Karma neistine

Preveo: MonteChristo, Galaksija forum

Rudolf Steiner
KARMA NEISTINE 9/13
Dornach, 24 prosinac 1916

Danas bih tražio od vas ponovno, bez iznimke, da se uzdržite od uzimanja zabilješki. Ovo vrijedi za sva tri dana.

Većina vas su bili prisutni u četvrtak na našoj raspravi u Baselu. Sada želim još jednom privući vašu pažnju na kratki izvod onoga o čemu smo tada pričali, pošto smatram da nije nevažno da te stvari znamo.

Opisao sam kako je mudrost o Kristu bila uništena u korijenu i granama od strane dogmatizma, naime, mudrost koja je bila prisutna u Gnozi koja je iskorijenjena, pošto ono što je od nje sada ostalo nije više od određenog broja fragmenata. Gnoza je bila ostatak drevne mudrosti koja izlazi iz atavističkog znanja o duhovnim svjetovima u danima ranog čovječanstva. Oni koji su posjedovali drevnu mudrost, koju su još razumijevali stari gnostici u vrijeme Misterija na Golgoti, znali su da ona sadržava pogled – nazivi su tada bili različiti – na hijerarhije koje su bile temelj stvaranja svijeta, i koje su prema tome mogle shvatiti značenje Krista. Zajedno sa Gnozom nestala je i mogućnost razumijevanja Krist-bića kao kozmičkog bića. Umjesto toga ostala je dogma koja je ovjekovječila određene neshvatljive koncepte — Kredo i tako dalje — o Krist-biću.

Ono što je bilo važno stoljećima sada je otišlo i to ne kao mudrost o Kristu koliko sama činjenica, činjenica da se Krist okrenuo prema Zemlji i ispunio Misterij na Golgoti. Pravo razumijevanje Krist-bića prvo će trebati dobiti kroz novu Gnozu, što je nešto u potpunosti drugačije od stare Gnoze, jer je to antropozofska duhovna znanost.

Još značajnije za našu polaznu točku danas je nešto drugo što sam predstavio prošlog četvrtka, naime da je na Sjeveru u vrlo ranim pretkršćanskim vremenima - rekao sam 3000 godina pr.n.e. – bio određeni običaj među narodima koje je Tacitus nazivao Ingaevones. Ovaj običaj su vodili misterijski svećenici u misterijskom centru sa žarištem na onom što je danas Jutland, dio Danske. Ovaj misterijski centar je mogao raditi u to vrijeme i u tom dijelu jer su se svi klimatski uvjeti u tim hladnijim regijama razlikovali od onih ostalih na južnim, toplijim regijama — jer svi materijalni uvjeti također imaju duhovnu pozadinu. Dok su toplije regije bile pogodnije za razvoj razumijevanja Krist-bića u Gnozi, hladniji dijelovi su pružali sebe više za razvoj osjećaja o Isusu pošto je ideja o drevnim običajima još bila rasprostranjena.

Prema tome bilo je tako da je, na Jugu, Gnoza imala više od razumijevanja o misteriji Uskrsa, misteriji Krista. Ali razumijevanje je, kao što sam rekao, bilo uništenog izvora i grana od strane dogme. Na Sjeveru, nasuprot, bilo je više od razumijevanja o misteriju Isusa, osjećaja za dijete koje je došlo na svijet da spasi čovječanstvo. Ovo je bilo bazirano ne toliko na aktualnim idejama, koje su bile izumrle, već na osjećajima koji žive duže od ideja. Osjećaji ovih drevnih običaja učinili su da je shvaćanje moguće. Dakle ispada da je na Jugu bio zadatak Crkve da iskorijeni Krist misteriju, dok je na Sjeveru bio njen zadatak da iskorijeni misteriju Božića, da je transformira u nešto neškodljivo. Onda je kasnije, u Srednjem vijeku, zaživjela ideja o Božiću koja je, može se reći, računala na uspon buržoaskih vrijednosti ne tako davnih vremena, koje se sve više javljaju u doba svitanja materijalizma. Jer buržoaske vrijednosti su u najširem smislu pratnja materijalizma. Moramo biti jasni, iako su, veće, značajnije ideje, u formi osjećaja, živjele u Centralnoj Europi upravo u osmom, devetom i čak i desetom stoljeću, jer su ovi osjećaji proistjecali pretežno iz upotrebe, kao što su procesije i drugih narodni običaji.

Sada ću još jednom skicirati ove drevne običaje. Unutar Ingaevones-a život naroda bio je čvrsto upravljan iz misterijskog centra koji je utvrđivao sezonu koja je mogla biti određena za začeče. Jedinstvo čovjeka i žene bilo je dopušteno jedino u dane proljeća, oko prvog punog mjeseca nakon proljetnog ekvinocija. To je približno bilo vrijeme koje danas nazivamo uskrsno vrijeme. Ostatak godine je bio taboo što se tiče ljudske reprodukcije, a oni rođeni u vrijeme koje je pokazivalo da je njihovo začeče bilo izvan sezone bili su gledani kao, na određeni način, ne sasvim ispravni ljudi.

Dakle rođenja ljudi začetih u ispravno vrijeme sva su dolazila zajedno u sredini zime, točno nakon našeg sadašnjeg božićnog vremena. Svi koje su Ingaevones gledali kao potpune ljude morali su biti rođeni u to vrijeme. Rođenja su morala pasti u vrijeme najtamnijih zimskih dana, kada su stabla bila pod snijegom a ljudi ograničeni na svoje primitivne nastambe. Koristeći današnji jezik, svako dijete je bilo na određeni način božićno dijete, dijete zimskog solsticija.

To je utjecalo na okvire uma i duše ljudi. Pošto se ništa u vezi začeća nije odvijalo u ostalom dijelu godine, stara sneno-svjesna vidovitost je bila sačuvana. I kada se vrijeme začeća približavalo kako su se dopušteni proljetni dani dovlačili, nesvjesna stanja su preuzimala. Do začeća je dolazilo u stanu nesvjesnosti, ne pri budnoj svijesti. Međutim, žena koja je zatrudnjela bila je stvarno svjesna vizionarskog pojavljivanja duhovnog bića koje se spušta iz duhovnih svjetova da bi najavio dolazak djeteta. Ove žene su čak predviđale lice dolazećeg djeteta. I ovo najavljivanje je, kako smo vidjeli, odzvanjalo u vrijeme lukina evanđelja u najavi Mariji od arhanđela Gabrijela. Vidjeli smo da tamo čak postoji i fragment anglo-saksonske runske pjesme koja govori o tome što je postojalo u staroj svijesti a ono na poluotoku Jutland je stvarno bio misterijski centar koji je onda migrirao istočno.

Sada se čovječanstvo, naravno, razvija, i razvoj je dio čovječanstva. Tako je ovaj misterijski centar mogao postojati jedino u najdrevnijim vremenima, jer, da je ostao, tamo ne bi bilo razvoja vrste svijesti potrebne kao zadatak četvrtog, a poslije i petog post-atlantskog perioda. Vidovita svijest običaj će teško naći bilo gdje u sjevernim regijama, gdje je iščeznuo, čak i u drugom mileniju pr.n.e., a viđeno je da je potpuno iščeznuo u prvom mileniju pr.n.e.. Od tada, ljudsko začeče i rođenje bili su više ili manje prošireni preko cijele godine i više nema znanja o silasku iz kozmičkih svjetova preko zvjezdanih konstelacija, niti koliko osobna sudbina na zemlji zavisi od konstelacija pod kojima je rođen. Ljudsko začeče i rođenje je rašireno preko cijele godine.

Paralelno s ovim razvojem je izranjanje nove svijesti, izranjanje mogućnosti za slobodu za ljudsko biće i tako dalje.
Jedna zadnja stvar je preostala, međutim. Nešto je postojalo u regiji gdje je danas Danska; to je migriralo od plemena do plemena dok nije dosegnulo Istok, gdje će Krist-biće biti inkarniran u jedno trošno tijelo još uvijek viđeno u vezi konstelacija.
Prvorođeni od mnoge braće postaje zadnjerođeni od onih koji su viđeni u vezi sa zvjezdanim konstelacijama. U evoluciji zadnji ostatak od starog uvijek se vezuje s onim što je novo.

Pošto su se u sjevernim predjelima razvili osjećaji da se ljudsko biće pojavljuje na Zemlji u posvećeno vrijeme, dolazi do toga da se ovdje, također, okruženi ehom ovih atavističkih osjećaja, mogu razviti osjećaji i za Isusa. Prema tome naći ćete da su u ovim sjevernim krajevima glavni osjećaji i bolje razumijevanje bili za Evanđelje po Luki, i da je božićna misterija radila jače od uskršnje misterije, koja je bila zatvorena unutar tajni crkve, dok je božićna misterija postala opća.

Napomenuo sam prošli četvrtak, i možda ću moći detaljnije ići kroz to u ova tri dana, da se svake tri godine posebna pozornost davala onom tko je bio prvi rođen nakon dvanaest sati u noći koju danas zovemo Božićna noć, prvorođenom svake četvrte godine, prvom koji će se roditi nakon tri godine. Sudbina ovog prvorođenog je bila prolaziti određene procedure do njegove tridesete godine. Sve do tridesetih godina držan je odvojeno i bio odgajan od strane misterijskih svećenika. Njegovoj duši davan je poseban smjer. Sudbina njegove duše je bila da prolazi iskustva na poseban način za vrijeme prvih trideset godina života. Ova iskustva i procedure su bile da ga dovedu — ovo je danas jedva razumljivo — u njegovim tridesetim godinama do unutarnjeg razumijevanja veze između ljudskog biča i duhovnog svijeta koji ga okružuje. Određena sasvim specifična unutarnja iskustva za vrijeme tih trideset godina bila su da ga postepeno dovedu do ove točke.

Najprije je ovaj prvorođeni trebao razumjeti, čak i kao maleno dijete, kako su ljudska bića povezana sa duhovnim svijetom preko svog anđela. Odvojeno od ostatka svijeta, neometano od uobičajenih koncepata koji ulaze u dušu djeteta iz njegove okoline, on bi ostajao blizak duhovnim radnjama i duhovnim događajima i, za početak, razvio duboku svjesnost o svojoj vezi s anđeoskim bićem koje mu je bilo vodič — njegov angelos. Na ovakav način ovo dijete je bilo opremljeno s dušom kojoj je bilo rečeno nešto veoma posebno, o čemu ćemo možda moći govoriti za vrijeme slijedećih par dana. Ovo posebno učenje se izražavalo govoreći da je dijete postalo 'gavran’. Ovo je bio stupanj inicijacije koja je bila široko rasprostranjena i bila posebno sadržana u perzijskoj inicijaciji Mitre, o kojoj sam govorio proteklih godina. Onda se ova duša uzdizala do čak intenzivnijih osjećaja za njenu povezanost sa duhovnim svjetovima; ovaj prvorođeni je u svojoj duši trebao oživjeti tajne duhovnih svjetova.

Ovo danas ne bi bilo moguće, jer se naša svijest razvija pod različitim uvjetima. Ali, u onim drevnim vremenima, kada je bilo moguće razviti snenu svijest ovo je još uvijek bilo savršeno moguće. Kada je dijete naraslo u mladića — uvijek je bio mladić, djevojke se nisu računale — dano mu je vodstvo nad pojedinim oblastima, manjim dijelovima plemena. Konačno, morao je služiti u administraciji i vladanju manjim zajednicama. Ali važno je zapamtiti da su ovi poslovi oko vladanja uvijek vođeni na takav način da je mladež uvijek bila zaštićena od vanjskih utjecaja, posebno zaštićena od utjecaja raznih egoizama; bio je najpažljivije zaštićen od utjecaja egoizama, od utjecaja koji dolaze preko vanjskih iskustava.

Tako je bilo postignuto to da je, na kraju ovih tridesetih godina, mogao preuzeti ulogu predstavnika cijelog plemena. Kada je dosegnuo dob od trideset bio je spreman svjesno upiti veze čovjeka sa cijelim kozmosom. Postao je ono što se u misterijskim centrima nazivalo ‘sunčev junak’. Sada je bio predodređen da vlada plemenom na tri godine. Nitko osim ‘sunčeva junaka’ nije mogao voditi pleme. Bilo mu je dopušteno vladati samo na tri godine. Po završetku tri godine nešto drugo, o čemu ću govoriti, je napravljeno s njim pod vodstvom Misterija. Naročito, u svim sporazumima koji su emanirali od plemena Ingaevones, nikom nije bilo dopušteno biti kralj na duže od tri godine, i nitko nije mogao postati kralj tko nije prošao ovo što sam opisao.

Vidite, oblikovanja u ovim plemenima, postala su kostur, iz kojeg su kasnije evanđelja kreirala život Krista Isusa. Ove zajednice su živjele u veoma drevna vremena. Samo simboli onog što se prije odvijalo došli su u kasnije doba. Prema tome vizija objave djeteta majci došla je u kasnije doba kao obožavanje Nerthus, ili Ertha-e. A činjenica da se akt začeća morao odvijati nesvjesno još je uvijek napominjana u Mitu o Nerthus ispričanom od Tacita stotinu godina poslije rođenja Isusa. On opisuje kako Ertha — koja je muško-žensko, ne samo žensko, jer je ona isto što i bog Nerthus — dolazi u svojim kočijama; drugim riječima, ona je nitko drugi do anđeo objave. Zatim su oni koji su joj služili morali biti povučeni u more — ubijeni. Ovo je eho o uranjanju čina začeća u nesvijest u tim drevnim danima.

U ovom mitu o Ertha-i u njenim kočijama i robovima koji je prate ali su utopljeni čim je njihova služba završila, u ovom mitu o Nerthus, mi imamo u životu osjećaja eho nečega što je prije bilo astralna realnost, nečega što je bilo proživljeno astralno. Nerthus procesije su održavane u nekim krajevima sve do nedavno u povijesti, sve do ranih stoljeća kršćanstva. Bile su Ertha procesije čak i u Švabiji. To su bili odjeci drevnih dana. Oni koji su u starijim vremenima, kroz određene rituale koji su još postojali kao eho drevnih poganskih vremena, znali nešto o ovom ranijem mileniju, osjećali su i mislili o ovim procesijama Ertha-e u njenoj kočiji: Ovo je ono što su radili naši preci. I kada se odigrao taj jedan događaj koji je bio život Isusa, to je dovedeno u vezu s onim što je bilo uobičajeno u drevnim vremenima. To je bilo onda bolje shvaćeno s osjećajima, na nivou osjećaja.

Prema tome redovnici i svećenici su ulagali sve napore da iskorijene bilo što što bi njihovo stado podsjećalo na ove stvari. Ove stvari su iskorijenjene jednako pažljivo na Sjeveru kao što je Gnoza na Jugu. Inače bi ljudi bili znali, dovodeći u vezu ove drevne običaje s Misterijem na Golgoti, da ovaj Misterij, utoliko što je božićni misterij, nije bio drevni, prirodni običaj doveden u sadašnjost već točnije da je bio zamijenjen u osjećaju za božićni misterij sa nečim na višem nivou svijesti. Ali ovo se nije znalo svjesno. Ovo je trebalo biti potisnuto u podsvijest, jer tamo uvijek postoje određene snage koje računaju s nesvjesnim. Veliki dio onog što se dogodilo u povijesti dogodilo se jer su se svjesne i nesvjesne stvari dovele zajedno od strane onih koji znaju kako te stvari dovesti zajedno.

Mi s pravom govorimo o onom što se događa kada idemo od četvrtog prema petom post-atlantskom periodu. Ali čak i u tranziciji od trećeg na četvrti ima korak naprijed u ljudskoj svijesti prema povećanoj ego-svijesti, povećanoj budnoj svijesti.
Drevne snene vizije duhovnog svijeta su nestale. Na Sjeveru ovo je izražavano govoreći da je Vanir, koji je bio povezan s onim što su davale vizije, bio zamijenjen Aesir-ima, koji su zaista bogovi za dobro razvijenu dnevnu svijest. Ovo je što je rečeno na Sjeveru za vrijeme četvrtog post-atlantskog perioda, dok nisu sva ovakva sjećanja iskorijenjena od svećenika. U petom post-atlantskom periodu, kada se materijalizam, ili prije ‘kristijanizam’, pojavljuje, ove stvari su već bile nestale. Dok su na jugu grci imali svoje bogove: Zeus, Apollo i drugi, narodi na sjeveru su imali Aesir, riječ koja je povezana sa esse, biti, što je zato povezano s biti viđen, biti viđen očima. Ali za vrijeme trećeg post-atlantskog perioda drevni narodi koji su nastanjivali sjever Europe imali su Vanire. Ovi Vaniri su bili daleko bliži ljudima. Nerthus, koji postaje Nört na Sjeveru, je jedan od Vanira, koji je najavljivao svako začeče ili rođenje. Sada sam rekao da je ono što je postojalo prije uvijek bilo sačuvano u kasnijim vremenima u simbolima. Prema tome nešto što sam vam do sada samo skicirao i u što ćemo moći ići dublje slijedeći dan ili dva, naime, znanje povezano s postajanjem ‘kraljem’, postajanjem ‘sunčevim junakom’, je preneseno prvo kao kult-mit i onda kao mit. Mi moramo praviti razliku između kulta-mita i mita kao takvog. Kult-mit je nešto što se još odigravalo u vanjskim običajima kao ‘sneno odigravanje’ onog što je podsjećalo ljude na drevne vidovite vizije.

Prema tome, u vrijeme kada ovo što sam opisao nije više radilo, imamo u mitu o Balduru, mitu o bogu Baldur koji se igrao u mnogim plemenima kao misterijska drama, eho onog što je bilo obuhvaćeno u ‘postajanju kraljem’. Prvo je postojao kao realnost. Kasnije se igrao kao misterijska drama. Onda je postao mit koji se samo pripovijedao. I konačno je iskorijenjen od strane redovnika i svećenika. Baldur je jedan od Aesir-a, odnosno, on je bio jedan od vladajućih duhovnih snaga u vrijeme kada je čovjek već imao probuđenu ego-svijest. Vanir je već bio iščeznuo, i još je Baldur preostao kao predstavnik bića koje će postati kralj, prvorođenog koji dolazi svake tri godine.

Bilo je kazano, u određeno vrijeme u njegovom životu, Baldur ima snove koji najavljuju njegovu smrt. Kasnije su se ovi snovi ostvarili. Ali ovo nije značilo samo da je osjećao dolazak njegove fizičke smrti. Značilo je da, pošto je završio tri godine služenja kao kralj, bio je podignut iz odgovarajuće svijesti, na viši stupanj svjesnosti. Do tada je bio zaštićen od kontakta sa vanjskim materijalističkim svijetom. Ovakav kralj živio je unutar svećenstva da sav egoizam može otići od njega i ništa ne može ući. Nije mu bilo dopušteno biti kralj duže od tri godine. Prema kraju ove tri godine Baldur je osjećao dolazak kraja njegovog kraljevskog dostojanstva. Ovo je značilo, prema drevnim vjerovanjima, da je bio spreman za kontakt sa vanjskim svijetom. Prvo je morao vladati, ali to je trebao raditi isključivo u skladu s željama duhovnog svijeta. Poslije je postao nešto drugo; ulazio je u vanjski svijet.

Za nekog tko nikada prije nije imao ovakav kontakt ovo je bilo, u stvari, vrsta smrti. Ovo je bilo izraženo u njegovim snovima. Mit opisuje kako su bogovi čuli o ovim snovima i postali uznemireni. Uvijek moramo misliti o ljudskom elementu u odnosu na božanski element na način da su u drevnim misterijima ujedinjeni. Kada je, prema kraju njegovog vremena kao kralja, Baldur osjećao da se približava trenutak, bogovi — to jest misterijski svećenici — postaju nestrpljivi i čine da se sva stvorenja i svi uvjeti na Zemlji zaklinju da neće naškoditi Balduru. Zaboravljaju samo na jednu malu beznačajnu biljku — imelu, božićnu biljku. Loki, neprijatelj Aesir-a, nalazi imelu. I iskoristi je na festivalu bogova, to jest, na događaju koji je bogu Balduru prvi kontakt sa vanjskim svijetom.

Ovdje imamo drevni božićni festival, i običaj imele povezan s Božićem je još danas u sjećanju na ovaj drevni običaj koji je u vezi postavljanja novog kralja na mjesto starog. Kontakt starog kralja sa materijalnim svijetom opisan je u misterijskoj drami i mitu. Sve stvorene stvari su prisegle da neće naškoditi Balduru. Sada ih koriste bogovi koji ih bacaju na Baldura i gađaju ga sa njima. Ništa — nikakva biljka, nikakva životinja, nikakva bolest, nikakav otrov — ne može mu naškoditi. Samo je Loki otkrio imelu, koju je donio u zajednicu bogova — to jest, svećenika — i dao je slijepom bogu Hödr-u. Hödr kaže: Što da radim s imelom? Slijep sam i ne mogu vidjeti gdje Baldur stoji, Ne mogu ga gađati kao drugi bogovi. Ali Loki mu je pokazao smjer i on je pogodio Baldura s grančicom imele. Baldur je bio ranjen i umro.

Dakle Hödr je onaj koji se javlja kao predstavnik vanjskog, materijalnog svijeta, utoliko što materijalni svijet nije shvaćen kao povezan s duhovnim svijetom već živi kao parazit. ‘Höd’ je drevni naziv za bitku ili rat, dok ‘Baldur’, pošto još postoji danas, može biti praćen unatrag do drugog značenja od kojeg se najbolje, još sačuvano, javlja u anglo-saksonskom. Kako sam nedavno pokazao, ‘Tag’ je pojavljuje na ranijem stupnju glasovnih pomaka kao ‘day’. ‘Bal day’ je mogući naziv, čak iako anglo-saksonski. Znači ‘shining day’, što izražava Baldurovu vezu sa dnevnom sviješću, onom sviješću koja nije došla u čovječanstvo sve do četvrtog post-atlantskog perioda. Hödr je predstavnik materije, tame, ali također bitke i sukoba. Baldur je predstavnik razumijevanja, znanja, svijetla — naime, onog svijetla koje sjaji u ljudskoj duši u stanju svijesti koje se razvilo od četvrtog post-atlantskog perioda.

Dakle u mitu o Balduru imamo posebnu verziju božićnog misterija. Svjesnost o vezi između mita o Balduru i božićnog misterija također je bila iskorijenjena od redovnika i svećenika. Jer Baldur ima neke od dobrih kvaliteta Lucifera, a Hödr ima neke dobre kvalitete kasnijeg Mefistofelesa-Ahrimana. Ne mislim 'dobre’ u moralnom smislu već u smislu onog što je neophodno za evoluciju. Ovakve stvari su, također, povezane sa evolucijom u cjelini. Za vrijeme četvrtog post-atlantskog perioda za ljudsko biće da bude vođeno u duhovni svijet na drevni način kao što je to slučaj u starim sjevernim misterijima.
Ovo je trebalo biti s vremenom promijenjeno, jer uvjetovani način, kasnije samo prisutan u atavističkoj formi, uvjetovani, vidoviti način — još sa određenim ehom snene svijesti, koji je odgovarao četvrtom post-atlantskom periodu — nije se mogao oduprijeti čvršćim zahtjevima materijalističkog doba. Ova veza drevne vidovitosti iz četvrtog post-atlantskog perioda na ono što je došlo kasnije izražena je u mitu opisujući kontrast između Baldura i Hödr-a. Što je ovdje na djelu, što je iza činjenice da Baldur — predstavnik ljudske svijesti, koja može biti prosvijetljena od strane božanstva — može biti ubijen kroz utjecaj zlih sila od Loki preko Hödr-a, boga bitke, rata i tame? Iza svega ovoga leži činjenica da u našem dobu, kako je već dugo vremena i kao što će još biti kroz neko vrijeme, uvijek mora biti na djelu zajedno i svijetlo i tama. Pokušati i uvjeriti ljude da bilo što u fizičkom svijetu, svijetu maya-e, može biti potpuno dobro, je ništa drugo već religijski egoizam. Svako svijetlo ima svoju sjenu, i potpuno shvaćanje ove činjenice je iznimno važno i značajno.

Uzmimo primjer. Pod utjecajem božićne misterije za nas bi bilo moguće da uđemo dublje u brojne stvari koje smo nedavno raspravljali. Dakle uzmimo primjer. Često sam sugerirao da ako bi došlo do toga da ljudi duhovnu znanost uzimaju potpunije tada bi, na primjer, utjecala na medicinu, umjetnost liječenja. Određene više fizičke metode liječenja bile bi pronađene za bolesti duše, a više duhovne metode za tjelesne bolesti. Reći ću vam zašto ovo još nije moguće: Jednostavno zato jer je grijehe kreirao zakon a nije zakon kreiran od grijeha. Toliko dugo dok zakoni rade na takav način da smatraju da ih predstavlja materijalistička medicina — a takav je slučaj danas — toliko dugo pojedinci, bez obzira na temeljitost njihova uvida, neće moći ništa napraviti i, zaista, ne trebaju ništa napraviti. Ali doći će vrijeme u ne tako dalekoj budućnosti kada će medicina, umjetnost liječenja, inkorporirati impulse koji dolaze od duhovnog znanja. Ovo samo želim naznačiti na trenutak, pošto u stvari vodim do nečeg drugog. Znanje o silama liječenja je neodvojivo od znanja o silama bolesti. O jednom se ne može misliti bez drugog. Nitko na svijetu ne može primiti znanje o silama liječenja, bez da u isto vrijeme uči o silama bolesti.
Dakle možete vidjeti koliko je značajno za ljude da budu u potpunosti moralni s obzirom na ovako ozbiljne stvari. Jer netko tko može izliječiti dušu osobe može je u istom stupnju i napraviti bolesnom. Prema tome ovakve istine ne mogu biti otkrivene čovjeku od bogova dok se ne dosegne određeni stupanj morala na kojem se medicina liječenja ne može transformirati u otrov.

Ovo vrijedi ne samo za situacije u kojima imamo posla sa nenormalnim stanjem tijela ili duše već i na ono što se zbiva u socijalnom životu. U onom što je bilo rečeno u nedavnim predavanjima vidjeli ste prilično jasno da impulsi rade u socijalnom životu ljudskih bića, dobri i loši impulsi, koji mogu biti upravljani od onih koji razumiju ove stvari, i zaista su često upravljani na sasvim iznimne načine. Shvatit ćete da je jednostavno neophodno da to bude tako, jer čovječanstvo mora na vlastitoj koži učiti kako postići dobro. Znam vrlo dobro koliko se ove stvari malo uzimaju ozbiljno, čak i u našim krugovima, i kako su zatucane isprike i primjedbe. Ali i to isto sada treba biti tako.

Kako kod pojedinaca, tako i u socijalnom životu: Određeni impulsi mogu biti upravljani i vođeni na jednu ili drugu stranu. U socijalnom životu, posebno, još je dan danas moguće u priličnoj mjeri koristiti nesvijest, jer svako doba ima svoj nesvjesni aspekt. Čim počnete računati na nesvijest ili podsvijest moguće je postići efekte koji se prilično razlikuju od onog što se može napraviti svjesno, jer današnja svijest neće postići prirodnu vezu s kozmosom sve do šeste post-atlantske epohe. Danas, oni koji računaju na nesvijest dovode stvari od četvrte post-atlantske epohe bilo na mefistofelovski bilo na luciferički način. Sada, je prikladno sa našim sadašnjim stremljenjima u ovim grobnim vremenima primijeniti opće istine ove vrste na pojedinu situaciju, jer prikladno je ne samo za igranje teozofskih igara već i za skupljanje ozbiljnog znanja koje zadire u stvarnost, čak iako ovo ozbiljno znanje može imati zahtjeve kao što je stupanj predrasuda koji postoje u našim osjećajima. Također, mi smo u suglasju s osjećajima za Božić ako odlučimo pristupiti ozbiljnosti života. U današnje doba mi si ne možemo dopustiti odavati se luksuzno sentimentalnim osjećajima za božićno drvce, jer pravo božićno raspoloženje angažira osjećaje u vezi sa grobnim i iskustvima uništenja u našem sadašnjem vremenu.

Možete vidjeti, posebno u svakodnevnom životu ljudi, što se događa kada se na njih utječe na podsvjesnom nivou. Možete hipnotizirati pojedinu osobu, tako da kada je hipnotizirana ona je u vašoj moći, i možete napraviti da učini stvari koje u budnom stanju ne bi nikada ni promislila. Možete ga hipnotizirati, što znači dovesti ga u stanje svijesti koje pripada davno prošlom dobu, i možete imati s tim svakakve namjere. Na isti način je moguće hipnotizirati cijele zajednice. Pojedinačna osoba je jača u fizičkom svijetu nego je to grupa, pa je prema tome neophodno znatno smanjiti njenu svijest da bi radili kroz nju dok je u ovoj drugoj svijesti. U slučaju zajednice ili grupe ljudi smanjenje svijesti ne mora se niti primijetiti, jer može biti daleko neznatnije. Ipak određene stvari se ne mogu postići govoreći, na primjer, na način na koji mi razgovaramo jedan s drugim. Prema tome moram naglasiti opet i ponovno: Nikada neću razmatrati da govorim drugačije nego u teškim konceptima koji zahtijevaju intelektualno razumijevanje, tako da je svaka osoba prisiljena slijediti liniju misli i formirati koncepte od onog što je rečeno. Ako uzmemo peti post-atlantski period i njegove zahtjeve ozbiljno, neće biti u pitanju nikakva želja za provođenjem bilo kakvog trovanja, ili namjera da se radi s bilo čime drugim osim intelektom. Čak i netko tko ništa ne zna o duhovnoj znanosti, ali ima određenu svijest o tome što znači biti u petom post-atlantskom periodu, respektirati će unutarnju slobodu ljudskog bića i govoriti na način koji ne obmanjuje osjećaje niti radi poremećaje u duši.

Bilo bi različito s osobom koja želi postići efekte različite od onih koje sam opisao, to jest, ako je netko želio koristiti smanjenu svijest, koja se može postići daleko lakše u gomili nego pojedinačno, pošto za gomilu nije potrebna hipnoza. Znate kako gomila, grupa, može biti podložna određenom zatrovanju ako se rukuje na pogodan način. Rekao sam u ranijim prilikama da sam sreo govornike koji su instinktivno znali kako govoriti na način koji se direktno ne obraća intelektu već koriste slogane i kazuju slike da bi govorili svijesti što je nekako iskrivljeno, nekako delirično. Kako sam rekao, pristup mora biti jači u slučaju pojedinca, ali za gomilu nije mnogo potrebno. Za ovo sam vam dao primjere.

Potpuno pristaje kontemplirati ove stvari u raspoloženju suštine koja odgovara ovim danima, jer su duboko povezane sa božićnim i uskršnjim misterijima. Prije nekog vremena sam opisao kako sam bio dirnut u mladosti kada sam se susreo s ovakvim efektom u određenoj situaciji. Vrlo često sam se pozivao na ovaj primjer: Moja karma me vodila u pravo vrijeme da čujem propovijed vrlo značajnog jezuitskog oca. Mogao sam gledati kako je određena slika pojačana u ljudima pomoću određenih riječi; Vidio sam ih uvjerene na način koji nije uključivao njihov intelekt već dovedene kroz određenu vrstu delirijskog raspoloženja. Pogledajmo primjer. Jezuit je propovijedao o neophodnosti vjerovanja u uskršnju ispovijed i rekao je, u efektu, slijedeće: Dakle, naravno da nevjernici misle da je uskršnju ispovijed pokrenuo Papa ili kardinalski kolegij.
Kakva ideja, moji dragi kršćani! Kada netko podržava da je uskršnju ispovijed osnovao Papa i svećenici to može biti uspoređeno s tim kada netko gleda vojnika kako stoji pokraj topa, sa časnikom do njega kako mu izdaje zapovijedi. Vojnik samo treba upaliti fitilj i kugla odlazi. Moji dragi kršćani, usporedite vojnika s Papom u Rimu i časnika koji daje zapovijedi s Bogom! Samo zamislite časnika kako stoji vičući 'pali', i vojnika kako pali fitilj bez ikakve vlastite volje. Kugla odlazi. Ovo je ono što Papa radi. On sluša božje zapovijedi. Bog je zapovjedio — Papa je kao vojnik koji pali fitilj — i tako imamo uskršnju ispovijed. Biste li rekli da je vojnik koji stoji kraj topa i pali fitilj također izumio i barut? Malo je vjerojatno da ćete reći da je vojnik izumio barut kao što podržavate da je Papa izumio uskršnju ispovijed! I svi ljudi su bili uvjereni, naravno! To je bilo savršeno očito.

U određenim zajednicama ove se stvari moraju naučiti, naime, kako opisati stvari u slikama, kako koristiti slike, napraviti pojačanje, i upotrijebiti usporedbe. Ovo je posebna umjetnost koja je marljivo prakticirana u sivim bratstvima. Ali nije potrebno pripadati sivom bratstvu da bi prakticirali ovakvu umjetnost. Netko može biti ovisan na ovaj ili onaj način od sivih bratstava, možda i ne znajući kako je ovisan, i može koristiti ove metode.

Na čemu je sve ovo temeljeno? Temeljeno je na činjenici da je različita vrsta duševnog života prisutna kada razgovaramo na način pogodan za peti post-atlantski period, jer tada usmjeravamo sebe na intelekt a ne na vrstu delirijuma do kojeg će doći ako smo koristili neka sredstva kakva sam upravo skicirao. U petom post-atlantskom periodu moramo naučiti odoljeti Hödr-u, moramo naučiti odoljeti ostacima ranijeg vremena što sliči imeli koja je postala parazit u svijetu biljaka. Moramo naučiti odoljeti Hödr-u, nesvjesnom, slijepom, strastvenom, deliričnom.

Možemo dobiti tu sposobnost samo ako načinimo razumijevanje takvim da se osjećamo sasvim izolirani od svijeta, dok oni koji razviju delirični tip svijesti trenutno privlače kozmičke efekte; privlače kozmičke efekte dolje u sadašnjost. Sa sviješću petog post-atlantskog perioda mi stojimo izolirani na Zemlji. Kod delirične svijesti, kozmički efekti su povučeni u dušu. Sve ovo, naravno, treba biti upotrijebljeno na pravi način. Uzmimo aktualni slučaj.

Netko tko danas želi raditi na drugima, na one čija svijest je delirična, s namjerom postizanja određene svrhe, može napraviti slijedeće: Može se prisjetiti kada je nešto slično postojalo u ranijem dobu kada su zvjezdane konstelacije također bile slične. Sada pošto se sve na svijetu događa u valovima, tako da se određeni val vrati na površinu nakon izvjesnog vremena, da bi postigao određene efekte može koristiti događaj koji je pod sličnim kozmičkim uvjetima kao kopija ranijeg događaja; može ga napraviti kopijom ranijeg događaja. Pretpostavimo da netko želi postići nešto utječući na druge u njihovoj deliričnoj svijesti, izvodeći neke procedure koje uključuju određene stvari. On ide natrag u povijest i priziva nešto što se dogodilo ranijeg datuma pod sličnim konstelacijama zvijezda.

Pretpostavimo da netko želi donijeti nešto u određeni dan u proljeće određene godine. Utvrdivši da su to Duhovi, on ide natrag kroz vrijeme dok ne nađe događaj koji je sličan onom koji on želi donijeti. I mora padati u godini kada datum Duhova pada približno u slične dane mjeseca. Tada će i zvjezdane konstelacije ugrubo biti iste. Upotrebom svega ovoga biti će moguće raditi na onima u stanju delirične svijesti. U smislu da će biti moguće, dovodeći stanje delirične svijesti pod određenim zvjezdanim konstelacijama, pogoditi cilj kod ljudi koji su uvijek vrsta Baldura u petom post-atlantskom periodu; drugim riječima, biti Loki sa slijepim Hödr-om, ili kroz slijepog Hödr-a.

Sada uzmimo stvarni slučaj: U ranijem dobu Duhovi su padali 20 svibnja 1347. U ovo vrijeme na određeni dan glasnici su, sa svojim trubama, koračali s gomilom — nije bitno da se njihova veza sa misterijem Duhova razlikuje od današnje — vodeći Cola di Rienzi-a, koji je napravio proklamaciju, iz tog važnog mjesta u Rimu pod takvim posebnim zvjezdanim konstelacijama koje su padale 20 svibnja, koja mu je dala titulu rimskog tribuna. Impresija koju je napravio bila je usporediva s impresijom napravljenom nad grupom ili gomilom ljudi u stanju delirične svijesti. Jer je gomila vjerovala da je Cola di Rienzi donio Sveti Duh; a upotreba zvjezdane konstelacije vremena napravila je mogućim, premda za samo veoma kratko vrijeme, da postigne što je namjeravao.

Iznimna kopija ovog događaja dogodila se pod istim zvjezdanim konstelacijama 1915 kada je, ne Cola di Rienzi, već Signor d'Annunzio sazvao gomilu na istoj točki na veoma sličan način! Ponovno je na deliričnu svijest utjecano sa idejama i simbolima koji su prizivali slike koje su bile eminentno prikladne za obraćanje ovoj deliričnoj svijesti. Ja ne kritiziram bilo čiju svjesnost već samo izvještavam činjenice — činjenice koje su, ako želite, bile gurnute koliko je god moguće dolje u nesvijest. Ali to ne mijenja njihovu efikasnost. Na Dan Duhova 1915 u Rimu se dogodilo isto što se dogodilo i na Dan Duhova 1347, koji je isto pao na 20, 21 svibanj. Jedan dan ne pravi razliku. Naprotiv, konstelacija je bila identična. Na Duhove 1915 bilo je ponovno odigravanje onog što se desilo pod Cola di Rienzi-jem 1347. Novi događaj je tako bio posebno efikasan, jer je bio rođen na istim vibracijama, istim valovima, istim uvjetima.

Povijest će se razumjeti samo ako se znaju ove činjenice, kada bude poznato što se može postići uz pomoć ovakvih činjenica. Bez obzira kakvi su bili utjecaji, Signor d'Annunzio, kroz život koji je do tada vodio, imao je mogućnost podleći svim vrstama utjecaja, i imao je snagu da te utjecaje iskoristi. Samo ću naznačiti da je, zbog svoje ranije poezije, ovaj pjesnik od strane kritičara koji su predstavljali zdravu stranu Italije prozvan ‘Pjevač sve sramotne degeneracije’. U svakodnevnom životu njegovo je ime bilo Rapagnetta, što mi je rečeno da znači ‘mala repa’, ali on je sebe nazvao d'Annunzio.

Pod ovim zvjezdanim konstelacijama Signor d'Annunzio je održao govor koji možete sami procijeniti jer ću vam ga glasno pročitati koliko najbolje mogu. Da vam predstavim stvar: Bile su dvije stranke u Italiji u to vrijeme, Neutralisti i Intervencionisti, a Signor d'Annunzio je sebi postavio zadatak transformirati sve Neutraliste u Intervencioniste. Neutralisti su željeli očuvati neutralnost, a Giolitti, čovjek koji je bio dugo vremena veoma aktivan u talijanskom političkom životu, bio je za neutralnost. Taj govor od d'Annunzio-a, koji je bio kao ponavljanje onog koje je davno održao Cola di Rienzi pod istim zvjezdanim konstelacijama, išao je ovako:

‘Rimljani!

Jučer ste pokazali svijetu plemenitu priredbu! Vaša beskonačna, dobro organizirana procesija nalikovala je na one svečane procesije drevnih dana koje su se sakupljale ovdje u hramu Jupitera Maksimusa; i svaka ulica kroz koju je ovakva sila koračala, ovakva sila spojena ovakvim dignitetom, postaje Sveta Ulica. Nevidljivo ste u svoju sredinu privukli, na nevidljivoj kočiji, statuu naše velike majke.

Blagoslovljene bile rimske majke koje sam jučer vidio u procesiji, majke koje su rodile svoje sinove na svojim rukama i nosile na svojim čelima znak hrabrosti i tihog žrtvovanja.

Ima li ikakve potrebe za opominjanjem kada je svaki kamen rječit? Narod Rima je bio spreman pocijepati cestovno kamenje izgaženo od konja koji su davno trebali čvrsto stajati na granicama Istre, umjesto da ostaju ovdje, pokoreni sramom, da brane gnijezda otrovnih stvorenja, domove izdajnika! Kakva mora biti tuga naših mladih vojnika! — Kakav iskaz discipline i samoodricanja su dali, kada su štitili, od gnjeva ljudi, upravo one koji su ih ocrnili i oklevetali, ponižavali ih ispred njihove braće i neprijatelja. Zaplačimo: “Živjela vojska!” To bi trebalo u ovom času! Od svih odvratnih akcija počinjenih od Giolitti-ja i njegovog društva ovo je najodvratnija: klevetanje našeg oružja i naše nacionalne obrane. Sve do jučer su išli daleko s dvojbom, sumnjom, i zanemarivanjem za naše vojnike — naše zgodne, dobre, jake, hrabre, nagle vojnike, cvijet našeg naroda, pouzdane heroje sutrašnjice. Uz ono što su teška srca napravili učvrstili su svoje bajunete da bi odbili upravo one čija je jedina svrha bila da ih osvete!

O moji divni drugovi! Danas je svaki dobar građanin vojnik za slobodu Italije! Kroz vas i sa vama mi smo pobjednici, donijeli smo konfuziju među izdajice. Čujte, o čujte! Zločin veleizdaje je proglašen i odobren, i javno obznanjen. Nečasna imena su poznata; potrebna je kazna!

Ne dajte se, nemojte se odati sažaljenju. Takav ološ nema iskre u svijesti, nema savjesti. Tko može nečem drugom podučiti zvijer koja je navikla na prljavštinu u kojoj se valja i korito u kojem se ukliještila?

Na dvadeseti svibnja na svečanom okupljanju naše unije, mi nećemo tolerirati sramotnu prisutnost onih koji su, mjesecima, sa neprijateljem pregovarali prodaju Italije. Klaunovima ne bi trebalo dopustiti da se obuku u trobojnu odoru, i urliču iz nečistih grla sveto ime domovine. Napišite svoju listu za isključenje bez žaljenja. To je vaše pravo, to je vaša dužnost! Tko je spasio Italiju u času tame, tko osim vas, njenog naroda, čistog i dubokog?

To nemojte zaboraviti! Ostali mogu izbjeći kaznu samo letom! Pustite neka idu! Ovo je jedina blagost dopuštena prema njima. Zar nije netko određen, čak i ovog jutra, još uvijek sklon pridružiti se spletkama čija mreža je ispletena između cvjetajućih ružinih pupoljaka vile na Pincio-u — sada će biti konfiscirana — debelog njemačkog pauka koji tamo živi? Nismo nikada vjerovali ni na minutu, naravno, da bi ministarstvo formirano od Herr Bülow-a moglo primiti odobrenje od Kralja — ili radije, da bi Kralj mogao postati suučesnik u takvoj stvari.

U svom velikom srcu Kralj je čuo poticanje od Camillo Cavour-a: Čas Kuće Savoy je došao!

Čas je došao. Odzvanja ispod visokih nebesa koja obrazuju svod iznad vašeg Panteona, o rimljani, i iznad ovog vječnog Kapitela! Ovdje, gdje su plebejci održavali sastanke njihova savjeta; ovdje, gdje je posvećeno svako povećanje rimskog carstva, gdje su konzuli iznuđivali levije i primali kletve vojnika; odakle su upravitelji republike odlazili preuzimati zapovjedništvo nad armijama i kontrolu nad provincijama; gdje je Germanicus postavio trupe svoje pobjede nad germanima; gdje je pobjednički Octavian svečano potvrdio rimsku dominaciju nad cijelim mediteranskim bazenom; ovdje, na ovom mjestu, polazištu i cilju svih naših pobjeda, slavimo dobrovoljnu žrtvu, plačemo riječi posvećenja i želje: Živio rat, živio Rim, živjela Italija, živjela vojska i flota, živio Kralj! Slava i pobjeda!’

Ovako je govorio novi Cola di Rienzi. Onda je primio #8224 koji mu je predstavljen kao poseban suvenir Nina Bixio-a. Ovaj #8224 potječe iz drevnih dana i bio je čuvan od obitelji Podrecca. Ovaj #8224 je predstavljen — oprostite, ali to je stvarno istina — od izdavača Asina! Asino je posebno bestidan satirički dnevnik. Ali d'Annunzio je uzeo #8224, svečano ga poljubio, koračajući kroz gomilu i ušao u — ne, kao Cola di Rienzi, konjsku trijumfalnu kočiju, jer vremena se mijenjaju — ušao je u motorno vozilo, pošto je zapovjedio da se oglase sva crkvena zvona. Deliričnoj svijesti ne smije se dopustiti da prebrzo oslabi. Sva zvona su zvonila da potraje malo duže. Onda je d'Annunzio zaustavio vozilo kod telegrafskog ureda i poslao telegram izdavaču Le Gaulois koji odgovara — žao mi je jer ne znam izraziti ovo na francuskom tako da to moram reći na njemački način — koji odgovara imenu Meier:

‘Rim, 1 p.m., vodi se velika bitka. Upravo sam govorio na Kapitolu enormnoj, deliričnoj gomili. Zvona odjekuju uzbunom, plač ljudi se uzdiže do najljepšeg neba na svijetu. Opijen sam radošću. Nakon francuskog čuda sada sam svjedočio talijanskom čudu.’

Bez pravljenja ikakvih komentara ili zauzimanja strane jednostavno sam želio ukazati na određene činjenice da bi pokazao, na koji način su povezane, kako se događaju stvari koje se teško zamjećuju od strane naših nepažljivih suvremenika. Želio sam pokazati da iako ‘pjevač sve sramotne degeneracije’, kako su ga zvali u Italiji, vjerojatno nije puno vjerovao u čudo Duhova, premda je veoma dobro uspio raditi na određenim nesvjesnim impulsima koristeći ponavljanje događaja koji je učinio dostupnim značajne sile unutar delirične svijesti. Ovaj čovjek, koji je u svojoj vlastitoj zemlji nazvan ‘pjevač sve sramotne degeneracije’ i koji je imao uspjeha u pisanju novele koja razglašuje njegovu vezu s čuvenom ženom na najprezreniji način — ovaj čovjek još nalazi cijele serije efektnih slika u drugom dugačkom govoru, ovaj puta u teatru Constanzi. Slika topa, koju sam već spominjao, je prilično manje važna. Ne mogu vam čitati cijeli govor jer bi to trajalo predugo. Dati ću vam pasus na početku i još jedan na kraju. Počinje:

‘Rimljani, talijani, braćo u vjeri i u čežnjama, moji novi prijatelji, i moji stari drugovi!’

Dakle, tako on kaže ‘stari’!

‘Vaši pozdravi tople ljubaznosti, velikodušnog priznanja, nisu namijenjeni meni. Nije to povratnik kući u meni onaj kojem dajete dobrodošlicu, Znam, to je duh koji me vodi, ljubav koja me ispunjava, ideja kojoj služim.

Vaša dobrodošlica ide kroz mene i dalje ka višem cilju. nosim vam vijesti od Quarto-a, rimske vijesti Rimu od vile Spada i od Vascello.

Ove večeri danje svijetlo nije otišlo od Aurelijanskih zidova i neće otići: svjetlucanje ostaje na San Pancratio-u.

Ove večeri sukobimo kukavičluk i herojstvo i sjetimo se da je prije šezdeset šest godina čovjek vodio svoju legiju, već predodređenu da postaje lipanjsko čudo, od Palestrine natrag u Rim. Večeras sukobimo sramotu sa slavom i sjetimo se da su prije pedeset pet godina u ovaj sat tisuće u pohodu od Marsale do Salemia logorovale, njihove muškete združene, jele kruh ili spavale u tišini. U svojim srcima nosili su zvijezde i riječi svojih vođa koje još zvuče živo i zapovjedno na današnji dan: “Ako se ujedinimo, naš će zadatak biti lagan. Na oružje!” To je bio poziv Marsale, koji se nastavlja velikom prijetnjom: “Oni koji se ne naoružaju su kukavice ili izdajice!” Ako se on, spasitelj, nije mogao spustiti sa Janiculusa na poprište, da li bi on označio jednim ili drugim znakom i optužio za sramotu sve one koji tajno ili javno rade u smjeru razoružanja Italije, sramote našu domovinu, vraćajući je u stanje robovanja, pribijaju je natrag na njen križ ili je ostavljaju da umre u krevetu koji se nama ponekad činio kao grob bez poklopca?

Neki trebaju pedeset godina da umru u svojim krevetima, neki trebaju pedeset godina da završe svoju dezintegraciju u svojim krevetima. Da li je moguće da ćemo dopustiti strancima u našoj sredini ili izvana, neprijateljima koji žive u našoj kući ili su energično u nju ušli, da uvedu ovu vrstu smrti za ljude koji su jučer podigli na zgražanje vlasti sliku svog najvećeg mita na potporanj, spomenik njihove prave volje, njihove rimske volje, o građani? Jer već tri dana neodređeni smrad izdaje traži da nas uguši.’

I tako ide dalje. Onda, na kraju nalazimo novu, podgrijanu verziju nečeg što dobro znamo iz evanđelja. D'Annunzio se jedini usudio reći slijedeće riječi:

‘Blagoslovljeni su oni koji imaju više, jer više će oni dati, jer će više gorjeti njihov entuzijazam! Blagoslovljeni su oni koji već dvadeset godina imaju neokaljan duh, očvrsnuti stas, odvažnu majku!

Blagoslovljeni su oni koji su se uzdržavali, čekali i vjerovali, od rasipanja njihove snage, umjesto toga je sačuvavši sa ratničkom disciplinom!

Blagoslovljeni su oni koji su prozreli neplodna udvaranja, sačuvavši svoje djevičanstvo za ovu prvu i zadnju ljubav!’
D'Annunzio jedini od svih govori: ‘Blagoslovljeni su oni koji su prozreli neplodna udvaranja, sačuvavši svoje djevičanstvo za ovu prvu i zadnju ljubav!’
‘Blagoslovljeni su oni koji će iščupati mržnju ukorijenjenu u svojim prsima sa vlastitim rukama i zatim ponuditi svoju žrtvu!

Blagoslovljeni su oni koji su se jučer odupirali događaju, ipak ga danas tiho prihvaćaju kao duboku nuždu, sada birajući da ne budu više zadnji već prvi!

Blagoslovljeni su mladi koji gladuju i žeđaju za slavom, jer će oni biti zadovoljeni!

Blagoslovljeni su suosjećajni, jer će obrisati blistavu krv i poviti sjajnu bol!

Blagoslovljeni su čisti u srcu, blagoslovljeni oni koji se vrate pobjedonosno; jer će oni vidjeti novo lice Rima, ponovno okrunjenu glavu Dantea, trijumfalnu ljepotu Italije.’

Dakle čak i u naše vrijeme ovakve stvari su ponekad rečene! A to je tako važno, dragi moji prijatelji, da se ne prolazi kraj ovih stvari. Jer ne rade svi ljudi u skladu sa onim čije rođenje slavimo u svetoj noći — ne oni koji vrište ovakvo blaženstvo u svijet. Da bi pripadali, ne tami, već svijetlu koje je ušlo u svijet: Ovo je osjećaj sa kojim treba ispuniti naše duše u vrijeme ove svete gozbe. Da bi posvetili sebe svijetlu, umjesto nepažljivosti koja nam donosi samo tamu: Ovo, također, može biti nešto u ovim grobnim vremenima što nam je važno da upišemo u naše duše na Badnju večer.