VAL - ZNANJE
Portal za razvoj svijesti
- stranice za sporije modemske internet veze -

Početna stranica za sporije modemske veze

Metafizika ( Tekstovi, Val serija Kasiopejci, Kasiopejske transkripte, Pledijski materijal, Ra materijal )

Manipulacije ljudima ( Tekstovi )

Zdravlje i liječenje ( Tekstovi, Ljekovite biljke )

Znanost ( Tekstovi )

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi kolumna 4. dio


ŠTO ZNAMO O 4D

Putem znanja, na umu, možete postići kao da je sve duhovno, a nije. Duhovno se budi od dubinskog proživljavanja.

Istraživači uglavnom iz knjiga saznaju ono što očekuju da će saznati, a potom uočavaju ono nesvjesno na što su upućeni u očekivanju. Jedino je dijete neutralni promatrač, jer još nije izgradilo um.

Muškarac i žena moraju graditi odnos na temelju slobode, istine i ljubavi.

Ljubav je kao pogled očima, ne može se dati niti primiti, samo je vidljiva. Gdje je ljubav, ona pjeva. Ona je osobna razina, preko nje volimo sebe i kreaciju svijeta. Možeš nekoga gledati da te on ne vidi, a možete se oboje gledati. Tako je u ljubavi.

Zbog čega se roditelji i djeca mogu bezuvjetno voljeti?

U kreiranju novog života pošli su od izvora, prostorne dimenzije, i na taj način imaju bezuvjetnu vezu.

Drugi ljudi žive u 4D prostorvremenu, gdje je sve relativno, pa i ljubav, i podložno zubu vremena - starenju, kao generatoru kreacije svijeta. Ljubav se može pokrenuti kada se dovedemo u 2D, na razini duše i srca. Spiritualne moći daju čovjeku mogućnost prevođenja uma iz 4D u višu dimenziju 2D svijesti. Kada spoznamo 4D, znat ćemo sve odgovore kako je nastala priroda, ali je 4D zasigurno dimenzija poluraspada, kao generator, gorivo i hrana za održanjem, jer život dobija pogon kada se materija raspada u vremenu, i time prelazi u vibraciju energije, na putu ka izvoru.

Sve kreće iz jedne točke, to je samo prostor - 1D,

i širi se prema 2D - vibracija energije,

koja prelazi u 3D atomsku strukturu mrtve prirode,

te završava u 4D - život u prostorvremenu.

Iz kristalno čistog Apsolutnog stanja - 1D, zbog prostorvremena, pokreće se vibracija energije, koja gubi na čistoći, snazi i gustini, zbog otpora od 2D, 3D i 4D. Ovaj princip pokreće kreaciju svijeta, od apsolutno čistog do pepela i smrti, stalno u krug spirale.

U svaku stvar, svaki život, ugrađen je dio prostora i dio vremena. Kad spoznamo na koji način je to učinjeno sve ćemo znati i svime ovladati.

Ovladati ćemo prirodnim tkalačkim strojem, kvantnim prirodnim rotatorom tvorbe i moći proizvesti sve što čini i tvori naš svijet prirode - sve što čini sama priroda.

Prostornost ne postoji bez vremenosti niti vremenost bez prostornosti jer je PV povezano s konstantom neistodobne zavisnosti 3,33........ ns/m što je jednako 1/c, tj. kozmološkom konstantom zavisne neistodobnosti - kvantne neodređenosti.

Prostorna vremenost je um i svijest i život i tvar i materija u kojoj (kvantni prostor vremenski rotator tvorbe) je uzrokom svih nivoa tvorbe - relativnim spinovima rotatorske strukture od galaktičkih pa do biomolekularnih, atomskih, nuklearnih, ...

Naš doseg razmišljanja nije 4D na svim procesima, nivoima održanja - nivoima vizualne i osjetne opservibilnosti, jer su i prostornost i vremenost i električnosti, magnetičnosti u uzajamnoj neistodobnoj zavisnosti. Jer četiri poznate (konvencionalne) sile toliko različite i odvojene, ne mogu objasniti svekolike fenomene prirode.

Duhovnost i Božanstvo vas vode kroz život u svim dimenzijama prostorvremena i spiritualne stvarnosti, preko uvida.

Meditirati i baviti se jogom trebaju početnici, a majstori života meditiraju u hodu, i bave se kreativnim stvaralaštvom.

Svi smo vođeni umom, koji nas uvijek drži u nadi, neizvjesnosti ili strahu od vlastitog života.

Čovjek brže stari kada inzistira na prostornovremenskoj dimenziji objektivne stvarnosti. Vitalnost ćete zadržati ako okrenete leđa tom konceptu života, i preko novih znanja, dovedete sebe u višu razinu spiritualne stvarnosti, kada počinje prirodni proces samoiscjeljenja svake boli.

Zub vremena je sve ono što percipira um (nada, neizvjesnost ili strah), zbog prolaznosti života. Toga u svijesti nema, jer je to razina vječnosti života.

Opažanje prostorvremena dolazi od turbulencije naših misli. Kada umirite misli, prestaju osjećaji nesigurnosti od prolaznosti života, i ulazite u novu kvalitetu radosti.

Ako čovjek teško prihvaća duhovnost i Božanstvo, možda će lakše stvoriti uvid u vlastiti život i kreaciju svijeta, kroz novo znanje 4D prostorvremena. Tu će se jasno pokazati da je Duh beskrajna ljudska svijest.


ISTINA O DUHU

Za čovjeka spiritualnih moći, najprirodnije stanje života je probuđena svijest o istini Duha. Vakuum Duha u ljudskom biću savršeno privlači čovjeka, na najsuptilniji način, ali je to moguće uz ljubav, svijest i istinu.

Mnogi znaju reći Duh je svemoguć, zašto nam ne čini samo dobro? Međutim, Duh ne čini nikome ništa, jer je to Apsolut koga jedino možemo biti svjesni.

Apsolutno stanje je ipak apsolutni vakuum, jedina sila svijeta koja ga drži u cjelinu i JEDNO.

Obzirom da se radi o sili iznad svijesti, energije, istine i svjetlosti, moramo je prihvatiti kao pravi PUT naše životne sigurnosti.

U kontekstu učenja, smisao života je osloboditi se materijalnog, preko svijesti i istine o Duhu.

Ništa ne smije biti nametnuto, a svatko mora sam shvatiti suštinu Duha.

Duh se mora voljeti, jer je to jedini način držati s tog puta.

U životu jedino trebate biti svjesni Duha, i time ste njegovu svemoć utjelovili u sebi.

Možemo reći, veza sa Duhom je bezuvjetna ljubav sa sobom i cjelim svijetom. Sve što bi od srca poželjeli i podarili Duhu, u suštini radite sebi. Naravno, Duh ne traži ništa zauzvrat, jer je najveća sila svijeta.

Istina o Duhu se ne može spoznati bez svijesti.

Ako tražite Duh na razini osjetila, misli, ega, i uma, sigurno ga nećete pronaći, jer je Duh moguće spoznati samo do razine apsolutne istine, preko svijesti.

Doživljaj Duha na razini uma je čista iluzija, i to je slučaj mnogih ljudi.

Pravu čaroliju Duha moguće je doživjeti u srcu, i cjelom biću, od najdubljih osjećanja, bezuvjetne ljubavi, istine, svjetlosti i slobode.

Ljudi su veoma podložni iskušenjima koja ih čine griješnim bićima. Zbog toga često puta pate, i mogu stvoriti sebi i drugima dodatnih životnih problema. Životinje instiktom održavaju život i nikada ne mogu počiniti grijeh.

Sa Duhom i u Duhu, svaki pojedinac je spašen u onoj mjeri kolika je njegova probuđebna svijest istine o Duhu, i koliko ljubavi osjeća prema Duhu. Duhovnost uči čovjeka i drži ga podalje od iskušenja, strasti i grijeha.

Ako počinjeni grijeh u umu ima težinu neoprostivog grijeha, čovjek bi mogao sebi učiniti nešto nepromišljeno, u najgorem slučaju, oduzeti sebi život. U tom slučaju bi povrijedio sve bliske ljude. Zbog toga grijeh nije osobna stvar pojedinca, već ima širi smisao.

Duhovnost kao svijest i preventiva, isključuje ponašanje pojedinca koje ga vodi u grijeh. Nitko ne može reći da je imun na iskušenja, ako nije probudio svijest do razine istine o Duhu.

Do sada, duhovnost nije prihvaćena na pravi način, jer u umu ne producira dobitak, koji je čovjeku najvažniji.

Izvorna duhovnost se lako prepoznaje preko ljubavi.

Svi oni koji na razini uma personiliziraju Duh u Gospodinu, dokazuju da nisu blizu svijesti i istini od Duhu. Duh je u čovjeku, njegovoj namjeri, pažnji, ljubaznosti, miru, dobroti, slobodi, ljudskosti.

Ovca nikada ne traži specijalnu zelenu travu, nego u svakoj travi, preko instikta održava život.

Čovjeku je sve dostupno, može smisliti, izmanipulirati, posjedovati, ali to ne znači da je, u materijalnom smislu, čitav svijet njegov. Na duhovnom planu, zaista se osjećate kao da je svijet samo zbog vas.

Zato služi svijest i istina o Duhu, da bi griješnog čovjeka oslobodila poroka.

Svi dobro znamo kada se dobro osjećamo, okupani, mirni, i kada napravimo dobro djelo. Na drugoj strani, gdje vjerujemo uživanju i strastvima, u dubini osjećamo napetost. Početna zadovoljstva od uma, u vezi hrane, sexa, novca, itd., veoma brzo se ispolje u vidu svijesti da se time ipak prlja tijelo.

Pravi doživljaj Duha, Božanstva i religioznosti, jedino je moguć u sebi i od sebe, jer je to potpuno spajanje sa izvorom, kao najbolji sklad srca i duše. Povezivanje sa vanjskim svijetom ide preko uma, i to ne može biti apsolutna istina o Duhu.

Odnosi među ljudima su opterećeni odmjeravanjem znanja na razini umova. Svaki pojedinac posjeduje u svojoj dubini sve što je duhovno, i preko ljubavi, nastoji se svakoga probuditi. Zato u duhovnosti ne postoje bolji i lošiji pojedinci, nego oni koji žive u svjetlosti istine o Duhu, i oni koji još uvijek tumaraju po mraku materijalizma.

Najbolje je kada se o Duhu ne govori, i kada ljubav sama izvire iz naših srca, iskazujući koliko smo bliski sa svjetlošću istine o Duhu.


DA LI VRIJEME POSTOJI

Čovjek još uvijek nije probudio svijest, i zbog toga pripadamo civilizaciji koja još nije završila nesvjesnu evoluciju.

Vođeni Duhom, Apsolutom, prostom formulacijom konstatiramo: VRIJEME NE POSTOJI.

Međutim, iz spoznaje da je Duh u svemu, proizilazi, pored Duha postoji još nešto. Upravo to nešto tiče se dimenzije PROSTORVREMENA.

Duhovni tragači znaju za linearno vrijeme, ali je njima važan sadašnji trenutak, bez vremena, gdje se budi svijest.

Predlažem malo drugačiji pogled na problem postojanja vremena.

Najprije, Duh ne zna za sebe, i ništa na ovom svijetu ne može biti ničije vlasništvo. Znamo da je svijet sadržan u beskrajnoj svijesti čovjeka. Onda je najlakše sve promatrati kroz prizmu svijesti. Naravno da postoji prostor i vrijeme, a to najlakše možemo prihvatiti preko brzine svjetlosti, i povezanosti Sunca, Mjeseca i Zemlje.

Problem svega je u našoj svijesti, koju moramo prilagoditi svim dimenzijama svijeta. To znači, ne moramo sebe silovati i uvlačiti u sadašnji trenutak, ali možemo ubrzati našu svijest, i time biti u rezonanci sa vremenom, a to će biti isti efekat sadašnjeg trenutka.Ako je vrijeme kozmička konstanta 3,33...... ns/m, zamislimo to vrijeme kao zrakoplov koji leti. Sadašnji trenutak ćemo dobiti ako našu svijest uskladimo sa brzinom vremena, i imat ćemo doživljaj sadašnjosti i vječnosti. Rezonanca kozmičkog vremena i naše svijesti, drži nas u vječnosti. Svako odupiranje toj sili, za posljedicu ima tihi raspad tijela, nama poznato starenje. Tako jedino možemo shvatiti zub vremena, i položaj čovjeka u vrtlogu 4D, gdje se jedino može nositi putem svijesti.

Kod meditacije, ponirući u trans, u suštini ostvarujemo isključenje misli i uma, na način vrtloga od koga postajemo priključeni na rezonancu energije. Tada, vrijeme kao da stoji.

Na razini uma je naša očekivana projekcija, koja proizilazi iz osjećanja i misli, i time se isključujemo iz poželjne rezonance uvida.

U životu ništa ne smije biti složenije od udaha i izdaha zraka, jer neće biti shvaćeno.



IZ KUTA DUHOVNOSTI

Istina je fascinantni doživljaj koja se ponaša kao filtar svjetlosti u svakom djeliću beskrajnog prostora. Obzirom da je moguća u prostoru, kod čovjeka, nije na površini kože ili izvan tijela, nego upravo u dubini tijela. Sve što radimo moramo propustiti kroz istinu, i time, na jednostavan način, postajemo duhovni i stvarni. Prihvaćanjem istine stajemo na vlastiti životni put, prema sebi, svojoj stvarnosti i duhu.

Emocije su ekstremna reagiranja na temelju osjećanja. Površinske su, relativno brzo prolaze, ali mogu dovesti čovjeka u stanje nekontroliranog ponašanja, bijesa i gnjeva.

Čovjek ponajviše ima dubinu, koju jedino može spoznati uvođenjem vanjske svjetlosti u taj prostor, do srca i svake stanice. Smisao duhovnosti i spiritualnosti jest upravo u svjetlosti i istini, bez kojih ne može biti ni duha u tijelu. U mraku nutrine tijela nema ničeg izuzev straha, kojeg ćemo se osloboditi osvjetljavanjem tog prostora.

Duhovni okvir čovjeka tiče se stvarnih potreba i mogućnosti tijela.

Preko daha točno znamo koliko je naše tijelo, srce i snaga, usklađeno sa životom, vanjskim svijetom, izvorom energije i duhom.

Proširivanjem duhovnog znanja na putu smo prema radosnoj svjetlosti.

Meditacija se može porediti sa laboratorijom koja ima najbolje alate za detaljno istraživanje uma.

Svi fenomeni su, nesumnjivo, u interakciji i nemoguće je promatrati stvari u vanjskom svijetu bez njihovog mijenjanja. Usmjeravanje pažnje unutra, ka mentalnim procesima, gdje važe iste zakonitosti, je poput znanstvenog pristupa. U oba slučaja mnogobrojni faktori utječu jedni na druge - ali i dimenziju prosvjetljenja.

Ono što donosi mnogobrojne dobrobiti je spoznaja da postoji nepromjenljivi centar - sveprožimajići prostor - koji je svjestan i koji daje apsolutnu dimenziju onome što se dešava. Ovo gledište, koje nećemo pronaći na drugim mjestima, donosi veliku transformaciju. Sa dubljim ulaskom u meditaciju javlja se spoznaja o onome što je izmedju misli, iza njih, o onome što zna misli. Sam ovaj proces je nešto potpuno zadovoljavajuće - bogat i predivan sam po sebi. Tada rastuće iskustvo uma postaje savršeno - neovisno od misli, osjećanja ili bilo čega drugog i donosi iskustvo trajne sigurnosti. Nema drugog objekta ili cilja.

Ono zaista zanimljivo je sam potencijal, koji misli čini mogućim... ta jasnoća koja zna i razumijeva, ta bezgranična suština u kojoj misli, nanovo, nestaju. Sama činjenica da netko posjeduje misli, osjećanja i druge, bezbrojne kvalitete - tu moć, bogastvo i potencijal uma - postepeno postaje važnija od toga da li će misli i osjećanja imati dodatno značenje prijatnog ili neprijatnog.

Metod rada sa umom i promatranje svijeta onakvog kakav jest - ne kao projekciju osobnih nadanja ili strahovanja - jest eksperimentalni pristup.

Istina se, ovdje, spoznaje kao sveprožimajuća i neodvojiva od svih bića. Da bi se to ostvarilo, prakticiranje mora biti neprekidni eksperiment sa umom i voditi ka svjesnosti o njegovom bogastvu i mogućnostima.

Iskustvo ne isključuje intelektualnu razinu, ali je neophodno proživjeti bar neka spiritualna iskustva, jer ako netko pokušava spoznati um bez zrelosti, samo intelektom, gubi suštinu.

Za one, koji nisu umeli prepoznati vanvremenu prirodu promatrača, "praznina" je mogla biti jedino ništavilo. Zato su mnogi, vodjeni ovim ograničenim razumijevanjem, objašnjavali "nirvanu" - najviši cilj, kao dokončanje ili nestanak. To svakako nije tako: samo oslobodjenje je već veličanstveno, a prosvjetljenje je eksplozija radosti, mudrosti i suosjećanja - neuporedivo sa bilo čim.

"Prostor je informacija" - vjerojatno je nabolji način za to, ili "prostor je neispoljena energija", "prostor je potencijal" - ove tri definicije dobro funkcioniraju. Ako usmjerimo pažnju unutra srešćemo jasnu svjesnost. Potom misli, osjećanja ili sjećanja izranjaju i ponovo nestaju u tom prostoru. Vanjski svijet funkcionira na isti način: galaksije nastaju, mijenjaju se, i zatim nestaju u crnim rupama, vjerovatno oslobađajući vodik za sljedeći univerzum.

Da bismo ostvarili odredjena stanja svijesti, možemo koristiti i posebne metode. Medju njima, najdjelotvorniji je rad sa identifikacijom, interakcijom sa muškim ili ženskim, samim ili u uniji, miroljubivim ili zaštitničkim formama koje su određene boje i u rukama drže različite atribute. One utječu na imaginaciju, tok energije kroz tijelo, pa samim tim i na um. Ove meditacione forme izražavaju aspekte naše prosvjetljene prirode, i one pomažu bićima da stupe u dodir sa vlastitom suštinom. Zato nam ova vrsta meditacije omugućava kontakt sa prosvjetljenjem - koje je neodvojivo od nas - i dostizanje iskustva punih potencijala uma.

Slogovi koji se koriste - mantre - dovode energiju u različite centre u tijelu: OM dovodi energiju u glavu, sa A vibrira grlo, HUNG aktivira središte grudi. Pošto su ovi metodi proverljivi, kako za znanstvenike tako i za one koji meditiraju, rezultate razvoja treba tražiti u sebi, umjesto u vanjskom svijetu - gdje se ne nalaze uzroci sreće ili patnje. Sve što doživljavamo nije ništa drugo do um - zato je smisleno baš tu potražiti sreću.

Ako ljudsko biće stavimo u središte onoga što se dešava, mjerila postaju veoma jednostavna. Određena aktivnost se može procjenjivati samo na osnovu toga da li donosi dobrobit drugima ili ne. Donekle, materijalizam je koristan. Materijane stvari, postepeno, oduzimaju energiju i vrijeme - to nije nimalo korisno. Ljudi mogu koristiti izobilje svega, ali ne trebaju posjedovati ništa, jer brige nastaju od posjedovanja.

Bića, čija je suština prostor, proživljavaju bezbrojne živote, sve dok iskustvo moći uma - svjesnost - ne postane dominantnije od svega što se u njemu može pojaviti. Tada možemo izabrati da li ćemo ostati u vanvremenom stanju izvan ega, razvijajući bezgranične uvide i kvalitete uma ili ponovo preuzeti tijelo kako bi pomogli bićima uslovljenog svijeta.

Tibetanci kada kažu "um" obično pokazuju (misle) na srce, dok se mozak smatra mjestom gdje se usklađuju pojedinačne tjelesne funkcije. Možemo vidjeti da u slučajevima transplantacije srca, pohranjene informacije primaoca ostaju, dok osjećanja i sklonosti često teže ka onima koje je posjedovao davalac.

Ipak, sve to ne objašnjava neke stvari: trajanje izuzetno opuštajućeg stanja dubokog sna od 4 do 6 sekundi je neobično - ono obično iznosi oko 90 minuta; mozak ispunjen teta-talasima, koji iz centralnog nervnog sustava izčezavaju do druge godine života; dramatične oscilatorne krive, koje se poklapaju sa onima tokom epileptičnih napada, u trenucima proživljavanja blaženstva u svakoj stanici tijela.

Zanimljivo je da se isti uvidi javljaju bilo da promatramo vanjski svijet kroz teleskope, mikroskope i uređaje koji cjepaju atome, ili unutarnji, kroz meditaciju. "Forma je praznina, praznina je forma. Forma i praznina se ne mogu razdvojiti", ako ništa nije tu - onda je to "prostorna suština" uma; ako se nešto pojavi, bilo izvana ili unutra - to je slobodna igra uma. Činjenica da oba iskustva postoje su beskonačni potencijali ispoljavanja uma.

U svakom slučaju promatrač, ili metod promatranja, utječu na rezultat, promatrač utječe i daje ton svakom iskustvu.

Ovaj svijet, naši životi i sve oko nas je kao san. To je zato što se situacija neprestano mijenja i ništa nije trajno. Ništa ne postoji, niti se može definirati, samo po sebi. Pošto se sve pojavljuje, mijenja i nestaje - cjeli svijet izranja iz promjenjljivih misaonih formi (karme) kao kolektivni san bića. U stanjima duboke meditacije može se iskusiti kako kolektivni ponos uzrokuje pojavu svega čvrstog; kako bijes bića proizvodi sve što je fluidno; da su naše vezanosti i strasti uzrok topline i da je kolektivna ljubomora izvor kretanja nalik vjetru. Sa ovim uvidom neznanje i konfuzija se rastvaraju u prostoru, i umjesto nečega razdvajajućeg postaju ono što sjedinjuje sve. Zato, ne postoji svijet izvan bića koja ga sanjaju, daju mu oblik i doživljavaju ga.

Promatrač mijenja promatrano, pošto je sve dio jedinstvene cjeline. Svaka podjela koja čini subjekat i objekat posebnim i neovisnim etintetima je vještačka. Ipak, pošto nisu spoznala um, bića, u svakom trenutku, preko osjetila dobivaju upravo suprotne informacije - što, kroz šablone, ovu razdjeljenost čini snažnom i trajnom. Potrebne su godine meditacije da bi se ona prevazišla ili znatno oslabila.

Sve dok se igra onog što se dešava ne bude mogla objektivno izmjeriti kao puna radost, ova vrsta uvida, od strane osjetnih bića, može biti potvrđena jedino kroz meditaciju i život. Razlog zbog koga možemo očekivati da su prostor i radost nerazdvojivi, čak i ideja da kako bi u tome uživali, je u tome što su jogini iskusili da spontana radost ima veoma duboki smisao - ljubav i sreću, bezgranično bogastvo koje se riječima ne može opisati i koje, možda nikada, neće biti moguće znanstveno dokazati.

Ako bi psihologija postala dovoljno dobra - bila bi duhovnost. Zapravo, postoji veoma dobra suradnja: psihologija vodi ljude od njihovih loših projekcija do prostora gdje mogu normalno živjeti - a od te točke, duhovnost ih vodi izvan projekcija i ega do spoznaje onoga što zaista jesu.

Moderna psihologija radi sa uobičajenim stanjima uma. U njima se dualnost doživljava kao istinita i vjeruje se da su promjenljiva emocionalna stanja stvarna. Sve dok je tako, ne opaža se svjetlost svjesnosti između i iza misli i osjećanja.

Svakako, u jednom trenutku, kvantitet se pretvara u kvalitet - jedino je iz pozitivnih iskustava moguće buđenje ka oslobađanju ili prosvjetljenju, jer nas ona loša blokiraju i uzrokče patnju. Drugim riječima, um će spontano prepoznati sebe iz stanja unutarnjeg bogatstva i pozitivnih osjećanja - ali nikada iz neuroza i straha. Zato, sve dok netko vjeruje da su promjenljiva iskustva nešto stvarno - pozitivne misli i osjećanja su put. U jednom trenu, narasta svjesnost o onome što stvara i zna misli - nadanja i strahovi se tope - i sva iskustva postaju fantastična jer pokazuju potencijale uma.

Zapadna medicina je odlična za sve ono što zahtjeva brzu reakciju, za akutne bolesti, kirurške intervencije. Pristup Istoka je odličan za kronične bolesti i vraćanje svega u ravnotežu. One su zaista upućene jedna na drugu. Ako netko, na primjer, oboli od kancera savjetovao bih da ga najprije ukloni, pa da potom, sve vrati u ravnotežu pomoću metoda Istoka.

Isto tako se može reći da medicina Istoka radi sa tjelesnom ravnotežom i dugoročnim zdravstvenim stanjem, dok zapadna medicina veoma dobro rješava (zbrinjava) hitne slučajeve.

Linearni način razmišljanja znanstvenika je obično povezan sa izuzetnom motivacijom, i ako bi zamislili prostor kao nešto bez početka, logično je predpostaviti da kada je moguće dokazati jedan "veliki prasak" - sigurno je bilo još bezbroj drugih. Ovo je mesto približavanja duhovnosti, gde se tvrdi da nema nikakvog apsolutnog početka. Prostor je, suštinski, neograničen - ne postoji ništa što bi se moglo dodati njegovoj bezvremenoj suštini. Tako, sve ono što se vezuje za određeno vrijeme i mjesto, ne može biti početak nečemu drugom. Ovaj ciklični, nelinearni model univerzuma, predstavljen u spisu Abidarmakoša, objašnava faze nastajanja i nestajanja univerzuma tokom izuzeno dugih vremenskih perioda nazvanih kalpama.

I koncept paralelnih univerzuma približava se duhovnosti. On pretpostavlja bezbrojne svetove koji izranjaju iz potencijala prostora, i tako, čine relativnim svako ograničavanje bilo čije svjesnosti.

Duhovnost je kao glava i srce a znanost kao ruke, noge i oči. Znanost objašnjava "kako" i ljudima olakšava praktični dio života. Duhovnost pokazuje "zašto" i čini ljude sretnim. On pomaže bićima da žive, umru i da budu ponovo rodjeni bolje.

Ajnštajn je rekao da je budizam jedina religija koja je dosljedan, logičan sistem, koji polazi od iskustva stvarnosti kao cjeline i da zato, između ostalog, može zadovoljiti i standarde znanosti.

Ako postoji nešto što bismo nazvali naukom o umu, gdje um vidi direktno sebe, onda su to učenja "Velikog pečata" i "Velikog savršenstva" - Mahamudra i Maha Ati. Mahamudra ili na tibetanskom Čak Ćen, se podučava ako je nečija početna točka - energija koja se transformira - strast, dok Maha Ati ili na tibetanskom Dzok Ćen, ako je početna točka gnjev. Kada se ove energije svjesno koriste kako bi se spozanala svarnost i um, doseže se prosvetljenje. Ovo su najmoćnija oruđa, koja čine da se prostor iskusi kao radost. Sa ove točke gledišta, svaki univerzum je kozmička šala prostora. Ne postoji ništa fantastičnije i uzbudljivije od iskustva slobodne igre uma, njegovih punih potencijala koji se ispoljavaju kao sveprožimajuća mudrost, spontana radost i aktivno suosjećanje. Duhovnost je put koji vodi do tog iskustva.


ŽIVJETI JEDNOSTAVNO

Obični ljudi danas žive komplicirano u svemu. Postavlja se pitanje da li uopće mogu zamisliti jednostavan način življenja, kada su u svemu izgubili vezu sa vlastitim životom.

Život kao osnov postojanja, nije danas usklađen sa objektivnim životom. Drugim riječima, čovjek ne živi u sebi i za sebe, kao da nije usklađen sam sa sobom.

Postojeće znanje i izgrađeni um ne služe jednostavnosti života. Previše se trošimo u nebitnim životnim stvarima.

Ova priča ima za cilj ukazati na jednostavnost života, to znači takav život postoji i po mjeri je svakog pojedinca i svakog vremena.

Što život čini jednostavnim?

Koliko je umova na planetu, toliko je životnih priča. Međutim, poveznicu svih života čini sama suština. Živjeti suštinski - čovječno, znači upravljati životom u svemu - suštinski.

Naše odrastanje prate osjetila, misli i ego. Preko govora i novih znanja, izgrađuje se um, koji će nas neumorno služiti cjeloga života. Preko uma spajamo fizičko i duhovno postojanje, tijelo i duh, srce i energiju.

Fizički aspekt života je onakav kakav jest, i možemo ga usavršiti preko adekvatnog znanja i uma. Znanje je ipak najvažnije, jer se preko znanja direktno utječe na formiranje uma. Misli se na duhovno znanje, kojim se um priprema za lakše prevođenje u dublje duhovne dimenzije stvarnosti. Znanju još nedostaje iskustvo proživljeno u dubini bića.

Ako možemo samo jedan sat života urediti da nam bude savršen, zašto ne bi uredili i čitav život? To znači, bavimo se nebitnim stvarima, i često puta previdimo što nam je životno najvažnije.

Naš život se odvija unutar tijela, kao cjelina bića, gdje je veoma bitno imati dobar rad unutarnjih organa i njihovih funkcija, kao odnos srca i duše.

U odnosu na naše biće, vanjski svijet je nebitan. A većina ljudi upravo najviše gubi sebe zbog utjecaja iz vanjskog svijeta, i površinskih osjećanja.

Mir u srcu je istina, život i svrha, a ono što je izvan tijela, možemo reći kao da ne postoji. Kada govorimo o dubini srca, onda pod tim podrazumijevamo alkemiju tijela, metabolitičke procese, životnu silu, toplinu, imunitet, volju, radost, zdravlje, životnost.

Većina ljudi najviše razmišlja na temelju osjećanja i emocija.

Intelektualci razmišljaju afirmativno, vezano za struku i društvenu podobnost.

Sve je više onih koji razmišljaju duhovno, suštinski, vezano za istinu, svijest i duh.

Svako znanje nam proširuje vidike, ali nas jedino duhovno znanje može povezati sa suštinom.

Nikada ne mogu biti jednaka znanja o ratovanju i znanja o zdravoj prehrani.

Za razliku od društvenog znanja (političkog, ideološkog, moralnog, religioznog), koje je napor jer nema početak ni kraj, duhovno znanje odiše jednostavnošću, i sa lakoćom se usvaja. Na temelju duhovnog znanja, naš um postaje miran.

Um će nas uvijek voditi putem koji je njemu poznat preko znanja ili osjetila.

Mogućnosti promišljanja su beskrajne, ali što ćemo promišljati, ovisi što dominira percepcijom uma. Ako se oslonimo na osjećanja, onda ćemo zasigurno emotivno reagirati, a cilj života nije ispoljavanje emocija, nego pristojno, mirno ponašanje, uz pažnju i ljubaznost.

Sa običnim znanjem (bilo koja razina stručnosti), um ima bezbroj mogućnosti, i teško je odabrati pravi put.

Duhovno znanje je u svemu usmjereno na suštinu, istinu i sam život (metafora u srcu). Na taj način zabavljamo vlastiti um, koji je neumoran kada je u pitanju akcija (i mir je vid aktivnosti).

Obično znanje nudi čovjeku snalaženje u društvenoj stvarnosti, izvan potreba i mogućnosti bića. I tako se pojedinac troši u svakom pogledu, pred svojim očima, u svome neznanju. Diplome visoko umnih ljudi jesu društveni respect, ali nisu usklađene sa potrebama života.

Samo oni koji duhovno razmišljaju (kontempliraju), znaju kako se um ponaša. U svakom slučaju, kada um dostigne svoj vrhunac, onda sigurno prelazi u svoju suprotnost (princip ogledala, kada objekt - tijelo ostavlja sliku, i ako je ona jasna, čista i sa jakom aurom, može povesti um u duhovne dubine, više dimenzije stvarnosti - subjektivnu svijest).

Svima nam je poznato da se u teškim životnim prilikama najradije želimo povezati sa duhom. To znači da u sebi nosimo duh koji nam se jedino pokazuje kada smo njega svjesni.

Jednostavnost života upravo dolazi od znanja i duha. Kada smo svjesni duha u srcu, onda imamo sve milosti koje izviru iz tog odnosa. Uz duh smo oslobođeni bilo kakvog eksperimentiranja na razini osjetila.

Međutim, moramo sebe izgraditi duhovnim znanjem, da bi uopće mogli prepoznati duh u sebi i drugima.

Samo na taj način ćemo spoznati sebe, vlastitu prirodu, i znati se postaviti prema osjećanjima, egu, pravilno misliti, imati miran i usmjeren um, emotivno biti uravnoteženi, i pravilno se odnositi prema fizičkom, mentalnom i duhovnom aspektu života u sebi.

Danas je duhovno znanje najpotrebnije, kao odgovor kaosu sa kojim se čovječanstvo jedino može nositi, na način prepoznavanja pravih vrijednosti.

Tradicionalno i kulturno samo produbljujemo društvenu zbrku. Kao što smo mnogo puta sami sebi rekli, jedino nam Bog može pomoći.

Vrijeme je da bitno i cool prepoznamo u duhu.

Srce je metafora cjeline bića.

Normalan čovjek bi morao imati potrebno znanje i nikada ne dovoditi vlastito srce u nesklad sa duhom, svojim potrebama i mogućnostima. Tu počinju i završavaju svi problemi čovjeka.


DUHOVNO ZNANJE

Kada bi svi znali ono što neki znaju, jednostavno bi uživali.

Znanje nam daje sigurnost, snagu, moć, i osjećaj da nikada nismo sami.

Djeca i ljudi sa nedovoljnim znanjem, misle svašta, ponajviše na temelju osjećanja, i nisu sigurni u sebe.

Znanje nam služi da bi znali što ćemo misliti, i na koji način ćemo uposliti i voditi vlastiti um. Sa običnim znanjem čovjek je previše emotivan, nemiran, razdražljiv, često bijesan.

Stručno znanje daje čovjeku potrebnu snagu za obavljanje stručnih poslova, čime se on osjeća sigurnije. No i pored sigurnosti od stručnog znanja, i dalje ostaje otvoren problem, jer nikada ne možemo doći do kraja u znanju iz neke oblasti. Ne mogu vam pomoći ni sve knjige najveće knjižnice, ako ne znate za kojom suštinom tragate.

Svako znanje za posljedicu ima usmjeravanje uma, koji se nikada neće smiriti, ako znanje nije bilo cjelovito. Upravo um može biti miran ako ga argumentacijom znanja dovedete u položaj pobjeđenog.

Jedino sa duhovnim znanjem možemo osjećati mir, zadovoljstvo i radost života.

Duhovno znanje je kada si miran i kada ti je sve jasno.

U duhovnom rastu znanje nam služi za kvalitetnije i dublje promišljanje, o istini i duhovnoj suštini svijeta. Od duhovnog znanja nikada ne možemo osjetiti napor, jer sve što idemo dublje prema sebi, svojoj suštini i duhu, čarolija postaje jasnija, zanimljivija, i znanje više nije potrebno. Na određenoj duhovnoj razini, počinje istinsko proživljavanje svega u srcu, kao odgovor na sva površinska osjećanja, emocije i niže razine prosuđivanja. Od tog trenutka znanje kao oruđe, više nije potrebno, jer smo priključeni na univerzalno (apsolutno) kozmičko znanje, preko duha. Na tim (višim dimenzijama stvarnosti), um prelazi u svoju suprotnost, a mi to osjećamo u vidu svjesnosti.

Duh je najveća riznica znanja na svijetu. Znanje nas usmjerava na put prema istini i suštini duha i života. No, i dalje ćemo ostati nepismeni i u mraku, ako ne znamo služiti duhu. Poznato je da mudraci Dalekog Istoka rijetko pišu, a još manje čitaju, iz prostog razloga jer su dosegli duhovnu zrelost, priključeni su na Izvor, i iz njega izvlače sva znanja svijeta. Svjetlost od istine o duhu je najčistija, najjasnija i sveznajuća. Svako naše nepoznavanje istine, automatski nas udaljava od svjetlosti.

U lancu kreacije svijeta, muškarac i žena imaju svoje mjesto.

Ono što znamo........žena rađa fizičko tijelo, a muškrac iz tog tijela oslobađa duh. Tako je zamišljeno kreacijom svijeta.

Što ostaje iza smrti čovjeka?

Za primjer uzimamo prosvjetljno biće koje se više neće inkarnirati. Nakon smrti takvog bića duh je oslobođen, a na fizičkoj razini, također ostaje trag, kroz RELIKVIJE (čista zgusnuta energija od cjelog bića, u vidu sitnog zrna blještavog dijamanta, iz testisa).

U pojavnom, relativnom i materijalnom svijetu čovjek ne može živjeti bez svjetlosti, zato nam je ona u svemu jako potrebna.

Poslije potvrde života od svjetlosti istine, oslobađa se duh, kao simbolizam prevođenja tijela u vječnost. Naravno, živost tijela prati svjetlost, a duh („živi“), kao Apsolut, koji za čovjeka još uvijek znači najveću tajnu svijeta, tamu, mrak, nešto prazno, hladno i vječno.

Važnost duhovnog za čovjeka je što ranije osvjetliti istinu o duhu, čime sam život dobija svu milost vrhovne moći svijeta. Kada pređemo iz svjetlosti (dana i života), u tamu (noći i onostranog), onda to više nema nikakvog značenja za ovozemaljski život.

Duhovno znanje mora čovjeku pojasniti sve ono što nas ostavlja u nedoumici, i tek tada možemo biti mirni.

Drugo pitanje znanja jest sam svijet u kome živimo. Proizilazi, svijet je beskrajan, ali konačan, sfernog oblika, u kome je svaka točka prostora ispunjena nečim što predstavlja neku stvarnost. Sve je to u vezi sa gustinom vibracije energije, njenih valova, i svjetlosti kao konstante značajne za život na Zemlji.

Sve ono što se dešava u hologramu duhovne cjeline i suštine svijeta i našoj svijesti, može biti prebrzo ili presporo, što u konačnici ima doživljaj odstupanja od same vibracije, koju osjećamo u vidu istine i svjetlosti od nje.

Prostor-vrijeme-materija (nematerija) su neodvojiva cjelina, ili 4D, koju najbolje možemo shvatiti kroz sadašnji trenutak, kada kažemo vrijeme ne postoji, jer je tako lakše spoznati 3D.

Ovo je veoma važno što percipiranje svijesti ne ide filmski, nego fragmentalno, preko dvodimenzionalnih slika u prostoru. Tko malo dublje promišlja o višim duhovnim stvarnostima, lako će shvatiti priču.



Pero
Duhovni principi
http://bezuvjetna-ljubav.blog.hr/