VAL - ZNANJE
Portal za razvoj svijesti
- stranice za sporije modemske internet veze -

Početna stranica za sporije modemske veze

Metafizika ( Tekstovi, Val serija Kasiopejci, Kasiopejske transkripte, Pledijski materijal, Ra materijal )

Manipulacije ljudima ( Tekstovi )

Zdravlje i liječenje ( Tekstovi, Ljekovite biljke )

Znanost ( Tekstovi )

Karma neistine



Preveo: MonteChristo, Galaksija forum


Rudolf Steiner
KARMA NEISTINE 6/13
Dornach, 17 prosinca 1916

Da bi postigli cilj naših rasprava, moramo nastojati dokučiti cijelu prirodu petog post-atlantskog perioda u njenom najdubljem značenju. Nije moguće doći do razumijevanja događaja tako duboko značajnih kao što su ovi sadašnji odbijajući ući u konkretne stvari, i inzistirajući na razmatranju samo općih aspekata univerzuma i čovjeka na način da to može biti napravljeno ne obraćajući pažnju na specifične okolnosti. Nažalost, moram naglasiti da razumijevanje za duboku prirodu ovih događaja danas nedostaje.

Zbog izvjesnih sasvim određenih razloga koji će postati vidljivi, jučer sam govorio o dvije stvari. Najprije sam vam rekao kako je knjiga Brooks Adamsa lansirana čovječanstvu, let grabljivice kako bi se izmjerilo do kojeg nivoa se ove stvari razumiju, barem od par pojedinaca. Ova knjiga opisuje kako naciju treba gledati kao živi organizam koji se rađa i prolazi kroz faze djetinjstva, mladosti, zrelosti i nazaduje slično kao i ljudsko biće, premda naravno samo slično, ne identično. Nadalje je naznačeno da na određenom nivou njihova razvoja nacije razviju dvije karakteristike koje pripadaju zajedno, naime, na jednom nivou imaginaciju i ratobornu prirodu, a na drugom znanstvenu i industrijsku ili trgovačku prirodu. Dakle pretpostavljeno je da nacije koje su imaginativne i ratoborne po prirodi, i one druge koje su znanstvene i industrijske ili trgovačke, žive jedne do drugih i da je zajedničko međudjelovanje ovakvih nacija doprinos univerzalnom razvoju čovječanstva.

Rekao sam vam da je ovo bio jednostran pogled. Kako se uopće ovakvi pogledi pojavljuju? Što to znači da su oni lansirani publici?

Pogledi ovakve vrste ostavljali su utisak na pojedince sa određenim stajalištem i postali dio impulsa koji danas rade. U ovakvim stvarima uvijek je pitanje razjedinjavanja dijelova sveukupnog duhovnog znanja o čovjekovoj evoluciji i sijanja njih u svijet kada je potrebno ili se to želi. Uzimajući dio ukupne okultne slike razvoja čovječanstva moguće je postići određene stvari u službi određenih grupa i njihovog posebnog egoizma. Znanje cijele slike uvijek služi cijelom čovječanstvu. Dijelovi izvučeni iz konteksta uvijek služe egoizmu pojedinih grupa. Značajno je i važno uzeti u obzir da mnogo toga što je lansirano u javnost iz okultnih izvora nije neistinito, već polu istinito, četvrt istinito, osminu istinito, i baš zato što nosi u sebi dio istine može biti upotrijebljeno za postizanje jednog ili drugog cilja na jednostran način. Zato oni koji mogu vidjeti kroz ove stvari dobiju značajan utisak iz činjenice da je, u dijelu Amerike, dvadeseto stoljeće predstavljeno lansiranjem određenih ideja u svijet preko nekih kanala prodaje knjiga služeći određenim pokretima koji se koriste okultnim sredstvima.

Druga stvar o kojoj sam govorio bio je izuzetni traktat plemenitog Thomasa Mora o najboljoj formi javne službe u državi i na otoku Utopija. Iz ovog traktata od Thomasa Mora citirao sam jučer pasus u kojem More govori kroz usta stranca ono što želi reći o Utopiji. Stranac je predstavljen kao izmišljena osoba; možda ćemo ga danas bolje upoznati, ali on nije izmišljen, kao što ćete vidjeti. Iz određenog raspoloženja njegova vremena, koje sam jučer opisao, razvija temu o njegovim osjećajima i zatim opisuje samu Utopiju.

Opis Utopije od Thomasa Mora, koji je bacio te osobite ideje u sredinu ljudskog razvoja na početak petog post-atlantskog perioda, je zaista izvanredan. Sreo sam dosta ljudi koji su čitali Utopiju, ali ni jednog koji je čitao dovoljno pažljivo da bi postao makar djelomično svjestan svih iznimnih ulaza i izlaza i neobičnih detalja koje knjiga opisuje. Ljudi jednostavno uzmu opis otoka Utopije kao zamišljenog otoka i samo čitaju dalje, stranicu po stranicu. To je razumljivo za sadašnje doba, koje je prazno od sve duhovnosti. Ali barem je jedan trebao primijetiti da Thomas More opisuje nešto bezgranično, čak i ako je samo zamišljeno, ili bi taj morao biti potpuni idiot, apsolutna luda. Ali ovakvi logički zaključci se ne izvlače u naše vrijeme; ljudi daleko više preferiraju preskakati ove stvari u smislu površnih prosudbi. Sada ću pozvati pred naše duše koncept sadržaja ovog djela. Ako želite sve detalje, morate sami pročitati Utopiju.

Značajno je da je Utopija opisana kao da je dosegla određenu zrelost u svojim institucijama. Izričito je naglašeno da opisana situacija nije postojala na početku već je trebalo 1760 godina za to postići, tako da nam je sada predstavljena neka vrsta zrelog gotovog proizvoda.

Prva stvar za naglasiti je da je vlasništvo zajedničko, nitko ništa ne posjeduje. Država je podijeljena na određene familije koje, ako možemo tako reći, biraju starješine, i unutar starješina bira se princ. S vremena na vrijeme saziva se savjet na kojem se raspravljaju javne stvari u skladu s instrukcijama različitih dijelova populacije. Ovdje odmah dolazimo do iznimnog uređenja: Javne stvari mogu se raspravljati samo na propisan način. Svatko tko privatno raspravlja javne poslove podložan je tome da bude osuđen na smrt. Nadalje, nalazimo vrlo osjetljivo uređenje: Kada se za vrijeme savjeta da prijedlog on ne može nikada odmah biti raspravljan; ljudi moraju prvo ići kućama i razmišljati o tome pa se ta stvar potegne opet u slijedećim prilikama. Onaj tko nam priču priča kaže da na ovaj način ljudi imaju mogućnost razmisliti o stvarima, i ne donose brzoplete sudove koje bi tvrdoglavo i egoistično branili, samo radi toga jer su prikačeni na vlastite sudove umjesto pažljivog razmišljanja i dolaženja do pravog zaključka.

U Utopiji svi moraju učiti poljoprivredu još kao djeca. Kasnije također uče trgovinu, obično od svojih roditelja, premda mogu izabrati nešto drugo ako su za to vješti. Rad je striktno reguliran i nitko ne treba raditi više od šest sati na dan.
Sve drugo je uređeno na najbolji način; ima tri sata rada ujutro ali, prije toga, u zoru, oni koji žele mogu se skupiti i učiti o duhovnim i sličnim stvarima. Igre kakve poznajemo izvan Utopije tamo ne postoje. Oni imaju, međutim, natjecateljsku igru sličnu šahu, vrsta aritmetičke bitke, i također još jednu natjecateljsku igru, opet sličnu šahu, u kojoj se poroci i vrline natječu jedni s drugima.

Pod nadzorom izabranih predstavnika oni koji su pogodni za to proglašeni su učenicima. Između njih biraju se veleposlanici i svećenici. Najprljaviji rad obavljaju robovi koji su regrutirani od osvojenih naroda ili su kriminalci. Svaki pravi Utopijac je slobodan. Postoji još jedna uredba u Utopiji po kojoj mi, koji nismo iz Utopije, samo smo došli uživati: ni jedno putovanje se ne smije poduzeti bez odobrenja odgovarajuće vlasti. Putovnica je neophodna čak i za najkraća putovanja. Novac ne postoji. Sve dostupno za konzumiranje uzima se sa tržišta gdje se bilo tko može poslužiti. Pošto je to tako dobro organizirano nitko ne uzima više nego što treba, nema potrebe za bilo kakvim plaćanjem, jer svatko prima što treba. Novac ili nešto slično jednostavno nije potrebno.

Jedini metal s nekakvom vrijednošću je željezo. Molim da ovo primijetite, jer je vrlo značajno. Srebro je vrijedilo manje a zlato najmanje. Zlato nije oblikovano u dijelove koje bi koristili ne-utopijci, već uglavnom u lance za kriminalce, i slične stvari. Zlato je kovano u lance za kriminalce; morali su ih nositi kao simbol srama. Određeni spremnici koji se ne spominju u učtivom društvu su također napravljeni od zlata, i tako dalje. To je jednom imalo zanimljive posljedice, kada su strani diplomati posjetiti Utopiju i željeli impresionirati utopijce sa zlatnim lancima i nakitom. Utopijci su mislili da su oni vrlo niskog roda, pošto su se ovakve stvari koristile jedino kao igračke za djecu, koja bi ih kasnije prerasla. Kada su diplomati došli, djeca su ih gledala kako prolaze i govorila: gledajte kako ovi stariji još nose dječje igračke!

U Utopiji nikakva vrijednost nije pridavana nošenju fine odjeće, oni kažu: Kako može netko zamišljati da je bitno je li njegova odjeća napravljena od ove ili one vune? Ovca je to prva nosila. Kako možete maštati da ima nešto posebno u nošenju onog što je ovca prirodno nosila!

U Utopiji je također bila još jedna neobičnost; dobro i zlo, vrlina i grijeh su prosuđivani samo u vezi s religioznim idejama. Cilj kojemu se težilo u životu je vrsta epikurejstva (epicureanism) u zadovoljstvu u kojem se uživa. Što je netko imao više zabave u životu, smatralo se da ima više vrlina. Utopijci vjeruju u besmrtnu dušu čovjeka i imaju neku vrstu religije razuma. Smatrali su da svatko može pomoću zdravog razuma vidjeti da Bog upravlja svijetom kao nadzornik, da čovjek ima besmrtnu dušu i da poslije smrti ulazi u duhovni svijet gdje će biti nagrađen i kažnjen za vrline i grijehe.

Utopijci nisu razmišljali o nakitu već bi rekli: Kada netko kupi nakit mora tražiti osiguranje od trgovca da je originalan; zašto bi uopće nešto bilo vrijedno ako ne možete vidjeti vlastitim očima da li je originalno ili krivotvoreno? Ovo je moglo biti jedino u Utopiji. Lov je ismijavan kao nešto bez digniteta. Samo mesarima je bilo dozvoljeno loviti, a to nije bilo cijenjeno zanimanje.

Čovjek koji je ispričao sve ove stvari objasnio je da je on sam predstavio utopijcima grčku književnost i umjetnost i da su pokazali da su iznimno inteligentni. Zaista kao da je njihov jezik imao povezanost s grčkim, a njihova kultura je posebna po tome jer je izgledalo da podsjeća na grčku pomiješano s nečim iz Perzije. Način na koji su se birali muževi i žene neću opisivati iz razloga koji ćete razumjeti ako pročitate knjigu. U Utopiji nije bilo odvjetnika; oni su smatrani za najštetnije ljude. U ugovore se nije ulazilo jer su utopijci vjerovali da ako se netko želi držati dogovora on to može i bez ugovora, međutim ako ne želi, on će ga prekinuti čak i ako ima ugovor.

U ratu, izbjegavali su prolijevanje krvi ako je ikako bilo moguće; to je smatrano za najsramotniju stvar. Oni govore: Ako netko prolijeva krv u ratu, nije bolji od vukova ili tigrova. Moraju se tražiti druge metode, jer čovjek ima inteligenciju. Samo u krajnjoj nuždi, ako nema druge nade, oni će proliti krv. Oni bi u vezi ratovanja s drugom nacijom poslali izviđače čiji zadatak je bio ili da naprave konfuziju kod neprijatelja tako da se počnu međusobno svađati, ili da jednog ili drugog pripadnika neprijateljske sile, ili nešto slično. Drugim riječima oni pokušavaju koristiti ‘ljubav i zdrav razum’ da donesu razdor i neslogu kao i zajedničku iritaciju između onih koji s kojima bi ratovali, i tek ako ovo propadne oni odluče proliti krv. I čak i tada koriste stvarno posebne metode koje pokazuju da imaju namjeru prekinuti krvoproliće čim se ukaže prilika.

Slijedeća stvar je da je kod utopijaca religijska sloboda temeljna karakteristika. Tako dugo dok ne krši zakon, svatko može pripadati bilo kojoj sekti ili predstavljati religiozni pogled kakav želi. Ovo je ustanovljeno od osnivača Utopije, Utopusa osobno. Međutim, svi moraju vjerovati u najviše biće, kojeg su zvali Mythra. Onaj koji nam je ovo ispričao sam je okušao tamo predstaviti Kršćanstvo. Utopijac A-94-je dokazano bio najotvoreniji za to i prepoznao to kao zaista najbolju religiju.
Prevladava krajnja religijska tolerancija, i svi mogu vjerovati što žele, osim što netko tko je materijalist ili ne vjeruje u besmrtnost duše gubi sva građanska i druga prava, zaista je propisano da bude bez prava.

Bila je sekta koja je vjerovala da su životinje stvorenja koja imaju dušu kao i ljudi. Postojali su svećenici koji su podučavali u posebnim misterijskim crkvama i izvodili obrede. Festivali su slavljeni krajem i početkom svake godine. Glazbeni instrumenti se nekako razlikuju od onih u drugim zemljama, jer su bili posebno zgodni za glazbeno izražavanje onog što ljudska duša osjeća u različitim raspoloženjima. I tako dalje.

Sve sam vam ovo rekao baš kao što je i opisano u knjizi. Bili ste primijetili da sam rekao da u jednu ruku svi utopijci imaju religiju zdravog razuma, u kojoj svaki pojedinac vjeruje u ono što mu njegov zdrav razum govori da je ispravno; i još, u drugu ruku, rečeno nam je da je bilo uvedeno kršćanstvo i da svi vjeruju u vrstu Mythra-e. Nadalje, rečeno je da prevladava tolerancija, a ipak oni koji su materijalisti gube prava kao građani. Ukratko, u knjizi ćete naći jednu kontradikciju za drugom.
Dakle o čemu je ova knjiga u stvari? Što ona opisuje? Zaista je možemo razumjeti samo na osnovu duhovne znanosti.
Moramo razumjeti da je Thomas More, kao i Pico della Mirandola i drugi, čovjek koji stoji dijelom svog bića u četvrtom post-atlantskom periodu dok se drugi dio već projicira u peti. Ali on je čovjek koji zna da je to tako i razvija to u punoj svijesti jer posjeduje određeni duhovni život.

Thomas More je provodio mnogo sati svaki dan u meditaciji, i sa svojim meditacijama je postigao prilično nedvosmislene rezultate. Ali rezultati su došli jer, kako sam rekao, dio njegovog bića je još živio u četvrtom post-atlantskom periodu, pa su se ti atavistički elementi udružili u njemu sa svjesnim uzdizanjem duše u život duhovnog svijeta. Ipak je živio cijelo stoljeće nakon početka petog post-atlantskog perioda i u njegovoj duši je živjelo sve što je karakteristika tog petog post-atlantskog perioda: intelektualnost i prosuđivanje kakve poznajemo danas – koji još nisu postojali za vrijeme četvrtog perioda, nasuprot mišljenjima onih čiji pogled na povijest je potpuno fantastičan. Sve je ovo radilo i miješalo se u njegovoj duši. Možete otkriti što se odvijalo u ovakvoj duši ako proučavate Pica della Mirandola i također vezu Pica della Mirandola i Savonarole.

Imamo, dakle, čovjeka u čiju dušu moramo malo prodrijeti ako ćemo razumjeti što je mislio sa svojim opisom Utopije. Ovakav čovjek zna da okultni impulsi rade i pletu u evoluciji čovječanstva, i također da je na prijelazu iz četvrtog u peti post-atlantski period neophodno omogućiti prave impulse za mnogo ljudi. Da li ih onda oni koriste drugo je pitanje. Što su ovakvi ljudi znali? Često smo razgovarali da su stvari drugačije u današnje vrijeme, ali ovo je kako je bilo onda; dakle što su ovakvi ljudi znali? Oni su znali da čovječanstvo mora rasti dekadentno kada bi samo one stvari bile razvijene koje su bile, recimo, neduhovne, promišljene, samo rezonirane. Ovakvi ljudi znaju da ljudska bića moraju postati osušena čak i dolje do svojih fizičkih tijela — naravno ne kroz par stoljeća već kroz dugi period — ako bi samo suho rezoniranje, ako bi samo taj duhovni element bio razvijen na kojem se zasnivaju materijalistički pogledi. Ovakvi ljudi imaju dosta različit koncept o istini od onog što se postepeno razvilo za vrijeme petog post-atlantskog perioda. Oni znaju da treba misliti misli koje se ne odnose na fizički plan, jer, dosta različito od istine o takvim stvarima, ljudska bića, ako ne žele uvenuti, moraju misliti misli koje nisu povezane s fizičkim planom. To su misli koje donose život, koje čine život mogućim i pomažu mu da napreduje. To je zašto je duhovno tako važno, dosta odvojeno od aspekta istine.

Kroz svoje meditacije Thomas More je došao do toga da doživljava slike viših svjetova na djelomično atavistički i djelomično svjestan način, ali one su bile izmiješane sa materijalnim aspektom svijeta snova. Iz ovih stvarnih iskustava pojavilo se ono što je ispričao u Utopiji. To nije nešto što je on zamislio, to nije fantazija, već nešto što je on zaista iskusio kao plod svoje meditacije. Stavio je to pred nas upravo onako kako je to iskusio, da bi rekao: Pogledajte! Čovjek koji živi u Engleskoj pod kraljem Henrikom VIII, čovjek koji je čak i u službi države Henrika, čovjek koji nosi u svojoj duši osjećaje, želje, intimne ciljeve Engleske u to vrijeme — kada njegove vizije uzburkavaju njegovo unutarnje biće, on proživljava što je ovdje opisano kao idealna država. On je želio izraziti što su želje, ciljevi, ideje koje se skrivaju u podsvijesti onih koji nisu zadovoljni vanjskim svijetom. To je ono što je želio izraziti.

Dakle može se reći: ovo je astralna samospoznaja čovjeka tog vremena. Mudar čovjek kao Thomas More nije jednostavno postavio pred suvremenike fantastičan ideal za budućnost. Stavio je pred njih ono što sam proživljava jer, kroz ovo, na svoj vlastiti način i u skladu s vlastitim vremenom, želi im prezentirati sa velikom istinom da je vanjski svijet osjetila maya i da ovaj vanjski svijet osjetila mora biti gledan vezan s nadčulnim svijetom. Ali ako ih netko vidi vezane na ovaj način — tako da sve strasti, sve želje koje pripadaju određenom dobu i u skladu su s tim dobom, mogu igrati svoju ulogu — tada je posljedica nešto što, ako se pogleda izbliza, ni na koji način nije prijedlog kojeg se može smatrati idealom. Jer moram priznati, kada bi ja bio rođen u Utopiji vjerojatno bi vidio kao moj primarni zadatak prevladati postojeće uvjete što je brže moguće i zamijeniti ih drugima. Mogao bih čak razmotriti da su uvjeti koji prevladavaju ovdje ili ondje na našoj Zemlji — odvojeno od onih u neposrednoj sadašnjosti — idealniji od onih u Utopiji. Ali nije bio cilj Thomasa Mora opisati idealne uvjete. Njegova namjera je bila pokazati što je stvarno proživio pod uvjetima kakve sam opisao. Želio je ljudima reći: Kada bi mogli vidjeti svoje želje, kada bi imali ispred očiju ono što zamišljate kao idealne uvjete, našli biste da uopće niste u skladu s njima.

Sada smo sklopili poznanstvo sa strancem koji opisuje Utopiju: on je astralno ja Thomasa Mora. Ove stvari treba gledati kao mnogo realnije nego se obično pretpostavlja. Na određenoj točci ljudske evolucije moraju biti pronađene temeljne stvari ako se želi shvatiti ljudska evolucija. Prosudbe ne mogu biti rađene jednostavno uzimajući činjenice nekontrolirano. Valjane prosudbe ne mogu biti bazirane na njima, jer bi to samo povezivalo sa simpatijama i antipatijama. One su valjane, naravno, ali nas ne vode dalje, i ne služe čovječanstvu.

Moja svrha ovdje — a vratit ćemo se na ovo kasnije — bila je da stavim ispred vas čovjeka koji je tipičan na prijelazu epoha, naime, između četvrtog i petog post-atlantskog doba: onog koji može dovesti na površinu ono što je karakteristično za njegov dublji duhovni život na takav način da ima doživljaj sebe. Ostavit ću ovo za trenutak kao činjenicu.

Da bi dobili razumijevanje takve vrste za koju su mnogi naši prijatelji izrazili želju, moramo isto tako raditi na razumijevanju konkretne realnosti duše naroda. Naše materijalističko doba i način osjećanja naginju da zbune dušu naroda sa individualnom dušom. Mislim, kada govorimo o narodu, naciji, vjerujemo da je to povezano s pojedincima koji sačinjavaju tu naciju. Uzmimo grubo, kroz prikaz usporedbe: Reći da Englez ili Nijemac mogu biti identificirani sa dušom naroda njihove nacije je, za duhovnog znanstvenika, besmisao kao reći da sin ili kćerka mogu biti identificirani s ocem ili majkom.

Ovo je gruba usporedba, kako rekoh, jer u jednu ruku imamo posla s dvije fizičke osobe, dok u drugu mislimo na jednu fizičku i jedno ne-fizičko biće, koji se potpuno razlikuju kada ih gledamo konkretno. sve dok ne postoji razumijevanje misterije ponavljanja zemaljskih života i karme koja ih obuhvaća neće stvarno biti razumijevanja što je iza svega ovoga, koje je veoma neophodno za razumjeti ako netko želi govoriti na čvrstoj osnovi o ovim stvarima. Neizmjerno važna istina leži u činjenici da netko živi unutar određene duše naroda samo u jednoj inkarnaciji, dok nosi unutar vlastitog bića nešto dosta različito, nešto neizmjerno veće i ipak i neizmjerno manje od onog što živi unutar duše naroda. Identificirati nekog sa dušom naroda je, u stvarnosti, potpuno lišeno značenja jednom kada se ide dalje od onog što je opisuje riječima kao što su ljubav prema očevini, ljubav prema domovini, patriotizam i tako dalje. Ove stvari ćemo ispravno razumjeti, samo ako pogledamo ozbiljno i duboko na istine reinkarnacije i karme.

Govorio sam nedavno na raznim mjestima o vezi između ljudske duše između smrti i ponovnog rođenja i što ulazi u biće kada čovjek dolazi u novo postojanje preko rođenja. Naglasio sam da je između smrti i ponovnog rođenja čovjek povezan sa silama koje spajaju ljude zajedno kroz mnoge generacije. Kroz vječno ponavljanje različitih parova roditelja i svega što dovodi do potomaka, kao i drugi aspekti generacijskog naslijeđa, dolazimo do toga da ljudsko biće između smrti i ponovnog rođenja nalazi sebe unutar cijele struje koja ga, na kraju, vodi do roditelja kroz koje će se inkarnirati. Baš kao što je u fizičkom životu netko povezan sa svojim fizičkim tijelom, tako je i između smrti i ponovnog rođenja povezan sa uvjetima koje priprema za rođenje kroz određeni par roditelja. Uronjen je u sile koje ga dovode do određenih roditelja, i koje dovode oca i majku kao njegove roditelje, i tako dalje unatrag kroz generacije, u svim svojim izdancima i razgranatosti, i bilo što što ovdje radi zajedno na najrazličitije načine— u sve ovo uronjen je stoljećima!

Razmotrite impozantan broj stoljeća kroz koja se ostaje unutar svega ovog da bi prošli kroz samo trideset generacija. Period od Karla velikog do današnjih dana obuhvaća približno trideset generacija, i kroz cijelo to vrijeme, i svemu što se odvijalo kroz sastajanja, zaljubljivanja i dobivanja nasljednika koji su na kraju vodili do naših vlastitih roditelja — u svemu ovome smo bili uključeni, sve smo sami pripremili.

Ponavljam ovo jer u vezi onih osobnosti koje zovemo vođe, one koje mogu biti na neki način prepoznate kao vodeće osobe, važno je shvatiti da ono što ih čini značajnim za čovječanstvo dolazi kroz sve ovo što sam upravo opisao. Sada ću skrenuti vašu pažnju na vodeću osobnost, i vrhunac onog što moram reći biti će izražen riječima drugog. Vidjeti ćete za trenutak zašto je to tako.

Mi vidimo u Danteu najeminentniju osobnost koja je živjela na kraju četvrtog post-atlantskog perioda. Uz ovako eminentnu osobnost možemo postaviti onu osobnost koja je stekla određenu eminentnost poslije početka petog post-atlantskog perioda, kao što je, na primjer, Thomas More. Pogledajmo pobliže što možemo općenito prepoznati kod osobe kao što je Dante.
Osobnost kao Dante je od dalekosežnog značaja, koja daje dalekosežne impulse. Pa je prema tome zanimljivo razmotriti, ili barem pogađati, kako ovakva duša prije ulaska u fizičku egzistenciju kroz rođenje koje će biti značajno za čovječanstvo, stavlja zajedno – oprostite na čudnom izrazu – ono što će postati, da bi se rodila na pravi način kroz prave roditelje. Očito ove okolnosti su prenesene iz duhovnog svijeta, ali su realizirane uz pomoć fizičkih oruđa. U određenom smislu duhovni svijet vodi ovu krv ka onoj krvi, i tako dalje.

Kao pravilo, osobnosti kao Dante ne mogu biti rođene od istovrsne krvi. Pripadanje jednoj naciji je nemoguće za ovakvu dušu. Ona treba misterioznu alkemiju; različite krvne struje moraju teći zajedno. Što god rekli oni pretjerani domoljubi koji tvrde o velikim osobnostima za jedan narod, nema velike realnosti iza toga!

U vezi Dantea, tako da ne mislite da sam pristran pustiti ću drugog, koji ga prisno poznaje, da opiše što je jasno vidljivo u njegovom biću. Lako bi mogli pomisliti da ću možda nastaviti politički, što je stvarno daleko od mojih namjera. Dakle iz ovog razloga sam istraživao Carduccia, današnjeg velikog talijanskog pjesnika, koji je ekspert za Dantea. Iza Carduccia — i to je ono zašto ga navodim — stoji ono što zovemo ‘Massonieri’ u Italiji, i što je povezano sa svim onim tajnim bratstvima na koja sam vam skretao pažnju. Zbog ovoga, Carduccievi teoretski argumenti o aktualnostima života su, do određene mjere, temeljeni na nekom dubljem znanju. Neću reći da se on naokolo razmetao ovim dubljim znanjem ni da je on na bilo koji način okultist. Ali ono što govori sadrži nešto od onoga što mu je došlo kroz svakakve vrste tajnih kanala.

Carducci kaže: Tri elementa rade u Danteu, a samo zato što rade ova tri elementa Danteovo je biće moglo postati ono što je bilo. Prvo, kroz određene grane njegove loze, postoji drevni etrušćanski element. Ovo je dalo Danteu nešto što god je da mu otvori nadosjetilni svijet; zbog ovoga on je mogao govoriti tako duboko o nadosjetilnim svijetovima. Drugo, bio je u njemu rimski element koji mu je dao pravu vezu s životom tog vremena i osnovu za nekakvi pravilan koncept iz kojeg je nastavio. I treće, kaže Carducci, postojao je germanski element u Danteu. Iz tog je dobio smjelost i svježinu svojih pogleda, određenu otvorenost, i hrabrost za svoja uvjerenja do kojih je došao. Ova tri elementa, kaže Carducci, čine duševni život Dantea.

Prvi element ukazuje na drevni keltski utjecaj koji pulsira kroz njega kao krv na određeni način, vodeći ga natrag u treći post-atlantski period; jer keltski element na Sjeveru vodi natrag do onog što znamo kao treći post-atlantski period. Poslije ovog nalazimo četvrti post-atlantski period u rimskom, i peti u germanskom elementu. Carducci podržava to da su elementi Danteove duše komponirani od ova tri perioda i njihovih impulsa, tako da stvarno imamo tri sloja jedan do drugog — ili radije jedan iznad drugog — treći, četvrti i peti post-atlantski period: keltski, rimski, germanski. Eksperti određenog ugleda za Dantea prolazili su kroz veliku muku da otkriju kako je, iz duhovnog svijeta, Dante upravljao miješanjem svoje krvi na takav način da dobije finalnu smjesu s kojom se rodio. Naravno, nisu ovo izrazili sa ovim riječima, ali su bili u velikim mukama i došli su do vjerovanja da se mnogo duguje činjenici da se mnogi danteovi preci mogu naći u području Grisons današnje Švicarske. O tome donekle svjedoči i povijest. Niz danteovih predaka pokazuje u svim smjerovima kompasa, uključujući ovu oblast, gdje se dogodilo toliko miješanja krvnih linija.

Sada vidimo kako je, u jednoj osobi, izniman zajednički rad tri sloja evropske evolucije čovjeka otkriven. Također vidimo i kako čovjek kao Carducci, čiji sudovi se temelje na određenoj objektivnosti a ne na današnjem nacionalističkom ludilu, ukazuju na osnove na kojima stoji Dante.

Uz ovo dotičemo se uvjeta koji su dobro poznati u krugovima koji poznaju realitete života, uvjeta sa kojima se može računati i koji se mogu upotrijebiti kao sile ako se žele napraviti neke stvari. Ovi uvjeti ni u kojem slučaju nisu nepoznati tajnim bratstvima, ni u svojoj ispravnoj uporabi, ni u onom drugom smjeru koji koristi tajno znanje na ovaj ili onaj način u službi nekog grupnog egoizma. Jer tajna kako tri uzastopna sloja— koja su iznimno značajna, najviše za Europu — rade zajedno, je najpažljivije raspravljana u svim tajnim bratstvima vrijednim tog imena, mada prirodno u nekim slučajevima na način koji skreće od onog što bi se moglo nazvati dobar smjer.

Molim da ne zaboravite da znanje o ovakvim stvarima postoji, i da je podučavano — iako zaista, u vanjskom, pametnom svijetu nitko ne želi znati mnogo o tome — veoma sistematično i s velikom pažnjom, posebno u zapadnim i američkim tajnim bratstvima.

Pošto sam pripremio put i doveo vašu pažnju na učenje o onom što je, na određeni način, misterija evolucije i koje je podučavano, iako sa najrazličitijim ciljevima, sada ću naznačiti neka dodatna učenja tako da ću vam ih jednostavno opisati. Ova učenja su formirala sadržaj instrukcija dana određenim okultnim školama, posebno prema kraju devetnaestog stoljeća. Oni su se nastavila u dvadeseto stoljeće, ali posebno u devetnaestom stoljeću su se uzdigla, kada su stekli značajan stupanj utjecaja. Učinjeni su napori da ih se dovede u najrazličitije situacije ako bi se osjećalo neophodno da ih se koristi za određene ciljeve. Dakle za početak ću jednostavno izvijestiti, sasvim nekritično, o određenim učenjima tajnih bratstava Engleske, pri čemu ću se pozivati na ono što sam pripremio.

Ovo je bilo podučavano i još uvije se podučava: Evolucija Europe može se razumjeti ako, za početak, gledamo na tranziciju od rimskog, četvrtog post-atlantskog perioda, do petog post-atlantskog perioda. Učenje je bilo — imajte na umu da samo izvještavam — da se misterij tranzicije od četvrtog u peti period ili, kako je kazano u bratstvima, od četvrte do pete pod-rase, mora razumjeti. Znate da mi ne možemo koristiti termin ‘pod-rasa’ iz razloga koje sam često naznačivao, jer korištenje tog termina znači guranje jednostranih grupnih ciljeva, pošto grupni ciljevi nikada ne mogu biti naš interes, već jedino opći ciljevi čovječanstva. Dakle učenje je bilo da četvrtu pod-rasu predstavljaju uglavnom rimski, latinski narodi. Tijekom ljudske evolucije kada se stvari razvijaju u slijedu nije u pitanju što dolazi nakon što dođe iza onog što je bilo prije. Što je bilo prije to ostaje i zauzima mjesto uz ono što je došlo kasnije, tako da ostaju zajedno u prostoru jedno uz drugo. Prema tome, zaostatci četvrte pod-rase, koji se uglavnom sastoje od rimskih i latinskih elemenata, ostaju za vrijeme pete pod-rase.

Petu pod-rasa, koja počinje startom petnaestog stoljeća, sačinjavaju oni narodi u svijetu koji su pozvani da govore Engleski. Engleski-govoreći narodi predstavljaju petu pod-rasu, i cijeli zadatak petog post-atlantskog perioda sastoji se u osvajanju svijeta za engleski-govoreće narode. Bilo bi evidentno da će lutalice četvrte pod-rase, narodi dotaknuti latinskim elementom, padati sve više i više u određeni materijalizam. Oni nose unutar sebe njihove vlastite unutarnje razgradnje, i čak i u fizičkom smislu nose vlastitu dekadenciju unutar sebe. Kao što sam rekao, ja samo izvještavam i ne govorim ništa što ja smatram za istinito. Dalje, rečeno je da peta pod-rasa nosi unutar sebe klicu duhovnosti, sposobnost dokučiti duhovni svijet. Neophodno je, tako je kazano, razumjeti kako četvrta pod-rasa utječe na petu, i u ovu svrhu treba gledati natrag gdje su nordijski narodi, koji su kasnije postali Britonci, Gali, Germani, došli pred Rimsko Carstvo. Postavljano je pitanje: Što su bili ti narodi u vrijeme kada je Rimsko carstvo povelo rat protiv njih; drugim riječima, kada je konflikt između četvrte i pete pod.rase započeo? Kao narodi bili su na nivou djetinjstva! Važno je da su rimljani, rimski element, četvrta pod-rasa, došli s ciljem da budu dojilje. Ove ekspresije su potrebne da bi nam omogućile povući analogiju između narodnog elementa i elementa individualnog ljudskog bića. Dakle rimljani su postali dadilje i to su ostali približno onoliko koliko su održavali dominaciju nad narodima sjevera koji su prolazili kroz svoje djetinjstvo.

Dojenčad rastu da budu djeca. Ovo je doba u kojem je u Rimu osnovano papinstvo i u kojem Papa svojom vladavinom postaje staratelj djeteta, baš kao što je rimsko carstvo bila dojilja dojenčeta. Ponovno, ja samo izvještavam, i ne podržavam ovo kao ono što jest. Tako sada imamo međusobnu igru između papinstva i onog što se događa na sjeveru, što se razvilo kroz Centralnu Europu upravo kao Britanija. Ovo je obrazovanje tih ljudi pod skrbništvom papinstva, iz kojeg rimski element iz četvrtog post-atlantskog perioda još uvijek radi. Oko otprilike dvanaestog stoljeća, kada papinstvo prestaje biti ono što je bilo, mladost ovih raznih naroda je započela, što je bilo karakterizirano buđenjem njihove vlastite inteligencije. Staratelj se sada povlači. Mladost ovih naroda se nastavlja ugrubo do kraja osamnaestog stoljeća. Kao pravilo, kada su ove stvari podučavane sadašnjost je izostavljena, jer se iz određenih razloga mislilo da tako treba. Ljudima se ne smije reći previše jasno što se misli o sadašnjem vremenu; o ovom mogu više naučiti kroz prijedloge.

Prema tome, u tijeku vremena na Sjeveru, pod vodstvom dojilje, staratelja, i tako dalje, narasli su sadašnji zreli uvjeti. To nosi u sebi klicu predstavljanja Britanije kao vladajuće nacije petog post-atlantskog perioda, na način kao da nisu bili samo rimljani već također i rimski element u obliku papinstva, koji je izvučen od njih. Dakle, prema doktrini, dok se ostaci latinskog elementa raspadaju daleko od ljudske rase, novi plodni element se širi od faktora u kojem živi britanski element. Sada je nagovješteno da se sve vanjske akcije i mjere koje bi služile bilo kojem cilju i bile plodonosne, moraju poduzimati pod firmom ovih pogleda. Sve što je poduzeto bez ovih pogleda, sve što ne uzima u obzir da je latinski element u opadanju i britanski element u usponu, osuđeno je da uvene. Naravno ovakve stvari mogu biti poduzete, kažu ovi ljudi, ali su osuđene da ostanu besmislene, one neće rasti. To je kao sijanje sjemena u pogrešno tlo.

U doktrini koju sam vam skicirao imamo osnovu koja curi u sva bratstva, čak i u ona najviše ezoterična — ona koja su radila na Zapadu kao takozvani Slobodni zidari visokog ranga i slični. Ove stvari su uvlačene u javne poslove od ljudi koji su imali bliske ili slabe veze sa ovim bratstvima, često na tako prikriven način da oni koji su bili uključeni nisu imali pojma kako su ovi došli do svog znanja. Posebno od šesnaestog stoljeća ove stvari su donošene sa Zapada u mnogo toga što se proživjelo u ljudskoj evoluciji.

Podučavane su i druge stvari. Rečeno je: Baš kao i oni narodi na Sjeveru za vrijeme dok je rimski element pripremao sebe da bude peta pod-rasa, tako i danas, na sličan način, slavenski narod dolazi prema Zapadu kao razvoj šeste pod-rase; na isti način kako je germanski narod došao sa Sjevera da se sastane sa rimskim elementom. Tako je rečeno da živi na Istoku, pod despotskom vladavinom koja je osuđena na destrukciju, dosta osoba koje, kao i germanski narodi kada se Rimsko carstvo počelo širiti sjeverno, još nisu nacija kao takva već još uvijek plemenski narodi. Ovi plemenski narodi sačinjavaju odvojene elemente takozvanog slavenskog naroda, koji su za sada držani zajedno na vanjski način sa despotskom vladavinom koja će biti očišćena. Koristim izraze koji su uobičajeni unutar ovih tajnih društava.

Nakon kazivanja toliko pozitivnih stvari o Slavenima, dopustite da dodam u zagradama: Točno je da su ti ljudi još plemenski na određeni način. To je postalo očito na slavenskom kongresu u Pragu 1848. Svaka grupa je željela govoriti na svom vlastitom jeziku, ali to se pokazalo nemoguće jer su tada bili nerazumljivi jedni drugima; dakle bili su prisiljeni koristiti standardni njemački. Ne govorim vam ovo iz zabave već da pokažem da ono što se na Zapadu uči o slavenima ima određenu dozu istine.

Rečeno je nadalje u engleskim bratstvima da su Poljaci dalje evoluirali od ostalih Slavena, jer su razvili homogeni kulturni i religiozni život relativno visokog kalibra. Sudbina Poljaka je opisana do neke granice, ali je nastavljeno da oni u stvari pripadaju ruskom carstvu. Onda se raspravljalo o balkanskim slavenima. O njima je rečeno da su se oslobodili jarma turskog zuluma i formirali se kao individualne slavenske države koje, međutim — i ovo je ponavljano iznova i iznova — imaju sudbinu da ostanu takve samo do slijedećeg velikog europskog rata. Posebno u devedesetima, ova bratstva su držali da je veliki europski rat blizu, i to je posebno povezano s evolucijskim impulsima koji će emanirati od balkanskih Slavena, rođenih iz činjenice da ove države, koje su nastale kao rezultat oslobađanja od turskog carstva, moraju proći tranziciju u nove oblike. Samo do slijedećeg velikog europskog rata, rečeno je, ovi balkanski Slaveni će moći održavati svoju nezavisnost. Poslije toga će imati sasvim drugačije sudbine.

Ovi narodi su sada, tako se podučavalo, u svom djetinjstvu. Tako je napomenuto da pošto su oni buduća šesta pod-rasa, dok su britonci sadašnja peta pod-rasa, britonci će morati igrati ulogu prema njima sličnu onoj koju su igrali rimljani prema sjevernim germanskim narodima, naime onu od dojilje; biti dojilja ovim narodima njihov je primarni zadatak. Ova uloga dojilje će prestati biti neophodna, rečeno je, u trenutku kada ovi narodi dosegnu točku da rusko carstvo više ne bude postojalo i oni uspiju kreirati vlastite oblike pomoću osvita vlastite inteligencije. Ali postepeno dojilja mora biti zamijenjena skrbnikom. To znači da se na Zapadu mora razviti neka vrsta papinstva iz onih koji oblikuju petu pod-rasu. Zbog ovog, jaka duhovnost se mora razviti i, baš kako je papinstvo stalo u odnosu na Centralnu Europu, morati će doći takva konfiguracija koja će u velikom obimu raditi od Zapada prema Istoku. Ovo mora rezultirati time da se Istok koristi kao mjesto gdje mogu biti kreirane određene institucije na način sličan kao je papinstvo kreiralo svoje institucije u Europi.

Naravno sada smo napredovali za jednu pod-rasu. Papinstvo je kreiralo crkve i religijske zajednice svih vrsta. Ali sada će zapadno ‘papinstvo’, koje će se razviti iz britanskog elementa, imati zadatak ostvariti određene prilično konačne ekonomske eksperimente, to jest, institucionalizirati određenu formu ekonomskog društva socijalističke prirode koje, to se podrazumijeva, ne može biti osnovano na Zapadu jer tamo peta a ne šesta pod-rasa ima svoje biće. Istok, prvo eksperimentalno, mora se koristiti za takve eksperimente za budućnost. Politički, kulturalni i ekonomski eksperimenti moraju se odvijati.

Naravno da ovi ljudi nisu tako glupi da misle da će dominacija Zapada trajati vječno, jer ni jedan ozbiljan student duhovnih stvari ne bi to vjerovao. Ali sasvim im je jasna činjenica da kako je na početku ponuđena usluga dadilje, tako ovo mora metamorfozirati u ulogu staratelja — drugim riječima vrstu budućeg papinstva na dijelu zapadne kulture.
Ja sam izvještavao, moji dragi prijatelji! Ove stvari su ukopane duboko u učenja zapadnog Slobodnog zidarstva i stvar je prepoznavanja da li oni koje sam spominjao, koji su vrlo utjecajni, rade zbilja opravdano za dobro čovječanstva u svojoj evoluciji, ili je neophodno misliti o njima kao da trebaju korekciju na određeni način. Ovo je ono što nas zabrinjava. Vratiti ćemo se na ovo ponovno.

Sada želim pokazati da određeni stupnjevi evolucije stvarno nisu samo fantazija, već da što se dublje uđe u stvarne činjenice, više toga postaje moguće dokazati u vanjskom svijetu a prije toga je nađeno duhovnim sredstvima. Vanjska znanost, čak i danas, okupirana je traganjem za teorijama koje dokazuju da se evolucija odvija u etapama koje slijede jedna za drugom. Da postoji zbilja nešto ispravno u onome što kažu duhovni znanstvenici može danas biti potvrđeno u nekim simptomima obične znanosti, ako postoji dobra volja da ih se traži.


Dopustite da spomenem u vezi ovog nešto o čemu sam opetovano već govorio. Premda vanjska kultura ne može obuhvatiti ove stvari postoji, u duhovnom razvoju, nešto što je izraženo kroz zakone koji su konačni kao i zakoni prirode. Jednom sam usmjerio vašu pažnju na lingvistički zakon. Ljudska evolucija od četvrtog post-atlantskog perioda do sadašnjeg prokazuje da grčki i latinski predstavljaju određenu stepenicu lingvističkog razvoja; slijedeća stepenica je onda gotički, i ona poslije je Novi visoki njemački. Evolucija se ovdje odvija na sasvim regularan način. Mogu vam ovo samo skicirati, ali ove stvari slijede zakone koji su u svakom djeliću apsolutni kao i oni od prirode, a iznimke samo izgledaju da to jesu.

Glas D u grčkom ili latinskom transmutiran je u T a to opet u Th koje, zbog određenih jezičnih zakona, može također biti Z. Grčko Th ili Z postaje gotičko D, a ovo postaje T u novom visokom njemačkom. Gotičko Th ili Z postaje novo visoko njemačko T, i tako se krug nastavlja. Slično, grčko romansko B postaje gotičko P, a ovo zauzvrat novo visoko njemački F ili Pf. Grčko F ili Pf bilo bi gotičko B i novo visoko njemačko P. Ima i drugi krug koji ide od G do K do Ch. Uzmite na primjer treis, three, drei: T / grčki; Th / gotički; D / novi visoki njemački. Ovo je tako u svakom slučaju i iznimke mogu biti objašnjene posebnim zakonima koji nadopunjuju glavne zakone.

Imamo tri nivoa, jedan iznad drugog: grčko-latinski, gotički — koje odgovara vremenu kada se Rimsko carstvo dizalo protiv germanskih plemena — i slijedeća faza novi visoki njemački. Čudna stvar je, kao što sam prije rekao, da je engleski ostao iza na nivou gotičkog. Dakle ako želite naći englesku riječ za novo visoko njemačku riječ, morate se vratiti nivo natrag. Uzmite ‘Tag’; da bi za ovo našli engleski morate ići, ne naprijed, već natrag: ‘day’. Uzmite ‘tief’; ponovno morate ići natrag do ‘deep’; uzmite novo visoko njemački ‘zehn’; ako želite engleski morate ići natrag: ‘ten’. Uzmite ‘Zahn’; morate ići natrag ako želite engleski: ‘tooth’; uzmite ‘Dieb’, ovdje također morate ići natrag: ‘thief’. Novo visoko njemački ‘dick’, ako idete natrag, postaje ‘thick’. Dakle, za ići od novo visoko njemačkog do engleskog, smjer je suprotan od normalnog.

Dakle možemo reći sasvim objektivno: Ako želite naći evoluciju jezika kao narodnog elementa u odnosu na engleski, moramo se vratiti na gotički nivo. Novi visoki njemački se podigao u evoluciji da bi postao posebni element. Ovo nije rečeno iz bilo kojeg patriotskog ii nacionalističkog osjećaja već jednostavno zato jer je istina, baš kao što nije potrebno reći da je polarni medvjed bijel iz simpatije ili antipatije prema njemu. Zakon koji sam vam predstavio je dobro poznati lingvistički zakon, grimmov zakon. Samo sam to demonstrirao s obzirom na neke zvučne i bezzvučne praskave i neke aspirirane glasove, ali to se može napraviti za cijeli sustav glasova. Evolucija jezika nastavlja se u skladu sa striktnim zakonima i odgovara impulsima koji upravljaju ljudskom evolucijom. Malo po malo prirodna znanost otkriva ove stvari, iako ponekad samo sporadično. U duhovnoj znanosti možete naći dublje osnove za sve ove stvari.

Doći ćemo do drugih aspekata duhovnog i kulturnog života što će pokazati da ono što se primjenjuje na realitet jezika drži utjecaj i na ostalim poljima također. Nešto nesvjesno, kada se dovede na svjetlo, postaje svjedok objektivnim zakonima. Ovo se ne može okrenuti i izvrnuti prema simpatiji ili antipatiji!

Nemojte zamišljati da je ovaj grimmov zakon o smjeni glasova nepoznat onim tajnim bratstvima o kojima smo govorili. Sutra ćemo vidjeti kako oni dolaze u odnos sa takvim stvarima i kako također imaju bitne stvari za reći o njima. Ono što moraju reći nije budalasto već se potpuno drže određene vrste okultizma. Biti će na vama da odlučite, kada znate više o tome, kako to želite prosuditi i da li je nešto legitimno ili nije. Kroz karmu ljudske evolucije doći će da su određene stvari mnogo dostupnije slobodnoj publici, posebno kao rezultat okolnosti da je određena količina konfuzije ušla u masonske redove. Zbog ovih okolnosti različite stvari dolaze na svjetlo iz vanjskog svijeta. Mi, međutim, želimo shvatiti, iznad svega, dublje temelje svega ovoga.

Neki prilično bizarni simptomi zaista izlaze na svijetlo. Na primjer danas postoji zanimljiva disertacija od čovjeka koji je susreo svoju smrt — ovo je također iznimna karmička okolnost — na bojnom polju sadašnjeg rata. Ona je o paralelizmu koji postoji između francuske politike i francuskih tajnih društava, i pokazuje kako to dvoje idu potpuno paralelno, i kako iste sile žive u objema. Mnogo intimnije i prikrivenije su okolnosti britanske politike koja je potpuno pod utjecajem onog što na ovaj način leži skriveno iza njih. Ovdje je glavna briga postaviti pogodne ljude na prava mjesta. Ljudi u pozadini koji su umiješani u okultne manipulacije često su kao broj jedan; ne znače previše sami po sebi. Oni trebaju nešto drugo: nulu. Nule nisu jedinice, ali to dvoje zajedno daje deset. Ako je više nula dodano, tako dugo dok je tu negdje također i jedinica, može izići veliki rezultat — na primjer deset — premda svaka nula ostaje nula. I ako jedinica ostaje skrivena, tada su samo nule vidljive. Dakle cilj je kombinirati nule na pogodan način s jedinicama, pri čemu nule ne moraju mnogo znati na koji način su kombinirane s jedinicama.

Ima, na primjer, određeni čovjek koji je sasvim častan. Često sam govorio da ga ni na koji način ne smatram zlim čudovištem — za što ga mnogi u Centralnoj Europi smatraju. Ja mislim da je on častan, drag čovjek koji, na svoj način, teži govoriti istinu. Ipak to ga ne sprječava da bude nula. Njegovo obrazovanje počinje u javnoj školi Winchester, odakle je nastavio u Balliol College, Oxford. Onda je dobio nešto veoma važno, nagradu Marlylebone Cricket Prize, pa zatim nagradu Queen Anne Tennis Prize. U dobi od dvadeset tri postao je član parlamenta. U toj dobi čovjek je podložan prema svim vrstama utjecaja. Sa trideset postaje 'Državni sekretar za vanjske poslove'. Već je dugo bio ministar vanjskih poslova kada je prvi puta kročio izvan Engleske da bi se pridružio engleskom kralju na putovanju u Afriku. Također je napisao malu knjigu o ribolovu s naslovom Fly Fishing. Sir Edward Grey se uspeo na socijalnoj ljestvici prije uranjanja u opskurnost. Kolega student na Oxfordu, deset godina njegov mentor, bio je Asquith, s kojim je tamo proveo godine.

Ovo je način kako se pojavljuje onaj tko je vidljivi suučesnik. Za danas toliko, sutra ćemo nastaviti.