VAL
- ZNANJE
Portal za
razvoj svijesti
- stranice za sporije
modemske internet veze -
Čuvar praga
Vrijeme u kojem živimo bremenito je
promjenama koje se događaju na svim razinama. Mnoge se dojučerašnje
sigurne luke ruše, ostavljajući za sobom prazninu neizvjesne budućnosti.
Korjenite promjene u društvu često uzrokuju i individualne krize i
potiču na pitanja o smislu i svrsi života. Korjenite promjene u društvu
dovode u pitanje mnoge stare vrijednosti i općevažeće norme življenja i
ponašanja.. Ljudi počinju tražiti sebe i svoje mjesto pod suncem. Takva
traganja često dovode do kriza.
Kinesko slovo za krizu, weichi, sastoji se iz dva znaka od kojih jedan
znači opasnost, a drugi šansu.. Sudeći, prema tome, kriza bi bila opasna
šansa ili opasnost koja pruža šansu. Naime, život nije statičan već
dinamičan proces tijekom kojeg se mijenjamo, rastemo i razvijamo. Dok se
jedan dio nas grčevito drži starog i poznatog, drugi nas dio vodi prema
naprijed kako bismo, osvajajući predjele novog i nepoznatog, učili,
razvijali se i rasli u psihološkom i duhovnom smislu riječi. Put iz
starog u novo vodi kroz probleme i zadatke koje oni pred nas
postavljaju. Svaki problem pred kojim se nađemo predstavlja izazov i
pruža priliku da naučimo nešto o sebi i u svoj život unesemo kvalitetne
promjene. No, put do promjene vodi kroz preispitivanje i odricanje od
starog i poznatog te otvaranje prema novom i nepoznatom, a to nije lako.
Kada se nađemo pred naizgled nerješivim problemom, ruši se cijeli naš
dotadašnji svijet. Sve što smo bili, sve u što smo vjerovali, odjednom
biva dovedeno u znak pitanja.. Jasno nam je jedino da na stari način
više ne ide. Novi još ne znamo. U takvim se trenucima osjećamo kao da
smo se odjednom našli u mračnom hodniku; vrata, kroz koja smo prošli, za
nama su se zalupila a ona nova, kroz koja bismo mogli ili trebali izaći
još ne možemo vidjeti. Niotkuda ni tračka svjetla. Nestalo je ono što
smo tako dobro poznavali i što je predstavljalo cijeli naš dotadašnji
život; umjesto toga, stojimo sada pred prazninom novog i nepoznatog. Sve
je dovedeno u pitanje - vjera, smisao, život sam. Razum i
trodimenzionalna svijest čovjeka ne vide tu nikakvog izlaza. Počinju
izranjati pitanja, strahovi, sumnje...
Naime, poput djeteta u utrobi, koje se
pupčanom vrpcom grčevito drži svoje majke, i mi smo pupčanom vrpcom
vezani za sve ono što nam život čini poznatim, predvidljivim i sigurnim
mjestom za življenje. Bojimo se promjene, jer svaka promjena znači
odricanje od starog i poznatog, te suočenje s novim i nepoznatim, što u
sebi možda krije opasnost da budemo povrijeđeni. Čak i onda kad je to
staro dotrajalo i u svojoj suštini odavno mrtvo, trudimo se iz petnih
žila umjetno mu produžiti vijek. Ogroman je ljudski strah od promjene!
Nesvjesni toga da smo u suštini duhovna bića, mnogi se ljudi vezuju za
materijalni svijet, okolnosti i ljude koje na svom putu sreću te se pod
svaku cijenu trude kontrolirati život i održati stvari onakvima kakve
misle da bi trebale biti. No, naša je duša svjesna toga da su učenje i
duhovni rast mogući jedino kroz promjenu. Stoga nas stavlja pred
različite kušnje sučeljavajući nas s teškom bolešću ili smrću, rastavom,
ratom, elementarnom nepogodom i sl. Kada se nađemo pred jednom takvom
situacijom u trenutku se ruši cijeli naš dotadašnji sustav i čini nam se
da stojimo pred zidom. Vrata za nama su zatvorena i ne možemo natrag a
kroz vrata koja vode prema naprijed - ne vidimo niti znamo kako ih naći.
Tu stupa na scenu ono što neki ezoterični pravci nazivaju "čuvarem
praga". Mali čuvar praga zastrašujući je lik satkan od naših unutarnjih
utvara, strahova i blokada i pojavljuje se pred nama svaki put kada smo
spremni napraviti novi korak u smislu svog unutarnjeg, tj. duhovnog
razvoja. On se tada pojavljuje poput prepreke koja nas upozorava na to
koje nas sve opasnosti čekaju, usudimo li se napraviti taj korak.
Zastrašeni tim prijetnjama, mnogi ljudi odustanu. Samo oni koji se,
usprkos strahu usude riskirati i napraviti korak te proći pored njega,
mogu ići dalje, prema željenom cilju. Nakon nekog vremena oni će imati
prilike susresti se s "velikim čuvarem praga". Za razliku od
prethodnoga, veliki je čuvar praga prekrasno biće satkano iz svjetlosti
koji, poput kerubina s ognjenim mačem priječi put dalje onima koji nisu
spremni sva svoja znanja i sposobnosti odgovorno i svjesno dijeliti s
drugim ljudima. Samo oni koji su u svom ljudskom razvoju došli do
najviše točke, mogu proći pored velikog čuvara praga.
Ma kako ga nazivali, čuvar praga je arhetipski lik koji postoji otkako
je svijeta i vijeka i, na ovaj ili onaj način, on se pojavljuje pred
nama svaki put kada nas naša duša povede korak dalje kao da želi
ispitati koliko smo uistinu spremni napraviti taj korak. U bajkama i
predajama mnogih naroda on se javlja kao zastrašujući čuvar (zmaj ili
zmija ili strašan div) nekog tajnog blaga do kojeg mora doći glavni
junak. Tek pobijedi li ga, uspije li svladati tu neman, junak može
postići ono što je naumio.
Po mom je mišljenju jedan od najboljih opisa čuvara praga dao Franz Kafka u svojoj pripovijeci "Ispred zakona".
Ispred zakona stoji vratar. Tom vrataru dolazi čovjek sa sela i moli
ga, da ga pusti u zakon, no vratar mu odgovara, da mu sada ne može
dopustiti da uđe. Čovjek razmisli malo i potom upita: "A kasnije? Hoću
li onda kasnije moći ući?" "Možda", odvrati mu vratar, "ali sada ne".
Budući da su vrata koja vode do zakona još uvijek otvorena, a vratar se
maknuo ustranu, čovjek se sagne da kroz vrata pogleda u unutrašnjost.
Spazivši to, vratar se nasmije i reče: "Ako te to tako mami, pokušaj
proći usprkos mojoj zabrani. Ali upamti: ja sam moćan. A ja sam samo
posljednji po činu. Tamo ispred svake dvorane stoji još po deset
vratara, sve jedan moćniji od drugog. Već sam pogled na trećeg čak ni ja
ne mogu izdržati." Takve poteškoće čovjek sa sela nije očekivao; ta,
govorili su da je zakon svagda i svakome pristupačan, no kad malko
pozornije pogleda vratara u bundi, njegov šiljasti nos, dugu,
prorijetku, crnu tatarsku bradu, odluči ipak radije pričekati, dok mu
ovaj ne dopusti ući. Vratar mu dade klupicu, te naredi, da sjedne s
jedne strane vrata. Sjedeći ondje, proveo je čovjek mnogo dana i godina.
Mnogo je puta pokušao ući, mnogo je puta vrataru dosađivao svojim
molbama. Vratar je često razgovarao s njime, ispitivao ga o njegovoj
domovini i o mnogo čemu drugom, no sve to bijahu sama ravnodušna
pitanja, kakva postavljaju velika gospoda, a naposljetku bi uvijek
iznova rekao da ga još ne može pripustiti. Čovjek, koji se bješe
pripremio za put, upotrijebio je štošta, ne bi li nekako podmitio
vratara. Ovaj je, istina, primio sve te darove, ali njegov odgovor na
kraju sveudilj bijaše: "Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da si
štogod propustio napraviti." Za silnih tih godina, čovjek je gotovo
netremice promatrao vratara. Posve je zaboravio na druge vratare, a ovaj
ovdje, činilo mu se, jedina je prepreka za ulazak u zakon. Proklinjao
je svoj nesretni udes, prvih godina bezobzirno i u sav glas, poslije,
kad ostarje, glas mu postade tiši i samo još sebi gunđaše u bradu.
Postade djetinjast i, kako je dugogodišnjim promatranjem vratara upoznao
i buhe u njegovu krznenom ovratniku, poče i njih moliti da mu pomognu
skloniti vratara. Najzad mu oslabi vid, i nije više znao postaje li
uistinu sve oko njega mračnije ili ga samo oči varaju. No usprkos tomu,
sada je u mraku razabirao neki sjaj, što neugasivo izbijaše kroz vrata
zakona. Polako je tako prolazio dan za danom i najzad mu dani bijahu
izbrojani. Pred samu smrt, u glavi mu se sva iskustva tih dugih godina
slože u jedno pitanje, koje dosada još ne bješe postavio vrataru. Rukom
mu dade znak, da se približi, jer više nije mogao uspraviti tijelo, koje
postajaše sve ukočenije. Vratar se morao sagnuti duboko k njemu jer
čovjek se bijaše jako smanjio. "A što bi sada još htio znati?" upita ga,
"ta, ti si nezasitan." "Svi streme k zakonu", odvrati čovjek, "pa kako
onda da za svih tih silnih godina nitko osim mene nije tražio da uđe?"
Vratar shvati, da je čovjek već na izdisaju, i da bi dopro do njegova
sluha, koji se već gubio, izdere se na nj: "Ovdje nitko drugi nije mogao
biti pripušten, jer ovaj ulaz bijaše određen samo za tebe. A sada ga
idem zatvoriti."
Čuvar praga nije neko nezavisno biće, koje je stvorila neka moć izvan
nas čiji bi zadatak bio spriječiti nam napredovanje na našem putu. Oblik
tom arhetipskom liku daje naše neznanje; u njemu se ogledaju svi
strahovi i otpori, svi negativni obrasci, loše misli i osjećaji iz naše
prošlosti, sve ono čega se svjesno ili nesvjesno još uvijek grčevito
držimo. Onaj dio u nama koji je vezan za prividni svijet stvari i
nepromjenjivih odnosa ne želi promjenu i pokušava se zaštititi od svega
što bi ga moglo uzdrmati. Pojavljujući se u obliku čuvara praga, on nas
želi zastrašiti i natjerati da odustanemo. U vremenima promjene i krize,
koju misao na promjenu uzrokuje, čuvara praga susrećemo na različite
načine i na različitim razinama: u snovima i u vizijama, u liku neke
konkretne osobe ili situacije u našem svakodnevnom životu. I dok s jedne
strane osjećamo da je nužno napraviti neki korak, čuvar nas praga
odgovara od njega donoseći pred nas cijelu paletu zastrašujućih slika i
misli te najrazličitijih ideja koje bi nas mogle navesti na to da se ne
pomaknemo s mjesta. (To je ona vječna igra yina i yanga o kojoj su
oduvijek govorili istočnjački mistici).
Čuvar praga može na sebe uzeti toliko lica koliko je oblika čovjekova
bića koje teži za vječnim životom, a najčešće se javlja u liku koji nam
je tog trenutka najstrašniji.
Tri su glavne vrste "zemaljske hrane" koje čovjeka drže u iluziji
odvojenosti od duhovnoga svijeta i vezuju ga uz svijet privida:
seksualnost, moć i posjedovanje. Nabrojene su teme u svezi s tri prva
energetska središta ili čakre. Često se čuvar praga javlja u svezi s tim
područjima kao glas koji nas plaši i zadržava da ne bismo napravili
neki korak, npr. napustili posao koji nas ne zadovoljava i na kojem se
osjećamo frustriranima i potražili drugi. U takvim se situacijama
pojavljuje u obliku upornih misli ili poruka nekoga iz okoline,
govoreći: "Ma, nemoj to. Ovdje si siguran, ovdje znaš što možeš
očekivati, a tko zna što te tamo čeka..." i sl. Njegov je glas snažan i,
čuvši ga, čovjek se boji napraviti bilo što, čak i onda kada,
primjerice, za svoj rad na dotičnom radnom mjestu već mjesecima nije
dobio plaću, kada ga pretpostavljeni šikaniraju i sl. Iz istih razloga
ljudi ostaju u odnosima koji ih više ne zadovoljavaju, ne usuđujući se
tražiti ništa za sebe ni odbiti ono što ne žele, iz straha od samoće,
napuštenosti, osude okoline... Pored individualnih čuvara pragova
postoje i kolektivni, poput političara, vojske, crkve, banaka i sl. koji
nam nude različite oblike zabluda, npr. "Ako nemate novaca, ne
očajavajte. Mi vam nudimo mogućnost kredita. Kupite danas, platit ćete
sutra" itd. (kao da će sutra to platiti netko umjesto nas). Čuvar praga
javlja se i u obliku rasprodaja, na kojima znamo kupiti i stvari koje
zapravo ne želimo, samo zato što su jeftine...
Pod maskom prividne sigurnosti, čuvar praga nas zapravo drži
prikovanima za staro i ne da nam naprijed već nas potiče da ostanemo u
cipelama koje smo već prerasli iz straha da možda nećemo naći nove koje
više odgovaraju našoj sadašnjoj mjeri. Jednom kada je prevladan, sav naš
strah čini nam se ništavnim i smiješnim, a nova sloboda, koju smo
svojim izborom dobili daje nam snagu se suočimo sa svim preprekama koje
nam stoje na putu, te ih svladamo.
Smijati se, rizik je da ispadneš budala.
Plakati je rizik izgledati sentimentalan.
Posegnuti za drugim je rizik uplitanja.
Otkriti osjećaje rizik je otkriti svoje pravo ja.
Izložiti ideje i snove pred svjetinu rizik je da ih se izgubi.
Voljeti nekog je rizik da ljubav ne bude uzvraćena.
Živjeti je rizik umiranja.
Pokušati znači riskirati pogrešku.
Ali riskirati se mora
Jer najveća je opasnost ništa ne riskirati.
Čovjek koji ništa ne riskira, ne čini ništa, nema ništa, nije ništa i
postaje ništa. On će možda izbjeći patnju i bol, ali ne može ništa
naučiti ni osjetiti, mijenjati se ni rasti, ljubiti ni živjeti. On je
okovan svojim stavovima, on je rob. On je proigrao svoju slobodu. Samo
onaj koji se usudi, istinski je slobodan.
(***)
Ne prepoznamo li glas čuvara praga i ne prepoznamo li kakav je smisao
kušnje pred koju nas stavlja, zastat ćemo zastrašeni i nesposobni
pomaknuti se, privezani za aveti prošlosti, projicirajući svoj
unutrašnji pakao na svijet i ljude oko nas.. Samo oni, koji se usude,
mogu ići naprijed. Samo oni koji se usude pogledati u tamu, mogu zaista
stići do svjetla. To je jednostavna istina, koju znaju svi posvećeni i
svi oni, koji otvorena srca kroče putem istine ne bojeći se rizika, koji
donosi novo i nepoznato. Uspijemo li prepoznati i prevladati svoj strah
i otpor te, usprkos njima, nastaviti put, uskoro ćemo spoznati da čuvar
praga, kojeg smo doživljavali kao zastrašujućeg protivnika, u suštini
nije protivnik već zaštitnik, koji nam pomaže da svojim putem ne idemo
prebrzo, već svjesno i odgovorno napredujemo korak po korak.
Kad stojimo pred njim, a to se događa u svakoj krizi u kojoj se nađemo,
čini nam se, u našem strahu, da znamo odgovore na sva životna pitanja.
Ostajemo prikovani pred pragom novog početka, pred novim vratima koja
nas čekaju, i možemo za to naći brojna objašnjenja, psihološka,
filozofska ili čak religijska, ali - život prolazi mimo nas. Nakon nekog
vremena - a katkada može proteći i cijeli jedan ljudski vijek - ponovno
ćemo napustiti stavove na koje nas je naveo naš strah i opet početi
živjeti. Do nove krize.
Usudimo li se, pak, suočiti se sa svojom tamom i strahom te proći pored
"čuvara praga", imat ćemo prilike vidjeti kako se ta tamna zastrašujuća
sila najednom transformira u svjetlo koje nas prati dalje na našem putu.
Ono što nas je strašilo, bile su samo aveti prošlosti i naša vezanost
za stvari koje su morale umrijeti kako bi napravile mjesta nečem novom.
Čuvar se praga, od demonskog bića koje nas straši, pretvorio u anđela
čuvara.
Samo se nesvjesni i nepažljivi ljudi potpuno identificiraju s događajima
i situacijama koje život pred njih donosi. Ljudi koji kroče putem
istine i samospoznaje znaju da je sve što se događa i sav materijalni
svijet - tek pozornica i šifra kojom se objavljuje ono nevidljivo. Svaka
je životna kriza ispit i prilika za predah i pitanja, te korak prema
naprijed. Svaka je životna kriza, ma kako bolna i teška bila, prilika za
novi početak, za novo rođenje duše; za inicijaciju. Upravo u krizi
savršeno smo slobodni budući da sam osjećaj krize znači da je dotičnom
odsad zauvijek zatvorena jedna mogućnost, no istovremeno, na jednoj
dubljoj razini, pred njim se otvara bitno više mogućnosti no što ih je
ikada bio svjestan.
Sve u prirodi ima svoj tijek i svoje vrijeme, sve je u prirodi podložno
kozmičkom zakonima i ciklusima rađanja i umiranja. Sva mudrost svijeta
sastoji se u tome da prepoznamo te faze u našim životima i na njih
reagiramo na odgovarajući način, odnosno da pustimo neka umre ono što je
staro i dotrajalo, kako bismo time napravili mjesta za rođenje nečeg
drugog, novog. To je prirodan proces, prirodan tijek stvari. Sva mudrost
svijeta sastoji se u tome da prepoznamo glas čuvara praga i osluhnemo, a
onda se okrenemo svojoj unutarnjoj mudrosti i zamolimo je za vodstvo i
podršku pri prvom koraku te potom, usprkos strahu, usprkos neznanju,
krenemo. Svi slijedeći koraci ukazivat će nam se putem.
(iz knjige "Tragajući za sobom")