VAL - ZNANJE
Portal za razvoj svijesti
- stranice za sporije modemske internet veze -

Početna stranica za sporije modemske veze

Metafizika ( Tekstovi, Val serija Kasiopejci, Kasiopejske transkripte, Pledijski materijal, Ra materijal )

Manipulacije ljudima ( Tekstovi )

Zdravlje i liječenje ( Tekstovi, Ljekovite biljke )

Znanost ( Tekstovi )

Eloratea - kolumna duhovnih tekstova

 
Cast Away

Oni koji žive u sada su poput brodolomnika koji su preživjeli brodolom, preživjeli boravak na pustom otoku ispunjen disanjem i gledanjem u valove mora; i navečer u vatru koju su sami naučili zapaliti.

U sada i mogu živjeti takvi koju su se borili za dah na pustom otoku.

Samo takvi koji su preživjeli pad aviona kojim su letjeli, ili potapanje broda kojim su plovili.

Detalji nisu važni.

Važno je da su se našli oslobođeni konteksta u kome su prije živjeli; nesvjesno postojali.

I nakon panike, bola, borbe i predaje, našli se u novom stanu svijesti, u sada.

Živjeti u sada je novi način života, proizašao iz novog stanja svijesti;

Živjeti u sada znači živjeti s mačem u ruci dok god je potrebno rezati sve zablude prošlosti i budućnosti, koje se pojavljuju u sada;

Živjeti u sada znači ne igrati lažne uloge i ne napuštati vatru zarad sjena koje baca.

Živjeti u sada znači raskinuti zauvijek vezu s vremenom, poistovjećenost s mislima i osjećajima.

Misliti jasno i čisto, kada je neophodno, ne razmatrajući, ne prosuđujući i ne osuđujući bez kraja i konca;

I osjećati kao disati – udah do punih pluća, onda izdah. I najveći val prolazi nakon svog vrhunca i nosi što mora biti odneseno.

A što ne može biti odneseno ostaje.

I kako ćemo ikada znati što je stvarno ako se ne ponudimo smrti i ne vidimo što može umrijeti? I ako uvijek iznova ne zaranjamo i ponovno izranjamo na površinu života dok od nas ne ostane ništa doli život sam, besmrtan.


Princeza i razbojnik

Zamislite, jedno veliko more, i u tom moru jednu lađu…

Tako nekako počinje jedna duhovita dječja pjesma.

I u toj su se neobičnoj lađi nalazili redom: princeza, njen otac kralj, razni prinčevi, admirali, oficiri i tko zna kakvi sve pristojni ljudi, te jedan razbojnik; kako god da je dospio na taj brod.

I ako zamislite, da je more životni prostor, svemir, a brod čovjek, to jest mikrokozmos - kompleksni sustav u kome se nalazi vidljivi i nevidljivi dio čovjeka, tj. sve ono što ga čini, sustav koji plovi vodama života - priča dobiva dubinu, kao novu dimenziju.

I onda je u pjesmi nad morem, kao nad vodama života, došla bura.

Velika bura koja je strašno uzburkala more i velikim valom odnijela u more princezu. Teško je točno objasniti kako i zašto nastaju bure, ali što je tu je. Bura je bila tu i princeza se našla izvan svoga broda, u hladnom i uzburkanom moru koje je prijetilo da je potopi. I s druge strane, ne manje važno, brod je ostao bez princeze.

I kako kaže pjesma, zamislite sto valova, većih sto puta od princeze, i ne samo to, tako velikih da može i kit svakog časa na nekom od tih modrih valova da se doveze.

To jest, radi se o događaju velikih razmjera, koje se približno daju naslutiti usporedbom s veličinom kita. Upravo kita, koji je simbol ogromnog, zastrašujućeg, iskonskog i nepoznatog; i kao da je svega toga bilo u ovom događaju.

Zamislite da je iz mikrokozmosa, kao iz atoma, izbačena jedna gradbena čestica, jedna snaga, princip, kvant života bez koga on više nije mogao biti ono što je po rođenju, slika i prilika tvorca i makrokozmosa.

I kralj, kao vrhovni duhovni princip u mikrokozmosu htio je svoje dijete, duhovnu dušu, natrag. Jer samo su skupa skladno mogli ploviti brodom posred mora. Kakav god da je bio cilj i smisao tog putovanja.

I tako ožalošćeni kralj u pjesmi, nudi onomu koji spasi princezu to što mu je bilo najvrjednije - upravo ruku svoje kćeri.

Plan spasenja traži onoga tko će spasiti božje dijete i za nagradu nudi vjenčanje s tim plemenitim principom; ne obično, već kraljevsko, alkemijsko vjenčanje koje znači božansko oplemenjenje, transfiguraciju samog pomoćnog elementa.

No, kaže pjesma, na brodu ja zavladao tajac.

Pa tko će skočiti u hladno more, u valove sto puta veće od mjere smrtne osobnosti?

Čovjekovo lažno ja je dugo skupljalo činove i titule iz straha za svoj lažni opstanak, da bi sada samo tako skočilo u zagrljaj nepoznatome, koje je vrlo lako moglo biti njegova smrt.

Da li je za takav potez bila potrebna velika hrabrost, ili suosjećaj, ili nešto treće?

Iz pjesme je jasno što nije bilo dovoljno.

Nitko tko još misli da ima što izgubiti ne ide u takav pothvat.

Nitko tko se sa smrću sprijateljio nije, ne ide joj u susret.

Pa i obećanje ruke lijepe princeze i buduće sreće gubi na težini u vaganju s trenutnom opasnošću.

Pjesma kaže, svi šute, svi drhte, samo onaj razbojnik skoči i more zagrli.

Izgleda da je samo on imao to što je bilo potrebno da se spasi princeza, da se skoči i zagrli more, pa što bude. Ili samo on nije imao ništa što bi ga u tome sprječavalo.

Samo on nije razmišljao o opcijama, jer nije to stvar nikakve kalkulacije dobitka i gubitka.

Da li se već odavna u njemu pojavila takva sklonost prema princezi, da mu je ona postala važnija i od njega samoga?

Da li je slučajno znao nešto što drugi nisu? Ili je bio tek obični razbojnik, možda zatvorenik, osuđenik bez perspektive?

Teško je reći, ni pjesma ništa ne objašnjava.

Doima se da je postupio kako je jedino mogao i skočio u more kao da se radi o nečemu potpuno normalnom.

Pjesma tu samo kaže da je razbojnik izrekao neku psovku na račun vjetra, na adresu života i na ime mora. Kao da se radi o nekoj trostrukoj magijskoj formuli koja ga je učinila neranjivim.

Da li je u pitanju neki misterij?

Da li je samo trebalo skočiti u srce bure, a uspjeh je bio predodređen i zagarantiran i nije se moglo neuspjeti?

Uglavnom, razbojnik je skočio i vratio se s princezom.

I kralj je naravno učinio kako je obećao.

Kada je princeza bila spašena i ponovno na brodu, stari poredak stvari više nije vrijedio. Razbojnik više nije bio razbojnik, već kraljević. Sve što je bilo prije toga više se nije važilo. Možda nikada nije ni bilo bitno, a možda ga je baš pripremalo za zadaću spašavanja princeze, za kraljevsku budućnost?

Kako god bilo, cilj kao da je bio ispunjen i kako pjesma kaže - umiri se more, zataji vjetar, stade lađa...

Možda lađa i nestade, možda bijaše prenesena u neka druga i drugačija mora.

Zamislite da se ovdje radi o nečemu što se stvarno dogodilo i što se događa. O nečemu prastarom i opet aktualnom, zaboravljenom, ali neuništivom, čiji se odraz uvije iznova i svuda može nazrijeti, pa i u nekoj duhovitoj dječjoj pjesmici.

Da ove slike nemaju samo dubinu, nego i sve ostale dimenzije i da sadrže i vas same. I da je u pitanju možda nešto kao S.O.S. signal, kao zov od prapočetka; da se sjetite. Da skočite u more, da nađete izgubljeni biser, izgubljenu princezu.

Princeza mikrokozmosa je možda besmrtna, kao vječni božanski element, i ne može biti u životnoj opasnosti; to je moguće.
Možda čak i brod može ploviti dalje bez princeze, ali to sigurno više nije isti brod.

To je brod s nesretnom posadom, koja kao da ne poznaje više cilj i smisao puta, pa je kao ukletu lađu vjetar i valovi bacaju tamo-amo životnom pučinom.

Jer kralj bez kćeri-princeze sigurno ne bi bio isti, nekada uspravni, snažni i vedri kralj; dok god je princeza u moru i dok je valovi možda nose sve dalje od broda.

Zamisli…možda je sada baš tako.

Možda si ti na tom brodu što je ostao bez nečeg dragocjenog i vitalnog. I tko god i kakav god ti bio, možda možeš vratiti princezu; obnoviti život i duh na brodu, vratiti smisao putovanju;

Vrijedi li to tvoje bezuvjetne predaje u ruke sto puta većim morskim valovima?

Možda ti je čak i suđeno da postaneš kraljević i ne možeš ne postati? Možda možeš samo odgađati prvi korak; tko zna?
Možda i ne možeš znati dok ne skočiš; dok ti ne bude dosta besmislene plovidbe, pa skočiš i zagrliš nepoznato; pa što bude.


Moby Dick
ili
Istina nema granica


„Knjiga Moby Dick, Hermana Melville-a nije ono što se misli, nije čak ni tip knjige za koju se smatra… Čovjek, more i kit - Ego, svemir i iluzija. A sve ostalo je sve ostalo.“
Prema Jed McKenna

Poznati američki roman od preko 500 stranica s nevjerojatno detaljnim i opširnim opisima kitova i kitolova nije tragična priča o sumanutom kapetanu Ahabu koji zbog osvete juri bijelog kita po svjetskim morima i vodi u smrt, ne samo sebe, nego i cijelu posadu broda.

Ali ne samo da je u pitanju duhovita knjiga, s brojnim filozofskim motivima i biblijskom simbolikom, nego je to, iza mnoštva velova, priča o čovjeku koji spoznaje da istina nema granica i da sve što ima granice i ograničenja ne može biti istina. I koji od tada nema mira dok ne probije posljednju granicu, ne sruši i posljednji zid.

„Sve vidljive stvari samo su obrazine, maske od ljepenke, ali u svakom događaju u svakom živom činu u svakoj nesumnjivoj djelatnosti iskrsava nešto nepoznato, ali uvijek razložito, izbija lice ispod ružne obrazine. Ako čovjek hoće da udari, valja da pogodi masku! Kako će se zatvorenik domoći slobode ako ne provali zid? Za mene je bijeli kit taj zid što se preda mnom ispriječio. Ponekada mislim da iza toga zida nema ništa više. Ali to mi je dosta. On me zaokuplja, on me muči, vidim u tome kitu strašnu snagu kojom se nadima i koja dolazi iz neke nedokučive tame…Ne spominji mi grijeha, ta ja bih i na samo sunce digao ruku kada bi me uvrijedilo. Jer ako bi sunce moglo vrijeđati onda bih ja mogao udarati, jer je u svemu tome neka poštena igra. Ali ja nisam rob ni te poštene igre. Tko je nada mnom? Istina nema granica!“ (Ahab, Moby Dick, H.M.)

Ahabova stanje, koje se u romanu naziva monomanijom gledano izvana izgleda kao ekstremni fanatizam.

Ali gledano unutarnjim očima zrele duše Ahab je prototip čovjeka koji probija iluziju zemaljskog zatvora, ograničenog i odvojenog postojanja. Njegova borba s kitom se može naći u verzijama borbe čovjeka sa zmajem, meduzom, kerberom - uvijek s nekim čudovišnim bićem koje predstavlja sve ono što dijeli od istine, od istinskog života. I to biće u borbi uvijek može uništiti samo ono u čovjeku što je od iste prirode, smrtno i nestvarno.

Ta vjekovima opisivana borba je zapravo umiranje ega.

Ahab je u stadiju čovjeka koji je došao do točke zasićenja starim načinom života - kao glumljenjem uvijek iste uloge, u uvijek istom filmu - i spada u one za koje važi – u filmu, ali ne od filma, više se ne mogu poistovjetiti s ulogom koju igraju i žele izaći, sići s platna u stvarni svijet.

Takav čovjek postaje sve jednoznačnije usmjeren, poput sfingina pogleda u daljinu, nezainteresiran i neosjetljiv za scenarij oko njega, za sve uobičajeno.

Jer sve je to već ostavio iza sebe, a ispred je još samo Moby Dick. Moby Dick kao simbol posljednjeg zida tamnice. I dok god on postoji, dotle postoji i Ahab i potjera se nastavlja; Plan B ne postoji. Kao ni budućnost poslije Moby Dicka. To je kraj ega.

Iza je nešto posve drugo.

Ali dok god postoji ego, dok god postoje granice, kome je do istine, mora u tu – kill-or-die - misiju; koja gledano očima onih koji još nisu na toj točki, može izgledati suludo.

To stanje, taj drugačiji način života može se usporediti s neobičnim i misterioznim razdobljem u kojemu se gusjenica pretvara u leptira. To je proces u kome jedno stanje nestaje da bi nastalo drugo - koje u biti nema puno veze s prethodnim. Smrt i uskrsnuće, smrt i ponovno rođenje.

Dok transformacija još nije gotova, primjećuju se elementi starog stanja i skoro kao neka vrsta nostalgije za nečim što nestaje; Nečim poznatim koje je pružalo osjećaj sigurnosti. I Ahab jednom prilikom vadi iz džepa posudu s komadom zemlje iz njegova grada.

Ali nema tu ipak stvarne žalosti za izgubljenim. Povratka nema i on nikada ne daje ni jedan znak da bi htio drugačiju sudbinu, niti ikada odstupa od cilja.

I nakon jednog susreta s brodom na kojem vlada zarazno veselje, jer je brod pun i vraća se domu na kopnu, Ahab jasno odgovara da njegov brod plovi u sasvim suprotnom smjeru; da je prazan i ide sve dalje od poznatog kopna.

Ahab ne govori puno, a njegove zapovijedi se uvijek bespogovorno izvršavaju. Snaga koja ga vodi kao da cijelu posadu i brod pokreće u smjeru cilja. Njihova volja i strahovi tu ostaju nemoćni.

Ahab veliki dio vremena provodi u svojoj kabini proučavajući i dorađujući svoju čudesnu mapu kretanja i zadržavanja kitova tijekom godine, po svjetskim morima i to naročito bijelog kita, zbog kojega je naravno i napravljena.

Ipak, on se ne oslanja sasvim na ta predviđanja i plovi uvijek budan i pozoran pozdravljajući druge brodove i kapetane s istim pitanjem - Da li su vidjeli Moby Dicka, gdje i kada? A izvor zadovoljstva mu je kada se kazivanja drugih brodova poklope s predviđanjem njegove karte.

Što su ljudi više poistovjećen s ulogama koje igraju, to im se Ahab čini manje razumljivijim, bezosjećajnijim i luđim.
Iako je i Ahab nekada bio obični karakter, kitolovac - kao mnogi u njegovu kraju, jedan od ljudi s poslom i obitelji.

Ali priča počinje kada se on već našao lice u lice s Moby Dickom, levijatanom, vladarom tame i kada je pri kraju borbe koju su gubili krenuo protiv te nemani iz morskih dubina, s običnim, kratkim nožem. Borba čovjeka i levijatana, u kojoj Ahab ostaje bez jedne noge. Jer to je borba nakon koje je sve drugačije za Ahaba. Zapravo već od impulsa u kome je krenuo direktno na kita, ne obazirući se na disproporciju strana u borbi, jasno je da se u njemu nešto novo pokrenulo. To je bio njegov prvi pokušaj napuštanja Platonove pećine i suočavanja s novom razinom stvarnosti, kome je očito već prethodilo skidanje okova.

Mnogi su ostali osakaćeni u tom opasnom poslu kitolova;

Mnogi i nakon teških i nesvakidašnjih iskustava, tek nešto pognuti nastavljaju igrati svoje uloge. Nastavljaju promatrati sjene na zidu pećine.

Ali ovo je priča kada stvari postanu bitno drugačije.

Kada dođe do odlaganja jednog dijela jastva, jednog sloja osobnosti. Nepovratno i bolno.

Nakon prve faze Ahabova preobražaja, nakon određenog razdoblja inkubacije, on se pojavljuje u romanu već kao opsjednuti kapetan Ahab koji kreće u konačnu potjeru za levijatanom. Mnogi su tumači romana to smatrali tek reaktivnim ponašanjem čovjeka koji za svoju nesreću okrivljuje drugoga, u ovom ekstravagantnom slučaju kita, i kreće u osvetu.

Ali tumačenje bez iznimke ovisi o svijesti tumača. Opaženo ovisi o onomu koji opaža.

Te tako ni drugi ljudi u romanu ne primjećuju veliku razliku kod Ahaba, iako je on postao potpuno drugačije biće, koje vidi i misli drugačije; što znači da živi u sasvim drugačijem svijetu od njih. Po prilici sasvim sam.

Ali za uspjeh njegove misije potrebna je maska starog ja i on je nosi i dalje.

On je i dalje kapetan Ahab, da bi dobio brod i posadu i krenuo u naizgled uobičajeni posao kitolova.

No, njega zanima samo jedno, samo jedan kit, bijeli levijatan. Otjelotvorenje tame i laži i svega onoga što vjekovima sakati ljudske duše i drži ih zarobljenima.

Mnoštvo stvari od prije, sada je zamijenjeno jednom jedinom. Njena nadnaravna priroda, njene divovske razmjere, šanse za uspjeh, ili neuspjeh, sve to nije bitno, ne razmatra se. Kurs je postavljen i svaki korak usmjeren je prema cilju. I kako pisac romana kaže, on sada raspolaže još s tisuću puta većom energijom od one koju je nekada ulagao u nekadašnje poduhvate. To je monomania, to je usredotočenost. To je život čovjeka kojeg zaista zanima – što je istina?

Kakva snaga nosi takvog čovjeka, kao da se dugo sputavana želi probiti kroz njega, naslućuje se i u ulomku iz romana:

„Uzalud čovjek pokušava učiniti pristupačnim ono što je veliko i duboko – a istina je uvijek duboka… Spuštajući se duboko dolje, ispod površine gdje se povija korijenje čovjekove veličine i leži sva njegova veličanstvena i strašna suština, srž i bit, ostarjela, vjekovima zatrpana, starina među starinama, na prijestolu smrskanih spomenika i razbijenih kipova! Tim razbijenim prijestolom kao da se veliki bogovi žele narugati porobljenom kralju koji strpljiv kao karijatida drži povrh ledena svog čela preteški teret prohujalih vjekova!“

Ulomak nalik priči o Parsifalu; Tragatelj za istinom, ili bolje neprijatelj neistine, mora se obratiti starom, bolesnom kralju, svom nekadašnjem božanskom obličju, da bi ispunio svoju misiju, da bi ga na neki način kroz sebe oslobodio; postao njegov nasljednik. I upravo njegov mač, njegova pra-snaga jest pomoć u borbi protiv zablude, tame, levijatana. Ili bi možda bilo pravilnije reći da je obrnuto? Da je čovjek njeno sredstvo uz pomoć kojega snaga samu sebe oslobađa ropstva?

A u čijem je ropstvu ta snaga?

U ropstvu zablude.

Zato Ahab svoje oružje krsti u krvi, ne u vodi i ne u ime oca, nego u ima vraga.

Autor je tu rečenicu Ahabova krštenja oružja u ime vraga, ne u ime oca, smatrao motom knjige.

Zvuči kao neki bezbožni, sotonistički obred, ali to se može razumjeti samo imajući na umu da je u pitanju oružje za uništavanje neistine. Nihilizam. Totalna negacija.

Jer istina postoji i nju ne treba graditi. Ne treba je ni braniti. Ona jeste. Ona je jedino što jeste. I Ahabovo je oružje samo oružje protiv svega ostalog.

Ahab ide u svoju bitku naoružan čistom namjerom i dosljednim, nepokolebljivim djelovanjem za koje ni sam nije siguran otkuda mu dolazi poticaj, ali mu je vjeran. On nosi oružje prekaljeno u krvi i gromu. U vlastitom nepovratnom preobražaju, kojeg vodi i dovršava silna snaga poput snage groma. Grom je vatra. Također negacija i ispit istinitosti. U njoj sve gori. Što ne izgori je stvarno.

„Njega - istinski život, duha - ne ranjava oružje, vatra ga ne peče, voda ne kvasi, vjetar ne suši. Ono je nepovredivo, nezapaljivo, neukvasivo, neosušivo, vječito, sveprisutno, postojano, prastaro. Ono se zove neotkriveno, nezamislivo, nepromjenjivo.“
(Krishna, Bhagavad Gita)

Ahabova borba nalik je borbi na Kurukshetri iz Bhagavad Gite. Borbi u kojoj mora nestati što je i tako bilo nestvarno, a ono što je stvarno ni ne može prestati postojati; Kao što Krishna objašnjava Arjuni.

„Duša koja s nepokolebljivim i čvrstim mirom podjednako prihvaća tugu i radost,
živi ne umirući. Ono što jeste ne može prestati postojati, ono što nije ne može postojati. Vidjeti tu istinu znači vidjeti razliku između suštine i oblika, biti i sjene.
Znaj da se život prostire svuda i ne može nigdje i ni na koji način i nikakvim sredstvima biti umanjen, zaustavljen, promijenjen.
Ali prolazni okviri kojima daje sadržaj, koje produhovljava besmrtnim duhom, beskrajnim i beskonačnim, oni nestaju.
Pusti ih neka nestanu, prinče, i bori se!
Onaj koji kaže, da je ubio, kao i onaj koji misli da može biti ubijen, oni ne znaju!
Život ne može ubiti, niti biti ubijen!
Nikada duh nije bio rođen, i nikada duh neće prestati postojati.
Nikada nije bilo vremena da ga nije bilo; kraj i početak su tek snovi!"
(Krishna, Bhagavad Gita)

Unutarnja je to borba velikih razmjera. Ogoljenje do kosti, u kojoj nestaje sloj po sloj iluzije, lažne osobnosti nastale iz prve potrebe za odvojenošću, posebnošću, jedinstvenošću; izgrađivane svime što je išlo u prilog tomu. Svakom refleksijom iskustva kao nečega posebnog, osobnog, „mog“.

Ahab svjedoči o tom procesu razgradnje kada sam za sebe kaže da je samac čovjek na tom svijetu u kojem obitavaju milijuni ljudi, pa opet niti su mu ljudi, niti bogovi susjedi!

Neminovni dio procesa preobrazbe je otuđenje od ljudskosti. To jest od onoga što se obično pod time smatra. Ne samo od takozvanih „nižih“ stvari, nego od oba njena pola, dobra i zla.

Na kraju sve nestaje kao u vrtlogu.

Kako završava priča o Ahabu i Moby Dicku? Baš tako, s vrtlogom.

Mnogi smatraju da je Ahab tragično završio; i cijeli brod i posada - izuzev jednog člana koji priča priču.

Ali Ahab nije doživio neuspjeh. On je bio apsolutno uspješan u svojoj misiji.

Preobrazba je uspjela. Leptir je slobodno poletio.

Knjiga završava u sasvim drugoj atmosferi, nezemaljskog mira, u kojoj više nema borbe, nema divljeg Ahaba, nema levijatana.

Ahabova se smrt ne spominje nigdje eksplicitno.

Ego je nestao, kao što nestaje gusjenica da bi nastao leptir.

I to novo koje je istovremeno i prastaro, otišlo je svom elementu, u područje izvan granica, o kojem se ne može pisati.

Ono pak o čemu se nešto može napisati je napisano. Ono što je uskrsnulo od Ahaba ispričalo je priču, kao da se radi o nekom trećem, o promatraču, nekada sudioniku. To je preživjeli član posade, koji poput bezazlena novorođenčeta plovim smirenim morem i ni divlje ribe, ni ptice ga ne diraju, sam sebe nazivajući siročetom, on koji na početku knjige kaže - zovite me Ismael. Tako nam ostavljajući trag; putopis jednog čovjeka koji je okončao svoju borbu s iluzijom, koji ostaje kao svjedočanstvo, kao putokaz u zemlji bespuća, zemlji preko koje se mora proći do istine.

Tako knjiga Moby Dick može poslužiti onima koji se bliže prototipu čovjeka kakav je bio Ahab; onima koji se mogu prepoznati po tomu što:
 
A i tako što su ponekada zbunjeni ili uplašeni, jer osjećaju kako se u njima podiže vatrena plima nekog praiskonskog impulsa, koja može u svakom trenutku provaliti i tko zna kuda ih odnijeti, izgledajući u očima njihova starog svijeta kao ludost.

Njima priča o Moby Dicku i Ahabu može poslužiti kao poziv da otresu strah koji ih možda sprečava da učine sljedeći korak i idu dalje, dok god ima dalje. Jer, istina nema granica.


Sfingina poruka

Od kad' je svijeta i vijeka, sfinge i čovjeka, misli čovjek da sfinga neku tajnu krije;
od početka vremena, ili još i prije;
Da zagledana u daljinu o slavnoj prošlosti snije; ili pak nešto važno iščekuje?
Možda neko sveto mjesto čuva, neko staro blago, lozinku vječne sreće?
I kada bi on-čovjek to samo doznao i za njega bi sve bilo bolje i drugačije.

A sfinga u svojoj vječnoj jednostavnosti ništa ne krije, ne očekuje, niti snije.
Baš naprotiv. Kao svjetionik usred tame sja, usred sna bdije i
možda samo pomalo začuđena što je skoro nitko ne razumije, poručuje:

Ja ne dijelim život na dobro i loše,
niti na pregrađujem na odjeljke - ljubav, posao, zdravlje.

Ja ne dijelim život na godine, mjesece, tjedne,
niti na bilo koje druge, manje, ili veće vremenske jedinice.
Ne mislim o veličanstvenoj prošlost, niti čekam bolju budućnost.

Ne povlačim linije u pijesku dijeleći sveto od nesvetog, obično od neobičnog.
Ne označavam različita mjesta, različita doba, niti bilo koje druge različite različitosti.
Ne krijem ništa ni lijevo ni desno, ni iznad ni ispod, ni iza ni ispred.
Ne bavim se ni lijepim ni ružnim snovima što poput oblaka plove i rasplinjuju se nad beskrajem života.
Ne idem nigdje.
I kad se smjenjuju kopna i mora, pustinje i oaze, ja ostajem.
Jer jesam.
Živa i budna,
Sada i zauvijek.



Ime koje svakom pristaje

Budi vazda i svuda blago-vjesna.
Uđi u san ljudima i kaži im svoje ime; prođi javom svijeta poput jasnog sna.
Na usnama blage vijesti koju nosiš rastopi se kao hostija.
Jer to je zadatak i sudbina koju sam ti namijenio.
I vrati mi se kao ime koje svakom pristaje.
(V. Krmoptić)

Svaki čovjek ima neko ime.
Ime je simbol njegove osobnosti, posebnosti i njegove zadaće i uloge.
I nosi ga privremeno, dok ne obavi zadaću, dok ne dobije drugu zadaću.
A pravo ime koje ostaje neizgovorljivo, simbol vječne monade, skriveni je izvor koji zrači uvijek u pozadini svakog prolaznog imena i probija se jače ili slabije, u skladu sa svjesnošću onoga koji ga nosi.
Kod onih koji su poistovjećeni sa svojom ulogom i privremenim imenom, to je zračenje pravog imena gotovo neprimjetno.
A kod onih koji su sve svjesniji pravog imena, tog univerzalnog zračenja svjetla, njihova sudbina biva sve više s njime povezana i sve jasnije odražava to pravo ime, proizašlo iz riječi početka.
Ti ljudi onda idu kroz san svijeta, jasni i budni, kao u lucidnom snu.
I ne ostavljaju za sobom traga osim zova i poruke o buđenju.
U ispunjenju te zadaće i sami transmutiraju, alkemijski rastapaju svoje prolazno ime u novo, sačinjeno od vibracije prvobitnog, proizvodeći tako iz sebe hranu za dušu. Za sve duše koje se bude.
Nekada ih se naziva slugama riječi - prvobitne riječi, ili slugama svijeta i čovječanstva.
Njihova je sudbina obnova istine i vječne sadašnjosti u vremenu.
Nakon ispunjenja svoje zadaće oni i sami postaju drugačiji, transfigurirani, novi. Još bliži izvoru, svom pravom imenu koje je tako univerzalno i sveobuhvatno da svakome pristaje.



Istina i ljubav

I can't follow dreams forever, just to see them fall apart…

Ove riječi iz stiha jedne pop pjesme koja se zove This is my life , mogu biti dio nekog uobičajenog konteksta ljubavnog razočarenja. Odnosno uvida u prolaznost i neostvarivost čovjekovih snova o trajnoj sreći i ljubavi. O sukobu između onoga što jeste i onoga što bi htio da jeste. I u tom se kontekstu često čini da istina i ljubav dolaze u sukob. Odnosno ono što se pod ljubavlju smatra. A u tom sukobu, kao i u svakom, jedino je rješenje odabrati istinu.

I riječi navedenog stiha mogle bi ukazivati i na taj izbor. Kao da upravo dolazi do jedne prekretnice. Do jednog – dosta! Na starom raskrižju gdje se presijecaju naizgled razni i različiti putevi, razni i različiti snovi, koji bez izuzetka, prije ili kasnije, završavaju kao slijepe ulice.

Za one koji ne znaju kamo idu, važe riječi kao i za Alisu u zemlji čuda, da je svejedno kojim će putem krenuti. Svi vode do nekog sljedećeg sličnog raskrižja, ako ne do tog istog.

Ali na svakom se raskrižju uvijek krije i jedan putokaz, prema neuglednom puteljku, koji vide i kojim idu samo oni koji su odljubljeni od svega što nije istina.

To su oni koji riječi – ovo je moj život – počinju shvaćati ozbiljno, u smislu propitivanja riječi: život i moj. Jer to je put propitivanja i odbacivanja.

Pa što je stvarno? -Je li ovo stvaran život? -Jesam li ja stvaran? –

Tko je, ili sto je uopće ja?-

Tim putem kreću samo oni koji ne mogu više ići starim putevima na kojima nije bilo istine; samo snovi.

Njihov je novi izbor posljedica stapanja svih želja u jednu želju - da je sretnu - istinu. Da vide stvari kakve jesu. Da budu što uistinu jesu.

Oni se ne ponašaju više predvidivo; ne slijede pravila, ni propise. Oni otkrivaju i ruše lažna ograničenja, slijedeći jedino svoju najveću potrebu – potrebu za istinom. Korak za korakom, brže ili sporije, ali nepovratno. Da li će se taj uski put kojim su krenuli pretvoriti jednom u nešto prekrasno i prostrano, to ne znaju i ne traže da im to netko garantira.

Što je to što ih pokreće i tjera dalje? Je li to neka posebna vrsta zaljubljenosti? Zaljubljenost u istinu? Možda.

Što od nje očekuju? Ništa. Samo istinu.

Oni znaju da od istine ne mogu ništa iznuditi; da se pred njom ne trebaju pretvarati, ni uljepšavati; da od nje ne trebaju, a i ne mogu ništa kriti. Ali isto tako znaju i prihvaćaju da ih istina neće prihvatiti i voljeti takve kakvi jesu, kakvi misle da jesu, nego će ih osloboditi svega toga i ostaviti bez ičega - bez ičega što nije ona sama.

I nakon toga neće više biti nikoga koga će trebati voljeti, a ipak će biti ljubav, kao drugo lice istine. Ljubav i istina, istina i ljubav - dvoje koje je jedno – jedno bez drugoga.




 


Memento mori

„Bez obraćanja pažnje na smrt svaka duhovna praksa će biti neautentična, neprirodna.“
Milarepa


Smrt nije suprotnost životu, kao što se često pogrešno vjeruje. Strah je suprotan životu. Strah od smrti i svega ostalog. Strah ja od ne-ja. Strah iluzije od istine.

Razbistravajuće iskustvo u tom smislu može biti i posjeta groblju.

Dok prolaziš između grobova, ili dok sjediš među njima, um se smiruje i povlači, pažnja se fokusira i stvari dolaze u jasniju perspektivu.

Ako se zadržiš u toj atmosferi pojavljuje se osjećaj kao da sjediš oslonjen o zid ničega, na rubu između vlastita postojanja i nepostojanja. Pitajući se što je od to dvoje stvarnije?

I to pitanje kao da te odbacuje od zida-od-ničega, i vraćaš se, vraćaš izvoru - onomu koji te poslao na put.

Smrt je neupitna činjenica. Ali smrt čega?

Svega onoga što možeš zamisliti da umre i nestane. Svega onoga što si vidio da nestaje.

Ono što može ostati je nešto što nikada nisi vidio, niti možeš zamisliti. To jeste.

To nešto što se ne rađa, niti umire.

Nešto istinito što izranja pri susretu sa smrću.

Kao tijekom posjete groblju. Ili tijekom nekog drugog inicirajućeg iskustva.

Inicijacija znači početak. Ponovno rođenje nakon smrti.

To može biti i neko drugo ekstremno iskustvo, kao ekstremni fizički napor. Ako ga prihvatiš na granici izdržljivosti, bez otpora i poistovjećivanja, tada možeš proći kroz portal pritiska materije i opažati stvari bez ograničavajućeg osjećaja vezanosti. Kao da si već umro.

To je autentična duhovna praksa.

Memento mori – prisjećanje smrti, ili prijateljstvo sa smrću.

Nije morbidno. Prirodno je. Kao penjanje na planinu.

Nakon uloženog napora stižeš na vrh drugačiji nego što si krenuo.

Jasniji, mirniji, lakši i usredotočeniji. Bliži bogu, suncu, smrti i životu.

Postoji jedna planina, a vjerojatno i više njih, na čijem vrhu se nalaze grobnice.

Ova se nalazi u području nekadašnjeg carstva – Komagena. Jednog od carstava koje je bilo i prošlo, u skladu sa sudbinom svih carstava s koordinatama u prostoru i vremenu.

Na vrhu te Nemrut planine pored urušenog tumulusa, nalaze se i raskomadane statue bogova, kraljeva i kraljevskih životinja. Kao ambivalentni simbol prolaznosti i neprolaznosti. Kao simbol čovjeka.

I danas se ljudi penju na tu planinu, rano ujutro prije izlaska sunca da bi svjedočili posebnu prizoru njegova pojavljivanja s vrha planine. Ili da bi pozdravili stare bogove.

To penjanje nije mali fizički napor, u zoru, često po velikom vjetru i hladnoći dok snijeg prekriva dijelove planine.

Teško dišeš, osjećaš bol u plućima i napor srca. Usporavaš i zastaješ.

Ali ako ne odustaneš na kraju si gore, na vrhu, prije svitanja. Spreman dočekati novi dan; U društvu velikog kamenja koje kao da još uvijek svjedoči o nečemu, nekada - što nije mogla sasvim odnijeti struja vremena i proteže se neriješeno sve do sada. I možda na trenutak osjetiš neku bliskost s tim dostojanstvenim glavama bez tijela, nešto zajedničko, skoro kao neku sućut spram trenutne raskomadanosti nečeg nekada velikog i moćnog. I tako ostaneš neko vrijeme u povezujućoj šutnji. Na granici između noći i dana. Kao u nekom sklopljenom savezu između života i smrti, iza koga se krije tajna istinskog života, izvan vremena i prostora.

I kada se vratiš ponovno u toplu i mirisnu dolinu u podnožju planine i možda veselo potrčiš, radujući se novom danu koga si budan dočekao u visinama, prati te taj osjećaj. Kao molba da razotkriješ tajnu. Tajnu iz koje proizlazi i taj predukus slobode koji se upravo širi tvojim bićem, tražeći od tebe da ne staneš na tome, da ideš dalje u njenu razotkrivanju.

Da prođeš kroz vrata straha i smrti, koliko god ih još bilo; da se kroz sve velove iluzije probiješ do istine i uliješ u neprolaznu struju istinski živih i budnih.


Žudnja za sobom

Korijen je i izvor svake žudnje
koju zavaravamo, koječime
i tako nastaje vrijeme, niz pokretnih slika i sve ostalo.
Ali ona ponekada ispliva gutajući vrijeme i sve ostalo
i traži ispunjenje-
Ko sam ja?-Ko sam ja?
I između ta dva pitanja ne možeš nikamo,
između ta dva pitanja nema dovoljno vremena ni prostora da pobjegneš.
Kao da si došao do posljednje stanice i vlak dalje ne vozi
i put dalje ne vodi.
I sada moraš učiniti što još nikada nisi
i moraš biti što još nikada nisi.
Moraš biti kao glumac koji izlazi iz filma, moraš prekoračiti granicu nemogućeg,
učiniti kvantni skok da bi ušao u novi prostor, višu dimenzionalnost.
Moraš prestati postojati da bi nastavio postojati, da bi nastavio putovati
prema istini, praćen tim jednim pitanjem koje se vraća - ko sam ja?
Na koje uvijek moraš i jedino možeš samim sobom odgovoriti, bez ostatka,
da bi poslije svakog odgovora bio manje lažan i bliži nepoznatom odredištu,
koje se odjednom počinje tebi neizbježno bližiti dok ga ne prepoznaš,
i na kraju shvatiš da ga nikada ni napuštao nisi.



Susret s anđelom

Na kamenoj klupi pokraj fontane sjedi, ili lebdi malo iznad, svjetlosno biće, kao anđeo, i promatra ljude koji prolaze.

Pogled mu se zaustavlja na ženi koja sjeda na klupu nasuprot njemu, s druge strane fontane.
Žena udiše duboko i sklapa oči u želji za odmorom.
Ubrzo ponovno otvara oči i gleda prolaznike oko sebe.
Neki prolaze sasvim blizu pokraj nje i pogledi im se na kratko susreću.
Troje ljudi, koji izgledaju kao majka, otac i kćerka, prolaze polako držeći se za ruke i djevojka u jednoj ruci drži ružu.
Prati ih pogledom, kao da joj se sviđa prizor.
Zatim nekoliko puta prolaze pokraj nje gore-dolje majka s malom kćerkom koja poskakuje na smiješni dječji način, ne znajući što bi s tom silnom energijom koja je upravo pokreće. Izmamljujući smijeh promatrača.
Tu su i nebrojeni drugi ljudi, različitih rasa i profila prolazeći istom promenadom ne privlačeći posebnu pozornost žene na klupi - koja je privukla pozornost anđela.
Gleda u vodu koja se raspršuje u zraku.
I u djeliću sekunde, kao između dvije kapljice, anđeo hvata njen pogled, i njene misli i osjećaje.
Kakav svijet, kakav teatar…Koji je smisao svega toga? Svega što vidim, osjećam, mislim, radim?
Umorna sam. Ali tko sam ja?
Tko sam ja?...

Možda neobične misli za jednu mladu ženu, ali biće koje je promatra zna da je oblik koji ljudi vide samo vrh sante leda.
Samo sjenka svjetlosne jezgre koja je zajednička svim ljudima i anđelima. On vidi malo više, malo dublje.

U pozadini počinje odzvanjati snažan zvuk zvona.

Ženi ponovno nešto privlači pogled - svečano obučeni par, mlada i mladoženja, slikajući se uz jezero oko fontane.

Lijepo…Žena ih promatra nekoliko trenutaka osjećajući iskonsku čežnju između dva bića suprotnog spola - kakav misterij, odnos između dva bića. Ili je to ipak samo povezivanje dva lika, dvije sjene?
Da li je moguća neka dublja povezanost? Koliko dublja? Povezanost svjetla sa svjetlom? Ali to onda nije dvoje, ni troje, nego samo jedno - bez imena i lika?
I pažnje joj se opet vraća u nutrinu, na isto pitanje – tko sam ja?
Zašto se osjećam drugačije? Dio mene uvijek samo promatra i na neki čudan način osjeća istovremeno pripadnost i nepripadnost svemu ovome.
Zvona još uvijek zvone u pozadini. Čini joj se već jako dugo.
Tko sam ja?
I od samog tog pitanja kao da joj se bistri pogled, kao da se širi nešto iznutra prema van, brišući granice pre sobom. Nešto poput svjetla; I žena primjećuje kako nestaje umor iz njenog uma i tijela.
Možda je ovo posebno mjesto, a možda vrijeme - smiraj dana s početka jeseni. Ili svježina izvora? Ili je pak blizina nečeg vanvremenskog, univerzalnog i sveprisutnog?
I pogled joj se ponovno susreće s pogledom anđela koji je sada pokraj nje na klupi. A iz srca, poput vodoskoka ispred nje, kreće osmjeh, podiže se do usana i očiju, izlazeći van, povezujući u tom bezvremenom trenutku unutrašnje i vanjsko, svjetlo sa svjetlom, vječnost s vječnošću, čovjeka/ženu s anđelom.

----------

Prestaje zvuk zvona u pozadini, žena pogleda na sat - kao da je od nekog značaja u kom su položaju kazaljke - i ustaje s klupe.
Kao da se ništa nije promijenilo, kao da se ništa bitno nije dogodilo. Baš kao i ovo varljivo mjesto, krijući tajnu da je zapravo sve novo, iako izgleda kao staro.
Dok laganim korakom silazi niz stepenice pogledom hvatajući posljednje zrake zalazećeg sunca, svjetlosno biće, kao anđeo, je još uvijek prati pogledom, s nečujnim riječima, koje bi mogle zvučati kao: amen, da, amen.


Princeza i Klaun

Bio jednom jedan Klaun.
Njegov je život bio pun svakojakih iskustava u svakojakim bojama.
Bilo je radosti, smijeha, zaigranosti, ali i tuge i usamljenosti.
Baš kao što i treba biti u životu klauna.

Mogao je Klaun igrati raznorazne uloge, ali tko je on zaista bio?
To je i on htio saznati. Zaista.
I baš kao što treba biti, na svako iskreno pitanje stiže odgovor.

Nakon jednog od njegovih, do-vrha-punim-svega dana,
kada je umoran zaspao, naročit je san usnuo.

Naime, sreo je princezu s neke daleke zvijezde koja je putovala svemirskim prostranstvima.
Takvo novo i neobično iskustvo bilo bi velika radost samo po sebi za Klauna avanturistu, ali ono što je bilo posebno posebno u tom posebnom susretu
je da je kada je pogledao Princezu u oči - vidio svoju dušu.
A to se ne događa svaki dan.
Ni u životu klauna;
Niti u snovima.
To je bilo tako snažno iskustvo,
kao da je eksplodirala velika i sjajna zvijezda u milijardu svjetlosnih komadića.

I on se probudio od te svjetlosne eksplozije.
Nije znao što se dogodilo, niti se mogao sjetiti susreta s Princezom, samo je osjećao svjetlo u srcu i tihe riječi kao izgovorne dragim i poznatim glasom.
Duša mu je ostavila poruku u srcu, glasom Princeze: „Susretni me u Sada!“

I taj zov iz srca, te magične riječi,
postale su kao živi magnet koji ga je sve više i više privlačio u sveti prostor Sada,
na tajanstveni susret sa svjetlom.

Odgovor na njegovo pitanje je pristizao.

I dok je Klaun igrao razne uloge,
njegove su maske postajale sve tanje i tanje,
a Svjetlo svijesti, svjetlo duše iza njih, sve jače i jače.


Geneza za novi milenij

Nekada davno, još puno prije svijeta i vijeka, ako ima smisla govoriti o prije i poslije, postojala je beskonačnost i sadržavala sve beskonačne mogućnosti.

Bilo je to životno polje i igralište beskonačnih bića, kasnije poznatih kao bogovi. I jednom davno, prije takozvanog vremena, neka od tih bića su htjela iskusiti ograničenost. Tko zna kako su uopće došli na tu ideju, ali nije postojalo pravilo koje bi im to onemogućavalo. I nakon puno imaginacije, ili kreacije, ili oboje, stvoriše uz pomoć svojih beskonačnih sposobnosti takav svijet, takvu simulaciju za to novo, nevjerojatno iskustvo.

I tako bi zamišljen, ili stvoren, ili oboje, ogroman, a ipak ograničen prostor ispunjen različitim pulsirajućim radijacijama koje su simulirale mnogostruke svjetove, jedan u drugome, a svi izrastajući iz jedna osnovne ideje. I kao osnovno okruženje bi postavljen predložak svemira s različitim tijelima koja su se kretala i sadržavala opet različita manja tijela različite razine kompleksnosti, koja su međusobno mogla ulaziti u interakcije po bezbrojnim scenarijima. I na tako uređenoj pozornici pojavio se poseban karakter, takozvano čovječanstvo, jedinstveni model realiziran kao mnoštvo pojedinačnih ljudskih bića u beskonačnim sitnim varijacijama.

Pažljivo je razvijan, korak po korak, kako bi mogao predstavljati kreatore same. Bio je kruna njihova stvaranja, jer upravo su putem njega trebali imati direktno iskustvo koje su željeli. I kako su željeli, tako je i bilo.

Igra je dizajnirana u razinama, idući u – takozvanom smjeru prema dolje - razinu po razinu, do krajnje zamislivog ograničenja i odvijala se u sve gušćoj supstanci poslije poznatoj i kao materija; jer beskonačnost nije mogla samo tako - odjednom iskusiti konačnost.

I ta božanska igra je naravno podrazumijevala i drugi dio u - takozvanom smjeru prema gore – natrag, sve do samog izlaska iz simulacije ograničenja. Također korak po korak. Jer igra je bila tako dobro i uvjerljivo dizajnirana da biće, jednom naviknuto na ograničeni način života, nije moglo odjednom skočiti natrag u iskustvo beskonačnosti, koliko god ono bilo jedina realnost. Ili su bar tako bila definirana pravila igre.

I igra je počela.

I igra traje. Ovdje i sada. U svoj svojoj kompleksnosti.

Sa svim svojim sadržajima koje poznajemo i ne poznajemo.

Možemo li se locirati negdje na njenoj skali?

Koji je smjer našeg kretanja u - takozvanom- novom mileniju?

Ne zaokrećemo li upravo smjer kretanja prema „gore“ i „natrag“?

Je li se teško ponovno uspraviti?

Možda. Ali to je naš sljedeći korak. Vjerojatno neizbježan.

Ipak, mi ga moramo napravit! Tako je zamišljeno.

I u neočitovanoj riznici mogućnosti razvoja krije se za nas još mnogo neslućenih koraka.

Još uvijek neraspoznatljivih, prije nego napravimo ovaj sljedeći, ali nema kraja u ogromnoj nevidljivoj punini, koju možemo naslutiti, koja je stvorena samo za nas - da nas uvijek iznova vodi u potpuno nova iskustva; Da širimo svoje ovdje i sada, sve više i sve dalje, dok god ima više i dalje; Dok god ne budemo ponovno stajali u beskonačnosti koja je zauvijek zapisana u našim srcima, kao neuništivi program, nepogrešivo dizajniran da prati ovo veliko putovanje do kraja u beskraju.



 

Iza maske straha

Život mog tijela, priča o ja,
maska je koja se raspada u komade
i mrtvac iza maske uskrsava i ustaje.

Lažno ne može izdržati oštri mač samoispitivanja,
koncentrirano svjetlo duha, koje u žiži uma i srca pali vatru,
u kojoj sve počinje gorjeti – sve strukture laži iz straha građene;
Straha da postoji svijet iznad i izvan;
Straha da je na snazi nemilosrdni zakon koji je izvan;
Bog koji je izvan.
Ko zna koliko star i dubok je sav taj strah?
Strah odvojenosti od bitnoga, od središta;
Strah od beskrajnog kruženja po periferiji besmisla;
Strah od izgubljenosti i napuštenosti u velikom mraku;
Strah koji je oduvijek sprječavao slušanje unutarnjeg glasa i
tjerao na pokoravanje vanjskom u raznim oblicima.
Strah koji je davao prednost neautentičnom nad autentičnom,
tobožnjem nad stvarnim.
Strah koji je ljubav uvijek ostavljao negdje u daljini, u apstrakciji,
u magli, u snovima, mitovima i legendama.
Strah koji je krao slobodnu energiju i skladištio je negdje iza mnogostrukih brava.
Strah koji se mogao svuda provući i svuda ostavljao potomstvo –
malih i velikih strahova, široki spektar fobija, briga i bojazni.
Strah od svega što jeste i nije.
I na kraju strah od kraja i
konačni strah od konačne pobjede tame nad svjetlom.
Hraneći tako sebe samog.
Neprekidno opravdavajući vlastito postojanje,
vješto krijući svoju neopravdanost.
Odjednom, besmislen i neodrživ - gori noćas.

I dio po dio maske izgara;
I vječnu, sputanu stvarnost -
Istinu, Svjetlo, besmrtnu dušu,
i kako god smo to zvali, dok smo još ne znajući masku nosili -
oslobađa.


Napisala: Eloratea