Sva divota što nas bez daha ostavlja, sva priroda, sav miris, sve boje i
smiraj, svaki uspjeh i sva ljepota svijeta, počivaju na strpljenju. Jer
za sve to je potrebno vrijeme i povjerenje, potreban je mir u duši i
vjera u procese koji ponekad traju duže od života.
Strpljenje nam treba u sasvim običnoj dnevnoj rutini, u komunikaciji s
djecom, s roditeljima, članovima obitelji, prijateljima, šefom,
nadređenima, podređenima, u koloni na cesti, u redu pred šalterom, a
pogotovo u nekim zahtjevnijim situacijama ili kada se odlučimo krenuti
na put značajnih promjena u vlastitom životu.
Biti strpljiv ne znači biti nezainteresiran ili iz straha od nekih
posljedica ne reagirati na događanja u životu, ne, biti strpljiv znači
vrijedno raditi na ostvarenju dobrog življenja, poštujući svoju i tuđu
osobnost i mišljenje, prirodne zakone i tijek vremena.
Nestrpljenje, s druge strane, je simptom sebičnosti. Nestrpljivi ljudi
vjeruju da oni igraju glavnu ulogu, dok su svi drugi samo prateće
sporedne uloge. To je osobina na koju nitko ne bi trebao biti ponosan,
jer u većini slučajeva odvede u smjeru konflikta, stresa i odustajanja
od najdražih zamisli, krivnje i patnje.
Svi smo sigurno bili svjedoci ponašanja nestrpljiva čovjeka dok, na
primjer, čeka u redu pred nekim šalterom; nervozno se premješta s noge
na nogu pogledavajući na sat, preglasno komentira koliko se tko zadržava
na šalteru, a eto on ima samo nešto kratko obaviti i sve vrijeme
grozničavo traži način da nekako uleti preko reda,…. I često uspije samo
zato što ga se ljudi žele riješiti. Bude im neugodno. Neke od tih
nestrpljivih možemo poslije pronaći malo dalje u nekom kafiću.
Strpljiv čovjek će čekanje doživjeti kao pauzu od dnevnog trčanja,
priliku u kojoj se može sabrati, zahvaliti na danu, na ponovnoj prilici,
presložiti dnevne obveze ili obaviti one važne stvari, koje nikako da
dođu na red jer nisu u kategoriji hitnosti, kao na primjer kratko se
javiti roditeljima ili prijatelju čije mu se ime već danima vrti po
glavi.
Naravno da nije lako biti strpljiv. Nikada nije bilo lako, a pogotovo ne
sada kad se svijet vrti na 78 okretaja, na dohvat ruke su nam razna
instant rješenja i gotovo više nema vremenske i prostorne udaljenosti.
No, naučimo biti strpljivi, uporni, dosljedni, naučimo uspješno nositi
sve prepreke i frustracije, posebno ako smo krenuli na važan životni
put. Događa se naravno da se obeshrabrimo, rastužimo se nad sobom i
želimo odustati. Svatko tko je ikada krenuo na neki važan put koji
zahtjeva vrijeme, izgubio bi nadu u nekom trenutku, osjetio bi sumnju
barem nakratko i htio je odustati. Trebalo je samo podsjeti se zašto je
krenuo, koliko mu je to važno i nestale su sve sumnje za nastavak puta.
Naučimo biti strpljivi sa sobom, sa svojim sumnjama i greškama.
Provjerimo povremeno jeli nam dobar smjer, pa ako utvrdimo da jest, sve
što moramo učiniti je strpljivo nastaviti dalje.
"Naučite umjetnost strpljenja. Disciplinirajte svoje misli kad postanu
zabrinute nad ishodom. Nestrpljenje rađa tjeskobu, strah, obeshrabrenost
i neuspjeh, a strpljenje stvara povjerenje, odlučnost i racionalnu
perspektivu, što na kraju dovodi do uspjeha. " - Brian Adams.
Dvije važne komponente koje su nam potrebne za postignuće boljeg
zdravlja, bolje tjelesne i duhovne spremnosti općenito, su strpljenje i
vrijeme.
Godinama obično ponavljamo iste pogreške, radi kojih nam tijelo stalno
šalje iste pouke u vidu nekih manjih i većih zdravstvenih problema. To
se ponavlja sve dotle dok ne shvatimo da trebamo izabrati drugačije,
donijeti odluku i krenuti u promjenu. No, vrlo brzo se dogodi da smo
frustrirani cijelim protokolom, ozdravljenje nam se ne događa dovoljno
brzo, jer želimo biti dobro sada a ne za nekoliko mjeseci.
Smiješno je misliti na ovaj način. Problemi koje imamo se nisu dogodili
preko noći. Tijelu je potrebno vrijeme da odradi svoj posao i neće
obraćati pozornost na našu opsjednutost kalendarom i nekim vremenskim
okvirima. Ono treba naše strpljenje, a ako nam izgleda da se stvari ne
događaju dovoljno brzo, kriva su samo naša očekivanja.
Neka istraživanja su došla do zaključka da svaka godina bolesti, traži
mjesec dana pažnje i liječenja. Ako smo bili bolesni dva desetljeća tada
dvije godine liječenja ne izgledaju jako puno.
Strpljivi ljudi brže dođu do zdravlja, jer uživaju u svakom trenutku
života, znaju odijeliti važno od nevažnog, strpljenjem otklanjaju
napetost, potiču dobre odnose i slijede prihvaćeni protokol za bolje
življenje, uvažavajući vrijeme.
K tome, nikada nije kasno usvojiti činjenicu da je naša hrana naš lijek i dobrim namirnicama probuditi potencijal našeg tijela.
Nažalost hrana koju kupujemo nema ni minimum prehrambenih vrijednosti
koje bi trebala imati. Zašto? Od Drugog svjetskog rata, pokretanjem
industrijske i poljoprivredne revolucije, tlo je ispražnjeno od većine
minerala, a jaka kemijska gnojiva su usmrtila prirodne mikroorganizme
potrebne u procesu promjene minerala u organske oblike, kako bi ih
tijelo apsorbiralo. Zdravstveni problemi prisutni danas u svijetu su
rezultat dugoročno akumuliranih prehrambenih nedostataka.
Ljudi su svjesni te činjenice i u stalnoj su potrazi za pravom hranom i pravim dodacima prehrani.
Postoje mnoga svjedočanstva o učinkovitosti AFA alge, ali to ne znači da
je otkriven čudesni lijek, nego potvrđuju ono što znamo, da je tijelo
čudo i ako smo spremni priznati i zadovoljiti njegove osnovne potrebe,
na putu smo prema rješavanju tajne zdravog i radosnog života.
No, AFA alga treba naše povjerenje, strpljenje i vrijeme. Čak i onda
kada nam se čini da se ništa ne događa, trebamo znati da ona iza kulisa
vrijedno radi svoj posao.
Dragi ljudi, usvojimo ritam prirode, njena tajna je strpljenje, a ako
smo ipak u nedoumici, prisjetimo se priče o kornjači i zecu. Brzina nije
uvijek garancija za pobjedu, a niti život nije utrka, dobro je kušati
svaki korak.
„Imate samo tri stvari za naučiti: jednostavnost, strpljenje, suosjećanje. To je vaše najveće blago.“ Lao Tzu
Na kraju vam želim zahvaliti na upozorenju na grešku koju sam napravila u
prošlom javljanju. Tako rade prijatelji i zato hvala na ispravci i na
prijateljstvu.
Budimo strpljivi i uživajmo u putovanju!
Ana
Dijelim s vama sjećanje na dan prije osamnaest godina
„kad moja su braća obukla košulje bile,
a dica i ja u crnu.“
/Stih iz moje pjesme posvećene tom danu/
Gubitak oca i supruga je strašan događaj za obitelj, no, na moju sreću
ja nisam imala vremena, niti mogućnosti, prihvatiti ulogu žrtve bez
ikakvog izlaza, radi čega sam neizmjerno zahvalna. Uspravila sam se i
tješeći sebe i djecu krenula dalje.
Teške životne krize ili manja muka i problemi, svi nam govore „ evo sad
ti je prilika, pokaži svoju emocionalnu izdržljivost, pokaži životne
prioritete.“
Pasti u dugotrajan očaj ili se odati raznim porocima i sličnom neredu,
je sebično i bezobrazno prema onima najdražima. Natovariti im se na
njihova ionako preopterećena pleća, zaista je nerazumno.
Svatko ima svoju bol i tugu, ali nije uputno da je svakodnevno servira svijetu.
Naravno, treba priznati da svi jednako ne doživljavamo stvari i da je
netko manje, a netko više otporan. No, vještinu otpornosti možemo
naučiti ako se ne stavimo u bezizlaznu poziciju žrtve, nego zauzmemo
ispravan stav, jer stav nas iznese u bilo kojoj situaciji.
Teško je ne misliti na najgore kada nam se događaju loše stvari i kada
smo suočeni sa nekim lošim vijestima. Obično tada donosimo ekstremne
zaključke.
Ako radi neke sumnje krenemo na pregled, sve dok ne dobijemo rezultate razmišljamo o najgoroj soluciji.
Ako iz bilo kojeg razloga izgubimo posao razmišljamo samo o tome kako više nikada sigurno nećemo raditi.
Mudri ljudi se klone ovakvih razmišljanja, jer ona crpe energiju i vuku
prema dolje, u ništavilo, a svi iz iskustva znamo da se većina najgorih
strahova nikada ne obistini.
Nora Ephron preporučuje da „budemo junakinje svog života.“
Naravno da ne možemo kontrolirati sve što nam se događa u životu, ali kontrolirajmo naš stav prema onome što nam se događa.
Nepredviđeni događaj, tužan ili težak na bilo koji način, uzrokuje da se
u trenutku smrznemo, paraliziramo od straha i neodlučnosti. Tada su nam
potrebni prijatelji da nas podsjete da smo mi ista ona osoba koja se
kroz život nosila sa raznim teškoćama, ona koja je pronalazila mudra
rješenja i koja će na isti način izaći i iz ove teške situacije.
Tjelesno zdravlje nam je tada stup otpornosti. Ako smo prije kriznih
događaja imali zdrave navike, kvalitetno jeli, vježbali, izbjegavali
alkohol i druge poroke, vrlo brzo ćemo se vratiti našim navikama,
naročito vježbanju koje kontrolira kortizol, hormon stresa.
Psihoterapeut Jeffry B.Rubin „Uspjeh je često prepreka za učenje. Kad
sve ide dobro mi i dalje radimo što smo radili, ali mnogo ne napredujemo
kao osoba. Ali kriza, ona nas vodi do napretka.“
Dragi ljudi, svejedno volim jesen. Ni jedno godišnje doba nam ne nosi
toliko poruka. Sve u jednome. S jedne strane nam nudi pune košare blaga
raznoraznog, a s druge polako skida list po list, svlači drveće
ostavljajući ga gola na zimskoj vjetrometini. Sjeta, tuga i radost, ruku
pod ruku, baš kao što je i život. I ni jedno godišnje doba nam ne šalje
tako snažnu poruku bliskosti života i smrti i ni jedno nas toliko
glasno ne upozorava da zahvaljujemo i slavimo život, da živimo dok smo
živi, a ne umiremo bojeći se smrti, jer to je sastavni dio života.
Ugodan vikend!
Ana
Pogled gotovo dječački, riječi blage, nastup nedvosmislen, bez silovanja
trenutka, ali sve toliko jasno dorečeno da ne trpi suprotstavljanje.
Gledajući ga u njegovom prvom nastupu promislila sam „ovaj čovjek ima
neku drugačiju spoznaju“. Idealan pristup svakom problemu, svjestan da
postoji rješenje, postavljao ga je na neku drugu razinu. Bez unutrašnjeg
konflikta, znajući točno svoju ulogu, davao nam se jedinstven i
cjelovit.
„Čovjek postiže takvu pravilnost, a time i više spoznaje, ako svoje
osjećaje, misli i raspoloženja dovede u onakav red kakav je stvorila
priroda, tako da može gledati, slušati, probavljati, disati, govoriti i
tako dalje, u skladu s tim.
Zadovoljstvo s najmanjim što postigne donosi mu mir i opuštenost, koji
sve više ovladaju dušom, što dolazi do izražaja i na vanjskom izgledu.
Pogled oka postaje miran, kretnje sigurne, odluke jasne, a sve ono što
se zove nervozom, odmiče se od takvog čovjeka.“ - Rudolf Steiner
Drevni pisci Talmuda su se pitali: "Tko je moćna osoba?" , na što je
odgovor bio: "Onaj tko može kontrolirati svoje sklonosti i karakterne
osobine.
Kroz sve vrijeme naukovanja unutar nas su dva života, onaj koji živimo i
onaj koji bi željeli živjeti, koji uzrokuju neprestani konflikt.
Suprotstavljajući se jedan drugome truju nas i blokiraju ostvarenje
uloge za koju smo rođeni. Imamo sve darove i talente, sve potencijale za
ostvarenje, ali se nađu uvijek neke nove prepreke koje guše te naše
potencijale.
Stoga je dobro znati da u bilo kojem trenutku, kad u naš život uđu
problemi i veće nesigurnosti, ako imamo snage susresti se s njima „oči u
oči“, uočit ćemo i nove mogućnosti koje s njima idu ruku pod ruku.
Dakle, bez obzira koliko jadni, uplašeni, umorni ili bolesni bili,
koliko izgubljeni, zbunjeni ili očajni postali, koliko usamljeno ili
depresivno se osjećali, za ostvarenje naših potencijala će biti
dovoljno, ako napravimo ono što možemo sa onim što imamo, iz pozicije u
kojoj stvarno jesmo.
„A to prije svega zahtijeva da čovjek bude u dnu duše istinit prema
samome sebi. Ni u čemu se o samom sebi ne smije obmanjivati. Čovjek mora
s unutarnjom istinoljubivošću gledati u lice vlastitim pogreškama,
slabostima, nesposobnostima.
Postoji samo jedan put za otklanjanje vlastitih pogrešaka i slabosti, a taj je: točno ih spoznati.
Sve drijema u ljudskoj duši i može biti probuđeno. I svoj razum i svoj
um čovjek može unaprijediti ako si u miru i spokoju objasni uzroke zašto
je u izvjesnom pogledu slab. Naravno, takva je samospoznaja teška jer
je iskušenje da sami sebe obmanemo neizmjerno.
S blagošću će se u duši uskoro oblikovati i jedna druga osobina: mirno
obraćanje pozornosti na sve tančine duševnog života u okolini uz potpuni
muk vlastitih duševnih pokreta. Ako čovjek to postigne, tada duševni
pokreti njegove okoline djeluju na njega tako da njegova vlastita duša
raste i rastući se grana kao što biljka napreduje na sunčevoj
svjetlosti.“ - Rudolf Steiner
Dragi ljudi, ključevi od svih želja, htjenja i imanja su u nama, koje
doduše obično ne možemo pronaći. A vrijeme nije prepreka od trenutka kad
shvatimo da nikada nije prerano niti prekasno za učiniti prave stvari.
Svjedoci smo koliku golemu vrijednost može dati čovjek za samo šest
mjeseci, ako se ne dvoumi, ne žali niti oklijeva, razmišljajući da možda
nema dovoljno vremena.
Zahvalni smo mu.
Ana
Tužila mi se jedna mlada žena, još od prošle godine, kako ima alergiju
na sunce, pa radi toga mora koristi vrlo skupe kreme sa visokim
zaštitnim faktorom, a svejedno stalno koristi puder da prekrije osipe i
crvenilo po licu i vratu.
Doslovce sam je nagovarala da proba prirodnu kozmetiku Natural being, iz
dva razloga; bila sam sigurna da nije alergična na sunce nego na kemiju
iz krema u kombinaciji sa suncem, a sama sam se uvjerila u blago
djelovanje potpuno prirodnih Natural being proizvoda, koje već dugo
koristim, kao i svi ženski članovi moje obitelji.
Međutim, više je vjerovala poznatim svjetskim markama, iako nije imala neke koristi, dapače.
Nakon skoro godinu dana, moja upornost je urodila plodom. Pred početak
ovog ljeta se ipak odlučila. Uzela je cijelu paletu proizvoda. Tjedan
dana se lice znojilo, ispirala se kemija, a onda je njena koža
zablistala bez alergijskog osipa i bez pudera i tako glatka i sjajna
prošla kroz cijelo ljeto, iako je bilo vrlo vruće i vrlo sunčano.
Tajna lijepe kože ne leži u skupoj nego u prirodnoj kozmetici, a povod
ovoj priči je prilika da uz pogodnosti u listopadu, povoljno kupimo
Natural being proizvode.
No, uz kvalitetnu kozmetiku ne smijemo zaboraviti da je za lijepu kožu
gotovo jednako važno kako se hranimo, jer koža je hologram našeg tijela,
koja sa nevjerojatnom preciznošću u svakom trenutku pokazuje stanje
naše nutrine.
Pa će tako ljepoti kože, zdravlju uopće, pridonijeti detoksikacija.
Potrebno je, bar jednom godišnje, osloboditi tijelo od toksina, loših
bakterija i zalijepljenih naslaga u crijevima, a jesen je pravo vrijeme
za to. Preporučam vam detoksikacijski program Lagani početak koji sadrži
Bifidus, Acidofilus, Enzime i AFA algu.
U listopadu novi članovi mogu dobiti ovaj program za samo 380,00 kuna.
Najvažniji sastojak koji koža treba je voda, a u koži je najveća rezerva
vode. Većina nas cijeli život konzumira suhu hranu i pića ( čaj, kava,
alkohol, šećer i kruh), koja zahtijeva puno vode kako bi se probavila i
isprala iz organizma. Pijmo vodu!
Također, konzumirajmo hranu bogatu vodom, sirovo voće i povrće, a ako ga
moramo skuhati, kuhajmo ga sasvim lagano. Osim vode tijelo će ovim
putem dobiti minerale, vitamine i elemente u tragovima. Ne skrivajmo
posljedice loše prehrane slojevima šminke.
Sva hranjiva potrebna našem tijelu u savršenom odnosu se nalaze u modro zelenim mikro algama, AFA algi.
Jedimo namirnice bogate antioksidantima. Slobodni radikali oštećuju naše
stanice i tkiva što dovodi do preranog starenja, posebno se to vidi na
koži. Jedimo antioksidante; svježe voće i povrće, orahe, sjemenke,
klice, a najsnažniji su u bobičastom voću, kojeg možemo konzumirati
cijelu godinu koristeći Berry power u kojem je brižno pripremljeno 15
vrsta bobičastog voća.
Budimo ljubazni prema svim našim organima, pa tako i našoj koži. Nemojmo
je gušiti kemijom koja se nalazi u kremama i losionima, bez obzira na
poznatu marku i primamljivu ambalažu.
Svaka stanica kože upija i koristi tvari s kojima je tretiramo, što
znači da upija i sintetičke kemikalije često prisutne u sapunima,
losionima, kremama, čak i sintetičkoj odjeći koju nosimo, koji mogu biti
vrlo toksični i iritantni.
Zato je potrebno provjeriti sastojke koji se nalaze u proizvodu kojim se
tretiramo. Imamo li uopće običaj pogledati sastojke u kozmetici koju
koristimo?
Tržište je danas vrlo bogato prirodnim kozmetičkim proizvodima, pa kada
već planiramo potrošiti novac na kozmetiku, potrošimo ga na prirodne
proizvode koji će opravdati potrošeni novac.
Preporučam vam blagu Natural being kozmetiku koja pomaže harmoniji naše
kože, bez agresivnih kemikalija i kompliciranih tretmana. Jednostavna,
prirodna, posebno formulirana sa tri osnovna sastojka, novozelandskim
medom i uljem biljke manuka, prirodnim vitaminom E, najčišćim biljnim
sastojcima.
U paleti proizvoda je sredstvo za čišćenje lica, gel za toniranje, krema
dnevna i noćna, krema za njegu područja oko očiju, kao i krema za ruke i
tijelo. Svi proizvodi su vrlo izdašni, uspostavljaju odličnu
komunikaciju sa kožom, čisteći je prije svega od ranije nakupljene
kemije.
Između ostalih pogodnosti u listopadu imamo priliku za povoljnu kupnju ovih proizvoda.
- Uz tonik i sredstvo za čišćenje dobit ćemo gratis dnevnu kremu,
- Uz noćnu krema dobit ćemo kremu za oko očiju po simboličnoj cijeni.
- A kremu za ruke i tijelo ćemo dobiti gratis uz kupljene 3 AFA alge.
I to je cijeli komplet prirodne kozmetike, koji smo već odavno razmišljali kupiti. Savršeno!
Ponuda traje do kraja mjeseca tako da se možete prezbrojiti, promisliti i
odlučiti napraviti kupovinu na način koji vam najviše odgovara, bilo da
želite postati član i iskoristiti pogodnosti za novog člana, ili želite
kupovati iz posebne ponude, ili pak nešto treće. Na raspolaganju sam za
sva pitanja i sve mogućnosti.
Sva ljubaznost i pažnja prema unutrašnjem i vanjskom tijelu će nam se vratiti dobrim zdravljem, lijepom kožom i veseljem.
Pa neka nam zdravlja i veselja!
Ana
Koliko god bio trivijalan nekakav materijalni poklon, više mu se pažnje
posveti nego lijepoj gesti ili srdačnom pozdravu, čime se kaže „Hvala“
za neko dobročinstvo u potrebi. A zapravo ni ne znamo pravu vrijednost
takvih poklona, ni ne zavirimo u njih, uvjereni da se daju prazni, tek
iz navike.
Takav odnos smo stvorili i prema vrlo vrijednom poklonu, kojeg svako
jutro dobijemo kao naš osobni dar. Novi dan. Umjesto da ga otvorimo i
damo pažnju svakoj sekundi, često mu niti vrpce ne razvežemo, jer
„ionako znamo što je unutra“, uvjereni da je isti kao i onaj jučer.
No, posvetimo li mu pažnju koju zavrjeđuje, osjetit ćemo energiju koja
oblikuje naše želje, misli i osjećaje, osvijestiti buđenje, disanje,
ustajanje, hodanje. Suočit ćemo se sa mogućnosti izbora stava, riječi,
djela i reakcije, svega što oblikuje naš karakter. Prestat ćemo se
skrivati iza iluzije bespomoćnosti i prihvatiti moralnu odgovornost za
vlastiti život.
Nažalost, navikli smo da nam svane novo jutro, iz navike ga uzimamo
zdravo za gotovo što zamagljuje njegov značaj, izostaje „buđenje“, pa
nastavljamo u začaranom krugu navika i stvorenih uvjerenja koje
upravljaju našim životima.
Prije više od 200 godina, dr. Benjamin Franklin je bio u potrazi za
moralnim savršenstvom, kada je shvatio da mu životom upravljaju navike.
Odlučio je promijeniti život na način, da neke od svojih najgorih navika
pretvori u neke od najboljih osobina, jer kako je rekao „naša neto
vrijednost se obično određuje onim što je preostalo kad se od naše dobre
motivacije oduzmu naše loše navike.“ Izumio je cijeli sustav koji mu je
pomagao da se kroz snagu volje riješi loših navika i negativnih
karakternih osobina. I nije išlo lako.
Dvjesto godina poslije, čovjek je u potrazi više nego ikada. Unatoč
naprednih tehnoloških dostignuća i ideja, čini se da je stvoren samo
privid blagostanja i prosperiteta, jer većina ljudi pati. „Borba za
život“ potroši sve vrijeme i sve strpljenje, neosjetljivost je prisutna
na svim razinama, među svim generacijama i prema svem životu planeta.
Svatko je sagradio maksimalni zid oko svoje duše, a druženje s prirodom
sveo na minimalnu razinu. Sve to guši dobre osjećaje, ostavljajući
prazninu u koju se naseljavaju tuga, depresija i bolest.
Kad nas u ovakvom stanju nađu financijske poteškoće i kakve god krize,
osjećaj bespomoćnosti i jada nas vodi u krivnju, u gadan konflikt sa
samim sobom. Caruje nestašica jer obilje nije negdje tamo vani, ono
raste, buja i cvijeta, unutar nas u skladu sa našim osjećajima.
Znamo da možemo imati sve bogatstvo svijeta, ako nemamo ljubavi,
poštovanja i vremena za ljude, za svakog živog stvora, za svaki djelić
prirode, puki smo siromasi.
Izlaz nam blokiraju razni čimbenici, a jedan od značajnih su naše
navike. One dominiraju našim životima i čvrsto se drže čak i onda kada
smo odlučni riješiti se onih loših, a njegovati samo one dobre. Potrebno
je silno strpljenje i snaga volje, ali ako je odluka čvrsta, a cilj
svetinja, ni jedno ni drugo neće nedostajati.
Dobre navike, korisni dnevni rituali, će nam pomoći zadržati unutarnju
ravnotežu, u tijeku smjenjivanja stalnih životnih ciklusa, tako da nas
promjene neće poljuljati nego će obogatiti sve aspekte našeg života.
Dnevni ritual vježbanja, povremeno duboko disanje tijekom dana, dobra
prehrana u mogućem ritmu, njegovanje dobrih odnosa, sve ono što podržava
naše zdravlje i harmoniju, održat će nas u promjenama i prijelazima iz
očekivanog u neočekivano.
"Mi smo ono što uvijek nanovo činimo. Izvrsnost dakle, nije čin nego navika." kaže slavni Aristotel.
Kad bi znali sa potpunom sigurnošću, da će svaka mala stvar koju danas
učinimo biti kasnije prisutna u našoj budućnosti i u budućnosti naših
prijatelja, silan bi trud ulagali na strpljivost, ljubaznost i ljubav i
to bi nam postala navika. Njegujemo li ovakvu naviku, pa usprkos
jurnjavi i problemima, pokažemo svakodnevno ljubav, brigu i suosjećanje
prema svemu što živi, donosimo radost u druge živote, a u naš privlačimo
one lijepe energije ugode koje otvaraju neki novi svijet. Na nama je
samo da posijemo sjeme dobrote.
Neki čovjek je 1784. godine zamolio Benjamina Franklina, da mu posudi
novac. Franklin mu je posudio novac, ali pod uvjetom da mu ga ne vraća,
nego da u nekom trenutku pomogne nekome drugome u potrebi. U 2000-toj
ovo je bio predložak za film „Šalji dalje“, u kojem Haley Joel Osment,
igra dječaka koji je pokrenuo lanac dobrote, nadajući se da će
promijeniti svijet.
Ova priča nam može poslužiti za promišljanje da kod davanja ili primanja
poklona, oni budu sjeme koje će producirati daljnju dobrotu.
Dragi ljudi, dijelimo razmišljanja i saznanja, gradimo dobar odnos,
dodajući mu iz dana u dan sve veću vrijednost, a sve u interesu da se
dobro osjećamo, dobro izgledamo, da se damo svijetu u našem najboljem
izdanju. Nadam se da će nam svaki novi dan biti poticaj da budemo
najsretniji, najzdraviji, sa najvećom energijom, bez obzira na godine
koje nosimo i uvjete u kojima živimo. Da budemo, zapravo, naša najbolja
verzija koju samo zamisliti možemo.
Neka nam strpljenja i ljubavi!
Ana
Bombardirani smo negativnim porukama, slikama, pričama o nasilju, smrti i
razaranju, gubicima, činjenicama o manjku mnogo čega što je čovjeku
potrebno za normalan život. Pustimo li sve to da se nastani unutar nas,
otrovat ćemo se strahom i nemoći, bavit ćemo se idejom prepuštanja,
ništa ne činjenja, pogotovo kad znamo da se u skorije vrijeme ništa
značajno neće promijeniti na bolje.
I upravo zato, koliko god izgledalo suludo i koliko god nam se činilo da
nemamo uporište, bitno je hoćemo li svaki dan započeti i završiti sa
pozitivnim porukama sebi i svijetu, zadržati optimističan um i aktivno
tijelo, stvoriti vlastito mišljenje i stav o svemu što se događa,
trudeći se pronaći odgovor na pitanje „što ja tu mogu učiniti?“.
Ili ćemo zapeti negdje između sa pripadajućim posljedicama. Jer tijelo
reagira na naše misli i vanjske podražaje, a situacije koje u nama
proizvode brigu i strah prepoznaje kao „bori se ili bježi“, pa proizvodi
dodatnu energiju za akciju. Ako akcija izostane, nagomilana nepotrošena
energija ostaje unutar nas, pa ubrzo pištimo kao ekspres lonac i
završimo sa dijagnozom stresa, najblaže rečeno.
Dakle, ne bavimo se time da možemo pronaći neki zaklon i čekati da se,
nekako pomoću nečega, sve riješi. Trebamo se odrediti i biti aktivni.
Sa svih strana pršte razne sugestije, nove informacije i ideje, koje će
nas cimati i ljuljati samo ako ih uzimamo zdravo za gotovo. S toga,
poslušajmo ih umom, srcem, utrobom, uskladimo ih sa našom
jedinstvenosti, obradimo zdravim razumom, stvorimo jasno vlastito
mišljenje i stav.
Zapanjujuće je velik broj ljudi koji svojevoljno prihvaćaju tuđe misli i
stavove, bez ikakve sumnje i preispitivanja. Jeli to iz lijenosti,
nedovoljne zainteresiranosti ili se pak podsvjesno osiguravamo, da u
nekom momentu, ako stvari krenu naopako, možemo uprijeti prstom u onoga
tko je to rekao, tko je krivac?!
A možda je tome razlog što smo od malena naučeni da, bez obzira na naše mišljenje, trebamo prihvatiti stav „stručnjaka“.
I upravo nas se i tretira tako kao da smo nesposobni formirati vlastito
mišljenje. Recimo, kad gledamo bilo kakvu raspravu, političku,
ekonomsku, religijsku, na kraju rasprave dođe stručnjak koji nam objasni
što smo zapravo gledali, servira nam svoje mišljenje i zaključke, tako
da ne dvojimo što o tome sami trebamo misliti, čime se mi uredno dalje
služimo, bez preispitivanja.
Najstrašniji primjer naše indolentnosti je slijepo dopuštanje
liječnicima da nam tijelo pune raznim upitno potrebnim lijekovima, dok
se s naše i njihove strane zanemaruje čudesna mudrost koja prebiva
unutar tog istog tijela.
Čuti sve što nam svijet nudi i tražiti savjet je poželjno i uglavnom
može biti korisno, ali slijepim prihvaćanjem, bez razlučivanja, kršimo
odgovornost prema sebi kao jedinstvenom i veličanstvenom duhovnom biću.
Um bez razlučivanja je poput korijena stabla koje apsorbira sve što
dotakne, pa čak i otrov koji će ga možda ubiti.
Nismo ovdje da igramo na sigurno, a nismo ni roboti koji samo slijede
pravila. Stvoreni smo na sliku i priliku Božju, rođeni za stvaranje,
imamo misiju izraziti našu mudrost, a ne slijepo prihvaćati stajališta
ili doktrine, pa makar kakav stručnjak stajao iza toga.
To ni u kom slučaju ne znači da trebamo zanemariti riječ znanstvenika i
stručnjaka i njihov ogroman doprinos, dapače, samo im treba dozvoliti i
mogućnost pogreške, imajući u vidu faktor čovjek.
Prošli mjesec je New York Times izvijestio da su znanstvenici otkrili za
više od 4.000.000 gena DNK, koje su do sada držali nepotrebnima, da
zapravo igraju ključne uloge u kontroli ponašanja stanica, organa i
drugih tkiva.
Ili banalni primjer promjene mišljenja o važnosti slijepog crijeva, koje
se često znalo usput odstraniti pri nekim operativnim zahvatima.
Mišljenja su da kod velikih probavnih problema, kada sa svim ostalim iz
probavnog sustava odlaze i dobre bakterije i narušava se crijevna flora,
dio bakterija se skloni u slijepo crijevo i kada opasnost prođe nastave
raditi svoj posao.
Dakle, dobro je imati na umu da su znanstvenici smrtni i da u svojoj
predanosti radu neke stvari vjerojatno zaborave. Jer ludo je zapravo
misliti da nas je naš moćni kreator opremio s nečim što nam nije
potrebno.
U svakom slučaju, odnos prema našem tijelu, organima, kao i prema svemu
drugome, bit će u skladu sa našim uvjerenjem, mišljenjem i stavom, ili
ćemo u nedostatku istoga slijepo prihvaćati tuđe sugestije, a kad stvari
krenu naopako imat ćemo zadovoljštinu u tome da znamo tko je kriv.
Dragi ljudi, neka nam je um otvoren za sve sugestije i nove ideje, ali
uradimo svatko svoj domaći, jer upravo sadašnjost treba našu
jedinstvenost, naše mišljenje i naš stav. Krize s kojima se suočavamo,
slom svih dosadašnjih sustava, su evolucijski katalizatori, koji nas
pozivaju na duboke promjene u našoj viziji i vrijednostima, kako bi
dali kvalitetan doprinos promjenama na globalnoj razini.
Napravimo li samo korak, On će napraviti deset, krenemo li na dodatnu milju, On će nam čistiti put, ali ni trenutak ranije.
Zahvalna što mi dozvoljavate da s vama dijelim moja razmišljanja, želim vam lijep dan.
Ana
Suštinsku vrijednost životu daju one male stvari koje nam ostaju kad
odradimo sve planove, sve obaveze, sva moranja. Te male stvari su
životni začini, koje život čine pitkijim i probavljivijim, baš kao i
začini u jelu.
Vrhunski kulinarski stručnjak, kod pripreme jela, vjerojatno koristi
iste osnovne namirnice kao i svi mi drugi, ali njegovo jelo ima sasvim
drugačiji okus. Za taj božanstveni okus su zaslužni začini, toliko bitni
da su često kulinarska tajna.
Naravno, svako jelo je jestivo i nahranit će nas, ali bez začina naše
nepce neće uživati u okusima, a i teže ćemo ga probavljati.
Koliko god je nemoguće napraviti obrok od samih začina, bez osnovnih
namirnica, toliko su neophodni u svakom jelu, radi punine okusa koji mu
daju.
Životni začini imaju gotovo istu svrhu i značenje. Dodajući ih, život
nam dobiva radosnu puninu okusa, a poslovne i druge obaveze se lakše
probavljaju.
Jedan od divnih životnih začina je zajednički obrok sa rodbinom i
prijateljima. Bez obzira koliko smo zauzeti, okupirani obavezama i
terminima, nikada ne bi trebali propustiti priliku za takvo druženje.
Ovako upriličen obrok će nam nahraniti ne samo tijelo nego i dušu.
Ujedno, prilika nam je to da stvorimo još jače veze i bogatija
zajednička sjećanja.
Stoga, pronađimo vrijeme u dnevnom rasporedu i provedimo ga s ljudima
koji obogaćuju naš svijet. I naravno, budimo zahvalni što se imamo, što
smo svi još uvijek tu i iskoristimo danu nam priliku jer sutra, tko
zna.
Život je jednostavan. Prihvatimo li tu jednostavnost, kao i činjenicu da
život nije problem za kojega trebamo naći rješenje, nego čudesna tajna
koju treba živjeti iz trenutka u trenutak, imat ćemo vremena i načina za
sve životne začine.
Budimo potpuno prisutni kod zajedničkog druženja. Prisutnost je jedan od
najvrjednijih darova koji poklanjamo jedni drugima. Ne razmišljajmo o
nečemu što smo radili jučer ili o onome što trebamo raditi sutra.
Potpuna prisutnost će pridonijeti empatiji, radosti druženja i dobroj
atmosferi.
Prihvaćajmo se onakvi kakvi jesmo. Svi drugačiji, jedinstveni, jer
upravo takvi, u tom životnom trenutku, iz nekog bitnog razloga, potrebni
smo jedni drugima. Željni smo priče, govorenja, razgovora, ali ne
zaboravimo i čuti te drage ljude koje volimo. I ne zaboravimo da su oni,
jednako kao i mi, iskra Božje ljubavi.
„Svaki čovjek brine da ga njegov bližnji ne prevari, a onda dođe dan
kada počne brinuti da on sam ne prevari svoga bližnjega. Dalje sve ide
dobro, jer je promijenio svoja kolica za trgovanje u sunčana bojna
kola“.
Ralph Waldo Emerson, 1803-1882 Američki esejist, pjesnik i filozof
Dragi ljudi, bez obzira jesmo li mladi, kao proljeće i ljeto i puni
obećanja i želja, ili ispunjeni mudrim plodovima života kao jesen i
zima, sa neograničenom strašću i radošću, za pitkost i puninu života,
dodajmo začine u našu svakodnevnicu.
Volim vas.
Ana
Ovako neusiljena, prijateljska komunikacija, protkana dobrom energijom,
pomaže da se međusobno ohrabrimo, da se osjećamo jači, sa više
samopouzdanja, da nastojimo uočiti bolje mogućnosti naslanjajući se na
brojne blagoslove koji prebivaju u nama.
Jer dotiču nas razne krize; oporavljamo se od teških bolesti, od ozljeda
ili gubitka, mjesecima ili godinama tražimo posao, mnogi pokušavamo tek
preživjeti, prekinuti neke nasilne odnose. Ukratko, žene i muškarci,
djevojčice i dječaci svih uzrasta, gotovo u svakom kutku svijeta se
suočavaju sa raznim nedaćama, u potrazi za mjestom i načinom kako
izgraditi bolji i uspješniji život.
Prilike nas tako odvedu na neko potpuno „stoto“ mjesto na planeti, gdje
gradimo život u drugim vremenskim i prostornim uvjetima, sa drugim
ljudima, dok je tamo ostala naša obitelj sa svim divnim običajima, bez
čega je, mislili smo, živjeti nemoguće.
Novom životu, kojega tkaju neka druga događanja, neki drugi ljudi i neke
druge navike, dajemo svu našu ljubav i pažnju, dodajemo i neke običaje,
dašak starog doma, no, ne držimo se grčevito i ne utapamo u
nostalgičnom prizivanju prošlog vremena, jer uvažavamo neminovnost
promjene.
"Čovjek je dio cjeline, ograničen u vremenu i prostoru. On doživljava
sebe, svoje misli i osjećaje kao nešto odvojeno od ostatka, što je vrsta
optičke obmane njegove svijesti. Ova zabluda je vrsta zatvora za nas,
ograničava nas na naše osobne želje i ljubav za samo nekoliko osoba
najbližih nama. Naš zadatak mora biti da se oslobodimo tog zatvora,
proširiti naš krug suosjećanja i prihvatiti sva živa bića i cjelinu
prirode u svoj njezinoj ljepoti. Nitko nije u mogućnosti da to postigne u
potpunosti, ali težnja za tim je sama po sebi dio oslobođenja i temelj
za unutarnju sigurnost. " - Albert Einstein
Ne možemo pobjeći činjenici da smo kreatori svog života. Nekome će ta
činjenica biti na sreću, a nekome nažalost. Kako god, sami sa svojim
uvjerenjima i osjećajima stvaramo svoju stvarnost.
Jedan od razarajućih osjećaja je osjećaj odbačenosti od strane društva.
Izaziva tjeskobu i depresiju, odmiče nas od nas samih i usmjerava na
traženje rješenje negdje drugo. K tome, aktivira područje mozga koje
regulira tjelesnu bol i stvaran osjećaj hladnoće, što nas dodatno čini
jadnima. Ovakvi osjećaji posebno veliku štetu čine u hladnim zimskim
danima, jer njihovom razvoju osim hladnoće pogoduje i smanjeno dnevno
svjetlo.
A najpogubnija prisutnost osjećaja odbačenosti i usamljenosti, je u vrijeme blagdana, koji su evo pred vratima.
„Lonely This Christmas; „It’ll be lonely this Christmas, lonely and cold, it’ll be cold so cold, without you to hold’’.
Krivca ili uzrok ovako destruktivnim razmišljanjima o društvenoj odbačenosti, naravno, trebamo tražiti u nama samima.
Razmislimo malo. Kada se jutrom ustanemo bavimo li se mišlju kako ćemo
baš taj dan nekome zagorčiti život, pokazati mu da je gnjida i da nije
poželjan u društvu, ili se bavimo našim dnevnim obavezama, djecom,
roditeljima i sl,
Isto tako kao što se mi ne bavimo tuđim sudbinama, tako se oni drugi ne bavi našom.
Postavlja nam se pitanje zašto imamo osjećaj da nas ljudi ne žele u svom društvu?
Odgovora je sigurno mnogo, ali je važno znati da ih možemo pronaći u nama samima, ako se malo potrudimo.
Možda, na primjer, u nama tinja uvjerenje da nismo dovoljno dobri,
dovoljno zabavni ili dovoljno lijepi, a da bi nas svijet volio imati u
svom društvu. Ovakva razmišljanja potiču pomanjkanje ljubavi prema sebi,
pa se i sami grozimo vlastitog društva. No, kada shvatimo svu našu
vrijednost i jedinstvenost, kad sami počnemo uživat sa sobom i svi drugi
će uživati u našem društvu. Naš stav, naša razmišljanja i uvjerenja
šalju poruku, energetske vibracije koje komuniciraju sa energijama iz
okruženja.
Recept je dakle jednostavan. Promijenimo i izgradimo nova uvjerenja.
Njegujmo se i volimo kao rijedak dragulj i dajmo se svijetu otvorena
srca.
"Mnogi ljudi su zatvorenici vlastitih uvjerenja. Postoje mnoge knjige
koje opisuju različite psihičke poremećaje. Mislim da je stvarno samo
jedan poremećaj: Ja bih to nazvao 'iluzija odvojenosti'. Ako smatrate da
ste odvojeni od izvora svega što je i odvojeni jedni od drugih, imat
ćete sve vrste problema u svom životu. Iluzija odvojenosti daje nam
ideju da nam onaj drugi može naškoditi, a da u isto vrijeme ne naškodimo
sami sebi. Ne možete bombardirati drugu zemlju ako prihvaćate da su ta
djeca vaša djeca. Ne možete donijeti odluku da se uništi prašuma tamo
negdje, ako znate da je šuma dio eko sustava o kojem i vaš život ovisi. "
- Rob Williams
Dragi ljudi, dio smo cjeline i svaki od sedam milijardi ljudi je tu da
nas nečemu pouči, samo ako mi to želimo i ako smo spremni uložiti
dodatan napor u tom smjeru.
No, mi često ni ne vidimo čovjeka ispred nas. U žurbi smo, rutinski
odrađujemo razne poslove i ne primjećujemo ga. A kad bi mu bar uputili
pozdrav i dodali još k tome njegovo ime. Velike li radosti.
Njegujmo stara i gradimo nova poznanstva. Toliko ima mogućnosti
stvaranja dobrih odnosa, pa čak da od potpunog stranca napravimo dobrog
znanca. Otvorenost i iskren interes prema ljudima će izbrisati svaki
osjećaj isključenosti i društvene neprihvaćenosti.
Možda ćemo čak u nekom trenutku pomisliti kako su odjednom ljudi postali
bolji, a samo smo sami promijenili uvjerenje i percepciju.
Trudimo se živjeti bez osuđivanja, dati bez očekivanja i ljubiti bez razloga.
Ana
Roditelji, nastavnici, profesori, svi mi, imamo svetu zadaću osnažiti
našu djecu, tinejdžere, mlade osobe, da se osjećaju sigurno sa visokim
samopoštovanjem, kako bi otkrili svoje vlastite vrijednosti i imali
pripadajući status u svojim domovima, školama i raznim drugim ustanovama
i organizacijama.
Zaklinjemo se primjenjivati sve vrijednosti empatije, dobre komunikacije
i autentičnosti, razne druge alate, koji će im pomoći izgraditi
otpornost na sve izazove s kojima se suočavaju, inspirirati ih da shvate
da su sposobni stvoriti život kakav god žele i ohrabriti ih da slijede
svoje srce i prihvate svoju divnu jedinstvenost, da budu snažni i uporni
na putu učenja i saznanja kako bi otkrili svoje talente i dali svoj
pravi potencijal.
Uspijevamo li kvalitetno odgovoriti zahtjevima ovog najvažnijeg zadatka
koji je pred nas postavljen ili ostajemo zarobljeni između onoga što bi
trebali činiti i onoga što se zaista događa u stvarnosti?
Ovo vrijeme obilježava činjenica da smo na svim razinama i u svim
institucijama, dozvolili da nam financijski strahovi budu prepreka na
putu ostvarenja dobrog življenja. Strah od ne imanja se uvukao u sve
društvene pore, novac daje životu intonaciju, postao je mjera.
Zbornice u školama, koje su osmišljene za konstruktivan razgovor
obrazovnog kadra i pronalazak najboljih rješenja, postala su mjesta
destrukcije, gdje prevladavaju razgovori o plaćama, financijama,
politici, štrajku. Nakon ovakvih tema, u razred se odlazi frustrirano i s
ljutnjom, što naravno ne producira nikome nikakvo dobro.
Gotovo da se ne vidi i ne čuje onaj mladi čovjek radi čije dobrobiti su
sve velebne zgrade i toliki učeni ljudi. Izgleda kao da ne stanuje više
tu.
U hladno kišno jutro, on je u zadimljenom kafiću dupkom punom školaraca,
gdje vlada neko čudno neartikulirano ponašanje. Posljedica je to,
valjda, konflikta trenutne situacije i pravila koja im se od prvog
razreda usađuju u glavu; država ti omogućava školovanje, izostanak sa
nastave, makar i jedan sat, mora itekako biti opravdan, rad je ono što
te čini boljim čovjekom i tako dalje.
Između raznih dosjetki i komentara i salvi smijeha na račun nastavničkog
kadra, čuje se i prijedlog kako bi bilo dobro da i sami štrajkaju kad
bude sat nastavnika, koji nema pojma o svom poslu, pa da mu ne dozvole
ulazak u razred, nego da ga pošalju kući kao što su i njih danas
poslali.
Topli domovi su postali mjesta gdje se uglavnom raspravlja kako platiti,
kako kupiti, a za one male detalje da se čuju njihova srca, stopli
duša, uglavnom se nema ni živaca ni vremena. A djeca su vrlo osjetljiva
na tuđe osjećaje, a posebno na osjećaje boli i ljutnje i to kod svojih
najbližih. Zatvore se tada u sebe, ne žele provocirati i obično ne
izražavaju svoje osjećaje niti potrebe niti želje. Čini im se da je sve
važnije od njih samih i pitaju se kako to da ih nitko ne razumije.
Ništa novo, pa i sami smo se toliko puta u životu tako osjećali. Bez
obzira koliko detaljno pokušavali objasniti što mislimo činilo nam se da
nas nitko ne razumije.
Zapravo, željeli smo da drugi vide stvari onako kako ih sami vidimo, sve
dok nismo naučili da svatko ima svoju jedinstvenu percepciju. To je
odrastanje, a put do tog saznanja je puno lakši uz tihu podršku okoline,
koju trebaju naročito mladi ljudi.
Oni dolaze živjeti svoje pune potencijale, živjeti život pun strasti i
optimizma, trebamo ih osnažiti. Najvažnija podrška i razumijevanje je
prije svega u obitelji, potom u školama i ostalim ustanovama.
Iako je svako dijete rođeno s beskonačnom ljubavi i snažnim
samopoštovanjem, najveća prepreka kvalitetnom razvoju mladog čovjeka je
izostanak samopoštovanja. Tijekom vremena pod kontrolom drugih, ove
vrijednosti počinju opadati, jer im se nametne stav da je važnije kako
ih vide drugi nego što sami misle o sebi.
Sa tako usvojenim stavovima uplove u tinejdžersko doba, kada se javlja
potreba za stvaranjem vlastitog identiteta i nastaju prvi ozbiljniji
konflikti, jer se ne osjećaju dovoljno snažno, dovoljno se ne vole,
misle da nisu dovoljno dobri i nemaju dovoljno samopoštovanja.
A upravo u to vrijeme su pod pritiskom očekivanja svojih roditelja i
društva u cjelini. Nažalost, pravila su takva da se dobar ili loš
postaje samo za djelić postotnog poena, jer cijeli obrazovni sustav je
usmjeren samo na brojke, dok se na najvažniji dio procesa, samo učenje,
gotovo zaboravlja. Djeca se gube, napuštaju talente s kojima su rođeni i
postaju samo bezvoljna karika u postavljenim paradigmama ponašanja.
Samo najhrabriji zadrže svoju autonomnost.
A svijet ne treba 10 posto sretne djece nego bar 90 posto. Nikada kao sada mladi ljudi nisu bili potrebitiji pažnje i podrške.
To su sutrašnje vođe, čelnici, to su ljudi u koje se uzdamo. Njihov
doprinos boljem življenju će biti presudan. Pokušajmo razumjeti ono kroz
što prolaze, kako bi bili u mogućnosti osnažiti ih.
Možda bi pomoglo da se prisjetimo vremena kada smo i sami bili
tinejdžeri, iako su bila sasvim drugačija vremena, ispričajmo svoja
iskustva iz tog doba.
Kako god, zadatak nam je pronaći način i uspostaviti takav odnos da u svakom trenutku čuju našu poruku:
„Ne brini, to je vrijeme odrastanja. Znam da si snažan i možeš sve
iznijeti sam i znam da ćeš nam se dati u svom najboljem izdanju, no, ja
sam uvijek tu, uz tebe, pa ako zatreba osloni se na mene bez obzira ide
li ti dobro ili si negdje zapeo.“
Zagrlimo ih, pošaljimo im našu beskrajnu ljubav, zahvalimo im što su
svojom prisutnošću obogatili naše živote i što nas potiču na učenje dok
tražimo odgovore na mnoga njihova, izgovorena i neizgovorena, pitanja.