Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi kolumna 9. dio
DUH PERPETUM MOBILE
Najveća snaga svijeta je Duh.
No, mnogi su skloni takvoj sili pripisati nekakvu materijalizaciju. Duh
je cjelina svijeta, ali i onkraj svijeta. Duhovna snaga je u PRAZNINI,
točnije VAKUUMU, kao jedinom Perpetum mobile na svijetu.
Duh je apsolutno stanje, koje je jedino moguće u PRAZNOM. Čak se i
logičkim promišljanjem može zaključiti da je suprotnost materiji i
energiji - Duh.
Postoje razmišljanja da se Duh prikazuje kao punina, međutim, to je više
zbog nekakve sentimentalnosti prema beskrajnoj snazi Duha. A što fali
PRAZNINI, mislim da je to jedino savršenstvo svijeta, ako uopće nešto
može biti apsolutno prazno.
komentar
Kada čovjek umre, na duhovnom i vibracijskom planu se ništa n mijenja.
Duh je uvijek prisutan, a energija poluraspadom tijela samo mijenja
oblik.
Jedino se gubi svijest kao jedina veza čovjeka i Duha. Kada kažem
svijest, to se odnosi na sve razine svijesti, od slijepih osjećanja,
misli, ega, emocija, uma, do superuma (nadsvijesti).
nije objavljeno
Priroda se savršeno uklapa u prostor duhovne suštine svijeta. Živi svijet i neživa priroda u svemu prate vibraciju energije.
Problem dolazi od čovjeka koji je pokušao mnoge stvari u prirodi promijeniti. Zato nam ona danas izgleda kao iznemogla starica.
PRIRODA I UM
Duhovna bića su svjesna vezanosti sa prirodom, i otuda prave jasnu razliku između djela prirode i djela uma.
Kada pogledamo kap rose na zelenom listu, budimo veću inspiraciju, nego
razgledavanjem Dubai. Žubor vode, cvrkut ptica, rascvjetane biljke u
proljeću, vedro nebo, zelene livade i šume, samo su djela prirode u
kojoj živimo.
Ljudski um prepun ideja počeo je stvarati vještačku prirodu, koja se
svima nama posvidjela, jer smo u tome pronašli izvor zadovoljenja naših
osjetila. Ali je u svemu izostala inspiracija, kao pokretač ljubavi, i
usklađivanje srca sa dušom.
Jedino jasna umjetnost ne utječe negativno na prirodni tok stvari i
vibraciju energije. Razni smjerovi apstraktne umjestnosti, također
ograničavaju um, i to nije dobro. Danas postoje mnoge umjetničke
perverzije, za koje ne možemo reći da su vrijedne inspiracije.
Sve što je prirodno, ima čistiju vibraciju energije, jer je prirodni tok u svemu povezan s kozmičkim redom.
Vještačke tvorevine koje kreira um, ne prate prirodu, samim tim niti
energiju, niti kozmički red, i mogu kod pojedinca stvoriti iluziju prave
vrijednosti. Naravno, svako oduševljenje na veštačkoj stvari, jasno
govori da površinski reagirate osjećanjima i emocijama.
Električna metalic glazba lažno uveseljava mlade, koji slijepo vjeruju
da u njoj nalaze inspiraciju. Netko bi primjetio: kakva inspiracija,
takva ljubav. Mladi nemaju pojma o ljubavi.
Ali jednako tako nitko nema pravo sugerirati drugome izvor inspiracije i način buđenja ljubavi.
komentar
ŠTO SMO, DAKLE, MI?
Znanstvenici kažu (LAŽU) da je 95% Svemira neistražena tamna materija.
Znanstvenici kažu (LAŽU) da je 95% mozga neistražena siva tvar koja nije u funkciji.
Znanstvenici kažu (LAŽU) da je 95% DNK neistraženo, nekorisno ili DNK otpad.
Što smo, dakle, mi?
5% od svega toga ili 95% neistražena, nesvjesna bića čiji je osnovni,
gradivni, genetski i informacijski temelj u stvari "otpad".
To bismo, dakle, trebali prihvatiti kao provjerenu znanstvenu istinu.
Ili je istina da je to sve u funkciji na nekim višim razinama i
frekvencijama koje su nam, u okvirima naših osjetila, još uvijek
nedostupne, pa ih logikom da ono što ne znamo, ne vidimo i ne čujemo,
što nema boju, okus i miris, niti ne postoji. Radije ćemo to poreći i
nazvati "otpadom" nego što ćemo priznati da postoji nešto drugo izvan
vidokruga naših osjetila i naših uvjerenja. Radije ćemo živjeti u lažnoj
sigurnosti lagodne i ugodne zablude i iluzije, nego u istinskoj
spoznaji da smo visokoosjetilna, svjesna bića i da u stvari ne postoji
ništa izvan nas. Naše kuće, automobili, poslovi, naša tijela, pa čak i
naše misli i osjećaji samo su energija koja vibrira između umjetno
stvorenih polarnosti i našeg neprirodnog stanja odvojenosti od beskrajne
svijesti i beskrajne ljubavi.
Mi smo "spavači" koji sanjaju uvijek isti san sa unaprijed napisanim
scenarijem i ne želimo se probuditi zato što bi se trebali odreći svega
što je milijunima godina bilježeno u naš genetski kod. Zato što bismo
trebali učiniti napor i uključiti Svijest koja jedina može promijeniti
te genetske zapise, reprogramirati ih na višu frekvenciju, priključiti
nas na Izvor kako bismo zavibrirali i zarezonirali s onim što doista
jesmo. A mi doista JESMO beskrajna svijest i beskrajna ljubav.
moj komentar
Istina je samo ono što slijedi prirodni tok stvari i kozmički red.
Prostorno, istina je između najčistije energije, kao nekakav prsten, zid
ili filtar koji štiti palaču (prostor) Duha. Sam Duh može bez svega i
zato je Apsolut, jedino ne može bez prostora, i od te refleksije mi
budimo svijest i održavamo život. Mi smo ogledalo sa slikom Duha, preko
individualizirane duše, koja se prerušila u tijelo, jer ambijent prirode
i vibracijski potencijal energije to dopuštaju. Nama je dato na volji
da se igramo sa tijelom kroz prolazni život, da volimo tvorca (Duha),
jer bez ljubavi prema njemu, materijalna priroda će povući naš um u
iluziju, gdje teže dolazimo svijesti. Svatko mora u svojim mislima
oblikovati i zamislaiti životni Put, kao jedinu stazu, proceduru i red,
koja je stvarnost. Mi Duh nosimo u sebi, i oko nas je sve prostor Duha,
bez obzira bili mi svjesni toga ili ne. Ali, svaku milost i blaženstvo
(probuđeno od ljubavi u srcu), u mnogome pojačavamo (do razine ekstaze),
ako smo osvijestili tijelo.
Kada se u spiritualnom iskustvu jednom suočite sa istinom i spoznate da
je suština svijeta sadržana u vašoj svijesti, odjednom će vam sve biti
jasno kao na dlanu. Ono što će vas nadalje privlačiti u životu, biti će
ljubav prema Duhu, zbog refleksije u sijesti. To je zaista veoma
jednostavno, ali na tom putu postoje mnoge prepreke, koje vašu pažnju
odvlače od istine. Umjesto ljubavi prema Duhu, vaša ljubav je usmjerena
na nebitne stvari, i na kraju osjećate kako ste promašili život. Samo
zbog neprobuđene svijesti.
Ako naša površinska osjećanja i misli u vezi tih osjećanja,
kontempliramo (usmjerimo) ka rješenju i izlazu, preko najdubljih
osjećanja (da bi zadovoljili tijelo), i izveli ih pred zid istine, s
ciljem predaje praznom prostoru - Duhu. Osjećaj na kraju te procedure
nazivamo probuđena svijest.
Mi ne moramo biti dobri poznavaoci svih svjetskih znanja, ali nam i tu
Duh pomaže, apsolutnim stanjem - prazninom. Imati sva znanja svijeta
znači biti mislima u prostoru Duha.
DUHOVNA REFLEKSIJA
Znamo, svijet je cjelina prostornog holograma Duha, u svakoj
najsuptilnijoj točki, sadržan u ljudskoj svijesti, preko refleksije.
(Religije to opisuju kao: čovjek je stvoren na sliku i priliku Boga).
Na samom početku te kreacije i Puta, još nema ni ideje, međutim, kao u
ogledalu, pojavi s slika buduće duše, koja se sastoji od inteligencije
(milosti Božanstva, koja nosi kod istine o Duhu). U tom trenutku
refleksija se ne može vratiti odakle je došla (sa zida apsolutne
istine), nego je val energije povlači i usmjerava ka periferiji, gdje će
se ona izgubiti u prostoru smanjene gustine energije, sve do naše
materijalne prirode.
Dalji tok je prpušten duši-energiji, koja nema izbora, nego se mora
metabolizirati u fizičko tijelo. Upravo je božanska slika bila kodirana
ideja za buduće tijelo. 3D maksimalno usporava energiju i duša se
kopira u mikrokozmosu majke, preko DNK na stanice tijela. Oblikovano
tijelo se rađa, ali se budi u ambijentu 4D (prostorvrijemematerije),
gdje je gustina energija još slabija. Početna inteligencija neće biti
dovoljna za vođenje života u takvim uvjetima. Ta inteligencija samo
zadovoljava elementarno održanje života u disanju.
Dijete nema izbora. Za prvo povezivanje sa majkom i dojenjem, djetetu
pomaže EGO, predstavljajući se kao pravi životni vodič. Naravno, nejaka
beba nema izbora, to mora prihvatiti.
Kada beba progovori, ego prelazi u mnogo širu viziju, koju nazivamo um, i on će dijete pratiti do kraja života.
Međutim, mi stalno udišemo zrak, i stalno nas prirodna inteligencija
podsjeća na Izvor i sjeme od koga smo stvoreni. Istina je nedostižna,
mučimo se, bude se osjećanja, razmišljamo, ali ne možemo otkriti tajnu
TKO SAM.
Na to pitanje nudimo bezbroj odgovora u raznim materijalnim
identifikacijama, i nikako da spoznamo istinu JA JESAM (Duh, jer je to
moj Izvor). Na planu osvješćivanja maskiranog tijela od ega i uma,
moramo učiniti mnogo napora i porođajnih muka, kako bi došli do prvog
spiritualnog iskustva, koje nam oživljava čistu svijest, uzdižući nas na
razinu Duha.
Sve ovo što postoji, stvoreno je od refleksije - slike zamišljenog Duha.
Čitava priroda je tako stvorena, sve je mirno, šuti, jedino čovjek u
svemu odskače, jer mu probuđena svijest neda mira, vodi ga ka istini, ka
Izvoru. Nitko na svijetu nije svijestan istine o Duhu, jedino se
pojedinci odvaže uzdignuti do duhovnih razina. Naravno, time
doživljavaju prosvjetljenje, svu milost i blaženstvo, ispoljenu kroz
ljubav prema Duhu. Kod bezuvjetne ljubavi, pa i prave božanske ljubavi,
povezanost sa Duhom je jaka. Inspiracija vas toliko vuče ka svijesti, da
se tome ne možete suprotstaviti. Naravno, sve ovisi o snazi ljubavi, i
prema čemu je ona usmjerena. Mnogi su odabrali objektivnu ljubav,
njeguju je i sada, ali sve više uviđaju da ona nije prava. Neki su to
rano spoznali i nastavili sa duhovnim rastom, kako bi konačno spoznali
istinu, i doživjeli ekstazu u zagrljaju sa svojom istinskom majkom -
Duhom.
Sama procedura refleksije Duha u prostoru metafizičke realnosti energije
(daleko od istine), nepoznata je svemu što postoji na ovom svijetu, pa i
samom Duhu.
Čovjek sa probuđenom svijesti želi obznaniti svoje moći, da je jedini na
svijetu u mogućnosti igrati se s čarolijom Duha. Ta čarolija nije ništa
drugo, nego slobodna igra u vidu letenja u beskrajnom prostoru svijesti
i Duha, u najvećoj praznini i najjačoj snazi vakuuma svijeta.
Još uvijek je čovječanstvo u fazi nesvjesne evolucije, jer su samo izuzeci prosvjetlili.
Kada dostignemo razinu svijesti gdje će prosvjetljenje biti normalna pojava, ući ćemo u novu svjesnu evoluciju.
komentar
Duhovna suština svijeta je najjednostavnija u svemu, međutim iz te
praznine rađa se potpuna suprotnost u apsolutnoj senzaciji svijeta, po
svemoći , sveprisutnosti, po beskrajnom ispunjenju prostora vakuumom.
Od zida apsolutne istine odbija se najblještavija svjetlost od hrama
Duha, koju valovi energije prihvaćaju i raznose svuda u prostornom
hologramu svijeta. Negdje je svjetlost jaka, ali je više tame u svijetu.
Preko svjetlosti od istine o Duhu raznosi se kod koji se jedino može
dešifrirati u potpunoj svijesti, pri činu prosvjetljenja. To znači,
ništa nije svjesno istine o Duhu, dok ne prosvijetli. Naravno, Buddha,
Isus, Zaratustra, Mahavira i još neki pojedincu su nam to pokazali, ali
mi toga čina još nismo svjesni.
Prosvjetliti nije teško, samo se treba znati suština i držati se Puta.
Naša razmišljanja tu ne pomažu, jedinu pomoć možemo dobiti od ljubavi
prema Duhu. Preko ljubavi duhovna čarolija lako prelazi u svijest.
Ono što prosvijetli, prelazi u čisti Duh.
Ako dublje promislite doći ćete do spoznaje, prosvijetliti se može
svjesno, ili nesvjesno - umiranjem. To znači čitav Svemir, sve zvijezde i
planeti, uključujući i našu prirodu, mora jednom umrijeti, ako se prije
toga ne prosvjetli.
Duh ne zna za sebe i ničemu se ne raduje. Kozmička pravda nije
sentimentalna, tu je energija neumoljiva, a sa njom i naša duša, kojoj
ipak prilazimo sentimentalno.
KARAKTER
Bljesak svjetlosti od istine osvjetljava našu svijest.
Na jednak način jačina naše ljubavi prema duši, u svemu se prepoznaje u karakteru.
Duhovna refleksija na svijest, jednaka je duševnoj refleksiji na karakter.
Nedostatak ljubavi prema duši, Božanstvu i Duhu, povlači razvoj karakternih obrana, u smislu naših karakternih ograničenja.
Materijalizirani smo u svemu, i to nas privlači iz vanjskog svijeta, pri
čemu zaboravljamo na mentalni sadržaj i duhovnu jedinstvenost.
U strahu su samo oni koji žive izvan istine.
Pohlepni su svi oni čija se osjetila ne mogu ničim zadovoljiti. Njima materijalno ništa ne znači. Samo ih ljubav može ispuniti.
Psihopate su opterećene ljubavnom izdajom od bliskih ljudi. Radije bi se za tu stvar borili, nego probuditi ljubav u sebi.
Mazohisti u trenutku mrze svakoga tko ih ne sluša.
Ponosni ljudi nemaju vlastitu vjerodostojnost. Osjećaju se kao da nemaju dušu. Zbog toga se ponose vanjskim izazovima.
Princip „Ja jesam“, oslobađa nas svakog karakternog ograničenja, jer smo time najbliži duši, svijesti i postojanju.
Skladni odnos duše i srca (tijela), ispoljava se kao miran karakter.
Poslije osvješćivanja spoznajemo našu istinsku prirodu, da smo
jedinstveni na svijetu, originalni, i ne moramo se ni sa čim
identificirati. Čak nam nije potrebna ni identifikacija s Duhom.
Drugi nas privlače svojom pažnjom, ljubaznošću i odgovornošću (primarna energija, lice čakri).
U svakom pojedincu, preko karaktera, lako prepoznajemo koliko je otvoren
prema ljubavi, i koja su njegova ograničenja (preslika duše u tijelo).
Preko volje pojedinca (vjetar u leđa, naličje čakri), prepoznajemo njegovu snagu, i kako je usklađen sa energijom.
Prema svemu se moramo odnositi kao promatrači ili svjedoci. Moramo
voditi računa čime to možemo drugoga privući. Sve se ponavlja: pažnja,
ljubaznost, odgovornost, ljubav.
MOJA PRIČA
Nekada je svaka moja priča imala veze sa energijom, čakrama, beskrajnim
svemirom. Poslije spiritualnih iskustava to se mijenja, energija je
negdje nestala, a umjesto toga pojavila se čarolija Duha.
Mi ljudi, ne možemo bez tijela i energije, međutim naš um je duboko
meditativan i možemo ga prevesti u višu duhovnu stvarnost. U tom slučaju
naša osjećanja, misli, ego, emocije i um, usmjeravamo ka jasnijem
viđenju koje nazivamo svijest, a njena je suština uvid, koji se
jednostavno postiže, jer nemamo što uviđati, kada smo u prostoru i
praznini Duha.
U objektivnoj stvarnosti naše misli su primorane pratiti osjećanja i
vanjske izazove. To je neminovnost. Preko praćenja daha, kontemplacijom,
meditacijom, jogom i drugim disciplinama za čišćenje tijela i
smirivanje uma, uz dugu praksu, nekako uspijemo doći do prvog
spiritualnog iskustva, točnije do praznog prostora, u kome ničega nema,
izuzev naše svijesti. Taj osjećaj je fascinantan u svemu, počev od
beskrajne slobode, svjetlosti, božanske milosti, i igre koja samo
postoji na toj razini stvarnosti. Poslije tog iskustva, sva naša
osjećanja, beskrajne misli i razulareni um, polako postaju mirni, i sve
prepuštaju višoj svijesti.
Više desetaka ništica kojima se u kvantnoj mehanici želi predstaviti
neka dimenzija svemirskog prostora, ili linearnog vremena, u duhovnosti
jednostavno nemaju nikakvog značenja.
Duhovnost je jednostavna u svemu, jer se na duhovnom planu uzdižemo
iznad svih mogućnosti energije i zračenja, fokusirajući svoju svijest na
najsuptilniju točku prostornog holograma svijeta, u bezvremenom
sadašnjem trenutku. Cjelina svijeta je JEDNO, gdje svaka najsitnija
točkica tog prostora predstavlja centar svijeta.
Kada svoje tijelo osjetimo kao balon praznine i Duha, jednostavno moramo
biti očarani, kako nam vlastito tijelo više ne predstavlja nikakav
problem. U tome je sva draž duhovnosti, da kroz refleksiju Duha u našoj
svijesti, osjetimo svu moć svijeta. To je fascinantno, neponovljivo i
istinito, u odnosu na tijelo i energiju koji su usput nestali. Sa njima
su nestale i sve naše zamorne misli, karma, a ostala nam je jedina
identifikacija s Duhom.
Atomska fizika, kvantna mehanika, astronomija, i druge grane koje
proučavaju Svemir, upravo proučavaju prostor energije i zračenja, gdje
još uvijek ne dodiruju apsolutnu istinu i Duh. Zato su te dimenzije
irelevantne, netočne, i duhovno nebitne.
Mnogo je zaslužnih znanstvenika svijeta, ali nitko od njih nije
prosvijetlio. Očevidno je da njihove teorije o Svemiru, nisu u stanju
objasniti apsolutno stanje - Duh, jer je takva spoznaja jedino moguća u
svijesti, a ne na papiru.
Nama je u životu sve dragocjeno, od tijela, energije, znanja,
umjetnosti, ali ništa od toga nije duhovna stvarnost. Zato moramo
praviti razliku između baba i žaba.
U našoj prolaznoj stvarnosti svi su ljudi u pravu, šta god izgovorili,
jer ništa od toga nije istinito. Kome je stalo do više spoznaje i
apsolutne istine, neka se duhovno uzdigne, i neka svoj um utrenira do
razine superuma (nadsvijesti).
Količine ukupne energije svijeta nebitne su prema svemoćnom prostoru
Duha, upravo kao mala prašina na žarulji, koja joj ne može umanjiti
jačinu svjetlosti.
Iz našeg kuta promatranja, zvijezde na nebu i planeti, poput sunca i
većih, imaju nevjerojatne dimenzije, ali su one poput tananog pera koje
lebdi u zraku, praznog prostora i vakuuma Duha. Svaka fizička i
metafizička realnost i dimenzija, za Duh su nebitne, jer je i sam Duh
sebi nebitan.
Pred duhovnom stvarnošću mi se u svemu čudimo, umjesto da učinimo napora
i konačno spoznamo pravu istinu našeg postojanja i svijeta. To može
uraditi svatko. Osobna je stvar kako će to i kada postignuti.
Jednostavnost Duha, njegova čarolija praznine i vakuuma, nadilazi svaku
fascinaciju uma. Taj luckasti um lako dolazi svijesti, pred istinom o
Duhu. To je slično kao kada nestašno dijete konačno u nešto ubijedite. I
u objektivnoj stvarnosti se sve odvija po tom principu. Svi se mi
pravimo nedovoljno svijesni (ludi), jer uporno koristimo svaku mogućnost
(rupu), od energije i materijalnog svijeta. Upravo tada bježimo od
istine, sebe i života. Bez obzira koliko smo se predali strastvima, u
trenutku istine, naš se um smrzne od stida, i taj efekat mirnog uma,
oživljava uvid i svijest.
Kada se u spiritualnom iskustvu jednom suočite sa istinom i spoznate da
je suština svijeta sadržana u vašoj svijesti, odjednom će vam sve biti
jasno kao na dlanu. Ono što će vas nadalje privlačiti u životu, biti će
ljubav prema Duhu, zbog refleksije u sijesti. To je zaista veoma
jednostavno, ali na tom putu postoje mnoge prepreke, koje vašu pažnju
odvlače od istine. Umjesto ljubavi prema Duhu, vaša ljubav je usmjerena
na nebitne stvari, i na kraju osjećate kako ste promašili život. Samo
zbog neprobuđene svijesti.
Ako naša površinska osjećanja i misli u vezi tih osjećanja,
kontempliramo (usmjerimo) ka rješenju i izlazu, preko najdubljih
osjećanja (da bi zadovoljili tijelo), i izveli ih pred zid istine, s
ciljem predaje praznom prostoru - Duhu. Osjećaj na kraju te procedure
nazivamo probuđena svijest.
Mi ne moramo biti dobri poznavaoci svih svjetskih znanja, ali nam i tu
Duh pomaže, apsolutnim stanjem - prazninom. Imati sva znanja svijeta
znači biti mislima u prostoru Duha.
OSJEĆANJA
Okoliš doživljavamo preko pet osjetila: vida, sluha, mirisa, okusa i dodira.
Kažemo da su ona površna, i u nesvjesnom umu nemamo jasnu viziju što nam osjećanja poručuju.
Misli pokušavaju pojasnaiti doživljaj.
Ego je naviknut na površinska osjećanja, i cjelu stvar svodi ka emociji.
Često puta uviđamo da je emotivna reakcija nepraktična, i da nas vodi u neprijatnost.
Zato počinjemo dublje promišljati, kako bi stvorili jasniju predstavu.
Uz praćenje daha, dizanja i spuštanja trbuha, lakše vodimo misli, i to nazivamo kontemplacija.
Kontemplacijom se trudimo svako osjećanje učiniti jasnijim, jer nam mir ovisi o tome.
Doživljaj iz vanjskog svijeta je nejasan ako je propraćen samo jednim
osjećanjem. Znanjem i iskustvima, na razini misli, možemo stvoriti
jasniji uvid, uključujući i ostala osjetila kroz misaonu formu. Na taj
način prema izvoru osjećanja šaljemo vibracijsku poruku, i kroz
refleksiju dobijamo odgovor. Tako smo u prostoru stvorili jasnoću uvida,
koji nazivamo svijest.
Na prvi pogled sve je nejasno, ali mirnim promišljanjem, znanjem i iskustvom, imamo šansu doći do istine.
Na ovaj način, vibraciju energije od osjećanja iz vanjskog svijeta,
transformirali smo u mislima, kroz sva osjetila. U tom slučaju
površinsko osjećanje je preneto na unutarnje organe, znači u našu
dubinu.
Naša osjetila nemaju moć spoznati istinu. Ona nas elementarno
upozoravaju da se u prostoru oko nas nešto mijenja. Misli su viša
vibracijska razina kojima se dolazi do istine. Poslije spoznaje istine
javlja se svijest. Svijest je najširi duhovni uvid, gdje je sve i uvijek
jasno.
Mi smo misaona bića i nikada ne trebamo biti zbunjeni pred životom.
Odgovor u istini uvijek postoji. Ne moramo emotivno reagirati, nego
mislima pojasniti cjelu stvar. Kada se istina pojavi, misli automatski
nestaju, a mi osjetimo istinski mir i radost. Na ovaj način radost
pokrećemo uvijek, koja se jedino pokreće iz naših misli i dubine.
Objektivna radost ne postoji, kao što ništa objektivno ne postoji, u
odnosu na ŽIVOT.
Mnogi misle kako je ljubav i svijest nešto što se tiče tijela. To nije
istina, jer su ljubav i svijest kategorije duhovne stvarnosti, koje se
bljeskom istine (refleksijom Duha), manifestiraju u tijelu, kroz odnos
duše i srca.
Proces buđenja ljubavi i svijesti kreće iz regije spolovila (Kundalini
rezervoara - životne sile), gdje se vibracija energije metabolizira u
fluid krvi i limfe. Rezoniranje sa vibracijom ide preko duše, i dalje na
srce, čime se postiže sklad i mir.
Ljudi vole sex, jer je on povezan sa prirodom energije, ali vidimo da
površinsko seksualno zadovoljenje nije značajno za život, ako nije
prešlo u ljubav i srce, sve do posljednje stanice tijela. No, sex se
najprije javi, ali nije garancija buđenju ljubavi. Kada se ljubav
probudi, sex je suvišan.
Ljubav i svijest se ne mogu primiti niti dati, već se preko istine bude i osvjetljavaju.
Tako je nastala Tantra, koja sex vodi i usklađuje sa životnom silom,
limfom, krvi, srcem, tijelom i životom. Ona vodi i u prosvjetljenje, jer
fizički dio sexa i tijela prevodi u ekstazu (trajanje milosti i
blaženstva), koja se lako prevodi u svijest i čistu duhovnost.
Ljubav i svijest su dovoljne za život u prolaznom tijelu. Prije rađanja i
poslije smrti ljubav i svijest nisu potrebne, ali tada nema ni tijela.
Vid je povezan sa očima i parnim organom jetrom.
Sluh je povezan sa ušima i parnim organima bubrezima,
Miris je povezan sa nosom (sinusima) i parnim organom želucem,
Okus je povezan sa ustima (jezikom) i parnim organom srcem, i
Dodir je povezan sa kožom i parnim organom plućima.
Vibraciju ne možemo vidjeti niti osjetiti, to je munjevita energija, ali parni organi na nju reagiraju.
Zamislite jasnoću uvida i svijesti, kada sa svim osjećanjima, mislima,
dubljom reakcijom organa, usmjerimo našu pažnju ka istini. Ona se mora
pojaviti i biti ćemo osvjetljeni i mirni.
Energija u nama se pokazuje toplinom tijela, snagom, voljom, seksualnom
željom, imunitetom, ljubavlju, čistom krvi, zdravljem, s tendencijom ka
višoj duhovnoj stvarnosti - svijesti i Duhu.
Na taj način slijepa fizička osjetila budu na mentalnoj razini, u
mislima i umu pojačana, do pojave jasnog uvida - svijesti, koja nas
jedino može povezati s Duhom.
Svi smo mi od ljudske vrste, ali naša istinska priroda nije kod svih usklađena s energijom i Duhom.
U svima nama je život kao duhovno ustrojstvo, međutim na taj život je
okačeno tijelo, stvoreno pod čudesnim uvjetima i najrazličitijim
mogućnostima vibracije energije. Tijelo i um se muče uskladiti sa dušom -
energijom. U tu svrhu se pokazalo da je ljubav najbolje rješenje. Biti u
ljubavi znači privlačiti Božanstvo (dušu), svu milost i blaženstvo, na
putu ka istini, svjetlosti, svijesti i Duhu.
ŽIVOT
Na pitanje što je život, možemo dati najkraći odgovor da je Duh (spirit).
Drugo pitanje jest: čemu život služi? Život je sam sebi svrha, sebi dovoljan, bezvremen i kao takav vječan.
Život ne može biti moj, nečiji, nego je u svemu slobodan i duhovan.
Nitko ne može biti vlasnik života, i ne možemo ga ni sa čim
identificirati.
Živeći život, u suštini budimo svijest o nečemu što već postoji samo od
sebe. Neprobuđena svijest, na razini nesvjesnog uma, je naša, a kada je
probudimo do razine superuma, onda je ničija - duhovna (apsolutna ili
univerzalna).
Duh, istina, sloboda, život i svijest su JEDNO, kao original, neponovljivo, vječno.
Život, kako ga mi doživljavamo, čine više razine stvarnosti, od
objektivne-fizičke stvarnosti, preko mentalne-umne, do duhovne-svjesne
stvarnosti. Razina uma je nešto između dvije krajnosti, fizičkog tijela i
duhovne svijesti. U ovisnosti kako smo izgradili svoj um, biti će naše
ponašanje. Nesvjesni um nas čini nagonskim bićem, a super svjesni um nas
čini svjesnim, ili prosvjetljenim bićem.
Život najbolje doživljavamo kada smo mirni, preko neke razine svijesti, ili moći prosuđivanja (uvida).
Preko nesvjesnog uma oživljavamo strasti i slijepo ovisimo o tijelu.
Suština svijeta je duhovna i pitanje je tko može biti izvan Duha?
Svemirom vlada kozmički red, gdje caruje energija. U tom vibracijskom
opsegu je i naše tijelo. Međutim, život i svijest su iznad energije,
iznad tijela, i pripadaju apsolutnoj istini i Duhu.
Obzirom da je život svetinja, ne smije nam biti teško odreći se svega
onoga što nas odvaja od njega. Moramo naučiti ponašati se u skladu sa
originalnom dubljom naravi, a ne samo formalno životariti.
Dušu i tijelo ćemo sigurno uskladiti kada smo svjesni. Prema njima nije
potrebna sentimentalnost. Često puta sami sebe dovodimo u stanje
cmizdrave osobe, a to nije u našoj naravi.
Ljubav je najjednostavniji put do svijesti.
Duhovni principi nas u svemu povezuju sa životom, pri čemu smo svjesni
principa „Ja jesam“. U tom kontekstu, tijelo je samo kopija, u vidu
prolazne iluzije. No, tijelo je ipak sastavni dio životnog puta.
Preko svijesti život je u svemu miran.
Preko uma naše se strasti pojačavaju, stvarajući od nas slijepu ovisnost
o tijelu. Međutim, um jednako može biti nesvjesni (nagonsko ponašanje),
ili superum (nadsvijest). Um se izgrađuje u ovisnosti kakve su nam
misli od osjećanja.
Život je zaista jednostavan, savršen, božanski, istinit, ali je tijelo u svemu komplicirano.
Kada životu prilazimo s mirom, i tijelo će biti u redu. Moramo se često
pitati što nas čini nemirnim, i raditi na popravci toga stanja.
Poštivanjem običnog reda, postajemo svjesniji života.
Duhovnost će nam razjasniti sve do najdublje spoznaje „Tko sam“.
Tijekom faza odrastanja, dogodio nam se ego i karakter. To je
neminovnost, u nedostatku uma, i vidljiva preslika duše, kroz naše
ponašanje. Karakterne obrane su odgovor na sva karakterna ograničenja
(neusklađenosti duše i tijela). Međutim, sada smo odrasli i svaku
slabost možemo popraviti. Jednostavnim buđenjem ljubavi, duša i tijelo
se dovode u sklad, a time počinje osvješćivanje tijela.
Život mora biti jednostavan, jer je duhovan, toga čak ne moramo biti svjesni.
Svijest nam je potrebna zbog mogućeg straha od prolaznosti tijela (na
umu to doživljavamo kao prolaznost života). Naš glavni problem je
ovisnost o tijelu, koje se možemo osloboditi buđenjem ljubavi i
svijesti.
komentar
Moramo se složiti da skoro ništa ne znamo o vlastitom životu. Nemamo
odgovor na jednostavno pitanje „Tko sam“. Kad god kažemo „Ja jesam“, to
ne zvuči istinito kome to govorimo.
Ako je Duh, sloboda, istina, svijest i život - JEDNO, zašto su toliko
podvojeni? Imam samo jednu ideju, da je svijet savršena cjelina - po
Duhu, na jednoj strani, i nesavršena priroda, na drugoj strani. Između
njih je nemirna energija, koja svojom vibracijom prolazi sva moguća
stanja na svijetu. Na jednom kraju svijeta, energija se skameni i
blokira, dok na suprotnoj strani prelazi u briljantnu svjetlost.
Preko svijesti smo povezani s cijelim svijetom, i možemo biti
sveprisutni u svemu. Duh, utjelovljen u nama, daje nam sve spiritualne
moći, samo kada smo svjesni toga.
Kada kažemo brinemo za život, to se u suštini odnosi na tijelo, i u tome je naš najveći problem.
No coment
Mi ljudi, onakvi kakvi jesmo, po ponašanju - griješnici, povezanost sa Božanstvom i Bogom iskazujemo na najprimitivniji način.
Nije nimalo slučajno što je Bog uvijek prisutan u našim riječima, jer nismo svjesni njega, i ispada da ga se bojimo.
Nevolja je u tome što je najčešće izgovorena riječ na svijetu, upravo
ime Boga, ali sa krajnje vulgarnim dodatkom glagolom jebati.
Od naše duhovnosti, među ljudima jedino možeš čuti - jebati Boga.
E baš ćemo se osvijestiti.
ŽIVOT JE DUHOVNI PUT
Duhovnost ima za cilj pojasniti nam svaku fazu života, u smislu spoznaje
životnog puta, istinu o Duhu, vječnosti života, i fizičkom tijelu, kao
relativnoj i prolaznoj formi Puta. Preko duhovnih principa spoznajemo
vezu Duha - Apsoluta, života i svijesti, kao jedini način gdje
nevidljivi Duh - život, vidi sebe u ogledalu materijalne prirode - kroz
tijelo. Praktički, apsolutno prazan prostor i vakuum Duha, bude doveden
u pitanje, kada u taj prostor uđe nešto što će narušiti apsolutnu
čistoću - prazninu.
Jedino čovjek ima spiritualne sposobnosti u osvješćivanju tijela, i
jedino on može spoznati istinu o Duhu. Ostala materijalna priroda nije
na tom stupnju evolucije.
Život je svijest o vječnom trajanju, koji se Duhom (životom) i disanjem
(dušom - energijom) utjelovljuje u fizičkom tijelu. Duh u smislu
Apsoluta ne može biti svjestan sebe i postojanja, ali kroz formu istine,
apsolutno stanje prelazi u početnu vibraciju energije, a to je dovoljno
da se Duh ogleda i spozna sebe.
Duh, život, istina, sloboda i svijest su JEDNO.
Prije rođenja „Ja jesam život“.
Sa rođenjem „Ja jesam život“ i dalje, samo što sam dobio teret od
fizičkog tijela. To se dogodilo u jednoj fazi životnog puta, kada se Duh
mora pročistiti preko svjetlosti istine. Prostor Duha mora vječno biti
Apsolut, a kada se to stanje naruši, dolazi do velikih vibracijskih
pražnjenja, kada se javlja najjača blještava svjetlost, koju nazivamo
istina. Ime istina samo govori da je prostor Duha i dalje apsolutno
stanje. Vibracija uvijek polazi iz sjemena, iz centra, a upravo je
centar u svakoj točki, gdje je Duh.
Međutim, pojavom istine i svjetlosti od nje, došlo je do vibracije
energije (tu je život prešao u dušu). Od tog trenutka ništa se ne može
vratiti unazad, nego duša dobija auru, rijeđu vibraciju energije,
udaljava se od istine i čiste svjetlosti, i u nekoj budućoj fazi prelazi
u fizički oblik. Tako vječni život zaluta u ambijent smanjene gustine
vibracije energije, u materijalni svijet prirode. Sve je to Put života.
Kroz formu fizičkog tijela moramo pomoći duši izvršiti zadaću
transformiranja svoje energije u fizičko tijelo. To je veoma složen
metabolitički proces, koji često puta ne bude završen u jednom životu,
već je potrebna ponovna inkarnacija duše.
Principijelno se moramo osvijestiti i vratiti u prostor Duha, kako bi
vlastitom životu pokazali nastavak vječnog duhovnog puta. To je prirodni
proces, često puta blokiran od strane fizičkog tijela, osjećanja, misli
i uma.
Od istine duša dobija vibracijsku formu aure, koja može biti kilometrima
duga, kao paunov rep, ili haljina princeze u prostoru energije. Snaga
aure se usmjerava na metabolizam u fizičkom tijelu. Duša putuje kroz
sjeme, kao najbolju duhovnu formu, u smislu 3D transformacije. Od
sjmena, u mikrokozmosu majke, duša se kopira u fizičko tijelo, u
najoptimalnijim uvjetima, nalik ambijentu kozmosa.
Poslije rođenja transformiranje duše ulazi u veoma kompliciranu 4D
proceduru, kroz otpor ProstorVrijemeMaterije. Preko faza odrastanja,
fizičke zrelosti, stvaranja novog sjemena, tijelo sve teže prihvaća
metaboliziranje duše, izmjena tjelesnih stanica je otežana, javljaju se
bolesti, i tijelo mora umrijeti. Poslije smrti, duša postaje slobodna,
dobija na čistijoj vibraciji energije, ulazi u prostor istine,
prosvjetljava i ponovo postaje Duh.
Svijest je uvijek povezana sa životom i Duhom, jer je suštinska definicija života - SVIJEST.
Duhovni život kroz formu ljubavi prema Božanstvu (duši), najbliži je
stvarnom životu. Zbog toga slaoboda, istina, ljubav i svijest, kao
najviše duhovne vrijednosti, nemaju alternativu.
Održanje života ide preko disanja (unos chi energije, kisika, vodika,
ugljika i dušika), i to nazivamo elementarna svijest. Fina regulacija
metaboliranja duše u tijelu, obavlja se preko sustava čakri, gdje je
svaka tjelesna stanica posebna čakra (u medicini endokrini sustav
tijela), a mi se najčešće bavimo sedam glavnih čakri. Čakre rotiraju,
uvlačeći vibraciju energije u tijelo, točnije u organe, pojačavajući
njihov rad i finu regulaciju.
Preko metabolizma, čista energija duše se transformira u tjelesne
stanice, preko DNK kodova. Fizički prijenos kodova se odvija preko krvi i
limfe, zato je srce sinonim za tijelo, a limfni sustav za imunitet.
Obzirom da je tijelo često puta izloženo usporavanju disanja,
metabolizma, sklada duše i srca, te nepravilnom ritmu srca, unos
energije nesvjesno tražimo u hrani, piću, sexu, poslu, novcu,
materijalnim vrijednostima, i drugim strastvima. To nadalje budi
osjećanja koja nam oduzimaju mir, pojačavaju misli, a um poprima
definiciju nesklada sa životom. Točnije, „Ja jesam život“ i um se ne
uklapaju, jer život nije naviknut na um, već na svijest koja je u svemu
duhovna. Um prati osjećanja, misli i tijelo, a svijest i život su izvan
tijela. Što se uma tiče, on savršeno prati vibraciju enerije, ali ovoga
puta, „Ja jesam život“ nije vječan kao onaj pravi - duhovni. Duhovne
razine su iznad energije. Um nema pojma o životu, njegova zadaća je
voditi energiju, na način kako mu nalažu misli, a misli se bude od
osjećanja. Sve u svemu, um je slijepa ulica po pitanju života. Um za to
nije kriv, nego „Ja jesam život“ koji tek moramo probuditi i spoznati u
sebi, kao jedinu istinu. Nije u moći uma voditi život, to pripada
svijesti - duhovnoj razini, a to je jedino moguće kada nesvjesni um
prevedemo u svjesni um, ili nadsvijest.
Jednostavnost duhovnosti je u tome što se bavi životom, gdje mora
odbaciti osjećanja, misli, ego, emocije i um, a na njihovo mjesto uvodi
svijest - kao vječni život (Duh). Ako sebi i drugima želite život, onda
budite pažljivi, ljubazni i odgovorni prema njihovoj stvarnoj potrebi da
imaju jasan put duše. Kada ste u ljubavi sa svojom dušom, onda
vibraciju prenosite preko aure, do duša srodnika, prijatelja i drugih
ljudi.
Iz svega proizilazi da je u životu tijela najvažnija ljubav, koja se
savršeno uklapa u proces metaboliziranja duše i realiziranja Puta.
BOG, ŽIVOT, SVIJEST....
Nitko od nas ne može zamisliti koliko smo sami sebi značajni,
jedinstveni, najbolji. Upravo je u našem biću sadržano sve što na
svijetu postoji. U nama svijet počinje, traje i nestaje, na
najjednostavniji način. Najbolji liječnik i iscjelitelj je upravo
alkemija vlastitog tijela. Bolje od toga na svijetu ne postoji. Nije
potrebno mnogo promišljati da bi se shvatila suština našeg postojanja.
No i pored svake superiornosti što u suštini jesmo, mnogi se ovoga
trenutka osjećaju nevoljno, bespomoćno, bez radosti i ljubavi, a mnogi
su teško bolesni. Da li je uopće primjereno čovjeku biti u opsegu
negativnosti života, kada je svatko od nas istinski Bog, za koga znamo
da je svemoćan.
Obzirom da smo i dalje živi, postojimo, to znači nismo dovoljno svjesni
svoga bića, vlastite prirode, i svega onoga što spada putu svjetlosti
svakog pojedinca. Mnogo puta moramo ponoviti da život i postojanje
moraju biti u vezi, u ljubavi, u svijesti, jer bez toga kao da ništa
nema smisla. Bez samospoznaje nije moguće osvjetliti vlastiti put i
nastaviti u jedinom ispravnom smjeru, koji je predodređen svemu što
postoji.
Najveći kamen spoticanja je sam Bog ( život, više Ja, svijest ), koji je
uvijek prisutan u nama i oko nas ( jer je to jedino moguće stanje
Apsoluta ), ali mi nismo u svojoj svijesti prisutni u njemu ( sebi samom
).
Što je Bog?
Ako je u tom imenu sadržano sve apsolutno na svijetu, onda mora
postojati prostor u kome se to nalazi. Taj prostor je jedinstvena
cjelina, duhovna suština svijeta, nama poznata kao JEDNO. Obzirom da je
Bog svemoć svijeta, sveprisutan i bez manifestacije, za našu svijest
(koja je nastavak univerzalne kozmičke svijesti), Bog je njjednostavnije
apsolutno prazan prostor cjelog svijeta. Svaki individualiziran život
duše se upravo odvija u tom prostoru. Sve što je manje slobodnog
prostora (duha), u bilo čemu, u našem tijelu i oko nas, osjećamo
tjeskobu. Upravo je feng shui nastao kao jasno viđenje i potreba za
spoznajom prostora, Boga - života (sa značenjem zrak i voda, čime se
svaki život podržava).
Snaga Boga je beskrajni vakuum.
Svaki put kada mislite na Boga (prazan prostor), kada čistite svoje
tijelo od nepotrebnih misli i viškova tijela, kada čistite prostor u
kome živite, jednostavno osjećate zadovoljstvo kroz boľansku ljubav koja
prožima vaše biće.
Ljudi vole komplicirati život, i otuda Bog ne može biti shvaćen na pravi
način, zbog svoje nevjerojatne i apsolutne jednostavnosti.
Bog je izvan objetnivne stvarnosti (materije), i iznad metafizičke
realnosti energije, i nije moguće spoznati njegovu suštinu logičkim
promišljanjem, jer logika pripada pojavnom materijalnom svijetu,
osjećanjima, mislima, egu i umu, koji su na suprotnoj strani svijesti.
Onog trenutka kada uđemo u prazan prostor, imamo mir, prestaje logika i razmišljanje, a otvara se astralno polje svijesti.
Temeljem znanja naša moć prosuđivanja postaje jača, imamo jasniji uvid u sam život i za čim tragamo u samospoznaji.
Svi oni koji žele duhovni rast i ponašati se u skladu s duhovnim
principima, moraju ostaviti po strani sve što je vezano za relativnost.
Svima nama je najpotrebnija istina, sloboda i mir. Sve to mora biti
praćeno osjećanjem volje, radosti i ljubavi. Na putu ka Bogu (životu i
samom sebi), u osjećanjima, sjećanjima, mislima i svijesti moramo jedino
čistiti put čime on postaje osvjetljen. Nije primjereno baviti se
nebitnim stvarima objektivnog života. To nije bježanje od samog sebe,
naprotiv, to je jedini i najkraći put ka nejasnoj i nepoznatoj suštini
vlastite nutrine i bića.
Ljudi se trude biti pametniji od drugih, iznositi svoja viđenja i
iskustva, a u suštini sve to nije potrebno, jer se moramo počistiti u
svakom pogledu, kako bi na kraju zaista dobili prazan prostor, gdje
caruje istina, mir i sloboda.
Uz božju pomoć rođeni smo iz zrna sjemena, postali ono što opažamo, ali
moramo skinuti to ruho (tijelo), i preko individualizirane duše vratiti
život tamo gdje pripada: vječnosti, praznini - Bogu.
Samo jednostavnim shvaćanjem suštine postaćemo mir, život i Bog, što smo
i sada, ali nedovoljno svjesni toga. Logika nam zaista nije potrebna,
jer tragamo za duhovnim vrijednostima. Sve što prati društvenu,
ideološku, religijsku i bilo koju logiku, nije u funkciji života, i tu
moramo praviti razliku.
Pretrpano tijelo je kvarljive prirode, pretvorit će se u otrov i ugušiti
nas, kad-tad. Moramo se čistiti od svega, i to odmah. Ne smijemo gubiti
iz vida značaj našeg tijela, jer je nezaobilazno na putu
samorealizacije, ali moramo učiniti sve da tijelo sazrije i bude
sposobno osloboditi duh, čime se ostvaruje naša svjesnost.
ZNANJE I ŽIVOT
Kroz duhovnost ostvarujemo neophodnu prisutnost u svom biću-životu. Bez
mira, volje i ljubavi, isključujemo sebe iz života, jer je tada
metabolizam nepravilan (metaboliziranje duše u tijelo, preko DNK),
životna sila i protok energije su blokirani. Mi smo i dalje živi, u nama
sve postoji, jedino je potrebno prisustvo daha, ljubavi i duha za
prirodni tok života.
Kroz materijalizam kao neizbježan dio našeg životnog puta, preko
fizičkog tijela, mir je najčešće nemoguć, i tada svi procesi u tijelu i
biću nisu usklađeni. Čakre ne rotiraju, krv je kisela, limfa ne stiže
braniti imuno sustav. Uzbuđeni smo od vlastitih osjećanja i misli, svih
mogućnosti, promjena i odnosa kojima smo izloženi, i koji se mijenjaju
iz trenutka u trenutak. Uz sve to nemamo pravi odgovor u vlastitom
znanju i svijesti. Izloženi smo linearnom vremenu koje nema milosti ni
prema čemu.
Relativnost u svemu ispunjava naše biće i prostor oko nas. Zato je
potrebno poslužiti se duhom i uhvatiti priključak na ono što daje mir,
volju, i ispuniti nas božanskim osjećajem ljubavi. Upravo se radi o
svijesti koja nas direktno spaja s Bogom.
Moramo sebe izgrađivati cjelovito, kroz čisto tijelo, obitelj,
usklađivanjem svojih mogućnosti i potreba s društvenim bićem, imajući u
vidu prioritet vlastitog života.
Ništa na svijetu nije vrednije od nas samih, jer smo preko duše, duha i svijesti, oličenje pravog Boga.
Moramo ostvariti potrebnu životnu zrelost i postaviti se u svemu prirodnim principima.
Sama duhovnost je prirodna, jednostavna i praktična, jer nas isključuje
na razini tijela i uzdiže (uvodi u sebe), ka višoj stvarnosti života, od
onoga što nam se u pojavnom svijetu samo pričinjava.
U svakom slučaju čovjek mora negdje biti. Najbolja je sveprisutnost, a
to možemo lako ostvariti fizičkim rastom i spiritualnim moćima. Za takvo
ponašanje potreban je mir, ljubav, istina i sloboda. Da li to možemo
sebi priuštiti, ili je previše skupo? Na kraju će svaka pogreška biti
zbog vlastitog neznanja.
Urediti život je u svemu jednostavno, jer je vođen kreacijom svijeta,
jedino ga moramo znanjem i sviješću voditi, osvjetljavajući put kojim se
on realizira. Smjenjivanjem dana i noći lako uviđamo da smo preko dana
aktivni, a noću se povlačimo spavati. Noću nema svjetlosti, i ne možemo
nikuda krenuti, ne ulazeći u dublji problem vezan za valove energije.
Život se jedino odvija u sebi, a nikako izvan sebe, kako mnogi vjeruju,
ili svojim ponašanjem prema vanjskim izazovima pokazuju.
Nikada ne smijemo biti zavedeni željama, jer one izviru iz objektivnosti
doživljaja sredine u kojoj živimo, sjećanja, osjećanja, misli, ega,
uma, logikea i neznanja. Naš život je sasvim nešto drugo, i odvija se
dublje, kroz metabolizam, krv, limfu, unutarnje organe i njihovih
funkcija, jednom riječi preko duše i srca (tijela), a to nema nikakve
veze sa ispunjavanjem želja. Mir, dah i duh su svima nama sasvim
dovoljni za prirodni doživljaj života. Sunce, zrak, voda, zemlja i nebo
podržavaju naš život.
Pretjerivanja u hrani, poslu, novcu, seksu i ostalim izazovima, zaista nije potrebno čistom životu.
Zamjenica našeg života mora biti ljubav kao doživljaj i iskustvo
osvjetljenog nam puta. Ona je unutarnja alkemija koja dobija smisao kada
se ogleda u odnosu na vanjski svijet.
Bog se iskazuje kroz svijest i postojanje, a čovjek kroz ljubav i Božanstvo.
Kada spavamo dubljim snom, ili u meditaciji, nemamo nikakvih želja,
mirni smo i život se odvija prirodno, jer je naš put upravo usmjeren ka
mirnom vječnom snu.
No, nismo rođeni samo spavanja radi. Sve naše aktivnosti moraju biti
vođene znanjem i sviješću. Jedino tako možemo očekivati prosperitet.
LOGIKA I ISTINA
Više faza prati čovjeka tijekom fizičkog rasta i osvješćivanja tijela.
Rodimo se bez svijesti, vođeni prirodnom inteligencijom.
Prvi udah zraka uvodi nas u početak dijela života s fizičkim tijelom i disanjem kao elementarnom svijesti.
Početne radnje i odnos prema vanjskom svijetu (sisanje, motorika tijela), preuzima ego, buduća maska i lažno iskustvo svijesti.
Dolazi faza prvih izgovorenih riječi, što ukazuje na buđenje uma koji će pokušati upravljati životom.
Sazrijevanje se produbljuje prema logičkom promišljanju.
Navedene faze osvješćivanja tijela:
-prirodna inteligencija,
-disanje (elementarna svijest),
-ego,
-um i
-logika,
predstavljaju usklađivanje čovjeka s vanjskim svijetom. Tu nedostaje
glavna karika života - usklađivanje i prisustvo u svome biću i svijest o
postojanju.
Um postaje dominantan, što za posljedicu ima fizički doživljaj života i blokiranje buđenja svijesti.
Obzirom da smo bića sa spiritualnim moćima, fizički doživljaj nije
dovoljan za stvaranje uvida o životu i svijetu u kome živimo. S druge
strane, objektivna stvarnost i logika, uvijek su nasuprot istini i
svijesti, maskirano umom.
Princip jednostavnog i prirodnog sazrijevanja i osvješćivanja svakako je
ljubav. Međutim, ljubav se često ne probudi, čime ostajemo uskraćeni za
pravilan rast i životnu ispunjenost. Preko ljubavi najlakše ulazimo u
vlastitu dubinu, gdje osvjetljavamo put ka istini, koja je usredotočenje
na sam život i Božanstvo kao konačni cilj.
Logika isključuje istinu time što se bavi materijalnom analizom, gdje se
previđa ono najbitnije - duhovna stvarnost kao izvor postojanja. Zato
su medicina i druge grane znanosti ograničene.
Kod običnih ljudi je problem probuditi dublju duhovnu stvarnost, jer su
njihova logička promišljanja vezana za osjetila, koja ne mogu osvjetliti
put života.
Jedino kontemplacijom (dubljim promišljanje) i meditacijom, možemo u
svoj život uvesti duhovni sadržaj, koji je kao Apsolut i istinska snaga
praznine vakuuma (bolje tumačenje ne postoji), nevidljiv na fizičkoj
razini. Zato među ljudima nema ljubavi, jer to očekuju od drugih i iz
vanjskog svijeta, umjesto da svoj život vode mirnim ritmom srca i
blaženstvom koje iz toga izvire, kao veza s Božanstvom, u jedino
ispravnoj religioznosti - srca.
Kada dubljim promišljanjem pokušamo uvjeriti um o postojanju više
stvarnosti, ako ga mislima smirimo, on se predaje jer je vezan za
vanjski doživljaj svijeta, a na njegovom mjestu se rađa zametak
svijesti, kao novo iskustvo oslobođeno logikom i materijalnom istinom.
Zbog ograničenosti tijela i materijalne logike, postajemo ovisni o
drugima, ne gradimo dobre odnose, nismo pažljivi, ljubazni i odgovorni,
jer vlastiti život ne podržavamo u sebi, preko duhovnosti, što je jedino
prirodan put stvari.
U stanju smo zadovoljiti se logikom i materijalnom istinom, a to nije cjelovit pristup životu.
BOG JE SVE
Suština apsolutnog stanja - Boga, upravo se definira preko cjeline
prostora svijeta. U odnosu na materiju, Boga zamišljamo kao prazninu i
vakuum prostora svijeta, cjelinu svega kao jedan život, u kome se
odvijaju svi individualizirani životi.
Vjerojatno će mnogima zasmetati opis apsolutnog stanja - Boga kao
prazninu prostora, međutim, ne radi se o bukvalnoj praznini, već o
beskrajnoj sili i duhovnom prostoru svijeta, gdje je Bog vječni život,
materija je u svemu relativna, a energija ima metafizičku realnost.
Ništa se o Bogu, svijetu i životu nije znalo, sve dok čovjek nije
evoluirao, oslobodio duh iz fizičkog tijela, čime je probudio svijest i
povezao se s Bogom. U svijesti čovjeka se očituje svijet kao u ogledalu.
Gdje svijest nije probuđena, o Bogu se skoro ništa nezna, tako da ljudi
ne shvaćaju suštinu vlastitog života u prostoru svijeta. Upravo zbog
neprobuđene svijesti sve izgleda nejasno i misteriozno, a u principu je
najjednostavnije.
Izvor života se znanstveno povezuje s Velikim praskom, gdje se dogodila
najsuptilnija točkica prašine u apsolutnom čistom prostoru Boga, koja je
na račun vakuuma i ubrzanja, stvorila prve valove energije koji se
beskrajno šire, gube na snazi i gustini, čime se otvaraju mogućnosti za
pojavu krupnijih čestica, sve do materije, nebeskih tijela i materijalne
prirode na Zemlji.
Spoznali smo Bog kao svemoć svijeta, sveprisutnog, bez manifestacije, na
neki način neutralnog u svemu. Međutim, sveprisutnost Boga je statički
dio vječnog kozmičkog motora svijeta, u kome materija svojim kretanjem
(rastom i širenjem), stvara indukciju energije, polarnost i dualnost
svega u prostoru. Ono što se jednom pokrenulo, više se ne može
zaustaviti, jedino se širi, sjemenom rađa i umire.
Materiju poznajemo preko naših osjetila i fizičkih zakona koji se izvode
logički i ekzaktno, a za energiju moramo probuditi najdublje slojeve
svijesti, kako bi mogli sagledati njenu metafizičku realnost.
Kretanje materije kroz prostor nazivamo linearno vrijeme, gdje se stvara
4G otpor, starenje i njen poluraspad, što praktički znači kotač života;
od Boga, preko apsolutne istine i energije do materije, a onda preko
duha i svijesti, ponovo ka čistoj energiji, istini, slobodi i Bogu.
Bog je život i vječnost, sam sebi dovoljan, nije svjestan sebe jer je
čista praznina i vakuum, međutim, kada se reflektira preko energije na
materiju, dobija pun smisao u našoj svijesti.
Meditativnim iskustvima, na putu života, prema apsolutnoj istini i
slobodi, ove se tvrdnje o Bogu i energiji lako mogu spoznati.
Bitno je shvatiti da je naše biće, s fizičkim tijelom i dušom, samo
grančica individualiziranog života, u odnosu na JEDNO stablo života -
Boga. Mi smo fizički prisutni u apsolutno čistom prostoru Boga, a vezu
ostvarujemo preko svijesti, ljubavi i vlastite religioznosti u srcu,
koju Božanstvom zovemo.
Naša svjesnost o životu - Bogu, jednostavno nas pročišćuje, ispunjava,
snaži i osvjetljava put kojim realiziramo život. Zbog toga moramo voditi
računa o fizičkom, mentalnom i duhovnom aspektu života, jer su cjelina
našeg bića.
LJUBAV JE ŽIVOT
dualnost : stvoritelj i stvoreno
Kod čovjeka se dualnost iskazuje u svijesti o životu - postojanju. Ne
prihvaćanjem ovog principa, praktički smo slijepi putnici u prostoru i
vremenu života.
Priroda koja nas okružuje, koliko god bila lijepa u našim očima, traži od nas znanje, red i poštivanje svega što život znači.
Ljubav je zaista jednostavna, kao odgovor na Božanstvo, jedino kada smo
svjesni života. Upravo su mnogim ljudima nebitne stvari ispred života, i
naravno, oni nisu u stanju probuditi ljubav u svom srcu. Bez ljubavi ne
možemo biti u stanju prepoznati suštinu života, razdražljivi smo,
prgavi, nezadovoljni, sve nam smeta, jer su naše misli i osjećanja
okrenute prema vanjskom svijetu, koga ne možemo posjedovati. Obzirom da
se život jedino može proživljavati unutar svoga bića, s negativnim
mislima blokiramo sve ono prirodno u nama, i postajemo sve drugo što
nikada nismo željeli.
Tu nedostaje svjesnost o životu, koja se najjednostavnije i prirodno budi preko ljubavi.
Ako vam je teško shvatiti suštinu ljubavi, onda morate znati da se ona
ne dobija iz vana, nego se budi u sebi, kao odgovor prisutnosti u
vlastitom životu i Bogu.
Obzirom da smo bića sa spiritualnim moćima, smiješno je i neprihvatljivo
živjeti zbog hrane, novca, posla, sexa i drugih želja. Najbitnije u
životu je spoznati sebe, sredinu i svijet u kome živimo. Samospoznaja ne
spada u domenu ispunjavanja želja, već se od nas traži osvješćivanje
tijela, u kome duša nailazi na mnoge otpore, krčeći put prema duhu, s
ciljem povratka na Izvor.
Zajednički imenitelj za život je ljubav, koja je skrivena duboko u nama i
upravo čeka zagrljaj s nama samima, a kada će se to dogoditi ovisi od
probuđene svijesti.
Ako netko vjeruje da je život u cjelini kompliciran, nije u pravu,
imajući u vidu činjenicu da nas ljubav u svemu ispunjava, i ništa nije
potrebno probuditi je u srcu, imati je do kraja života i reflektirati je
prema svima i vanjskom svijetu u cjelini. Tek tada ljubav dobija
smisao, a svijest potvrdu života i postojanja.
Kroz samospoznaju zazrijevamo i budimo svijest da je naš život samo
grančica na malo debljoj grani, i tako redom do korjena najvećeg stabla,
što predstavlja drvo jednog života svijeta - Boga. Kada shvatimo
suštinu života, biti će nam jasno da smo u svemu ovisni od Boga, istine,
slobode, energije, duše, tijela i duha, sredine, podneblja i svijeta u
kome živimo.
Proizilazi da smo neprekidnim lancem - kotačem života povezani s cijelim
svijetom. S jedne strane od Izvora - Boga, linijom ljubavi i Božanstva,
a s druge strane od tijela, sredine i podneblja u kojoj živimo, te
cjelog svijeta koji na neki način doprinosi našem životu.
U novije vrijeme puno se piše i govori o hologramskom pristupu životu.
To nije ništa novo, upravo je hologram uvid na stablo jednog života
svijeta - Boga, od čega je svako sjeme i sve se vraća njemu, preko novog
sjemena, oslobađanja duha, itd.
Sve što postoji u prirodi i svijetu, upravo i mi koristimo, preko
elemenata, mineralizacije, vegetacije, neba, atmosfere Zemlje, ali je
ipak čovjek na samom vrhu stabla života - Boga, jer možemo probuditi
svijest i spoznati izvor postojanja (to je sjeme koje se duhom oslobađa
preko svijesti). Druge tvari, biljke i životinje oslobađaju duh na
primitivan način, umiranjem, sagorjevanjem, truljenjem, oksidacijom,
jednom riječi poluraspadom. Međutim i čovjek umire, ali ima spiritualne
moći, mogao bi sebe prosvijetliti i u potpunosti biti svjestan svoga
postojanja, istine i Boga.
PATNJA I ŽIVOT
Lako ćemo se složiti da je na svijetu najvažniji Bog, u smislu jednog
života, stabla, iz koga se rađaju svi individualizirani životi i oblici.
Život je, kao takav, sam sebi dovoljan i svrha. Svaka radost upravo
izvire iz života, koju najbolje doživljavamo kroz probuđeno iskustvo
ljubavi.
Kada netko kaže: „Nemam vremena“ ili „Dosadno mi je“, znači taj
pojedinac, tog trenutka, uopće nije prisutan u sebi, svom životu, niti
je toga svjestan. Ono što slijedi kao nezadovoljstvo, napetost, strah
ili bolest, upravo se javlja kao refleksija kada nismo prisutni u svom
životu. Ne postoji niti jedno zadovoljstvo iz vanjskog svijeta s kojim
se može uporediti život. Nama su poznati ljudi u svijetu koji posjeduju
najveća materijalna bogatstva, mjerena imperijama, ali su nam poznata
njihova ponašanja u smislu svake dominacije nad ljudima, nametanja sile i
svega onoga što nema veze s dobročinstvom, životom, ljubavi i
Božanstvom.
Kako se najlakše možemo povezati sa životom?
Ako ćemo u jednoj riječi sveobuhvatno opisati stanje čovjeka unutar
cjelovitog doživljaja života, onda ćemo uzeti riječ LJUBAV, svima nama
poznatu kroz osobno iskustvo ili najljepšu priču koju čujemo od drugih
ljudi.
Međutim, na temu ljubavi i života, nikada kao sada nismo bili gluhi, kao
da se radi o nečemu što moramo platiti pozamašnom svotom novaca. A
ljubavi je u nama u izobilju, onoliko koliko je beskrajan sam Bog, koga
možemo osjetiti kroz mir i Božanstvo u srcu.
Naravno, sve ovo izgleda poznato, jednostavno, kao da o tome ne trebamo
govoriti, ali i dalje ostajemo zavedeni i ovisni o vanjskim izazovima,
zaboravljajući na život i ljubav prema njemu. Sve mi se više čini da je
život čovjeka prava ironija, imajući u vidu činjenicu ukupnog ponašanja
ljudi, nezadovoljstva, patnje, bolesti, pa i ratovanja.
Možemo li se ikako otrijezniti?
Obzirom da je život duhovne prirode, sada u prolaznoj fazi tijela, gdje
je sve relativno, i samo osvješćivanje je individualno, ne možemo
govoriti o boljitku grupe ljudi, društva i šire zajednice u cjelini.
Duhovnost je osobna stvar mira, ljubavi, istine, svijesti i slobode
svakog pojedinca i tu se ništa neće dogoditi bez dubljeg promišljanja
(kontemplacije) i meditativne prakse, koja se najlakše izvodi sjedeći, a
još je bolje nastaviti je u hodu, bilo kom poslu ili okružju.
Ova priča je u korist onima koji nepotrebno pate, jer se ponašaju kao
ovisnici, a u suštini imaju u sebi božanski život, koga nisu još
svjesni.