Florinda Donner: Potrebno je boriti se protiv Ega, to je Castanedino učenje
Florinda Donner je dugogodišnji kolega i sanjajući suputnik Carlosa
Castanede i priznati pisac knjiga: "Vještičin san" i "Shabono".
Njena posljednja knjiga "Biti-u-sanjanju: Inicijacija u svijet
čarobnjaka", autobiografski je izvještaj o njenoj ponekad oklijevajućoj,
ponekad nevoljkoj, često zbunjujućoj inicijaciji u svijet bivanja u
snovima, nedavno je izdana i moći će se nabaviti u Kanadi na proljeće
(1992. prim. prev.). Antropolog i čarobnica, Florinda Donner živi u Los
Angelesu, u Kaliforniji i u Sonori u Meksiku.
A. B. E.: Na početku knjige govorite o tome kako ste bili uvučeni u živi mit. Možete li govoriti o toj mitologiji?
Florinda: To je živi mit. Mit o Nagualu je mit, ali mit koji se uvijek
iznova proživljava. Vidite, mit koji postoji je da postoji nagual i da
on ima svoju grupu ljudi, učenika, čarobnjaka. U stvari, ja nisam
učenica don Juana. Ja sam bila učenica Castanede koji je bio učenik don
Juana. I ja sam jedna od 'sestara' koje su, u stvari, bile žene oko
Florinde, i ona mi je dala svoje ime. Tako, u tom smislu, mit postoji.
One nisu marile što sam ih zvala vještice. To za njih nema zlih
konotacija. Iz zapadnog kuta gledanja, ideja o bruju, ili vještici, ima
uvijek negativne konotacije. One za to ne mare, jer za te ljude
apstraktna kvaliteta čarobnjaštva eliminira automatski bilo kakve
pozitivne ili negativne konotacije tog pojma. Mi smo majmuni na jednoj
razini, no imamo i tu drugu magičnu stranu. U tom smislu mi oživljavamo
mit.
Znači, mit o nagualu je da postoji neprekidna loza od drevnih Tolteka
sve do današnjih vremena. Pitam se, možete li govoriti o uzorku na kome
se zasniva taj mit?
Nema uzoraka. Zbog toga je sve to tako zbunjujuće i teško. Kada sam se
prvi put pridružila tim ljudima, moje glavno propitivanje, moje glavno
zastranjenje, kako sam to kasnije nazvala, bilo je da sam htjela imati
neka pravila i propise o tome što, do đavola, moram činiti. Nije ih
bilo. Nije postojala shema. Zato jer svaka nova grupa mora naći svoj
vlastiti put bavljenja idejom pokušavanja slamanja barijera percepcije.
Jedini način na koji možemo srušiti barijera percepcije, prema don
Juanu, je da nam je potrebna energija. Sva naša energija je već
upotrijebljena u svijetu da predstavi ideju o sebi -tko smo, kako želimo
biti viđeni, kako nas drugi vide.
Tako don Juan kaže da je 90% naše energije iskorišteno radeći upravo to,
i ništa novo ne može doprijeti do nas. Ništa nam nije otvoreno, jer bez
obzira koliko smo "bez ega", ili se pretvaramo da jesmo, ili želimo
vjerovati da jesmo, mi to nismo. Čak, recimo, "prosvijetljeni" ljudi,
ili gurui koje sam srela - jedno vrijeme je Carlos Castaneda išao okolo
pokušavajući susresti gurue - ego tih ljudi je bio tako ogroman, u
smislu kako su željeli biti viđeni u svijetu. A to je, po don Juanu,
upravo ono što nas ubija. Ništa nam više nije otvoreno.
A.B.E.: Pravi nagual, pravi vidovnjak neće mariti kako ga svijet vidi, zar ne?
Florinda: Ne, ne mari. Ali, ipak se moraju boriti protiv toga. Castaneda
je u tome trideset godina. Ja, preko dvadeset godina, i to je još u
tijeku; to ne prestaje.
A.B.E.: Koja je priroda te borbe? Kažem tako jer vi upotrebljavate jezik
ratnika. Koja je priroda te borbe? Protiv čega se borite?
Florinda: Protiv ega.
A.B.E.: Protiv ega?
Florinda: To čak nije niti ego; to je ideja o egu, jer ako bi zaista
uspjeli izvući ego iznad površine, ne bismo znali što je to. A moguće je
ograničiti tu ideju, tu bombastičnu ideju koju imamo o sebi. Jer da li
je ona negativna ili pozitivna, u biti nije važno. Energija
upotrijebljena da se podupire ta ideja je ista.
A.B.E.: Dakle, postoji silan naglasak u ovoj tradiciji na nadvladavanja onoga što se zove osjećaj vlastite važnosti.
Florinda: Osjećaj vlastite važnosti, točno. To je glavna bitka.
Isključiti naš unutarnji dijalog. Jer, čak i ako smo negdje izolirani, i
dalje neprekidno pričamo samima sebi. Taj se unutarnji dijalog nikada
ne zaustavlja. A što unutarnji dijalog čini? On uvijek opravdava sebe,
bez obzira o čemu se radilo. Vrtimo unazad stvari, događaje, što smo
mogli reći ili učiniti, što osjećamo ili ne osjećamo. Naglasak je uvijek
na meni. Stalno iz nas šiklja ta mantra- ja... ja... ja, nijemo ili
glasno.
A.B.E.: Dakle, otvor izranja kada...
Florinda: ...kada se taj dijalog prekine. Automatski. Ne moramo ništa
učiniti. A razlog zbog kojeg ljudi odbacuju Castanedu kao neistinitog je
taj što je to prejednostavno. Ali krajnja jednostavnost čini od toga
najtežu stvar koju možemo zamisliti. Postoji oko šest ljudi u našem
svijetu koji se bave istim istraživanjem. A teškoća koju svi mi imamo je
totalno isključiti unutarnji dijalog. Lijepo je kada nismo ugroženi.
Ali kada se pritisnu neki gumbi, naše reakcije su tako usađene u nas da
je vrlo jednostavno vratiti se na automatskog pilota.
Vidite, postoji jedna sjajna vježba koju preporučuje don Juan - ideja
rekapitulacije. Ideja je da rekapitulirate svoj život, suštinski. A to
nije psihološka rekapitulacija. Vi želite vratiti energiju koju ste
ostavili u svim interakcijama koje ste imali s ljudima tokom svog
života, a krećete, naravno, od sadašnjeg trenutka i idete unazad u
vremenu. Ali, ako stvarno obavite dobru rekapitulaciju, otkrit ćete, u
vrijeme kada ste bili stari 3-4 godine, da ste već naučili sve svoje
reakcije. Onda postajemo sofisticiraniji, možemo ih bolje sakriti, ali,
suštinski, šablona o tome kakva će biti naša interakcija sa svijetom i
ljudima je već uspostavljena.
Dakle, to je lik ili svijest vrste ljudskog bića koje putuje paralelnom
putanjom svijetu tonala, ili svijetu osobe, društvenog bića. Taj drugi
svijet, drugi otvor je nešto što je izgleda uvijek bilo tu.
Da, to je uvijek tu. Pristupačno je svima nama. Nitko ne želi ući u to,
ili ljudi misle da žele ući u to, ali, kao što reče don Juan, istraživač
sudjeluje u nečemu drugom, jer osoba koja istražuje već zna što traži.
Da, to je jasno.
Razočaranje koje mnogi tragači dožive s Castanedom je zbog toga što, dok
im on priča, oni već imaju formirano mišljenje o tome kako stvari
trebaju izgledati. I nisu otvoreni. Čak i kada slušaju, nisu otvoreni ni
za što drugo, jer već znaju kako to treba biti, što je to što oni
traže.
Moja verzija toga je - nisam zainteresiran u usavršavanju samoga sebe.
Mene zanima razumijevanje samoga sebe, ali ne i usavršavanje, i ne
zanima me hoću li u procesu rekapitulacije postati nešto lijepo i
duhovno i prihvatljivo, jer će to sadržavati elemente ludila isto kao i
sve drugo.
Točno tako.
Ali to je duboko uznemirujuća ideja za većinu ljudi.
Jest, definitivno. Vidite, mi vjerujemo u ideju da smo suštinski
energetska bića. Don Juan je rekao da sve zavisi od toga koliko imamo
energije. Borba, čak i borba protiv ideje o sebi, zahtijeva ogromnu
količinu energije. A mi uvijek idemo najlakšim putem. Vraćamo se onome
što znamo, čak i mi koji smo u ovome bili tako dugo. Mnogo je lakše
reći, oh, do đavola s tim, znate, idem si malo ugoditi. Ali stvar je u
tome što malo prepuštanja vraća opet točno na nulu.
Samo što postoji nešto što oboje znamo, Florinda, a to je: jednom kada
prijeđemo određenu granicu u sebi, ako dostignemo tu tišinu, vjerujem,
čak i za tren, ako je stvarna...
...onda više to ne možete zaustaviti. Točno tako. Ali za dostizanje tog
trenutka tišine treba vam energija. Možete ga zaustaviti, don Juan to
zove trenutna pauza, taj kubični centimetar šanse, i možete ga
zaustaviti odmah.
A kada se to jednom dogodi, nikada više niste isti.
Apsolutno.
I možete se vraćati vašim starim načinima i prepuštati se, ali u tome nećete doživjeti nikakvo zadovoljstvo.
Točno. Ne možete. Nema nikakvog zadovoljstva. To je sasvim točno. Ja
mislim, kada bi stvarno stigli... recimo, kada bi kritična masa stigla
do tog osjećanja ili do tog znanja, mogli bismo promijeniti stvari u
svijetu. Razlog zbog koga se ništa ne može promijeniti je to što ne
želimo promijeniti sebe, bila to politička dogma, ekonomski ili
socijalni problemi, u suštini, nije važno.
*članak je 1. dio teksta: Biti-u-sanjanju, Florinda Donner Grau u
razgovoru s Alexander Blair-Ewart, Dimenzions magazin, veljače 1992.
godine