Karma neistine

Preveo: MonteChristo, Galaksija forum

Rudolf Steiner
KARMA NEISTINE 11/13
Dornach, 26 prosinac 1916

Jučer sam vam kazao priču o Gerhardu dobrom — koju većina vjerojatno znate — tako da danas možemo ilustrirati različite točke u našim stremljenjima da povećamo razumijevanje stvari o kojima raspravljamo. Ali prije nego što vam interpretiram dijelove priče, u mjeri u kojoj je neophodno, moramo se prisjetiti nekih drugih stvari koje smo dotakli u razna vremena u tijeku ovih predavanja. Iz onog što je rečeno proteklih tjedana vidjeli ste da su današnji bolni događaji povezani s impulsima koji žive u nedavnoj karmi čovječanstva, naime, karmi cijelog petog post-atlantskog perioda. Jer za one koji žele ići dublje u stvari neophodno je povezati vanjske događaje sa onim što se događa u nutrini, što se jedino može razumjeti u odnosu na pozadinu ljudske evolucije kako je vidi duhovna znanost.

Za početak, uzmite nominalnu vrijednost određenih činjenica na koje sam dosta puta ukazivao. Često sam govorio da su, sredinom devetnaestog stoljeća, bila stremljenja da se privuče pažnja modernog čovječanstva na činjenicu da u univerzumu postoje ne samo one sile i snage koje prepoznaje prirodna znanost već također i druge duhovne prirode. Stremljenja su bila pokazati da kao što primamo našim očima — ili, zapravo, svim našim osjetilima — ono što je vidljivo oko nas, tako su oko nas i duhovni impulsi, koje ljudi koji ih poznaju mogu uvesti u socijalni život — impulsi koji ne mogu biti viđeni očima ali su poznati duhovnoj znanosti.

Znamo na kakvom je putu ova duhovna znanost, tako da ne trebam ponovo ići kroz to. Oko sredine devetnaestog stoljeća, dakle, bila je briga određenog centra da privuče pažnju ljudi na, tako reći, duhovno okruženje. To je bilo zaboravljeno u vrijeme materijalizma. Također znate da se ovih stvari treba latiti s oprezom jer je izvjestan nivo zrelosti potreban kod ljudi koji primaju takvo znanje. Naravno, ne mogu biti zreli koji dođu do, ili su pod utjecajem, ovog znanja u skladu s zakonima našeg vremena, koji su u pozadini javnog života. Ali dio onog što treba napraviti u ovakvim vremenima može biti i potreba testirati da li znanje može biti javno otkriveno.

Prema tome sredinom devetnaestog stoljeća bila su moguća dva puta. Jedan, čak i onda, bio bi ono što možemo opisati spominjući našu antropozofsku duhovnu znanost, naime, preko ljudskog mišljenja doći do razumijevanja onog što duhovno znanje otkriva o našem duhovnom okruženju. To je činjenica da se ovo moglo pokušati u to vrijeme, sredinom devetnaestog stoljeća, ali nije odabran taj put. Razlog je bio, djelomično, taj što su oni koji u posjedovali to ezoterijsko znanje imali predrasudu, zbog tradicije koja dolazi iz drevnih vremena, protiv davanja u javnost ovakvih stvari. Osjećali su da određeno znanje nadgledano od strane tajnih bratstava — jer je tada još bilo nadgledano — treba držati unutar krugova ovih bratstava.
Od tada vidimo da je, ukoliko su stvari provođene na ispravan način, danas potpuno prihvatljivo otkrivati određene stvari.
Naravno da je neizbježno da je pojave neki maliciozni oponenti, i uvijek će se javljati, u krugovima u kojima je ovakvo znanje poznato — ljudi koji su pristalice neko vrijeme jer to služi njihovim strastima i egoizmu, ali koji zatim postaju oponenti pod svakakvim maskama i prave probleme. Također kada duhovno znanje postane poznato u zajednici, tada to lako vodi do argumenata, svađa i zavada, od kojih se, međutim, ne može puno toga uzeti, jer inače nikakvo duhovno znanje ne bi nikada bilo poznato. Ali, bez obzira na ove stvari, nikakva šteta se ne čini ako se to radi na pravi način.

Ali u to vrijeme ovo se nije vjerovalo. Dakle drevne predrasude su prevladale i složno se krenulo u drugom smjeru. Ali, kao što sam često govorio, ovo je propalo. Bilo je odlučeno da se ide putem medijumskih otkrivenja da bi ljudi prepoznali duhovni svijet na isti način kako prepoznaju fizički svijet. Pogodni pojedinci su trenirani da postanu mediji. Kroz ono što su oni otkrili kroz svoju smanjenu svjesnost pretpostavljalo se da će ljudi prepoznati postojanje određenih duhovnih impulsa u svom okruženju. Ovo je bio materijalistički način otkrivanja duhovnog svijeta ljudima. To do neke mjere odgovara uvjetima u petom post-atlantskom periodu, utoliko što ima materijalistički karakter.

Ovakav način pristupa stvarima počinje, kao što znate, u Americi sredinom devetnaestog stoljeća. Ali uskoro je postalo očito da je cijela stvar pogrešna. Očekivalo se da će mediji otkriti postojanje određenih elementalnih i prirodnih duhova u okruženju. Umjesto toga, svi su počeli iznositi otkrića iz kraljevstva mrtvih. Tako da cilj koji je bio postavljen nije postignut.
Često sam objašnjavao da živući mogu dosegnuti mrtve jedino sa stavom koji ne zavisi od smanjenja svjesnosti. Svi vi znate ove stvari. U to vrijeme je ovo također bilo poznato i zato je, kada su mediji počeli govoriti o otkrivenjima mrtvih, shvaćeno da je cijela stvar bila pogrešna. Ovo se nije očekivalo. Nadalo se da će mediji otkriti kako rade duhovi prirode, kako ljudi utječu jedni na druge, koje sile su u igri u socijalnom organizmu, i tako dalje. Nadalo se da će ljudi početi prepoznavati koje sile mogu koristiti oni koji razumiju ove stvari, tako da ljudi neće biti zavisni jedan od drugog samo na način kao kada je u igri samo osjetilna percepcija, već da će moći raditi kroz potpunu ljudsku osobnost. Ovo je bila jedna stvar koja je otišla pogrešno.

Druga je bila to da je, u skladu s čovjekovim materijalističkim sklonostima, uskoro postalo očito što će se početi događati ako se medijumski pokret raširi onako kako je prijetio da hoće. Postalo bi moguće koristiti medije za postizanje ciljeva koji bi se trebali postizati jedino pod utjecajem prirodnog, prosuđivanja vezanog uz osjetila. Jer neki pojedinci bi veoma željeli upotrijebiti medije koji mogu pružiti sredstva za otkrivanje znanja za kojim ovakvi ljudi žude. Rekao sam vam koliko sam pisama dobio od ljudi koji pišu: Imam kartu od lota; ili, Želim kupiti kartu od lota; Trebam novac za potpuno sebičnu svrhu; možete li mi reći koji brojevi će biti izvučeni? Očito, ako su mediji potpuno trenirani za tehnike medijstva, nevolje koje bi rezultirale sa ovakvim stvarima bile bi beskonačne, prilično odvojeno od svega drugog. Ljudi bi počeli ići medijima da nađu pogodnu mladu ili mladoženju, i tako dalje.

Tako je došlo do toga da su, u onim kvartovima koji su startali pokret da bi testirali da li su ljudi spremni primiti duhovno znanje, rađeni napori da se zataška cijela stvar. Ono čega su se bojali u proteklom vremenu, kada su sposobnosti četvrtog post-atlantskog perioda još radili u ljudima, sada se zaista i dogodilo. U tim danima spaljivane su vještice, jednostavno jer oni koje su nazivali vješticama a koji su bili samo mediji, zbog njihovih veza sa duhovnim svijetom — kroz materijalističku prirodu — mogli su uzrokovati otkrivanje znanja koje bi bilo veoma neugodno za određene ljude. Tako je to, na primjer moglo biti veoma neugodno za neka bratstva ako bi, prije nego su spaljene na lomači, vještice otkrile što leži iza njih. Jer je točno da kada je svjesnost smanjena može doći do neke vrste telefonske veze sa duhovnim svijetom, i da na taj način svakakve tajne mogu doći na vidjelo. Oni koji su spaljivali vještice radili su to iz veoma dobrog razloga: Moglo bi biti vrlo neugodno za njih da su vještice bilo što otkrile svijetu, bilo u dobrom ili u lošem smislu, ali posebno u lošem smislu.

Tako je otišao pokušaj testiranja kulturalne zrelosti čovječanstva. To je shvaćeno čak i od onih koji su, zalutali sa starim pravilima šutnje i materijalističkim tendencijama devetnaestog stoljeća, ovaj pokušaj i pokrenuli. Znate, naravno, da aktivnosti medija nisu u potpunosti odsječene, i da još postoje, čak i danas. Ali umjetnost treniranja medija do nivoa na kojem su značajna otkrića je, kažimo tako, bila povučena. Sa ovim povlačenjem sposobnosti mediji su napravljene više ili manje neškodljivima. Proteklih desetljeća, kao što znate, izjave medija nisu bile više od sentimentalnog brbljanja. Jedino iznenađenje je da ljudi toliko pričaju o njima. Ali vrata u duhovni svijet su bila otvorena do nekog stupnja i, povrh toga, to je bilo napravljeno na način da je prerano i pogrešno.

U ovaj period spada rođenje i rad Blavatsky. Možete misliti da je rođenje osobe beznačajno, ali to bi bila prosudba temeljena na mayi. Sada je važna stvar da je ovaj cijeli poduhvat morao biti raspravljan unutar bratstava, tako je mnogo rečeno i izneseno vani unutar bratstava. Ali devetnaesto stoljeće nije više bilo kao ranija stoljeća u kojima su postojali mnogi načini za držati tajnim one stvari koje su se trebale držati tajnima. Tako se dogodilo da je, u određenom momentu, član jednog od tajnih društava, koji je namjeravao iskoristiti na jednostran način ono što je naučio u ovim bratstvima, pristupio Blavatsky. Odvojeno od njenih drugih sposobnosti Blavatsky je bila iznimno nadaren medij, a ova je osoba navela da djeluje kao veza za makinacije koje više nisu bile časne kao one ranije. Prijašnje su, kako smo vidjeli, bile časne ali pogrešne. Do ove točke pokušaji testiranja prijemčivosti ljudi su bili potpuno časni, premda pogrešni. Sada, međutim, dolazi izdaja člana američkog tajnog bratstva. Njegova namjera je bila jednostrano iskoristiti ono što zna, uz pomoć nekog sa psihičkim darom, kao što je Blavatsky. Prvo pogledajmo što se stvarno dogodilo. Kada je Blavatsky čula što je član bratstva imao reći, ona je, naravno, reagirala iznutra na njegove riječi jer je bila psiho. Ona je razumjela dosta više o čemu se radi od onog koji joj je davao informacije. Drevno znanje formulirano na tradicionalan način upalilo je u njenoj duši značajno razumijevanje koje je teško mogla dostići sama njenim vlastitim resursima. Unutarnje iskustvo bilo je stimulirano u njenoj duši drevnim formulacijama koje dolaze iz dana atavističke vidovitosti i koje su sačuvane u tajnim bratstvima, često bez mnogo razumijevanja za njihovo značenje od dijela članova. Ova unutarnja iskustva vodila su u njoj do rođenja velikog znanja. Znala je, naravno, da ovo znanje mora biti značajno za sadašnju evoluciju čovječanstva, i znala je također da pomoću odgovarajućeg načina ovo znanje može biti korišteno na poseban način.

Ali od Blavatsky, bivajući onakva kakva je bila, nije se moglo očekivati da koristi ovo uzvišeno duhovno znanje samo za dobro čovječanstva u cjelini. Ona je smislila ideju težeći određenim ciljevima koji su bili unutar njenog razumijevanja, došavši do te točke na način kako sam opisao. Tako je sada zahtijevala primanje u određeno okultno bratstvo u Parizu. Kroz ovo bratstvo ona bi počela raditi. Uobičajeno bi ona bila primljena na normalan način, bez obzira na činjenicu na nije bilo normalno primiti ženu; ali ovog pravila bi se trebalo odreći pošto je bila poznata kao važna individualnost. Međutim, ne bi služilo njenoj svrsi da je primljena kao uobičajeni član, pa je tako postavila određene uvjete. Da su ovi uvjeti prihvaćeni, mnogi kasniji događaji bi bili dosta različiti ali, u isto vrijeme, ovo tajno bratstvo bi objavilo vlastitu smrtnu presudu — to jest, proklelo bi sebe na potpunu neefikasnost. Tako su odbili primiti Blavatsky. Onda se ona okrenula Americi, gdje je uistinu primljena u tajno bratstvo. Kao posljedica, ona je naravno dobila iznimno značajan uvid u namjere ovakvih tajnih bratstava; ne onih koji teže dobru za čovječanstvo u cjelini, zanemarujući bilo kakve želje za konfliktom, već onih čije su želje jednostrane i služe samo određenim grupama. Ali nije bilo u prirodi Blavatsky da radi na način kako su ova bratstva željela.
Tako je došlo do toga da je, pod utjecajem onog što se označava kao napad na Ustav sjeverne amerike, ona bila isključena iz ovog bratstva.

Tako je ona sada bila isključena. Ali ona naravno nije bila osoba koja bi to mirno prihvatila. Umjesto toga, postala je prijetnja američkom bratstvu sa posljedicama isključenja na ovakav način, sada kada je toliko znala. Američko bratstvo se našlo u situaciji da sjedi ispod damoklova mača, jer ako bi, kao rezultat što je bila član, Blavatsky rekla svijetu ono što je znala, to bi za njih bila smrtna presuda. Posljedica je bila da su američki i europski okultisti udružili snage da bi Blavatsky doveli u situaciju poznatu kao okultno stavljanje u zatvor. Kroz određene makinacije u dušu je prizvana sfera imaginacija koja zamagljuje ono što je duša prethodno znala, čineći je virtualno neefikasnom. To je postupak koji časni okultisti nikada ne primjenjuju, a čak i oni nečasni veoma rijetko, ali je u tom slučaju primijenjena da bi sačuvali život — to je efekt, tog tajnog bratstva.

Godinama je Blavatsky bila u ovom okultnom zatvoru, sve dok se određeni indijski okultist nije počeo zanimati za nju pošto je želio raditi protiv tog američkog bratstva. Kako vidite, stalno dolazimo do okultnih struja koje žele raditi jednostrano. Tada je Blavatsky ušla u ovu indijsku struju, koja vam je poznata. Indijsko bratstvo je zaista bilo veoma zainteresirano za rad protiv američkog društva, ne zato što su vidjeli da oni ne služe čovječanstvu u cjelini, već jer su oni imali svoje jednostrano indijsko patriotsko stajalište. Pomoću raznih makinacija indijski i američki okultisti su došli do nekakvog sporazuma. Amerikanci su obećali da se neće miješati u ono što indijci žele sa Blavatsky, a indijci su se obvezali šutjeti o onom što je bilo prije.

Možete vidjeti koliko su stvarno komplicirane ove stvari kada na sve ovo dodate činjenicu, o kojoj sam vam također pričao, da je skrivena osoba, Mahatma iza maske, bio postavljen na mjesto njenog originalnog učitelja i vodiča. Ova figura je stajala u službi europske sile i imala zadatak koristiti što god je Blavatsky mogla u službi određene europske sile. Jedan od načina za otkriti o čemu se tu zbilja radilo mogao bi biti da se pita što bi se dogodilo da je neki od tih projekata bio realiziran.

Vrijeme je prekratko da vam danas sve kažem, ali izaberimo par aspekata. Možemo se uvijek na ovo ponovno vratiti uskoro.
Pretpostavimo da je Blavatsky uspjela u dobivanju pristupa u okultnu ložu u Parizu. Da se to dogodilo, ne bi došla pod utjecaj onog pojedinca koji je čašćen kao Mahatma u Teozofskom društvu — premda on to nije bio — a život okultne lože u Parizu bio bi ugašen. Veliki dio onoga iza čega je ova ista pariška loža stajala ne bi se bio dogodio, ili bi se možda dogodio u službi različitog, jednostranog utjecaja. Mnoge stvari bi imale drugačiji tijek. Jer je također postojala namjera gašenja ove pariške lože uz pomoć psihičkih sposobnosti Blavatsky. Da je ona bila ugašena, ne bi bilo ničega iza svih onih ljudi koji su doprinijeli povijesti, više ili manje kao marionete. Ljudi kao Silvagni, Durante, Sergi, Cecconi, Lombroso i sve njegove veze, i mnogi drugi ne bi imali okultne sponzore iza sebe. Mnoga vrata, mnoga klizna vrata, bila bi ostala zaključana.

Shvaćate da je ovo mišljeno simbolično. U nekim zemljama izdavački uredi — mislim ovo kao na sliku! — imaju pristojna vrata i klizna vrata. Kroz pristojna vrata ulazite u ured a kroz klizna vrata ulazite u neko tajno bratstvo ili sličnu djelatnost, kako sam na razne načine napominjao proteklih dana, da bi postigli stvari o kojima smo govorili. Dakle namjera je bila ukinuti nešto iz svijeta što bi uklonilo, najmanje, jednu struju koja radi u naše sadašnje vrijeme. Gospodin d'Annunzio ne bi održao govor koji smo citirali.

Možda smo mogli umjesto ovog uzeti i nešto drugo, gurajući stvari u drugom smjeru. Ali vidite da kada stvari nisu potpuno pod kontrolom, kada su ljudi gurani kroz nejasnoću njihove svijesti, i kada se koristi okultizam, ne za opće dobro čovječanstva — a iznad svega, u naše vrijeme, ne sa pravim znanjem — ali u svrhu postizanja jednostranih ciljeva, tada stvari mogu zaista izgledati vrlo ozbiljno.

U svakom slučaju, članovi ove lože su bili, sa stajališta lože, dovoljno mudri da ne ulaze u raspravu o ovim stvarima. Kasnije, određene stvari su zataškane, zatamnjene, činjenicom da je Blavatsky spriječena njenim okultnim utamničenjem od publiciranja impulsa te američke lože i dajući im njeno vlastito gledište, što bi inače u svakom slučaju učinila. Jednom kada su sve stvari zauzele svoj smjer, jedini koji su imali koristi od Blavatsky bilo je indijsko bratstvo. Ima priličan značaj za sadašnje vrijeme činjenica da je određena količina okultnog znanja ušla u svijet jednostrano, indijskom obojanošću. To znanje je ušlo u svijet; ono sada postoji. Ali svijet je ostao više ili manje nesvjestan toga zbog paralize koju sam vam opisao.

Oni koji misle na ovakve stvari uvijek računaju s dugim vremenskim razdobljima. Oni pripreme stvari i ostave ih da se razviju. To nisu pojedinci, već bratstva u kojima nasljednik preuzima od prethodnika i nastavlja u sličnom smjeru kao na početku.
Na osnovu dva primjera koja sam vam dao, o okultnim ložama, možete vidjeti da mnogo toga ovisi o aktualnim impulsima koji nisu javni. Ne želim da me se krivo razumije pa sam prema tome izjavio da je prvi pokušaj koji sam vam opisao temeljen na određenom stupnju čestitosti. Ali je iznimno teško za ljude da budu potpuno objektivni s obzirom na čovječanstvo u cjelini.
Ima malo sklonosti za to ovih dana. Ljudi tako lako zastranjuju od grupnog instinkta koji nije objektivan prema čovječanstvu u cjelini već plaća služenje jednoj ili drugoj grupi, uživajući u osjećaju ‘pripadanja.’ Ali ovo je nešto što stvarno više nije relevantno u točci do koje smo došli u ljudskoj evoluciji. Potrebno u sadašnjem momentu je da bi trebali, barem u određenoj mjeri, osjećati sebe kao individue i izolirati se, barem iznutra, od grupnih stvari, tako da pripadamo čovječanstvu kao ljudska individua. Čak iako se, sada, pokazuje tako groteskno koliko je to nemoguće za neke ljude, ipak je usprkos tome to potreba našeg vremena.

Na primjer, pozvati ću se na ono što sam ovdje rekao prije par dana. Nacija u cjelini je individualitet takve vrste da se ne može uspoređivati sa ljudskim individualitetima, koji žive ovdje na fizičkom planu i zatim prolaze kroz razvoj između smrti i novog rođenja. Nacije su prilično različiti individualiteti. Kao što možete vidjeti iz svega što nalazimo u našoj antropozofskoj duhovnoj znanosti, duh naroda, duša naroda, je nešto različito od duše pojedinog ljudskog bića. Besmislica je govoriti u materijalnom smislu, kako se čini danas, o duši naroda dok se u pozadini nečijeg uma misli na nešto što čini dušu pojedinca — čak iako se, naravno, to sebi ne priznaje. Tako čujete da ljudi govore o ‘francuskoj duši’; ovo se stalno govori proteklih godina. To je besmislica, čista besmislica, jer je to analogija uzeta od pojedinog čovjeka i primijenjena na dušu naroda.
Možete govoriti o duši naroda ako uzimate u obzir kompleksnu ukupnost opisanu u ciklusu predavanja o različitim dušama naroda. Ali govoriti u bilo kom drugom smislu o duši naroda je krajnja besmislica, čak iako mnogi, uključujući novinare, to rade — i može im se oprostiti, pošto ne znaju o čemu pričaju. Samo je verbalizam govoriti — kao što je to napravljeno — na primjer za ‘keltsku dušu i latinski duh’. Možda je ovakva stvar prihvatljiva samo kao analogija, ali u njoj nema stvarnosti. Moramo biti načisto u vezi značenja Misterija na Golgoti. Tako često smo govorili da je Misterij na Golgoti ostvaren na takav način da ono što se ujedinilo sa zemaljskom evolucijom od tada je tu za cijelo čovječanstvo, ali ako pojedinac govori o mističnom Kristu unutar sebe, to nije više od praznog govora. Misterija na Golgoti je objektivna stvarnost, kao što znate iz mnogo toga što je ovdje rečeno. Dogodila se za čovječanstvo u cjelini, što znači za svako pojedino ljudsko biće. Krist je umro za sva ljudska bića, kao ljudsko biće za ljudska bića, ne za bilo koju drugu vrstu bića. Moguće je govoriti o kršćaninu, o onome čiji je misaoni stav kršćanski, ali je potpuna besmislica govoriti o kršćanskoj naciji. U tome nema stvarnosti. Krist nije umro za nacije, nacije nisu pojedinci za koje je On umro. Pojedinac koji se približio biću misterija na Golgoti može biti kršćanin, ali nije moguće govoriti o kršćanskoj naciji. Prava duša nacije, njena narodna duša, pripada oblasti u kojoj se Misterij na Golgoti nije odigrao. Dakle nikakvi odnosi i akcije između nacija nikada se ne mogu interpretirati ili komentirati u kršćanskom smislu.

Naglašavam ove stvari zato jer je jednostavno neophodno da posebno vi, moji dragi prijatelji, razumijete koliko je danas važno doći do očiglednih koncepata. To se može jedino primjenjujući duhovnu znanost, a ipak čovječanstvo u cjelini teži loviti u mutnom sa konceptima koji su krajnje besmislice i opskurni. Dakle važna stvar je, iznad svega, doći do očiglednih koncepata, vidjeti sve u odnosu na očigledne koncepte, i također razumjeti da su u naše vrijeme određeni okultni, duhovni impulsi na djelu, uglavnom kroz ljudska bića. To se uklapa u peti post-atlantski period.

Tako da je Blavatsky mogla u to vrijeme govoriti, određene tajne bi bile otkrivene, tajne koje sam spominjao da pripadaju određenim tajnim bratstvima i povezane s težnjama široko rasprostranjene mreže grupa. Ranije sam vam rekao da su u pozadini određeni zakoni kod uspona i evolucije ljudi, nacija. Ovi zakoni su uglavnom nepoznati vanjskom, fizičkom svijetu. To je u redu i ispravno, jer u prvom redu njih bi trebali prepoznati samo oni čija je želja primiti ih sa čistim rukama. Ono što je uzrok strašnih iskušenja kroz koja čovječanstvo sada prolazi i prolaziti će u budućnosti to je jednostrano miješanje, određenih modernih bratstava, sa duhovnim silama koje pulsiraju u ljudskoj evoluciji u području u kojem se, na primjer, nacije, ljudi, ostvaruju. Napredak evolucije u skladu s određenim zakonima; to je regularno i dolazi kroz određene sile. Ali ljudska bića se upleću, određenim dijelom nesvjesno, premda ako su članovi tajnih bratstava, tada to čine svjesno.

Da bi mogli suditi ove stvari trebate ono što sam jučer nazvao širi horizont; morate steći širi horizont. Pokazao sam vam sile kojima je Blavatsky postala igračka, da bih naznačio kako ovakva igračka može biti iskorištena, od Zapada do Istoka, od Amerike do Indije. To je zato što su na djelu snage koje su organizirane od ljudskih bića za određene ciljeve, uz pomoć strasti i osjećaja nacionalnosti, koji su, međutim, prvo bili proizvedeni. Ovo je najvažnije. Važno je razviti čulo za način na koji osoba koja, zbog tipa strasti u njoj — u njenoj krvi — može biti postavljena u određenu poziciju i dovedena pod njihalo određenih utjecaja. Isto tako, oni koji ovo rade moraju znati da se određene stvari mogu postići, u zavisnosti od pozicije na koju je osoba smještena. Mnogi pokušaji propadnu. Ali u obzir se uzimaju dugi periodi vremena i mnoge mogućnosti. Iznad svega, u obzir se uzima koliko malo ljudi imaju sklonosti obratiti pažnju na širi — najširi, kontekst.

Sada se zaustavimo i okrenimo jučerašnjoj priči. Ona nam govori o vremenu oko desetog stoljeća, kada je konstitucija duša bila još ona od četvrtog post-atlantskog perioda. Vidjeli smo kako je duhovni svijet intervenirao u život cara Otta od Crvene brade. Njegov cijeli život je transformiran jer ga je duhovni svijet napravio svjesnim Gerharda dobrog. Od Gerharda dobrog naučio se strahu od Boga, pravoj pobožnosti, i da se ne smije očekivati — iz dosta egoističkih razloga — blagoslov nebesa za zemaljska djela. Tako mu je duhovni svijet naložio da potraži Gerharda dobrog. Ovo je jedna strana: što uplivava iz duhovnog svijeta.

Oni koji poznaju to doba — ne kako ga je opisala vanjska povijest, već kakvo je stvarno bilo — svjesni su da je duhovni svijet zaista radio kroz prave vizije kakva je opisana u vezi cara Otta Crvenog, i da su duhovni impulsi sasvim sigurno igrali značajnu ulogu. Onaj koji je zabilježio ovu priču jasno se izrazio da je u mladosti napisao još mnoge priče, kao i drugi njegovi suvremenici. Čovjek koji je zabilježio priču o Gerhardu dobrom bio je Rudolf von Ems, približno suvremenik Wolfram von Eschenbach-a. Rekao je da je isto tako napisao i druge priče ali da ih je uništio jer su bile bajke. Ipak nije mislio da je ova priča bajka već čisto povijesna, čak iako izvana nije povijesna — znači da ne bi bila uključena u današnje povijesne knjige koje u obzir uzimaju jedino mayu. Kroz način na koji je priča, ne može se usporediti sa vanjskom, čisto fizičkom povijesti; a ipak njegovo kazivanje je istinitije nego što čisto fizička povijest može biti jer, u cjelini, to je samo maya. On kazuje priču za četvrti post-atlantski period.

Znate, jer to stalno ponavljam, da ni na koji način ne zauzimam strane već jednostavno izvještavam činjenice koje daju temelj na kojem se mogu formirati prosudbe. Samo oni koji ne žele biti objektivni podržavati će da ono što ću pokušati reći nije objektivno. Netko tko ne želi biti objektivan ne može, naravno, očekivati da nađe objektivnost u onom što je, u stvari, objektivno. Činjenica da duhovni svijet ima upliva u ljudske poslove nije jedini važni aspekt priče o Gerhardu dobrom.
Također je značajno da vodeća osobnost prima iz duhovnog svijeta impuls da se okrene prema članu trgovačkog svijeta, svijeta trgovine. To je zaista povijesna činjenica da su, u Centralnoj Europi, u to vrijeme članovi vladajuće dinastije kojoj je Otto Crveni pripadao počeli potpomagati trgovačku klasu u gradovima. U Europi ovo je bilo vrijeme rasta trgovine.

Nadalje moramo uzeti u obzir da u to vrijeme još nije bilo oceanskih ruta između Orjenta i Occidenta(Zapada). Trgovačke rute su još bile kopnene rute. Trgovci kao Gerhard dobri koji je, kao što znate, živio u Kelnu, vršili su trgovinu kopnom od Kelna do Orjenta i ponovno natrag. Upotreba brodova je bila prilično beznačajna. Trgovačke rute su bile kopnene rute. Brodske veze nisu bile mnogo više od pokušaja da se primitivnim brodovima tog doba napravi ono što se kopnom radilo mnogo efikasnije. Dakle glavne trgovačke rute su bile kopnene, doje je brodarstvo tek bilo na početku. To je ono što je karakteristično za to doba, jer naprednije brodarske operacije dolaze mnogo kasnije.

Ovdje imamo kontrast koji proizlazi iz same prirode stvari. Onoliko dugo koliko su Orjent i Zapad povezani kopnenim vezama, potpuno je prirodno da zemlje Centralne Europe preuzimaju vodstvo. U skladu s tim je i oblikovan život u ovim centralno europskim zemljama. Mnogo duhovne kulture je također putovalo ovim rutama. Bilo je to dosta različito od onog što je došlo poslije. Kako su prolazila stoljeća, kopnene rute su zamjenjivane oceanskim rutama. Kao što znate, Engleska postepeno preuzima kontrolu nad svim oceanskim vezama koje su ostali otvorili. Španjolska, Holandija i Francuska su bile sve osvojene što se tiče njihovih kapaciteta na udaljenim morima, tako da je na kraju sve bilo pod moćnom dominacijom koja je obuhvaćala četvrtinu zemaljskog suhog kopna, a postepeno također i zemaljske oceane.

Možete vidjeti kako je sistematično ovo osvajanje, ovo gotovo uništavanje, ostalih prekomorskih snaga kako sam vam prije nekog vremena rekao da u tajnim bratstvima, posebno onima koja su tako snažno rasla od vremena Jamesa I naovamo, bile je rečeno kao očita istina da će anglo-saksonskoj rasi — kako su to zvali — morati biti dana dominacija nad svijetom u petom post-atlantskom periodu. Vidjeti ćete kako su sistematični svjetski procesi bili kada uzmete u obzir što sam također spominjao i što se također smatralo: da će ova peta post-atlantska rasa englesko govorećih naroda morati prevladati narode latinske rase.

Za početak, glavna stvar je međuodnos između englesko govorećih naroda i onih čiji jezik ima latinski izvor. Nedavna povijest se ne može shvatiti bez da razumijemo da je važan cilj — što je također ono za čime se težilo — da svjetski poslovi budu uređeni na način da su englesko govoreći narodi favorizirani, dok istovremeno utjecaj bilo kod naroda čiji je jezik temeljen na latinskom slabi. Unutar određenih uvjeta može se postići da nešto slabi tretirajući to neko vrijeme favorizirano, pa to tako preuzeti. Tako je to onda lakše progutati.

U ovim tajnim bratstvima, koje sam često spominjao, malo značaja je pridavano Centralnoj Europi, jer su dovoljno pametni da uviđaju da Njemačka, na primjer, posjeduje samo jednu trideset trećinu zemljine zemaljske površine. To je zaista malo, u usporedbi s cijelom četvrtinom kopnene površine plus dominacija na moru. Dakle malo je važnosti pridavano Centralnoj Europi. Veliki dio važnosti je pridavan, međutim — posebno tijekom perioda kada su sadašnji događaji pripremani — nadjačavanju svih onih impulsa povezanih s latinskim rasama.

Izvanredno je kako je moderno povijesno gledanje kratkovidno i kako se malo sklonosti ima za ići dublje u stvari koje su prilično karakteristične. Već sam naglasio da ono što se već toliko dugo prakticira kao pragmatički pogled na povijest nije bitno, izvješćujući da se dogodio jedan događaj, da ga je slijedio još jedan, pa još jedan, pa još jedan. Ono što je važno to je prepoznati činjenice koje karakteriziraju mnoge međuodnose u događajima koji slijede jedan drugi. Ono što je važno je naznačiti ono što je karakteristično za činjenice, naime, što otkriva sile koje leže iza maye. Pragmatična povijest mora danas ustupiti mjesto povijesti simptoma.

Oni koji vide kroz stvari na ovakav način biti će u poziciji formirati prosudbe o određenim događajima koje se bitno razlikuju od onih od ljudi koji odmotavaju događaje svjetske povijesti — te fable convenue — jednog za drugim, kako se danas radi kod povijesne znanosti. Uzmite u obzir neke od stvari koje dobro znate u vezi s nekim drugim stvarima koje ću vam reći.
Najprije, jednostavna činjenica: 1618 počeo je Tridesetogodišnji rat jer su se neke reformacijske ideje razvile unutar češkog slavenskog elementa. Onda su određeni aristokrati koji su pripadali ovim slavenskim krugovima preuzeli pokret i pobunili se protiv onog što bi mogli nazvati Protu-reformacija, naime, katolicizma od Španjolske koji je bio favoriziran od Habsburga. Prva stvar koja se obično priča o Tridesetogodišnjem ratu je priča o pobunjenicima koji idu u gradsku vijećnicu u Pragu i bacaju savjetnike Martinitz-a i Slavatu i sekretara Fabriziusa kroz prozor. Ipak ovo je prilično beznačajno. Jedina interesantna stvar je možda da se tri gospodina nisu ozlijedila jer su pala na gomilu đubra. To za nas nisu stvari koje mogu dovesti do Tridesetogodišnjeg rata niti nam pokazuju njegove prave uzroke.

Reformacijska stranka je izabrala Frederika, izborni knez od Rajne, kao protu-Kralja Bohemie u 1619. Tada slijedi, kao što znate, bitka na Bijeloj planini. Sve do izbora za izbornog kneza, svi događaji su bili uzrokovani strastvenim osjećajima ovih ljudi za reformatorski pokret, pobunom protiv proizvoljnih akata moći kao što je zatvaranje ili uništenje protestantskih crkava u Braunau i Kloster Grabu. Nema vremena da vam kažem cijelu priču. Ali sada razmislite: Frederick, izborni knez od Rajne, je izabrani Kralj. Sve do ove točke svi događaji su temeljeni na ljudskoj strasti, ljudskom entuzijazmu, čak je opravdano reći ljudskom idealizmu — prilično sam sretan ovo kazati.

Ali zašto je, od svih ljudi, izborni knez od Rajne izabran kao Kralj Bohemie? Zato što je bio zet Jamesa I, koji stoji na početku obnove bratstava! Ovdje, dakle, možemo primijetiti značajan prst u piti ako pokušavamo gledati na povijest simptomatično. Napravljen je pokušaj upravljanja događajima u određenom smjeru. Nisu uspjeli. Ali vi vidite da je tu prst u piti. Najznačajniji pokazatelj kakvu vrstu impulsa je trebalo pokrenuti u ovoj situaciji je da je zet jednog od najznačajnijih okultista, Jamesa I, bio ubačen na ovu poziciju.

Vidite, činjenica je da se cijela nedavna povijest tiče kontrasta između drevnog rimsko-latinskog elementa i onog elementa, ne od engleskog naroda — jer oni bi bili savršeno sretni sa svijetom — već onog elementa koji, dovoljno sam ga opisao, bi se napravio iz engleskog naroda ako bi propustili da pruže otpor. Ono što je na djelu to je konflikt ta dva elementa.

U međuvremenu nešto drugo je manipulirano, jer se na jednom mjestu dosta toga može postići dovodeći druge događaje u događaj.

Pogledajmo na kasniji datum. Možete uzeti povijesnu knjigu čitati povijest o Sedmogodišnjem ratu. Naravno povijest ovog rata se čita nepažljivo kao i bilo kojeg drugog. Jer za razumjeti što se stvarno odigrava i istražiti koje povijesne sile igraju ulogu, morate ispravno pogledati različite veze između različitih okolnosti. Morate uzeti u obzir, na primjer, da je u to vrijeme južni dio Centralne Europe, naime Austrija, bila povezana u svim aspektima sa latinskim elementom i imala čak i propisnu alijansu sa Francuskom, dok je sjeverni dio Srednje Europe — ne odmah, već kasnije — bio odvučen u ono što je trebalo postati, od određenih centara, englesko govoreća, peta post-atlantska rasa.

Kada pogledate pobliže na alijanse i sve ostalo što se odvijalo u to vrijeme — one stvari koje nisu bile maya, naravno — otkrivate rat što se u stvarnosti vodio oko Sjeverne Amerike i Indije između Engleske i Francuske. Ono što se događalo u Europi bila je zaista samo slaba zrcalna slika ovoga. Jer ako usporedite sve što se odigravalo na velikoj skali — proširite horizonte! — tada ćete vidjeti da je sukob bio između Engleske i Francuske i da je na Sjevernu Ameriku i Indiju već počelo davati efekta. Bilo je u pitanju koja od ove dvije sile je pametnija i sposobna događaje usmjeriti na takav način da dominacija nad Sjevernom Amerikom ili Indijom bude otrgnuta od ove druge. Ovdje se radilo o dalekosežnim budućim planovima i kontrolom važnih impulsa. Točno je: Utjecaj koji je Engleska ugrabila od Francuske u Sjevernoj Americi bio je dobiven na bojnim poljima Silesie za vrijeme Sedmogodišnjeg rata!

Promatrajte mijenjanje alijansi kada situacija postaje pomalo neugodna i teška; promatrajte alijanse s ovog stajališta!
Sada, još jedna priča. Neophodno je gledati na ove stvari, i čim netko nije krivo shvaćen, čim se pretpostavlja da mu je originalna svrha doći do jasne slike o tome što se događa u svijetu, čim teži biti objektivan, neće biti loše primljen kada se pričaju ovakve stvari; umjesto toga biti će shvaćeno da je naša svrha razumijevanje a ne zauzimanje strane. U stvari, to su upravo oni ljudi koji osjećaju da su pod utjecajem određenih stvari kojima bi trebalo biti posebno drago naučiti više o tome.
Jer tada su oni podignuti iznad svog sljepila i dan im je uvid, a ništa za osobu nije bolje od toga da dobije stvaran uvid u to kako se odvijaju stvari u svijetu. Uzmimo sada primjer koji vam može pokazati različitu stranu o tome kako stvari rade.
Kroz okolnosti koje možete pogledati u povijesnoj knjizi, kraljevstva Hanovera i Engleske su jednom bili povezana. Zakoni nasljeđivanja u dvije zemlje su bili različiti — ne trebamo ići ovdje u detalje — i rezultat je da je, kada je Victoria došla na prijestolje Engleske, Hanover morao postati odvojen. Drugi član engleske kraljevske kuće je morao doći na prijestolje Hanovera. Osoba izabrana, ili radije osoba koja se progurala na prijestolje Hanovera bio je Ernst August, vojvoda od Cumberlanda, koji je prethodno bio povezan s prijestoljem Engleske. Tako je ovaj Ernst August došao na prijestolje Hanovera u dobi od šezdeset šest. Njegov karakter je bio takav da, nakon njegovog odlaska da postane kralj Hanovera, engleske novine su pisale: Hvala nebesima da je otišao; nadajmo se da se neće vratiti! Smatran je za užasnu osobu zbog načina na koji se ponašao. Kada pogledate dojam koji je ostavio na svoje suvremenike i one koji su s njim imali posla, dolazite do određene vrste karaktera koja je frapantna za onog tko razumije ovakvu vrstu karaktera. Hanoverani ga nisu mogli razumjeti. Mislili su da je sirov. Bio je zaista sirov, tako sirov da je pjesnik Thomas Moore rekao: On zasigurno pripada dinastiji Beelzebub. Ali znate izreku: Nijemac laže ako je pristojan. Dakle oni su imali određeno razumijevanje za sirovost, ali su pretpostavljali da je onaj tko je sirov barem iskren. Ernst August je, međutim, uvijek lagao kao što je i bio sirov, a ovo Hanoverani nisu mogli razumjeti. Imao je isto tako i druge slične osobine.

Najprije, Ernst August je opozvao Hanoverski ustav. Tada je otpustio čuvenih ‘sedam profesora’ sveučilišta u Göttingenu. Poslao ih je ravno van iz zemlje, tako da nije dok nisu dosegli Witzenhausen, koji leži izvan granica njegovog visočanstva, njihovim studentima bilo dopušteno da ih napuste. Ne trebam vam kazati cijelu priču. Ali kakvo je objašnjenje? Oni koji ne traže daljnje objašnjenje za ovu iznimnu masku samo dolaze do toga da je Ernst August sirov i nepošten. Čak je prevario i Metternicha, što zaista mnogo govori, i tako dalje. Ali ima nešto izvanredno sistematično u svemu ovome. A sistematski aspekt se ne mijenja s činjenicom da je većinu svog života do šezdeset šeste godine živio u Engleskoj, gdje je bio časnik Dragoona.

Objašnjenje se može naći u činjenici da je u svom cijelom držanju manifestirao impulse koje netko ima kada je član takozvane ‘Narančaste lože’. Njegovo kompletno držanje je bilo izraz impulsa Narančaste lože, čiji je bio član.

Ono što moramo raditi je učiti da razumijemo povijest simptomatično i širiti naše horizonte. Trebamo razviti osjećaj za ono što je važno i što zaista daje uvid. Tako sam vam kazao priču o Gerhardu dobrom da bi pokazao kako je, kroz takav fenomen kao Narančasta loža, i tako dalje, ono što je bila Centralna Europa prilično sistematično povlačeno na Zapad. Ja ne iznosim nikakve zamjerke, jer je to bila povijesna neophodnost. Ali to treba znati i ne primjenjivati moralne prosudbe na ovakve stvari.
Ono što je esencijalno je razviti volju da se vide stvari, da se vidi kako su ljudska bića manipulirana, da se vidi gdje bi mogli biti impulsi kojima su ljudi manipulirani. To je isto što i težnja za osjećaj za istinu. Često sam naglašavao da to nije nešto što nam dopušta da kažemo: Ali ja sam to stvarno vjerovao, to je bilo moje pošteno i iskreno mišljenje! Ne zaista. Onaj tko posjeduje osjećaj za istinu je onaj koji istrajno teži naći istinu o stvari, onaj tko nikada ne prekida tražiti istinu i koji preuzima odgovornost za sebe čak i kada kaže nešto neistinito zbog neznanja. Jer, objektivno, nije važno da li se nešto pogrešno kaže znajući ili ne znajući. Slično je beznačajno da li držite prst na plamenu svijeće zbog neznanja ili sa svrhom; u oba slučaja ćete se opeći.

U ovoj točci moramo razumjeti što se dogodilo u tranziciji iz četvrtog post-atlantskog perioda – kada je trgovima još bila pod utjecajem duhovnog svijeta, kako je naznačeno u priči o Gerhardu dobrom — u peti period, kada je sva trgovima bila povučena u okultnu sferu koja je upravljana od takozvanog ‘Bratstva sjenki’. Ova bratstva se drže određenih principa. Sa njihove točke gledišta bilo bi iznimno opasno kada bi ovi principi trebali biti iznevjereni. Zato su bili tako pažljivi u sprječavanju Blavatsky da ih objavi ili da ih preda u druge ruke. Oni bi, u stvari, bili preneseni od Zapada na Istok; ne u Indiju već na Istok u Rusiju.

Netko sa osjećajem za ono što leži iza maye može razumjeti da vanjske institucije i vanjske mjere mogu imati različite vrijednosti, razlikovati se u stupnju važnosti u cijelom kontekstu. Razmotrimo incident u nedavnoj povijesti. Rekao sam vam toliko okultnih, duhovnih stvari tako da sam, na određeni način, ‘ispunio moje vrijeme’ i sada sam slobodan nastaviti i dati vam neke indikacije iz novije povijesti. Nitko ne bi trebao kazati da oduzimam vrijeme od posvećenja okultnim stvarima; ove stvari su također važne.

Dakle uzmimo primjer iz nedavne povijesti. 1909 dogovoren je sastanak između Kralja Italije i Cara Rusije. Do tada nije bilo mnogo ljubavi između ova dva predstavnika, ali od tada nadalje mislilo se da je dobra stvar navesti ih na međusobno druženje. Tako se dogodio sastanak u Racconigi. Nije ga bilo jednostavno dogovoriti. U opisu svih mjera koje je morao poduzeti za sprječavanje ‘incidenta ubojstvene prirode’ možete čitati da je to bilo složeno za jadnog Giolittia, koji je bio u to vrijeme predsjednik vlade.

Onda je bilo i pitanje naći pogodnu osobu koja bi platila rimsko odavanje počasti Caru. To je trebala biti osoba određene vrste. Ovakve stvari trebaju unaprijed biti dobro pripremljene tako da kada bude pogodan moment one se mogu uputiti na licu mjesta. Za postići zaista 'sočan' efekt, nije bio svatko pogodan da plati rimsko odavanje počasti Caru — počast latinskog Zapada za samozvani slavenski Istok. To bi trebala biti posebna osobnost, koju možda ne bi bilo lako nagovoriti da preuzme ovaj zadatak. Sada ‘slučajno’, kako bi rekli materijalisti, ali ‘ne slučajno’, kako bi rekli oni koji nisu materijalisti, određeni signor Nathan — kakvo vrlo talijansko ime! — bio je u to vrijeme gradonačelnik Rima. Iz mnogo razloga njegov stav je bio više demokratski i to ga uopće nije činilo sklonim da plati počasti Caru, između svih ljudi. On je bio uzeo talijansko državljanstvo kratko prije negoli će postati gradonačelnik Rima. Prije toga je bio engleski državljanin. Treba uzeti u obzir činjenicu da je bio miješane krvi; bio je sin njemačke majke i koristio ime Nathan jer je njegov otac bio čuveni talijanski revolucionar Mazzini. To je činjenica.

Dakle nagovarajući njega da plati počasti Caru bilo je moguće reći: Vidite kako se prava demokracija preobratila. Ovdje imamo nekog tko nije obična osoba već netko tko je premazan svim mastima demokracije, ali — također i netko tko je bio dobro pripremljen. Od tog momenta nadalje određene stvari postaju sramotne. Danas je poznato, na primjer, da je od tog momenta nadalje sva korespondencija unutar Trostruke Alijanse bila promptno izvještavana u St Petersburg! Ljudske strasti su također igrale neku ulogu u ovim stvarima, pošto je posebna uloga odigrana u ovom izvještavanju od dame koja je našla ‘sestrinsku’ rutu između Rima i St Petersburga. Ovakve stvari mogu očito biti pripisane koincidenciji. Ali oni koji žele gledati iza maye neće ih opisati kao koincidenciju već će tražiti dublje veze unutar toga. Onda, kada netko traži ove dublje veze, nije više u mogućnosti toliko lagati, nije više sposoban obmanjivati ljude da bi ih odvojio od istine, što je ono što je bitno.

Na primjer — ja ovo govorim da bih opisao istinu — bilo bi očito najsramotnije za široke krugove ako bi pažnju ljudi odvukli na činjenicu da se cijela invazija Belgije ne bi bila dogodila ako bi ta rečenica koju sam spominjao, koju je mogao izgovoriti Lord Grey — Sir Edward Grey je sada postao lord — ako bi ta rečenica zaista bila izgovorena. Cijela invazija Belgije se ne bi bila dogodila. To bi bio ne-događaj, ne bi se bio dogodio. Ali umjesto govorenja o pravom razlogu, ukoliko je ovo razlog pošto je mogao spriječiti invaziju, očito je mnogo udobnije tratiti vrijeme ljudi pričajući o ‘belgijskim zvjerstvima’. Ipak ona se, također, ne bi dogodila da je Sir Edward Grey poduzeo ovu, kratku mjeru. Da bi skrili jednostavnu istinu potrebno je nešto drugo, nešto što izaziva opravdane ljudske strasti i moralno ogorčenje. Ne govorim ništa protiv ovoga. Potrebno je nešto drugo. To je karakteristika našeg vremena, čak i danas kada je to posebno bolno, raditi sve da zatamnimo istinu, zaslijepiti ljude za istinu.

Ovo, također, treba biti pažljivo pripremljeno. Svaki procjep u proračunu napravio bi to nemogućim. Cijela periferija, koja je pažljivo kreirana za ovu svrhu, bila je potrebna.

Ali ove stvari su bile pažljivo pripremane, i politički i kulturalno. Svaka mogućnost je uzeta u obzir; i to je zasigurno bilo neophodno, pošto najnevjerojatnija nebriga ponekad prevlada, čak i na mjestima gdje se takve stvari najmanje očekuju. Dati ću vam primjer, objektivnu činjenicu, koja će nam omogućiti da proučimo ovu nebrigu.

Jednom je Bizmark imao vezu s određenim Usedom-om u Firenci i Torinu. Rekao sam vam prije: Moderna Italija je nastala zaobilaznim sredstvima i u stvari duguje svoje postojanje Njemačkoj; ali ovo je povezano sa svakakvim drugim stvarima. Ovo što govorim ima duboke temelje, a u politici se isprepleću svakakve niti. Tako su se jednom ispreplele niti koje su trebale pobijediti talijanske republikance. Ukratko, u određeno vrijeme jedna takva veza je postojala između Bizmarka i Usedoma u Firenci i Torinu. Usedom je bio prijatelj Mazzini-ja i ostalih koji su uživali određeni ugled u nacionalističkim krugovima.
Usedom je bio čovjek koji se dosta držao kao mudra osoba. Zaposlio je za osobnog tajnika nekog za koga se pretpostavljalo da je sljedbenik Mazzini-ja. Kasnije se pokazalo da ovaj osobni tajnik, o kojem je rečeno da je bio iniciran u Mazzini-jevo tajno društvo, nije bio ništa do obični špijun. Bizmark priča ovu priču prilično naivno i onda dodaje, kao ispriku što je toliko pogriješio: Ali Usedom je bio visoko rangirani Slobodni zidar. Mnoge stvari se mogu kazati na ovaj način i obično će se pokazati da su oni koji su umiješani potpuno nevini jer onaj tko povlači žice ostaje u pozadini.

Nemojte misliti da nema smisla pitati se zašto se dozvoljava da se ovakve stvari dogode od strane mudrih vođa svjetske evolucije — zašto su ljudska bića, u velikom stupnju, prepuštena ovakvim makinacijama, opravdavajući se da nema šanse doći do dna ovakvih stvari. Jer, uistinu, ako ih se traži iskreno, ima mnogo načina za saznati što se dešava. Ali vidimo, čak i u našem vlastitom Društvu, koliko otpora daju pojedinci kada je u pitanju slijediti jednostavnu stazu istine. Vidimo koliko mnogo stvari se koje bi trebalo uzimati objektivno u težnji za znanjem, kada bi najbolje služili dobrobiti za čovječanstvo, umjesto toga uzima subjektivno i osobno. Postoje — zar ne? — unutar našeg Društva grupe koje su vrlo pažljivo studirale esej od, vjerujem, 287 strana koji su uzeli krajnje ozbiljno i u vezi kojeg im je još zagonetno, da li je pisac — koji nam je dovoljno poznat — možda u pravu. Ukratko, unutar naših vlastitih krugova možemo ponekad otkriti zašto je tako teško vidjeti kroz stvari. Ipak, u stvari, nije uopće teško vidjeti kroz stvari samo ako se iskreno teži istini. Godinama je toliko toga rečeno unutar našeg Društva. Ako bi sakupili zajedno sve što je rečeno od 1902 vidjeli bi da ima mnogo toga što nam može pomoći vidjeti kroz veliki dio onog što se događa u svijetu. Ipak naša antropozofska duhovna znanost nikada se nije predstavljala kao da spada u tajna društva. Zaista najvažnijim stvarima smo se uvijek bavili na javnim predavanjima otvorenim svakom. Ovo je suprotnost koju treba primijetiti.

Mogu isto tako sada kazati: Ako određene struje unutar našeg Antropozofskog društva nastave postojati i ako, zbog ljudske taštine, nastave zloupotrebljavati određene stvari koje su rečene iza zatvorenih vrata — iz razloga ne većih nego što bi na sveučilištu isključili studenta prve godine od onog što se govori onima na drugoj godini — tada, eventualno ničeg ezoternog neće ostati. Ako se stvari ne uzimaju savršeno prirodno, ako ljudi nastave ustajati i govoriti: To je tajna, to je veoma ezoterno, to je okultno, i meni se ne dopusti govoriti o tome! — ako se ovakva politika nastavi slijediti od određenih struja u našem Društvu, ako oni i dalje ne uspijevaju shvatiti da bilo kakva taština mora prestati, da sve što čovječanstvu treba kazati o današnjici morat će biti raspravljano javno. Da li je moguće objaviti određene stvari, reći će potrebe trenutka. Ali Antropozofsko društvo je jedino značajno ako je 'društvo’, odnosno, ako se svaki pojedinac pobrine zauzeti stav protiv taštine, protiv gluposti i taštine i svega drugog što prekriva stvari lažnim velovima misticizma, služeći jedino za zbunjivanje ostalih ljudi i čineći ih pakosnima. Misterioznost određenih tajnih bratstava nema ništa s našim Društvom, jer mi moramo brinuti isključivo o tome što je potrebno za dobro čovječanstva. Kako sam često govorio, naši neprijatelji će biti sve brojniji i brojniji.
Možda možemo otkriti od čega su napravljeni naši neprijatelji po načinu na koji se svađaju s nama. Do sada nemamo poštenih oponenata vrijednih spomena. Oni bi bili, u stvari, samo naša prednost! Vrsta opozicije kakvu do sada srećemo je potpuno očita kroz njihove načine i sredstva djelovanja. Možemo isto tako strpljivo čekati da otkrijemo da li će daljnji oponenti biti iz samog našeg kruga, kao što to obično biva, ili od drugdje! Upravo sam imao vijesti od opozicije iz jednog sjedišta koje će se istresti na nas kao hladan tuš. Skorašnja knjiga je bila najavljena za vrijeme nekih predavanja. Autor, uobražena osoba, nije nikada pripadala našem Društvu ali je zabavljala svijet svim vrstama dvostrukih ega i takvim stvarima. Sada iskorištava šansu različitih nacionalnih mržnji i strasti za postaviti napad na našu Antropozofiju takve vrste koja pokazuje čije ruke nisu čiste.

Dakle ne smijemo izgubiti iz vida ove stvari i moramo shvatiti da je do nas samih da se čvrsto držimo smjera koji vodi do istine i znanja. Čak i kada govorimo o tekućim stvarima to smije biti samo kao težnja za znanjem i istinom. Moramo stvari gledati ravno u oči i tada svaki pojedinac može zauzeti svoju poziciju u skladu sa svojim osjećajima. Svaka pozicija će biti razumljiva, ali mora biti temeljena na istini.

Ovo su riječi koje moraju danas zauzeti posebno mjesto u našoj duši. Toliko toga ima u današnje vrijeme što zbunjuje ljude i što im je trebalo pokazati da je neophodno težiti zdravim prosudbama temeljenim na istini. Iskusili smo kako čežnja za mir osjeti sebe u svijetu jedino tako što bude utišana. I još vidimo kako ljudi postaju ljuti ako se spomene mir na jednom mjestu ili drugom. Oni su ljuti, ne samo ako netko od vojnika spomene mir, već i ako se spomene na neutralnom mjestu.

Preostaje da vidimo da li će svijet biti sposoban za dovoljnu zaprepaštenost u vezi ovih stvari. Dosadašnje iskustvo govori, recimo najmanje. U travnju i svibnju 1915 veliki teritorij trebao je biti dobrovoljno prepušten, ali ponuda je odbijena da bi se mogao voditi rat. Pošto je svjetska javnost propustila formirati barem djelomičnu prosudbu o ovom događaju, izgleda da za to nema ničeg osim da očekujemo zaista najgore. Mi isto tako možemo očekivati najgore, pošto ljudi izgledaju skloni govoriti, ne istinu, već ono što im služi svrsi. Njihovo razmišljanje je čudno i posebno u određenom stupnju. Ipak za latiti se stvari ispravno treba pronaći prave točke.

Pročitat ću vam kratki pasus napisan od strane talijana prije izbijanja sadašnjeg rata, u vrijeme kada su talijani bili ushićeni oko konflikta u Tripoliju — što ja ne kritiziram. Neću nikada reći ništa protiv pripojenja Tripolija od Italije, jer ove stvari sude različito oni koji znaju što je neophodno i moguće u odnosima između država i nacija. Oni ne formiraju prosudbe temeljene na lažima niti izražavaju mišljenja natopljena u svakakve moralističke vrline. Ali ovdje imamo čovjeka, Prezzolini, koji piše o Italiji koja mu se sviđa, koja je evoluirala izvan Italije što mu se ne sviđa. Počinje sa onim što bi Italija trebala postati, kako je pala dolje u svijetu, i onda nastavlja — direktno pod impresijom konflikta u Tripoliju:

‘A ipak, potpuno nesvjesna ovog ekonomskog risorgimenta, Italija u isto vrijeme prolazi period depresije opisan gore. Stranci su bili prvi primijetili ponovno buđenje. Neki talijani su to također izrazili, ali to su bili brbljavci koji nastavljaju o čuvenom i nečuvenom “prvenstvu Italije”. Knjiga od Fischera, nijemca, napisana je 1899, a ona od Bolton-Kinga, engleza, 1901. Do danas ni jedan talijan nije objavio rad usporediv s ovima, čak i u čast pedesete godišnjice“ujedinjenja”. Primjećuje se iznimno dobar osjećaj ovih stranaca jer, stvarno, oni izvana niti su ikada željeli, niti sada žele, znati bilo što o modernoj Italiji. Onda, kao i sada, prosudbe ljudi, ili prije predrasude o Italiji dosežu do toga da kažu: Italija je zemlja prošlosti, ne sadašnjosti; treba “odmarati na staroj slavi” a ne ulaziti u sadašnjost. Oni teže za Italijom arhiva, muzeja, hotela za medeni mjesec i za zabavu bolesnih na slezeni i plućnih pacijenata — Italijom orguljaša, serenada, gondola — punu vodiča, čistača cipela, poliglota.
Premda su oduševljeni ovih dana putovati spavaćim kolima umjesto poštanskom kočijama, oni ipak pomalo žale odsutnost kalabreških drumskih razbojnika sa pištoljem i kapom od samta. O, slavno talijansko nebo, zamrljano tvorničkim dimnjacima.
O, lijepi Napulju, oklevetan od parobroda koji su istovareni; Rim ispunjen talijanskim vojnicima; takvo žaljenje za predivne dane Papal-a, Bourbon-a i Leopoldine-ova Rima! Ovi čovjekoljubivi osjećaji još daju osnova za svako anglo-saksonsko i njemačko mišljenje o nama. Da bi pokazao kako duboko idu, sjetite se da su izražene od ljudi sa visokim ugledom na drugim područjima, kao što su Gregorovius i Bourget. Italija koja se reformirala i udebljala, Italija koja je viđena da nosi velike novčanice u svojoj torbici — to je Italija koja je napokon dobila odgovarajuće samopouzdanje. Trebamo joj oprostiti i razumjeti je ako sada reagira i ide malo dalje nego što bi trebalo u svom entuzijazmu. Deset godina je jedva dovoljno da ideja o budućnosti i snazi Italije prijeđe od onih koji su je prvi vidjeli, na većinu stanovništva koje je sada ispunjeno i uvjereno u to.
Bilo bi uzaludno kada bi naši veliki mislioci nagomilali obimne dnevnike, statističke papire, filozofske radove i knjige o modernoj umjetnosti.’

Ovo je stav, moji dragi prijatelji! ‘Bilo bi uzaludno kada bi naši veliki mislioci nagomilali obimne dnevnike, statističke papire, filozofske radove i knjige o modernoj umjetnosti.’ Sve ovo bilo bi bezvrijedno, on misli, za podići narod. Ovaj moderan čovjek nema vjere u vrijednosti i rad na kulturi ni u duhovne vrijednosti!

‘Bilo bi uzaludno kada bi naši veliki mislioci nagomilali obimne dnevnike, statističke papire, filozofske radove i knjige o modernoj umjetnosti; niti bi narod niti stranci ikada bili uvjereni, barem dok ne bi proteklo veoma mnogo godina.’

Dakle ovaj čovjek nema povjerenja u stvaranje duhovne kulture na ovaj način.

‘Velika i brutalna sila je bila potrebna da zdrobi iluziju i dade posljednjem i najjadnijem selu osjećaj nacionalne solidarnosti i rastući napredak.’

Čemu on daje osobinu sposobnosti postizanja što ni jedna duhovna kultura ne može napraviti? On kaže:

‘To je rat koji je služio ovome.’

Ovdje to imate! To je ono što su ljudi vjerovali. Tripoli je bio tamo i trebao je biti tamo. Povrh toga, oni također kažu: Rat je potreban da dovede naciju do točke za koju se nije mislilo da je treba dosegnuti sredstvima duhovne kulture.

Zaista, moji dragi prijatelji, ovakve stvari govore kada ih smjestimo uz bok sa drugim glasom koji govori: Mi ne želimo ovaj rat; mi smo nevina janjad koju su uzeli iznenađenjem. Čak i sa ove strane dolazi plač: Da bi sačuvali slobodu, da bi sačuvali male nacije, prisiljeni smo ići u rat. Ovaj čovjek nastavlja:

‘Mi mladi ljudi rođeni oko godine 1880 ušli smo u život na svijetu sa novim stoljećem. Naša zemlja je izgubila hrabrost. Njen intelektualni život je nisko pao.’

Ovo su bili ljudi rođeni oko godine 1880.

‘Filozofija: pozitivizam. Povijest: sociologija. Kriticizam: povijesna metoda, ako ne čak psihijatrija.’

Ovo zaista može biti rečeno u zemlji od Lombrosa!

‘Vrućinom na petama talijanskih dobavljača došli su i talijanski paraziti; ne samo njihovi sinovi, naši oci, već također njihovi unuci, naša starija braća. Herojska tradicija risorgimenta je izgubljena; nema ideje o plamenu u novoj generaciji. Među najboljima, religija je potonula u procjenama ali je ostavila vakuum. Za ostale je to bila navika. Umjetnost se namatala u čulnom i neestetskom gnjevu i nedostajala je bilo kakva istina ili vjera. Od Carduccia, kojeg je papa čitao uz pratnju čaše toskanskog vina i jeftine cigare, okrenuli su se d'Annunziu, bibliji naše starije braće, odjevenom prema posljednjoj modi, njegovi džepovi puni slatkiša, zavodniku i praznom hvalisavcu.’

Ipak ova marioneta — o kojem je ovdje rečeno da je ‘odjevenom prema posljednjoj modi, njegovi džepovi puni slatkiša, zavodniku i praznom hvalisavcu’ — ova marioneta je razjasnila narodu u Whitsuntideu 1915 da trebaju ono što im ni jedan duhovni rad ne može dati!

Kada su vremena ozbiljna najnužnije je praviti napore za gledati pravo u istinu, za udružiti snage s istinom. Ako ne želimo prepoznati istinu odstupamo od onog što može biti dobro za čovječanstvo. Prema tome neophodno je razumjeti da upravo u ovim vremenima ozbiljne riječi trebaju biti izgovorene. Jer danas smo u poziciji u kojoj čak i onaj tko je sedam osmina slijep treba vidjeti što se događa kada je poziv za mir utišan. Netko tko vjeruje da se možete boriti za stalni mir dok stišavate poziv za mir može, uvjerljivo, imati vrijedna mišljenja na nekim drugim poljima; ali ne može ga se shvatiti ozbiljno s obzirom na ono što se događa. Ako, sada kada smo suočeni s ovim, ne možemo se posvetiti istini, tada su izgledi za svijet veoma, zaista veoma loši.

To za mene uopće nije ugodan zadatak privući pažnju na mnogo toga što se sada odvija. Ali kada čujete što je rečeno na svim stranama, shvaćate neophodnost. Ne smijemo izgubiti hrabrost, utoliko što se najgore još nije dogodilo. Ali iskra nade je malena. Mnogo volje zavisi od ove male iskre kroz slijedećih nekoliko dana. Mnogo zavisi i od toga da li ima još ljudi koji su voljni plakati svijetu krajnju apsurdnost ovoga što se dešava — kako je to upravo sada napravljeno, čak i u najvećim gradovima na svijetu.

Svijet treba mir i patiti će veliku oskudicu ako mir nije postignut. I patiti će veliku oskudicu ako se povjerenje nastavi davati onima koji govore: Prisiljeni smo boriti se za stalni mir; i ako ovi isti ljudi nastavljaju dočekivati svaku šansu za mir sa prezirom, bez obzira kako prerušenim u pametne riječi. Ali mi smo došli do točke, moji dragi prijatelji, kada se čak i Lloyd Georgea može uzeti kao velikog čovjeka u najširim krugovima! Možemo dakle reći: Stvari su zaista daleko otišle!
Ipak ove stvari su samo iskušenja za testiranje čovječanstva. One bi ipak bile iskušenja ako bi se dogodilo ono što sam dopustio sebi izraziti na kraju božićnog predavanja, naime, ako bi se zabilježilo za sve to vrijeme da je, u vrijeme Božića tisuću devetsto i šesnaest godina nakon Misterija na Golgoti, poziv za ‘mir na zemlji među ljudima dobre volje’ utihnuo na najispraznijem govoru. Ako govori i nisu potpuno isprazni, onda su zaista još zlokobni. Ako je to slučaj, tada je neophodno prepoznati što je stvarno na djelu u ovom gašenju svake misli o miru: ta do čak nije ni pitanje o onom što se govori na periferiji, već sasvim drugih stvari. Tada će biti shvaćeno da je opravdano kazati da je ono što se sada događa krucijalno za sreću i nesreću Europe.

Ne mogu ići dalje večeras zbog kasnog sata. Ali želim utisnuti ove riječi u vaša srca!