Val - Znanje portal za razvoj svijesti - Metafizika, duhovnost, denziteti, svijest, energija, realiteti, duša, duh, svemir

Gornja slika potiče sa fotografije koju sam napravila u katedrali u mjestu Auch (Francuska, prim. prev.) Ta katedrala je posvećena Crnoj Djevici.

Određeni detalji nam sugeriraju da je Crna Djevica u ovoj katedrali predstavljena na dva načina. U kapeli broj 13, ona je predstavljena kao Sibila od Samosa (slika lijevo), njen kostim i lice su smeđe boje, ona je trudna, a u svojim rukama drži koljevku.

Slika - link

Drugu sliku, koja takođe nju predstavlja, nalazimo na horskim klupama, u baldahinu, odmah nakon ploče na kojoj su predstavljeni Adam i Eva. Ovdje se zove Milosrđe. Tu se nalaze i dva djeteta koja šire ruke prema njoj.

Jedan penzionirani svećenik koji je proveo veći dio svog života proučavajući ovu veoma vrijednu ezoteričku umjetnost u Auchskoj katedrali, napisao je sljedeće:

Iznad svega, prozori Arnaud-a de Moles-a su ono što zaslužuje našu pažnju. Napravljeni između 1507 i 1513 godine, oni se smatraju jednim od najvećih remek djela renesanse. Poznati kritičar umjetnosti Emile Male je pisao: "Uzimajući u obzir sve što nam je poznato, nijedno djelo iz tog perioda ne može se uporediti sa prozorima u Auchu."

Ova izvanredna kolekcija se sastoji od jedne serije od 18 prozora. Oni su veoma bogato dekorirani i na njima je predstavljen međusoban susret jedne velike grupe likova svakojakog porijekla. Većina njih potiče iz Biblije, ali neki od njih, kao što je Sibila, potiču iz paganskih religija. Tematika ovih priča koje su izražene na tim prozorima izabrana je sa najvećom pažnjom. Da bi se proniklo u samu suštinu te tematike, moramo pronaći tzv. zlatni konac koji nevidljivo povezuje sve ove heterogene likove, koji na prvi pogled liče kao stranci jedni drugima.

Obilazak ovih prozora treba se odvijati s lijeva na desno, krečući od poprečnog broda katedrale, tj. počinjući od kapele br. 11...

Tu postoji nešto što njih sviju zajedno veže. Šta je to? Ključ ove misterije nalazi se u rukama Sibile. Predmet kojeg ona nosi u rukama otkriva nam ključ za ovu enigmu. Ovaj simbolični biblijski predmet, na neki način se tiče svakog od likova predstavljenih u prozoru. On je taj koji ih je skupio sve zajedno oko jedne ideje. Ovaj umjetnik je isprovocirao taj susret kako bi pojasnio poruku, odnosno, ilustrirao jednu priču...

Ti prozori ne predstavlaju samo tamo neku galeriju poznatih ličnosti. Neki od najpoznatijih likova nisu tamo uključeni, dok su drugi, manje poznati smješteni na posebno odabrana mjesta. Ono što je tu najznačajnije nije sama ličnost nego priča koju ona evocira. Kao i sibile (proročice, prim. prev.), svaka od njih je određena da označi određenu priču, tako su se one i zadesile tu, u samom srcu, u samoj retorti...

Oni potiču odsvakud, iz različitih klasa i svakojakog su porijekla. Oni kao da dolaze dobrovoljno slično proslavljenim umjetnicima, učestvujući na jednoj velikoj gala predstavi, ne u svoju osobnu korist, nego u korist jednog zadatka socijalnog ili humanitarnog karaktera.

Ove slavne osobe iz Molesovih prozora doprinose, svaka na svoj način kako bi se predstavio jedan najveći epski događaj, kako se stvarno odvijala jedna POVIJEST.

Sada se može postaviti pitanje: Kakva je bila stvarna uloga Arnauda de Molesa, tog majstorskog staklara, u izvođenju ovog opusa koji na sebi nosi njegov potpis?

Arnaud de Moles se pokazao kao jedan pravi majstor u izvođenju ove predstave koja mu je povjerena. On je bio jedan pametan zanatlija, oformljen od strane škole Compagnons - škole za koju su tada bile karakteristične tehnike kako Srednjeg Vijeka, tako i Gotičkog perioda. Njegovi suradnici su bili slični njemu, pošteni, pristupačni i posvećeni svako svome zadatku.

Ovih 18 prozora Arnauda de Molesa su stoga jedan izvanredan primjerak umjetničkog rada. Ono što je u svemu tome stvarno posebno - u cijelom tom sklopu uključujući i horske klupe - to je poruka koja se tu otkriva. Arnaud de Moles je bio umjetnik ali ne i začetnik same te ideje. Sama misao je potekla od strane nepoznatih patrona...

Ono što prvo upada u oči jednog pažljivog posmatrača, to je bogatstvo i raznovrsnost detalja. Izvor ove inspiracije ne predstavlja samo Biblija i životi svetaca, nego priroda, mitologija, paganske religije, Sveti Gral i viteštvo. [...]

Ova znamenita kolekcija nije samo obična umjetnost! Kao i oni prozori, ona sadrži u sebi jednu misao, jednu poruku.

Kad pažljivo posmatramo detalje, na onim klupama, nešto odmah upada u naše oči: Demoni i zmije, zloćudne životinje i monstrumi svih vrsta. Ova njihova invazija doprinosi davanju jednog tragičnog aspekta cijeloj ovoj cjelini, koji se takođe dobro uklapa sa pozadinskim kretanjima u povijesti koja nam se tu pripovijeda.

Ovaj tragični aspekt je komplementaran i on se mora povezati sa prozorima Arnauda de Molesa. Ovi prozori i klupe obrazuju jednu cjelinu. Ta dva remek djela napravljena su u isto vrijeme. Jedna te ista priča je tu ispričana. Njena tema je predočena staklarima i vajarima. Ta tema evocira jednu realnost: jednu opću realnost u kojoj se čovjek nalazi.

Neko bi odmah pomislio na Danteov pakao. Međutim, ova očigledna tragedija ne podrazumijeva pakao - tu se radi o povijesti čovječanstva na Zemlji. Milosrđe - praznih ruku - hoda neposredno ispred monstruma i demona, dok je održava samo nada; ona ide sama ali veoma hrabro kako bi se susrela sa zlom, zloćudnom zmijom. Na kraju tog ciklusa ona postaje pobjednička Sila. Njena misija je ostvarena jer sada vidimo one otrovne zmije zgnječene ispod njenih nogu ili sputane u njenim rukama.

S obzirom da je ova povijest retrospektivno proživljavana, naši umjetnici su unaprijed znali da će nas jedna ovakva dramatična avantura na kraju morati vratiti u život.

Kakva širina! Kakva perspektiva! To je prvo što nam se javlja u mislima kad vidimo ove drvoreze hora katedrale u Auchu. Neki znalci se nisu nimalo libili da uporede ovo izvanredno umjetniko djelo sa Mikelanđelovim freskama. [Raymond Montané]

Kada nam je postalo jasno da moramo napuštati Sjedinjene Američke Države, postojala je jedna "ideja vodilja" da će naša sljedeća destinacija biti Francuska. To i nije bilo neko veliko čudo, s obzirom da je moj muž, Ark, proveo mnogo vremena radeći u Francuskoj i da je tamo imao kolege koji su bili voljni da nam pomognu prilikom naše selidbe. I pored svega toga, bilo mi je teško da napustim svoj dom, gdje sam provela cijeli svoj život, većim dijelom unutar kruga od 50 milja, od mjesta gdje sam bila rođena.

Ono čemu smo težili, bio je jedan život u seoskim uvjetima, gdje bismo mogli raditi, nastavimoti sa svojim istraživanjima, i gdje se možemo osjećati bezbjednijim od strane intenzivnih napada iz raznih izvora, koji su prijetili ne samo našem duhovnom miru nego i našim životima.[1] Nakon par sedmica detaljnog proučavanja zemljopisne karte Francuske, odlučila sam da je područje oko grada Aucha mjesto gdje bih željela živjeti. Tako smo obavijestili i naše prijatelje da tu negdje potraže kuću za nas.

Kad smo stigli u Francusku, primjetila sam katedralu odmah do agencije za nekretnine u kojoj smo potpisali ugovor o zakupu kuće. Bilo mi je drago što imamo jednu takvu interesantnu staru crkvu u svojoj blizini, ali nisam se potrudila da uđem u nju i razgledam je iznutra. Naposljetku, bila sam u Notre Dame u Parizu! Zar se nije Fulcanelli u svojoj knjizi Le Mystère de Cathedrales bavio građevinama u mjestima kao što su Paris, Amiens, i Bourges? Šta nam je to novo katedrala u Auchu mogla ponuditi?

Međutim, nakon jedne čudne primjedbe jednog od naših gostiju, odvojila sam malo vremena pogledam "poznate statue" o kojima nikad nisam ništa čula. Kad sam prvi put ugledala prozore Arnauda de Molesa i hor izrađen od strane nepoznatog umjetnika, bila sam ošamućena veoma velikom ezoteričkom važnošću ove katedrale u Auchu i nisam mogla razumjeti zašto je Fulcanelli propustio da je pomene u svojim djelima.

Što sam više o tome mislila to sam postajala sigurnija da ju je on izostavio namjerno iz jednog jedinog razloga a to je da je bilo vrlo očigledno da je ovo katedrala sa ključevima, a Fulcanelli nije bio lud. Fulcanelli nije htjeo tako lako da oda ključeve za najveće tajne naše realnosti, tako da one mogu da budu otkrivene za godinu dvije od strane nekog diletanta. Nadalje, prema Fulcanelliju, bez božanske pomoći - koju smo mi sigurno dobili preko transmisija sa Kasiopejcima, - ne može biti nade da se ova misterija riješi. To je jedno od pravila svakog ezoteričnog posla koje je često previđeno od strane onih koji sebe nazivaju ezoteričarima.

Proučavajući tu materiju, saznali smo da se među pravilima koja moraju upravljati procesom razumijevanja nalaze sljedeća, od kojih jedno prirodnom progresijom vodi do drugog:

1) Duša mora doseći više moći ne samo uz pomoć koncepcije nego takođe i retencije (zadržavanja ili razumijevanja, prim. prev.), a odatle proističe da ukoliko želimo da steknemo još više znanja, organi i tajni izvori fizičkog znanja moraju biti čudesno osnaženi i očvršćeni. "Naša duša mora steći nove moći i sposobnosti za učenje i shvaćanje..."

2) Da bi se uvažili principi hermetizma usvojeni od strane Tradicije, moramo razumjeti da su ezoterička učenja predavana u sibilinskoj formi.

Sv. Isak Sirijski naglašava da: Sveti Spisi govore mnoge stvari koristeći riječi u različitom smislu od njihovog orginalnog značenja. Ponekad se karakteristike tijela primjenjuju na dušu, i obratno, karakteristike duše se pripisuju tijelu. Ti spisi ne prave nikakvo jasno razgraničenje. Međutim, prosvjetljeni ljudi će znati.

3) "Slično privlači slično." Kada je kandidat razvio sposobnosti i integritet prihvatljiv od strane učitelja (adepta, prim. prev.), on će se pojaviti njemu i otkriti mu one dijelove tajnih procesa koji ne mogu biti otkriveni bez jedne takve pomoći. Oni koji ne mogu dostići određenu točku uz pomoć njihove vlastite inteligencije nisu kvalificirani da im se ukaže povjerenje i odaju tajne koje mogu podvrgnuti njihovoj volji elementalne sile Prirode.

Dok sam se divila katedrali u Auchu, po prvi put sam potpuno shvatila da su transmisije Kasiopejaca bile upravo to - "pojava učitelja". Polako mi je postajalo jasno da je put koji sam instiktivno slijedila prilično ispravno opisao Eugene Canseliet u svom predgovoru drugog izdanja Fulcanellijeve knjige The Dwellings of the Philosophers:

Prema značenju latinske riječi adeptus, alkemičar onda prima Božji Poklon, ili bolje rečeno, Poklon (Prezent, prim. prev.), kabalistička igra dvostrukih riječi, odnosno, riječi dvostrukog značenja, koja naglašava da on sada uživa u beskrajnom trajanju Sadašnjosti.[...]

U Kraljevstvu Sumpora postoji jedno Ogledalo u kome se cijeli svijet može vidjeti. Ko god pogleda u to Ogledalo može vidjeti i nauči tri dijela Mudrosti cijelog Svijeta.

Nakon trideset godina proučavanja i dvije godine savjesnog eksperimentiranja, koje je opisano u mojoj autobiografiji, Amazing Grace, počela je komunikacija sa Kasiopejcima.

"Mi smo vi iz Budućnosti," rekli su. "Mi vršimo ovaj prenos ‘kroz' jedan otvor koji se nalazi na lokatoru kojeg vi označavate kao sazviježđe Kasiopeja, uz pomoć jakih radio pulseva koji su usklađeni od strane Kasiopeje i koji potiču sa jednog pulsara, sa jedne neutronske zvijezde koja se nalazi 300 svjetlosnih godina iza njega, kad se gleda sa vaše lokacije. To omogućava jedan jasan kanaliziran prenos iz 6-tog denziteta u 3-ći denzitet... [u] "Nultom" vremenu [koristeći elektromagnetnu energiju i gravitaciju koje su međusobno povezane, ili kako bi vi rekli "ujedinjene" (aluzija na Einsteinovu teoriju "ujedinjenih" polja, prim. prev.). Prostor i vrijeme su selektivni i fleksibilni... Vidite, kad neko koristi nulto vrijeme, onda je takođe i prostor jednak nuli.

Nakon što smo živjeli u mjestu Gers 11 mjeseci, pronašli smo jednu bolju i sigurniju kuću koja je ispunjavala sve uvjete za naš rad. Kratko nakon što smo se tu uselili, saznali smo da je jedan od naših susjeda i Patrick Rivière, povjesničar i autor mnogih knjiga na temu alkemije i Svetog Grala. Patrick je takođe nekim slučajem bio učenik Eugena Canselieta, koji je bio Fulcanellijev učenik. Tako smo se nakon nekoliko dana i sastali, što je ujedno bio i početak naše suradnje.

Bila sam veoma nestrpljiva pitati Patricka u vezi toga koji bi to mogao biti pravi identitet Fulcanellija. Čitala sam mnogo teorija u vezi toga ko bi to mogao biti. Zbog jedne primjedbe koju je Eugene Canseliet skoro nenamjerno napravio prilikom opisa njegove posjete "enklavi alkemičara" u Španjolskoj, bila sam uvjerena da je Fulcanelli jedna osoba a ne neki neki "komitet", i da je on stvarno uspio ostvariti "Veliki Posao". Patrick je odgovorio da on zna Fulcanellijev identitet i da je napisao jednu malu knjigu na tu temu, na francuskom jeziku koja još uvijek nije prevedena na engleski, Fulcanelli u "Qui suis-je?" seriji. [Naša štamparska agencija, Red Pill Press, uskoro će objaviti ova Patrickova djela na engleskom jeziku.]

Proveli smo mnogo vremena analizirajući postupak uz pomoć kojeg je on došao do svog otkrića i dokumentaciju koju je godinama prikupljao. Na kraju sam bila uvjerena da je Patrick u pravu: istinski identitet Fulcanellija je Jules Violle, poznati francuski fizičar iz 19-tog vijeka.

Violle je diplomirao na koledžu École Normale Supérieure u Parizu, predavao je na Lyon-skom Univerzitetu (1883), a onda na École-u i od 1891.g., na Conservatoire des Arts et Métiers, u Parizu. On je bio prvi koji je odredio solarnu konstantu na Mont Blancu u 1875. godini. "Violle" je ujedno i jedinica za intenzitet svjetlosti koja je jednaka jednom kvadratnom centimetru platine, kad ona sija na temperaturi svog topljenja od 1769 °C (3216 °F). To je ujedno bila i prva jedinica za intenzitet svjetlosti koja nije bila ovisna o karakteristikama neke određene sijalice.

Kad sam počela da prekopavam po pozadini Julesa Violle, otkrila sam jednu veoma značajnu činjenicu: da je on bio veoma usko povezan sa Camille Flammarion-om, francuskim astronomom i popularnim piscom. Flammarion je bio osnivač Francuskog Astronomskog Društva i dugo godina je radio u Pariškoj Opservatoriji i u Birou za Longitude. Flammarion je napravio privatnu opservatoriju u mjestu Juvisy (nedaleko od Pariza) u 1883.g. a njegova istraživanja su bila posebno posvećena binarnim i multiparnim zvijezdama kao i Mjesecu i Marsu. Ovdje lako možemo vidjeti da su Violle i Flammarion imali dosta toga zajedničkog, posebno njihovo interesiranje zvijezdama. To daje onoj Fulcanellijevoj posveti "Braći Heliopolisa" jedno potuno novo značenje!

Prilikom proučavanja Flammarionovog života nalazimo nešto veoma interesantno: on je sarađivao sa Allanom Kardec-om, i bio pod njegovim velikim uticajem. Allan je bio francuski pedagog, student medicine, lingvist i istražitelj "spiritualnih komunikacija".

U proljeće 1858.g. Kardec je osnovao jedno spiritističko društvo pod imenom Societe Parisienne des Etudes Spirites. Negdje od kraja 1850-tih i ranih 1860-tih godina u cijeloj Francuskoj su počele nastajati i širiti se male spiritističke grupe, pogotovo u mjestima kao što su Paris, Lyon i Bordeaux.

Camille Flammarion je jednom prilikom primjetio: "Ja se ni malo ne stidim reći da onaj koji tvrdi da spiritistički fenomeni nemaju veze s naukom, ne zna o čemu priča. Stvarno, u prirodi ne postoji ništa vanprirodno. Postoji samo nepoznato: ali ono što je bilo nepoznato juče, postaje istina sutrašnjice".

Victor Hugo (Viktor Igo, prim. prev.), još jedan od zagovornika naučnog spiritualizma je rekao: "Zatvaranje očiju pred spiritističkim fenomenima je isto što i zatvaranje očiju pred istinom".

Društvo Parisienne je bilo slično Društvu za Psihička Istraživanja u Londonu. Kardec je ulagao veliki trud u promoviranje jednog nepristrasnog i racionalnog proučavanja spiritualnih stvari. Spiritistički Kardecovi pogledi imali su naučnu prirodu a ne mističnu; on je promovirao jedno objektivno istraživanje uz pomoć intuitivnih uvida isto kao što to rade i Kasiopejci.

Uzimajući u obzir one komentare na temu milenijarilizma u Fulcanellijevim djelima, interesantno je napomenuti da u Kardecovoj poslednjoj knjizi, La Gazette selon le Spiritisme, koja se pojavila 1868. godine, takođe nalazimo jednu refleksiju milenijarističkih pogleda. To djelo se završava jednom serijom komentara u smislu da je "došlo vrijeme koje je Bog odabrao" tvrdeći kako je započeo proces inkarnacije na zemlji jedne nove generacije visoko-evoluiranih duša.

To je upravo ono što je i Fulcanelli tvrdio u onom misterioznom poglavlju Hendaye, u knjizi Misterije Katedrala kao i u završnim poglavljima knjige Dwellings of the Philosophers (Utočišta Filozofa, prim. prev.). Takođe podsjećamo da je Fulcanelli naglašavao da će uloga nauke u tzv. "Završnim Vremenima" biti od ključne važnosti.

Pronalaženje ove čvrste veze između Flammariona i Julesa Violle, kao i one veze između Flammariona i Kardeca, daje nam jednu potpuno novu perspektivu gledanja na djelo Violle kao Fulcanellija. Da li je moguće da se i Fulcanelli služio "spiritističkim komunikativnim tehnikama" kao što sam i ja?

Uzimajući u obzir ovo pitanje, možda bi bilo korisno da pogledamo ove izvode iz jednog članka kojeg je napisao Camille Flammarion:

Spiritizam, općenito rečeno, ima lošu reputaciju a on to i zaslužuje. Većina onih koji ga upražnjavaju nisu metodični; često im nedostaje mentalna staloženost, tako da često postaju naivne žrtve iluzije. Oni preferiraju vjerovanja i religiju koja im služi kao utjeha, nasuprot jednog nepristrasnog i kritičkog istraživanja bez kojeg ne možemo biti ni u šta sigurni. To su veoma loši uvjeti za jedno istraživanje; tu nedostaju samozaštitni mehanizmi.

Za vrijeme Allana Kardeca (u skladu s govorom kojeg sam održao na njegovom grobu, 2. aprila 1869.g.) vjerovao sam da će biti od neke pomoći ako kažem, upravo na njegovom grobu, da "spiritizam nije religija nego je nauka," i da tome dodam da se "mi sada nalazimo u praskozorju jedne neotkrivene nauke." Za vrijeme ovih 50 godina koje su uslijedile nakon što su prozborene ove riječi, stalni napredak u našem istraživanju ih sve više naglašava i sve više ih potvrđuje.

Jedino uz pomoć naučnih metoda moguće je napraviti neki napredak u potrazi za istinom. Religioznim vjerovanjima nema mjesta u jednoj nepristrasnoj analizi. Mi moramo neprestano biti na oprezu da ne padnemo u iluziju.

Ukoliko namjerne, nepoštene i neoprostive prevare stavimo na stranu, autosugestija je ta koja nas takođe može zavarati. Vjernici uvijek dozvoljavaju da budu lako nasamereni. Ja sam imala priliku vidjeti kako se stolovi pokreću uz pomoć ruku tzv. "medijuma" iako u nekim slučajevima oni toga nisu bili ni svjesni. Ljudi često prihvataju kao zdravo za gotovo, sve ono što im kažu tzv. "duhovi", bez ikakve želje i potrebe da se verificira ( provjeri ) ono što je rečeno. (...)

Sve ovo se obično radi s dobrim namjerama i sa povjerenjem.

Takođe, postoji i mnogo nepoštenih eksploatatora lakovijernih, koji održavaju ‘seanse', obećavajući prikazivanja i posthumne manifestacije duhova naivcima koji ih slušaju. Što je najsmješnije, onda se oni koji su ovako nasamareni još žale zbog ovih prevara! Ova naša ljudska rasa koja sebe smatra inteligentnom je stvarno čudna. Tako čovjek stvarno mora imati mnogo hrabrosti kako bi ostao istrajan u svom radu, okružen svakojakim prevarantima; čovjeka tada može samo održati ubjeđenje da postoje istine koje se moraju otkriti. [...]

Spiritualističke teorije se moraju uzimati u obzir isto kao i sve druge teorije jer one uopće nisu ništa manje "naučne". (...)

Flammarion pravi razliku između "spiritualizma" i "spiritizma". On pod "spiritualizmom" podrazumijeva opštću doktrinu interakcije između ljudi i duhova onih koji su umrli. Pojmom "spiritizam" on označava medijsko istraživanje.

Gornji članak je uzet iz knjige Camille Flammariona: Death and Its Mystery - After Death. Manifestations and Apparitions of the Dead; The Soul After Death; (1923, T. Fisher Unwin, Ltd. London: Adelphi Terrace.)

Kad smo nastavili da diskutiramo u vezi dokumentacije koju je skupio Patrick Riviere, uključujući i neke dokumente koje je on objavio samo u onoj knjizi na temu Fulcanellijevog identiteta, naš razgovor je prirodno skrenuo na temu treće Fulcanellijeve knjige koja je bila povučena iz štampe: Finis Gloria Mundi. Ova knjiga je bila predmet mnogih špekulacija. (...)

Sam naslov ove treće Fulcanellijeve knjige, Finis Gloria Mundi (Kraj Slave Svijeta), sigurno reflektira milenijalističku perspektivu. Kada smo prošli kroz neke bilješke i skice koje je posjedovao Eugene Canseliet, kad je umro, došli smo do zaključka da je moja vlastita knjiga, Ancient Science, po svom sadržaju i strukturi veoma slična orginalnoj knjizi Finis Gloria Mundi, što je opet samo još jedna čudna koincidencija. Ono što je sigurno, naslovi poglavlja te knjige pokrivaju iste teme koje sam ja obradila u knjizi Ancient Science, s tim što vjerujem da sam ja otišla malo dalje uzimajući u obzir sve podatke koji su se pojavili u godinama koje su uslijedile.

Rivière misli da je Fulcanelli povukao ovu knjigu zato što nije imao dokaze za određene naučne elemente i da on, kao naučnik, nije želio da promovira ideje za koje u to vrijeme nije bilo nikavih dokaza. Ja osobno mislim da je Fulcanelli povukao tu knjigu jer je znao da bi to ipak bilo prerano da se ona onda objavi. Oni koji su primili Božji Dar, ‘Prezent', sigurno su u stanju "vidjeti ono što je nevidljivo" uključujući i buduće vjerovatnosti.

Još jedna interesantna stvar se pojavila u ovoj našoj diskusiji o Fulcanelliju. U jednom momentu, pomenuli smo Canselietovu posjetu Sevilji, gdje je on sreo Fulcanellija kao jednu malu djevojčicu. Pitanje koje se tu pojavilo bilo je: kakvo je bilo značenje ovog događaja i da li mu je namjera bila da nam prenese određenu poruku? I ako jest, onda kome? To je u svakom slučaju bila jedna od stvari koja je donijela meni cijelu jednu paletu informacija o samoj prirodi Velikog Posla. 1995.godine Kasiopejci su opisali neke od efekata "krvarenja 4-tog denziteta" na ljude 3-ćeg iz denziteta, na sljedeći način:

4-ti denzitet oslobađa čovjeka od iluzije "vremena" kao što ĆETE to percipirati. Zamislite kako se vozite putem i odjednom vidite kako je sve obavijeno jednom aurom... kako ste u stanju vidjeti iza kuteva, kako ulazite u male kolibe koje se onda pretvaraju u velike palače, kad ih gledate iznutra... Ulazite u neku zgradu u gradu Albuquerque a izlazite kroz njena zadnja vrata direktno u Las Vegas, odete na spavanje kao žensko a probudite se kao muško... Letite u avionu pola sata a onda sletite na isto mjesto 5 sedmica kasnije... Zamislite da ste krenuli autom u Novi Meksiko a onda "preskočite" preko njega te se nađete u San Diegu, ili...krenete na tržnicu po povrće u Santa Feu, a umjesto toga nađete se u Moskvi.

Kad smo proanalizirali sve aspekte ovog slučaja, ispostavilo se da se mi se jedan takav incident dogodio kada su mi bile 2 godine, upravo za vrijeme kad sam ja, kako sam već opisala taj slučaj u mojoj autobiografiji, nestala a onda se ponovo pojavila na jedan veoma čudan način koji mi je i dan danas ostao neobjašnjiv.[2]

U svakom slučaju, naslov treće Fulcanellijeve knjige je uzet od imena jedne umjetničke slike koja se nalazi u španjolskom gradu Seville. Tada smo počeli planirati put u Španjolsku, kako bi posjetili to mjesto gdje se Canseliet sreo sa Fulcanellijem i da pogledamo tu sliku. Uparavo tada mi je pala na pamet interesantna činjenica da ukoliko uzmemo u obzir pravila jezičkih promjena, riječ "Seville" bila je veoma slična riječi Sibila. To nas vraća nazad do katedrale u Auchu i onih njenih sibila.

Sibila (proročica, prim. prev.) je po prvi put pomenuta oko 500.g. pne od strane Heraklita: "Ta sibila sa frenetičnim ustima koja zbore stvari s kojima se nije za šaliti, a koje istovremeno obuhvaćaju tisuće godina, uz pomoć njenog glasa i pomoći božje."

Kasnije je postojalo mnogo Sibila; kršćani su krajem srednjeg vijeka priznavali ukupno dvanaest njih. Najpoznatije sibile su bile eritrejska i kumska. Postoji određena nedoumica da li su one uvijek bile mlade i djevice, ili su mogle biti i stare babe. Legende nam govore da je Kumejska sibila bila poznata po tome da je živjela skoro tisuću godina i da je na kraju od nje ostao samo njen glas koji je bio čuvan u jednom praznom ćupu. Postala je poznata po tome što ju je koristio Virgil u svom "Fourth Eclogue" kako bi predvidjela rođenje spasiteljevo (40.g p.n.e) i kao Enejov vodič u svijet podzemlja u Šestoj Knjizi Enejade.

Canseliet je pisao u prvom predgovoru knjige Misterije Katedrala:

Ja znam, ne zbog toga što sam to sam otkrio, nego što me je u to uvjerio autor prije više od 10 godina, da je ključ glavne zagonetke dat prilično otvoreno u jednoj od figura, koje ilustriraju sadašnji rad. A taj se ključ sastoji prilično jednostavno u jednoj boji koja se otkriva majstoru sve od onog prvog rada.

U svom uvodu u Drugo Izdanje, on nam kaže da je Basil Valentine bio Fulcanellijev inicijator - i tu naglašava razliku između pojmova "prvi inicijator" i "pravi inicijator". On onda komentira jedno pismo koje je Fulcanelli ostavio nakon svoje "smrti," i koje je, kako kaže, primio Fulcanellijev učitelj od neke nepoznate osobe i koje je predstavljalo, prema Canselietu, "pisani dokaz trijumfa njegovog pravog inicijatora" što predočava jednu "moćnu i pravu sliku sublimnog nivoa na kome se odvija taj Veliki Posao." To pismo sadrži određen broj bitnih referenci koje meni ukazuju na to da to nije bilo pismo Fulcanellijevom učitelju, nego Fulcanelliju samom, i ono možda ukazuje na njegove pokušaje da uspostavi komunikaciju sa Basilom Valentinom. Ovo su bilješke koje mi sugeriraju tako nešto:

Ovaj put ti stvarno imaš Božji Dar; to je jedan veliki blagoslov i, po prvi puta, ja sada razumijem koliko je rijetka jedna takva usluga.[...]

Kada mi je supruga saopćila ovu dobru vijest... ja sam samo šturo bio informiran o svemu tome...[...]

Vi imate jednu veoma izraženu darežljivost do točke našeg povezivanja sa ovim visokim okultnim znanjem, na koje vi imate potpuno pravo i koje je potpuno osobno vaše. [...]

Moja žena, sa neobjašnjivom intuicijom...

Neko bi skoro mogao reći, da je onaj koji pozdravlja jutarnju zvijezdu potpuno izgubio sposobnost korištenja svog vida i rezoniranja, zato što se divi lažnoj svjetlosti i bačen je na dno... Osim ako, kao u vašem slučaju, ne dođe do jednog snažnog sudbinskog udara koji će ga neočekivano odgurati daleko od ruba provalije.

Canseliet nastavlja na tu temu u svom predgovoru drugog izdanja komentirajući "zvijezdu" i postavljajući pitanje:

Zar ova fraza nije u kontradikciji s onim što sam rekao prije 20 godina...da ta zvijezda podrazumijeva jedno veliko znamenje Posla; da ona utiskuje svoj žig na tu filozofsku stvar; da onda poučava alkemičara da on nije pronašao svjetlost luda, nego svjetlost mudraca; da je to kruna Mudrosti; i da se ona naziva jutarnja zvijezda? [...]

Možda se moglo primjetiti da sam ukratko naglasio da se ovoj zvijezdi prije svega možemo diviti u ogledalu umjetnosti ili u živi, prije nego što se ona otkrije u kemijskom nebu...

Ta naša zvijezda je jedna, a istovremeno, ona je i dvostruka. Saznajte kako da razlikujete njen istinski utisak od njene slike a onda ćete vidjeti kako ona sija sa jednim mnogo većim intenzitetom u dnevnoj svjetlosti nego u noćnoj tami.

Ova tvrdnja potvrđuje i upotpunjava ono što je ništa manje kategorično i trezveno rekao Basil Valentine (Douze Clefs):

‘Bogovi su poklonili čovjeku dvije zvijezde, kako bi ga one odvele do velike Mudrosti; posmatrajte ih. Oh čovječe! I slijedite neprestano njihovu svjetlost, zato što je to Mudrost.'[...]

Postoje, onda, dvije zvijezde koje su, iako se to može učiniti nevjerovatnim, u stvarnosti samo jedna zvijezda. Zvijezda koja obasjava svojom svjetlošću mističnu Djevicu - koja je u jedno te isto vrijeme naša majka (mère) i hermetičko more (mer) - proglašava začeće, i ona je samo odraz one druge, koja prethodi čarobnom dolasku Sina. Jer iako je je ta nebeska Djevica takođe poznata kao stella matutina, jutarnja zvijezda; iako je na njoj moguće vidjeti sav onaj sjaj božanskog znamenja; iako prepoznavanje ovog izvora blagoslova unosi radost u srce umjetnika; to nije ništa drugo do jedan lik koji se odražava iz ogledala Mudrosti.

Canseliet nastavlja davati naznake tragaocu kako bi ovaj shvatio o čemu on ovdje priča, nastavljajući sa jednom pričom koja je napravljena tako da zavara sve one koji su materijalno orjentirani. Ukratko rečeno, on ovdje kao da namjerno želi izazvati smušenost kod nekih. Canseliet onda kaže:

Čitatelja možda iznenađuje to što sam proveo toliko mnogo vremena samo na jednoj točki ove Doktrine... Međutim, moralo bi biti očigledno koliko mi je bilo logično da kažem nešto više na tu temu koja nas, po meni, vodi ravno u Fulcanellijev tekst. Stvarno, od samog početka, moj Učitelj se bavi primarnom ulogom te zvijezde, te mineralne Teofanije, koja sa sigurnošću otkriva jedno opipljivo rješenje te velike tajne koja je skrivena u religijskim građevinama...

Sada ćemo ovu njegovu poslenju opasku pridružiti onoj "ključnoj primjedbi" iz predgovora prvog izdanja kojeg smo već naveli:

Ja znam, ne zbog toga što sam to sam otkrio, nego što me je u to uvjerio autor prije više od 10 godina, da je kluč glavne zagonetke dat prilično otvoreno u jednoj od figura, koje ilustriraju sadašnji rad. A taj se ključ sastoji prilično jednostavno u jednoj boji koja se otkriva majstoru sve od onog prvog rada.

Pretpostvaljam da je čitatelju već sada jasno da su Canseliet i Fulcanelli bili veoma zagonetni. Pokušajmo analizirati ove naznake i razmislimo o onome što je Canseliet rekao. On je rekao da je ključ u jednoj od "figura koje ilustriraju sadašnji rad," da se on tu otkriva "sve od onog prvog rada" a u predgovoru drugom izdanju, dodaje opasku da nas pojam te zvijezde "uvodi direktno u Fulcanellijev tekst" rekavši da "od samog početka, moj Učitelj se bavi primarnom ulogom te zvijezde..."

Sada ćemo se osvrnuti na sam početak Fulcanellijevog teksta:

Najači utisak iz mog ranog djetinjstva - imao sam sedam godina - jedan utisak koji mi je jasno ostao zabilježen u memoriji, bile su emocije izazvane u mom mladom srcu kad sam ugledao jednu gotsku katedralu. Ja sam momentalno bio opčinjen njome. Bio sam u jednoj ekstazi, pogođen divotom, nesposoban da se odvojim od te veličanstvenosti, od magije jednog takvog sjaja, takve jedne veličine; takva jedna intoksikacija usljed nečega božanstvenijeg od ljudskog djela.

On onda nastavlja sa diskusijom na temu katedrala, itd.

On ne pominje nikakvu zvijezdu. On ne pominje nikakvu boju. On ne ukazije ni na kakvu ilustraciju.

Ono o čemu on tu priča je njegovo emocionalno stanje, njegova ekstaza, i njegova starost: Sedam. Dok sam razmišljala na tu temu palo mi je na pamet, s obzirom da sam godinama prije toga proučavala Kabalu uz pomoć komunikacije sa Kasiopejcima, da i broj takođe predstavlja jednu figuru, i da je korištenje jednog "utiska iz djetinjstva" sigurno jedna "ilustracija". Tako, tu stvarno postoji jedna "figura koja ilustrira nešto što bi moglo biti ključ jedne od glavnih zagonetki." SEDAM.

Šta da se radi sada sa brojem Sedam?

Pa dobro, Fulcanelli je već rješenja napravio dovoljno teškim, tako da nisam očekivala da će on podizati još neke dodatne barijere u vezi toga. Jednostavno sam otišla na poglavlje br. Sedam, i počela čitati.

Varro, u svojom djelu Antiquitates rerum humanorum, pominje legendu o Eneju koji spašava svog oca i njegove kućne bogove iz požara u Troji, i kako oni nakon jednog dugog putovanja, stižu na polja Laurentuma, koja su bila cilj njihovog putovanja.

Ovo nas vraća nazad na temu Sibila. (Fulcanelli je upozorio svoje čitatelje da je jedno dobro klasično obrazovanje neophodno potrebno kako bi se mogla razumjeti "podtekstualna značenja".) Kako smo već vidjeli, Kumska sibila je postala poznata preko Virgila, kad je proricala rođenje spasitelja i kao Enejov vodič u podzemni svijet. Nastavljajući čitati sedmo poglavlje, vidimo da Fulcanelli tu diskutira upravo tu tematiku.

Najpoznatiji katalog sibila, koji se najviše citira (iako je njegova originalna verzija izgubljena) je onaj rimskog učenjaka kojeg citira Fulcanelli, po imenu Varro (116-27 p.n.e) čijih je deset imenovanih sibila poznato iz djela Divinae Institutiones koje je napisao Lactantius (ca. 250 - 317?). To je bila prva knjiga koja je štampana u Italiji (Subiaco, 1465). Sibila je ostala za kršćane, koji su tada još uvijek bili vezani za svoje pagansko korijenje, jedan direktan dokaz gesta Dei, ili božjih znakova.

Za vrijeme helenističkog perioda, mnogi jevrejski falsifikati koji su se pojavili u Aleksandriji, bili su prihvaćeni kao istinska sibilinska proročanstva i korišteni za svrhu propagande. Navodno, postojala su i orginalna Sibilska proročanstva koja su čuvana u hramu Capitoline Jupiter, u Rimu, sve do kraja te imperije. Ova kolekcija za koju sada znamo je jedna prilično kaotična kompilacija nazvana Oracula Sibyllina i ona je puna kojekakve religiozne propagande i apokaliptičnih proročanstava. Grčka verzija teksta je spašena od zaborava i štampana 1545.g. u Baselu.

Sibile su bile popularne figure u srednjevijekovnoj i renesansnoj umjetnosti, a najpoznatije mjesto gdje su one bile predstavljene je Mikelanđelova Sikstinska Kapela. Ta tema je skoro potpuno nestala iz kršćanske umjetnosti nakon zasjedanja tzv. Koncila u Trentu, 1563.g. Posvećenje katedrale u Auchu dogodilo se 12 februara 1548.g., u vrijeme kada su 18 prozora Arnauda de Mola i 113 klupa hora bili kompletirani i na kojima su Sibile bile veoma jasno predstavljene.

Jedna od prvih interesantnih stvari koje sam primjetila u vezi katedrale u Auchu bio je datum njenog posvećenja, 12. februar, što je nekim slučajem i moj rođendan. Međutim, stvari su postale još čudnije kada smo posjetili kripte. Ali vratit ćemo se na to kasnije.

Sibile su izgovarale svoja proročanstva u stanju ekstaze, što je vezano sa procesom ekstatičkog uzdizanja ili spuštanja Šamana, čime su se u početku ekskluzivno bavile samo žene. To nas ponovo vodi natrag do Fulcanellijevog opisa svoje vlastite ekstaze nakon što je po prvi put ugledao gotsku katedralu.

Fulcanelli je tu ubacio jednu fusnotu u vezi riječi Laurentum, na početku sedmog poglavlja knjige Misterije Katedrala, govoreći nam da je "Laurente (Laurentium) kabalistički l'or enté (kalemljeno zlato)". I tako smo stvarno dovedeni i do jedne boje!

Ono što bi čitatelj možda mogao sada reći je da su rješenja najvećih misterija svijeta, u jednu ruku, prilično jednostavna i da nam se stalno nalaze ispred očiju, a u drugu ruku, ona su kao krugovi nekog labirinta. Kraj sedmog poglavlja knjige Mystery of the Cathedrals vraća nas ponovo natrag na temu Djevice:

U simboličnoj ikonografiji, zvijezda se koristi kako bi se označio jedan začetak, isto kao i rođenje. Djevica je često predstavljena sa jednim nimbusom zvijezda. Djevica u Larmoru (Morbihan) čini dio jednog finog triptiha, predstavljajući smrt Krista i patnju Marije (Mater dolorosa). Na nebu, u centru te kompozicije, možemo vidjeti sunce, mjesec i zvijezde i Irisinu maramu. Djevica drži u svojim rukama jednu veliku zvijezdu - maris stella - što je epitet koji joj je pridan u jednoj katoličkoj himni.

U ovom malom izvodu nalazimo mnogo znakova i nagovještaja koji nas vode u nekoliko pravaca, istovremeno. Prvo, to nam sugerira da moramo uzeti u obzir vezu Djevice sa pojmom zvijezda, što nas onda vodi do Camino de Santiago Compostela.

Riječ Compostela se očigledno može interpretirati kao "campus stellae" ili zvjezdino polje. Cijeli Camino de Santiago, od San Juan pied de porta do Compostele, posut je naseljenim selima, mjestima i planinskim prelazima koji su imenovani po zvijezdama, kao da hoće da nam kažu da je cijeli Camino jedna zvjezdana staza, jedna staza koja nas vodi do jedne posebne točke: zvijezdanog polja. Fulcanelli nam daje jednu indiciju:

Ruta Svetog Jakova se takođe naziva Mlječna Staza. Grčka mitologija nam kaže da su bogovi pratili ovu rutu kad bi išli u Zevsovu palatu i da su je junaci takođe pratili kako bi ušli u Olimpiju (Olympus, prim. prev.) Ova Ruta Svetog Jakova je jedna zvjezdana ruta, koja je pristupačna samo izabranicima, hrabrim, upornim i mudrim smrtnicima.

Druga interpretacija potiče od alkemičarskog pojma: kompost (compost, prim prev.). To se može da odnosi na jedan predmet iz Canselietovog uvoda: pojavljivanje jedne bijele zvijezde koja indicira uspješno ostvarenje prvog dijela Velikog Posla. Fulcanelli kaže:

Čista Materija, iz koje hermerička zvijezda osvještava perfekciju: to je sada naš kompost, blagoslovena voda Compostele (od latinske riječi albastrum, jedna kontrakcija alabastruma, bijela zvijezda). A to je takođe i jedna vaza ispunjena parfemom, vaza od alabastera (latinski: alabastrus) i pupoljak koji izniče iz cvijeta znanja, hermetičke ruže.

Operacija je završena kada se na površini pojavi jedna blještava zvijezda stvorena od zraka koje dolaze iz jednog centra, koji je prototip velikih ružičastih prozora naših gotskih katedrala. To je siguran znak da je hodočasnik sretno stigao do kraja svog prvog putovanja. On je primio mistični blagoslov Svetog Jakova, potvrđen svjetlosnim znamenjem koje je zasijalo, kako kažu, preko apostolovog groba. Ona ponizna i prosta školjka koju je on nosio na svojoj kapi postala je jedna sjajna zvijezda, u jednom oreolu od svjetlosti.

Tek nakon što sam preselila u Francusku, bila sam u stanju razumjeti važnost veze između pojmova Djevice, zvijezde, Chemin ili Camino, Mlječne Staze, i mog osobnog puta. Već dugo vremena nisam bila u stanju jasno vidjeti zvijezde iz svoje kuće u Floridi. Zagađenje je bilo toliko da su se samo mogle jasno vidjeti najsjajnije zvijezde u noći. Nisam vidjela Mlječnu Stazu od svog djetinjstva.

U ruralnim područjima Francuske, promatranje neba po noći je jedan doživljaj. Jedne noći izašli smo van i promatrali Mlječnu Stazu koja je bila toliko jasna i treperava, da je podsjećala na prste od svjetlosti koje prebiru po nekoj velikoj nebeskoj harfi. I tamo, točno na samom kraju Mlječne Staze, ugnježdena kao neko krajnje utočište, Zeusova Palača, Olimpija, "svjetlosno znamenje koje sija preko groba", nalazila se Kasiopeja: ogromno slovo M ili W ovisno o godišnjem dobu.

Cassiopeia je jedna ustoličena žena, sa čije se desne strane nalazi zvijezdom okrunjen kralj Kefej (Cepheus, prim. prev.) koji drži svoj skiptar okrenut prema njoj. U starim spisima ona je opisana kao njegova žena, a u drugim prastarim izvorima ona se pominje kao "Nevjesta, Jagnjetova žena."

Cassiopeia je bila kćer Araba (po kome je nazvana Arabija), jednog Hermesovog sina. Navodno, prema "staljiniziranim" grčkim mitovima, Kasiopeja je bila veoma gorda i tvrdoglava a to je bio i razlog zašto je njena kćerka morala patiti. Govorilo se da je Posejdon stavio Kasiopeju na nebo kao kaznu - mada je to jedna čast, koja je u suštini "nagrada". Kako da objasnimo ove zbunjujuće elemente?

Cassiopeia je posjednuta na stolicu koja se okreće naopako svakih 24 sata i to je trebalo podrazumijevati njeno "kažnjavanje". Međutim, sva sazviježđa su "naopačke," gledajući iz jedne ili druge perspektive.

Ukoliko uzmemo u obzir koncept "Trostruke Boginje", onda bi Kasiopeja podrazumijevala maternalnu komponentu trojstva sa Andromedom, djevicom, i Meduzom, ružnom nemani ili destruktivnim elementom cijele te priče. Kasiopeja se često predstavlja kako drži palminu granu, što je jedan simbol plodnosti, čime se ona uspoređuje sa Demetrom koja daje žito Triptolemu. Takođe primjećujemo da je Sibila od Samosa, koja je predstavljena na prozorima Arnauda de Molesa, takođe držala palminu grančicu.

Julius Schiller (1627) je vidjeo Kasiopeju kao Mariju Magdalenu, a neki su vidjeli i određene paralele između Kasiopeje i Batšebe (Bathsheba, prim. prev.).

Kelti su nazivali ovo sazviježđe Ilys Don, ili "Donova kuća", poznata i kao "Tuatha de Danaan." Ona ja kao Danaja bila Perzejova majka. Tako možemo vidjeti jedno kombiniranje ove dvije žene i hieros gamos (sveti brak) Perzeja i njegove sestre, Andromede, kao jedan izraz alkemičarskog androgena.

U obliku mitova i priča o potrazi za Svetim Gralom, ili što se po našoj modernoj metafori označava - bijegom iz Matrice - za većinu likova koji se pojavljuju u grčkim sazviježđima rečeno je da su stavljeni tamo od strane nekog od bogova kako bi im se izrazilo poštovanje, odnosno, da bi oni ostali u pamćenju. Likovi tog sazviježđa, Kefej i Kasiopeja su neobični po tome što njima te pozicije nisu dodijeljene kao znak poštovanja, nego su oni tu kako bi kompletirali priču o Perzeju, Andromedi i Ketosa. To je jedna grupa od pet konstelacija koja je neobična po tome što one služe samo zato da bi se jedan klasični mit mogao potpuno predstaviti.

Da li se ovdje možda radi o jednoj naznaci da bi ovaj mit mogao biti neka vrsta "poruke u boci" za čovječanstvo?

Julius Schiller, koji je interpretirao ove konstelacije kršćanskim pojmovima, nazvao je Andromedu "Sepulchrum Christi," ili "Kristov grob." Postoji takođe i jedna frojdovska analogija koja asocira kovčeg sa ženom. Implikacije plodnosti ovdje su očigledne: Krist je bio u grobu dok je čekao da ponovo uskrsne - sjeme je spremno pojaviti se u Proljeće. Ovo nas, naravno, povezuje i sa onim šta je Fulcanelli rekao: "On je primio mistični blagoslov od Svetog Jakova, potvrđen svjetlosnim znamenjem koje je sijalo, kako kažu, preko apostolovog groba."

Feničani su u konstelaciji Andromede vidjeli jedan prostor za vršenje žita što je jedna interesantna konotacija kada neko poveze to sa pojmom "košnjom" i "izdvajanja žita iz kukolja." Takođe, riječ "tribulation" (muka, patnja, prim. prev.) je povezana sa riječju "threshing," (u smislu - vršidbe, prim prev.) ili izdvajanje žita iz kukolja.

Slika - link

Sirrah, zvijezda koja sija sa Andromedine glave, je takođe jedna od četiri zvijezde koje obrazuju kvadrat u konstelaciji Pegaz - Perzejov konj - koji je rođen iz krvi obezglavljenog gorgona, Meduze. To NIJE nikakva koincidencija da je zvijezda na glavi Andromede takođe poznata i kao "pupak" od Pegaza - [konj, mare (kobila), mer, mere, more, majka.]

Pegaz je bio izdanak Posejdona, s kim je Meduza vodila ljubav u Ateninom hramu, što je podrazumijevalo obeščašćenje ovog boginjinog svetog mjesta. To je bio jedan strašno veliki prijestup jer se Atena ponosila svojim djevičanstvom a sam "Parthenon" znači, "djevičansko mjesto."

Pegazovo ime vjerovatno potiče od grčke riječi "pege," ili "izvor," odakle imamo još jednu vezu sa mogučnošću da sječa Gorgonove glave takođe podrazumijeva jednu obnovu djevičanskih voda sa izvora mitova o Gralu, što podrazumijeva jednu aktivnost u iscjeljenju jedne pustinje.

U umjetnosti Srednjeg Istoka takođe nalazimo mnoge krilate konje, koji takođe mogu biti u vezi sa ovim mitom. Neki kažu da su rani Arijevci tvrdili da ova konstelacija predstavlja Asva, sunce, i da je to, u stvari, Chiron-ova kći, Thea. Ona je kao Artemidin kompanjon bila zavedena od strane Eola, boga vjetra. Posejdon joj je pomogao tako što ju je pretvorio u konja. Ovdje moramo također uzeti u obzir i onu dobro poznatu asocijaciju konja sa Keltima i perzeidima.

Egipćani su označavali ovu konstelaciju pojmom "Sluga," a neke njene zvijezde pojmom "šakal". Arapi su taj kvadrant nazivali Al Dalw, ili "kanta vode," koja se predstavlja kao urna u zodiačnoj konstelaciji Vodenjaka.

Mislim da gornja slika prilično pojašnjava stvar. Naš mozak je taj "Božji konj" kojeg tragaoc mora"školovati" kako bi stigao do svojeg odredišta, a ovdje također vidimo i jednu veliku sličnost sa simbolom - Omega.

Grci su označavali te četiri zvijezde Pegaza pojmom - vrata raja. Hebreji su ih nazivali "Nimrodov konj." Kršćani su u njima vidjeli magarca koji je nosio na svojim leđima Krista u Jerusalem, što nam sugerira jedno poklonstvo Boginji, koje je kao istinski obred alegorično izražen kao raspelo. Takođe ne smijemo zaboraviti da su se vitezovi Templari često predstavljali kao - dva čovjeka na jednom konju. Šta drugo bi tako nešto moglo predstavljati, do jedan dualitet, duha i materije, ujedinjen preko "jahanja konja"?! Određeni alkemičarski simboli prikazivali su ili dva čovjeka, ili dvo-glavog čovjeka na leđima konja, kako se penje ljestvama; ili u uz neko drvo; možda uz cedrovo drvo?

O kakvoj god varijaciji ove priče se radloi, njen suštinski elemenat predstavlja to što u njoj heroj ostvaruje neki skoro nemoguć poduhvat, te onda dobija jednog "letećeg konja," a onda on, uz pomoć tog konja, ide dalje i ostvaruje još veće poduhvate koji su u vezi sa "oslobađanjem" drugih. Prilikom svega toga, on osvaja i srce svoje izabranice, i - kao što je to sa slučajem Perzeja - oni žive u vječnoj sreći nakon svega toga.

Prema frojdovskoj terminologiji, krilati konj se asocira sa potentnim falusom uz pomoć kojeg je heroju moguće prebroditi sve prepreke. U antičkoj grčkoj umjetnosti postoji mnogo simbola u obliku ‘krilatih falusa'. Ovaj elemenat seksualnosti može se odnositi na oboje, kako na stvarne genetičke principe, tako i na temu "polarnih suprotnosti" koja je predstavljena u knjizi Ancient Science.

U jednoj priči nalazimo da je Perzej sagradio brod kojeg je nazvao Pegaz, za kojeg se govorilo da je plovio s takvom lakoćom kao jedan leteći konj. To je ujedno i prototip priče o Argonautima koja se odnosi na sposobnosti "letećeg ovna" što kasnije postaje Zlatno Runo, a moramo imati na umu i to da sve ove konstelacije o kojima diskutiramo pripadaju znaku Ovna. U ovoj priči, leteći ovan spašava brata i sestru, ali sestra pada u more. Da li je ona onda postala Andromeda? Takođe moramo primjetiti da je pojam Argonauta bio obrađen kao posebna tema u knjizi Misterije Katedrala, i da je on ukazao na to kao na jedan od načina Zelenog Jezika da se kaže: "Art cot," ili umjetnost svjetlosti. Tako se nalazimo opet u situaciji da uzmemo u obizir Julesa Viollu i jedinicu za mjerenje svjetlosti - "violle." U tom smislu, nešto što su Kasiopejci rekli jednom prilikom, retrospektivno gledajući, čini se da podrazumijeva jedan direktan nagovještaj koji potvrđuje Viollu kao Fulcanellija:

Kasiopejci: Polja alfalfe ( djeteline ) u Rhinelandu prinose nam bogastva o kojima nismo ni sanjali.
Pitanje: Gdje su ta alfalfa polja?
Odgovor: Blizu dobro utabanih staza.
P: Da li mislite na Rhineland u smislu pojma iz njemačkog?
O: Nismo mislili na Rhinelander, Wisconsin... Ili jesmo?!? Ko će reći?
P: Ko?
O: Tragalac, onaj koji podnosi teret u stalnoj potrazi za zelenijim livadama. [...] Poslednja naznaka za večeras: Potražite vibracionu frekvenciju svjetlosti.

Tek nakon što sam neko vrijeme provela u Francuskoj, shvatila sam da prema terminologiji Zelenog Jezika, Francuska je "Rhineland," ili "Zemlja Sira" od kojih većina ima rupe (land=zemlja; "rhinds"=rupe; prim. prev.)

Još jedna veoma važna stvar: od svih antičkih heroja mitova i legendi, Perzej se izdvaja po tome što je on bio daleko najuspješniji; mnogi drugi su započeli svoju bitku sa najboljim namjerama, imali su mnogobrojne uspjehe a onda su pali jer su postali oholi ili usljed izdaje ili zbog toga što nisu uspjeli odoljeti nekom iskušenju.

Između Kasiopeje i Danaje nalazimo jednu interesantnu vezu u kojoj one obe predstavljaju "korijen" problema koji uzrokuje glavnu dramu u toj priči. Perzej se izlaže velikoj opasnosti trudeći se "spasiti" svoju majku, a Andromeda je također izložena velikoj opasnosti kao "žrtva" za njenu majku. Iz nekog razloga Danaja nije u stanju Polidektu reći - "ne", jer on ima neku moć nad njom, - a veoma zločudna Kasiopeja govori u ime svoje kćeri i ćerkine ljepote, zbog čega obje završavaju u ‘vrućem kotlu'.

Isto tako, Kasiopeja je možda znala što radi kad je prouzrokovala to da njena kćerka bude mamac za Morskog Serpenta, Ketusa. Kao jedna proročica ("Oracle,") ona je mogla znati da Perzej, isto kao Neo (Matrica), može savladati sve prepreke da bi spasio druge; i da je to ono ‘nešto više', jedna osobina, s točke gledišta orijentacije prema drugima, koju je potrebno imati da bi se osigurao uspjeh.

Naravno, krajnji rezultat je bio taj da je Perzej ubio morsko čudovište (serpenta) i oženio Andromedu. Oni su onda timski počeli: boriti se za pravdu, oslobađati podjarmljene, pretvarati zlikovce u stijenje, i nastavili su živjeti u vječnoj sreći i veselju.

Tako, kao simbol ostvarenja Slobode iz Matrice, ovdje, kao prvo, nalazimo da je Perzej taj Heroj na kojeg bi se trebali ugledati, a kao drugo, da nam simbolika ovog mita, koji je jedini potpuno predstavljen na nebu iznad naših glava, ukazuje na to koji put trebamo ‘pratiti' kako bi pronašli neke indikacije koje će omogučiti svakom tragaocu ne samo da odsječe glavu svoje vlastite Meduze, te tako oslobodi Istinu u obliku Krilatog Konja, Pegaza, nego i da uz pomoć te Istine uzme učešća u Oslobođenju Andromede. Vjerujemo da ne postoji ni jedan važniji zadatak koji se danas nalazi pred nama na planeti Zemlji.

Da se vratimo nazad, kad smo preselili u ovu kuću u kojoj sada živimo, primjetili smo da se obližnje selo koje mogu vidjeti kroz prozor, zove "Belcassé". To me je ime zainteresiralo jer me je asociralo na pojam "Lijepa Kasiopeja". Saznali smo da to ime znači "Lijepi Hrastovi." I počela sam slijediti značenje tih riječi i na kraju sam otkrila da Kasiopeja takođe može bukvalno značiti "Hrastov Glas," Sibila, Velika Majka, Djevica. Ovo što slijedi odnosi se na onaj nagovještaj u vezi traženja "frekvencije svjetlosti," kao što smo već prije naveli:

P: Dobro, pronašla sam određenu vezu između nekih grobova u Rimu, Nicolas-a Poussin-a, i nekih grobova u Engleskoj, procesije ‘anđela' na Kanarskim Ostrvima. Ta njihova veza je u onim čudnim svijećama koje su imale nekakve "posebne fitilje", kako su opisani, što podrazumijeva i jedan 'vječni plamen.' Pitam se da li ste na to mislili kad ste rekli ono u vezi povezivanja sa frekvencijom svjetlosti?

O: "Vječni plamen" ukrašava grob JFK-a (Kenedija, prim. prev.). Neka veza?

P: Da. Takođe sam pronašla podatak da su Solojski (Solloi, prim. prev.) svećenici i svećenice prizivale Plejade. Čini se da su oni bili u uskoj vezi sa urnama, pticama, zvonjenjem zvonima, urnama koje nakon što se udare nečim izazivaju posebnu rezonanciu u drugim urnama, hrastovim drvećem, i neke posebne naznake koje ih dovode u vezu sa lovorovim drvećem...

O: Pjesma sirena. ... Laura, moja draga, ako stvarno želiš otkriti mnogo "prekrasnih i nevjerovatnih stvari," sve čega se trebaš sjetiti, je trijada, triologija, trojstvo, i uvijek traži svugdje ovaj trostruki vezni znakovni profil. Poveži te trojke... nemoj se skrasiti sve dok ne nađeš tri lijepa značenja koja uspostavljaju ravnotežu!!

P: Znači, u svemu postoje tri aspekta?

O: A zašto? Zato što je područje koju vi nastanjujete područje broja tri. Da bi dobili ključeve sljedećeg nivoa, vi morate savladati temu Trećeg Čovjeka, a onda nastaviti dalje, časno i ponosno.

Slika - link

Na početku ovog teksta je jedna slika koja predstavlja Isusovu Sahranu. Ona se nalazi u kapeli br. 17 katedrale u Auchu, koja se prije zvala "kraljevska kapela" a takođe je poznata i pod imenom kapela Trojstva. Na tom mjestu je položen i kamen temeljac ove katedrale, 4. jula 1489. godine. (To slučajno je bio i datum kada me je Ark prvi put kontaktirao). Druga čudna koincidencija na koju sam naišla nalazi se u jednoj kripti točno ispod kapele br. 17. Kada sam je prvi put posjetila, stajala sam neko vrijeme i mirno promatrala cijeli taj prostor gledajući da li će mi nešto zapeti za oko, na kraju sam pogledala ispod svojih nogu. Tu je bio grob jednog nadbiskupa, i datumi njegovog postavljanja i smrti - na vrhovima oba moja stopala, stajali su datum mog rođenja i datum rođenja mog muža (Arka).

Diskutirali smo ove čudne koincidencije sa matematičarom Robertom Coquereaux-om (Pogledaj The Cave Beneath the Sea) i on je priznao da taj naš, manje više, "slučajan" izbor ove regije za naš novi dom, sa katedralom koja je posvećena na moj rodenđan, sa kamenom temeljcom koji je postavljen na isti dan i mjesec kad mi se Ark prvi put javio, i na kraju, nadgrobnim kamenom u kripti iznad kamena temeljca sa oba naša datuma rođenja, predstavlja "malo više" od obične koincidencije. Međutim, kao istinski naučnik on nam je preporučio da ispitamo stvar malo dublje prije nego što donesemo bilo kakve zaključke.

Sada ćemo se vratiti na Kristovu sahranu, koja je predstavljena u kapeli iznad groba čovjeka po imenu Pierre-Henri Gerault de Langalerie. Na toj sahrani je skupljeno zajedno osam tradicionalnih likova na veoma neobičan način. Isus je položen na jednu plahtu a iza njega su postavljeni, Marija, Isusova majka, dvije druge žene, Sveti Ivan Apostol, a Marija Magdalena se vidi kako stoji pokraj Isusovih nogu sa svojim ćupom od alabastera. Josip iz Arimateje i Nikodem drže plahtu za njene krajeve.

Svaki od ovih likova je prepoznatljiv po svom stavu, detaljima sa odjeće, pozicijom u odnosu na Isusa, ili po predmetu kojeg drži u svojoj ruci. Žena koja stoji do Isusove majke je prikazana na veoma poseban način: ona, u stvari, zauzima središnje, počasno mjesto a u rukama drži krunu od trnja - ili, možda, - "zvijezdu"? Ona nosi pokrov na svojoj glavi koji je karakterističan za jednu udatu ženu, a njeno počasno mjesto je predstavlja kao Isusovu ženu. Međutim, ona nije Marija Magdalena, koja kako se jasno vidi stoji kraj Isusovih nogu. Marija Magdalena je predstavljena na takav način da se ona ne može zamijeniti ni sa kim drugim; sa svojom dugom kosom i kako drži ćup od alabastera.

Slika - link

Njen pokrov na glavi je onaj karakterističan za neudate djevojke. U stvari, ako pogledate mariju Magdalenu izbliza, ona više liči na kćerku porodice koja se skupila oko tijela:

Otac Raymond Montané, koji je proveo čitav svoj život proučavajući ovu katedralu i njenu umjetnički sadržaj, nam kaže:

Bladahin, koji je veoma nakićen, ukrašen je jednim istinskim Trojstvom. Tu je Krist prikazan na Križu, od strane samog Boga Oca. Sveti Duh, je uz pomoć simbola goluba, postavljen izmedu Oca i Sina. Ova teofanija ima jednu istinsku vezu sa Kristovim Pokopom, a još više sa teološkom bazom Kristovog stradanja, ali ne i sa pričama za koje se stvarno tvrdi da pripadaju Jevanđeljima.

On usput pominje da je ovaj spomenik bio inspiriran od strane Margarete od Austrije, koja se udala u obitelj koja je posjedovala Turinsku maramu. Margaretin muž, Philibert de Savoie je bio rođak jednog od biskupa koji su bili uključeni u organizaciji posla izgradnje ove katedrale, Francois-a de Savoie.

Takođe, u povijesti mjesta Auch je zabilježeno da je Margarita od Navare, (Marguerite of Navarre, prim. prev.) druga rođaka Margarete od Austrije, bila usko povezana sa katedralom u Auchu. Mi ćemo se kasnije malo više osvrnuti na ljude koji su bili asocirani sa Katedralom Svete Marije u Auchu, u jednoj drugoj knjizi koja će biti posvećena svim misterijama oko nje. Ovom prilikom ćemo dati čitateljima još par naznaka.

Margarita od Navare vodi nas direktno do Fulcanellija.

U ranim 1520-tim godinama, Margarita je bila uključena u pokret za reformu crkve, sastajući se i održavajući veze sa vodećim reformatorima iz tog perioda. U 1527.g. ona se svojom vlastitom voljom (što je bila rijetkost u ta vremena) udala za Henrija d'Albreta, kralja Navarre (mada je većina njegovog kraljevstva tada bila u španjolskim rukama). Henri d'Albret je bio sin Catherine de Foix, koja je bila izdanak jedne poznate Katarske porodice.

Negdje oko 1531. godine, Margarita od Navare je dozvolila da se objavi njena poema Miroir de l'ame pecheresse (Ogledalo griješne duše). Ona je dala jednu kopiju poeme jednoj od svojih dvorskih dama po imenu, Anne Boleyn, koja je kasnije bila prevedena na engleski od strane 12-togodišnje Anine kćerke, Elizabeth koja je kasnije postala najveći monarh kojeg je Engleska ikada imala. Nekim slučajem, Anne Boleyn je prethodno bila dvorska dama kod Margarete od Austrije, tako da su ove dvije dame nesumnjivo komunicirale jedna s drugom. Takođe, neko bi mogao posumnjati da je postojao još neki razlog zašto je Anne Boleyn morala umrijeti. Postoji nešto vrlo čudno u svim ovim vezama. Jednom sam čula kako je neko tvrdio da je potomak Anne Boleyn. Upitala sam Kasiopejce o tome, u septembru 1997. godine:

Pitanje: Dobro, dopustite mi da kažem ovo: jedini izdanak od Anne Boleyn koji je poznat, bila je kraljica Elizabeta I, koja je umrla a da nije imala djece. Tako, ne mogu razumijeti kako neko može biti potomak Anne Boleyn ako nije došao preko Elizabete? Da li je Anne Boleyn imala još neko dijete pored Elizabete?
Odgovor: Da.
P: Ko je to bio?
O: Potraži, pa ćeš pronaći neke tragove.
P: Da li je ona imala to dijete prije ili poslije Elizabete?
O: Prije.
P: A tko je bio otac tog djeteta?
O: Henry VIII.
P: Pa dobro, zašto nismo nikada čuli o tom djetetu?
O: Zašto vi nikada ne čujete toliko mnogo stvari?
P: Da li je to dijete bilo rođeno prije njihovog braka, pa je zato bilo nezakonito?
O: Tako otprilike.
P: Da li je ono bilo muško ili žensko?
O: Žensko.
P: Pa, to je stvarno bizarno! Da li je Sir Francis Bacon bio Elizabetin sin, kako su neki pričali?
O: Ne.
P: Znači, Anne i Henry su imali još jedno dijete?
O: Da.
P: Kad proučim tu povijest malo bolje, da li ću otkriti tko je to bio?
O: Da.

Da se vratimo sada nazad do Margarite od Navare, sorbonski teolozi su okarakterizirali njenu poemu Ogledalo kao jeres. Jedan monah je tada rekao da bi Margaritu trebalo zašiti u vreću i baciti u rijeku Senu, a studenti sa Koledža od Navare napravili su jednu satiru u kojoj su predstavili Margaritu kao "furiju iz pakla". Međutim, njen brat, Francis I, kralj Francuske, natjerao je ove da povuku svoje optužbe i da joj se javno izvine sa Sorbone.

Margarita je bila jedna od najuticajnijih žena u Francuskoj. Njen salon je postao poznat kao "Novi Parnassus". Pisac, Pierre Brantôme, rekao je o njoj sljedeće: "Ona je bila jedna velika princeza. Međutim, ona je pored svega toga bila vrlo ljubazna, pažljiva, gorda, milosrdna, davala je mnogima milostinju i prema svima se prijateljski ponašala ."

Holandski humanist, Erasmus, je pisao o njoj: "Već veoma dugo vremena divim se svim onim čime vas je Bog obdario; vašoj smotrenosti, koja je vrijedna jednog filozofa, neporočnosti; umjerenosti; pobožnosti; nevjerovatnoj snazi vaše duše, i vašem veličanstvenom preziru svih uzaludnosti ovoga svijeta. Ko bi mogao da se ustegne poštovanja, ovakvih osobina kod jedne kraljeve sestre, koje su rijetke čak i među svećenicima i monasima?"

Kao širokogrudni zaštitnik umjetnosti, Margarita je bila prijatelj i pokrovitelj mnogih umjetnika i pisaca, među kojima je bio i François Rabelais.

Fulcanelli nam nekoliko puta pominje Francoisa Rabelaisa. Njegova serija Gargantua-Pantagruiel, Le Tiers Livre des faicts et dicts héroïques du bon Pantagruel (1546), bila je posvećena Margariti od Navare.

Još jedan od Margaritinih suradnika i korespodenata bio je i Jules Cesar Scaliger koji je takođe bio blizak prijatelj Nostradamusa. Nostradamus, je bio rođen u mjestu Alet-le-Bains, koje pripada Foix regiji. Nostradamus je, takođe, išao u školu zajedno sa Rabelais-om.

Negdje u 1525.g. Nostradamus se nastanio u Agenu, mjestu koje se nalazi nedaleko od Toulouse-a i Aucha. On se 1534.g. oženio jednom ženom za koju se tvrdilo da je pripadala jednoj "Visokoj Klasi", i koja mu je rodila dvoje djece. Ta žena nije nikada bila identificirana, međutim, uzmajući u obzir njegovu vrlo moguću asocijaciju sa Margaritom od Navare, vrlo je moguće da je tu bila neka veza. Za njegovu ženu i djecu je rečeno da su umrli od kuge u 1538.g., a u to doba on se razišao sa Scaligerom i bio je optužen od strane inkvizicije za jeretizam zbog neke svoje izjave od prije nekoliko godina.

Nostradamusove biografije kažu da je on napustio Agen i da se "potucao po Južnoj Francuskoj." Tek, negdje u 1546.g. Nostradamus se nastanio u selu Salon de Craux, koje se i dan danas ponosi time. Kad sve skupa zbrojimo, ovdje nalazimo da je Nostradamus živjeo u Agenu 13 godina, a nakon toga je usljedilo 8 godina da niko nije znao gdje je bio i šta je radio. Vrlo je moguće da se on sklonio kod Margarite od Navare koja je bila zaštitnik i pokrovitelj ljudi kao što je bio Nostradamus. Možemo se zapitati da li je Nostradamus mogao imati nekog uticaja na onu povijest koja je prikazana u katedrali u Auchu?

Scaliger je, moramo napomenuti, bio "autor" zvanične prihvaćene povijesne kronologije koja se ovih dana sve više i više dovodi u pitanje. Vrlo je moguće da je njihov razlaz bio posljedica nesuglasica u vezi toga kako je trebala biti predstavljena i podučavana naša povijest.

Još jedna intrigirajuća veza sa Margaritom, bio je Leonardo da Vinci koji je umro 1519. godine, dok je bio gost Margarite i njenog brata Francisa. Jedan ambasador Venecije je u to vrijeme hvalio Margaritu govoreći kako ona "poznaje sve tajne umjetnosti diplomacije", te je ona tako jedna osoba koju treba tretirati posebno i sa obazrivošću. I ovdje možemo vidjeti jednu od posebnih naznaka, s obzirom da je Fulcanelli nekoliko puta pominjao Zeleni Jezik kao "Jezik Diplomacije."

U 1550.g., godinu dana nakon Margaritine smrti , u Engleskoj je objavljena jedna poema zahvalnosti, pod imenom: Annae, Margaritae, Ianae, sororum virginum heroidum Anglarum, in mortem Diuae Margaritae Valesiae, Nauarrorum Reginae, Hecatodistichon, (veoma dug naslov!). Ovu poemu je napisala nećakinja Jane Seymour (1505-37), treće žene kralja Henry-ja VIII. Po ovome možemo vidjeti da su sve ove dame bile u jednom međusobnom kontaktu, te je veoma vjerovatno da su one međusobno djelile ove tajne.

Tako, u ličnosti Margarite od Navare, možemo vidjeti jednu individuu koja je imala centralnu ulogu u misteriji katedrale u Auchu. S obzirom na to s kim se ona družila, možemo pretpostaviti da je bila veoma upućena u ezotericizam, kao i mnoge tajne koje potiču još od vremena pogroma Katara, pa i ranije. Fulcanelli nas upućuje na Rabelaisa, a Rabelais nas vodi do Margarite, tako da stižemo do katedrale u Auchu, gdje se nalazi misterija koja čeka na pažljivog tragaoca.

Sljedeća fotografija predstavlja uvećanu središnju scenu sa Kristovog Pokopa, za koju se tvrdi da je bila inspirirana od strane Margarete od Austrije.

Slika - link

Ovdje vidimo kako su ove četiri žene prikazane između ukupno osam likova. Obratite pažnju na ono što ove žene imaju na svojim glavama. Pokrov na glavi koji nosi žena koja se nalazi na mjestu rezerviranom za suprugu umrlog, je upečatljivo drugačiji od pokrova kojeg ima na svojoj glavi Marija, Isusova majka, a takođe i od onog kojeg na sebi ima žena koja se nalazi sa desne strane od "supruge".

Na slici ispod vidimo ženu koja je postavljena na počasno mjesto na kojem bi normalno trebala stajati žena umrlog, i koja u svojoj ruci drži krunu od trnja.

Slika - link

Na slici do ove, možemo vidjeti sibilu predstavljenu na jednom od prozora Arnauda de Molesa koja drži u ruci palminu granu Nade/plodnosti.

Slika - link

Pogledajte pažljivo znamenje u obliku spirale koje one imaju na svojim grudima. Pogledajte takođe onaj turban na glavi ove žene koji je identičan sa turbanom kojeg ima Sibila.

Sada ćemo pogledati drvoreze iz hora katedrale u Auchu, koji predstavljaju Poklone Mudraca novoređenom Kristu. Obratite posebnu pažnju na kape ova "Tri Kralja." Onaj sa desne strane još uvijek drži svoju na glavi, onaj koji kleči, stavio je svoju na pod, a onaj koji se nalazi u centru podigao je svoju kapu i kao da njome pokriva pehar kojeg drži u svojoj drugoj ruci. Opet vidimo sličnost u vezi njihovih kapa: turbani koji se danas asociraju sa Arapima. Pitamo se u kakvoj vezi se nalazi Isusova "žena" sa ovim "Mudracima?"

Slika - link

Postoje još dvije slike u drvorezu koje želim pokazati čitatelju zato što su one tipične za ezoteriku koja je predstavljena u ovoj veličanstvenoj katedrali. Obe predstavljaju sličnu temu koju možemo lako razabrati i razumijeti uz pomoć predstavljene simbolike.

Slika - link

Slika - link

Što nam to ove figure pokušavaju reći? Na obje slike vidimo da se nešto radi s glavom centralne figure. Na gornjoj slici, izgleda kao da ove osobe pokušavaju na silu odstraniti nešto iz glave čovjeka koji sjedi. Na drugoj slici vidimo kako su ovu individuu postavili da kleči na podu a njenu glavu su stavili na nakovanj dok su one tri figure predstavljene kako da tuku čekicima po glavi onoga koji kleči!

Da li je ovdje prestavljena procedura jednog strašnog srednjevjekovnog mučenja?

Ne, ovdje je predstavljena INICIJACIJA. Čak je i na jednom od prozora Arnauda de Molesa, Isus predstavljen kao centralna figura gornje slike: i kako nešto rade s njegovom glavom. Figura predstavljena na gornjoj slici takođe bi mogao biti Isus zato što tu vidimo jedan pokrov na njegovoj glavi sličan onoj "kruni od trnja."

Poznati povjesničar religije, Mirceja Eliade, predstavlja jednog šamana kao Tehničara Ekstaze. Tu se radi o jednoj suštinskoj kvalifikaciji i/ili posljedici veze sa Božanskim. Još više od toga, da bi bilo u jednoj direktnoj vezi sa Božanskim, ljudsko biće mora prvo biti u stanju "vidjeti ono što je nevidljivo". Takvo Viđenje podrazumijeva sposobnost ljudskih bića da proširuju polje svoje percepcije sve dok budu u stanju da odrede ne samo vanjski izgled, nego i suštinu svega, kako bi dosegli onaj nivo bića koji će im omogućiti da rade takve izbore koji mogu podstaknuti jednu novu kauzalnu seriju u ovom svijetu.

Riječ "shaman" dolazi nama preko ruske, tj. orginalno, tunguske riječi šaman. Ta riječ je izvedena iz - Pali samana, (Sanskrit - sramana), ili kineskog sha-men.

Riječ šaman je vjerovatno u vezi i sa riječi - Sarman. Prema Johnu G. Bennettu, Sarmoung ili Sarman:

"Izgovor je isti bez obzira kako da se ova riječ piše a ta riječ potiče iz staroperzijskog jezika. U stvari, ona se pojavljuje i u nekim Pahlawi tekstovima...

Ova riječ se može tumačiti na tri načina. To je riječ kojom se označava pčela, koja je uvijek bila simbol za one koji skupljaju dragocjeni ‘med' tradicionalne mudrosti i čuvaju ga za buduće generacije.

Jedna zbirka legendi, poznata u armenijskim i sirijskim krugovima pod imenom Pčele, bila je revidirana od strane Mar-a Salamona, jednog nestorijanskog arhimandrita u trinaestom stoljeću. Pčele tu označavaju jednu misterioznu moć koja se prenosi još od zoroasterskih vremena i koja je bila manifestirana za vrijeme Krista."

"Čovjek" na perzijskom znači "kvalitet prenošen uz pomoć nasljedstva a odatle od jedne posebne familije ili rase. On može biti skladište naslijeđa ili tradicije. Riječ sar znači glava, u oba smisla, bukvalnom i kao načelnik ili upravitelj. Kombinacija sarman bi tako označavala glavnu riznicu određene tradicije..."

"Još jedno moguće značenje riječi šaman je ...bukvalno, oni čije su glave pročišćene." [John G. Bennett, Gurđijev: Stvaranje Jednog Novog Svijeta]

Oni čije su glave pročišćene! Kakva interesantna ideja!

Centralna tema šamanizma je "uzdizanje u nebesa" i/ili "spuštanje" u podzemni svijet. U prvom slučaju, šaman doživljava jednu Ekstazu, a u drugom, on se bori protiv demona koji ugrožavaju dobrobit čovječanstva. Postoje i naučne studije koje ukazuju na to da pećinski crteži kao što su oni u Lasku, predstavljaju rane šamanske rituale uz slike, ptica, duhova zaštitnika i ekstatičnih doživljaja (ca. 25000 g. p.n.e). Životinjske lubanje i kosti pronađene na nekim mjestima iz evropskog paleolitskog perioda (prije 50000 pa do ca. 30000 g. pne) tumače se kao dokazi prakticiranja šamanizma.

Ovo "doživljavanje ekstaze" je primarni fenomen šamanizma a ta ekstaza podrazumijeva jedan akt stapanja sa nebeskim bićima. To stapanje s njima izaziva jednu silnu Oscilaciju koja mijenja Frekvenciju. Takva stalna interakcija sa nebeskim bićima podrazumijeva jedan oblik Rezonantne Vibracione Frekvencije. (Frequency Resonance Vibration, prim. prev.).

Sama ideja da su ljudi u neka davna vremena bili u direktnom kontaktu sa Nebeskim Bićima nalazi se u korijenu mitova iz Zlatnog Doba koji su pretopljeni u priče o Svetom Gralu u 11-tom i 12-tom stoljeću. Za vrijeme tih rajskih vremena pretpostavlja se da je komunikacija između neba i zemlje bila mnogo lakša i svima pristupačna. Mitovi nam govore o vremenima kada su se "bogovi distancirali" od čovječanstva. Kao rezultat određenih "događanja", kao npr. "izgnanstvo iz raja", ta komunikacija je bila prekinuta a nebeska stvorenja su se povukla na najviša ili najudaljenija nebesa.

Međutim, ti mitovi nam govore da još uvijek postoje određeni ljudi koji su u stanju da se "uzdignu" i spoje sa tim bogovima u korist nekoga iz njihove porodice ili plemena. Preko njih se održava kontakt sa ‘duhovima vodičima" te njihove grupe. Vjerovanja i rituali današnjih šamana su samo reflekcija jednog duboko modificiranog, degeneriranog i izvitoperenog ostatka ove arhaične tehnologije za jednu čvrstu komunikaciju između neba i zemlje.

Šaman koji je sposoban da ostvari jedno ekstatično stanje koje je nedostupno većini ostalog čovječanstva, uvijek se smatrao jednim privilegiranim bićem. I ne samo to, mitovi nam govore da su Prvi šamani bili poslani na zemlju da BRANE ljudska bića od "negativnih bogova" koji su preuzeli vlast nad čovječanstvom. Zadatak tih Prvih Šamana bio je da aktiviraju, u svojim vlastitim tijelima, neku vrstu "transducera" kosmičke energije za dobrobit njihovog plemena. To se izražavalo uz pomoć koncepta "drveta svijeta" koje je postalo "os" ili ‘Stup ovoga Svijeta' a kasnije "kraljevska loza".

Čini se da ne postoji nikakva posebna veza između ove funkcije i određenih "porodičnih loza". Međutim, kao i sa svim drugim što je bilo stavljeno čovječanstvu na raspolaganje kako bi mu pomoglo, i ovaj koncept je u međuvremenu preuzet i preinačen od strane sila koje se trude da održe čovječanstvo u mraku i ignoranju. Istinske starinske loze Prvih Šamana su zatomljene i sakrivene uz pomoć sijanja lažnih tragova u smislu izmišljenih geneologija hebrejskog Starog Testamenta kako bi ovi navodili na određene grane nekih današnjih evropskih kraljevskih i/ili plemićkih porodica, koje pokušavaju uspostaviti jedno falsificirano pravo na "carevanje" što se u poslednje vrijeme intezivno promovira (knjige tipa: Da Vinči Kod itd., prim. prev.) kako bi privukli što više pažnje.

Kao što smo veš napomenuli, PRIJE Izgnanstva iz Raja, svako ljudsko biće imalo je pristupa komunikaciji sa višim denzitetitima.

NAKON Izgnanstva iz raja, čini se da je kod ljudi somatički inducirana jedna određena genetička varijacija uz pomoć inkarnacije određenih bića iz viših denziteta koji su "dali svoju krv" za "čovjekov spas". To bi značilo da su oni promijenili tijelo i DNA forsiranjem frekvencije njihove oscilacije. Moguće je da se to činilo uz pomoć inkarnacija žena zbog uloge mitohondrijalne DNA, međutim, neću sada žuriti ni sa kavim zaključcima, pa ćemo to ostaviti za kasnije.

U svakom slučaju, prisustvo te vrste DNA, ovisno o uvjetima njene rekombinacije, čini veoma vjerovatnim to da danas na ovoj planeti postoje milioni pripadnika ove loze sa šamanskim sposobnostima.

Ovaj koncept "Tehničara Ekstaze" pripadnici Sufija su i dan danas održali u svojoj tradiciji "Stupova ovog Svijeta". Kutub ili q'tub (stup njegovog vremena) je jedno određeno ljudsko biće, potpuno spiritualne prirode, koje djeluje kao božanski agent iz jedne sfere u određenom vremenskom periodu. Svaki kutub ima ispod sebe četiri avtada (awtad; - pomoćnik, prim. prev.) i određen broj abdala (zamjenika, prim. prev.), koji mu pomažu u njegovom poslu u vezi zaštite i održanja ovog svijeta. Interesantan podatak u vezi ovoga je taj da individua koja zauzima taj položaj uopće ne mora biti svjesna te svoje uloge! Njen život, njena suština, čak i njena vlastita psihologija su jedna funkcija viših realiteta utisnuta u životnu sferu čovjeka. Točno je to da ovo može imati mnogo veza sa "porodičnim lozama" kao što se to promovira u posljednje vrijeme, međutim, ne mora biti, pogotovo ne na način koji nam se sugerira.

U sadašnja vremena, čini se da su se oni, koji su pripadnici istinske "loze", počeli buditi. Nije više izvodljivo biti "Stupom Ovoga Svijeta" a da se pri tome spava, jer kako ćemo uskoro vidjeti, postoje neke veoma ozbiljne stvari u vezi izbora i djelovanja koje mogu biti obavezne za Šamana koji se budi. Čini se da prvi zadatak u cijelom ovom poslu podrazumijeva buđenje i sticanje/akumlaciju snage polariteta.

Šamani se rađaju i stvaraju. To znači, oni se rađaju da bi se napravili takvima, a da li će se napraviti takvima, to ovisi od njihovog izbora. A na osnovu onoga što sam u stanju odrediti, taj izbor može biti donesen na jednom drugom nivou svijesti od ove linearne, koja je karakteristična za 3-ći denzitet. Oni koji su donjeli takvu odluku na jednom višem nivou, a sada na ovom nivou negiraju taj svoj izbor jer nisu u stanju da se odreknu njihovog uobičajenog životnog stila, plaćaju zaista visoku cijenu.

Jedan šaman se ističe zbog određenih karakteristika "religijske krize." Oni se razlikuju od drugih ljudi po intezitetu njihovih religioznih doživljavanja. U starim vremenima, zadatak šamanske elite bio je taj da su oni morali biti "Specijalisti za Dušu," da brane i čuvaju dušu svog plemena jer su samo oni bili u stanju da vide ono što je nevidljivo i da znaju formu i sudbinu njihove Grupne Duše. Međutim, prije nego što bi šaman stekao jednu takvu sposobnost, on je bio obični građanin, ili samo izdanak nekog šamana, bez nekog posebnog poziva (uzimajući u obzir da se za ove sposobnosti smatra da se nasljeđuju, mada, ne i obavezno u svakoj generaciji.)

Međutim, u jednoj točki svog života, šaman doživljava nešto što ga razdvaja od ostatka čovječanstva. Ritual američkih indijanaca "potraga za vizijom" predstavlja jedan ostatak arhaičnog poimanja ove prirodne inicijacije šamana koji je "pozvan" od stane bogova da obavlja svoj posao.

Jedna dublja studija ove tematike pokazuje nam da oni koji teže ostvariti magične moći preko "potrage za vizijom" a da nisu bili spontano pozvani iznutra, od strane svoje vlastite prirode i kojima nedostaje osjećaj odgovornosti za čovječanstvo, mahom postaju Mračni Šamani ili vračevi; to su oni koji uz pomoć jednog sistematskog proučavanja ove tematike ostvaruju moći koje svojevoljno koriste samo za svoje osobne svrhe.

Istinska šamanska inicijacija dolazi kroz snove, ekstatični trans kombiniran sa sveobuhvatnim istraživanjima i jednim teškim radom: svjesnom patnjom. Od jednog šamana se očekuje ne samo da prebrodi određene muke kojima je izložen za vrijeme svoje inicijacije, nego on/ona mora biti i veoma obrazovan/a da bi bio/la u stanju potpuno i pravilno procijeniti sva iskustva i izazove kojima će biti izložen/a. Na žalost, do sada je postojala samo nekolicina takvih posebnih koji su bili u stanju proći šamanskim putem, uključujući i njihovu sposobnost za "borbu s demonima"; i koji su u stanju podučavati one ‘šamane koji se bude'. Moj vlastiti slučaj, nakon više od trideset godina izučavanja, dvadeset godina rada kao hipnoterapeut i egzorcist, i mnogo godina ‘prizivanja univerzuma u pomoć' što uključuje i onaj Eksperiment sa Kasiopejcima, može poslužiti kao jedan primjer kako taj proces može danas izgledati.

Za budućeg šamana često je karakteristično da on ispoljava određene posebne osobine još za vrijeme svog djetinjstva. On je često veoma nervozan i boležljiv. Primjećeno je takođe da su šamani još kao djeca veoma osjetljivi, imaju slabo srce, poremećenu probavu i podložni su vrtoglavici. Mnogi će ove ovakve simptome smatrati karakterističnim za neka mentalna oboljenja, međutim činjenica je da su mnoga sveobuhvatna istraživanja pokazala da se tzv. halucinacije ili vizije sastoje od mnogih elemenata koji prate jedan određeni model koji je konzistentan za različite kulture i doba; i koji je pun jednog teoretskog sadržaja. Čak bi se moglo reći da su ljudi koji "polude" često "propali šamani," koji su propali zbog određenih nedostataka u njihovoj genetici ili zbog nekih faktora koji potiču iz njihove životne okoline. U isto vrijeme, postoji mnogo više mitova o palim šamanima nego o onim uspješnim, tako da je upozorenje šta se može desiti već odavno prisutno. Mircea Eliade primjećuje da:

"... za jednog mentalno bolesnog pacijenta se često ispostavlja da je on jedan neuspješan mistik, ili bolje rečeno, karikatura jednog mistika. Njegova iskustva su bez religioznih sadržaja, čak iako se može činiti da ona imaju neke religiozne elemente, nešto slično jednom aktu autoeroticizma koji sam po sebi izaziva isti fiziološki rezultat kao i jedan pravi seksualni akt (ejakulaciju sperme), ali istovremeno on podrazumijeva jednu karikaturu ovog drugog jer je obavljen bez konkretnog prisustva partnera."

Ova analogija je stvarno interesantna! Ona nas navodi na pomisao da onaj koji pokušava aktivirati jedno šamansko naslijeđe u okviru maštarija OPS polariteta, ima jednog "iluzornog" partnera kao u gore opisanom slučaju, i sa sličnim rezultatima. Drugim riječima, Magija je isto što i masturbacija: čarobnjak zadovoljava samog sebe, međutim, taj njegov akt ne čini nikome drugom nikakvo dobro. Na isti način, šaman koji djeluje bez znanja može uzbuditi ljude, ali ih onda ostavlja "da vise u zraku"! U oba ova slučaja, takve individue zadovoljavaju samo same sebe, a može se i reći da je u ovom drugom slučaju stvar još gora, jer oni koriste druge individue da bi ostvarili svoje samozadovoljenje.

Međutim, ukoliko ostavimo na stranu ove vulgarnosti kojima smo se morali poslužiti da bi bolje predočili stvar, na istinskog šamana ne možemo gledati kao na jednu bolesnu osobu, nego na bolesnu osobu koja je IZLJEČENA, ili koja je uspjela da izlječi samu sebe!! To je veoma bitno naglasiti! Oni koji teže misticizmu, šamanskom putu, i koji su još uvijek krhki i bolešljivi u fizičkom, materijalnom ili duhovnom smislu, nisu još uvijek bili podvrgnuti inicijaciji, ili ako jesu, onda su pali na tom ispitu. Mogućnost da se ostvari šamanska moć u OPS (Orjentacija prema Sebi) kontekstu takođe postoji, tako da se velika pažnja mora upotrebljavati prilikom pokušavanja da se vidi "ono što je nevidljivo".

U mnogim slučajevima, "izbor" šamana se manifestira uz pomoć neke prilično ozbiljne bolesti koja se može izlječiti samo "uspinjanjem na nebesa." Nakon ekstatične vizije svoje inicijacije, šaman se osjeća MNOGO bolje! Nakon tog svog odaziva na poziv bogova, šaman pokazuje jedno više nego dobro zdravstveno stanje; oni su sposobni da ostvare veoma jaku koncentraciju, mnogo jaču od one koja je karakteristična za obične ljude; oni mogu podnesti iscrpljujuće napore, i što je najvažnije, oni su u stanju "zadržati pribranost" u situacijama koje bi užasavale ili slomile običnog čovjeka.

Još jedna stvar koja se mora naglasiti je ta da Šaman mora biti sposoban održati potpunu kontrolu nad samim sobom čak i kad se nalazi u ekstatičnom stanju! (Kanaliziranje u stanju transa, bez pamćenja onoga šta se za to vrijeme događalo, NIJE ono čime će se baviti jedan istinski Šaman!) Ta njihova sposobnost da "istovremeno hodaju kroz dva svijeta" podrazumijeva jednu izvanrednu nervnu konstituciju. Za sibirske šamane se govori da oni ne pokazuju nikakve znakove mentalne dezintegracije čak ni kad se nalaze u dubokoj starosti; njihova memorija i moć samokontrole su DALEKO iznad prosjeka.

Castanedin Don Huan naziva ovo stanje bića "besprekornim." Ovaj pojam se odražava i u starim jakutskim učenjima gdje se pominje da jedan šaman mora biti "ozbiljan, taktičan, sposoban da efektivno komunicira sa svim ljudima; iznad svega on ne smije biti arogantan, ponosan, ili zloćudan." Iz istinskog šamana izbija jedna unutrašnja sila koja je svjesna, ali nikada napadna ili uvredljiva. U isto vrijeme, mora se naglasiti da šaman može izazovati negativne reakcije kod onih koji se nalaze pod kontrolom Entropičnih sila.

Pored toga što se slabosti kao što su, nervni poremećaji, i neke druge bolesti smatraju "znakovima njihove odabranosti," takođe je primjećeno da ponekad neka slučajna nesreća, pad, udarac u glavu, ili udar groma mogu takođe predstavljati znak da je šaman izabran. Međutim, biti "pozvan" nije isto što i biti "izabran." "Mnogi su pozvani; ali samo nekolicina je odlučila da se odazove na taj poziv".

Odlučivanje za jedan takav izbor podrazumijeva jedan proces, a to je proces bitke, bola i patnje, zbog toga što ono, što na kraju završava svojom smrću, nije ništa drugo do čovjekov ego.

Čini se da ova patologija šamanskog puta čini dio sredstava za postizanje "uvjeta" za inicijaciju. Međutim, u isto vrijeme, oni sami po sebi mogu podrazumijevati jednu inicijaciju. Oni imaju jedan fiziološki efekat koji doprinosi transformaciji obične individue u jednog ‘tehničara svetinja'.

(Međutim, ukoliko ovakvo jedno iskustvo nije praćeno jednim periodom teoretskog i praktičnog izučavanja, šaman može postati alat u rukama onih sila koje žele koristiti njegove šamanske sposobnosti za svrhu daljeg porobljavanja čovječanstva, kao što smo već prije napomenuli.)

Ova događanja koja transformiraju šamana sastoje se od poznatih religijskih elemenata kao što su patnja, smrt i uskrsnuće. Jedno od prvih predstavljanja ovih elemenata nalazimo u sumerskim pričama o spuštanju Ištara/Inane u Podzemlje kako bi ona spasila svog sina/ljubavnika Tamuza. Ona je morala proći kroz Sedam "vrata Pakla" i na svakim od tih vrata morala je skinuti sa sebe jedan dio svoje odjeće, zato što je mogla ući u carstvo Podzemlja samo gola. Dok je boravila u podzemlju, zemlja i njeno stanovništvo su trpili od gubitka stvaralačkog vigora. Nakon što je ona obavila svoju misiju, plodnost se ponovo vratila.

Najpoznatiju varijaciju ove priče predstavlja mit o Persefoni/Kore, Demetrinoj kćeri, koju je kidnapirao Had/Pluto.

Šamanska vizija predstavlja to ‘spuštanje' kao komadanje tijela, odvajanje mesa od kostiju, kuhanje u jednom kotlu, a onda njihovo ponovno sastavljanje od strane bogova i/ili boginja. To je takođe lijepo prezentirano u nekim mitovima i legendama, uključujući i onaj mit o Isusu: Patnja, smrt, i uskrsnuće. Ukratko rečeno, raspeće - Kristov Pokop - predstavlja simbol šamanske transformacije:

Jakutski šaman, Sofron Zatejev, tvrdi da za vrijeme svoje "vizionarske inicijacije, budući šaman "umre" a onda leži tri dana bez jela i pića...

Pjotr Ivanov nam otkriva dalje detalje. U toj viziji, kandidatovi ekstremiteti se odstranjuju a njihovi zglobovi razdvajaju uz pomoć jedne željezne kuke; kosti se čiste, meso se s njih sastruže, tjelesne tekućine se odbace a oči se isčupaju iz očnih duplji. Nakon ove operacije sve kosti se ponovo skupe i pričvrste zajedno uz pomoć željeza.

Prema trećem šamanu, Timofeju Romanovu, ovo vizijsko rastavljanje šamanovog tijela traje od tri do sedam dana; cijelo ovo vrijeme kandidat ostaje kao mrtav čovjek, jedva dišući, i na nekom osamljenom mjestu. [Eliade, 1964]

Prema jednom drugom jakutskom izvoru, zli duhovi nose dušu budućeg šamana u podzemlje i tamo je drže zatvorenu u jednoj kući tri godine (ili jednu godinu za one koji će postati niži šamani). Tu se šaman podvrgava njegovoj inicijaciji. Duhovi mu odsijecaju glavu, koju onda odlažu na stranu (jer kandidat mora gledati vlastitim očima rasturanje svog tijela), te ga isjeckaju na komadiće koje onda podijele duhovima različitih bolesti. Samo nakon prolaska kroz ovakve patnje budući šaman može steći moć da liječi. Njegove kosti se onda pokrivaju novim mesom a u nekim slučajevima njemu se takođe daje i nova krv.

Prema jednom drugom izvoru, "đavoli" drže kandidatovu dušu sve dok on ne nauči sve njihove mudrosti. Cijelo to vrijeme kandidat leži bolestan. Postoji i jedan motiv koji se često ponavlja, gdje se radi o jednoj velikoj ptici koja "leže šamane" u granama Drveta Svijeta što je jedna aluzija na "Avijarnu (ptičju, prim. prev.) genetsku lozu" koja je suprotna Reptilskom naslijeđu. Sljedeći izvodi potiču iz istraživanja koja su obavljena na terenu i prilikom čitanja tog materijala moramo uzeti u obzir da ovdje ulazimo u jedan svijet čiste simbolike:

"...Kandidat je...naišao na golog čovjeka koji je puhao neke kovačke mijehove. Iznad vatre je bio postavljen jedan kotao "velik kao pola Zemlje". Goli čovjek ga je vidio, uhvatio ga je jednim ogromnim mašicama, a novak je imao tek toliko vremena da pomisli "Ja sam mrtav!" Čovjek mu je odsjekao glavu, isjeckao je na komadiće njegovo tijelo i sve skupa stavio u kotao. Tamo je kuhao njegovo tijelo tri godine.

Tu su takođe bila i tri nakovnja; goli čovjek je kovao kandidatovu glavu na trećem, koji je bio onaj na kome su najbolji šamani bili iskovani. ...

Kovač je onda izvadio kandidatove kosti iz rijeke u kojoj su one plutale, sastavio ih sve skupa, a onda ih je ponovo prekrio mesom...

On je iskovao njegovu glavu a onda ga naučio kako da čita slova koja se u njoj nalaze. Promijenio je njegove oči; a to je zašto, nakon što se šamanizira, on više ne vidi očima svog tijela nego on gleda svojim mističnim očima. On je izbušio njegove uši i tako ga osposobio da razumije jezik bilja.

...Tunguski šaman Ivan Colko tvrdi da budući šaman mora se razboliti i da se onda njegovo tijelo raskomada na djeliće a njegova krv bude ispijena od strane zlih duhova. Oni onda ubace njegovu glavu u jedan kotao gdje se ona rastopi zajedno sa određenim metalnim djelićima koji će kasnije činiti dio njegove ritualne nošnje.

...Prije nego što postane šaman, kandidat mora dugo vremena bolovati; onda se duše predaka tog šamana skupe oko njega, muče ga, tuku ga, komadaju njegovo tijelo noževima, itd. Za vrijeme ove operacije budući šaman ostaje beživotan; njegovo lice je plavo, njegovo srce jedva kuca.

...Jedna žena iz plemena Teleut je postala šamanka nakon što je imala viziju u kojoj su neki nepoznati ljudi sasjekli njeno tijelo na komadiće a onda ih kuhali u loncu. Prema tradiciji altajskih šamana, duhovi njihovih predaka jedu njihovo meso, piju njihovu krv, rasijecaju njihove trbuhe itd.

...U Južnoj Americi kao i u Australiji ili Sibiru, ovo dvoje, spontani poziv i pohod ka inicijaciji takođe uključuje jednu misterioznu bolest ili jedan manje više simbolian ritual mistične smrti, koji je ponekad opisan kao komadanje tijela i obnavljanje organa.

...Oni su otvorili njegovu glavu, izvadili su iz nje mozak, oprali ga i obnovili, da bi mu dali čist um koji može prodrijeti u misterije zlih duhova, i tajne bolesti; u njegove oči utisnuli su zlatnu prašinu kako bi mu pojačali vid toliko da on može vidjeti dušu, bilo gdje da je ona odlutala; na vrhove njegovih prstiju utisnuli su nazubljene kuke tako da on može lakše uhvatiti dušu i čvrsto je držati; na kraju su mu proboli srce jednom strijelom da bi ga omekšali i napravili punim razumijevanja za one koji su bolesni i koji pate.

...Onda majstor stiče "svjetlost" ili "prosvjetljenje", što je jedna misteriozna svjetlost, koju šaman iznenada osjeti u svom tijelu, unutar svoje glave, unutar svog mozga; jedna neobjašnjiva svjetlost; to je jedna blještava vatra, koja mu omogućava da vidi u mraku, bukvalno i metaforično govoreći, jer on sada može, čak i zatvorenih očiju, vidjeti u mraku i percipirati stvari i nadolazeće događaje koji su skriveni od svih ostalih...

Kandidat stiče tu misterioznu svjetlost nakon mnogo sati čekanja, sjedeći na klupi u svojoj kolibi... kada on to doživi po prvi put "to je isto kao da se kuća u kojoj se nalazi iznenada podigne; on vidi daleko ispred sebe, kroz planine, upravo kao da se zemlja nalazi na jednoj ogromnoj ravnici a njegove oči mogu doprijeti sve do njenog kraja. Ništa ne može više biti skriveno od njega; ne samo da on može vidjeti stvari koje se nalaze toliko daleko, veoma daleko, on takođe može pronaći duše, ukradene duše, koje su ili držane negdje dobro sakrivene u dalekim i čudnim zemljama ili su odvedene gore ili dole u Zemlju Mrtvih.

...Ovo doživljavanje unutrašnje svjetlosti koje određuje karijeru jednog šamana iz naroda Iglulik, poznato je u mnogim drugim mističnim učenjima. U Upanišadama, ova "unutrašnja svjetlost" određuje suštinu jednog atmana. U raznim tehnikama Joge, pogotovo onima koje potiču iz budističkih škola, svjetlost različitih boja indicira uspjeh određene meditacije. Slično tome, Tibetanska Knjiga Mrtvih, pridaje veliku važnost svjetlosti u kojoj se, kako se čini, kupa duša umirućeg čovjeka u momentu njegove smrti i neposredno nakon nje; čovjekova budućnost nakon smrti, oslobođenje ili reinkarnacija, zavisi od čvrstoće njegovog izbora ove bezgrešne svjetlosti.

...jedan od osnovnih elemenata ove mistične vizije je skidanje mesa s kostiju...U svim ovim slučajevima svođenje čovjeka na njegov skelet indicira prevazilaženje čovjekovog uobičajenog stanja, odnosno, njegovo oslobađanje od njega.

...Kosti predstavljaju istinski izvor života. Svođenje nekoga na njegov skelet analogno je ponovnom vraćanju u maternicu radi potpunog obnavljanja, odnosno, onog mističnog ponovnog rođenja...To je jedan izraz volje da se prevaziđe profano individualno stanje, i da se ostvari jedna transtemporalna perspektiva.

...Mitovi o čovjekovoj obnovi uz pomoć vatre, kuhanja ili komadanja na njegove dijelove nastavljaju da proganjaju ljude čak i izvan duhovnih horizonata šamanizma. ...

Mitovi o podmlađivanju uz pomoć komadanja na sastavne dijelove i kuhanja, prenose se s koljena na koljeno u sibirskom, centralo-azijskom i evropskom folkloru, a ulogu kovača često igraju Isus i drugi sveci. [Eliade, Shamanism, 1964]

Čitaoc sada može imati jednu malo bolju sliku o onome šta se željelo predstaviti onim zagonetnim prikazima, u smislu čudnih zahvata koji se obavljaju na nečijoj glavi, uključujući i lupanje čekičem po njoj na nekom nakovnju. Radi se o Šamanskoj Inicijaciji, alkemijskoj transmutaciji uz pomoć Tehnika Ekstaze. Sada možemo bolje razumjeti i ono što nam je Fulcanelli pokušavao reći:

Najjači utisak iz mog ranog djetinjstva - imao sam sedam godina - jedan utisak koji mi je jasno ostao zabilježen u memoriji, bile su emocije izazvane u mom mladom srcu kad sam ugledao jednu gotsku katedralu. Ja sam momentalno bio opčinjen njome. Bio sam u jednoj ekstazi, pogođen divotom, nesposoban da se odvojim od te veličanstvenosti, od magije jednog takvog sjaja, takve jedne veličine; takva jedna intoksikacija usljed nečega božanstvenijeg od ljudskog djela.

Iste ove ideje o smrti i ponovnom rođenju vrlo lijepo su predstavljene u literaturi na temu alkemije kao različiti procesi "kemijske transmutacije". Kao što smo ranije već naveli:

Da bi se uvažili principi hermetizma usvojeni od strane Tradicije, moramo razumjeti da su ezoterička učenja predavana u sibilinskoj formi.

Slika - link

Sada takođe možemo lakše razumjeti i ovaj stari simbol lubanje i prekriženih kostiju okruženih plamenim jezičcima koji je upečatljivo predstavljen na katedrali u Auchu.

Prije nekoliko godina čitala sam jednu priču koja je promovirana u knjizi Holy Blood, Holy Grail, (Sveta Krv, Sveti Gral, prim prev.) da je Isus imao ženu i da je to bila Marija Magdalena. Odmah sam konzultirala neke svoje prijatelje koji žive u Marseju u vezi te, navodno, "veoma poznate" legende. Ono što sam saznala bilo je to da se pričalo kao je Marija Magdalena došla u Francusku zajedno sa grupom drugih osoba. Ona je bila u uskoj vezi sa Svetim Maksimom, ali se nikada, sve do pojave serije knjiga tipa Holy Blood, Holy Grail, nije smatralo da je ona bila Isusova žena.

Ono što je jasno, to je da je u 1548. godini a i mnogo prije, bilo poznato to da je Isus imao ženu, kao što je to predstavljeno u katedrali u Auchu, ali to sigurno nije bila Marija Magdalena.

Znači, sada se postavlja pitanje: tko je to bila Isusova žena? Takođe, moramo se zapitati da li onaj prikaz sugerira postojanje jedne "fizičke" žene, ili on predstavlja samo jedan proces Inicijacije?

S ovim pitanjem ću se pozabaviti u narednom dijelu, međutim, sada mi dopustite da podijelim sa vama sljedeće otkriće:

Sjetimo se da je Leonardo Da Vinči umro kad je boravio kod Margarite i njenog brata Francisa Prvog. Sada ćemo pogledati jedno drugo Da Vinčijevo djelo: Posljednja Večera, sa određenim modifikacijama.

Mnogi špekuliraju da ova slika predstavlja Isusa kako večera sa svojom "ženom" Marijom Magdalenom, koja sjedi pored njega. Ja se u svakom slučaju slažem da je osoba koja sjedi do Isusa očigledno ženskog pola, međutim, da li je to Marija Magdalena? Ili je to netko drugi? Ili, da li je ovo jedan signal koji bi trebao ukazati na nešto drugo, nešto što je bilo onda poznato a mi sada imamo o tome neke nagovještaje u Zvijezdama, u mitovima i legendama, i u katedrali u Auchu?

Mnogo se pričalo i špekuliralo o anomalijama one dvije "neobične ruke" na ovoj Leonardovoj slici. Jedna od tih ruku pravi pokret kao da da nešto siječe u predjelu vrata žene koja sjedi do Isusa. Druga ruka niče odmah iza čovjeka koji sjedi sa ženine desne strane i u njoj se nalazi nož. Ukoliko koristimo ruku s tim nožem, ruku koja kao da nešto siječe u predjelu ženinog vrata, Isusovu desnu ruku, njegovo čelo i dlan njegove lijeve ruke kao "točke," onda ovdje imamo točnu strukturu sazviježđa Kasiopeja, KAO U OGLEDALU.

Slika - link

Kasiopeja je jedno vrlo lijepo sazviježđe na kraju galaksije Mlječnog Puta i ona je u vezi s nečim što je poznato kao Perzejova Porodica Sazviježđa. Ona se nalazi u zodiačkom znaku Ovna gdje možemo naći zvijezde Shedir, "Grudi," (zvijezda na Isusovom čelu), Ruckbah, (koljeno) "Ustoličena," (zvijezda na ruci koja kao da ‘nešto reže' u visini vrata žene koja sjedi do Isusa), i Dat al-Cursa, "The Seated." Kinezi su nazivali Kasiopeju Ko Taou, ili "prolaz." Neki su vidjeli u toj konstelaciji oblik jednog ključa.

Arapska imena glavnih zvijezda Kasiopeje daju nam neke nagovještaje o ezoteričkom značenju ove konstelacije, tako među njima imamo: "grudi,"(schedir-seder?) "ruka," "kamilja grba," "koljeno," i "lakat," što sve spada u simbole koje nalazimo u mnogim ezoteričkim djelima. Arapi su nazivali cijelu ovu konstelaciju cedrovo (seder) drvo. U ranijim vremenima Arapi su smatrali da je ova kostelacija bila "velika ruka umrljana kanom," a najsjajnije zvijezde su bile vrhovi njenih prstiju.

Stoga nam može biti razumljivo i to zašto je Da Vinci koristio "ruke" kako bi nam pokazao "ruku." Ovdje se zaista radi se o jednom veličanstvenom izražavanju onim Zelenim jezikom!

Slika - link

Negdje u novembru, sredinom noći, Kasiopeju možemo vidjeti direkto iznad naših glava na nebu kao sazviježđe u obliku znaka W.... Promatraći koji su okrenuti prema sjeveru, tamo mogu vidjeti zvijezdu po imenu "Caph," što znači dlan, sa desne strane Kasiopejinog obrnutog "W".

Interesantno je to što ovdje imamo "palm (dlan) ruke" i "palm(inu) granu," lociranu kod Isusove ruke sa dlanom okrenutim prema gore? Čudno je to što se za Kasiopeju uvijek kaže da je ona jedno "obrnuto W umjesto više očiglednog M - da li je ovo jedan pokušaj da se "sakrije" ova veza?

E. W. Bullinger je još 1893. godine pisao o Kasiopeji:

Zatvorenik oslobođen, i sada se priprema za svog Muža, Spasitelja.

U poslednjem poglavlju smo vidjeli ovu ženu svezanu (Andromeda); ovdje vidimo ovu istu ženu oslobođenu i ustoličenu.

ULUGH BEY kaže da je njeno arapsko ime El Seder, što znači - oslobođen.

Ovo, naravno, daje jedno novo značenje onoj zvijezdi koja je stavljena na Isusovo čelo!

U zodijaku Denderah (egipatskom) njeno ime je Set, što znači postavljena je kao Kraljica. ALBUMAZER kaže da je ova konstelacija u davna vremena bila nazvana "kći sjaja." Čini se da je to značenje riječi Kasiopeja, ustoličena, prekrasna. Njeno ime na arapskom je Ruchba, ustoličena. Isto to značenje ima i kaldejsko ime, Dat al cursa. U toj konstelaciji se nalazi 55 zvijezda, od kojih je pet 3-će magnitude, pet 4-te, itd.

Ova prekrasna konstelacija svakog dana prolazi vertikalno iznad Velike Britanije, i lako je prepoznatljiva po svojih pet najsjajnijih zvijezda, koje formiraju nepravilan znak "W." Ovo sazviježđe sadrži jednu binarnu zvijezdu, jednu trostruku zvijezdu, jednu duplu, jednu četvorostruku i veliki broj nebula. Tycho Brahe je 1572. godine u ovom sazviježđu otkrio u samoj blizini zvijezde k (ispod naslona za ruku ‘stolice') jednu novu zvijezdu, koja je svijetlila mnogo jače nego Venera. Ona se mogla vidjeti tokom skoro dvije a onda je iznenada nestala 1574.-te godine.

Najsjajnija zvijezda, (na lijevoj ‘dojci'), nazvana je Schedir (Hebrejski), što znači - oslobođen. Sljedeća, b (na vrhu ‘stolice'), takođe nosi hebrejsko ime - Caph, što znači - grana; ovo očigledno ima veze sa pobjedničkom grančicom koju ona drži u svojoj ruci. Ona zaista izgleda veoma ushićeno, i kao da se sprema za nešto. Njene ruke, nisu više svezane, one su zaposlene tim aktom uljepšavanja. Svojom desnom rukom ona uređuje svoju odoru, a sa lijevom, kosu. Ona sjedi iznad Arktičkog Kruga, i odmah do kralja Kefeja. To je "Nevjesta, Jagnjetova žena, nebeski grad, novi Jerusalim."

Jedan drugi izvor nam kaže:

"Ime te zvijezde dolazi od one slike tih zvijezda koju su stvorili Arapi a ona se dosta razlikuje od grčkog koncepta ove konstelacije.," objašnjava Teske. "Uprkos tome, njeno arapsko ime je ubačeno u grčki koncept kasiopeje prije nekih 400 godina."

Kasiopeja je vidljiva tokom cijele noći i cijele godine, ne uzdiže se, niti zalazi, nego beskonačno kruži oko naše zvijezde Sjevernjače [Polaris].

Prema ovim podacima, ubacivanje arapskih imena dogodilo se upravo u vrijeme izgradnje katedrale u Auchu. Da li je ovo bio jedan namjeran pokušaj da nam se pošalje neki signal?

Litvanci označavaju zvijezde Kasiopeje kao "Jahač", 'Justandis ' ili 'posuda za hranu' - dojka/grudi? - ili 'Abakukas,' ‘Zvijezda' i 'Marijina zvijezda'.

Sir John Rhys je pisao o Kasiopeji:

Moramo potražiti pomoć kako bi mogli da odredimo NJENO veličanstvo a da izbjegnemo sve varke koje se nalaze u sintaksi velškog jezika. Samo dva ženska imena mi to sugeriraju na jedan prikladan način: Jedno je Tynghed, ‘sudbina ili sreća,' a drugo je Don, majka nekih najnebuloznijih entiteta iz keltske literature.

Gwydion, bard i veliki čarobnjak, i kovač Gofannont, njegov brat, smatrani su sinovima Dona; i tako, u slučaju Arianrhod-e, Donove kćeri, majke od Ilew, i vlasnika zamka Caer Arianrhod na morskoj obali, nedaleko od pretpovijesnih humki Dinasa Dinlle...

U irskoj legendi, Don-u nalazimo u irskom obliku njenog imena Danu ili Donu, genitiv je Danaan ili Donaan, i ona je tu uvijek sama, stilizirana kao Božanstvo. Po njoj su velike mitske ličnosti iz irskih legendi bile nazivane Tuatha De Danaan, ili ‘Boginja Plemena Danu,' a ponekad Fir Dea, ili ‘Božanski Ljudi.'

Posljednja faza velške povijesti Don-e sastoji se od njenog prevođenja na nebo, gdje bi konstelacija Kasiopeja trebala sačinjavati Ilys Don, ili Don-in Dvor.[5]

Da li je ova suradnja sa Kasiopejom istinska poruka takozvanog Da Vincijevog Koda?

P: (L) Željela bi znati odakle potiču masoni?
O: Ozirijanci.
P: (L) Možete li nam reći kada su masoni formirani kao društvo?
O: 5633 p.n.e.
P: (L) Da li je freemasonsvo koje se danas prakticira isto kao onda
O: 33-ći stupanj, da.
P: (L) Znači, postoji jedna kontinuirana tradicija koja traje preko 7 tisuća godina?
O: Da.
P: (L) Da li ta organizacija planira preuzeti vlast nad svijetom?
O: Ne baš.
P: (L) Što je njihov cilj?
O: Nadzornici statusa kvoruma.
P: (L) Šta je kvorum?
O: Organizacija sa dubljim znanjem. Potpuno tajna za vašu vrstu, još uvijek. Veoma važna u vezi s vašom budućnošću.
P: (L) Na koji način?
O: Promjene.
P: (L) Možete li biti malo određeniji? Da li se radi o promjenama na nama osobno?
O: Djelomično.
P: (L) Promjene na Zemlji?
O: Takođe.
P: (L) Kakva je veza između tog kvoruma i Kasiopejaca?
O: Oni redovno komuniciraju s nama.
P: (L) Da li oni to čine znajući da ste vi Kasiopejci ili oni to čine razmišljajući...
O: Da.
P: (L) Da li postoji jedna stalna veza između Kasiopejaca i tog kvoruma tokom svih tih tisuća godina?
O: Već neko vrijeme, onako kako ga vi mjerite.

P: Sada su se svi ovi moderni tragaoci za Gralom zapalili porodicom Sinclair i Rosslyn-skom Kapelom, koju je navodno izgradio neki masonski majstor, tamo se nalaze crteži na kojima je predstavljeno žito, kukuruz, biljka aloe vera. To za njih predstavlja dokaz da je Princ Henry the Navigator i svi Templari i sve to...
O: Gluposti!
P: Pa dobro onda, kako objasniti te crteže u Rosslyn Chapel?
O: Posjetioci da, ali Masonski red je isprepleten sa jednim prastarim esenskim redom, koji potiče iz starog Egipta, formiranim na osnovu tajnih znanja uskladištenih u temeljima Sfinge, koje su tamo ostavili preživjeli "Atlantiđani".
[...]
P: (L) Radoznala sam u vezi onoga što nazivam ‘Škotsko Pitanje'. Zašto, uvijek kad počnem pratiti dokumente u vezi neke konspiracije, uvijek se pojavljuje određena veza sa Škotskom i Škotima?
O: "Celtic," šta to znači?
P: (L) Pa riječ "kilt" dolazi od "keltski", ali se čini da niko ne zna odakle oni potiču... kao da su se odjednom pojavili na zemlji, da tako kažem.
O: Upravo tako!
P: (RC) Da li to znači "ratnička rasa?"
O: Ako vam se sviđa! Mi imamo jednu usku vezu sa "Sjevernim Narodima". Zašto? Zato što smo bili u jednom stalnom, direktnom kontaktu s njima na Kanteku, prije nego što su bili "prebačeni" na Zemlju...
[...]

P: (L) Rekli ste da ste bili u stalnom kontaktu sa Kantekijancima na Kanteku, prije nego što su oni bili prebačeni na Zemlju, prije 80000 godina, ili tu negdje. ... kad ste bili u kontaktu s njima, kakva je bila priroda tog kontakta?
O: Obrazovna.
[...]

P: (L) Okay, sada na početak. Da li je kvorum sastavljen od ljudi koji su bili alkemičari, koji trenutno posjeduju jednu supstancu koja se naziva "eliksir života" a koju David Hudson zove "monoatomsko zlato?"
O: I mnogo mnogo više! Monoatomsko zlato je ovdje jedna beznačajna stvar. Zašto slijećete s puta koncentrirajući se samo na to. To bi bilo isto kad bi posvetili svu svoju pažnju činjenici da Batmen može letjeti! Da li je to jedina bitna stvar koju on radi u cijeloj toj priči? Je li?
[...]

O: Evo nešto što će vas možda šokirati... jednog dana, u 4-tom denzitetu, misija vaših potomaka bit će da nastave sa tradicijom i zadatkom začinjanja univerzuma 3-ćeg denziteta, kad vi jednom budete imali adekvatno znanje!!!
[...]

P: Okay, u ovoj knjizi kaže: Diodorus Siculus, pišući u 1-vom stoljeću, p.n.e. navodi da su "Hiperborejci slali u Skitiju određene darove koji su bili upakirani u slamu od žita, a tamo su oni bili preuzimani od strane susjednih naroda, te su na kraju završavali na Jadranu.

Od tamo, oni su išli prema jugu i prvi Grci koji su ih primali bili su Dodonejci. Nastavljajući dalje prema jugu, oni su dostizali do Malijskog zaljeva, prelazili su do Eubeje te bili prenoseni iz grada u grad, sve do Karista.

Onda su ih Karistejci, preskačući Andros, prenosili do Tenosa, a ovi do Delosa. Tako su te stvari, kako kažu, stizale do Delosa u današnja vremena." Znači, još od drevnih vremena postojala je jedna hiperborejska praksa da šalju svete darove na otok Delos.

Otok Delos je, navodno, bilo mjesto gdje se rodio Phoebus Apollo, čija majka je bila Ljeto. On se, navodno, rodio na planini Mt. Cynthus. To je vrlo interesantna stvar. To je u suprotnosti sa ukorijenjenim gledištem da se tok kulture odvijao od Mediterana prema Sjeveru i da je civilizacija započela na Bliskom Istoku. Ovo implicira da se tok kulture odvijao sa sjevera prema jugu.

Šta su ti stari Hiperborejci slali na otok Delos?

O: Listove koji su imali na sebi kriptične kodove.
P: Kakva je bila veza između Hiperborejaca, uključujući britanske Kelte i ljudi sa Delosa?
O: Sjeverni narodi su bili odgovorni za civiliziranje mediteranskih/jadranskih ljudi uz pomoć inkodiranih tajni koje su bile sadržane unutar superiornijeg van-zemaljski baziranog genetskog sklopa. Ta vrsta prakse o kojoj pričate bila je bio jedan multi-trans-generacijski običaj.
[...]

P: Dobro, imam ovu knjigu koja se zove "Arktos." [Joscelyn Godwin] On ovdje kaže nešto slično onome što ste i vi jednom rekli. On kaže: "Vama je značajno to što je, kako se čini, prosvjetljenje stizalo sa sjevera, što je u suprotnosti sa općim ubjeđenjem da je Zemlja naseljavana i da se kultura kretala od juga ka sjeveru. Skiti su jedna od najstarijih nacija; Kinezi su nastali od njih. Atlantiđani, koji su stariji od Egipćana, takođe su njihovi potomci."

Rekli ste da se civilizacijski uticaj kretao od sjevera prema jugu. Naravno, svi standarni tekstovi iz povijesti tvrde da se civilizacija kretala od juga ka sjeveru, počinjući u Mezopotamiji. Sada ako...
O: Okay, samo jedan minut. Misliti da je Mezopotamija početak, isto je što i misliti da se početak nalazi u 12-tom poglavlju.
P: Znam to! Problem je: naći činjenice. Svuda tražim i prekopavam, nađem nešto malo tu i tamo, ali Bože dragi, kao da ništa nije opstalo...
O: Činjenice imaju ograničen rok trajanja!
P: Upravo tako! Problem je u tome što oni imaju arheološke nalaze humanoidnih tipova koji su stari između 100 i 200 000 godina, pa čak i više, međutim ne postoje dokazi koji potvrđuju da je i moderni čovjek toliko star. Zašto je to tako? Da li oni to traže na pogrešnim mjestima?
O: Arheološki uzorci ‘preživljavaju' pukom srećom.
P: Dobro, sretni su što su uopće išta i pronašli. Ko zna, čak i ako nađu neki vrlo star uzorak modernog čovjeka, oni u to ionako neće povjerovati - oni će to nazvati - "anomalija"! POSTOJE artifakti, i to VEOMA stari, koji dokazuju prisustvo modernog čovjeka, dok se ovi samo svađaju oko njih.
O: Da.
P: Oni ih ignoriraju. Međutim, za vrijeme kada su Neandertalci bili na Zemlji, da li je istovremeno tu bio i moderni tip čovjeka?
O: Da. Osim što je moderni tip čovjeka bio onda drugačiji.
P: Na koji način?
O: DNA i psiho/električne frekvencije.
P: Da li to znači da je njihov fizički izgled bio drugačiji od onog što mi danas podrazumijevamo pod modernim čovjekom?
O: Radijantnost.
P: Na što mislite pod tim - "radijantnost?"
O: Vi ćete to već saznati!
P: Oh, to je interesantno. Pa, postoje legende da su Sjeverni Narodi imali "svjetlost" u svojim venama. To je jedno vrlo staro vjerovanje. Da li ste na to mislili?
O: Možda.

Da li su znanja Kvoruma - predstavnika Don-inog Dvora, - prenesena do Margarite od Navare od strane Leonarda, koji je umro za vrijeme svog boravka u njenoj kući; Margarite, rođake Margarete od Austrije, sponzora katedrale u Auchu i pokrovitelja Rabelais-a, za kojeg je Fulcanelli tvrdio da je bio adept?

Ovdje se pred nama nalazi jedna velika misterija.

Sada mi dopustite da ovdje uključim jedno nedavno pitanje od strane jednog člana Škole Quantum Future i moj odgovor koji baca malo više svjetla na pojam Crne Djevice:

Čitam knjigu Fenomen Fulcanelli, koju je napisao Kenneth Rayner Johnson. Nije loša. On je, doduše, progutao egipatski mamac zajedno sa udicom, flaksom i olovom. Međutim, da se vratim na temu... On ovdje ukazuje na 4 boje koje se spominju u nekim alkemičarskim tekstovima koji potiču iz srednjeg vijeka. Te 4 boje su zlatna (žuta), crvena, crna, i bijela. Upravo ove boje neka američka indijanska plemena kao što su Navajo, Hopi i Lakota koriste kako bi predstavili 4 smjera ili 4 moći/sile, u njihovim ceremonijama. To je donekle velika "koincidencija". To mene osobno navodi na pitanje, što ove 4 boje stvarno predstavljaju?"

Ove četiri boje i četiri smjera su nesumnjivo ili ezoterički paravani ili izvitopereni ostaci arhaičnih naučnih saznanja. U onome što ću sada reći vjerujem da ćete naći neke naznake nučnih otkrića koja leže iza ovog koncepta.

Sufi-jima je priroda poznata kao "Vrhovni Barzakh" ili "Božji Dah."

Al-'Arabi poredi taj Božji Dah sa ljudskim dahom kako bi napravio analogiju sa procesom stvaranja. Svaka karakteristika daha postaje početna točka za objašnjavanje jedne dimenzije veze između Boga i kreacije. Dah je para, oslobađa grudi napregnutosti, a nosi i riječi.

Ovdje ću morati ubaciti jedan navod Kasiopejaca:

P: (L) Dobro, iduće logično pitanje bi bilo: odakle takozvani "seksualni centar" crpi SVOJU energiju?

O: "Seksualni centar se nalazi u direktnom kontaktu sa 7-mim denzitetom u svom ženskom obliku stvaralačke misli - "Tebe, Ja Volim." "Izdisaj" (od) "Boga", kao oslobađanje od konstrikcije. Pulsiranje. Nestabilni gravitacijski valovi.

Taj Božji dah je jedan Oblak koji postaje "Božja Imena," ili SAV Potencijal za BIVSTVOVANJE (ili Ne-bivstvovanje) - [ovdje možemo koristiti i pojmove: Bitak i Nebitak, prim. prev.] i koji rezultira u jednoj vanjskoj manifestaciji njihovih osobina. Taj dah je nosilac Božjih riječi. "Moguće Stvari" su beskonačne.

Shaykh objašnjava uzajamnu ljubav koja postoji između Boga i Kreacije pojmovima slušanja i gledanja (audicije i vizije). Božja ljubav potiče iz Njegove vizije svih mogućnosti unutar njega samog. Ta beskrajna mogućnost da se POSTOJI je ona "Skrivena Riznica za koju bi On želio da bude svima znana."

Ljubav Kreacije prema Bogu izdvaja se iz čuvstva Božje Komande: "POSTANI/TE!" koja osigurava egzistenciju. Svako stvorenje/stvar koja egzistira je onda identična sa riječju "POSTANI! ______"

Jedna od karakteristika tog Ljubavnika/ce je da Diše jer se u tom disanju nalazi sav užitak kojeg se tražilo. Taj Dah potiče iz jednog KORIJENA, što je Ljubav za stvorenja kojima se Bog želi predstaviti, tako da ga oni mogu znati.

Tako, odatle je postao Oblak.

Taj Oblak je jedna supstanca Svemira, tako da on prima sve oblike, duhove i prirode Svemira; to je jedna posuda ad infinitum.

Stvari koje postoje - ili riječi - počele su egzistirati kroz taj Dah.

Božji dah je Njegovo nicanje iz nevidljivog i manifestacija vidljivog.

Ibn al-'Arabi diskutira taj Božji Dah kako bi demonstrirao motiv koji stoji iza stvaranja Svemira i energetske sile koja podstiče stalne transformacije u Svemiru. Ova analogija Božjeg Daha sa ljudskim dahom pruža jednu dalekosežnu ilustraciju cijele ove metafizike i kosmologije.

Tako, zamislite "Boga" kao jednog velikog Androgena iz 7-mog denziteta.

Zamislite onaj Dah kao jednu ujedinjenu misaonu oblast 6-tog denziteta. Sav potencijal da se bude ili ne bude, postoji tamo u svom čistom stanju, kao "on" ili "off," uključeno ili isključeno, pozitivno ili negativno, OPS ili OPD polariteti, itd. To je nešto kao ono Dirakovo "more".

ONDA stižemo do ona ČETIRI ELEMENTA koji predstavljaju idući nivo manifestacije.

Crno - Zemlja - tijelo/kola - suhoća
Crveno - vatra - emocije/konj - toplina
Bijelo - voda - intelekt/vozač - vlažnost
Zlatno/Žuto - Zrak - duša/gospodar - hladnoća

Ovo su najkarakterističnije osobine prirode, "četiri prirode", tj. toplina, hladnoća, vlažnost, suhoća.

Ovdje primjećujemo da su dvije od njih aktivne a dvije receptivne (prijemčive, prim. prev.). Toplina je aktivna a njen efekat se očituje kao suhoća, dok je hladnoća aktivna i očituje svoju aktivnost kao vlažnost.

Drugim riječima, Toplina je KORIJEN suhoće a Hladnoća Korijen vlažnosti.

Toplina i Hladnoća, i Vlažnost i Suhoća stoje u međusobnoj suprotnosti.

Međutim, Vlažnost nije obavezno maskulinske ili femininske prirode; ili pozitivna ili negativna, niti je Hladnoća obavezno maskulinske ili femininske prirode ili pozitivna ili negativna, a evo i zašto:

Sve Četiri prirode su receptivne ili prijemčive u odnosu na Božansku zapovijed, ili Univerzalnu Svijest, tako se one u relativnom smislu mogu uzeti kao primarne manifestacije jedne "treće stvari", da tako kažemo. Shaykh dijeli stvari na tri vrste: one koje postoje po samima sebi, one koje postoje kroz druge, i one koje niti postoje niti ne postoje. Ova "Treća stvar" je kao ogledalo. Ogledalo nije ni original niti njegov odražaj, nego je MEDIJ.

Korijen riječi iz kojeg je izvedena riječ koja na arapskom označava "prirodu" (tabi a i tab) znači "osigurati sa utiskom, impresionirati, označiti sa žigom ili posebnim karakteristikama." Odatle, "Priroda" označava krajnji zbroj svih posebnih detalja koji su utusnuti u nešto, tj. karakteristike stvari, karakter, temperament, ili konstituciju.

Riječ tabi a aludira na žensku stranu muško/žensko, aktivno/pasivno, ili jang/jin odnosa. Govoriti o tabi a podrazumijeva pominjanje ne samo "otiska", nego takođe i područja/realiteta koji je napravio taj otisak. Tako, ta riječ nam sugerira pasivnost ka jednoj aktivnosti iz jednog drugog područja postojanja.

Iako se na Prirodu prvenstveno gleda kao na pasivnu, kroz nju se manifestiraju oboje, i aktivno i pasivno, jer viši princip koji djeluje na Prirodu posjeduje u sebi obe ove dimenzije, aktivnu i pasivnu. Drugim rječima, iako je Priroda receptivna za ono što usađuje oblike u nju, ti oblici ili forme koje su u nju usađene mogu biti aktivni ili pasivni, ženski ili muški, jang ili jin.

S jedne točke gledišta Priroda je tama, jer ono što djeluje na nju je spirit/duh a on je od svjetlosti. S druge strane, Priroda je takođe, u svom korijenu, od svjetlosti, jer u drugom slučaju ona ne bi mogla izražavati svoje karakteristike. Istinska tama, - ne-postojanje (ili - nebitak, prim. prev.) je samo jedna misao koja se ne percipira niti se percepcija može kroz nju odvijati.

Tako, iako se Priroda može nazvati tamom u odnosu na duh koji ubrizgava u nju život, ona je takođe i svjetlost u odnosu na apsolutno ništa.

Kada zamislimo Prirodu kao nešto što je pasivno za posljedice djelovanja Božanskih Imena, onda je ona sinonim za onaj Oblak.

Isto kao što se Božji Dah manifestira kroz slova i riječi koji se oblikuju unutar njega, tako se i Priroda javlja uz samu pomoć tih njihovih efekata na raznim nivoima svemira. Po samoj sebi, ona ostaje zauvijek nevidljiva.

Onda, uzmimo u obzir ovo:

Tajna vatra - Peti Elemenat - je svijest/svjesnost iskovana u VREMENU jer vrijeme sadrži u sebi ona druga 4 elementa.

Ja pretpostavljam da su ova Četiri Elementa u međuvremenu takođe postala poznata kao "Četiri Pravca" i Četiri Boje itd., kao jedan način da se predoči njihova direktna veza sa Prirodom.

Sada je na nama to da pokušamo da dešifriramo kakva su ta prastara naučna saznanja o samoj Prirodi Kreacije stvarno bila. To je ujedno i projekat naše grupe Quantum Future.

Tokom poslednje tri godine mi smo napravili određeni napredak u pokušaju da otkrijemo što to čini ovu našu realnost toliko tvrdom i kako se čovječanstvo uklapa u sve to. Dobar dio toga je čista nauka - fizika i matematika - međutim neću vam davati sada formule ili kodove za kompjuterske simulacije, nego ću to pokušati objasniti jednostavnim pojmovima.

Čini se da je naš univerzum sazdan od materije/energije i svijesti. To su ženski/pasivni i muški/aktivni principi velikog Kozmičkog Androgena.

Materija/energija, kako se čini, sama po sebi "teži" ka jednom kaotičnom stanju.

Materija/energija sama po sebi nema nikakav koncept "kreacije/stvaranja" ili "organizacije". Svijest - aktivni "muški" princip - je ta koja rađa ove koncepte i svojom interakcijom sa materijom gura ovaj univerzum prema kaosu i raspadu ili prema redu i stvaranju.

Taj fenomen se može matematički modelirati i simulirati na kompjuteru koristeći Događajno Unaprijeđenu Kvantnu Teoriju (Event Enhanced Quantum Theory EEQT). Da li EEQT istinski predstavlja interakciju svijesti i materije - mi to neznamo. Međutim, postoje šanse da predstavlja zato što se čini da ona prilično točno predstavlja fizičke fenomene, bolje nego obična ortodoksna kvantna mehanika ili njene konkurentne teorije. (Bohmova mehanika, GRW itd.)

Ono što saznajemo iz EEQT može se jednostavnim pojmovima opisati ovako:

Dozvolite da nazovemo ovaj naš materijalni univerzum - "sistem". Za taj sistem je jedno određeno, karakteristično "stanje". Radi praktičnosti, predstavit ćemo stanje tog sistema kao točku na jednom disku. Centralna točka na tom disku, njegovo porijeklo, predstavlja jedno stanje kaosa. Mi to takođe možemo označiti kao "Beskrajni Potencijal" (Velika Majka - Priroda). Točke na ivicama diska predstavljaju "čista stanja" bića, tj. stanja sa "čistim, nepomućenim, znanjem". Između njih nalaze se miješana stanja. Što je jedno stanje bliže ivici diska, to je ono čišće i ‘organiziranije'.

Sada zamislimo jednog "promatrača" sa strane, jednu "jedinku svijesti" koja ima neku predstavu - možda ispravnu, možda pogrešnu ili bilo što između toga - o "stvarnom stanju" ovoga sistema i ona tako posmatra taj sistem sa tim svojim "vjerovanjem" o stanju u kome se on nalazi. Opservacija, ukoliko je ona produžena, uzrokuje to da stanje ovog sistema "skoči". U tom smislu, vi STVARNO "stvarate vašu vlastitu realnost" ali se vrag, kao i uvijek, nalazi u detaljima.

Ti detalji su u tome što rezultirajuće stanje tog sistema kojeg se promatra može biti još čišće, ili kaotičnije, ovisno od "pravca" u kojem se onaj skok odvije. Taj pravac u kome se skok desio ovisi od toga koliko je ta opservacija objektivna, odnosno, - koliko je ona blizu stvarnom, aktualnom stanju.

Prema EEQT ukoliko su očekivanja promatrača blizu stvarnom stanju sistema, u sistemu će se dogoditi jedan skok, mnogo češće, nego što neće, u jedno organiziranije, manje kaotično stanje.

Ako je, u drugu ruku, očekivanje promatrača blizu negacije aktualnog stanja (to je u slučaju ukoliko su vjerovanja promatrača bliža onome što je lažno nego onome što je istinsko u vezi tog AKTUALNOG stanja, ili - objektivne realnosti), onda će to stanje sistema, tipično, skočiti u jedno stanje koje je kaotičnije i manje organizirano. I ne samo to, po pravilu će trebati i mnogo više vremena da se ostvari jedan takav skok.

Drugim riječima, ukoliko je promatračevo znanje o stvarnom stanju blizu istine, onda upravo taj akt opservacije i verifikacije brzo uzrokuje jedan skok i rezultirajuće stanje je mnogo organiziranije. Ukoliko je promatračevo znanje o stvarnom stanju pogrešno, onda će trebati mnogo vremena da bi se ostvarila bilo kakva promjena u stanju sistema, a rezultirajuće stanje će biti još kaotičnije.

Ono što ovo znači je to da se iz kaosa može uspostaviti red promatranjem ili viđenjem kaosa onakvim kakvim on JESTE, a ne uz pomoć pretvaranja da je "sve u redu".

Ukratko, svatko tko "vjeruje" u mogućnost da se "stvori jedna realnost" koja je drugačija od one koja JESTE, samo pojačava kaos i entropiju. Ukoliko se vaša vjerovanja nalaze u suprotnosti sa istinom, bez obzira na to koliko jako vi u njih vjerujete, vi u suštini dolazite u konflikt s onim kako ovaj Univerzum vidi samog sebe i mogu vas uvjeriti, iz tog konteksta, na kraju sigurno nećete izaći kao pobjednik! Samo ćete na same sebe prizvati destrukciju kao i na sve one koji se zajedno s vama upuste u tu pustolovinu ‘gledanja niz ovaj univerzum'.

S druge strane, ukoliko ste u stanju vidjeti ovaj Univerzum onako kako on vidi samog sebe, objektivno, bez treptanja i sa prihvaćanjem, onda postajete više "usklađeni" sa Stvaralačkom energijom ovog univerzuma i vaša vlastita svijest postaje vodič ili transduktor reda. Vaša energija opservacije, bezuvjetno dana, može uspostaviti red iz kaosa, i može stvoriti jedan beskonačan potencijal.

Ovo što sam ovdje opisala manje više naučnim pojmovima, izraženo je i u ovoj staroj priči pod imenom - Vjenčanje Sir-a Gavejna i Dame Regnele.

JEDNOM VRLO, VRLO DAVNO, PRIJE MNOGO LJETA, jedan keltski Velšanin, čiji su preci poticali još od Homerove antičke Troje, gdje su se borili protiv Grka Agamemnona; taj keltski Velšanin uspio se i postao prvi kralj Pendragon nad kraljevima Velsa, Kornvala, Manksa, Škotske, Britanije i Irske: Artur, mu je bilo ime, nazvan prema boginji Artemidi, rođen od devetostruke Boginje Mora, i izbačen na obalu na devetom valu, na zemlju, pred noge Merlinove.

Kralj Artur, koji još uvijek počiva iza dolina Avelona, bio je onda Pendragon sa 150 vitezova okruglog stola. Vitezova koji su u ta vremena predstavljali hrabrost, učtivost, darežljivost i vjernost u njihovom svijetu. Ova priča počinje kada je kralj Artur bio u lovu. Tako je on sa svojom velikom strijelom ranio jednog prekrasnog bijelog jelena, i kao što to svi lovce rade, čak i ovih dana, Artur je pratio tog jelena duboko duboko u šumu, sve do jedne male poljane zasjenjene od strane osamnaest velikih hrastova čija je kora bila protkana imelom.

Odjednom, ispred kralja Artura ispriječio se jedan ogromni, gigantski vitez odjeven u svijetli, zeleni oklop. "O, tko se to usuđuje da lovi jelene u mojoj šumi?!"

"Ja sam kralj Artur, Pendragon ove zemlje i ovo je moja šuma."

"Arture, ti nisi moj kralj Pendragon. Ova prastara šuma je moj zavičaj, moje kraljevstvo, i ja sam kralj ove šume a po starom zakonu, krivolovstvo se ovdje kažnjava odsijecanjem glave!" Zeleni vitez je počeo izvlačiti svoj široki mač iz korica.

Kralj Artur, odjeven za lov, bez oklopa za borbu, bio je spreman jedino uspraviti se sa viteškom hrabrošću. "Zeleni viteže, čujem kako ove tvoje ptice pjevaju na onom visokom drveću, vidim tvoje stare hrastove ovjenčane cvjetom imele, i tvoje livade sa krivudavim potocima koji, natkriveni cvijećem, žubore kroz njih. Vidim prekrasne leptire i pčele kako zuje zaklonjeni ispod bijelih oblaka koji lebde na ovom tvom plavom nebu. Ako se Artur mora boriti i umrijeti, zar može biti neki ljepši dan za tako nešto, jer u zraku čak osjećam i medeni miris peluda!"

"Ah, Arture, ti imaš hrabrost jednog kraljevskog ratnika. Reći ću ti šta ću uraditi. Oprostit ću ti ako riješiš jednu zagonetku. Vrati se ovamo za jednu godinu i jedan dan, na svoju riječ, i donesi mi točan odgovor na ovo zagonetno pitanje. Arture, koja je to stvar koju žene žele iznad svega drugog? Pogrešan odgovor, Arture, značit će tvoju smrt, orilo ili gorilo. Točan odgovor značit će moj oproštaj za krivolovstvo."

Kralj Artur se složio i dao svoju riječ da će se vratiti u određeno vrijeme. Tokom te godine dana, kralj Artur, njegovi vitezovi i savjetnici išli su svuda, na sjever, jug, istok i zapad tražeći odgovor na zagonetno pitanje; i dobili su mnogo, mnogo odgovora. Ta godina dana samo što nije prošla, kad je kralj Artur otišao ponovo u šumu preturajući sve moguće odgovore po svojoj glavi. Nije mu bilo nimalo lako jer nije bio siguran da ima pravi odgovor na ono pitanje. Kad je Artur došao do ruba šume, tamo je naišao na jednu ženu koja je odvratno izgledala i koja je sjedila pored jednog visokog hrasta, obučena u ljubičasto-crvenu odoru.

Kad je Artur projahao pored nje, žena je progovorila. "Arture, stani malo i pogledaj ovu groznu osobu. Ja sam Regnela. Dama Regnela i sestra Zelenog Viteza. Arture, ja znam pravi odgovor na tvoju zagonetku. I Arture, ja bih je rado zamijenila ono što znam za ono što želim, ukoliko ti želiš da i sutra vidiš izlazak sunca."

"Damo Regnela, za moj život, daću ti ono što želiš, ako ikako mogu."

"Arture, ono što želim u zamjenu za tvoj život, to je da pitaš tvog nećaka Gavejna, da me oženi i tako da postane muž Dame Regnele."

Sada ću vam reći nešto o Gavejnu. Sir Gavejn je imao najbjelju kožu u cijeloj toj zemlji; njegova snaga i hrabrost bila je veća nego kod bilo kog drugog viteza Okruglog Stola; Gavejnova snaga i hrabrost su se utrostručavali u bitkama između sredine jutra pa do podneva i sredine popodneva pa do predvečerja; a kada ga uhvati bijes, Sir Gavejn je mogao hodati po travnatoj livadi a da ne povine ni jednu jedinu travku; Gavejna su poštovali svi drugi vitezovi zbog negove nježne prirode i njegove velike skromnosti.

Sada ću vam reći nešto o Dami Regneli. Ona je bila nevjerovatno ružna. Zelene kljove rasle su iz njenih usta i izvijale se sve do njenih ušiju. Njeno lice imalo je oblik svinjske njuške sa crvenim okruglastim očima. Njena kosa je bila zamršena sa prljavštinom a neka sitna stvorenja su se mogla vidjeti kako gmižu između njenih pramenova. Njeno pogrbljeno, izvitopereno i dlakavo tijelo sa dlakavim nogama i ogromnim zglobovima bilo je prekriveno ranama iz kojih je curio gnoj.

Sada ću vam reči ono šta kralj Artur nije znao, dok su to znali naši keltski preci koji su slušali ove priče prije dvije tisuće godina; oni su to znali i razumijevali. Ti naši stari preci su znali da kad čuju ime Dama Regnela, da je to bilo isto što i jedna bijesna oluja, rušilački tornado, vulkan usred erupcije. Oni su znali da Dama Regnela znači isto što i velike poplave, odroni zemlje, snažni zemljotresi. Oni su takođe znali da je Dama Regnela bila snijeg koji je prekrivao planine, riječna bujica, vodopad, jezera, doline, valovita brda, zemlja po kojoj hodamo. Naši preci su poznavali Damu Regnelu po raznim imenima: Moriga, Bridžit, Masa, Frej, Dana, Dijana, kraljica Maja, Jezerska Dama, koja je uručila kralju Arturu njegov mač Ekskalibur. I vi bi trebali znati, isto kao i oni, da je Dama Regnela, sestra, bila naša majka zemlja, inkarnirana, deveterostruka Boginja sa devet lica i devet imena.

Vi još trebate znati da je Zeleni Vitez, brat Dame Regnele, kralj Svetog Gaja, Dagda ili Frej, ono što živi i umire na na majci zemlji. Vi bi trebali znati da je on duh vegetacije, plodnosti, mira. On šalje kišu, čini da sunce sija, on podstiče žito da raste, majke da rađaju, stada i jata da se množe, pa čak i kristale u majci zemlji da rastu. Taj Zeleni Vitez je otac Maja, a bio je takođe poznat kao Lug, Dionizij, Oziris, Adonis a keltski arijevski pretci, Kurgani, koji su prešli preko Himalaja u Indiju, zvali su ga Krišna.

Ali kralj Artur, keltski Pendragon, u ovoj priči, nije znao za sve ovo. Kralj Artur nije znao tko je Dama Regnela bila, ali je dobro poznavao i voljeo svog nećaka Gavejna. A znao je i to da je Gavejn bio veoma odan, odsječan i širokogrudan vitez. Da li sam vam rekao koliko je dama znalo o Gavejnovoj ljepoti? Da li sam vam rekao da su te žene znale da je sve što je Sir Gavejn govorio, mislio i činio bilo uvijek u jednoj ravnoteži? Da li sam vam rekao da su ove dame znale da Sir Gavejn nije nikada prozborio laž? Da li sam vam rekao da su te dame znale da je on bio čovjek od integriteta i povjerenja? Da li sam vam rekao da su ga one voljele? Da li sam vam rekao da je on bio pravi vitez?

"Damo Regnela, ja ću pitati Gavejna da bude vaš muž, ali ja njega ne mogu na to silom natjerati, to će biti njegov izbor."

Dama Regnela se nasmiješila i klimnula glavom, a onda je rekla kralju Arturu pravi odgovor na ono zagonetno pitanje. Artur je ušao u šumu i tamo je ponovo naišao na Zelenog Viteza. "O, Arture! Da li znaš odgovor na moje pitanje?" Artur je davao jedan za drugim sve one odgovore koje je skupio od svojih savjetnika, međutim, na svaki od njih Zeleni Džin je odgovarao sa, - ne. Zeleni Vitez je počeo da izvlači mač iz svojih korica.

"Zadrži svoju ruku Zeleni Viteže, ja imam još jedan odgovor na tvoje pitanje - šta je to što žene iznad svega žele, i to je - suverenost, pravo da biraju, pravo da budu slobodne od svih uticaja sa strane."

"Dobro, Arture Pendragonu, vidim da si dobro naučio svoju lekciju. Opraštam ti za tvoj krivolov."

Artur se zahvalio Zelenom Vitezu i vratio se nazad u Tintagel ali veoma teškog srca. Potražio je svog nećaka Gavejna i rekao mu je o svom dogovoru sa Damom Regnelom a onda mu je podrobno opisao koliko ružno ona izgleda. A Sir Gavejn je rekao, "Ništa se ne brini ujače, ja ću se oženiti tom damom." On je čak insistirao na tome, tako da se Artur, na kraju, nevoljno složio.

Dosao je i dan vjenčanja, i ono se održalo za vrijeme izlaska sunca ali ne i sa uobičajenim veseljem. Svi su bili teškog srca na tom vjenčanju, jer mada se Dama Regnela uljepšala koliko god je mogla, ona je i dalje bila veoma ružna. Tokom popodneva Sir Gavejn i Dama Regnela razgovarali su o mnogim stvarima, a kad se sunce našlo na zalasku, povukli su se u svoje odaje. Sir Gavejn se okrenuo s namjerom da spava.

"Sir Gavejn, zar nije tvoja dužnost da prve bračne noći poljubiš svoju nevjestu i poželiš joj laku noć, prije spavanja?"

Sir Gavejn je odgovorio, "Uh, pa da, moja dužnost je da poželim svojoj ženi laku noć, i da je poljubim i još više od toga, i ja ću sve to da učinim!" A onda, kada se okrenuo prema njoj, pored sebe je vidjeo jednu ljepoticu!

"Oh, mužu moj, pa tebi se sviđa kako izgledam? Ali, prvo moraš da izabereš. Mogu biti lijepa za tebe po noći ili lijepa za tvoje prijatelje po danu, ali ne oboje. Ja moram podjednako da dijelim oba svoja izgleda."

"Ledi Regnela. Ti imaš svoju vlastitu volju i odluči kako tebi odgovara."

Kada je Dama Regnela vidjela da Gwain poštuje njenu slobodnu volju, odlučila je da stalno bude lijepa, i po danu i po noći. Tako su Sir Gawain i lijepa Dama Regnela bili odani jedno drugom tokom cijelog njihovog života.

To bi bio i kraj ove legende, Zeleni Vitez će kasnije postati Vitez Okruglog Stola. Međutim, kada su naši drevni preci čuli ovu priču, ona ih je podsjetila ne samo na to da žena ima pravo na vlastitu suverenost, nego takođe i na to, da kad neko donosi određenu odluku, on istovremeno mora održati i ravnotežu s ljudima sa kojima živi. Zar nije Dama Regnela donjela odluku koja je bila u korist njenog muža? Ove legende nas podsjećaju na to kako bi se mi trebali odnositi jedni prema drugima.

Stari Kelti su znali da u ovoj legendi ne samo da je Dama Regnela predstavljala manifestaciju majke Zemlje, nego je tu i perfektni Sir Gavejn, predstavljao jedan izraz Božanske Ljubavi za ovu Kreaciju u svakom njenom vidu i obliku. Isto tako, i Zeleni Vitez je tu bio samo još jedan od mnogih izražaja majke Zemlje koja nam se u drevnim vremenima obraćala na razne načine da bi nas podučavala kako zajednički živjeti.

U seriji tekstova the Adventure Series, pisala sam sljedeće:

Da li bi istinska nesebičnost mogla ikada biti za ljude jedna evolucionarno stabilna strategija?

Generalno gledajući, sposobnosti varanja, natjecanja i laganja ispostavile su se kao jedna nevjerovatno uspješna adaptacija. Tako, sama ideja da izlaganje čovjeka nekom pritisku može promovirati porast ‘svetih osobina' u društvu, čini se u praksi nemogućom. Čini se da je bezizgledno očekivati da se mogu nadvladati geni koji promoviraju rivalstvo. "Dobri ljudi" bivaju pojedeni ili brojčano nadvladani od strane onih drugih. Sretni ljudi, koji nisu svjesni, takođe bivaju pojedeni ili nadvladani. Osjećaj sreće i srdačnost danas postaju sve rjeđi i rjeđi, a mučenje i patnja ljudi koji su u stanju da stvarno osjećaju, koji su empatični prema drugim ljudskim bićima, koji imaju svijest i savijest, postaju sve više uobičajeni.

Bez obzira na sve, predispozicija za savjest i etiku bi mogla prevladti kada bi se i ako bi se mogao uspostaviti jedan duboki nivo altruizma: tako što bi se predmetom njegove empatije napravilo, kao najviši ideal, podizanje slobodne volje na jedan viši nivo u apstraktnom smislu, za dobro drugih, uključujući i naše potomstvo.

Ukratko, naš "interes za same sebe" bi trebao biti proširen i na kolektivno omogućavanje drugima da i oni takođe budu sretni i zbrinuti; isto kao i da djeca, koju donosimo na ovaj svijet, imaju priliku da budu konstitucionalno sretna i da budu pažljivi i srdačni jedni prema drugima.

Ukratko rečeno, ukoliko psihopatija ugrožava budućnost i dobrostanje čovječanstva, onda se protiv nje možemo boriti jedino odbijajući da joj dozvolimo da ona počne dominirati našim bićem, na individualnoj, osobnoj bazi.

Očuvanje slobodne volje za sebe osobno, u praktičnom smislu, istovremeno podrazumijeva i zaštitu slobodne volje drugih.

Zaštita naših osobnih prava KAO prava drugih, naglašava poziciju naše slobodne volje i potencijal za dobrostanje svih drugih.

Ukoliko mutantne psihopate predstavljaju potencijalnu opasnost, onda istinska empatija, istinska etika, istinska savijest, diktira korištenje preventivne terapije protiv psihopata.

Postoji mnogo dokaza na osnovu kojih je sigurno to da do jedne pozitivne transformacije ljudske prirode neće doći uz pomoć nekog općteg duhovnog buđenja, društveno ekonomskih reformi ili spontane želje ljudi ovoga svijeta da budu dobri jedni prema drugima. Međutim, prilično je moguće da će se na duže staze ovaj psihopatski program mučenja i patnje izgubiti, zato što ljudska mizerija nije vrlo stabilna strategija.

U stanju rastućeg jada i bijede, žrtve će pokušati pobjeći od toga; i ta njihova težnja će ih na kraju natjerati da počnu istraživati istinske uzroke svoje patnje; a sve to može nadalje voditi do jednog društva sastavljenog od inteligentnih ljudi koji će imati jedan kolektivni kapacitet učiniti tako nešto.

Tako, veoma je bitno identificirati psihopate, prestati interakciju s njima, odsjeći ih od našeg društva. Jedina i najefektivnija strategija koju možemo poduzeti je ta da spriječimo svaku mogućnost da postanemo njihova "hrana" ili predmet za njihovu igru, zabavu ili neke druge njihove potrebe. [...]

Ukoliko dozvolimo da budemo zavedeni, prevareni ili iskorišteni od strane jednog psihopate, to ujedno podrazumijeva da smo postali dio njihove "hijerarhije" ishrane. Vjerovati lažima jednog psihopate (on vas nagovara da vjerujete u njegove laži, a vi pristajete na to i tako se podvrgavate njegovoj kontroli) isto je što i odreći se svoje slobodne volje.

U materijalnom smislu, može se činiti da to i nije neki tako veliki problem. Naposljetku, neko nas laže i koga je briga? Da li će nas povrijediti to što nas neko laže? Da li će nam naškoditi to ukoliko ostanemo i dalje da se družimo s njima, čisto mira radi, čak iako znamo ili sumnjamo da nas oni lažu? Na kraju krajeva, provjera činjenica i suočavanje jednog psihopate s istinom, tj. da im kažemo "ne", može biti vrlo neprijatno. Zapamtite ovo, cijela igra je upravo i napravljena tako da platimo visoku cijenu za svu svoju etiku koju koristimo prilikom druženja sa psihopatama. U materijalnom smislu, to se stvarno ne čini vrijedno truda, jer mi ionako podnosimo napade svakojake vrste - verbalne, psihološke, pa čak i fizičko nasilje - tako da se čini mnogo lakše pustiti dremljive pse da lažu, zar ne?[...]

U najboljem slučaju, mi možemo prodrijeti samo do onog nivoa psihološke realnosti na kome možemo primjetiti ponašanje koje je neskladno ili koje vodi k samo-uništenju. A mi smo potpuno programirani da dajemo, sve dok to ne počne boljeti, ili da pokušavamo nešto popraviti, ili bar uljepšati. Sve te stvari, sva ta akomodacija za psihopatiju, na jednom praktičnom nivou, može se gledati kao namjeran odabir naše genetike za svrhu akomodacije psihopatskog mentalnog sklopa neke osobe.

Međutim, na jednom drugom nivou, uzimajući u obzir veliku količinu dokaza da postoji nešto veoma misteriozno, što se događa, i da to ima mnogo veze sa "kontrolom svijesti čovječanstva," i zataškavanjem nečega što može utjecati na svako ljudsko biće, pojedinačno, na ovoj planeti, mi pridajemo ovoj problematici jedan presudni značaj. Odbijanje prihvaćanja ovih manipulacija i manevara psihopata, stvarno može, biti kritično za jednu pozitivnu transformaciju na ovoj planeti.[...]

Sada vidimo da je krajnji cilj jednog psihopate, kao živog predstavnika Univerzalnih sila Entropije, Nebitka (Ne-bivstvovanja, prim. prev.), OVLADAVANJE stvaralačkom energijom. Da je apsorbira u sebe i da je učini nedostupnom drugima uz pomoć navođenja drugih da vjeruju u laži.

To je zato što, kad vjerujete u laži jednog psihopate, vi mu onda dajete kontrolu nad svojom Slobodnom Voljom, koja predstavlja - suštinu Kreativnosti.[...]

Kao što je već prethodno gore navedeno: Tako, prva Božanska Zapovijest je bila POSTANI/TE! To istovremeno uključuje Bivstvovanje (Bitak, prim. prev.) i Nebivstvovanje (Nebitak, prim. prev.) Odatle, drugi zakon glasi: "prati Bitak ili Nebitak, prema svom vlastitom izboru, nahođenju ili svojoj urođenoj prirodi."

Cijela kreacija je rezultat ove začetne zapovijedi. Tako, u tom pogledu, Zlo ne postoji. Međutim, drugi propisani zakon određuje kojem će se "Božijem Licu" neko vratiti: Životu ili Smrti.

Stvari kao što su "planete zla" i "mračne zvijezde" POSTOJE. Jedno istinsko pitanje, koje možemo u ovim vremenima slobodno postaviti: Da li je i Majka Zemlja na pragu da postane jedna od njih?

VRLO VAŽNO: to što neko "vjeruje" u dobre stvari ili loše stvari, ne pomaže da se te dobre stvari ili loše stvari stvarno dese. Činjenična opservacija realnosti onakve kakva ona JEST, i prihvaćanje činjenice da je to PRIRODA, vodi ili ka jednom istinskom određenju ili laži.

Sam napor da se univerzum vidi ONAKVIM KAKVIM ON VIDI SAMOG SEBE sa ljubavlju i prihvaćanjem Univerzalnih principa, čak i u slučaju suočavanja s nečim što bi se moglo nazvati "užasom", a onda se odlučiti za, ili izabrati, ono što je pravilno, može u stvarnosti dovesti do ublažavanja tog užasa. Gledati ovaj univerzum, negirati istinu i inzistirati na tome da neko može vjerovati u što god hoće, pa tako se i ponašati, podrazumijeva negiranje realnosti, što vodi ka kaosu, destrukciji i patnji.

Pa, dobro, šta je onda rješenje? Univerzalna ISTINA - onoliko blizu nje koliko god joj, objektivno, možemo prići - je "pravi odgovor".

To je jedina stvar koja će "spasiti ovu planetu." To je zato što su kreativni centri čovječanstva - obje vrste, onih sa dušom i onih bez nje, mjesto gdje leži sudbina ove naše planete.

Priroda je naša "najviša i najveća majka" koja rađa sve stvari, mada se ona sama nikada ne vidi. Priroda je princip pasivnosti (prijemčivosti, prim. prev.) koja dozvoljava postojećim stvarima da se manifestiraju.

Ponovo: "Seksualni centar se nalazi u direktnom kontaktu sa 7-mim denzitetom u svom ženskom obliku stvaralačke misli - "Tebe, Ja Volim." "Izdisaj" (od) "Boga", kao oslobađanje od ograničavanja. Pulsiranje. Nestabilni Gravitacijski Valovi

Danas, kao i u vrijeme pojave priča o Svetom Gralu, zemaljska ljubav ostaje, po svojoj definiciji, nezmjenjiv uvjet za uspjeh u oživljavanju objektivne Ljubavi, karakteristične za Više Nivoe Postojanja, provođenje energija Stvaranja, što je cilj Pohoda ka Svetom Gralu. Samo uz pomoć sticanja takvog stanja objektivnosti, istinske bezuvjetne ljubavi koja VIDI i ZNA a ipak VOLI, tragaoc će moći ostvariti pristup ka Antičkoj Tajnoj Tehnologiji koja podrazumijeva ovladavanju Prostorom i Vremenom: Filozofov Kamen: Uskrsnuće

Alkemijski Androgen: Postao/la sam Jedno: Tvorac svjetova.

[1] U mojoj autobiografiji, Amazing Grace, opširno sam pisala o mnogo više nego čudnim dešavanjima koja su se počela odigravati kratko nakon mog rođenja i koja su se nastavila događati sve do današnjih dana, što pruža određene dokaze da unutar nekih misterioznih grupa postoji jedan veliki interes za moju egzistenciju i rad. Na osnovu određenih objektivnih činjenica, neke od tih grupa ne žele me likvidirati nego da me kontroliraju, dok me druge pokušavaju zaštititi i tako mi omogućiti da uspijem u ostvarenju određene "misije" koje ja još uvijek nisam u potpunosti svjesna, međutim, očigledno je da otkrivam neke stvari na zadovoljavajući način i "korak po korak".

[2] U vezi ove diskusije postoji jedan prilično interesantan redoslijed događaja. Za vrijeme jednog ljetnjeg seminara na kome je sudjelovao i Patrick, kao jedan od predavača, nakon što je završio svoje predavanje, ja sam napustila prostoriju kako bih priredila ručak, dok su ostali sudionici seminara postavljali Patricku pitanja. Nakon što sam postavila sve na stol, vratila sam se nazad kako bi im rekla da je ručak serviran. U tom momentu svi su ukočeno uprli pogled u mene a onda prasnuli u histeričan smijeh. Čak je i izgled Patrickovog lica odavao jedno veliko zaprepaštenje. Navodno, neko je prvo postavio pitanje Patricku, "Kakva je mogućnost, s obzirom na to da ste cijeli svoj život posvetili izučavanju Alkemije a posebno Fulcanjelli-ja, da ste vi možda njegova reinkarnacija"? Patrick je odgovorio da vjerovatno nije, jer on nakon toliko godina izučavanja nije ostvario onaj napredak kojeg je imao Fulcanjelli. Atmosfera je bila prilično vesela i jedan od sudionika je onda zapitao: "Kakve su šanse da je Laura Fulcanjelli-jeva reinkarnacija, s obzirom da je ona počela sa svojim istraživanjima proučavanjem sunca čime je Violle takođe bio opsjednut?" i upravo u tom momentu ja sam se pojavila na vratima, sva zbunjena zašto su se svi našli toliko zatečeni mojom pojavom.

[3] Umetnuto u tekst.

[4] Umetnuto u tekst.

[5] John Rhys, Keltski Folklor

Napomena prevodioca: Prevođenje ezoteričkih materijala često izaziva frustraciju kod prevodioca, pogotovo onih koji nisu profesionalci u tom poslu. U orginalnim ezoteričkim i alkemičarskim tekstovima korištenje riječi sa dvostrukim i simboličkim značenjem je sasvim uobičajeno. Tako, moramo imati na umu da su ti tekstovi teški za čitanje i razumijevanje i onima koji ih čitaju na svom maternjem jeziku. Sada možemo zamisliti što se dešava ukoliko se jedan takav tekst, koji je recimo orginalno pisan na francuskom, prevede na engleski a onda od strane prevodioca-amatera, sa engleskog na neku verziju hrvatskog ili srpskog jezika. Vjerovatnost da se dio orginalne strukture i značenja tog materijala ‘usput' izgubi je prilično velika. Stoga preporučujem čitateljima maksimalno korištenje vlastite razboritosti i razuma. Činjenica je da svi oni koji su stigli do ovog dijela teksta, sigurno imaju potencijal za tako nešto.

Prijevod: B.P.

Copyright 2005, Bilo koji dio ovog teksta koji je citiran ili objavljen negdje drugdje mora uključtii ovu napomenu o zaštiti autorskih prava kao i link za orginalnu verziju teksta. Ovaj članak se može koristiti samo za osobne i nekomercijalne svrhe. Orginalne fotografije katedrale u Auchu podliježu istom autorskom pravu i mogu se koristiti pod istim uvjetima, uključujući link za originalnu verziju teksta.

Da Vinci Kod i Fulcanelli-jev pravi identitet