Eloratea - kolumna duhovnih tekstova ( 3. dio )

Život izvan suprotnosti = Život u sadašnjem trenutku

Što u životu koji poznajemo nema svoju suprotnost?

Ništa, jer je načelo polarnosti u njegovu temelju.

Ipak, ima nešto, jedan singularitet, kao prapočelo, koje nema svoju suprotnost, svoju zrcalnu sliku.

To je sadašnji trenutak.

On je uvijek jedinstven, nov i neusporediv. I sve što je u njemu je takvo.

Stvari koje nas okružuju - kada mislimo o njima - imaju svoju prošlost i budućnost. Prošlost koja ih prati poput aure, ispletene od svih događaja od ideje do njihove materijalizacije, kao njihov drugi nevidljivi dio - negativ. Tako je i s ljudima, životinjama, biljkama i svime.

Ali sve počinje i završava s mislima (o tome), koje pokreću vremenski tijek, od prošlosti prema budućnosti. U kružnom kretanju nastajanja, razvoja pa nestajanja i umiranja; i tako u beskraj.

Ali sva mistika, gnostika, duhovnost… govore o nekom skrivenom savršenstvu, nekom drugom svijetu u kojemu ti zakoni ne važe; o nekom kraljevstvu nebeskom, kraljevstvu svjetla, nirvani, vječnosti, svijetu ideja i slično; Nečem prvobitnom, stvarnom.

A neupućen čovjek i dalje misli o tome i dalje ne izlazi iz svijeta misli i misli da je to nešto što će doći jednom u vremenu, da će jednom u budućnosti vrijeme i prostor prestati postojati i on će se naći u svijetu vječnog blaženstva iz bajke.
Možda već krajem ove godine?

Bit će prosvijetljen, imat će neko novo, besmrtno, svjetlosno tijelo. Prekrasno!

Naravno, to se neće dogoditi samo od sebe i potrebno je više ili manje truda, ovisno o vrsti učenja. Život postaje potraga za skrivenim blagom.

No zašto je blago u pričama obično skriveno tamo gdje bi mu se najmanje nadali, ispred nosa, u nevjerojatnoj, drskoj blizini tragatelja. Bliže od ruku i nogu…

I čovjek opet misli i ne shvaća, misli da je to neka misteriozna zagonetka, tajanstveni simbol.

Ali stvar je smiješno (ili žalosno) jednostavna i nema veze s duhovnim praksama, grupama, učenjima, ni učiteljima.

Doduše zahtijeva sve. Cijelog čovjeka, to jest, potpunu iskrenost, hrabrost i fokus. Odmah.

I nakon toga nema više bajke. Nema više nikoga. Ono što ostaje ne može se opisati ni zamisliti. Nema poveznice između onog što je bilo i onoga što jeste, osim kao sjećanje na segmente nekog odgledanog, srednje zanimljivog filma.

Dakle, tajna je u sadašnjosti. Običnoj, sada i ovdje.

I ako vam kažu: „Da, dobro je biti svjestan sadašnjeg trenutka, ali ne možemo biti uvijek prisutni u sada.“ Nemojte se olako složiti s time.

Što vas može odvojiti od prisutnosti u sadašnjem trenutku?

Misli o prošlosti i budućnosti?

Ne.

Misli dolaze i prolaze i sastavni su dio sadašnjeg trenutka, kao i s njima povezani osjeti. Kako bi vas misli - ili bilo što - što pripada sadašnjem trenutku moglo od njega odvojiti?

VJEROVANJE u misli je ono što odvaja!

Vjerovanje u stvarnost sadržaja misli je ono što prekida vezu između izvora života i njegovog očitovanja. I manifestira se kao veća ili manja izgubljenost u svijetu misli i fantazija.

Čovjekov je život jedna interferencija onoga što se događa u sadašnjosti i njegove interpretacije, imaginacije.

Sadašnjost uvijek jeste i prisutnost je uvijek prisutna, samo je prekrivaju misli i osjećaji. No oblaci nisu krivi što plove nebom. Ali ako plovite s njima i mislite da nebo ne postoj, ili da povremeno prestaje postojati, onda ste u zabludi.

Misli ne možete kontrolirati.

Ako vam to još nije jasno pokušajte misao presjeći na pola, ili misliti dvije misli odjednom.

Ali nebo je nebo, s oblacima i bez njih, te nema potrebe kontrolirati njihovo kretanje.

Da bi disfunkcionalnost misli i osjećaja pretvorili u funkcionalnost potrebno je oživjeti sposobnost čistog djetinjeg gledanja, jednostavnog, promatranja i postojanja.

Fokus je potreban da bi se zumiralo iskustvo sadašnjeg trenutka i vidjela osnovna činjenica života - da ništa ne postoji odvojeno samo za sebe. Da su misli samo komentari stvarnosti. A iskrenost i hrabrost su potrebni da bi vidjelo da je i „ja“ samo još jedna od njih. I da te raskrinkavanje njene besadržajnosti, ako si voljan nastaviti hodati tim putem, poput Ariadnine niti vodi iz labirinta bezbrojnih uvjerenja i koncepata.

To je put na kome ništa ne dobivaš, a gubiš sve.

Ali što zaista imaš osim ovog sadašnjeg trenutka, ovog sadašnjeg direktnog iskustva?

A on je uvijek savršeno skrojen po tvojoj mjeri. I savršeno se prilagođava tvom opažanju.

I da do kraja svijeta i vijeka pokušavaš nešto postići, nikada nećeš napustiti granice svoga iskustva. I nije neko drugo iskustvo ono što je potrebno, nego produbljenje onoga koje upravo jeste.

Promjena se događa sama od sebe. Proizlazeći iz svjesne prisutnosti. Ne iz misli ili djelovanja.

Prihvaćanjem onoga što jeste. Što ne znači biti mrtav i nepomičan, naprotiv. Krećeš se kada dođe do kretanja i prestaješ se kretati kada kretanje prestane.

Život u sadašnjem trenutku je moguć!

Prelazak iz života u vremenu u život u sadašnjem trenutku može se usporediti s pretvorbom gusjenice u leptira.

Kada se rodi leptir, da li za njega postoji prošlost, da li se sjeća da je bio gusjenica? Ili je jednostavno leptir?

Da li je gusjenica grešna što je gusjenica? Ili sve ima svoje vrijeme, to jest svoju sadašnjost i pravo na postojanje samim tim što postoji?

A postoji samo ono što jest sada i ovdje.

Sve izvan je čista špekulacija.

Koliko duboko može biti sada?

Sada je kao dimenzija dubine koja se proteže u beskonačnost…

Dok su prošlost i budućnost samo misli, sada je sam život. Sasvim druga kategorija.

Kada se god misli povuku u pozadinu i ustupe mjesto čistom opažanju, izranja sada.

Sada je sinonim za svjesnost, prisutnost, slobodan prostor.

Ono je tu i kada misli dolaze; i odlaze. Iza, ispred i između njih.

Jedna od posljedica uvida ne postojanja odvojenog „ja“ je iskustvo sve većeg slobodnog prostora, odnosno sve čistije prisutnosti; u sve većoj mjeri odvijanje aktivnosti bez pratnje misaone interpretacije. Nevjerojatna dubina i tišina usred svakodnevnih aktivnosti. Poput sidra, poput gravitacije koja povlači sve dublje prema nekom dalekom središtu vječnog sada.

Usporavanje misaonog protoka ne donosi umrtvljenost, već naprotiv osjećaj veće živosti i dublje prisutnosti u onomu što jeste, što stalno poput fontane izvire u sada. Bilo radost ili tuga, društvo ili samoća, sve ima istu osnovnu notu života u sada. To znači veće generiranje korisnih misli koje služe aktualnoj manifestaciji života i iščezavanje misli koje ne služe životu; kao što su mnoge misli koje kruže oko imaginarnog „ja“ i svega onoga što nema referentnu točku u stvarnosti.

To je svojevrsno oslobođenje energije, koje rezultira osjećajem oslobođenja i lakoće, predanosti životnom toku. A to otvara i vrata ljubavi; toj jedinstvenoj vibraciji u njenoj jednostavnosti i ljepoti, koja povezuje što treba biti povezano, očituje što treba biti očitovano i prihvaća bez prosuđivanja svako sada, tako ga opet sve više produbljujući.

Oslobođenje duše

Mnogi ljudi osjećaju agoniju, ekstremno nezadovoljstvo i ograničenost života.

Čeznu za nečim „višim“, duhovnim. Imaju nejasan osjećaj da ne žive adekvatno, da nisu u skladu s istinom, s predodžbom o nekom uzvišenijem načinu postojanja. I što god pokušali, kao da im sve, prije ili kasnije, uvijek iznova reflektira vapaj duše koja pati, a oni joj ne znaju pomoći.

I nakon što su često toliko toga pročitali i sakupili puno lijepih riječi i predodžbi o tomu kako bi i što bi trebalo, nezadovoljstvo, nemir i traženje se i daje nastavljaju. Nešto i dalje pati.

No stvari su jednostavne, možda suviše jednostavne.

Ako postoji duša, kao stvarnost iza svih različitih ljudskih koncepata o njoj i ako je želiš pomoći, to jest osloboditi je, najbolje što možeš učiniti je odbaciti vjerovanje u postojanje odvojenog “ja”.

To je ujedno prva i jedina stvar koju možeš učiniti po tom pitanju.

“Ja” i duša ne mogu skupa postojati; i nitko pri tomu ne treba umrijeti, jer “ja” i tako ne postoji osim kao misao, nejasni koncept. I on je upravo krletka koja otežava jasno viđenje i ograničava slobodu.

Da, ne treba odbaciti „ja“, jer tko bi koga trebao odbaciti u toj jednadžbi?

U pitanju je samo vjera u nešto što ne postoji; praznovjerje.

Samo se usudi zagledati u ovdje i sada, i vidjet ćeš.

Istina će te osloboditi; ne tebe, već dušu; Stvarnu, ne-osobnu, duhovnu dušu, kao bezobličnu, vibrirajuću svjetlosnu energiju koja teče, ipak nikada ne napuštajući ovdje i sada.

Duh i duša su sinonimi za slobodni tok i jedinstvenu mnogostruku manifestaciju jednoga života. Ali kada se slobodnom tijeku ispriječe prepreke kristaliziranih privremenih pojava, oslobođenje postaje neophodno.

Život, duh želi se očitovati slobodno, jer je to njegova priroda. I tako će neminovno i biti. Nikakva količina iluzije i pogrešnih uvjerenja to ne može spriječiti. Ali agonija samoobmane može biti tvoja za neko vrijeme.

I ne mora.

Ako si spreman iskreno pogledati unutra, vidjet ćeš. Čak ne treba ni puno vremena da bi se vidjelo. A to bi moglo biti na najbolji način utrošeno vrijeme.

Jer to je najkraći put da provjeriš ideje o bogu, duhu, duši…, o svemu što smatraš vrijednim i konačno odbaciš koncepte i uspostaviš intimni odnos s onim što jest, onkraj koncepata.

Ako si spreman vrata su otvorena.

Proces transmutacije iskustava

Misli vode svoj paralelni život; koristeći čovjekov život i ometajući ispunjenje njegove prave funkcije. Ljudskog iskustva duše.

Živu prisutnost koja se nalazi iza lažne opne „ja“ često su u povijesti nazivali duša. Duhovna duša, neuhvatljiva bit čija tiha, svjetla prisutnost ispunjava prostor između misli. Ona koja je uvijek tu; prije, za vrijeme i poslije, vječna i nepromjenjiva, ona koja jest.

Razlika između misli i onoga što jest opisana je i u sljedećem ulomku teksta Hermesa Trismegista, nazvanog Opomena duši.

„Ti si o dušo jednostavna one su složene.
Ti si oslobođena obmane, one su varljive.
Ti si istinski živa, one istinski život ne posjeduju.
Ti si takva kakva si, one se maskiraju i prikrivaju,
po svojoj prirodi iluzorne, nepostojane i prolazne.“

Općenito, sposobnost mišljenja i iskušavanja pripada duši.

Misli i osjećaji su ono što nastaje poput suptilnih isparenja tijekom iskušavanja, tijekom alkemijskog procesa prerade iskustava u kojemu se duša uvijek ponovno destilira. Dok god ne dođe do potpunog pročišćenja postupak se ponavlja.

Međutim u većini slučajeva kao da je došlo do poremećaja spomenutog mehanizma i misli vrlo često besciljno kruže sukobljavajući se sa stvarnošću, s onim što jest, proizvodeći neugodne, kaotične osjećaje. Tako nastaje patnja za koju se okrivljuje surova stvarnost; Zapravo posljedica iskrivljene percepcije.

Da bi se omogućilo ponovno normalno funkcioniranje spomenutog procesa potrebno je fokusiranom, ali nenapregnutom pažnjom obuhvaćati svako iskustvo. Sve što se događa „izvana“ i „iznutra“. Sada i ovdje.

Tako se proces dovodi ponovno u ravnotežu. Stvarnost i fikcija - koju misli uvijek dodatno stvaraju, umjesto da samo sublimiraju iskustvo - bivaju razdvojeni i dolazi do stalnog usklađenja s trenutnom stvarnošću, od trenutka do trenutka, u jednostavnosti postojanja.

Kada god se pojave neugodni osjećaji, i bez posebnog, očitog povoda, proces se također može primijeniti, obuhvaćajući ih strpljivom pažnjom i blagošću, odvajajući pri tomu same misli, koje uvijek - bilo u prvom planu ili u pozadini - prate takva iskustva i puštajući ih da se rastvaraju, a koncentrirajući se na osjete, kao na primarni, autentični dio iskustva, koji vodi istinskoj transmutaciji.

Tako život postaje laboratorij, alkemijska radionica, u kome se suština uvijek odvaja od perifernog, direktno iskustvo od njegove mentalne interpretacije; Prepoznaju se fini mehanizmi na djelu, sprega misli i osjećaja.

Rezultat su sve veća jasnoća i budnost, to jest svježina i jednostavnost uvijek novog sada.

U suprotnom, ne pružajući dovoljno svjesne pažnje aktualnim iskustvima, ona postaju sve mutnija, besmislenija i napornija, naizgled kompliciranija, jer sama jedinstvena suština – duša - ostaje negdje u prikrajku neprepoznata u kovitlacu misli i osjećaja.

Zato i Hermesovo upozorenje.

„Zato budi budna. Ne zapuštaj svoju istinsku suštinu koja je jednostavna, istinska i visoko dostojanstvena.“

Hermes Trismegistos (Opomena duši)

Vrste misli i stanja svijesti

Postoji više vrsta misli koje se mogu podijeliti u tri glavne grupe.

Praktične misli koje se odnose na fizički aspekt stvarnosti, koje nakon što obave svoju funkciju koordinacije akcije odlaze.

Zatim misli koje bi se mogle nazvati „duhovnima“, to jest, misli koje dolaze iz nepoznatog donoseći nešto novo, misli koje se bave propitivanjem što je stvarno, koje imaju meditativnu/kontemplativnu vibraciju. Tu spadaju kreativne misli, povezane s intuicijom i inspiracijom, koje vode uvidima i stvaranju nečeg novog. Može se raditi o umjetničkim ili znanstvenim djelima, ali i puno šire od toga.

I postoje misli koje nemaju ni praktičnu, svakodnevnu funkciju, niti vode istini ili stvaranju nečeg novog.

Tu spadaju sve vrste osuđivanja i takozvano dnevno sanjarenje, ili „wishful thinking“.

One se mogu javiti na prijelazu iz jedne od gore spomenutih kategorija misli, kada čovjek pokušava preraditi neko iskustvo, ali nespreman zagledati se dublje u nutrinu i prihvatiti iskustva bez dodatnih interpretacija, gubi kompas i ulazi u vode ovakvih misli.

Ta treća vrsta misli je najvažnija za tragatelja za istinom, jer upravo u njima se krije prividna udaljenost između onoga koji traži i traženoga.

Suptilno i uobičajeno sanjarenje o nečemu drugom od onoga što trenutno jeste je postalo automatski mehanizam, koji se nesvjesno uključuje i smatra se normalnim, nebitnim dnevnim sadržajem. Samo kada se radi o mislima kritike, ili nekim takozvanim negativnim osjećanjima kod tragatelja se pali alarm, signalizacija da je negdje krivo skrenuo. No, radi se o suštinski istoj vrsti misli.

Jer nije bit u razvrstavanju „dobrih“ i „loših“ misli i osjećaja, nego u istinitosti, svjesnosti, budnosti; viđenju onoga što jeste, kako jeste.

Zato je vrijedno obratiti pažnju na sve misli, na njihovu funkciju, na njihov doprinos općem životu. S većom budnošću i manjom identifikacijom s mislima, moguća su naravno suptilnija razlikovanja misli i provođenja mentalne higijene koja stanje svijesti održava bistrim i mirnim.

Pod tragateljem za istinom se već podrazumijeva stanje svijesti u kome je identifikacija, njeno težište, pomaknuto s grubo materijalne razine, na finotvarnu razinu misli i osjećaja i na njihovo promatranje i pokušaje razidentifikacije i s tim područjem.

U toj fazi, stanju svijesti, prihvaćanje i iskrenost spram vlastitog iskustva, shvaćajući neosobnost svih misli, je ključ provođenja procesa i produbljivanja uvida, koji inače lako može skrenuti u samoosuđivanje i nastavak zaplitanja u misli.

Zašto se nisi (prije) probudio

(U slučaju da si čuo za to i nisi bio tako duboko u snu, potpuno suživljen s ulogom, ne sluteći mogućnost probuđenja.)

Očekivao si da se dogodi nešto posebno.
Očekivao si to izvana.
I u mnogim slučajevima nisi ni bio svjestan da gledaš vani,
da tražiš odgovore vani umjesto unutra.

Jer kada jednom zaista pogledaš unutra neizbježno se stvar razvija dalje u smjeru probuđenja.
Nikada nisi zaista sjeo i pogledao s iskrenim interesom u ono što jeste.
Nikada probuđenju nisi dozvolio da se dogodi i odvije.
Htio si promjenu; Nešto drugo, bolje.
Molio si se, „meditirao“, mislio, pjevao o probuđenju…;
Htio se prespojiti negdje drugdje, imati „viši“ „duhovniji“ identitet.

Čitao si i slušao o iskustvima drugih, nikada ne cijeneći dovoljno ovo – aktualno iskustvo.
Ipak, nikada nije bilo, niti će biti išta važnije od „tvoga“ sada i ovdje. Od njegovog iskrenog prihvaćanja i onoga što se iz toga razvija.

Iako se činilo nevažnim i irelevantnim. Ali tko je to rekao?

Nemoj bježati ako želiš istinu. I tako nemaš kuda otići.
Samo ostani s ovim što jest.
Misliš da nije stvarno?
Što je stvarno? Jesi li ti stvaran?
Ostani s tim.
Što znaš izvan svake sumnje?
Nađi to i ostani s tim.
Svjetlo te sigurnosti će razotkriti i sve ostalo, onakvim kakvo jest.

Digni me!

Naziv je slatke, pjevljive pjesmice G. Karana.

Tekst pjesme odličan je primjer očekivanja spasa, sreće, ljubavi izvana, iz partnerskog odnosa.

Jedna od najzavodljivijih iluzija koja se odlično koristi i provlači od manje ili više banalnih pjesama, romantičnih filmova i ljubavnih romana do sofisticiranog soul-mate ideala za kojim mnogi otvoreno ili skriveno čeznu. Jedan od najvećih eona u napadu na čovječanstvo. Jedna od najpopularnijih mrkvi na štapu.

Ta potraga za drugim često je posljednji bastion iluzije da nam može pomoći nešto izvan nas; Da nas nešto izvana može upotpuniti, dati smisao, sigurnost, pružiti pažnju, osjećaj bezuvjetne prihvaćenosti i tople, srdačne bliskosti.

Bez daljnjega da partnerstvo može biti lijepo i vrlo duboko iskustvo, inače ne bi ni bilo tako traženo; No partnerstvo kao nešto za čime se traga, nešto što se priželjkuje, kao i sve drugo što nije činjenica sada i ovdje je samo smetnja i odliv energije.

Bilo da se radi o žalu za prošlim ili iščekivanju budućeg, sve što inicira brojne misli nabijene emocijama je energetski gubitak, koji onemogućava puno očitovanje života sada i ovdje i zapravo samo ispunjenje za kojim se traga.

I zato nema se što reći na početni stih pjesme:

Dosta je bilo tuge,
ostavi sve,
dosadne drame duge.

Baš tako, let go. Odustani od tuge, ali i od potrage za srećom; One su dvije strane istog novčića. Odustani od svih drama, svih izmišljenih priča. Jer priča je uvijek samo priča, nikada stvarnost. I kada je temeljena na konkretnim činjenicama, one su uvijek povezane jednim dijelom koji ne pripada stvarnosti, već imaginaciji.

Možda je i ovo točno:

Nikome nije lako,
ljulja se svijet.
I sasvim logično, možda je prisutna, bar s vremena na vrijeme želja:
zato te trebam jako,
digni me, digni me.
Kao neka vrsta poziva u pomoć, za spasiteljem, spasiteljicom u romantičnom, ili duhovnom kontekstu.
Zvuči dobro; kao strastvena molitva; ali i nedostatak razumijevanja.

Zato, ako je tvoje iskustvo sada s tužne strane novčića, nemoj misliti da ti išta izvan tebe može pomoći.
Sve „izvan“ je samo kratkotrajna utjeha i odlaganje neminovnoga, onoga što nitko drugi ne može za tebe učiniti.

Tko je na kraju taj koga bi trebalo podignuti iz potištenosti, nezadovoljstva ili nekog sličnog neželjenog stanja?
Nema ga. Nikada ga nije ni bilo; izvan misli.

Misao, želja, akcija je ono što stvara subjekta koji izvodi akciju usmjerenu ka drugom kraju cilju. Ali i subjekt i njegov cilj su podjednako iluzorni, dva privremeno stvorena pola, bez postojanja neovisnog o toj akciji, misli, želji. Maja, velika iluzija na djelu.

Sam proces stvaranja imaginarnog lika i njegova potraga za srećom troše ogromne količine energije. Sve dok se pogled ne baci unutra, uvidi mehanizam i zacijele energetske rupe.

Tada se doživljava sloboda, obnova, zbog ponovnog povratka rasute energije svom izvoru u središtu života, u sada i ovdje.

Iako osjećaji u početku sugeriraju drugačije, to su samo osjećaji! Energetski manjkovi i blokade, koji se mogu i fizički osjetiti. Sva ta neintegrirana iskustva iz djetinjstva, prošlih života, od početka svijeta i vijeka, kad god; Sve ono čemu nije poklonjena dovoljna, dobrovoljna pažnja u sada i ovdje jedina su prepreka i zapravo put i portal prolaska u slobodu. Jer sad i ovdje milostivo još uvijek traje i pruža mogućnost reintegracije. I tako je svaka prepreka samo prividna prepreka, jer iskreno suočavanje bez straha, obraćanje pažnje s ljubavlju i željom za razumijevanjem bez manipulacije, može je zauvijek raspršiti kao vjetar maslačak.

A ono što ostaje u stanju je ljubavi i cjelovito. Može je i dati i primiti - propustiti - na jedinstven način.
I zato je šteta gubiti vrijeme očekujući ljubav izvana, umjesto istražiti zablude, pogledati u oči svim „kerberima“ koji čuvaju pragove i tajne odaje velike iluzije i osloboditi još jedan jedinstveni način na koji se ljubav može manifestirati.

Dok svi očekuju ljubav izvana, jasno je da se takva bilanca ne može zatvoriti. Neko je mora i pružati. Ali ako pogledaš unutra vidjet ćeš da ne samo da ti ne može ništa izvana pomoći i dati ljubav, nego ni ne treba. NE TREBA. Jer unutra se nalazi dubok izvor onoga za čime tragaš.

Tako bi, malo po malo, napajajući se iz tog izvora svijet obavijen raznim eonima koji crpe ljudsku energiju zaista mogao napušten propasti i ostaviti slobodan prostor i vedro nebo za neko novo očitovanje života u kojima svjetlost i ljubav neće biti ideali i teško dostupna roba, već činjenice, koje se možda ni neće tako, ni nikako zvati.

Do tada,
s Ljubavlju.

Sokratova tri sita

Postoji poznata priča o starom, mudrom Sokratu i tri sita.

Kada je jednom prilikom neki čovjek prišao Sokratu sav uzbuđen da mu ispriča nešto o njegovu prijatelju Sokrat ga je zaustavio i postavljao mu redom tri pitanja, kao tri testa da se vidi je li stvar vrijedna pažnje.

1. Da li je istinito?
2. Da li dobro?
3. Da li je neophodno/korisno?

I ta je tri pitanja on nazvao tri sita kroz koja treba propustiti svaku priču, prije nego je se ispriča.

Budući da je Sokrat u spomenutoj priči našao da je odgovor na sva tri pitanja bio „ne“, sa smijehom je samo rekao čovjeku: „ako priča nije ni istinita, ni dobra, ni neophodna, zaboravi je i nemoj me s njom zamarati.“

Ali ova tri sita imaju svoju primjenu i vrijednost i u jednom unutarnjem kontekstu ispitivanja misli. Misli prolaze cijelo vrijeme našom sviješću i ponekada ostavljaju razorne posljedice, ako već ne samo nepotrebni gubitak energije.

One nam pričaju neku priču, ponekada baš poput čovjeka koji je prišao Sokratu s velikim uzbuđenjem da ispričaju svoju priču. Ali istovremeno, baš kao i u priči, ono što govore često nije ni točno, ni dobro, ni neophodno.

Najprije je neophodno znati da se misli mogu dovoditi u pitanje. Da ih se ne mora bespogovorno slušati. Mi nismo misli, niti su one naše vlasništvo.

Nisu ni neprijatelji. One su tu, kao dio ljudskog iskustva i mogu biti dobri prijatelji ako se pravilno razumiju.
One dolaze s bezdimenzionalnog mjesta u univerzalnom umu, ili inteligenciji i rasplinjuju se u ogromnom oceanu energije i informacija, vraćajući se kao i sve svomu izvoru. One su alat u kreiranju svjetova i evoluiraju skupa s cijelim životom.

Svjesnim razlučivanjem između korisnih i beskorisnih misli pomažemo opću evoluciju.

Zato, kada god se pojavi neki neugodni osjećaj, obrati pažnju na misli. To je signal. Obrati pažnju kako je aktualno iskustvo pod utjecajem bezuvjetne vjere u priču koju misli prenose. Ispitaj ih, propusti ih kroz sito, pozdravi i otpusti.
Nema potrebe za borbom. Ona samo dalje podvaja um i srce. Jednostavno primjeni svjesnost, u jedinstvu srca i uma.
Što se um i srce više navikavaju optimalnoj suradnji odgovarajuća akcija se spontano javlja. To još više otvara i um i srce, iskustvo je sve svjetlije i misli se lakše filtriraju već prije nego i nastanu zbunjujući i teški osjećaji. Prakticiranjem se stvara neka vrsta pozitivne povratne sprege.

Primijeni staru Sokratovu mudrost ovdje i sada, na svoj odnos s mislima. Vidi da li je priča koju ti govore istinita, dobra, neophodna. Ako nije, ili ako nisi siguran, nasmiješi se poput Sokrata, nastavi svojim putem, a misli pusti neka otplove dalje.

A one misli koje prođu test tri sita pusti da stvaraju novi svijet.

Vjera, nada i ljubav

Vjera, nada i ljubav su (još uvijek) duboko utisnuti pojmovi u čovjekovoj svijesti, pogotovo u zapadnom kršćanskom svijetu, bez obzira da li je netko u direktnoj vezi s kršćanstvom kao religijom, ili ne.

Stoga se vrijedi pozabaviti njima i vidjeti imaju li dublji značaj u smislu spoznaje i duhovne evolucije ljudskog bića, ili su tek programi za kontrolu mišljenja i ljudskog ponašanja.

Vjera – vjera u boga, vjera u drugog čovjeka, vjera u život, vjera u…

Odakle potiču sve ove vrste vjere?

Imaju li nešto zajedničko?
Baziranje na krivoj pretpostavci postojanja malog, nesigurnog ja koje živi u neznanju i nesigurnosti, izgubljen usred iluzije vremena?

Nada – nada u nešto novo, bolje, svjetlije, ljepše… Za koga? Za nekoga kome to sve očito nedostaje.

I kao vrhunac svega – ljubav. Kao kruna svih želja, glavna nedostajuća, magična supstanca života.

Kako i zašto uopće život tolikog manjka, tame i nesigurnosti?

Polazišna točka percepcije je uvijek mali ja-svijet. Potpuno zamagljen mislima i osjećajima, iznutra i izvana nametnutim identifikacijama. I u trenutku povremenog ili čestog očaja uslijed tmurne situacije - pojavljuju se vjera, nada i ljubav. Kao lijepa obećanja. Kao signali u noći ali uglavnom bez jasnog izvora i vidljivog smjera kamo treba krenuti.

Ali što ako vidimo da nema nikoga u središtu tog malog svijeta?!

Da je mali centralni „ja“ zamišljen, izmišljen, branjen i hranjen iluzijama.

Da ne treba umrijeti, niti treba bolji život, ni vjeru, ni nadu. I da mu prava ljubav o kojoj mašta nije dostupna, niti će ikada biti, ni uz svu vjeru i nadu? I sve to iz tako jednostavnog razloga.

Dakle, trebaju li nam zaista vjera, nada i ljubav?

Ili je dovoljno da se probudimo i nastavimo budni dalje putem?

Putem raščišćavanja magle iluzija; magle vremena - očekivanja, prisjećanja i iščekivanja. Tu se onda možda i pojavljuje neka viša oktava ove trijade, koja ima drugačiju vibraciju i potpuno je u sebi zatvorena. Ne očekuje ništa izvana i ne ostavlja prostora da bude upotrijebljena za manipuliranje i zarobljavanje; Već je to jedan sklad života s duhom, s vodećim evolutivnim principom koji se osjeća kao sve veća sloboda i svjetlo i taj osjećaj u procesu razvoja može biti –možda - opisan tim riječima. Ali i ne treba, ne mora.

Paradoks suprotnosti

Sve u svemiru potječe is sebi suprotnog pola, nikada iz istog. To je univerzalni princip povezan s principom dualnosti kao principom stvaranja svega iz jednoga.
I kao što svjetlost i toplina sunca nastaju iz hladnoće i tame prostora, tako je i čovjek proces preobrazbe tame u svjetlost. Čovjek ne postaje prosvijetljen, čovjek jest proces prosvjetljenja.

Ako pretpostavite da ste nešto, da postojite kao ovo ili ono, odmah je tu neminovan i drugi pol nepostojanja, smrti i prestanka postojanja.

Ali ako zastanete, poslušate i pogledate, stvorit će se pukotina kroz koju će u tamu ući zrak svjetla. I što više zastajete i u tišini slušate i gledate unutra, vidjet ćete da ne postojite, sve dublje i dublje i da se istovremeno ta praznina otvara sve više i više u puninu i potencijal svega; U skladu s univerzalnim zakonom balansa suprotnosti.

Jer budući da sve potječe iz jednoga, zatvorenog u sebe, koji je istovremeno punina i praznina, to zbroj svega stvorenoga uvijek mora odgovarati božanskoj nuli.

Zato ako izgubite svoje (uistinu nepostojeće) „ja“ u sve-miru postojanja cijeli će svemir proteći kroz vas tražeći svoj novi, jedinstveni izražaj. Jer tijelo i um jesu fokusne točke jednog života/svijesti, individualni intepreteri njegovog univerzalnog izražaja.

Svjesnost svjesnosti (Ili awareness watching awareness)

Strah od gubljenja poznatog od pamtivijeka čovjeka drže u zarobljeništvu. To je vrlo moćan strah. Stoga je želja za održanjem ega, iluzije o postojanju odvojenog ja, bilijun puta veća od želje za okončanjem ove iluzije. I kod onih koji proučavaju, razmišljaju i raspravljaju o duhovnim temama.

Stoga postojanje direktne metode (ili direktnih metoda) brzog i radikalnog okončanja ego iluzije ostaje nezamijećeno ili neshvaćeno, to jest nebitno, dok god se u čovjeku ne probudi istinska, dovoljno snažna želja za oslobođenjem. Ali postoje tekstovi i metode koji mogu pomoći jačanju te želje kada je jednom probuđena.

Pretvaranje da ta želja već postoji iako zapravo ne postoji, dok god je tu strah od napuštanja poznatog, ne pomaže buđenju stvarne želje za konačnim oslobođenjem. Tu jedino pomaže apsolutna iskrenost prema sebi.

Kada je ta želja jednom donekle razvijena, rješenje za potpuno ukidanje straha od napuštanja poznatog (koncepta odvojenog ja, kao tijela koje živi, misli i kreće se u svijetu odvojenih objekata) je okretanje pažnje unutra; postupni prestanak gledanja van u svijet tijela i misli i okretanje pažnje prema samoj svjesnosti, aktualnoj prisutnosti. Okretanje svjesnosti k svjesnosti. Okretanje svjesnosti svome izvoru, sebi samoj. Strah se raspršuje s iskustvom. Kako se pojavljuje i razvija osjećaj vječnog života, vječne prisutnosti iznutra strah od gubitka onoga što se prethodno zvalo životom nestaje. Jer se uviđa snolikost i iluzornost onoga što se smatralo stvarnim.

Mišljenje tu ne pomaže. Ono se jednostavno zaobilazi u prakticiranju okretanja svjesnosti unutra. Misli ostaju spolja. Mora se osjetiti iznutra beskonačnost, kontinuitet i nedjeljivost života i svijesti. Vraćajući se uvijek iznova svjesnosti, ako je probuđena dovoljno jaka želja za oslobođenjem, taj osjećaj se počinje brzo razvijati. Ujedno dalje raste želje za potpunim obitavanjem u prirodnom stanju čiste svjesnosti brišući želju za imaginarnom egzistencijom.

Na početku tek suptilni osjećaj brzo prerasta u stvarnost. Taj suptilni osjećaj se javlja već nakon kratkog vremena provedenog u usmjerenju prema unutra, prema svjesnosti svijesti. Ali zbog duge i često snažne navike gledanja vani i nazivanja sna stvarnošću, dobro je nakon prvih uvida u realnost istinskog bića nastaviti ovo gledanje unutra.

„Poznavanje istinske prirode znači postojanje bez tuge, patnje, bolesti i smrti. To je kao mijenjanje ograničene iluzije za beskonačnu svjesnost, život, ljubav, blaženstvo, mir.“

S vremenom, ili već odmah na početku ovog pristupa, razvija se ljubav prema ovoj čistoj svjesnosti, počinje se osjećati duboko, intimno jedinstvo s njom do nestanka “ja” i ostajanja same svjesnosti.

To bivanje, ta svjesnost je vječni život, nirvana, tao, kraljevstvu u nutrini.

Čista svjesnost je potpuno transparentna. U njoj nema misli, nema tijela, svijeta ni svemira.

Iako prazna od svega ovoga, ona je puna punina, savršena, svjesna, zračeća.

Više o direktnom putu i awareness watching awareness metodi na: http://www.albigen.com/uarelove/

Svjetleća praznina

Dok sjediš i sjediš u tišini nastojeći proniknuti u prirodu uma, percepcije, stvarnosti i iluzije, iznenada zasvijetli ili gotovo zabljesne praznina, kao neopisiva istina; Kao negacija oblika, formi, linija razdvajanja.

Ostavljajući iza nešto kao stihove:

„Najzad se ruke uhvate za trbuh
Da trbuh od smeha ne pukne
Kad tamo trbuha nema

Jedna se ruka jedva podigne
Da hladan znoj s čela obriše
Ni čela nema

Druga se ruka maši za srce
Da srce iz grudi ne iskoči
Nema ni srca

Ruke obe padnu
Besposlene padnu u krilo
Ni krila nema

Na jedan dlan sad kiša pada
Iz drugog dlana trava raste
Šta da ti pričam.“
Vasko Popa - POSLE IGRE

Oslobađanje

Tvoje prirodno stanje je sloboda. Tvoj dom je tišina svjetla. Nikada ga nisi napustio, nikada to što je slobodno nije bilo niti moglo biti zarobljeno.

“Ja” je misao koja se projicira u umu i prividno stvara stanje odvojenosti u čistoj svijesti. Iz trenutka u trenutak, tkajući iluziju kontinuiteta odvojenog bića, jastva. Što češće um prepoznaje fikciju češće se vraća prvobitnom, nezamućenom stanju, dok jednom ne prestane projekcija iluzije.

Tada je poput oceana bez valova, miran bez diskriminirajućih misli.

A svijest je poput svjetiljke u noći bez vjetra, jasna, sjajna i postojana.

Prepoznaj pravu prirodu stvari.

Ostavi brige i sumnje, ostani tih i uravnotežen. U prirodnom stanju svijesti i uma.

Nježno i lagano opažaj sve pojave bez otpora ili posebnog interesa.

Neka svjesna pažnja ostane otvorena obuhvaćajući jednako sve.

Vidi kako se sve što se pojavljuje samo od sebe oslobađa i rastače u praznini. Ništa ne postoji trajno, niti samo za sebe.

Sve postoji samo onda dok postoje uvjeti za to i prestaje s njihovim prestankom. Iz trena u tren.

Ne postoje odvojeni subjekti niti objekti. Postoji samo postojanje bez fiksne jezgre, bez odvojene samostalne biti, vječno živo, svjetleće i prazno.

Svjetlo i tama: Ego i oslobođenje

Ego je oblik koncentracije, kontrakcije, procesa u kome se pažnja fokusira i izdvaja nešto na račun svega ostalog. Tu se ne radi samo o mislima nego i osjećaju odvojenog jastva iz kojega proizlaze dalje ostale kontrakcije i ograničenja. Ego je ta prva, osnovna kontrakcija iz koje proizlaze sva ostala ograničenja. Ali ego nije zasebni entitet, već aktivnost. Aktivnost izdvajanja, izbjegavanja, ograničenja.

Svaka misao, sve što stvara oblik sve što se pojavljuje kao oblik proizvedeno je koncentracijom ili kontrakcijom. Korijen svega toga se naziva "ego", ali se zapravo radi o bezbrojnim oblicima nesvjesne kontrakcije. Nesvjesna kontrakcija stvara odvojenost koja se manifestira kao identifikacija ili osjećaj odvojenosti. Istinskom duhovnošću bi se moglo nazvati neutralno razumijevanje ovog pokreta, razumijevanja stanja koje jeste i kako se ono uvijek iznova razvija u sada.

Uvidom u taj pokret kontrakcije u stanju opuštene svjesnosti dolazi do kontra-pokreta otvaranja i oslobađanja. Sve dok se um sasvim ne preprogramira i cijela percepcija života prebaci na novu osnovnu vibraciju, novi način emitiranja i manifestiranja. To se naziva i povratak izvoru u prvobitno stanje slobode i jedinstva. Ili preobražaj tame u svjetlo.

Što je tama? Tama je samo komprimirano svjetlo; Koje se pažnjom svjesnosti postupno otvara i isijava prvobitnu, osnovnu prirodu koja je svjetlo. Svjetlo je jedino što postoji u različitim stupnjevima i oblicima. Po suštini transparentno i neuhvatljivo.

Tama je samo naziv za sve što se ne doživljava kao slobodno, lako, zračeće, dovoljno i potpuno. Sve teško, manjkavo, neugodno i ograničavajuće može se naznačiti kao tama.

Ali dubljim obraćanjem pažnje to je samo kondenzirano, komprimirano svjetlo. Potencijal za oslobađanje još svjetla.

Ako osjećaš bilo što od navedenih ograničenja zaroni dublje u osjećaje i ostavi vani okrenuti um. Misli mogu dolaziti i prolaziti, ali nema potrebe da ih se slijedi niti potiskuje. Kontrola misli nije moguća, ni potrebna. Zaroni dublje. Spiralno prema centru; Do jezgre. Znat ćeš kada je dotakneš. Ona je čisto svjetlo, slatka, svjetleća praznina budnog uma, duše.

Svjesnost svjesna sebe. Subjekt lišen objekta, onda i samog subjekta. Svjetlo svjetla.

Ostani tamo.

Onda dozvoli spiralnom pokretu da se razvije natrag, bez napora, bez otpora.

Da li nešto nedostaje u ovom trenutku? Ima li nešto što nije sadržano u ovom vječnom sada?

Usprkos svemu što se pojavljuje i nestaje, nema.

Ima li ičega osim svjetla s njegovim neiscrpnim potencijalom širenja?

Ljubavi

Ljubav je bila, jeste i biće.

Što nas je dovelo u postojanje?
Ljubav.

Što omogućava disanje, gledanje, slušanje,…opažanje i svekoliko iskustvo?
Ljubav.

Što nas čini svjesnima?
Ljubav.

Kako smo se izgubili i zaboravili svoju pravu prirodu?
Bez Ljubavi.

Što nas čini tragateljima za istinom i slobodom?
Ljubav.

Kako možemo otkriti Ljubav?
Ljubavlju.

Što nam pomaže?
Ljubav.

Što nas budi i stalno tjera naprijed?
Ljubav.

Što razrješava čvorove u nutrini?
Ljubav.

Što nas oslobađa od svih prepreka i okova?
Ljubav.

Što vraća snagu i donosi radost?
Ljubav.

Što ujedinjuje oblik i bezoblično?
Ljubav.

Kako od dvoga nastaje jedno?
Ljubavlju.

Neka bi nas ova čudesna, unutarnja vatra vodila na svakom koraku u skladu sa svojom namjerom, prema svom uzvišenom cilju; tako da sve što je još uvijek mračno može biti ispunjeno svjetlom i radošću Ljubavi.

Napisala: Eloratea
http://eloratea.blogspot.com/