Eloratea - kolumna duhovnih tekstova ( 2. dio )

Bog vremena

„Where oh where did I leave myself today
On the bed, on the chair
Did I send myself away
On a sleepy afternoon
Will I be returning soon“

Little god, P. Griffin

Ako se može govoriti o nekom ljudskom padu to je onda zamjena velikog, pravog i jedinog boga ljubavi, malim, lažnim bogom vremena. Što je imalo neobične posljedice. Univerzalno svjetlo bilo je neprepoznatljivo raspršeno na razne boje. Klanjanje tom bogu značilo je potpuni zaborav sebe zarad pažnje raspršene na praćenje promjena prividnog mnoštva i tobožnje sudjelovanje u tomu. A bog ljubavi, bog vječne svjetlosne prisutnosti, bio je potisnut i zatvoren u dubine srca, u tamu nesvjesnoga.

I s njim i sve stvarno. A zavladalo je nestvarno, mehanizam i automatika, pijesak koji je stalno istjecao, bez jasne svrhe i smisla.

I ljudi su se kretali umjesto u skladu s vrhovnim zakonom svjetla i ljubavi, u skladu s tim mehanizmom u samozaboravu istovremeno čeznući za svime što ih je podsjećalo na zaboravljenog boga u srcu. Za svjetlošću i toplinom sunca, dječjim osmjehom, dragim pogledom, mirisom ruže i cijelim nizom drugih iskustava koja su bila moguća u takvom stanju i kroz koja se kao svjetlo kroz pukotine probijao nagovještaj izgubljenog raja prognanog u neistražene dubine srca.

A bog vremena je znao da te male iskre sjećanja ne smiju potrajati i tjerao ih je stalno dalje, u krug, udarajući takt, od jednog do drugog iskustva u nejasnoj, tragikomičnoj potrazi.

No bog je ipak samo jedan i nitko ga ne može trajno zamijeniti, ma kako dobar plan imao i ma kako se činilo da uspijevao. Tako je bilo i s domišljatim bogom vremena.

Ljudi su se nakon brojnih iskustava počinjali buditi iz njegovog sna obmane - vremena. Jedan po jedan.

Nešto im je postajalo čudno. Pri buđenju se pojavljivao neobičan osjećaj praznine. Nešto kao u stihovima pjesme:

„Gdje sam to danas ostavila sebe,
u krevetu, na stolici, jesam li se nekuda poslala, u pospano poslijepodne?
Hoću li se skoro vratiti?“

Kao da se razbio mali pješčani sat i zarobljeni, beznačajni pijesak misli, strahova, želja, planova, malih i velikih drama rasuo u nepovrat. Ostavljajući slobodno prostranstvo, naizgled prazno. Zapravo prostranstvo nepoznatih, novih mogućnosti.

Kao da je polje vječne svjetlosne prisutnosti proželo srce i otvorilo njegova vrata, povezujući spolja i unutra, omogućujući bogu ljubavi da ponovno stvara svijet.

Život bez prividnih uporišta

Spremnost da ostanemo otvoreni prema onomu što nas plaši slabi naše navike izbjegavanja. Na taj se način vezanost uz ego preispituje i počinje slabiti.
„Mjesta koja vas plaše“, Pema Chödrön

Život je tijek, koji se kreće po valnim zakonitostima. Život je oktava u kojoj svaki ton, svaki val, ima svoje vrhove i doline. Svijetla i tamna mjesta; I ona između. I kao takav čini smislenu cjelinu i kontinuitet. Ništa nije ni ispravno, ni krivo. Sve je takvo kakvo jest i razumijevanje toga svjesnom promatraču omogućava sve svjesnije sudjelovanje u daljem razvoju, prijelaze u više oktave postojanja i zbivanja.

To za čovjeka u svakom ovdje i sada podrazumijeva stalnu promjenu pozicije, odnosno nemanje prividno čvrstog uporišta, to jest ne traženje uporišta ni na jednoj prolaznoj točki vala. Ego je u tom smislu samo zamišljeno neovisno postojanje jedne točke, jednog dijela u valnom kretanju koji je u svojoj biti promjena do ispunjenja ciklusa, pune oktave.
Jedino uporište svega je sam izvor vala, nepokretno vječno svjetlo. Ono je uzrok i cilj, ishod i kraj kretanja. Ono je ljubav, ili božanski izvor iz kojega sve nastaje i komu se sve vraća.

Da bi se njegov plan razvijao i odvijao harmonično u skladu s početnom idejom potrebno je dobrovoljno sukretanje s valnim tijekom.

To jest apsolutna protočnost koja nije moguća ako postoje energetske zapreke, strahom blokirana mjesta. Zato se ta nepristupačna mjesta također moraju osvojiti svjetlom svijesti. Otuda poziv i savjet - idi na mjesta koja te plaše. Jer strah upravo krije tvoj sljedeći korak. Zatvorena čudovišta u ormaru rezervoari su zarobljene energije. Strahom čuvana skladišta uvjerenja, predodžbi, očekivanja – zabluda.

Sukretanje znači bezuvjetnu otvorenost. A bezuvjetna otvorenost znači i u trenutcima ispunjenim osjećajima usamljenosti, straha, tuge i bilo koje kombinacije neugodnih osjećaja ne bježati, ne vraćati se u panici natrag, kao da si vidio uski vatreni obruč ispred sebe. Ne bježati u poznato stanje, znači ne zatvarati se; jer upravo smo tada pred mogućnošću sagorijevanja jednog starog obrasca i rađanja nečeg novog, prelaska u novo stanje. A da se taj vatreni obruč sastoji od imaginarne priče imaginarnog ja, koja se samo uslijed ponavljanja čini stvarnom, to je tek vidljivo nakon susreta s neugodnošću u svjesnoj prisutnosti. Na taj način prolaziš kroz nju kao kroz vatreni obruč koji nestaje. Dovođenje te prisutnosti u sva iskustva je otvaranje zračenju same božanske ljubavi koja postupno sve prožima.
Transcendencija ni jednog stanja nije moguća bez nje, to jest bez svjesnog prolaska kroz njega.

Takvi trenutci, ili razdoblja, se u početku čine kao međuvrijeme između dvije scene u teatru, vrijeme kada se mijenjaju kulise i u kojima ostaješ na samo s prazninom i kaosom. Tada moraš pustiti sjećanje na staro da se slegne ne stvarajući na temelju njega očekivanje onoga što slijedi, ne ispunjavajući tu prazninu čak ni vjerom, ni nadom, pa ni ljubavlju, koje bi bile povezane sa starim. Što više starog zraka izdahneš možeš udahnuti više novog, svježeg. Ako sve izdahneš, sve će biti novo.

Bezuvjetna otvorenost nalik je smrti u tim trenutcima.

I s vremenom, koje se sve manje doživljava kao vrijeme, jer otpor promjeni slabi, a jača svjesna prisutnost koja je veza s nepromjenjivim svjetlom, mijenja se i doživljavanje različitih scena kao i njihove izmjene. Život se doživljava kao puno skladniji ples. Baš zato što se uporište ne traži u valovima, na uzburkanoj površini zbivanja, jer je osviješteno jedino stvarno uporište u dubini postojanja, ispod svih promjena. Korak po korak. Iz iskustva u iskustvo. Nekada u blagom i strpljivom bivanju sa sobom, nekada u odlučnom i nemilosrdnom odsijecanju nepotrebnog. U skladu s impulsom iz nepomične unutarnje tišine, izvorne ljubavi, u kojoj je sadržan cijeli plan, cijela oktava razvoja i vječno uporište života.

Sve što trebaš je u tebi, iako ti uvijek vidiš samo prvi sljedeći korak; koji prije ili kasnije moraš napraviti, ne znajući kako će on točno utjecati na sljedeće.

Ti si kao hodočasnik koji je iz daljine vidio dvorac na stijeni pod oblacima i uputio se prema njemu. Prošao je put dolinom koji vodi do njega, zastao u njegovim velikim vrtovima u podnožju i skoro odustao od penjanja. Ali pogled u visinu ga privlači kao magnet i hodočasnik ipak prilazi stijeni. I sada stoji u samom podnožju među lavljim šapama i gleda strmi i uski put prema gore. Onda spušta pogled i stupa na prvu stepenicu. Kreće prema gore još uvijek ne znajući da je prvi korak i posljednji. Da više nema povratka; Da će možda puno puta zastati, da će mu se zavrtjeti u glavi, da će mu se učiniti da gubi dah i tlo pod nogama, ali da će se popeti do vrha. Ili to možda više nećeš biti isti on?

Život bez ja(stva)

„Ljubav kaže - ja sam sve, a mudrost - ja nisam ništa.“

Ljudski se život obično odvija u uskom opsegu između ove dvije krajnosti.

Dok se ne probije zid, dok se ne dogodi kvantni skok, dok se ne dođe do kapije bez vrata – i prođe.

Nakon puno traganja za tom kapijom, nakon dolaska do zida i stajanja pred zidom, u čekanju da se dogodi čudo, koje prerasta u očaj, u goruću potragu za istinom u kojoj u požaru nestaje sve pred pitanjem što je stvarno? - shvaćaš apsurdnost situacije. Shvaćaš apsurdnost potrage, jer tko je bio taj koji je tražio? Gdje je nestao?

U nevjerojatnom trenutku, shvaćaš da si na drugoj strani.

I što onda? Sve i ništa.

Baterija sa starom energijom obično nije sasvim prazna i prazni se ovisno o sadržaju kojim je bila napunjena; o vrsti energije koja je pokretala lažno ja.

Ono što prati prolazak kroz nevidljiva vrata je privremeno potpuno zaustavljanje uobičajenog toka, nesvjesnog pokrenutog toka pretpostavljenog, odvojenog ja s pričom koja je imala svoj početak u sjećanju na djetinjstvo i izvjestan i istovremeno neprihvatljiv kraj kojem je pokušavala umaći.

Um jednom direktno suočen s činjenicom o nepostojanju ja doživljava energetski šok u kome se zarobljena energija otpušta i kao da se počinje ulijevati i postupno nestajati u nekom većem toku.

Priča o ja ostaje bez uporišta. Misli i osjećaji dobivaju novi zamah, ali bez stare ljepljivosti. Intenziviraju se kroz nova iskustva neka stara slijepa mjesta i energetski rastvaraju. Pojavljuju se i sasvim nove misli i osjećaji. Smjenjuju se osjećaji nelagode i uzbuđenja pred otvorenim nepoznatim prostorom, s osjećajima mira i lakoće zbog napuštanja prividne kontrole života, zbog protoka bez otpora.

Dok se životne aktivnosti odvijaju uobičajenim tokom, nepoznate podzemne struje izbijaju često na površinu danju i noću osvjetljujući i brišući staro, stvarajući nešto sasvim novo. Pred „tvojim“ očima.

Spoznaja da je ja bila samo misao koja se nepažnjom lijepila na sve ostale misli i osjećaje i sva iskustva povezivala u tobožnju cjelinu iz koje je izvirao osjećaj identifikacije sa svim tim iskustvima kontaminirajući iluzijom univerzalni životni tok – je neopisiva.

Sve i ništa dobivaju potpuno drugi smisao s nove referentne točke, koja više nije usidrena u magli misli i osjećaja krivo nazvanih ja.

---------

Skočio si sa litice i ne znaš da li padaš ili letiš, ni kuda te struja života nosi. Lijevo, desno, gore i dolje mijenjaju značenje. Više ne važe isti zakoni. Nesiguran da li si sve ili ništa, ali znaš da si slobodan, to jest da se život konačno može slobodno manifestirati koristeći um i tijelo - glavu, srce i ruke - koje si nekada smatrao svojim. Kakva zabluda, kakve posljedice! Ali misteriozna životna jednadžba je riješena čim si oduzeo ja iz nje. Da, to je više matematika, nego mistika. Nikakve legende, mitovi, ni simboli u njoj ne figuriraju. To znači biti budan i slobodan.

I to nije kraj. To je tek početak.

PROSVJETLJENJE-OSLOBOĐENJE-PROBUĐENJE - danas

„Ovo je tvoj show. Tvoj svemir. Nema nikoga drugog tu, samo ti i ništa nije skriveno od tebe. Na svome si, sam sa sobom. Sve je na raspolaganju da se direktno spozna. Nitko drugi nema što ti treba. Nitko te ne može voditi, povući, pogurati ili nositi.“
Jed McKenna

Danas se sve više prepoznaje jedna struja post-duhovnosti, koju čine ljudi raznih profila, dobi i različite povijesti duhovnog traganja. Nakon godina slijeđenja duhovnih praksi, tradicionalnih ili new age, nakon pripadanja različitim duhovnim grupama, školama i organizacijama počinju uviđati granice vanjske potrage. Neki dugo stoje na toj granici, nezadovoljni, neispunjenih očekivanja, ali još uvijek se držeći za staro i ne otvarajući prostor novomu; Još uvijek ne vjerujući u uzaludnost svega, nadajući se da je prosvjetljenje, ili kako god se to u njihovom zapadno, ili istočno orijentiranom sustavu vjerovanja nazivalo, tu negdje iza prvog, ili drugog ugla. Treba još samo malo strpljenja.

No nekima je dosta vjerovanja i nadanja, maglovitog života u vremenu, koji uvijek nosi teret prošlosti sa sobom, čineći stvarnu promjenu nemogućom, ostavljajući je za budućnost, držeći je zapravo zauvijek na distanci u konceptima. I oni preuzimaju potpunu odgovornost za svoje životno iskustvo.

Toj se struji pridružuje još jedna struja mladih ljudi, bez prethodne duhovne povijesti osim prirodne, iskrene potrage za istinom. Tu se svi spajaju u jednu struju onih koji imaju dovoljno hrabrosti i iskrenosti potražiti istinu, bez obzira na sve. Koji žele razotkriti stvarno stanje stvari bez obzira na posljedice. Svjesno ili nesvjesno osjećajući da nemaju što izgubiti.
U tim se ljudima sakuplja energija uslijed nezadovoljstva, usljed nepodnošljivog osjećaja života u laži i koncentrira poput lasera u jednu točku, jedno pitanje – što je istina?

„Ti koji misliš da si ti (i „ti“ koje misli da je „ti“… itd.) nisi ti. To je samo karakter koji istina iza tebe sanja i tako na kratko stvara. Prosvjetljenje nije u karakteru, ono je u istini iza. Nije pogrešno biti karakter u snu, osim ako tvoj cilj nije buđenje;
u tom slučaju karakter u snu mora biti bez milosti uklonjen.

Ako je pak tvoja želja iskustvo transcendentalnog blaženstva, ili uzvišene ljubavi, ili izmijenjenog stanja svijesti, ili podizanje kundalini, ili kvalifikacija za raj, ili oslobođenje svih bića, ili jednostavno da postaneš najbolja osoba što možeš, onda se možeš radovati! Na pravom si mjestu – u stanju sna, dualističkom svemiru. Ali ako te zanima da raščistiš sve smeće i shvatiš što je istina onda si na krivom mjestu i pred tobom je neugodna borba i nema smisla pretvarati se da je drugačije.“
Jed McKenna

Jednom kada si učinio prvi korak u smjeru raščišćavanju laži, stvari postaju drugačije, krajolik sna se počinje mijenjati. Ulaziš na nepoznat i neosvijetljen teren, ostaješ sam sa sobom, sobom kojeg više ne poznaješ, zapravo i nisi nikada.
Onaj poznati osjećaj koji je pratio ja se mijenja. Kao da gubiš tlo pod nogama. Ali kakvo je to tlo bilo? Tko je bio taj ja?
I kada u potrazi za odgovorom na to pitanje - bez koga više ništa nema smisla niti raduje - odlučiš ustrajati, ne bježati od iskustva života ovdje i sada, nešto se događa.

Ljuska od jajeta se počinje probijati. Vidiš da to što si mislio da jesi - nisi, da to uopće ne postoji.

Tada dobivaš prvi pogled na slobodu, kao na život izvan jajeta. Na veliku prazninu koja nema veze s nekadašnjom usamljenošću zamišljenog, odvojenog postojanja u jajetu. Ne samo zato što vidiš one koji su probili ljusku jajeta i osjećaš duboku rezonanciju s njima, koju slobodno možeš nazvati ljubavlju, nego zato što je istina iza svega toga. I ti znaš iz prve ruke. Ostalo slijedi i razvija se prirodnim tokom, dok um pokušava iznova pojmiti iskustvo koje doživljava.

Iako je istina jednostavna, put njenog otkrivanja je samo za hrabre i iskrene. Za one koji žele iz prve ruke otkriti stanje stvari u svijetu u kome žive. Koji žele vidjeti svojim očima. Ne u smislu materijalne znanosti, nego puno šire, u smislu apsolutne potrage. Sve ili ništa, sada i ovdje, sa svime čime raspolažu;

Radikalno i nemilosrdno često su riječi koje prate ovaj proces. Snažna koncentracija uma, jasno viđenje i uništavanje lažnoga. Može se učiniti da je sve potpuno lišeno srca i svega što se s njime povezuje. Ali to je samo privid. Život i dalje koristi srce, sada puno bolje, kada se ne upliću očekivanja iz stanja sna o tomu kako bi to trebalo biti. Gusjenica ne zna ništa o leptiru dok sama to ne postane. To je unutarnja revolucija, nuklearna reakcija, koja ispremješta sve atome vašeg bića tako da možda izgledate isto, ali to više niste. Stvari se mogu nastaviti odvijati manje ili više uobičajenim tokom, ali promjena koja se dogodila je apsolutna.

Ta jednostavna istina, prenošena stoljećima na razne načine, odijevana različitim svjetonazorima i metodama danas je više nego ikada demistificirana i oslobođena svega suvišnog. Uvid je zaista tu na dohvat ruke, bliži nego ikada, a ono što slijedi poslije jedinstveno je za svakoga.

Sadašnje vrijeme, novi milenij, razdoblje akvarijusa i kako god to nazivali interesantno je doba velike dinamike u komu se svijest sve brže oslobađa iluzije u raznim oblicima i nijansama; pa čak i onoga što joj je nekada služilo kao što su razne organizacije, mitovi, legende, rituali i simboli.

Sve što si vjerovao do sada o svijetu izvana, o vremenu – pogrešno je.
Uvijek, jedino i isključivo radi se o tebi i tvom svijetu, ovdje i sada.
I ako sve to sada rezonira s tobom, fokusiraj se i pogledaj za sebe.
Uloži svu energiju u to. I vidjet ćeš. Nije potrebna vjera. U istinu ne treba vjerovati.

„Nema mjesta raspravi niti mišljenju o tomu što je stvarno, a što lažno.
Razlika je apsolutna: istina postoji; neistina ne.„
Jed McKenna

Košulja sretnog čovjeka

Svima je dobro poznata ta priča.
Kako je kralj tražio najsretnijeg čovjeka na svijetu, jer je dobio informaciju da će sam postati sretan obuče li košulju tog čovjeka.

I nakon mukotrpne potrage, što se odgađa?
Čini se da kralj konačno nalazi traženog čovjeka. Ali?
On nije imao košulju.

Dirljiva i poučna priča?
Jeste je razumjeli?
Da sreća nije prelazna? Da nema recepta za sreću? Da morate biti siromašni da bi bili sretni? Tko zna što sve pada na pamet u vezi s tom pričom.

Ali da bi bilo što razumjeli morate najprije shvati da se uvijek i u svemu radi samo o vama. Da, o vama koji to čitate, gledate. Ovdje i sada. Jer izvan ništa i ne postoji. Samo su misli koje imate o tomu u sada.
To je jasno. Ali idemo korak dalje.
Tko ste vi? Ne mislim na tijelo i njegove funkcije niti na um i misli?
Ne, mislim stvarno, tko ste? Misteriozno više ja, duša, duh…?
Ne, ne mislim na koncepte ili ideje. To su isto samo misli.
Otkuda dolaze? Od nekog drugog, nečeg što ste pročitali, u svakom slučaju to su sada samo misli, pokušaj da se konceptualizira, objasni nejasni osjećaj ja, koji prati životno iskustvo, i sada vaše čitanje. Možda je to trenutno osjećaj neke neugode negdje u tijelu?
Ali gdje ste tu vi? Gdje je tu ja?
To nećete naći ma koliko ga tražili.
Kada kažete „ja“ to je riječ? Što se nalazi iza nje? Misao? Ali da li je sadržaj te misli stvaran? Kada kažete „djed-mraz“ s time je također povezana misao,
koncept o nečemu/nekomu što zapravo ne postoji.
Isto je i s „ja“. Jeste li ikada pokušali vidjeti ga?
Je li vam ikada palo na pamet da provjerite da li postoji glavni lik „vaše“ priče? Da li postoji u stvarnosti?
Sigurno mislite za sebe da vas zanima istina i da se želite osloboditi laži. Inače ne biste ni čitali ovakve tekstove. Ali odakle potiče laž? Možda ste čak već dugo u potrazi za istinom i niste je našli. Pokušajte krenuti od početka.
Da li postojite?
NE!
-------------
Sigurno ste se susreli s idejom o neophodnosti razgradnje, umiranju ega na duhovnom putu. O neophodnosti umiranja da biste se ponovno rodili. Jeste li razumjeli što to znači?
Ili ako ste ljubitelj istočnog učenja, što znače pojmovi advita-nedualnost, budnost, anatta?

Što je ego?
Ego je skup obrazaca, programa, načina reagiranja uma i tijela na podražaje okoline. A sve ono što drži te programe na okupu, glavni operativni sustav je neprovjerena ideja o postojanju sopstva, odvojenog entiteta koji živi svoj život.
Kako je moguće da oko nečega što ne postoji nastane nešto tako složeno?
Nevjerojatno!
To je maya ili iluzija.
Neupitno vjerovantvarni kada se pojavljuju kao i osjeti u tijelu koje izazivaju, ali sadržaj tih misli nije stvaran. On je fiktivan.
Kada um jednom zaista vidi stvarno stanje stvari dolazi do činjeničnog pomaka u svijesti, kvantnog skoka u životnom iskustvu. To oslobođeno stanje može se simbolično nazvati srećom, iako se ne radi o iz ega projiciranom osjećaju za kojim ljudi tragaju.

Kako sada izgleda pojam oslobođenja? Oslobođenja od čega?

Sretan, oslobođen čovjek nema košulju. Nema ja. Ne postoji. Kao ni vi.
Nije ništa više od drugih, niti ima nešto što drugi nemaju. Naprotiv.
Ima manje. Manje vjerovanja. Ne vjeruje neprovjerenim mislima, ne identificira se s oblacima koji prolaze. On je to što jest, sam život. To jest - život jest, to što jest.je u nešto što ne postoji. I ona je stvarna samo dok vjerujete u nju. A vjerujete dok god ne VIDITE da ne postoji. A da bi vidjeli morate prvo POGLEDATI. I to je sve. Pogledati kao što gledate neki obični predmet, bez predrasuda, bez pripisivanja nekih imaginarnih svojstava.

To znači vidjeti stvari onakve kakve jesu. Život, živ, jedan i nepodijeljen.
Shvatiti da iskustvu ne treba subjekt. I da ga ni nema. U to ne trebate vjerovati.
Istina je jednostavna. Zahtijeva samo malo maksimalno iskrene pažnje.
Pogledajte! Što postoji u ovom trenutku?
U ovom trenutku postoji gledanje u tekst koji um interpretira u značenje. Postoji tijelo, postoji disanje, treptanje očiju, pokreti tijela. To je sve jedno veliko iskustvo života, ovdje i sada. Postoje misli koje prolaze jedna za drugom. I one su dio tog iskustva. Ali ja, vi, to ne postoji. To je tek jedna od misli. Čiji sadržaj ne mora biti stvaran. To također ne znači da postoji ja koji (koje) misli te misli. Koji (koje) ih kontrolira.
Pogledajte! To je ključno.
Da li možete kontrolirati misli? Prekinuti ih ili zaustaviti po želji?
NE.
Misli dolaze iz neuhvatljive praznine i nestaju u praznini.
Postoji postojanje, iskustvo života.

To je činjenica.
Istina je ono što ptvarni kada se pojavljuju kao i osjeti u tijelu koje izazivaju, ali sadržaj tih misli nije stvaran. On je fiktivan.
Kada um jednom zaista vidi stvarno stanje stvari dolazi do činjeničnog pomaka u svijesti, kvantnog skoka u životnom iskustvu. To oslobođeno stanje može se simbolično nazvati srećom, iako se ne radi o iz ega projiciranom osjećaju za kojim ljudi tragaju.

Kako sada izgleda pojam oslobođenja? Oslobođenja od čega?

Sretan, oslobođen čovjek nema košulju. Nema ja. Ne postoji. Kao ni vi.
Nije ništa više od drugih, niti ima nešto što drugi nemaju. Naprotiv.
Ima manje. Manje vjerovanja. Ne vjeruje neprovjerenim mislima, ne identificira se s oblacima koji prolaze. On je to što jest, sam život. To jest - život jest, to što jest.ostoji. Uvijek jednako, uvijek isto. Praznina.
Realnost je ono što se pojavljuje u ovdje i sada kao činjenica.
Život je kombinacija stvarnosti i fantazije - imaginacije, iluzije.
Misli i osjećaji su stvarni kada se pojavljuju kao i osjeti u tijelu koje izazivaju, ali sadržaj tih misli nije stvaran. On je fiktivan.
Kada um jednom zaista vidi stvarno stanje stvari dolazi do činjeničnog pomaka u svijesti, kvantnog skoka u životnom iskustvu. To oslobođeno stanje može se simbolično nazvati srećom, iako se ne radi o iz ega projiciranom osjećaju za kojim ljudi tragaju.

Kako sada izgleda pojam oslobođenja? Oslobođenja od čega?

Sretan, oslobođen čovjek nema košulju. Nema ja. Ne postoji. Kao ni vi.
Nije ništa više od drugih, niti ima nešto što drugi nemaju. Naprotiv.
Ima manje. Manje vjerovanja. Ne vjeruje neprovjerenim mislima, ne identificira se s oblacima koji prolaze. On je to što jest, sam život. To jest - život jest, to što jest.

S druge strane života u vremenu

Koliko puta ste u životu negdje žurili?
Koliko puta u toku dana negdje žurite?
Koliko puta ste zakasnili na autobus, vlak, sastanak, posao?

Što ako smo uvijek u svakom trenutku točno tamo gdje trebamo biti?

I onda kada stojimo u prometu, zaglavljeni zbog gužve.
I kada kasnimo na sastanak koji nam je važan?
I kada kasnimo na posljednji vlak toga dana i zadihani gledamo kako odlazi, s kartom u ruci?
I kada propustimo avionski let zbog zastoja u prometu?

Što je najstrašnije u tim našim, ljudskim iskustvima kašnjenja?
Strah?
Od čega?
Od neugodnih posljedica?
Od razvoja stvari u nepoznatom smjeru? Od iznenadnog nalaženja u nepoznatom scenariju.

Žurba i kašnjenje su u svojoj biti pokušaji spajanja stvari koje se na kraju ipak ne uspijevaju spojiti.
Kada ste izborom jedne već eliminirali drugu.

To jest kada ste dobili jedan novčić s njegovim licem ali i naličjem, a htjeli ste dva s licem bez naličja.
I takve situacije mogu biti portali u stvarnost.

Katapult u živo sada i ovdje bez obzira na okolnosti. Bez obzira i na otpor koji pružamo.
One su prekid uobičajene priče u kojoj igramo ulogu, ili kao mali bug-ovi u programu našeg uobičajenog iskustva.
Zato nam pružaju priliku pogledati iza programa, probuditi se usred priče o meni, ja, moje, moram, trebam, ne smijem… i cijelog niza misli koje se pokreću i vrte sve većom brzinom. Oko središta.

Ugroženog ja.
Koje ne postoji.
Samo misli i opažanja, osjeti u tijelu.
I oni čine iskustvo, sada i ovdje. I nema druge nego proći kroz njega.

Dok recimo umoran možda sjediš u nekoj čekaonici kolodvora ili aerodroma, ili pokušavaš riješiti novonastalu situaciju uz pomoć telefona čija baterija je pri kraju, baš kao i tvoja energija.

Ali nešto u tom iskustvu je budno i nedirnuto i ne traži izlaz iz situacije, jer mu se ništa ne događa, ništa više od nekog uprizorenja koje trenutno promatra i u kome je sve upravo onako kako treba biti. Glupo, bolno, neugodno…kako god ti to označavao, ne igra za njega bitnu ulogu. Takvo je kakvo jest.

Ekstremne situacije zato potiču stanje budnosti i naizgled bezizlazne situacije potiču stanje predanosti, predaje zamišljene kontrole života u ruke vrhunskoj inteligenciji samog života, kreatoru programa, scenarija u kojem se odvija „tvoja“ priča. Tu „tvoje“ „ja“ gubi na značaju i ne samo na značaju nego i na stabilnosti i kontinuitetu koji zapravo nikada nisu ni postojali, ali u takvim trenucima dolazi do razbijanja iluzije.

Kada sljedeći put budeš stajao negdje i gledao na sat kako prolaze minute i nepovratno te udaljavaju od nekog zacrtanog cilja, dok raste osjećaj nelagode, razočarenja, straha, pokušaj uhvatiti pruženu ruku budnosti. Diši i usudi se pogledati u prazninu iza paničnih misli i osjećaja. S drugu stranu života, iza vela tobožnje važnosti u prazninu ne-ja, koja u sebi krije lakoću postojanja, usred svih životnih vrtloga događaja, misli, osjećaja. I tvoje pravo ja, ne-ja.

Prava ruža

Ako pogledate sliku gore mogli biste reći da vidite razne objekte - ruže, vazu, grožđe… i pozadinu.

Ali zapravo to je slika - 2D reprezentacija 3D objekata koje je slikar promatrao dok je slikao.

Čemu spominjanje te razlike?

Za svakog koga zanima istina, nevidljivi životni zakoni, metafizika, veoma je važan jasan uvid u način rada uma i njegovu ulogu u doživljavanju aktualnog iskustva - ovdje i sada. Ne nekog mističnog ovdje i sada, nego običnog, baš ovog ovdje sada.

To znači imati jasan uvid u različite kategorije percipiranog, različite razine njegove (ne)stvarnosti jer um je često mutan i nejasan, ne pravi precizne razlike između svojih sadržaja i njihove (ne)realnosti i ne diskriminira informacije koje procesira.

Otuda i potiče potraga za istinom i onim u pozadini svega, koje u biti nije samo po sebi skriveno, već ga magla uma odvaja od direktnog iskustva.

I kao što možete uživati u lijepoj slici i biti njome inspirirani i to su činjenice o trenutnom iskustvu, isto tako mora biti jasno da je to (samo) slika nečega, koju je netko naslikao gledajući stvarne ruže. Koje je mogao dotaći, pomirisati. I mi cijenimo kada netko može napraviti sliku koja je vjerna kopija stvarnosti, onoga što percipiramo u 3D perspektivi. Tim više ako uočimo i neke detalje koje nismo percipirali, koji su nam promakli gledajući direktno u stvarnost. Isto važi i za pisana djela i druge umjetnosti, koje nam pomažu sagledati razne kutove i perspektive života.

To je pomoć koju pružamo jedni drugima u ovom ljudskom iskustvu, i u takozvanoj domeni metafizike i duhovnosti, istražujući sve dublje o čemu se tu/ovdje zapravo radi. Što (nam) se događa i na koji način. Što je stvarno - stvarno, što je imaginacija i fantazija, gdje zapinjemo i gdje se gubimo i što je to sve pomiješano u onomu što nazivamo čovjekom i ljudskim životom. Ili ako samo želimo tragati za izvorima ljudske patnje i najboljim načinima suočavanja s njom, to je put. Prvi smisleni koraci. Svejedno da li smo skloniji duhovnom, znanstvenom ili filozofskom pristupu uvijek je jedan zajednički činilac – ljudskost.

To što smo kao čovjek dio života ovdje i sada. To je nešto što ne možemo poreći, to je struja u kojoj smo se našli i moramo dalje plivati, svjesno ili nesvjesno, poznajući zakonitosti, ili ne.

I kada vidite lijepu i inspirativnu sliku, možda ruže, najbolje što možete poželjeti je vidjeti i pravu stvarnost, pravu ružu, dodirnuti je… pomirisati je.

I to je upravo ono što trebate učiniti. Doslovno pogledati životu u oči, sami za sebe, direktno.

Pogledati kao da nikada prije niste gledali, unutra i izvana i provjeriti da li uistinu postoji granica između to dvoje. Što dijeli izvana i iznutra? Koliko je stvarna ta podjela?

Gdje je početak, a gdje kraj stvari, života, aktualnog iskustva, koje se događa ovdje i sada?

Gdje ste tu vi?

Da li postojite, ili su to samo misli, samo šum rijeke misli koja protječe? „Ja, moje, moram, trebam, želim…“

Rijeke koja teče svojim tokom, ali čiji šum prekriva nešto što zaista postoji, ovdje i sada. Nezamislivo živo.

Obratite pažnju na taj tok misli, priču o „ja“; kako teče njen tok, gdje su mu ivice, koliko su glatke, ili oštre; kako se razvija, kamo ide.

To gledanje, svjedočenje, ili promatranje nije mišljenje, ono je pozadinski uvijek prisutni, tihi tok. Ali to nije neka posebna, niti mistična, ni duhovna sposobnost, već prirodna ljudska karakteristika zamračena i potisnuta nekontroliranim i neprovjerenim mišljenjem, to jest uzimanjem misli i njihova sadržaja za neupitnu stvarnost. Iz kojega se dalje razvijaju ostale komponente svakog životnog iskustva, osjećaji i djelovanja.

Ali ta je istovremeno obična i magična sposobnost još uvijek tu ovdje i sada i ako je ponovno, uvidom u nestvarnost „ja“ priče, iskopate iz ruševina nesvjesnog postojanja i počnete upotrebljavati može vam pouzdano početi govoriti što jeste, a što nije. I korak po korak voditi vaše životno iskustvo prema stvarnomu. Prema susretu sa „stvarnijim ružama“.

„Otkupljujem te od zemlje vodom,
od vode vatrom, od vatre zrakom,
od zraka prostorom, od prostora vremenom,
od vremena vječnošću.
…
Sve što imam, dajem za tvoj otkup.” V.K.

Tribute to Giordano Bruno
-Tu gdje je lomača gorjela-

Zimsko poslijepodne, sunce upravo zalazi na malom rimskom trgu Campo de' Fiori.
Smeće ostalo od tržnice otežava prilaz jednom od najljepših kipova u vječnom gradu.
Podignut na visokom postolju, ne gleda prema nebu, već dolje prema zemlji, i odiše izrazitom snagom i istovremenom pripadnošću i nepripadnošću onomu što ga okružuje. I ako želite, možete susresti njegov pogled, samo morate podići svoj pogled uvis.

Prije nekoliko stoljeća, sličnog zimskog dana Giordanu Bruni izrečena je smrtna presuda nakon sedam godina tamnice i uskoro je njegovo tijelo spaljeno na tom istom cvjetnom trgu. A odsjaj njegova duha kao da je uhvaćen i otjelotvoren u tom kipu. I onima koji ga po principu rezonancije i univerzalnih vibracijskih zakona mogu osjetiti, privlačniji je od mnoge raskošne kiparske ljepote koja se obilato susreće gotovo u svakom kutu Rima.

Giordano nije ostavio iza sebe neki posebno uobličeni filozofski sustav, niti jednadžbu koja objašnjava neku pojavu u svemiru, neki fizikalni zakon - on je samo mislio „svojom glavom“. I shvatio je neke stvari. I uglavnom zato je bio osuđen.
On se usudio živjeti svoj život, misliti i govoriti ono što je mislio. I pristao je i umrijeti, čini se bez straha. Kakav život, takva i smrt.

Jer i nije renesansa toliko važna zbog obnove nekog svjetonazora i stvaranja nove slike svijeta koja će opet biti zamijenjena nekom novijom, nego je više važna zbog primjera individuacije i oslobađanja uma, odvažnog koraka vraćanja čovjeka čovjeku.

Nisu bitne različite okolnosti, ni povijesno razdoblje, nego ono univerzalno i esencijalno, a to je poruka o slobodi stvaranja vlastitog pogleda na život i autentičnog življenja iz prve ruke, što znači oslobađanja nametnutih kulturnih, vjerskih i znanstvenih obrazaca. Time zrači lik Giordana Brune.

I on je pri tom svom autentičnom životu osim promatranja prirode koristio i bujnu maštu i nije uvijek baš najbolje usklađivao realno i imaginarno, ali usudio se istraživati njegove granice. I on u tom istraživanju širi granice svemira, izbacuje, Zemlju i zemaljskog čovjeka iz središta zarad Sunca, pa onda i samo Sunce miče s božanskog pijedestala i vidi mnoštvo sunaca u bezbrojnim zvijezdama i svemiru daje beskonačnost, dopuštajući mu beskrajne sadržaje i životne oblike. Bez pomoći tehničkih instrumenata osjeća neke istine svemira koje kasnije i promatranja s teleskopima potvrđuju.

Nije li čovjek božanska monada, mikrokozmos koji već sadrži u sebi sve što treba, cjelokupni potencijal svemira?

Inspiriran djelomično starom strujom koju su predstavljali hermetizam, kabala, Platon, Pitagora, te mnogi kasniji mislioci i mistici on prenosi baklju dalje, inspirira dalje.

To je uvijek isti izvor inspiracija i intuicije u svakomu tko osjeća jedinstvo života i usudi se pogledati ispod površine.

Giordano razlikuje zvijezde kao tijela koja imaju svoj vlastiti izvor svjetlosti i planete koje ga nemaju, to jest reflektiraju svjetlost nekog drugog izvora.

Tako je i s ljudima - neki se mogu usporediti sa zvijezdama, a neki s planetima.
Ipak i u planetima se krije vatrena jezgra, duboko skrivena. I što ako planet može postati zvijezda? Ako se ta vatrena jezgra može razbuktati i prosvijetliti planet. Učiniti ga sjajnom zvijezdom kojoj ne treba drugi izvor svjetla, već svijetli sama sebi i drugima kojima je to još potrebno.

Jer planet i zvijezda su sam različite faze istoga, različiti stadiji jednog alkemijskog procesa. Tako je i s čovjekom. Ne u nekom apstraktnom, romantičnom smislu, već konkretno.

Kako svjetlo najjače sja u tami tako je i Giordanov sjaj još više istaknut tamnim okruženjem njegova života i okrutnim krajem.

Naravno za samo svjetlo nema kraja. Ono živi vječno i putuje poput vala gdje god može i širi se kroz koga god može.

Danas je možda smiješno i neshvatljivo da su ljudi nekada bivali osuđivani, jer su tvrdili da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca.

Zašto je to bilo uopće toliko bitno? Ljudi su tada naravno prolazili kroz različitu fazu razvoja i osvještavanja i mi ne možemo sa sigurnošću shvatiti sve tadašnje relacija, ali ono što je još uvijek bitno primijetiti je da je otpor koji su nezavisni mislioci izazivali bio zbog odstupanja od nametnutog obrasca mišljenja, od važeće dogme.

I taj je princip još uvijek aktualan samo u malo drugačijem kontekstu.

I nije bit u tomu da su nam neki ljudi nekada davno donijeli istinu, da su se žrtvovali za nju da bismo mi živjeli u svjetlu znanja.

Kao što nikakav Isus nije umro na križu da bi mi bili spašeni.

Tako ni Giordano ni drugi heretici nisu gorjeli na lomači da bi mi živjeli u boljem svijetu.

Oni su samo prototipovi onoga što svatko za sebe na svoj način u svojim okolnostima mora napraviti. Ne teoretski, već konkretno. U skladu sa snagom koja mu je na raspolaganju. Nema potrebe za novim Giordanom, ni Isusom. Samo za uvijek novim istinitim, autentičnim očitovanjima života - ili boga, ako hoćete.

Danas je sve više aktualan holografski model svemira, kao projekcija nekog višeg reda, nešto što samo po sebi nema realnost. Jer i naše iskustvo svijeta postaje sve fluidnije, čini se poput filma, ili sna i ljudska pažnja je sve više usmjerena na „unutra“, to jest na vlastito iskustvo i samopromatranje, pa tako i vrijeme u tom kontekstu dobiva novo značenje. I povijest - ili dobiva novo značenje, ili potpuno gubi značaj.

Kao da su sav prostor i sve vrijeme samo more frekvencija i u trenutku susreta s tim kipom kao da mogu osjetiti hladnoću „piombija“ i vrelinu lomače. I kao da se tako može otkupiti bar djelić te patnje. Osloboditi iz tame još jedan komadić svjetla, sada i ovdje, u obično zimsko popodne 21. stoljeća.

I osjećam prezir prema životu u laži i neznanju. Ne u neznanju o mehanici nebeskih tijela, nego o nečemu mnogo važnijem. O onomu iz čega proizlaze svi modeli i svjetonazori. O samom ishodištu, onoj vječnoj monadi, iskri duha, duši koja sve prožima i budi se sada u ljudima nezaustavljivo i mnogo brže i snažnije nego što je to bilo u njegovo doba. Da, moguće da je sve što je bilo prije dovelo do onoga što je sada. Ako postoje prije i poslije.

I u tom procesu koji je ipak izvan prostora i vremena, ta rezonancija koja sve povezuje, mogla bih je nazvati ljubavlju, povezuje sada na trenutak nešto u meni s tim imenom i likom iz prošlosti koji se i danas izdiže na malom neurednom trgu, kao putokaz ili podsjetnik, kao osvježenje u prolazu. Na putu vječne promjene, preobražaja i razvoja, kojim svjetlo ne napuštajući ovdje i sada prividno putuje, uvijek iznova stvarajući i razarajući sve iz nepojmljive praznine-punine da bi joj se opet vratilo.

„… Sve sto imam dajem za tebe, jer Ja dajem sve za one, kojima sam sve…” V.K.

Autentičnost i originalnost

“Ništa nije originalno. Kradite od svega što rezonira s vašom inspiracijom ili hrani vašu maštu. Gutajte stare filmove, nove filmove, glazbu, knjige, slike, fotografije, pjesme, snove, nasumične razgovore, arhitekturu, mostove, ulične znakove, drveća, oblake, tijela vode, svjetlosti i sjene.

Izaberite krasti samo ono što direktno govori vašoj duši. Ako to napravite, vaš rad (i krađa) bit će autentični. Autentičnost je neprocjenjiva, originalnost nepostojeća.”

Jim Jarmusch

Što je originalno? Originalno znači izvorno, prvobitno?
Što je prvobitno i izvorno? Što je i gdje je izvor svega?
Nisu li svi ljudi manifestacije samo jedna ideje-čovjeka, ljudskog bića, mikrokozmosa?

Ne potiču li onda i sve ideje kao i svi ljudi iz jednog pra-izvora?
Gdje je tu mjesto za copy-right, ili copy-wrong bilo čega?
Na čemu temeljimo naš sud o tomu što je dobro, a što loše?
Što je ispravno, što nije?
Pa i što je istinito, a što nije?

Gdje je granica? Tko ju povlači?

Nije je lako definirati. Pogledamo li u bilo koje konkretno iskustvo vrlo je maglovito kako određujemo razliku. Istražujemo li dovoljno duboko iza vlastitih osjećaja, predrasuda, vjera i uvjerenja, dolazimo na nepoznati teren, prazninu, ništa.

I ako ne možemo izdržati vraćamo se natrag u stare obrasce mišljenja koji daju osjećaj sigurnosti.

Dok nas nešto opet ne izbaci iz njih, neki neočekivani susret sa stavrnošću, koji ne možemo racionalizacijom strpati u postojeći okvir. I počinjemo tražiti neki novi, malo prostraniji.

Dok ne poželimo riješiti se okvira. Dok se život, prije ili kasnije, ne poželi riješiti ograničenja.

Onda moramo krenuti natrag, ili naprijed, od drveta spoznaje (ako je spoznaja) dobra i zla, prema drvetu života. I na tom putu brišu se stare podjele i granice. To je undo operacija, to jest, proces.

To je novi način života u komu postoji samo osluškivanje vječnog zakona rezonancije na komu počiva svemir. Po komu slijediš ono što rezonira s tobom, s tvojim mikrokozmosom i krećeš se tim putem na kojemu nema prošlosti ni budućnosti, ni umjetne racionalizacije i pokušaja „poboljšanja“ spontanog životnog toka.

Znaš da nema greške i da sve podliježe tom zakonu koji sve drži na okupu. Po komu sva nebeska tijela, mikrokozmosi i makrokozmosi sigurno plove beskrajem. Po komu se sve približava i udaljava, udružuje i razdružuje u vječnom plesu. U komu sve zamislile i nezamislive suprotnosti u konačnom zbroju daju nulu. Vječnu paradoksalnu prazninu- puninu u kojoj sve nestaje da bi opet nastalo.

Znaš da nikada ništa ne postaje dio tvog iskustva ako nema veze s tobom. Slatko i gorko, lijepo i ružno, tiho i bučno.

Tu postupno prestaje rat i počinje mirno istraživanje života u skladu s tokom Tao-a. Proces privlačenja i odbijanja odvija se automatski na periferiji sustava, dok se iz središta širi slobodni prostor u kom počiva neizrecivo.

I tek tu počinje stvarna autentičnost. Biti u skladu s Tao-om znači biti u skladu sa sobom. I obratno.

Inspiracija dolazi iz neočekivanih kutaka i s njom osjećaj radosti što sudjeluješ u toj univerzalnoj struji koja se prostire poput vala, u kojoj nitko ništa ne posjeduje već samo - ako je samo - očituje, dodajući velikom, savršenom tkanju života.

Linija života

«Tko bi bio ti bez svoje priče?
Nema priče koja si ti ili koja bi vodila k tebi. Svaka priča vodi od tebe.
Obrni to; razriješi to.
Ti si ono što ostaje od svih priča.
Ti si ono što preostaje kad se priča shvati.»
Byron Katie

Ljudi su poput gospodina Linea, iz crtića La Linea, nacrtane linije oko sjene, lika koji se kreće duž nacrtane linije. Pri tomu nailazi na razne prepreke i žali se zbog njih. Privlači pažnju na sebe, dozivajući kreatora u pomoć.
A zbog prirode karaktera i linije kojim se kreće tu je uvijek opasnost od njenog naglog i iznenadnog završetka.

Zarobljen u svijetu misli čovjek na sličan način provodi život. Ogromna se energija troši na sastavljanje komadića, događaja, životnih očitovanja u kontinuiranu liniju životne priče i zamišljenog karaktera; na takozvano samoodržanje. No koga ili čega? Nije tu u pitanju prirodno biološko preživljavanje organizma, već psihološko preživljavanje karaktera.

Mehanizam se odvija nesvjesno tako da čovjek ni ne zna što se događa, niti kako bi se energija mogla drugačije trošiti. Jer ni nema je obično dovoljno da bi uvidio što se događa. A priča teče dalje svojim tokom.

Ponekada ima lijepe dijelove, gospodin Linea zadovoljno pjevuši duž svoje linije. Ali onda se iznenada nešto nepredviđeno događa i on je iznenađen, uzbuđen, često ljut, frustriran i žali se tvorcu.

Nekada jednostavno ne vidi više nastavak puta ispred sebe.

No svaki kraj, svaki iznenadni događaj, ili prepreka mogu poslužiti za čovjekovo buđenje u i iz životne priče. Prije nego se linija života definitivno završi.

Val šoka, kao energetski udar može biti iskorišten za jasnije viđenje stvari; a to uvijek znači vidjeti da su misli – misli, ne stvarnost. To je početak viđenja stvari kakve jesu; Direktnog opažanja; koje je samo po sebi neutralno i bez-naporno.

Najveća pogreška i ljudi koji okreću svoju pažnju unutra je poistovjećivanje osjećaja života, životnosti, prisutnosti - s mišlju „ja“ i automatskoj interpretaciji postajanja nekog subjekta koji živi život, svoj vlastiti život.

Ali dali je to tako? Ili si samo pričamo priču i zaboravljamo da je to ipak samo priča?

A život jednostavno teče. Bezoblično se očituje u oblicima u skladu s nepoznatim, ipak postojećim ritmičnim planom, uvijek dalje? I da nema i ne može biti ničega izvan njega. Izvan onoga što upravo jeste sada i ovdje.

Scenarij se odvija svojim tokom i nije ga potrebno neprekidno podupirati. Sudbina je karaktera vezana za scenarij. Ali to nismo ni ti ni ja.

Gdje je „ja“ za koje misliš da postoji, koje si ti, kada ne misliš o njemu?

Potraži što je stvarno i kada nema priče.

Što je sada i ovdje stvarno, što čini direktno iskustvo, a ne samo misao o njemu?

Napisala: Eloratea
http://eloratea.blogspot.com/