ili, još gore, na fantaziji, već na duhovnoj znanosti. Znamo, na primjer, istinu o evoluciji čovjeka i, povezano s tim, o načinu na koji je svijet prošao kroz Saturnovo, Sunčevo i Mjesečevo postojanje i sada je dosegao Zemaljsku egzistenciju. Znamo da je prije sadašnje zemaljske egzistencije bila mjesečeva egzistencija. Ovo sam u određenoj mjeri opisao, iako do sada više fizički, opisujući supstancijalnost, supstance mjesečeve egzistencije. Iz mog opisa vidite da je mjesečeva egzistencija bila prilično fizička, da je bila — barem u određenim stupnjevima — upravo fizička kakva je zemaljska egzistencija danas. Čak iako mineralno kraljevstvo nije postojalo, mjesečeva egzistencija je bila fizička. Fizičke strukture su održavane različitim uvjetima, ali bile u fizičke. Tako se javlja pitanje: Kako se supstancijalnost drevnog Mjeseca može usporediti sa supstancijalnošću Zemlje, što teče i pulsira u supstancama naše Zemlje?

Duhovno istraživanje otkriva da su se supstance koje danas postoje na Zemlji mogle jedino pojaviti za vrijeme zemaljske egzistencije. One su takve da ljudsko tijelo, koje ih treba za prehranu, može sebe ujediniti s njima. One su prošle kroz ranije stadije ali su sadašnje stanje dosegle tek za vrijeme zemaljske egzistencije. Ne možete govoriti o ‘pšenici’ ili ‘ječmu’ za vrijeme mjesečeve egzistencije.

Dakle što su supstance sada prisutne na zemlji bile za vrijeme mjesečeve egzistencije? Svaki mineralni, biljni i životinjski otrov, svaki otrov koji teče ovim kraljevstvima, sve što danas zovemo otrov i što danas radi kao otrov — to su bile normalne supstance mjeseca! Samo se trebate sjetiti nečeg što sam često napominjao, naime, da je cijanovodična kiselina bila prisutna kao nešto sasvim normalno na drevnom Mjesecu. To sam spominjao više puta od 1906, kada sam o tome prvi puta govorio, u Parizu. Sve ove stvari su povezane s cijanovodičnom kiselinom.

Na drevnom Mjesecu supstance koje su danas otrovne igrale su istu ulogu koju danas na Zemlji igraju biljni sokovi, oni sokovi koji se slažu s čovjekom. Ali zašto su otrovi još prisutni danas? Iz istog razloga iz kojeg je prisutan Ahriman. Oni su ono što je ostalo iza, nešto što je ostalo iza u fizičkoj formi. Dakle sada imamo što se slaže s čovjekom, to jest, što god je napredovalo na normalan način, i određene druge supstance koje su preostale na mjesečevu stadiju, koje su sada u stadiju otrova.

Postoji također još jedan aspekt ove stvari. Znamo da se današnja duhovnost razvila samo kao mogućnost za vrijeme tranzicije od drevnog Mjeseca do zemaljske egzistencije. Naš normalni razvoj je također bio paralelan u supstancama nižih kraljevstava. Samo su otrovi ostali iza. Ali postoji veza, ne u duhovnom već u fizičkom smislu, između supstanci na kojima se temelji naš viši čovjek — to jest, viši organi koji nas čine čovjekom, oni organi koji su se razvili tek za vrijeme zemaljske egzistencije — i otrovnih supstanci mjesečeve egzistencije. U određenom stupnju mi nosimo u sebi slijedeći stupanj razvoja otrova. Supstance koje danas gledamo kao otrovne su nešto što je preostalo od ranijeg stupnja. One supstance nižih kraljevstava koje čovjek ne može podnositi razvile su se u retrogradnom smjeru. Ali one supstance koje su se razvile u smjeru naprijed, one supstance koje žive u nama na takav način da se mogu transformirati da postanu nositelj našeg ega, to su transformirane otrovne supstance drevnog Mjeseca.

Samo zbog toga što nosimo u sebi ove transformirane otrovne supstance drevnog Mjeseca u određenoj mjeri imamo sposobnost biti ego-svjesna bića. Ovo sam spominjao, čak i u javnim predavanjima, govoreći da, da bi živjeli, čovjek treba ne samo konstruktivne već i destruktivne sile. Bez potonjih, ego inteligencija ne bi bila moguća. Od rođenja nadalje, rušenje, starenje i smrt su neophodni, jer upravo je to proces rušenja — ne onaj građenja — gdje živi mogućnost našeg duhovnog razvoja. Proces građenja utišava nas u san. Proces građenja je kao čin, izdašan rast koji nas šalje na spavanje. On zamagljuje svijest. Svijest može živjeti jedino koristeći duhovne snage. Te strukture u nama, zajedno sa svojim supstancama, koje koriste duhovne snage — to su transformirane otrovne supstance drevnog Mjeseca; transformirane su tako da više ne rade na način kao na drevnom Mjesecu.

Teško je ovo zamisliti u vezi s određenim otrovnim supstancama. Ali ono što moramo razmisliti o razvoju ovih otrova je da je njihov intenzitet umanjen na jednu sedminu, ili dvije sedmine, ili tri sedmine. Otrovne supstance u biljkama su takve kakve su danas jer su preostale od mjesečeve egzistencije. Ali druge otrovne supstance imaju svoj otrovni potencijal umanjen mnogo puta, i one su ucijepljene u nas za vrijeme tijeka evolucije. Zbog toga smo mi sposobni stariti za vrijeme našeg života.
Također zbog ovoga mi smo sposobni koristiti ove otrovne efekte — jer to su otrovni efekti — koji su povezani s načinom na koji muški element radi na ženskom elementu u ljudskom stvaranju. Efekt otrova je izražen u činjenici da, bez njega, sama ženka bi težila tome da donese samo eteričko biće. Da bi ovo eteričko biće došlo do fizičke forme, bujanje eteričkog života treba biti otrovano. Ukazao sam na ovo u svom predavanju o psihologiji prije nekog vremena u Pragu. Činom oplodnje dolazi do ovog otrovanja, baš kao što u životu biljke efekt eteričkog materijala na tučku — što je čin oplodnje biljke — donosi otrovanje sa svjetlošću.

Ovdje imate nešto što se javlja kod čovjeka od početka zemaljske egzistencije: stvaranje. To je vrsta destiliranog otrovnog efekta, otrovnog efekta koji je postojao na drevnom Mjesecu u intenzitetu jednakom onom od otrova koji su sada preostali u nižim kraljevstvima. Sada možete razumjeti rečenicu koju jednostavno za trenutak želim staviti ispred vas: Obični otrovi, koji su ahrimaničke supstance preostale od drevnog Mjeseca, oponenti su progresivne evolucije; destilirani, nekako razblaženi, oni osiguravaju fizičku supstancu koja je nositelj našeg duhovnog života.

Što se događa kada se pojavi bolesna forma, kada forma padne bolesna? Medicinska znanost će se morati sve više baviti ovakvim stvarima, tako da može širiti pogled kroz duhovnu znanost. Kada se pojavi bolestan oblik, to znači da evolucija napreduje brže, i sa njom naš fizički organizam. Ako neki oblik — a to ne mora biti samo rast, može biti nešto fluidno ili čak ni to u organizmu — ako se pojavi ovakav oblik, to znači da dio fizičkog organizma raste brže nego što je normalno. Karcinom se, na primjer, javlja kada dio organizma isključi sebe i počinje evoluirati brže od ostatka ljudskog organizma. U fizičkom životu, životu supstanci, to je nešto luciferičko. Ne mislim luciferički u moralnom smislu; to je jednostavno objektivno luciferički. I to je uravnoteženo sa otrovom, pošto je otrov ahrimanički — a to je suprotnost. Ako možete naći odgovarajući suprotni pol tada će luciferički rast biti uravnotežen s otrovom, koji je ahrimanički. Ovo dvoje mogu uravnotežiti jedno drugo ako rade na pravi način.

Iz ovog vidite da koncepti o tome što je liciferičko i što je ahrimaničko mogu se tražiti pravo dolje u oblasti prirodnog života. Također mogu biti traženi i naviše u ljudskom životu, ljudskom socijalnom životu. Ako bi željeli biti pametniji od bogova, možemo se pitati zašto nisu napravili svijet bez ovih otrova. Trebali bi biti pametni kao Kralj Španjolske, koji je prvi ovo pitao u vezi sa određenim slučajem. Sada, baš kao što ovi otrovi rade kao stvarne supstance u ljudskom organizmu, tako isto rade i duhovno u socijalnom životu. I u socijalnom životu moguće ih je navoditi i voditi. Što je zaista siva magija? Siva magija je ništa drugo osim vođenja otrovnih efekata na takav način da oni uzrokuju štetu i dovode do bolesti u socijalnom smislu.

Ovo je, na prvom mjestu, nešto što trebaju uzeti u obzir oni ozbiljno žele učiti o životu. Tako da ne bismo predugo išli s jednim predmetom, nastaviti ćemo — vjerojatno sutra — dalje govoriti o otrovu, bolesti i zdravlju.

U međuvremenu, u našoj duši možemo naći pitanje: Što je posljedica svega ovoga? Ako meditirate o ovome nećete promašiti vidjeti vezu. Posljedica je da, evoluiravši iznad bivšeg atavističkog znanja o ovim stvarima, čovječanstvo sada ima zadatak težiti istini sa novom svijesti koja je postignuta. Bez ovoga, ništa nije moguće. Veze sa starim atavističkim znanjem su prekinute, upravo zato jer će čovječanstvo postati slobodno razviti ego-svijest sve više. Dakle imamo blijeđenje onog što je još bilo jasno staroj atavističkoj svijesti i što je izraženo u određenim mitovima. Demonstrirao sam vam vezu između mita kao što je Mit o Balduru i velike sveobuhvatne manifestacije ljudske evolucije.

Naši znanstveni glupani koji provode istraživanja o mitovima i legendama ne mogu ići dalje od roga da podržavaju to da su oni izraz kreativne narodne imaginacije. U stvarnosti, međutim, oni zaokružuju duboko značajne istine koje se otkrivaju posebno kroz činjenicu da su razrađene do zadnjih detalja. Kao primjer, mit o Baldura, između mnogih drugih stvari, daje nam veoma dobru ideju o gradacijama otrova. Da parazitska biljka ima određeni stupanj otrova predivno je izraženo u načinu na koji je Baldur nadvladan od imele. Ovo pokazuje da je postojalo znanje o gradaciji otrova u svijetu, na primjer, da je imela otrovna do stupnja koji čovjek ne može podnositi. Sve se razlikuje u stupnjevima, sve je stupnjevano.

Kada se za određene stvari kaže da su 'otrov’, misli se da su one jači otrov koji je preostao iz mjesečeve faze — nisu nastavile evoluirati. Ali sve je u nekoj maloj mjeri otrov, u svemu je malo otrova; jedina je razlika u stupnju. Premda se ne mogu vratiti određenom doktoru i profesoru koji je bio naklonjen alkoholu i tvrdio da može dokazati da je mnogo više ljudi umrlo od otrovne ‘vode’ nego od otrovnog ‘alkohola’, pa ipak ono što je naglasio je važno: U svim otrovima je stupnjevanje, i to je točno da je više ljudi ubijeno od vode nego od alkohola. To je činjenica da nešto može biti istinito ali u isto vrijeme može, bez da postane neistina, biti neprimjenjivo u određenom slučaju. Često sam rekao da nije dovoljno da nešto bude točno. Ono što je bitno je da li se to može pripojiti stvarnosti, da li pripada aktualnoj stvarnosti.

Drevne istine su u velikoj mjeri, iščezle. To je zašto značajne indikacije o istini drevnih mitova koje se još daju, na primjer, od takozvanog 'nepoznatog filozofa' Saint-Martina, ostaju potpuno nedohvatljive onima koji ga slijede. Saint-Martin, koji je na sebe gledao kao na učenika Jakob Böhmea, još je bio sposoban ukazati na pravu jezgru mitova. To je bilo u osamnaestom stoljeću. Sa devetnaestim stoljećem potpuna i krajnja besmislica je postala način interpretacije mitova. Sve to je povezano sa načinom na koji našem vremenu nedostaje jak, intenzivan zahtjev za istinom. Ako bi ovaj zahtjev za istinom bio dovoljno jak, bio bi dovoljan da vodi čovječanstvo daleko obimnije prema duhovnom životu nego što je to sada slučaj. To je slabost zahtjeva za istinom koja je dovela do toga osjeća potrebu produbiti svoj duhovni život.

To se pokazuje i u vanjskom, konkretnom svijetu isto tako. Tužni i bolni današnji događaji pokazuju da osjećaj za istinu ne teče svijetom kao krv duše, i to nije uvijek greška ljudskih bića. Osjećaj za istinu mora biti ispravno probuđen. To je zašto je, tijekom proteklih tjedana, bilo neophodno ukazati na konkretna, čulno-osjetilna pitanja utoliko što oni izražavaju duhovne impulse i duhovne događaje. To je zbog težnje s istinom — ili radije zbog nedostatka težnje za istinom danas — da se podržavaju tekuće radnje i izgovorene stvari u najširim krugovima, premda u stvari nisu ništa osim inverzije istine. U dobu kada je moguće da se istina, prilagodi bilo kakvoj antipatiji, strasti ili instinktu, potrebni su veliki napori u ovo doba za probuditi jaki osjećaj za istinu koji onda može voditi do duhovnog života. Detalji pokazuju da je to tako.

Samo uzmite u obzir sve stvari koje su kazane u dvije i pol godine otkada je događaj koji se naziva rat počeo bjesnjeti. Nadalje uzmite u obzir sve stvari u koje se vjerovalo. Kao što sam rekao jučer, težnja za istinom, traženje istine, jedina je pozicija sa koje sam sve govorio; uopće nije bilo namjere zauzimanja strane na bilo koji način. Neophodno je, međutim, kada tvrdimo — čak i samo u vlastitoj duši, jer je i to jednako stvarnost — da imamo volje uzeti u obzir da vam u pojedinom slučaju istina možda nije potpuno dostupna i da je prema tome stvar vraćanja natrag i traženja putova koji omogućuju nešto prosuditi.
Pogledajmo konkretan slučaj. Mislite na sve što se razbacivalo u Americi u vezi s europskim životom tijekom podizanja do ovog rata! Mnogo toga što je došlo kao eho natrag u Europu otkriva što se vjerovalo u Americi. Zašto su se te stvari vjerovale? Vjerovale su se pošto ljudi preko u Americi imaju, naravno, tako malo mogućnosti razumijevanja europskog života kao i Englezi u odnosu na život u Kini nakon Opijumskog rata. Grižnja savjesti možda danas inspirira nekog priznati da je Opijumski rat bio faux pas. Želio bih podsjetit na takvu osobu između ostalih u engleskom parlamentu koja je pjevala zahvalnice prihodu od Opijumskog rata kao o ‘postignuću britanske kulture’, to je bio sam stari Wellington — ne jedan od najgorih.

Prije nekog vremena jedan Amerikanac je napisao esej svom sunarodnjaku koji očito nisu zamijetili. Da zaokružimo večeras ja ću vam pročitati neke pasuse tako da možete vidjeti kako sudi čovjek koji iskreno teži razumjeti stvari. Nemojte prigovoriti da se nakon što smo vidjeli što se događalo proteklih godina moglo doći do drugačijeg suda. Naravno da se mogla naći dublja pozadina. Ali za formiranje prosudbe ovakve stvari nisu neophodne. Da bi formirali prosudbu dovoljno je imati osjećaj za objektivnost o vanjskim događajima koji se odvijaju. Ovaj osjećaj za objektivnost se malo da primijetiti.

Ovo je George Stuart Fullerton, profesor na njujorškom sveučilištu, napisao o Njemačkoj. Dopustite mi da vam pročitam nešto iz ovog dokumenta, što je takva suprotnost onom novogodišnjem dokumentu koji sada kruži svijetom. Fullerton piše:
‘Ja sam amerikanac bez ijedne kap njemačke krvi u mojim venama, tako da se ne može sumnjati da imam prirodnu naklonost prema Njemačkoj što karakterizira njemačkog-amerikanca. Nadalje, Mogu tvrditi da imam pravo biti amerikanac kao bilo tko drugi, pošto je moja familija američka onoliko koliko i postoji američka nacija. Volim svoju zemlju, i molim da je ispred nje velika budućnost, i napredan temeljen na pravu i pravdi. Usprkos tome, nitko nema prava biti samo amerikanac, već se mora sjetiti da je također i čovjek, i da, kao čovjek, treba biti zabrinut za to da pravda treba prevladati i na ostalim kontinentima osim samo na njegovom. Mi amerikanci smo neutralni, ali imamo pravo znati činjenice o velikom ratu, i naša je dužnost postići inteligentno razumijevanje situacije.’

On je čovjek koji koristi samo svoj zdrav razum na ono što vidi; on nije okultist.

‘Trideset godina poznavao sam Njemačku, i zanimao se za njenu znanost, literaturu, i njen politički i ekonomski razvoj. Prije svega, Vidio sam zemlju pogledom puka posjetitelja, ali kasnijih godina imao sam je priliku upoznati mnogo intimnije. Vidio sam narod, nekad relativno slab, ne mnogo jak, ne blisko združeni u cjelinu, kako je postao bogat, snažan, ujedinjen, i tako napredan u svom socijalnom razvoju da njegova interna organizacija prisiljava na divljenje ekonomista i humanitarca. Zemlja je silno napredovala u inteligentnoj potrazi za umjetnošću mira. Austrija koju sam posjetio zadnjih godina, a zadnju zimu sam proveo u tom Carstvu u svojstvu prvog američkog profesora u razmjeni na austrijskom sveučilištima, predajući u Beču, Grazu, Innsbrucku, Cracowu i Lembergu. Susreo sam mnogo ljudi u javnom i privatnom životu i imao priliku osjetiti puls javnog mišljenja.

Kažem bez dvojbe da ni jedna klasa, bilo u Njemačkoj ili Austriji, nije željela učestvovati u ovom strašnom ratu. Mir je bio priželjkivan, iskreno priželjkivan, iz ekonomskih razloga. Ali rat je nametnut objema nacijama. Taj je rat došao upravo kada bi se mogao smatrati nesrećom, jer je sigurno dolazio u svakom slučaju.

Pošto mnogi od mojih dragih sunarodnjaka nisu savršeno upoznati sa uvjetima kakvi prevladavaju u Europi; jer sami žive unutar uvjeta koji su toliko različiti da im je teško shvatiti značaj čak i činjenica koje su im vjerno predočene; kao što su, povrh toga, bili sistematično dezinformirani od određenih interesnih skupina, koje su imale mogućnost presjeći njemačke kabele, nije iznenađujuće da je bilo, u Americi, mnogo nerazumijevanja situacije. Mislim da je moja dužnost napraviti kratki doprinos prema razjašnjavanju ovih nesuglasica.

Amerikanci su nedavno mnogo čuli o njemačkom militarizmu, i mnogi od njih imaju maglovitu predstavu da je to prijetnja europskoj civilizaciji. O tome što ta riječ zapravo znači oni nemaju inteligentnu predstavu. U Americi mi imamo kratke napade militarizma — kao u vrijeme španjolsko-američkog rata, ili kada se govorilo o mogućem ratu s Meksikom — ali militarizam, kao stalno stanje stvari, ne postoji. I ako se s time ne srećemo u Velikoj Republici, zašto to treba postojati u Njemačkoj? Amerikanac koji nije upoznat s Njemačkom i s pozicijom u kojoj se nalazi ne mogu naći odgovarajući odgovor na to pitanje. Odgovor, međutim, nije daleko za naći.

Nijemci su miroljubiv narod. Mi amerikanci znamo da nema elementa u našoj populaciji koji je više uredan, marljiv, i više se pridržava zakona, nego je to njemački element. Nijemci u Njemačkoj imaju iste karakteristike. Zemlja je uredna zemlja, a stanovništvo je prosvijećeno, disciplinirano, i obrazovano da poštuje zakon. Prava čak i najponiznijih se ljubomorno čuvaju. Sudovi su pravedni. Uspjesi Njemačke su postignuti kao rezultat pažljive pripreme i ustrajne industrije. Čak je i suparništvo u poslu pažljivo regulirano zakonom, a zakoni protiv onog na što zajednica gleda kao na ‘nelojalnu konkurenciju’ rigorozno se primjenjuju. Nitko tko živi s nijemcima i uči da ih upozna ne osjeća da ima posla sa agresivnim i predatorskim narodom. A onaj koji je proveo u Njemačkoj, kao ja, mjesec kolovoz 1914, miješajući se slobodno s gomilom na ulicama za vrijeme dva tjedna mobilizacije, kada je javno uzbuđenje bilo najveće, može se samo čuditi da narod tako miroljubiv i suzdržan može biti sposoban za drsku odvažnost koja je od tada poharala tvrđave, i pobrala lovorike na kopnu i moru na način koji sili na divljenje svih koji ne ignoriraju činjenice.

Ipak ovaj običan i miroljubiv narod, narod koji ne samo da voli mir, već je i više od četrdeset godina čuvao mir, dok su ostale nacije ratovale, narod koji je u potrazi za umjetnošću mira, narastao prekomjerno bogat i napredan — ovaj narod ima sve dok je trenirao masu svoje muške populacije da se pripremi za rat u slučaju nužde, i sagradio tešku flotu. Konačno, otišao je u rat protiv što je izgledalo, u početku, po svemu sudeći nadmoćno, i uzdizanje nije bilo klase, već nacije. Niti je Car, niti Vlada, niti su časnici u vojsci i mornarici odgovorni za javni osjećaj koji je od ovog pokreta u Njemačkoj napravio nacionalni ustanak. Čak i socijal-demokrati i oni rodbinskog načina razmišljanja, ljudi koji nisu nikad bili optuživani za servilnost Caru ili Vladi, niti sumnjali u slabost vojske ili mornarice, stali su uz svoju zemlju, i sada se hrabro bore i umiru bez žaljenja na frontu. U zadnja tri mjeseca nisam se susreo s nijemcem iz bilo koje klase, od najviših do najmanjih, koji nije bio srcem i dušom za rat. Nisam čuo jadikovanje od onih koji su slali svoje sinove; nisam čuo kritiku zemlje od onih koji su bili ožalošćeni, a znam mnogo takvih.

Čudan fenomen se može vidjeti kod miroljubive i marljive rase, rasa je posvećena kultivaciji znanosti i umjetnosti kao što je i industrijskim težnjama; civilizirana rasa, ne ona koja živi u stanju barbarizma i kojoj je rat dobrodošao, razonoda radije nego bijeda. Za amerikance koji se ne mogu staviti na mjesto nijemaca, neobjašnjiv fenomen. Što su nijemci posjedovali da bi se pripremili za rat u tolikoj mjeri? Što ih vodi da se bore protiv cijelog naoružanog svijeta, i da svi učestvuju u gigantskoj borbi?

Pomognite mi da amerikanca stavim u položaj nijemca. Mi amerikanci naseljavamo zemlju veličine oko četiri petine cijele Europe uključujući Rusiju. To je petnaest puta kao njemačko carstvo, i imamo samo devedeset osam milijuna stanovnika, dakle mi smo u poziciji obitelji zauzete rastom da popuni veliku dobro namještenu kuću. Ne pada nam na pamet da nas naši susjedi, bilo bliži ili udaljeni, mogu ozbiljno preplašiti. Tko nas može osvojiti da bi se nadao uspjehu? Tko može prijetiti našoj nacionalnoj opstojnosti, ili dovesti nas do nečega što bi bilo stanje ropstva?

Na sjeveru nam je Kanada — prazna kuća, zemlja sa samo sedam milijuna stanovnika, koja nam ne može naškoditi čak i kada bi to željela. Na jugu je Meksiko, koji može izazvati probleme unutar vlastitih granica i može uzrokovati da neki amerikanci zažale zbog svojih investicija tamo, ali koji nije strašniji za Sjedinjene Države od nestašnog školskog razreda. Na zapadu i na istoku imamo prostrano more. Japan može biti u zavadi s nama, i može biti štete za našu vanjsku trgovinu.’

Ovdje je više optimističan! Ali nije bitno; u to vrijeme ovaj sud je bio primjeren.

‘Ali Japan je daleko od nas,’— približiti će se u budućnosti! — ‘a mi znamo vrlo dobro da je previše siromašan, i da će dugo biti siromašan, da bi vodio dugotrajan rat. Najviše, Japan nam može samo smetati. Da će nas europske države, samostalno ili kombinirano, slomiti, previše je udaljeni slučaj da bi pao unutar našeg horizonta. Onoliku vojsku i onoliku flotu koliku smatramo neophodnom za naše potrebe možemo slobodno uspostaviti, niti je potrebno tražiti odobrenje bilo koje druge sile prije nego se pojačamo. Zašto bi Mr. Carnegie napunio svoju kuću kruhom, kao mjeru protiv moguće gladi u državi New York? Zašto bi Mr. Rockefeller spremio zlatne i srebrne novčiće u čarapu i sakrio ih u svom madracu? Zakupca farme u Nebraski koji bi izgradio brod sposoban za plovidbu morem, da bi bio spreman za hitan slučaj, trebali bi smatrati ludim. Mi amerikanci radimo ono što nam izgleda praktično i pametno u uvjetima koji prevladavaju u Americi, i ne trebamo ništa više zbog njemačke vojske nego što filadelfijski kveker, na svom godišnjem skupu, treba revolver. U ono što mislimo da nam zaista treba, međutim, mi ulažemo mnogo energije za to postići.

Ali pretpostavimo da naš teritorij nije prevelik da bi bio osvojen. Pretpostavimo da sjeverno od nas, imamo veliku zemlju sa ogromnom populacijom od više od sto milijuna, pod autokratskom vladom, razmetljivom, čak i u doba mira, sa ogromnom vojskom. Pretpostavimo da ta zemlja kroz mnoga desetljeća pokazuje neumornu aktivnost u proširenju svojih granica na račun susjeda, pri čemu nalazi da su oni preslabi da se odupru agresiji. Pretpostavimo da je njena populacija na civilizacijskom planu mnogo manje napredna nego naša vlastita; tako malo napredna, zaista, da je ogromna većina prisiljena živjeti u onome na što civilizirani čovjek mora gledati kao na uvjete nesretne bijede, ignorancije, gluposti, pasivnosti, kao oruđe u rukama birokratske klase koja ne bi prva patila zbog povećanja mizerije zbog stanja rata. Pretpostavimo da imamo informaciju da taj naš susjed već neko vrijeme grupira trupe na svojoj granici na način koji se može protumačiti samo kao prijetnja.

Opet, pretpostavimo da južno od nas imamo, ne Meksiko, već bogatu, punu resursa, i visoko civiliziranu naciju od četrdeset milijuna stanovnika, sa velikom vojskom, strašnom, dobro uvježbanom, i dobro opremljenom sa svime potrebnim za uspješno vođenje modernog oružanog sukoba. Pretpostavimo da ova nacija već četrdeset godina ne taji činjenicu da u njoj živi gorki osjećaj ozlojeđenosti na nas, i nada je osveti jednog dana. Pretpostavimo da tako stoji u odnosu na gore opisane sile, i također s trećom silom koja se spominje niže, tako da smo imali razloga bojati se da bi one mogle djelovati na našu štetu.

Sada proširimo naše pretpostavke, također, na slučaj ove treće sile. Pretpostavimo da nemamo široko more na našim granicama na istoku i zapadu, sa svjetskim trgovačkim rutama otvorenim za nas, već da tamo postoji treća sila tako sretno smještena da je nedostupna kopnom a ipak ima direktnu kontrolu našeg jedinog slobodnog izlaza na more. Pretpostavimo da je naša strana trgovina daleko važnija za naš prosperitet nego što u stvari je; da je naš prosperitet u velikoj mjeri temeljen na našoj izvoznoj trgovini. Pretpostavimo da je treća sila o kojoj se radi bila toliko bogata da održava mornaricu jednako jaku našoj skupa s bilo kojom većom silom s kojom bi mogli sklopiti alijansu, i otvoreno priznaje namjeru da zadrži kontrolu mora održavajući ovu proporciju. Pretpostavimo da njena kontrola mora čak omogućava ovoj sili da presječe međunarodnu užad, i samo propusti u svijet onoliko s obzirom što smo napravili mi ili su drugi napravili nama kako to izgleda u skladu s njihovom politikom. Pretpostavimo da se ova sila“razumije” s dvije gore opisane, a mi imamo, razloga bojati se da će se udružiti kako bi nas napali.

Kako mi amerikanci prihvaćamo ovakvu situaciju? Poznajem svoje amerikance. Živio sam kroz španjolski rat, i vidio sveučilišta prazna od profesora i studenata željnih borbe pod zastavom svoje zemlje. A ipak je španjolski rat bio, za Ameriku, veoma mali i nevažan sukob. Španjolska ne može više slomiti Sjedinjene Države i učiniti našu zemlju relativno podčinjenom nego može ostati lutati u svojim revolucijama. Ako bi naša zemlja stvarno bila u opasnosti, ili bi mi vjerovali da je u opasnosti, što bi se dogodilo u sjedinjenim državama? Bi li mi bili miroljubivi i strpljivi, uznemireni radi ustupaka, voljni predati teritorij, željeli ograničiti, pod prinudom, našu vojsku i mornaricu? Bi li mi ponizno proglasili našu spremnost iskoračiti iz utrke za industrijski uspjeh, ili bi drugu silu pitali za dozvolu za pristup trgovačkim rutama svijeta? Znam moji amerikanci, i ovakva pitanja odzvanjaju mi kao potpuno šaljiva.

U ovom traktatu nemam drugi cilj osim postaviti amerikanca na mjesto nijemca. Da li je ili nije poželjno da Austrija ili Njemačka, ili njihovi dijelovi, budu svedeni na stanje Finske ili Poljske; da li Francuskoj treba dopustiti da uzme Alsace i Lorraine; da li se Engleska treba osloboditi poslovnog takmaca tako inteligentnog i marljivog tako strašnog za vrijeme mira, i da li treba ostati u kontroli morskih ruta za Ameriku, Aziju, Afriku ili Oceaniju; — sve me ovo ni na koji način ne brine. Želim samo razjasniti da, pod sličnim okolnostima, amerikanci bi napravili isto što su napravili i nijemci. Nijemci imaju, ne bez razloga, strah od Ruske i Francuske agresije, i dugo godina su se pripremali da je spriječe. Njemačka znanost i industrija je dovela do enormnog povećanja njemačke trgovine, i nijemci nisu bili spremni povjeriti svoju trgovinu na milost Velike Britanije. Pod ovim režimom Njemačka je prekomjerno napredovala. Militarizam, kojeg nijemci gledaju kao na samo nekako napadnije ime za svoje neophodne pripreme da bi odagnali vrlo stvarne opasnosti, legitimnu mjeru samoobrane, nije sputavao Njemačku desetinu koliko je sputavao u prošlosti, kada se nije bila u prilici obraniti. Militarizam je bez sumnje breme, ali nije spriječio Njemačku od uspješnog kultiviranja znanosti i umjetnosti, na veliku dobit za čovječanstvo; od iniciranja i izvršavanja socijalnih reformi koje osiguravaju svim klasama njene populacije neobične mjere blagostanja; od razvijanja njenih internih resursa izgradnje strane trgovine na način da je učini bogatom nacijom. Militarizam može biti teško breme, uzimajući apstraktno, ali on nije srušio Njemačku, i, za nijemce, to je razmatranje koje zaslužuje odmjeravanje.

Svi smo pod utjecajem konstantnog ponavljanja krilatice. Amerikanci su toliko puta čuli o njemačkom militarizmu, najviše iz određenih stranih izvora, da bi bilo iznenađujuće kada neki ne bi bili obmanuti vjerovanjem da je Njemačka jedina europska nacija s velikom vojskom. Ipak Rusija ima veću vojsku, i godinama je koristila za agresiju. Francuska, sa mnogo manjom populacijom nego Njemačka, ima vojsku približno iste veličine, i, stoga, može, mnogo ispravnije nego Njemačka, biti optužena za militarizam.

A Velika Britanija ima egzaktan ekvivalent ogromne vojske — ona ima kolosalnu flotu, koju održava enormnim troškovima, i koju uvećava s vremena na vrijeme, sa priznatim ciljem da ni jednoj naciji ne dozvoli da omete njenu kontrolu na moru, taj veliki svjetski autoput, preko kojeg sve može proći, ali koji ni jedna nacija ne može posjedovati. Kako strašan ovaj ekvivalent velike vojske može biti ostalim nacijama postalo je jasno u sadašnjoj krizi. Nema nacije u Europi koja može, bez traženja dozvole Engleske, ploviti Atlantikom, proći tjesnac Gibraltar, koristiti se Mediteranom, ili dosegnuti Aziju pomoću Sueskog kanala. Javni autoput je ograđen od jedne nacije i učinjen privatnim vlasništvom.

Šteta je da riječ “navalizam” nije dobar engleski, jer točno opisuje ono što je naročito englesko već stoljeće. “Navalizam” može biti mnogo ozbiljnija prijetnja nego militarizam, jer ovaj drugi uglavnom prijeti neposrednim susjedima. “Navalizam” prijeti svakoj naciji na globusu.

Ponavljam da, u ovom traktatu, ne težim tome da bi za svijet bilo dobro kada bi jedna nacija prije nego neka druga iz ovog velikog takmičenja izišla pobjednički. Nečije mišljenje o ovim stvarima nije u cijelosti diktirano čistim razlozima.’

Ovaj čovjek govori s jako dobrim osjećajem!

‘Želim samo razjasniti pravi problem, i izbjeći zablude krilatica i fraza. Ja se ne pozivam na neutralnost Belgije, niti mislim da je vrijedno dotaći se pitanja tko je prvi formalno proglasio rat na ovoj strani ili na onoj. U svijetlu onog što svijet sada zna, to su postale potpuno trivijalne stvari. Objašnjenje stava njemačkog naroda treba tražiti na mnogo dubljem nivou. I ja držim bez oklijevanja da bi mi amerikanci, pod istim okolnostima, napravili upravo ono što je i Njemačka napravila. Da li bi to bilo ispravno? Da li bi to bilo pogrešno? Ostavljam to amerikancima da odluče.

Neki amerikanci — ne mnogo njih — po svojoj prirodi su spremni prihvatiti status quo, taj ponešto dvosmislen izraz tako često nađen u ustima čovjeka koji misli da je njegova dužnost težiti kontinuiranoj egzistenciji države o stvarima koje su bile tu ili onima koje su došle nedavno. Da je Austrija prihvatila status quo, ne bi vrijeđala revolucionarne aktivnosti srba unutar njenih granica; ne bi vrijeđala ubojstvo njenog kraljevskog princa; ne bi pružila otpor Rusiji. Da je Njemačka prihvatila status quo, ne bi se pripremila za obranu, reagirala na rusku mobilizaciju ona njenoj granici, ili nastojala spriječiti komadanje Austro-Ugarske. Ponudila bi svoj obraz Francuskoj; ostavila bi Britaniji da vlada valovima u skladu sa svojim zadovoljstvom, i u skladu sa starom tradicijom. Što bi se dogodilo Austriji i Njemačkoj da je status quo bio tako poštovan? To bi bez sumnje bilo nešto veoma neprijatno za nijemce. O ovoj točki svi se slažu, i to je ono što je vodilo princa i seljaka, katolika i protestanta, konzervativca i socijal-demokrata, da odbaci sve druge stvari i svesrdno ide u rat.

Hoćemo li tražiti od Njemačke, prije nego od drugih nacija, prihvaćanje statusa quo i blago odobravanje“ravnoteže sila”? Što se tiče “ravnoteže sila”, svaka nacija koja je inteligentna i marljiva, i koja, sačuvavši mir gotovo pola stoljeća, može razviti industrije i postati strašno bogata i moćna, nesvjesno je uznemiruje. Nacije manje civilizirane, ili manje industrijske, ili više svadljive, su stavljene u hendikep. Što se tiče statusa quo, da li je on bio prihvaćen od Srbije, Rusije, od Francuske, od Engleske, od Japana? I što je, u cjelini, bio stav Amerike u odnosu na to?

Da li smo mi prihvatili status quo kada smo oduzeli imanje indijancima? Da li smo se poklonili principu kada smo objavili našu Deklaraciju o nezavisnosti 1776? Da li smo pokazali naše poštovanje za njega kada smo se pobunili protiv pretrage američkih brodova i nasilnog uzimanja američkih mornara od Velike Britanije u godini koja je prethodila 1812? Da li smo mislili na status quo 1861, kada smo odbili priznati Konfederaciju, i inzistirali na integritetu Unije? Dali smo bili skloni tome u vrijeme našeg rata s Španjolskom?

Status quo je krilatica. Ravnoteža sila je nešto što se, u normalnom tijeku ljudskih događaja, stalno prevrće i ponovno postavlja na novim osnovama. Mi amerikanci nismo, ja mislim, svadljiv narod, ali smo davno prepoznali da se vremena mijenjaju i da se mi mijenjamo s njima. Za nove uvjete mi radimo nove prilagodbe, i dovoljno ljubomorno čuvamo ono što smatramo našim legitimnim interesima, bez obzira da li su oni stari ili novi. Kada je bilo neophodno, nismo oklijevali čuvati ih promptnom demonstracijom sile. I unutar naših legitimnih interesa mi bi zasigurno smjestili u prvom redu našu samoobranu i uživanje u takvim prednostima kakve smo, inteligencijom i industrijom, i težnjama za umjetnosti i mirom, postigli.

Mi smo neutralni, ali imamo pravo znati istinu čak i u vezi Centralne Europe. Nije u redu da nas se drži u neznanju, ili vodi, preko krivih interpretacija, do brze osude nacija sa kojima smo u prijateljskim odnosima. Kada vidimo veliku naciju od nekih sedamdeset milijuna, naciju visoko civiliziranu, zdravu i kulturnu, naciju dobro svjesnu da može napredovati kao i neke druge, ako bi joj se dopustilo da upotrebljava svoje industrije u miru — kada vidimo da takva nacija ide u rat protiv moćnih, riskirajući svoju opstojnost u borbi, morali bi biti plitki, zaista, ako bi pretpostavili da je njena cijela populacija, prirodno miroljubiva i uredna populacija, ili poludjela ili posrnula u barbarizam. Moramo se suočiti s neriješenim problemom dok ne dođemo do informacija i razumijevanja.

Neka amerikanci zaborave uvjete pod kojima oni sami žive. Neka zamisle sebe u situaciji Nijemca. Zatim neka se upita što bi, u takvim okolnostima, sam učinio.’

Ovo su riječi onog tko ima volju vidjeti stvari onakve kakve stvarno i jesu, a ne da sluša što je rečeno u novinama i časopisima na periferiji. Da li su ovo jedini ljudi koji ovako govore? Ovakvi ljudi imaju izvorni osjećaj za istinu. Tako oni govore.

Jučer — ovo je dosta relevantno — bacio sam pogled na Basler Nachrichten. Citirane su neke riječi koje su stvarno izgovorene. To je dobro da su citirane. Izgovorene su 1908 od Engleza ispred drugog Engleza da bi se naznačilo da Njemačka ima sve razloge prigrliti militaristički stav, i da to ne bi bilo mudro od Njemačke da nisu prigrlili taj ‘militarizam’, koji je otada postao slogan za klevetanje. Riječi koje je Englez uputio drugom Englezu bile su:

‘Pogledaj poziciju Njemačke... Pretpostavi da mi imamo ovdje moguću kombinaciju (neprijatelja) koja bi nas činila otvorenim za invaziju, pretpostavi da Njemačka, i Francuska, ili Njemačka i Rusija, ili Njemačka i Austrija, imaju flote koje, bi zajedno, bile jače nego naša, zar mi ne bi bili preplašeni? Zar se mi ne bi naoružali? Naravno da bi!’

Lloyd George govori ove riječi 1908 sa istim tolikim uvjerenjem s kojim sada grmi svoje tirade u svijet! Ove riječi je izgovorio Lloyd George 1908!