Karma neistine

Preveo: MonteChristo, Galaksija forum

Rudolf Steiner
KARMA NEISTINE 2/13
Dornach, 9 prosinac 1916.

Danas bi trebao dati par naznaka o onom što sam počeo govoriti prethodnog puta. Jer naši prijatelji to žele, ja ću nastojati danas i sutra prodrijeti dublje u ovu materiju. Ali zato moramo imati razumijevanja, a ne nerazumijevanja, za to kada počnem osvjetljavati problematiku više sa duhovne strane, kao što i je namjera, Moram najprije postaviti osnovu. Jer ako ne uzmemo u obzir neke okolnosti koje sada prevladavaju na fizičkom planu a također i vrijeme u kojem su ove okolnosti pripremljene, tada nije moguće ući u više duhovne aspekte. Vi znate da ovo nije pitanje zauzimanja strane ili simpatija i antipatija, već prikazivanje određenih uvjeta i povezanosti koje, kako sam čuo, neki ljudi žele znati da bi im to pomoglo da shvate današnja teška vremena. Tako ću danas, koliko vrijeme dopusti, dati nekoliko dodatnih uvodnih objašnjenja.

Za početak, mora nam biti jasno da sve što se događa vani na fizičkom planu je u zavisnosti od duhovnih sila i moći. Ali teško je spoznati točno i konkretno načine na koje te sile djeluju. Jer su provale duhovnog svijeta na fizičku razinu na nekim mjestima očitije nego na drugim. Često sam ovdje naglašavao da postoje, na neki način, linije poveznice, preko najrazličitijih međusobnih veza, između vanjskog svijeta i tajnih bratstava, i naprijed od tajnih bratstava do duhovnog svijeta. Za ovo razumjeti ispravno neophodno je uzeti u obzir da kad god ljudska bića rade uz pomoć djelatnih duhovnih snaga, bilo u dobroj ili lošoj namjeri, moraju računati sa velikim razvlačenjem vremena; zbog toga, treba uzeti u obzir i da mnogo zavisi od sposobnosti individue da shvati i upotrijebi uvjete na fizičkom planu sa određenim hladnokrvnim odstojanjem. Ovo je pogotovo potrebno kada se koriste postojeći duhovni tijekovi da bi se nešto postiglo. Tijekom mog opisa nesumnjivo ćete vidjeti da li nešto teži postignuću sa dobrom ili lošom namjerom. Jedna karakteristika onih koji se koriste duhovnim silama je da vrlo često — ne uvijek ali vrlo često — imaju razloge zašto ne žele pojavnost na pozornici fizičkog plana. Umjesto toga koriste se posrednicima kroz koje planovi mogu biti realizirani. Često se ovakve stvari moraju raditi na način da drugi ne primijete što se zbiva. Ja sam već dosta puta naznačio da su ljudi, na određeni način, nezainteresirani; ne vole pogledati pobliže što se događa. Mnogi od onih koji sa određenim okultnim vezama koriste se ovom činjenicom. Oni od nas koji vide svijet, ne na uobičajeni način već sa slobodnim i otvorenim očima, će znati na koje se može utjecati od strane onih koji to žele iskoristiti. Netko tko ima namjeru utjecati na ljude, netko tko, kao okultist, nema dovoljno skrupula, može zaista dobiti moć nad ljudima na ovaj način.

Dopustite mi da počnem od početka i uzmem jedan primjer. Vidjet ćete da će nas počinjanje od početka voditi do razumijevanja dubljih aspekata kasnije. Godine 1889 grof Richard von Pfeil, koji je živio u St Petersburg-u i poznavao ga dosta dobro, napisao je slijedeće linije o vladajućem caru Rusije:

‘Cjelokupni dojam koji sam dobio o caru Aleksandru III potvrdio je ono što sam dugo sumnjao: da ga oni oko njega drže u stanju dubokog nepovjerenja prema Njemačkoj i da mu je to tako dobro ukorijenjeno da se to teško može promijeniti. Bio je ispravno uvjeren u svoju duboko ljubav za mir, ali je također vjerovao savjetnicima i drugim utjecajnim ljudima u Rusiji, koji nisu željeli mir ni blizu jako kao on.’

Ovdje, na najistaknutijoj poziciji, imate individuu o kojoj mora biti rečeno: on može biti pod utjecajem onih koji su mu pristupili sa tom namjerom, koji ipak ne žele biti u prvom planu. Što radi netko tko poznaje određene veze koje su proizišle iz impulsa petog post-atlantskog perioda i želi ih iskoristiti za vlastite ciljeve ili one od neke grupe? On teži da pristupi takvoj osobi sa osvješćivanjem utiska da ništa nije udaljenije od njegovih misli od želje za utjecajem, tako da nitko ne primijeti da on zaista želi utjecaj. I tako ostvaruje utjecaj nad njim. Sve što treba je slagati svoje rečenice na određen način, koristiti određene izraze, i druge načine koje neću opisivati, i on uspijeva okrenuti tuđi um u željenom pravcu. Svijet u cjelini, koji do određene mjere ne prati stvari i time je svoje prosudbe dao na raspolaganje određenim ljudima, jednostavno će pretpostaviti: Dakle, on je ispravno uvjeren u njegovu ljubav za mir, ali on također vjeruje svim svojim savjetnicima i utjecajnim ljudima!

Vidite kako je lako u najširem kontekstu primijeniti nešto slično onom što sam vam opisao u drugom slučaju, onom od Blavatsky. Poslije nego što je Mahatma poznat kao K.H. imao dobar utjecaj na nju neko vrijeme, bio je zamijenjen, pomoću makinacija, sa jednim drugim koji je bio špijun u rukama određenog društva. On je pobjegao od određenih tajnih bratstava u čije je najviše stupnjeve bio iniciran, pa je tako za njega bilo moguće da ostane u pozadini kao Mahatma i postigne, kroz Blavatsky, stvari koje je želio postići.

Označavajući ove elementarne stvari samo želim privući vašu pažnju na ono što morate uzeti u obzir ako želite napraviti prosudbu; jer svijet je često neupućen sa načinom na koji je pisana povijest. Pisanje povijesti je zaista nešto vrlo duboko. Samo na krajnjem rubu fizičke egzistencije, u krajnjoj iluziji, može biti rečeno: ako je ovaj ili onaj profesor kompetentan povjesničar koji vlada povjesničarskim metodom, on će znati kako povijesno predočiti prave stvari. Ovo uopće ne mora biti slučaj. Da li će povjesničar znati kako predočiti prave stvari ili neće zavisi da li će ga njegova karma voditi do otkrivanja pravih stvari ili ne. Sve zavisi o ovome. Jer prave stvari često nisu izražene u onom što nalazi kada gleda ovamo ili tamo; one su često otkrivene onom tko zna kako pronaći prava mjesta za gledati. Kazati ću ovo na drugi način: za onog tko je vođen svojom karmom da vidi prave stvari u pravom momentu, one su otkrivene u točci gdje je nešto značajno izraženo sa jednom jedinom pojavom. Često jedna jedina pojava izražava nešto što baca svijetlo na decenije, osvjetljavajući kao bljesak munje što se stvarno događa. Kao pripremu za ono što će biti posebno važno kada više prijeđemo na duhovne aspekte, sada ću vam ispričati malu priču.

Bio je, u Beču, liječnik koji je, čak i osamdesetih prošlog stoljeća, prakticirao analitičku psihologiju, psihoanalizu, iako ne u pretjeranoj mjeri kakva je otada postala moderna kroz frojdove teorije. On još živi tamo, u stvari, ali više se toliko ne zanima za ove stvari. Uživao je neke izvanredne uspjehe sa svojom psihoanalizom jer je uspijevao izvlačiti dosta iz ljudi sa svojim metodom katehizma. Godine 1886 ovom liječniku je došao čovjek koji je odavao dojam da ima mnogo toga u sebi. Tako ga je on počeo tretirati zbog njegovog stanja nervoze. I zaista, za liječnika koji zna svoj posao, bilo je mnogo toga u duševnom životu ovog čovjeka; bilo mu je kao na pladnju, može se reći. Ovo je bio posebno zanimljiv slučaj. Liječnik je otkrio da je njegov pacijent umiješan u najrazličitije političke frakcije, da je mogao gurnuti nos svugdje i da ima prst u svemu. Također je otkrio da je on pisao članke za određene novine i da ovi članci imaju velik utjecaj na vladara njegove zemlje.

Pacijent, ime mu je bilo Voidarević, bio je kasni potomak vojvodske familije iz Hercegovine. Rekao je mnogo velikih stvari. Između mnogih stvari znao je sve o vezama u mreži pletenoj od Rusije sedamdesetih u Hercegovini i Bosni prije početka rusko-turskog rata. Pod normalnim okolnostima ljudi obično ne odaju ovakve tajne; ali u rukama psihoanalitičara izlaze stvari koje bi inače ostale skrivene. Nakon dosta seansi postalo je jasno da je on također bio umiješan kada su, prije objave rata, kralj Milan i Nikita pružili otpor Turskoj na kraju sedamdesetih, i ustanak u Bosni i Hercegovini je bio dogovoren. Motiv za objavu rata Turskoj bio je dan Nikiti i Milanu od izvora u Rusiji. I ipak, izvana, bilo je rečeno, ljudi na Balkanu su se pobunili jer se Turska prema njima loše ponašala. Ne može se negirati da je takvo ponašanje postojalo. Ja samo povezujem stvari i, u tom smislu, moramo shvatiti da uzroci često leže, ili su napravljeni, daleko prije nego se sumnja.

Nešto drugo je Voidarević otkrio, nešto zbog čega je liječnik odmah tražio prijem kod određenog autoriteta u Beču, premda su bile u pitanju samo nepovezane rečenice, i pored toga liječnik, inteligentan čovjek, mogao je dosta toga zaključiti. Naučio je od Voidarevića da je ruski ambasador bio u Beču i bio je na putu u St Petersburg, a ne u Konstantinopol kao što su papiri govorili. Nadalje, naučio je da ruski ministar vanjskih poslova ostaje kod kuće i neće ići u lječilište Bohemian kao što su novine govorile. Ove dvije stvari su ostavili čudan dojam na liječnika: da je ruski ambasador u Konstantinopolu na putu u St Petersburg preko Beča, i da ruski ministar vanjskih poslova ne ide u lječilište Bohemian već će čekati u St Petersburg-u da primi ambasadora, i također da novine pišu nešto sasvim drugo. Napokon mu je sinulo — to je bila jedna od onih opskurnih intuicija koje dođu instinktivno: sve ovo je povezano s činjenicom da će Alexander von Battenberg biti smijenjen u Bugarskoj. Sve je to bilo liječniku vrlo sumnjivo, i on je obavijestio odgovarajuću upravu. Ali određena uprava je jedino znala da ruski ambasador putuje u St Petersburg zbog privatnih poslova, kako je rekao; i vlast je bila prilično zadovoljna sa ovim objašnjenjem, kao što se često događa, jer se ovakvim autoritetima, isto tako, možda stalno dosađuje za nepažljivost o kojoj sam govorio, da na kraju nisu zainteresirani da dođu do srži stvari. I tjedan dana kasnije Battenberg je bio prisiljen da odstupi.

Vidite, ovo je prilično beznačajan događaj s točke gledanja povjesničara, ali ovo je ipak događaj koji baca svjetlo u dubljem smislu. I ako se nije dogodio 'slučajno‘ — kao što je lako reći — da je liječnik izvukao ove stvari iz Voidarevića pomoću psihoanalize, nikada ne bi došle na svijetlo. Niti karme idu čudnovatim putovima. Znamo iz psihoanalize da je Voidarević — koji je odao mnogo sličnih stvari — bio namijenio, ako bi sve išlo po planu za nasljednika drevnog vojvode u Bosni i Hercegovini, preuzeti rang vojvode za sebe. Zbog svijetla koje se pojavilo kod liječnika znamo kako niti idu od Rusije na istoku prema Hercegovini i Bosni i možemo osluškivati na izvoru priče koja je kasnije igrala važnu ulogu u povijesti. Jer Voidarević je bio u službi Rusije i bio je umiješan u sve ovo od početka.

Tako ovdje imamo posla, ne baš s magijom već sa znanjem kako iskoristiti situaciju i uvjete na fizičkom planu da bi ostvarili određene ciljeve. Voidarević nije uspio poslužiti svrsi samo zato jer mu je rasla nervoza; veliki dogovor je unio u sebe a namjera je bila postići mnogo. Ovdje imate udarni primjer kako raditi u svijetu dok u isto vrijeme skrivate tragove koje namjeravate slijediti. Iz ovog ćete moći shvatiti da formiranje prosudbi o svjetskim događajima nije tako lako kako se obično zamišlja. Oni koji su izabrali da rade sistematski iz scene svjetske povijesti znaju veoma dobro kako povlačiti ovakve strune i dovoljno su hladnokrvni da ih upotrijebe na način koji odgovara njihovoj svrsi. Mnogo može biti iskorišteno u ovoj vezi. Samo žeđ za znanjem i volja mogu nas voditi do toga da vidimo stvari u svijetu jasnije.

Da bi shvatili što mnogi od naših prijatelja ovdje žele shvatiti, usmjerimo našu pažnju na točno ono što možemo tamo iskoristiti. Gledati ćemo na način na koji strune pete post-atlantske epohe rade kroz određene izvana primjetne napore i činjenice današnjeg vremena u širem smislu. Počnimo sa ruskim ljudima na istoku Europe. Rekao sam prošli ponedjeljak da su svim ljudima Europe prirasli srcu. U ruskim ljudima, skupa s raznim slavenskim elementima, živi — o ovom sam govorio više puta — narodni element budućeg vremena. Jer u duhu naroda svega toga zajedno kao slavena živi ono što će, jednom u budućnosti, dati materijal za duhovne strune šeste post-atlantske epohe.

U ovom slavenskom elementu imamo prvo ruse i, dodatno, sve one druge slavene koji, iako razdijeljeni od rusa, i pored toga se osjećaju u određenom stupnju povezani kao Slaveni sa ruskim Slavenima. Iz ovih veza izranja, ili je nastao, ono što je ovih dana poznato kao panslavizam, osjećaj svih slavena da pripadaju zajedno u duhu i u duši, u političkom i u kulturnom životu. U mjeri u kojoj ova stvar živi u duši naroda je potpuno časna i, također u određenom višem smislu ljudske evolucije, ispravna stvar — iako se riječ ‘pan’ prilično zloupotrebljava ovih dana. Za onog tko razumije povezanost moguće je koristiti frazu 'panslavizam' za duhovno zajedništvo koje, želio bih reći, treperi kroz sve slavenske duše na način kako sam upravo opisao.
Govoriti o ‘pangermanizmu’, bilo unutar ili izvan Njemačke, je besmislica, više nego samo nestašluk, jer nije moguće sve smjestiti u isti kalup. Ako nešto ne postoji, nije o tome moguće govoriti. To može možda biti predstavljeno kao teorija i čak uhvatiti umove nekih pojedinaca; ali to je prilično različito od originalnog zajedništva koje treperi u mnogim slavenskim dušama, različito od jednog slavenskog naroda do drugog.

Bilo tko tko se, od devetnaestog stoljeća, ozbiljno zanimao određenim duhovnim znanjem, zna da je na istoku Europe odvojeni narodni element. Duhovni znanstvenici uvijek su znali da narodni element budućnosti živi u slavenima. Ako su neki okultisti koji pripadaju Teozofskom društvu podržavali nešto drugo, na primjer da narodni element za buduću šestu pod-rasu leži kod amerikanaca, to samo dokazuje da ili ovi ljudi nisu okultisti ili žele predočiti nešto drugo od onog što govore činjenice. Dakle mi moramo računati sa činjenicom da na Istoku postoji element koji nosi određenu budućnost unutar sebe, koji se pojavljuje kao da je iz krvi, element koji je danas još u biti naivan i ne poznaje sebe, ipak proročki i instinktivno sadrži u sebi nešto što će se jednog dana razviti. To je često prisutno u snovima.

Kao što svaki duhovni znanstvenik nadalje zna — ne izvana, ali kao kulturološku činjenicu — poljski element dolazi naprijed na sasvim poseban način kao najnapredniji i kulturološki siguran, jer je on oboje i politički i religiozan; ovaj element se razlikuje od svih ostalih slavenskih elemenata u tome da posjeduje jednoobrazan, čvrsto ukorijenjen duhovni i kulturni život koji je iznimno snažan i energičan. Ovo samo kao kratki prikaz. Možda kasnije idemo u ovo detaljnije.

Vratimo se na ono što sam upravo opisao. Kao suprotnost ovoga što sam upravo okarakterizirao postoji kulturni i duhovni život britanskih ljudi, što je jednako dobro poznato duhovnim znanstvenicima u svom dubljem značenju. Mislim na vrstu kulturnog života kakav se pojavljuje pred svijetom u britanskim institucijama i život britanskog naroda. Ovaj element je, iznad svega, ekstremno političkog karaktera; njegove tendencije su krajnje političke. Jedna posljedica koja proizlazi iz toga je političko razmišljanje kojem se ostatak svijeta divi; na određeni način to je vrsta najnaprednijeg i slobodnog političkog razmišljanja.
Gdjegod u svijetu su bili činjeni napori da se ustanovi politička institucija u kojoj može živjeti sloboda — sloboda u smislu u kojem smo je počeli razumijevati krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća — tada, ideje su posuđene od britanskog razmišljanja. Francuska revolucija na kraju osamnaestog stoljeća bila je više pitanje osjećaja, strastvene impulzivnosti, ali misli koje je sadržavala bile su preuzete iz britanskog mišljenja. Manira u kojoj su formirani politički koncepti, manira u kojoj su strukturirana politička tijela, manira u kojoj je volja naroda vođena unutar političkih organizacija koje su slobodne koliko je moguće tako da mogu raditi sa svih strana — sve ovo je izraženo u britanskom političkom mišljenju u suglasju sa originalnim tendencijama. Zato su mnoge nove države u devetnaestom stoljeću imitirale britanske institucije. Na mnogim mjestima napravljeni su napori za preuzimanje britanskog načina parlamentarnog života i parlamentarnih institucija, pa je u vezi ovoga britansko razmišljanje učitelj modernog života.

U Engleskoj u tijeku devetnaestog stoljeća, recimo do zadnjih decenija, ovo političko razmišljanje je došlo do izražaja kod nekih vrlo važnih političara koji su modelirali svoje misli posebno u vezi ovog političkog razmišljanja. Jedna stvar je posebno postala očita: Spas svijeta može se postići sa ovim razmišljanjem samo kada bi mu se ljudi potpuno posvetili i ne bi dozvolili ničem drugom da ima utjecaja na uređenje raznih institucija. Prema tome, političari koji možda izgledaju jednostrani do određene mjere ali koji oblikuju svoje misli u potpunosti prema ovoj vrsti razmišljanja i teže raditi u suglasju s njim, izgledaju istaknuto i potpuno moralno. Sjetite se Cobdena, Brighta i drugih, da ne govorimo o većem čovjeku koji se uvijek spominjao; jer na ovom polju vrlo je lako zalutati kada je dosegnuta zaista istaknuta pozicija. Zato sam spomenuo one koji nisu zalutali u bilo kojem pravcu već su izvorno važni u smislu kojem sada mislim. Mogu imenovati mnoge druge. Ovaj fenomen je zaista bio prisutan tamo kao pravi impuls do devedesetih godina devetnaestog stoljeća, i kao takav, na određeni način, obrnuta slika od onog što sam opisao ranije da je rođeno od slavenskih ljudi. Jer ovaj način formiranja misli političke orijentacije pripada po svom karakteru petom post-atlantskom periodu. To je gdje pripada i gdje je morao biti razvijen. I oni ljudi koje sam spomenuo učinili su to na pravi način. Na jednoj strani imamo nešto što postaje vidljivo kao dobar smisao, inteligencija i politički moral, a na drugoj strani nešto što postoji kao budući narodni potencijal duboko dolje, ne samo u duši već i u krvi.

Neka bude jasno da ono o čemu govorim nije samo moje vlastito znanje; to je gledano na način kako sam opisao kroz devetnaesto stoljeće od onih koji se bave tim stvarima. U onim zapadnim bratstvima o kojima sam vam govorio postoji živo znanje o ovim stvarima i o njihovim vezama sa tijekovima evolucije u petoj post atlantskoj epohi i o tranziciji u šestu post atlantsku epohu. I kod nekih pojedinaca bila je volja — tek trebamo vidjeti da li za dobro ili loše — da se koriste tim silama. Jer to su zaista sile: na jednoj strani talent da se misli da takav način, i na drugoj narodni element za budućnost.

Ako netko želi koristiti ove stvari, on to može. Naravno ne postoje samo ova strujanja koja sam opisao već također i druga koja plove uz bok ovima, i neophodno je postepeno ukazivati i na njih, također. Postoje načini i sredstva u svijetu za izvršiti ono što bih mogao nazvati ‘masovna hipnoza’. Za postaviti sugestiju na velikom nivou morate u svijet smjestiti nešto što radi impresiju. Baš kao što je moguće insinuirati ideju u um pojedinca na način kako sam pokazao, isto tako, koristeći pogodna sredstva, sugestije mogu biti napravljene za cijele grupe ljudi, pogotovo kada netko zna što grupe stvarno povezuje zajedno. Moguće je usmjeravati silu koja živi u individualnoj osobi u određenom smjeru. Ova osoba može biti potpuno uvjerena u svoju duboku ljubav za mir; i ipak radi ono što radi jer nekako druga sugestija mu je usađena. On je sasvim u raskoraku s onim što radi. Na isti način, s pravim znanjem, slične stvari mogu se napraviti cijeloj grupi; to je prosto stvar izbora odgovarajućih sredstava. Uzmite silu koja postoji ali nema određeni smjer, kao što je sila koja živi u određenim slavenskim rasama, i pomoću sugestije većeg nivoa možete je gurkati u određenom pravcu.

Postoji sugestija velikog nivoa koja je radila, još radi, i nastavit će raditi na čudesan način: takozvani ‘Testament Petra Velikog’. Znate povijest Petra Velikog; znate kako je bolno bilo predstavljanje zapadnog života u Rusiji. Nema potrebe da to opisujem jer to možete pročitati u svakoj enciklopediji. Nemam intenciju prepričavati vanjsku povijest niti poticati simpatiju u bilo kom smjeru; Jednostavno ću ukazati na najjednostavniji put to određenih činjenica. Dosta toga što je rečeno o Petru Velikom je istina, međutim nije istina da je napisao testament. Testament je falsifikat; on nije došao od njega već je nastao u određenom trenutku, na način kako nastaju ove stvari, iz svakakvih podzemnih zbivanja. On je bačen unutar ljudske evolucije; odjednom je bio tamo.
On nema nikakve veze s Petrom Velikim ali ima dosta s određenim podzemnim strujanjima. Vrlo je uvjerljiv, jer opravdava budućnost Rusije — kažem Rusije, ne Slavena — izjavljujući da Rusija mora proširiti svoje granice preko balkanskih zemalja i Konstantinopola, preko Dardanela i tako dalje. Sve ovo je sadržano u testamentu Petra Velikog. Tako je lako biti pokrenut ovim testamentom da netko kaže: Ovo nisu krivi napori, to nam je dano velikom gestom genija! Još se ponekad pozovem na utisak koji je napravio ovaj testament Petra Velikog, za vrijeme tečaja kojeg moram dati, kada to studiram sa individualnim studentima da bih demonstrirao implikacije pojedinih paragrafa i njihov utjecaj na kulturni razvoj Europe.

Oni koji su izabrali da rade na ovaj način uvijek se brinu, ne da stimuliraju samo jednu struju već da budu sigurni da se jedna struja uvijek križa s drugom, tako da na određeni način utječu jedna na drugu. Ne postiže se mnogo tako da se jednostavno ide naprijed s jednom strujom. Ponekad je neophodno staviti bočno svijetlo na ovu struju tako da se na određene stvari stavi zbunjenost, tako da su određene linije skrivene, a druge stvari su izgubljene u neprobojnom gustišu. Ovo je vrlo važno. Prema tome dolazimo do toga da određene tajne struje koje su postavile sebi neki zadatak isto tako postavljaju postizanje upravo suprotnog. Ovi suprotni zadaci imaju efekt brisanja svih traka. Mogu naznačiti mjesto u Europi gdje takozvano Slobodno zidarstvo, takozvana tajna društva, su imala veliki utjecaj u određenom vremenu kada su se odvijale značajne stvari; određeni ljudi su djelovali pod sugestivnim utjecajem određenih masonskih društava sa okultnom pozadinom. Bilo je onda neophodno sakriti trake u tom trenutku. Tako je određeni jezuitski utjecaj uvučen u igru tako da su se masonski i jezuitski utjecaji sastali; jer postoje više instance, ‘carstva’, koja mogu prilično dobro koristiti oboje Masone i Jezuite u cilju da postignu ono što žele postići kroz njihovu suradnju. Nemojte misliti da ne može biti pojedinaca koji su oboje, Jezuiti i Slobodni zidari. Oni su napredovali iza točke gdje rade samo u jednom smjeru. Oni znaju da je neophodno poticati situacije sa raznih strana u cilju da guraju stvari u određenom smjeru. Ovo govorim da bi ukazao na određene veze na elementarni način.

Petar Veliki — vratimo se na njega još jednom — uveo je zapadnu civilizaciju u Rusiju. Mnoge originalne slavenske duše nose duboku mržnju za sve zapadne elemente koje je Petar Veliki donio u Rusiju; imaju duboku antipatiju protiv svega toga. Ovo se pojavilo posebno jako u tijeku ovog rata, ali uvijek je bilo prisutno. Na drugoj strani imamo testament Petra Velikog, koji nije stvarno njegov ali koji je odnekuda iznikao, i koji je pogodan za uporabu, kao sredstvo sugestije, ne pojedinaca, već cijelih masa slavenskih veza, onih masa u kojima živi antipatija prema zapadu što simbolizira ime Petra Velikog. Dakle ovdje imamo dvije stvari u isto vrijeme na način dostojan, moram reći, povijesnog genija: simpatija u vezi testamenta Petra Velikog i antipatija prema svemu zapadnom. One rade predivno da sve zbrkaju zajedno, tako pomiješane, da u stvari, njihov rad postaje ekstremno efikasan. I sa ovim ukazujem na drugu stranu ove struje na Istoku. Kako nastavljamo pokazat ću kako se, poslije godina pripreme, može izvući korist od ovakve struje od određenog trenutka pa dalje. Nadalje postoji jedna struja u koju, takoreći, dva pritoka su napravljena da utječu. Kao što sam rekao na početku, u obzir su uzeti veliki periodi vremena. Kada je struja jednom dovedena do točke da može biti efikasna, tada se može pustiti u uporabu.

Sada se pripremimo na još jedan način. Želim vam pokazati još jednu struju koja teče na Zapadu uz onu koja je donesena u biće kao najzreliji politički način mišljenja u petom post-atlantskom periodu. Ova druga struja bila je više skrivena i svoju okultnu osnovu otkriva tek s vremena na vrijeme, prokrijumčarena u svim vrstama javnih aktivnosti. S time moram ponovno napomenuti neka tajna bratstva na Zapadu. Njihova je karakteristika, više nego išta drugo, da oni imaju točno znanje o vrsti situacija kakve sam opisivao i mogu podučiti svoje učenike kako se stvari odvijaju za peti, za šesti post atlantski period, i kakve vrste sila su na djelu: na primjer jedna kao element inteligencije, i kao druga narodni element. I oni mogu pokazati svojim učenicima kako se ove stvari mogu upotrijebiti za ovu ili onu svrhu.

Ove okultne struje koje žive, kao što sam rekao, kroz tajna bratstva imaju, kao jednu od osnovnih doktrina, učenje da su englesko-govoreći ljudi za petu post atlantsku epohu ono što su rimljani bili za četvrtu. Ovo je fundamentalna doktrina unutar ovih bratstava i oni nadalje kažu da, što god se događa, u obzir prvo treba uzeti latinski element. Ovo je izraženo kod raznih latinskih kultura i naroda — ja sam ovo ne govorim već samo ponavljam što se uvijek govorilo u bratstvima — i to ima sudbinu da se utapa dublje i dublje u materijalizam života i materijalizam religije. Ne treba se brinuti oko ovog, jer će se eventualno dezintegrirati u dekadenciji u koju će upasti. Dakle, oni kažu, njihova glavna pažnja mora biti okrenuta tome da osiguraju da ono što zovu latinska rasa, da je u procesu potpune dezintegracije, da je element koji nestaje; zadatak je srediti i napraviti sve na takav način da latinski element nestane.

Ovo gledanje ide tako daleko kao da se kaže: One sile koje guraju latinski element dolje na sklisku padinu moraju biti apsorbirane u svim političkim impulsima a također i u svim duhovnim i religioznim impulsima. Naravno ništa od ovog ne smije se vidjeti izvana; ali podrška mora biti dana svemu što pomaže osloboditi svijet od latinskog elementa. Oni kažu da, baš kao na kraju četvrtog post atlantskog perioda kada je sve bilo prožeto sa latinskom kulturom, tako i na kraju petog perioda priroda svega mora biti ispunjena kulturom koja izrasta od englesko govorećih ljudi. Ja samo govorim o učenjima tajnih bratstava i onom što možemo i stvarno slijedi od njih. Kao dodatak, uvijek je govoreno da, kao što je germansko-britanski element, kako ga oni zovu, suprotstavljen latinskom; tako će slavenski element doći da se suprotstavi engleskom, jer to je način svijeta. Samo je promjena smjera za devedeset stupnjeva. Dok je latinski element našao svoj impuls na sjeveru, sada impulsi streme od istoka prema zapadu.

Moramo shvatiti da ove stvari utječu u mnogo toga što se tiska, mnogo toga čita opća publika, i u bilo što drugo što curi u ljudski socijalni život. Postoje putovi i sredstva da ovo prođe neopaženo, kao što sam opisao. Jer samo zamislite kada bi ovo postalo poznato u određenim krugovima — to je, naravno, nezamislivo! To je samo zbog različitog izražavanja; to je stvar vježbanja utjecaja sredstvima sugestije. Vi možete napraviti jednu stvar i reći drugu, možete reći nešto različito od onog što radite, i uvijek možete napraviti nešto što izgleda suprotno od onog što bi se trebalo dogoditi i od onog što stvarno radite.

Možete gledati s obzirom na ono što sam vam skicirao kao na neku vrstu duhovne atmosfere; zaista brinuo sam da to bude vrsta duhovne atmosfere. Možete čitati nešto prilično neškodljivo, ali između redaka — ovaj koncept ‘između redaka’ može biti nešto potpuno konkretno — isto tako naći ćete se kako čitate nešto prilično različito; učite nešto sasvim različito i nalazite da gledate u nešto sasvim različito. Tako su sada ljudi uronjeni u ovu atmosferu i njihove misli se formiraju u skladu s tim. Misli čak i najinteligentnijih ljudi ponekad uhvate dosta bizarne forme. Dakle, da bi prosudili način kako drugi ljudi misle, nije dovoljno razviti taj naivni entuzijazam nepažljivih ljudi, o kojem sam često govorio za vrijeme ovih predavanja; mora se posvetiti pažnja vrsti atmosfere u kojoj ljudi žive. Ovo je sasvim realno i nije toliko nebulozno, zamislite nešto što mnogi ljudi zovu utjecaj okruženja. Eucken, na primjer, govori o utjecaju okruženja bez da primijeti da on govori u jednu ruku: okruženje kreira osoba; a u drugu ruku: okruženje je kreirano od ljudi; što je ekvivalentno kao da kaže: želim podići sam sebe s vlastitim konjskim repom !
Način na koji se gleda ono što se naziva okruženje u kojem su ljudi uronjeni je da se shvati da ovo okruženje izlazi određenim putem od nekih duhovnih strujanja. To nije nešto nebulozno što mnogi ljudi misle da je.

Pogledajmo takav slučaj. Morate mi oprostiti, ali rekao sam prošli ponedjeljak da neću moći materiju napraviti lakom. Ne možemo izbjeći ići u određene detalje; a vi ćete shvatiti povezanost sutra. Želim vam pročitati neki pasus iz pisma pisanog sredinom travnja 1914 od Mitrofanoff-a, profesora povijesti iz St Petersburg-a, jednom Nijemcu koji je bio njegov učitelj i sa kojim je ostao prijatelj. Zamislite ovog Mitrofanoff-ova uronjenog u različite struje. U travnju 1914 napisao je pismo koje sadrži slijedeće pasuse:

‘... averzija prema nijemcima se osjeća u svakoj duši i izlazi iz svih usta, i meni izgleda da je rijetko bila ovakva jednoglasnost javnog mnijenja.’

Slijedeći je pasus posebno interesantan. Molim da obratite posebnu pažnju na ovaj pasus, ali ne zbog imena koje se spominje; moguće je osjećati simpatiju ili antipatiju u vezi s ovom osobom. Jednostavno želim privući vašu pažnju na formalni sadržaj koji živi u ovom pasusu:

‘To je bila možda najveća Bizmarkova politička pogreška da nije želio biti veći Rus od onih ruskih diplomata koji su, zbog slabosti i nedostatka razumijevanja, podlo izdali interese svoje zemlje za vrijeme Kongresa.’

Kakvo veličanstveno očekivanje! Ovaj čovjek predbacuje Bizmarku da nije bio veći Rus od ruskih državnika koji su prisustvovali berlinskom kongresu! To je ono zašto je neophodno mrziti sunarodnjake Bizmarka! Što god mislili, ova rečenica je originalna. A pošto se dobri profesor iz St Petersburg-a upušta u ovakve misli, može također napisati i slijedeće:

‘Kao reakcija’ — protiv Trostruke alijanse koja se zbila u Centralnoj Europi — ‘formirana je Dvostruka alijansa, što znači da se Rusija udružuje s osvetoljubivom Francuskom umjesto s Trostrukom alijansom.’ ... ‘Za Rusiju pitanje Balkana nije rat de luxe, ni avanturistički san slavenofila. To rješenje je bez sumnje ekonomska i politička potreba. Ruski budžet se temelji na izvozu; ako njena ravnoteža plaćanja postane negativna ruska blagajna će bankrotirati, jer neće biti sposobna plaćati kamate na enormne strane dugove. I dvije trećine ovog izvoza prolazi kroz južna vrata i dva turska tjesnaca. Ako su ovi izlazi blokirani ruska trgovina će posrnuti, i ekonomske konzekvence ovakve blokade bile bi neizračunljive. Zadnji talijansko turski rat je ovo jasno pokazao. Samo posjedovanje Bospora i Dardanela može okončati ovu nepodnošljivu situaciju, kako postojanje svjetske sile kao što je Rusija ne može se dopustiti da zavisi od slučajnosti i proizvoljnim djelima ostalih. Na drugoj strani Rusija se ne može ponašati potpuno indiferentno prema sudbini Južnih Slavena na Balkanskom poluotoku. Prije svega, male balkanske države pružaju stražnji pokrivač za dva tjesnaca i, drugo, kroz stoljeća je previše ruske krvi i ruskog zlata potrošeno na balkanske heroje da bi se cijela stvar sada odbacila: Takav akt bi bio moralno i političko samoubojstvo za bilo koju rusku vladu.’

Povežite ovo, molim, sa različitim opaskama koje sam dao o Odboru za socijalnu skrb slavena. Previše ruskog zlata je potrošeno! Mitrofanoff nastavlja:

‘Mora se, naravno, ne preuveličavati značaj panslavizma i njegovih ideala, ali on postoji i nesumnjivo je dosta snažan; demonstracije slavenofila 1913 na ulicama mnogih ruskih gradova, u kojima su sudjelovali i elementi opozicije, daju jasnu demonstraciju ovoga.’

Ovo pismo iz travnja 1914 daje slijedeći zaključak:

‘Još jednom: Težnja da se ide južno je povijesna, politička i ekonomska nužda i što god strane snage suprotstavili ovoj težnji je eo ipso neprijateljska snaga. Neko vrijeme je Trostruka Alijansa bila iskreno postavljena prema ratu. U Austriji težnja da se ide južno je također viđena kao povijesna nužnost, i austrijanci su u pravu iz njihove točke gledišta baš kao što su i rusi s njihove. Tijekom prve polovine devetnaestog stoljeća bila su tri smjera u kojima se moćna monarhija Habsburg mogla širiti: prema Italiji, prema Njemačkoj i prema Balkanskom poluotoku. Od 1866 ostalo je samo ovo zadnje; Bismarck ponovo, ovaj puta možda bez namjere, je učinio da se Austrija i Rusija nađu licem u lice pred odlučnom bitkom, i ulaskom u Trostruku Antantu stavio je moć Njemačkog carstva na dispoziciju Austriji. Austrija je naravno ovo iskoristila: svugdje i u svakoj prigodi, ako je bilo pitanje Balkana, Rusija je našla Austriju kako joj stoji na putu. Prisajedinjenje Bosne i Hercegovine, koje je ostavilo veliki dojam na Rusiju, bilo je samo jedna stranica na velikoj listi rusko-austrijskog neprijateljstva. Ogorčenje je bilo tako veliko i opasnost se približavala tako očito da je čak i miroljubiva ruska vlada, usprkos oštećenim financijama, bila spremna ići u rat.’
On misli 1908.

‘Ali “Nibelung” od Spree-a je prijeteći tresnuo čeličnom šakom i Rusija je, nesigurna u saveznike, bila prisiljena popustiti. Godine1913 realizacija slavensko –ruskog ideala je napokon izgledala nadohvat. Turci su bili pogođeni u glavu, pobjedonosni južni slaveni su pritisnuli prema Solunu i Konstantinopolu; jedan mali pritisak i stvar je sređena.’

Ovo pismo je zaista zanimljivo jer ukazuje na brojne značajne stvari. Na primjer pisac se potpuno uzbudio oko slijedećeg:
‘Radionice u Essenu su poslale svoje topove turskoj artiljeriji; nisu bili po standardu Creuzot topova, ali ipak su bili dobro napravljeni. I najvažnije od svega, njemački instruktori su obučavali otomansku poljsku artiljeriju ... Sada je postalo jasno rusima’ — travanj 1914 — ‘da ako sve ostane kao što je sada, cesta u Konstantinopol prolazi kroz Berlin. Beč je pitanje drugog reda.’

Travanj 1914! Brojne druge stvari su rečene koje jasno demonstriraju da je u ovoj glavi san onog što će se uskoro dogoditi. Bilo da je glava o kojoj se radi zamišljala da se vrijeme približava u drugoj stvari; ali ova glava, zajedno sa tijelom i udovima, naravno, sada se zaputila u posjet svom učitelju u Berlin. Zajedno su razgovarali o mnogim stvarima i ja sam vam namjeravao reći o dosta njih. Profesor povijesti je rekao:

‘Ako vi ne napustite Konstantinopol za nas, rat će biti neizbježan.’

Stalno je ponavljao: Ne treba niti spominjati da će Nijemci ostati Božji izbor za učitelja ruskog naroda, i da mi samo moramo zadržati mir — da Nijemci samo moraju zadržati mir — da bi osvojili putem duhovne, unutrašnje superiornosti. Ali nemojte vjerovati da nas možete osvojiti. Na mom imanju u Saratovu imam kuću u kojoj su moji preci živjeli stoljećima; ali ja ću je zapaliti vlastitom rukom prije nego dozvoliti da se njemački vojnici njome tamo koriste. Mi možemo biti prilično dobro zajedno ako bismo podijelili Austriju između nas, tako da Njemačka-Austrija postane dio njemačkog carstva dok ostali dio Austrije preuzme Rusija!

Ovo je bilo u lipnju 1914! Možemo pokazati na dosta načina kako misaone forme dolaze u biće u određenom okruženju. Prilično malo toga se nedavno zbilo što nas može iznenaditi. Gdje su socijalne forme više autokratske, stvari koje se dogode imaju tendenciju da proizlaze iz jednog izvora, dok u drugim situacijama one više proizlaze iz popularnih strujanja. Nikad ne generalizirajte, jer na jednom mjestu je ovako na drugom onako. Možemo pitati, na primjer: Što je osnova za ovo čudno, zagonetno ponašanje zemlje kao Rumunjska? Ne govorim o incidentu koji je dao finalni impuls već o strujanju iz kojeg se pojavio. Međutim ja ne želim dati ono što se ovih dana obično naziva 'povijesno' objašnjenje, jer vrsta povijesti koja dolazi u biće od devetnaestog stoljeća i sada je ušla u dvadeseto ne vrijedi puckanja prstima. Prava povijesna znanost mora nastavljati simptomatično; ona mora pokazati razne situacije koje će napokon osvijetliti kao što bi to sa svjetlom. Želim pokazati jednu takvu svjetlosnu iluminaciju.

Oni koji su učeni poznaju što se zbiva znaju da je dosta zbivanja u Rumunjskoj bilo zagonetno. Ovo je povezano s činjenicom da su na cijelom Istoku određene okolnosti bile pridodane sa onim što je utjecalo na mnogo ljudi kao sugestivna ideja. Ne želim ovo karakterizirati kao impresije; umjesto toga želim vam prosto reći neke napomene koje je napravio — ne želim biti nejasan — ministar unutarnjih poslova, Ionescu 1913 nekom g.Redlich-u. On je rekao, gotovo riječ po riječ, da po njegovom mišljenju Austro-Ugarska monarhija ne bi postojala nakon smrti Franz Josef-a, a on će sigurno brzo umrijeti. To će tada biti stvar podjele monarhije na sastavne dijelove. Ovo je bilo čvrsto ukorijenjeno mišljenje i, u skladu s njim, misli ljudi su išli u jednom određenom pravcu. To je bila još jedna od onih široko rasprostranjenih, sugestivnih ideja.

Članak napisan od Rusa postavlja pitanje što Rusija još može očekivati od Francuske i postavlja u prvi plan razloge zašto Rusija ne može više mnogo očekivati od Francuske s obzirom na njene vlastite planove, i zašto Rusija mora postati žrtva Francuske ako se stvari ne promijene. Ovaj članak je napisao Prince Kotshubey i objavljen je 26 lipnja 1914 u broju pariškog časopisa Correspondent. Nisam slučajno izabrao ovaj članak već sam birao ovaj od dobro poznatog pisca koji je temeljito upućen u bilo što što živi u okruženju. Autor pita da li bi bilo bolje za Rusiju da se više ne pouzdaje u savezništvo sa Francuskom već umjesto toga da još jednom udruži snage s Njemačkom. Prince Kotshubey je razmatrao ovu mogućnost. Međutim, kaže on, to ne bi bilo moguće izvesti zbog francusko-ruske alijanse koja prisiljava Rusiju da bude permanentni neprijatelj Njemačke, njenog snažnog zapadnog susjeda. Dakle, u ovoj glavi, situacija se reflektira na način koji pravi Rusiju oponentom Njemačke kao rezultata pritiska zbog alijanse s Francuskom, koja joj daje dvije alternative: ili da poništi alijansu s Francuskom zbog zbližavanja s Njemačkom, ili odbaci planove za ekspanziju istočno u Aziji. On dalje nastavlja da bi rekao:
‘ Ali bez obzira na iznenađenja koja nas čekaju u budućnosti, jedna stvar je sigurna, a to je da će Trostruka Antanta zaista predstavljati pravu političku alijansu ako Francuska nametne trogodišnju vojnu službu a Engleska bude provela opću mobilizaciju.’

Lipanj 1914! Ovo je kako princ vidi Trostruku Antantu koja se postepeno pojavljuje; za koju misli da alijansa s Francuskom više nije dovoljna. Francuska će morati biti prilično jaka, ipak to nije dovoljno; Engleska mora također provesti opću mobilizaciju!
Vidite, misao je tako obimna da nije bilo vremena provesti je prije pojave rata; ali opća mobilizacija je provedena u Engleskoj bez obzira. Da bi razumjeli stvarnu situaciju nije dovoljno proizvoljno izvući jednu ili drugu stvar; neophodno je razviti volju za gledati u one stvari koje su doista bitne. Jedna osoba može reći nešto mnogo važnije nego stotinu drugih koji brbljaju onako kako slijepi govore o bojama, ponavljajući što su čuli, i čije riječi nemaju efekta.

Pokušao sam, u jednu ruku, pokazati kako određeno okruženje dolazi u biće i, u drugu ruku, dati par primjera koji pokazuju kako su ljudi uronjeni u ova okruženja, i kako je neophodno da se poznaje okruženje ako se želi shvatiti misli koje se izražavaju na jednom ili drugom mjestu. Neophodno je, barem jednom, potpuno se uvući u zahtjev koji traži život kakav se danas odvija: razviti, ne entuzijazam za površnost već entuzijazam za pozornost.

Više ćemo o ovim stvarima govoriti sutra, i stoga stremiti da prodremo dublje u stvar. Da bi to napravili trebamo ove detalje. Bilo bi udobnije da kliznemo preko površine, ali oni koji ne znaju barem nekoliko stvarnih slučajeva ne mogu postaviti pravo pitanje duhovnom svijetu.