Politička ponerologija - naučni studij o prirodi zla

Naučna studija o prirodi zla prilagođenog za političke svrhe

Andrew M. Lobaczewski

Originalni naslov knjige: Political Ponerology - A science on the nature of evil adjusted for political purposes

PREDGOVOR UREDNIKA

Knjiga koja je pred vama, najvjerovatnije je jedna od najvažnijih knjiga koje ste ikad pročitali. U stvari, sasvim sam sigurna u to. Bez obzira na to tko ste, kojeg ste spola i kojoj etničkoj grupi ili nacionalnosti pripadate, vi ste svakako u nekom momentu svog života osjetili na vlastitoj koži dodir ili neumoljivi stisak hladne ruke Zla. Loše stvari se dešavaju dobrim ljudima, to je činjenica.

Što je Zlo? Historijski, pitanje zla je uvjek bilo teološko pitanje. Generacije teologa napisale su čitave biblioteke u pokušaju da opravdaju postojanje jednog Dobrog Boga koji je kreirao nesavršen svijet. Sv. Augustin pravi razliku između “moralnog zla”- misleći na zlo koje ljudi čine po svom izboru, znajući da čine pogrešno i “prirodnog zla,“ misleći na nepogode koje se jednostavno dešavaju - fatalne bolesti, katastrofe poput vulkana, poplava, uragana i sl.
I na kraju, tu je i ono što autor ove knjige, Andrej Lobaczewski, naziva “makrosocijalnim zlom”- zlo toliko veliko da ovladava cijelim nacijama i društvima u ciklusu koji se uvijek iznova ponavlja od drevnih vremena. Historija ljudskog roda, ukoliko je sagledamo objektivno, zaista je grozna stvar.

Bolest i propadanje sudbina su svih ljudi, kako siromašnih, tako i bogatih, kako slobodnih, tako i robova, kako mladih, tako i starih, kako dobrih, tako i zlih ljudi. Ovo se dešava sa takvom nepredvidljivošću i bez ikakvog očiglednog smisla.
Uvijek iznova, čovjek je gledao kako mu usjevi i stoka bivaju uništeni sušom i bolešću. Gledao je kako se oni koje voli muče pod napadom bolesti ili ljudske okrutnosti. Gledao je kako mu se životno dijelo mrvi pod naletom događaja na koje nema nikakvog upliva.

Historija kao znanost kroz svoje različite discipline daje nam pogled na čovječanstvo koji je u suštini gotovo neprihvatljiv. Predatorske migracije gladnih plemena, sva osvajanja i uništavanja kroz prethistoriju, zatim barbarizam srednjeg vijeka, krvoproliće križarskih ratova katoličke Evrope protiv “nevjernika” sa Bliskog Istoka, nevjernika koji su im u stvari braća, užasavajući teror Inkvizicije čija je glad za krvlju ugašena krvlju svetaca i mučenika i na kraju Holokaust i svi genocidi modernog doba. Ratovi, glad i boleštine i dalje haraju svijetom i nisu ništa manje zastrašujući nego nekada. Sad možda i više.

Sve ovo doprinosi osjećaju potpune bespomoćnosti protiv onog što Mircea Eliade naziva - Teror Historije.
Neki će reći, sada je sve to prošlost, čovječanstvo je ušlo u novu fazu, nauka i tehnologija doveli su nas skoro do prestanka svih tih patnji. Većina ljudi vjeruje da čovjek evoluira, da društvo evoluira. Oni vjeruju da sada imamo kontrolu nad svojom okolinom i zlom koje iz nje vreba, ili barem da ćemo to postići kada George Bush i njegovi pijuni napokon dobiju beskrajni rat protiv terorizma. Bilo što što ne ide u prilog ovoj ideji reinterpretira se ili ignorira.

Nauka nam je dala mnogo divnih darova, svemirski program, TV, penicilin, laser, sulfa-preparate i sve ostalo što bi naš život trebalo učiniti lagodnijim. Na žalost, naš život i dalje nije uopće lagodan. U stvari, može se reći da se nikada prije čovječanstvo nije toliko približilo samom rubu svog totalnog uništenja. Ni na personalnom nivou stvari nisu ništa bolje, zrak koji udišemo i voda koju pijemo sistematski se truju. Naša hrana puna je supstanci koje vrlo malo doprinose njenoj hranjivoj vrijednosti ali su zato jako štetne po naše zdravlje. Stres i napetost prihvaćeni su kao normalni aspekti života, iako postoje dokazi da je upravo stres odgovoran za smrt velikog broja ljudi. Ljudi danas gutaju nevjerovatne količine pilula i tableta, pilule za spavanje, pilule da bi se probudili, tablete da bi završili određeni posao, zatim tablete da bi se opustili. Prosječni stanovnik zemlje troši više para na pilule nego na odjeću, hranu, obrazovanje ili bilo koji drugi proizvod odnosno uslugu.
Na društvenom nivou, mržnja, zavist, pohlepa i međuljudske razmirice stalno se uvećavaju. Stopa kriminala raste brže nego populacija. Zajedno sa ratovima, raznim prevratima i političkim čistkama, milioni ljudi diljem svijeta su bez odgovarajuće hrane i krova nad glavom.
Uz sve ovo suše, poplave, glad, bolesti, te ostale prirodne nepogode i dalje uzimaju ogromni danak u životima.

Kada čovjek promatra svoju povijest onakvom kakva stvarno jeste, neumoljivo mu se nameće zaključak da se nalazi u raljama određenog entiteta koji je potpuno indiferentan prema ljudskoj patnji i mukama. Uvijek iznova, iste muke snalaze ljudski rod i ovo se ponavlja iz milenija u milenijum. Totalna količina ljudske patnje je zastrašujuća stvar. Mogli bi pisati do kraja svijeta, dok ne potrošimo okean tinte i brda papira i opet nikada ne bismo do kraja uspjeli opisati ovaj teror. Ovu zvijer nepredvidive katastrofe koja je uvjek bila s nama. Jer otkad ljudsko srce pumpa toplu krv kroz naša krhka tijela koja neopisivom životnom ljepotom žude za svim što je ispravno i puno ljubavi, kezeća, vrebajuća i prikradajuća zvijer nesvjesnog zla se oblizuje u išćekivanju slijedeće gozbe terora i patnje. Od početka vremena, ova misterija ljudskog roda, ovo Kainovo prokletsvo je sa nama. Kroz povjest je uvijek odzvanjao isti vapaj – Moja kazna je isuviše velika!

I tako kada je sagledao svu nelogičnost i jad stanja u kojem se nalazi, drevni čovjek je razvio kosmogoničke teorije ne bi li opravdao svu okrutnost i aberacije te tragičnosti svoje historije. Istina je u pravilu i generalno, da je čovjek sasvim nemoćan kada su u pitanju kosmičke i geološke katastrofe a već dugo postoji uvjerenje da običan čovjek ne može učiniti ništa da spriječi vojne akcije, socijalnu nepravdu, osobne i porodične tragedije kao i svu silu raznih napada na njegovu egzistenciju koji su toliko brojni da je nemoguće ovdje nabrajati sve faktore te sile.

Ovo bi se moglo promijeniti. Knjiga koja je pred vama daće vam mnoge odgovore o zlu našeg svijeta. Ovo nije samo knjiga o makrosocijalnom zlu, ovo je knjiga o zlu koje susrećemo u svakodnevnom životu, jer u suštini ova dva zla i nisu odijeljena jedno od drugog.

Dugotrajna i sistematska akumulacija svakodnevnog zla neizbježno vodi ka Velikom Zlu koje uništava više ljudi negoli bilo koji drugi fenomen na ovom planetu.
Ova knjiga je također i priručnik za preživljavanje, zaista ovo je možda jedna od važnijih knjiga koje ste ikada pročitali. Naravno, osim ako niste psihopata.

Možda ćete se upitati - Kakve veze ima psihopatija sa personalnim ili makrosocijalnim zlom? Gotovo svakakve. Bilo da ste toga svjesni ili ne, vaš život svakoga dana dodiruje neki od aspekata uticaja psihopatije u svijetu. Zahvaljujući ovim saznanjima pružit će vam se prilika da shvatite da u stvari postoji jako puno toga što možemo učiniti u vezi sa socijalnim i makrosocijalnim zlom, a svakako prva stvar koju možemo učiniti jest da počnemo učiti o ovim fenomenima. Poznata uzrečica – „Ono što ne znam ne može me povrijediti“, u slučaju psihopatije i njenih efekata na ovaj svijet sasvim sigurno ne važi, ono što ne znate vas defintivno može povrijediti.

Danas riječ “psihopat” obično priziva u pamćenje sliku serijskog ubojice Dr. Hanibala Lecter-a iz filma Kad jaganjci utihnu. Moram priznati da je to sa mnom bio slučaj. Međutim, ono što nisam znala jest da psihopate mogu izgledati sasvim “normalno” i “kulturno”. Ove lekcije bolno sam naučila na svojoj koži i one su zabilježene na drugim mjestima, ono što je važno jest da su ovo bile možda najvažnije lekcije u mom životu. Lekcije koje su mi omogućile da prevaziđem blokadu koju sam imala u vezi sa percepcijom svijeta koji me okružuje i onih koji ga naseljavaju.
Što se tiče ovih blokada u percepciji, mislim da moram navesti da sam provela 30 godina studirajući psihologiju, historiju, kulturu, religiju, mitove i tzv. „paranormalno“.
Veliki broj godina provela sam baveći se hipnoterapijom i to mi je dalo jako dobar uvid na koji način i na kojem dubokom nivou funkcionira ljudski mozak. Unatoč tom znanju kod mene su postojala jaka uvjerenja, određeni skupovi ideja o ljudskim bićima. Ove ideje bile su sasvim pogrešne, gotovo svetogrdne i na sreću moje istraživanje psihopatije ih je sasvim raspršilo.

Jednom sam čak napisala sljedeće:
“Moja praksa mi je pokazala da velika većina ljudi želi činiti dobro, misliti lijepe misli, iskusiti lijepe stvari i donositi odluke koje vode ka dobrim stvarima i oni to stalno rade. Kada većina ljudi tako postupa - što se onda dovraga događa u ovom svijetu?!”

Priznajem, bila sam naivna. Otkad sam ovo napisala naučila sam puno novih stvari, međutim, čak i tada bila sam svjesna kako naš vlastiti um može biti upotrebljen da bi nas prevario.

Dakle, koja su to bila moja uvjerenja koja su me učinila žrtvom psihopate?
Pretpostavljam, prvo je bilo to što sam iskreno vjerovala da “su svi ljudi u osnovi dobri i da žele činiti dobro, misliti lijepe misli …”
Međutim, vrlo brzo se ispostavilo da ovo nije istina. To sam shvatila ne samo ja, nego i cijela istraživačka grupa i ovo saznanje kao i sve one loše stvari koje su meni (i ostalima meni bliskim) bile učinjene, podstakle su nas da počnemo sa istraživanjem psihološke literature da bismo mogli razumjeti ono što nam se dogodilo.

Ukoliko postoji psihološka teorija koja može objasniti svirepo i nasilno ponašanje, žrtvi takvog ponašanja svakako bi pomoglo da se upozna s tom informacijom, kako ne bi provela veći dio svog života u agoniji duševnog bola i srdžbe. I ponaosob, ako postoji teorija koja bi nam pomogla da shvatimo kakve to riječi i djela mogu premostiti podjele među ljudima, ispraviti nesporazume – takav cilj nam se također učinio vrijednim. I tako smo počeli naš detaljni rad prvo sa temom “narcisoidnosti,” koja nas je zatim odvela do studije o psihopatiji.

Naravno nismo odmah započeli sa dijagnosticiranjem i etiketama. Počeli smo sa pretraživanjem literature kako bismo našli bilo što što bi nam moglo pomoći da shvatimo unutrašnji svijet ljudskog bića, zapravo grupe ljudskih bića. Grupu ljudskih bića, preciznije rečeno - koja je potpuno osakaćena. Bića koja su sasvim drugačija od svega s čim smo se prije susretali. Pronašli smo da su ovakva ljudska bića zastupljena u znatnom broju, i da – sudeći prema najnovijim istraživanjima, oni prouzrokuju mnogo više štete ljudskom društvu, nego bilo koja druga tzv. “mentalna bolest”. Martha Stout, koja je predano radila sa žrtvama psihopata piše:
“Zamislite, ukoliko to ikako možete, nemati savjesti. Niti trunku savjesti, nikakve osjećaje krivnje ili žaljenja, bez obzira šta god da uradite, nikakvog osjećaja za dobrobit nepoznatih ljudi, prijatelja, pa čak i članova familije. Zamislite da vas nikada ne muče osjećaji srama, ni jednog trenutka u životu, bez obzira na to koliko ste sebični, lijeni, štetni za druge ili nemoralni.
Zamislite da vam je koncept odgovornosti potpuno nepoznat, osim kao jedan teret kojeg drugi olako prihvaćaju, kao neke naivne budale.
Ukoliko ste sve ovo uspjeli zamisliti još dodajte svemu i sposobnost da sakrijete od drugih ljudi činjenicu da se vaša psiha znatno razlikuje od njihove. Budući da svatko jednostavno prihvaća da je savjesnost univerzalna pojava među ljudskim bićima, sakrivanje vaše prave prirode ne predstavlja gotovo nikakav problem.

Nema tih osjećaja krivice i sramote koji vas mogu zaustaviti, a drugi vas nikada neće prozvati zbog vaše hladnokrvnosti. Ova ledena krv koja teče u vašim venama je toliko bizarna, toliko strana osobnom iskustvu većine ljudi da će rijetko bilo tko posumnjati kakvi ste vi u stvari.

Nema toga što ne možete učiniti i ova prednost nad ostalim ljudima koje ograničava njihova savjest najčešće ostaje neotkrivena.
Kako biste u tom slučaju živjeli svoj život?
Što ćete uraditi s tom svojom tajnovitom prednosti nad ostalim ljudima?

Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome kakve su vaše želje, budući da svi ljudi nisu isti. Čak i beskrupulozni nisu svi isti. Neki ljudi – bez obzira da li imaju savijest ili ne – preferiraju lagodan život rukovođen inertnošću. Drugi su puni jakih ambicija.
Neki ljudi su briljatni i talentirani, neki su ograničeni i tupavi, a velika većina, bez obzira na to da li imaju savjest ili ne, nalaze se negdje između ove dvije krajnosti. Postoje osobe koje motivira žeđ za krvlju i osobe koje nemaju takvih apetita.

Ukoliko vas ne spriječe silom, nema toga što niste sposobni učiniti.

Ukoliko ste rođeni u pravo vrijeme, imate pristup porodičnom bogatstvu i specijalni talenat za raspirivanje mržnje kod drugih ljudi, vrlo lako možete postići ubistva velikog broja naivnih ljudi. Uz dovoljno novca, ovo možete postići iz daljine, udobno se zavaliti u svoju fotelju i gledati svoje djelo sa zadovoljstvom.

Ludo i zastrašujuće! I istinito – kod otprilike 4% populacije….

Smatra se da su anorektički poremećaji u uzimanju hrane zastupljeni kod otrpilike 3.43% ljudi i ovo se obično smatra epidemijskim proporcijama. Ipak, kao što vidimo, ova brojka je nešto niža nego stopa zastupljenosti psihopata. Teški poremećaji koji se klasificiraju kao šizofrenija javljaju se kod svega 1% populacije, što je jedna četvrtina zastupljenosti psihopatije. Centar za kontrolu bolesti u USA smatra da je zastupljenost raka debelog crijeva “zabrinjavajuće velika”. A zastupljenost ovog oboljenja je 100 puta manja od zastupljenosti antisocijalnog poremećaja ličnosti.

Visoka zastupljenost sociopatije u ljudskom društvu ima jak efekat na sve koji žive na ovoj planeti, čak i na one od nas koji nisu bili klinički traumatizirani. Ovih 4% populacije sisa krv iz naših emotivnih odnosa, naših bankovnih računa, naših postignuća, našeg samopouzdanja, mira na zemlji.

Ipak, većina ljudi ne čini ništa zbog ovog poremećaja, ukoliko i čine, onda je ta akcija ograničena na nasilne psihopate, ubojice, serijske ubojice i masovne ubojice, ljude koji su očigledno prekršili zakon više puta. Obično ih tada osuđujemo na smrt.

Međutim, obično nismo ni svjesni velikog broja nenasilnih socijalnih psihopata među nama, ljudi koji nisu očigledni prekršioci zakona i protiv kojih naš zakonski sistem pruža malo zaštite.
Većina nas ne može ni zamisliti da postoji bilo kakva veza između orkestriranja etničkog genocida npr. i nonšalantnog laganja svom šefu, odnosno, kolegi, ali psihološka povezanost ne samo da je tu, nego je zastrašujuća. Sasvim jednostavno, veza između ova dva naizgled vrlo različita akta je nedostatak unutrašnjih mehanizama koji nas šamaraju (emotivno govoreći) kad god učinimo nešto što vidimo kao nemoralno, neetično, sebično.
Većina nas se osjeća krivim kada pojede posljednji komadić torte sa tanjura, ne možemo niti zamisliti kako bi se osjećali kada bismo metodično i namjerno povređivali druge ljude.

Oni koji uopće nemaju savjesti su zasebna grupa, bez obzira na to da li su ubojstveni tirani ili samo okrutne socijalne štetočine.

Prisustvo ili odsustvo savjesti je duboka ljudska podjela, vjerovatno značajnija nego inteligencija, rasa ili spol.
Ono što razlikuje sociopata koji živi od rada drugih od sociopata koji povremeno opljačka poneku radnju, ili ono što razlikuje sociopata koji je obični ugnjetavač od onog koji je ubojica, nije ništa drugon nego socijalni status, ambicija, intelekt, krvožednost ili jednostavno splet okolnosti, odnosno, prilika.
Ono što razlikuje većinu ovih ljudi od nas je jedna potpuna rupa u njihovoj psihi, tamo gdje bi trebala postojati najrazvijenija od svih ljudskih funkcija.”

Na početku našeg istraživačkog projekta nismo imali na raspolaganju ovu knjigu Dr. Stout-ove. Imali smo, međutim, na raspolaganju djela Roberta Hare-a, Hervey Cleckley-a, Guggenbuhl-Craig-a i drugih. Međutim, ova djela nisu se previše približavala problemu postojanja velike grupe psihopata koji žive među nama i koji nikada ne bivaju uhvaćeni prilikom kršenja zakona. Onih koji ne ubijaju ili ako to i učine, ne bivaju uhvaćeni. Onih koji čine štetu svojoj familiji, poznanicima i strancima.
Već dugo vremena, većina eksperata za mentalno zdravlje zasniva svoje djelovanje na pretpostavci da psihopate dolaze iz siromašnih sredina, iz djetinjstva u kojem su zlostavljani na ovaj ili onaj način. Ova postavka se konačno ozbiljno revidira u posljednje vrijeme. Kao što Lobaczewski ističe u njegovoj knjizi, postoji određena zabuna između Psihopatije i Antisocijalnog Psihološkog Poremećaja ili Sociopatije. Robert Hare naglašava da postoji veliki broj psihopata koji su također i “anti-socijalni”, međutim, postoji i veliki broj onih koji nikada nisu kalasificirani kao anti-socijalni ili sociopate! Drugim riječima oni mogu biti doktori, odvjetnici, sudije, policajci, kongresmeni, predsjednici korporacija koji otimaju od siromašnih i daju bogatima, pa čak i predsjednici država.
Jedan skorašnji rad (Salekin, Trobst, Krioukova, 2004), sugerira da psihopatija postoji u našem društvu čak i u većem broju nego što je to itko ikad mogao zamisliti:

“Psihopatija, prvobitno definirana po Cleckley-u (1941) nije ograničena samo na umješanost u ilegalne aktivnosti već obuhvata i takve karakterne osobine kao što su manipulativnost, neiskrenost, egocentričnost i nedostatak krivice. Ove karakteristike naći ćemo ne samo kod kriminalaca nego i kod supružnika, roditelja, šefova, odvjetnika, političara, da nabrojimo samo neke. Naše istraživanje zastupljenosti psihopatije među akademskom populacijom sugerira da bi možda 5% ili više od ispitivanog uzorka moglo biti karakterizirano kao psihopate, te da velika većina ispitanika pripada muškom rodu (više od 1 na 10 muškaraca, dok je kod žena ta brojka - 1 na 100).

Psihopatija dakle može biti karakterizirana kao ispoljavanje tendencije prema dominaciji i hladnoći. Wiggins (1995) daje sažetak svih prijašnjih raznovrsnih istraživanja u kojem indicira da su takve individue sklone ljutnji i iritaciji, te da jako naginju iskorištavanju drugih. Obično su ovakve osobe arogantne, manipulativne, cinične, egzibicionistički nastrojene, u potrazi za senzacijama, makijavelijanski tipovi, osvetoljubivi i zainteresirani samo za svoju korist.

Dok sebi pridaju ljubav i važnost, smatrajući se visoko vrijednim, drugima ne pridaju tu istu ljubav i status i vide ih kao nedostojne i bezvrijedne. Ovakva karakterizacija je sasvim u skladu sa svim karakteristikama psihopatije koje se obično navode.

Naše istraživanje pokušavalo je odgovoriti na neka osnovna pitanja koja se odnose na strukturu psihopatije u tzv. ne-forenzičkim okolnostima. I tu se vraćamo na Cleckley-ev (1941) originalni naglasak na psihopatiju kao karakternu osobinu ne samo među kriminalcima već i među uspješnim članovima našeg društva.

Ono što smo zaključili je slijedeće:

(a) Psihopatiju indicira kombinacija dominantnih i hladnih interpersonalnih karakteristika
(b) Psihopatija je prisutna u društvu u većoj mjeri nego što se to misli
(c) Psihopatija se rijetko preklapa sa drugim poremećajima ličnosti


Sasvim je jasno da je potrebno sprovesti još mnogo istraživanja da bi se razumjeli faktori koji razlikuju kriminalnog psihopatu od onog koji ne krši zakone.“

Lobaczewski se bavi činjenicom da postoje različiti tipovi psihopata. Jedan tip, koji je možda i najsmrtonosniji od svih jest tzv. esencijalni ili suštinski psihopata. Lobaczewski nam ne daje detaljna uputstva već pokušava dokučiti šta se dešava unutar samog psihopate.
Martha Stout smatra da se psihopate, kao i bilo tko drugi rađaju sa osnovnim željama, stremljenjima, sviđanjima i nesviđanjima, što objašnjava zašto su neki od njih liječnici ili predsjednici, dok su drugi sitni lopovi ili silovatelji.

“Omiljen”, “Šarmantan”, “Inteligentan”, “Britak”, “Impresivan”, “Izaziva pouzdanje”, “Veliki uspjeh kod dama” – ovako Cleckley opisuje većinu svojih subjekata istraživanja u knjizi Maska Razumnosti. Izgleda unatoč tome što većina njihovih djela svjedoči o neodgovornosti i destruktivnosti, psihopate često imaju veliki broj kvaliteta poželjnih kod normalnih ljudi.
Njihovo glatko samopouzdanje funkcionira kao jedan natprirodni magnet za normalne ljude koji čitaju knjige za jačanje svog samopouzdanja ili traže pomoć psihologa da bi bili sposobni za neopterećenu interakciju s drugim ljudima. Psihopat za razliku od njih, nikad ne pati od neuroza, ne sumnja u sebe, nikad ne osjeća duševnu bol i tako liči na ono što “normalni” ljudi žele biti. Čak i kada nisu previše aktivni, psihopate su uvijek “magnet za žene”.

Cleckley-eva početna hipoteza je da psihopat pati od dubokog i neizlječivog afektivnog defekta. Ukoliko zaista bilo što osjeća, onda su to emocije najpovršnije vrste.
U stanju je učiniti što god želi, rukovođen najobičnijim hirom, zato što ga posljedice tog istog čina koje bi ispunile običnog čovjeka sramotom, samo-prezirom i neugodnošću, nikada ne muče.

Cleckely smatra da je psihopatija prilično raširena u društvu. Njegovi slučajevi uključuju primjere psihopata koji generalno funkcioniraju normalno u društvu kao businessman-i, liječnici, pa čak i psihijatri.
Danas neki istraživači vide kriminalnu psihopatiju koja se često smatra anti-socijalnim poremećajem ličnosti, kao jedan ekstrem posebnog tipa ličnosti. Smatram da je puno korisnije karakterizirati kriminalne psihopate kao “neuspješne psihopate“.

Jedan istraživač, Alan Harrington, ide toliko daleko da tvrdi da je psihopat novi tip čovjeka kojeg su iznjedrili pritisci modernog života.
Naravno, prevaranti i hoštapleri su uvjek postojali ali u prošlosti glavna preokupacija je bila usmjerene a na identifikaciju neuspješnih a nikad na identifikaciju psihopata. Sada se to promijenilo. Sada nam prijeti super–sofisticirana moderna varalica koja zna što radi, i radi to tako dobro da nitko ni ne primjeti. Da, psihopate vole svijet biznisa.

“Distanciran od drugih, hladno je vidio njihove strahove i želje te ih je manipulirao kako je htio. Takav čovjek ne mora završiti u zatvoru. Umjesto da ubija druge on može postati tajkun koji će ubijati druge kompanije, otpuštati ljude umjesto da ih ubija, komadati njihove funkcije umjesto njihovih tijela.
Posljedice biznis-kriminaliteta na obične ljude su šokantne. Kriminolog George Bennett kaže: ’Ova vrsta kriminala čini 30% svih slučajeva, više nego bilo koja druga posebna kategorija.’

Poenta je u tome da, po svemu sudeći, novu masku trezvenosti za psihopatu podjednako predstavlja trodijelno business-odjelo, isto kao i razbojnička maska i pištolj. Harington kaže: ’Danas imamo psihopatu u viđenim krugovima, on više nije gubitnik.’ On citira Williama Krasnera, kada kaže: ’Psihopate jako dobro prolaze u beskrupuloznim poslovima prodaje jer za njih predstavlja posebno zadovoljstvo izvuči se sa takvim nečim, a nemaju nikakvu savjest u vezi sa svojim klijentima’. Naše društvo koje postaje sve više materijalističko, te je „uspjeh po bilo koju cijenu“, postala krilatica mnogih businessmen-a. Tipični psihopat cvijeta u ovakvoj okolini i obično je viđen kao “business-heroj“.

Nasuprot tome, studija “ambulatornih psihopata“ ili onog što zovemo „Psihopat iz vašeg dvorišta,“ jedva da je i započeta.
Vrlo malo se zna o sub-kriminalnim psihopatama. Neki istraživači smatraju da je važno studirati psihopatiju ne kao patološku kategoriju, nego kao generalnu karakteristiku ličnosti u društvu kao cijelini. Drugim riječima, psihopatija se sve više priznaje kao manje više različit tip čovjeka.
Cleckley u stvari sugerira da su psihopate ljudi u svakom pogledu, osim jednog - nedostaje im duša. I ovo ih čini vrlo efikasnim mašinama. Takve mašine mogu pisati skolastičke radove, imitirati riječi emocija ali s vremenom postane jasno da njihove riječi ne prate njihova djela. Radi se o tipu ljudi koji npr. tvrdi da je potpuno skrhan žalošću a onda odu na neku zabavu da bi “zaboravili“. Problem je što oni zaista i zaborave.
Budući da su vrlo efikasne mašine, poput kompjutora oni mogu vršiti veoma kompleksne radnje koje će od drugih izmamiti potporu koja im je potrebna. Na ovaj način, većina psihopata se popne veoma visoko u životu. Tek s vremenom, njihovi suradnici počnu shvaćati da se oni penju ljestvicom uspjeha nemilosrdno gazeći prava drugih. “Čak i kada su potpuno indiferentni prema pravima i interesima svojih suradnika , oni su kod drugih sposobni izazvati povjerenje i pouzdanje“.

Psihopat ne vidi nikakvu grešku u svojoj psihi ili neki razlog za promjenu.

Lobaczewski se bavi problemom psihopatije i njenog znatnog doprinosa makrosocijalnom zlu. Njenoj sposobnosti da se ponaša kao jedna siva eminencija u pozadini osnovne strukture našeg društva. Ono što je vrlo važno je činjenica da ovakav jak utjecaj dolazi od relativno malog dijela čovječanstva. Preostalih 90% ljudskih bića nisu psihopate.
A ovih 90 % ljudi dobro znaju da nešto nije u redu! Problem je što jednostavno ne mogu to jasno identificirati, ne mogu točno naslutiti o čemu se radi. I zato što to nisu u stanju, oni misle da ne mogu ništa učiniti u vezi s tim, da je to jednostavno tako i da je to možda način kojim bog kažnjava ljude.

Ono što se u stvari zaista događa, kako će nam Lobaczewski opisati u ovoj knjizi, to je da psihopate, kao virulentni patogeni organizmi unutar tijela, napadaju tamo gdje smo najslabiji i cijelo društvo biva gurnuto u situacije koje neizbježno dovode do tragedije i užasa velikih razmjera.

Film Matriks, dodirnuo je mnoge baš zbog toga što daje primjer mehanističke klopke u kojoj se ljudi mogu naći zarobljeni, klopke iz koje je nemoguće pobjeći, zbog toga jer misle da svatko iz njihove okoline mora biti isti kao i oni – emotivno, spiritualno ili u bilo kojem drugom pogledu. I to samo zato što neko “izgleda kao čovjek“.

Robert Canup u svom radu Socijalno Sposobni Psihopata, daje nam primjer kako psihopate imaju utjecaj na preostali dio ljudskog društva, navodeći tzv. ‚legalni argument’. Legalni Argument je temelj našeg društva. Uvjereni smo da je nešto sofisticirani princip društvene pravde. A to nešto je u stvari jedan veoma lukavi trik nametnut normalnim ljudima od strane psihopata, kako bi ih bolje kontrolirali.
Razmislite malo o tome: Legalni argument zasniva se na principu da je onaj tko je najspretniji u korištenju pravne strukture s ciljem da bi ljude uvjerio u nešto, istovremeno i onaj kome vjerujemo. Ovaj ’legalni argument’ je postepeno nametnut kao dio naše kulture i kada on napadne naše privatne živote, mi nismo ni svjesni dinamike koja se ovdje dešava. Evo o čemu se tu zapravo radi.

Ljudska bića su naviknuta smatrati da i druga ljudska bića – u najmanju ruku - nastoje činiti ispravne stvari, “biti dobri, pošteni i pravični”. I tako, vrlo često niti ne zastanemo da bismo se upitali da li je osoba koja je ušla u naš život zaista “dobar čovjek”. Kada dođe do sukoba, automatski preuzimamo gore spomenuti ‘legalni argument’ i podrazumjevamo da je u bilo kojem konfliktu jedna strana djelimično u pravu, na jedan način, kao što je i druga strana djelimično u pravu, na drugi način. Podrazumjevamo da možemo formirati mišljenje koja je strana uglavnom u pravu a koja uglavnom u krivu. Zbog naše naviknutosti na norme ‘legalnog argumenta,’ čim dođe do nekog konflikta, automatski ćemo pretpostaviti da istina leži negdje između dvije zavađene strane.
Ovdje bi nam moglo pomoći malo matematičke logike.
Pretpostavićemo da je u razmirici jedna strana nevina, poštena i da govori istinu. Sasvim je očevidno da laganje ne čini ništa dobro nevinoj osobi. Koje laži nevina osoba može izgovoriti u tom slučaju? Jedina mogućnost je da prizna da je nešto učinila .

S druge strane, za onoga tko je kriv laganje može donjeti samo korist. On može izjaviti da ‚nešto nije učinio’ i optužiti drugoga za takvo djelo. Kada dobar lažov majstorski izvrne istinu, nevina osoba će izgledati jako loše, naručito ukoliko je nevina osoba poštena i priznaje svoje greške.
Osnovna pretpostavka da istina leži negdje u sredini između dvije zavađene strane, u stvari, uvijek daje prednost strani koja laže. Ovo neminovno rezultira prednošću na strani onih koji lažu, odnosno, psihopata. A sam čin davanja svjedočanstva pod prisegom nije ništa drugo nego farsa. Ukoliko je osoba lažov, ništa joj neće značiti prisega da će govoriti istinu. S druge strane prisega ima snažan efekt na iskrene svjedoke.
I opet, prednost je na strani lažljivca.

Dakle osnovna postavka je da psihopate imaju jasnu prednost nad ljudskim bićima sa razvijenom savješću i osjećajima. Izgleda da su savjest i osjećaji povezani sa apstraktnim konceptima ’budućnosti’ i ’drugih’. Ovdje se, u stvari, radi o ‘prostorno-vremenskim’ konceptima. Možemo osjećati strah, saosjećanje, tugu, itd. zato što smo u stanju zamišljati apstraktne koncepte, zamišljati budućnost na osnovu naših vlastitih iskustava iz prošlosti, kao što možemo zamišljati ‘koncepte događaja’ na milion različitih načina. Možemo sebe vidjeti u tim zamišljenim događajima iako su oni izvan nas i to u nama izaziva određene osjećaje. Ne možemo učiniti nešto što će nekog povrijediti, zato što možemo zamisliti kako bi bilo da to netko učini nama, tj. kako bismo se mi tada osjećali. Drugim riječima, u stanju smo se sa drugim individuama identificirati ne samo prostorno (nego i u vremenu).

Izgleda da psihopate ovo nisu u stanju. Za njih je ’zamišljanje’ u smislu povezivanja slika između sebe i drugih nemoguće.

Naravno, oni mogu imitirati osjećaje ali jedini stvarni osjećaji koje oni izgleda imaju su osjećaji “predatorske gladi” za onim što žele. Tako oni osjećaju potrebu/želju kao ljubav i ukoliko im je ovo uskraćeno, oni će reći da nisu voljeni. Štoviše, ova perspektiva kroz potrebu/želju pretpostavlja da je jedino “glad” psihopata stvarna, a sve što se nalazi izvan psihopate nije stvarno, osim ukoliko to nije pogodan material za konzumaciju od strane psihopate. “Može li se to iskoristiti i može li mi to nešto omogućiti?” jedina su pitanja o kojima psihoate razmišljaju. Sve ostalo podređeno je tim pitanjima.

Ukratko, psihopata je predator. Ukoliko se prisjetimo kako izgleda interakcija predatora i njegovog plijena u životinjskom carstvu, možemo dobiti određenu sliku šta se nalazi iza “maske razumnosti” koju nosi psihopata. Kao što životinjski predator razvija sve moguće taktike za vrebanje plijena, njihovo odvajanje od krda, približavanje i onemogućavanje njihovog otpora, tako i psihopata konstruira sve moguće načine kamuflaže-riječima i svojim izgledom, lažima i manipulacijama, ne bi li što bolje asimilirao svoj plijen.
I to nas dovodi do važnog pitanja – šta u stvari psihopata zaista želi od svojih žrtvi? U slučaju novca i moći, nije teško vidjeti što psihopata želi. Ali u mnogim slučajevima, kao npr. u ljubavnim vezama ili lažnim prijateljstvima, nije tako lako ustanoviti za čim u stvari žudi psihopata. Bez da previše odlutamo u spiritualne špekulacije – što je uradio Cleckley - možemo reći da se čini da psihopata uživa gledajući druge kako pate. Kao što normalni ljudi uživaju gledajući druge ljude sretnim ili čineći stvari koje će kod drugih izazvati osmjeh, psihopat uživa u suprotnom.

Tko god da je promatrao mačku kako se igra s mišem, prije nego što ga ubije i pojede, vjerovatno je pomislio kako se mačka “zabavlja” mišjim vratolomijama i ne može niti zamisliti užas i patnju miša. U tom slučaju mačka nije kriva za bilo kakav zli predumišljaj. Miš umire, mačka je sita i to je priroda.
Međutim, u najvećem broju slučajeva psihopate na kraju ne pojedu svoju žrtvu.
Naravno postoje i ekstremni slučajevi kada se interakcija završi upravo tako. Kanibalizam u ljudskom društvu ima dugu povijest. Međutim, u svakodnevnom životu psihopate ne idu do kraja da tako kažemo. Ajdemo onda opet pogledati situaciju mačke i miša ali ovaj put drukčijim očima. Ovaj put se upitajmo: može li biti isuviše jednostavno objašnjenje da se mačka jednostavno zabavlja gledajući miša kako pokušava pobjeći?
Da li u ovoj dinamici postoji nešto više od onoga što možemo vidjeti? Zašto bi ovakvo ponašanje bilo evolucijom ugrađeno u mačku? Da li je miš ukusniji nakon što kemijske molekule straha preplave njegovo malo tijelo? Da li prestravljenost čini miša delikatesom?

Ovo sugerira da moramo pristupiti problemu psihopata iz nešto drugačije perspektive.
Ono što zaista znamo je da većina ljudi nakon interakcije sa psihopatama i narcisodima poslije toga redovno prijavljuje osjećaj “kao da im je isisana energija,“ zbunjenost a veoma često prisutno je i pogoršanje zdravlja. Da li u ovome leži objašnjenje zašto se psihopate upuštaju u “ljubavne odnose” koji ne mogu rezultirati ni u kakvoj materijalnoj koristi?! Da li ovdje u stvari dolazi do konzumacije žrtvine energije?!

Ovo ne možemo sa sigurnošću odgonetnuti . Možemo promatrati, teoretizirati, špekulirati i postavljati hipoteze. Ali na kraju, samo žrtva može ustanoviti što je izgubila kroz dinamiku ovakvog odnosa. A ovo je često mnogo češće nego materijalna korist.
Sve upućuje na to da su psihopate – žderači duša ili psihofagi.

U proteklih nekoliko godina mnogi psiholozi i psihijatri, te razni drugi zaposleni na području mentalnog zdravlja, počinju sve više pridavati važnost ovim problemima kako bi objasnili stanje u kojem se trenutno nalazi naš svijet, te mogućnost da postoji bitna razlika u mentalnoj strukturi individua kao što su G.W. Bush i tzv. Neokonzervativci i ostatka populacije.

Knjiga Dr. Stout-ove, do tančina opisuje kako ovakve osobe nemaju karakteristike osoba koje obično poznajete.
U svakom slučaju, čak i bez ovog njenog rada, u vrijeme dok smo proučavali ovu materiju, postalo nam je sasvim jasno da se sa ovim fenomenom susreo svatko u većoj ili manjoj mjeri u nekom trenutku svog života. Također smo shvatili da psihološki profili koji su se pri tom iskristalizirali precizno opisuju individue koje traže pozicije vlasti, naručito u politici i ekonomiji. Ovo nije nova ideja ali zaista je nismo uzimali ozbiljno sve dok nismo uočili obrasce njihovog ispoljavanja i prepoznali ih u ponašanju brojnih povjesnih ličnosti a kasnije i kod G.W. Busha i članova njegove administracije.

Trenutne statistike kazuju da je u svijetu znatno više psihološki bolesnih osoba, nego zdravih. Ukoliko uzmete prosječni uzorak osoba u bilo kojem životnom segmentu, nije teško uočiti da znatan broj ljudi ispoljava patološke simptome u većoj ili manjoj mjeri. Tako ni politika nije izuzetak. Međutim, ova činjenica je užasna zbog toga što patologija kod ljudi koji su na vlasti može imati katastrofalne posljedice za sve ljude kojima vladaju.
I tako smo se odlučili pozabaviti ovim fenomenom i objaviti rezultate na internetu. Kada je material objavljen, počela su pristizati pisma čitalaca zahvalnih što smo im pomogli da razumiju što se u stvari događa u svijetu koji izgleda kao da je potpuno poludio. Nama se odmah učinilo da ovo ima epidemijske razmjene i u određenom smislu – bili smo u pravu.

Ukoliko osoba sa vrlo infektivnom bolesti preko posla dolazi u kontakt sa velikim brojem ljudi, doći će do epidemije. Na isti način, ukoliko je osoba na poziciji političke vlasti psihopata, on ili ona će izazvati epidemiju kod ljudi koji suštinski nisu psihopate.

Ovakve naše ideje nenadano su dobile potvrdu iz izvora o kojem nismo ni slutili. Od autora knjige koja je pred vama, Andrew-a Lobaczewskog, dobili smo sljedeći email;

Poštovana Gospodo,

preko mog kompjutora došao sam do vašeg Istraživačkog Projekta o Psihopatiji. Moram vam reći da radite posao od neprocjenjive važnosti za budućnost svih nacija…
Ja sam prilično ostarjeo klinički psiholog . Prije 40 godina učestvovao sam u tajnom istraživanju prave prirode i psihopatologije makro-socijalnog fenomena zvanog Komunizam. Ostali učesnici bili su naučnici iz još starije generacije i sada više nisu sa nama.
Jedna duboka studija prirode psihopatije ispostavila se kao nužnost da bismo uopće mogli pokušati razumjeti ovaj fenomen.
Dosta toga što vi radite, radili smo i mi tada. Ja ću vam rado omogućiti pristup vrijednom naučnom dokumentu koji će vam pomoći u daljnjem radu. Radi se o mojoj knjizi Politička Ponerologija – Nauka o prirodi zla u politici. Ovu knjigu također možete naći u knjižnici kongresa, kao i u nekim univerzitetskim i javnim knjižnicama.
Ukoliko ste zainteresirani, rado ću vam poslati kopiju.

S poštovanjem

Andrew M. Lobaczewski

Bez razmišljanja sam odgovorila da bih rado pročitala ovu knjigu. I dobila sam je nakon nekoliko tjedana.
Čitajući je, sa svakom novom stranom bila sam svjesnija da u svojim rukama držim kroniku spuštanja u pakao, transformacije i trijumfalnog povratka svijetu sa znanjem o tom istom paklu. Znanjem koje je od neprocjenjive važnosti za sve nas, naručito u sadašnjem trenutku, kada se čini da sličan pakao prijeti da proždre cijeli planet. Rizik koji su na sebe preuzeli ovi naučnici je za mnoge od nas neshvatljiv. Mnogi od njih bili su mladi, tek započeli svoju karijeru kada su nacisti počeli gaziti Evropu. Preživjevši sve te strahote dočekali su Staljina i komuniste koji su zamijenili naciste. Preživjeli su strahote koje mi koji se suprotstavljamo Bush-ovom Rajhu ne možemo ni zamisliti.

Bazirano na sindromu koji opisuje bolest, izgleda da će – naručito Sjedinjene Države a možda i cijeli svijet, uskoro ući u “težak period“ takvog užasa da će Holokaust drugog svjetskog rata izgledati samo kao pokusni eksperiment.

Oni su prošli kroz sve to i donijeli nam nazad informaciju koja može poslužiti da spasi naše živote kao jedna mapa za navigaciju u tami, koja je polako počela padati.

Laura Knight Jadzyk

Predgovor autora

Prije nego što stavim u ruke cijenjenog čitaoca dijelo na kojem sam uglavnom radio u sitne sate pred odlazak da teško zaradim koricu kruha, moram se ispričati za određene nedostake koji su nastali usljed nepredviđenih okolnosti.

Ovi nedostatci moraju biti ispravljeni u to nema sumnje, međutim, najvažnije je da informacije na kojima je bazirana ova knjiga što prije ugledaju svijetlost dana.
Zbog tih nedostataka čitaocu dugujem objašnjenje i moram opisati pod kakvim je okolnostima ovaj rad obavljan. Ovo je u stvari treći rukopis koji sam uradio o istoj temi. Prvi sam bacio u kotao centralnog grijanja, upozoren na vrijeme da će nakon samo nekoliko minuta usljediti pretres.

Drugu kopiju poslao sam u Vatikan jednom crkvenom velikodostojniku preko američkog turiste i od tada nemam nikakvu informaciju što se sa njom zbilo.
Ova duga povijest učinila je rad na trećoj kopiji još mukotrpnijim. Prijašnji paragrafi i već upotrebljene fraze uvjek proganjanju um piščev i čine planiranje koncepta nove knjige jos težim.

Dva prijašnja manuskripta bila su pisana prilično zakukuljenim jezikom namjenjenom specijalistima sa određenim obrazovanjem, naručito na polju psihopatologije.
Nepovratni gubitak prijašnjih verzija znači i gubitak velikog broja statističkih podataka i fakata koji bi bili dragocjeni za svakog specijalistu iz ovog polja psihologije.
Uz to je izgubljeno i nekoliko analiza pojedinačnih slučajeva.
Sadašnja verzija sadrži jedino statističke podatke koji su memorizirani usljed čestog ponavljanja ili one koji su mogli biti rekonstruirani sa zadovoljavajućom preciznošću.
Također su dodati oni podaci koje sam smatrao neophodnim za prezentaciju teme čitaocima sa solidnim generalnim obrazovanjem, naručito onima iz političkih nauka i političarima.

Gajim nadu da će ovaj rad doseći širu publiku i poslužiti kao baza za razumijevanje savremenog svijeta i njegove povijesti. Da će poslužiti čitaocu za bolje razumijevanje sebe, svojih susjeda, drugih naroda…moram napomenuti da je moj rad baziran na rezultatima istraživanja mnogih autora od kojih su mi neki bili osobno nepoznati. Način na koji je knjiga komponirana onemogućuje pojedinačno izražavanje zahvalnosti .

Moj rad se odvijao u Poljskoj, daleko od aktivnih političkih i kulturnih centara. Tu sam obavio seriju detaljnih testova i observacija koje su kombinirane sa generalnim rezultatima brojnih drugih eksperimenata s ciljem stvaranja jednog sveobuhvatnog djela koje bi nam pomoglo u razumijevanju makrosocijalnog fenomena koji nas okružuje.
Ime osobe koja je trebala obaviti finalnu sintezu bilo je tajna, što je i razumljivo za tadašnje uvjete. Povremeno bih dobio anonimne sažetke rezultata istraživanja drugih istraživaća u Poljskoj i Mađarskoj. Neki podaci su i objavljeni jer sami za sebe nisu bili sumnjivi i ove podatke možemo i dan danas pronaći.

Očekivana sinteza svih istraživanja na kraju se ipak nije dogodila. Svi moji kontakti postali su nedostupni usljed čistki Post-Staljinovog doba. Preostali naučni podaci u mojim rukama bili su nekompletni, pa ipak od neprocjenjive vrijednosti. Trebalo mi je mnogo godina usamljeničkog rada da bih pretočio ove fragmente u razumljivu cijelinu, popunjavajući rupe svojim vlastitim eksperimentima i istraživanjima.
Moje istraživanje suštinske psihopatije i njene uloge u makrosocijalnim fenomenima rađeno je paralelno ili kratko nakon istraživanja drugih. Njihovi zaključci došli su do mene naknadno i samo potvrdili moje vlastite. Ono što je najosobnije u mom radu je generalni koncept za novu naučnu disciplinu pod nazivom – Ponerologija.
Sintezu sam uradio kako sam najbolje znao.

Kao autor finalnog djela izražavam duboku zahvalnost svima koji su inicirali istraživanje, te ga sprovodili unatoč riziku za svoje karijere, zdravlje i živote. Želio bih odati poštovanje svima onima koji su platili za ovo istraživanje svojim životima.
Nadam se da će ovaj rad ponuditi barem malu kompenzaciju za njihovu žrtvu gdje god da se oni danas nalaze.

New York, August 1984

Predgovor Izdanju Red Pill Press-a

Prošlo je dvadeset godina otkad sam napisao ovu knjigu. U međuvremenu sam postao starac. Jednog dana, zahvaljujući kompjutoru došao sam u kontakt sa naučnicima iz Quantum Future Grupe koji su me uvjerili da su okolnosti sazrele za to da moja knjiga ugleda svijetlost dana i posluži čovječanstvu. I tako je knjiga odštampana.

Posljednjih dvadeset godina bilo je prepuno raznovrsnih političkih događanja. Naš svijet se promijenio iz korijena djelovanjem fenomena opisanih u mojoj knjizi. Nivo znanja se dramatično povećao zahvaljujući naporima dobronamjernih ljudi. Unatoč tome naš svijet je daleko od iscjeljenja a ostaci teške bolesti su i dalje aktivni. Bolest se ponovno pojavila, ovaj put vezana za drukčiju ideologiju. Zakoni geneze zla i dalje odražavaju posljedice na milione ljudi. Političkim fenomenima koji ugrožavaju mir suprotstavljaju se vojna djelovanja. U manjim slučajevima ovakve pojave su osuđene i suzbijane od strane moralne nauke. Međutim, ukoliko se problemu ne pristupi uz aplikaciju objektivnog znanja o samoj prirodi zla, svi učinjeni napori i oni koji se čine, postaju beznačajni, pa čak i opasni. Ovo iz prostog razloga što ovakvi napori ne uzimaju u obzir poznati medicinski kredo – ‘Ignota nulla curatio morbid.’ (Nemoj ni pokušavati da liječiš ono što ne razumiješ).
Pad komunizma došao je uz veliku cijenu, sve one nacije koje sada misle da su slobodne, uskoro će ustanoviti da i dalje plaćaju.
Vjerovatno ćete se upitati: zašto ovaj rad eminentnih istraživača na prevenciji širenja bolesti makrosocijalnog zla, dosad nije imao nikakve koristi.

To je duga priča.
Ja sam bio proglašen za praktikanta “opasne” nauke u Austriji od strane “prijateljski nastrojenog” liječnika za kojeg se kasnije ispostavilo da je agent komunističke tajne službe.
Svi kanali i mreže u New York-u bili su mobilizirani s ciljem onemogućavanja da se informacije koje ova knjiga sadrži učine dostupnim javnosti. Ovo je bilo strašno saznanje - opresivni sistem koji sam izbjegao bio je jednako prisutan u Sjedinjenim Državama, ali puno bolje prikriven.

Bilo je krajnje demoralizirajuće promatrati sistem sačinjen od svjesnih i nesvjesnih pijuna. Gledati ljude koji su vjerovali svojim razumnim “prijateljima” – ne znajući da se radi o komunističkim agentima. Takvi ljudi su djelovali protiv mene s jakim patriotskim nabojem. Kao rezultat svega toga, morao sam prihvatiti fizički posao u dobu kada sam bio spreman za penziju jer nije bilo drugog načina da preživim.
Moje zdravlje to nije moglo izdržati i dvije godine su bile izgubljene.
Također mi je postalo jasno da ja nisam bio prvi koji je donio ovo znanje u Ameriku, zapravo bio sam treći, a moji prethodnici doživjeli su istu sudbinu.
Unatoč svim ovim prilikama, istrajao sam i moja knjiga je konačno zavrsena 1984, te pažljivo prevedena na engleski jezik. Oni koji su je pročitali, ocijenili su je kao “jako informativnu” ali ona nikada nije objavljena. Za urednike specijalizirane za psihologiju bila je “previše ispolitizirana”, dok je za političke urednike sadržavala isuviše psihologije i psihopatologije. Na kraju, postalo jer sasvim očevidno da knjiga nije prošla nevidljivu “inspekciju”.

Vrijeme političkog značaja ove knjige nije prošlo, njena naučna esencija ostaje premanentno vrijedna i inspirativna. U vremenima koja dolaze, ona može poslužiti dobroj svrsi, ukoliko je primjenjena na odgovarajući način i proširena.
Dodatna istraživanja u ovoj oblasti mogu doprinjeti novom razumijevanju problema koji muče čovječanstvo milenijumima. Ponerologija bi mogla poslužiti kao moderna naučna potpora već postojećim moralnim naukama.

Tako bi ovaj rad mogao doprinjeti progresu ka univerzalnom miru.

Upravo iz toga razloga sam odlučio pretipkati već izblijedjeli manuskript nakon gotovo 20 godina. Originalni rad prezentiran u New York-u prije toliko godina, nije pretrpio znatnije izmjene. Dakle, on može ostati kao svjedočanstvo opasnog rada nekolicine prvoklasnih naučnika i mene, obavljan u mračnim i tragičnim vremenima, pod teškim uvjetima a pri tom i dalje dobar naučni rad.

Moja je želja da se ovaj rad nađe u rukama onih koji su spremni nositi ovakav teret i napredovati sa teorijskim istraživanjem ponerologije, dodati detaljne podatke da bi zamjenili one koji su izgubljeni i primjeniti sve u praksi za dobro, kako pojedinačnih, ljudi, tako i svih nacija.

Dugujem veliku zahvalnost gđi Lauri Knigh-Jadzyk i prof. Arkadius Jadczyk-u, te njihovim prijateljima za srčanu podršku i razumijevanje, te njihov rad uložen u izdavanje ove knjige.

Andrew M. Lobaczewski

Rzeszow - Poljska, Decembar 2005

UVOD

Zamolio bih čitaoca da zamisli veliku dvoranu u staroj gotičkoj zgradi univerziteta.
U toku naših studija puno puta smo tamo slušali predavanja vrsnih filozofa i naučnika.
Ovoga puta tamo su nas uputili pod prinudom, godinu dana prije diplomskog da bi smo slušali predavanja indoktrinacije koja su odnedavno uvedena.
Za katedrom se pojavio netko koga nitko nikada prije nije vidio, informirajući nas da će on odsada biti profesor.

Bio je prilično elokventan ali u njegovom govoru nije bilo ničeg naučničkog. Nije postojala nikakva razlika između naučnih i običnih koncepta a granične ideje i zamisli tretirao je kao mudrosti u koje ne treba sumnjati. Svakog tjedna, po devedeset minuta obasipao nas je naivnom i tendencioznom paralogikom i patološkim viđenjem realnosti.
Prema nama se odnosio sa prezirom i slabo prikrivenom mržnjom.
Buduci da je svaki pokušaj ismijavanja mogao imati vrlo ozbiljne posljedice, morali smo ga slušati s pažnjom i ozbiljnošću.
Uskoro su se pojavile glasine o podrijetlu ove osobe. Došao je iz krakovskog predgrađa, završio je srednju školu, međutim, nitko nije znao da li je maturirao ili ne.
U svakom slučaju, ovo je bio prvi put da je on kročio kroz univerzitetsku kapiju, i to ni manje ni više, nego kao profesor.
Između sebe smo se došaptavali – “Ne možeš nikoga ubijediti ni u što, na ovakav način.”
“Ovo je u stvari propaganda protiv njih samih!“
Međutim, nakon dugotrajne psihičke torture, dugo je vremena trebalo da bilo tko smogne snage i da progovori.

Počeli smo sami sebe analizirati, pošto je bilo sasvim očevidno da je nešto čudno preuzelo kontrolu nad našim umom i da smo počeli gubiti bitne vrijednosti.
Svijet psihološke realnosti i moralnih vrijednosti izgledao je dalek i obavijen hladnom maglom. Naša osjećanja ljudskosti i solidarnosti izgubila su svoje značenje a isto se dogodilo sa našim patriotizmom i prethodno usvojenim kriterijumima.
I onda bi se međusobno pitali – “Je li se i tebi događa isto?” Svako od nas je na vlastiti način doživio ovu brigu za svoju osobnost i budućnost. Neki su na ova pitanja odgovorili tišinom. Ispostavilo se da će dubina ovih iskustava biti različita za svakog od nas.
I tako smo se pitali, kako se zaštititi od posljedica ovakve “indoktrinacije“. Teresa D. je bila prva koja je nešto predložila: “Ajmo provesti vikend u planini!“ I upalilo je. Ugodno društvo, malo šale, umor, dobar san i naše ljudske ličnosti su se vrtatile ali ipak sa određenom zadrškom. Ispostavilo se da vrijeme također stvara određenu vrstu psihološkog imuniteta, međutim ne kod svakog. Analiziranje psihopatskih karakteristika “profesorove“ ličnosti ispostavilo se kao jako dobar način za zaštitu naše osobne mentalne higijene.

Mislim da nije teško zamisliti našu zabrinutost, razočarenje i iznenađenje, kada su neki od naših kolega koje smo znali tako dobro, odjednom počeli mijenjati svoje poglede na svijet a njihovi načini razmišljanja počeli nas podsjećati na “profesorovo“ blebetanje.
Njihova dotad prijateljska osjećanja postala su primjetno hladnija, iako nisu postala sasvim neprijateljska. Dobronamjerni i kritički argumenti nisu do njih dopirali. Odavali su dojam kao da su inicirani u neko tajno znanje, mi smo bili sada njihove bivše kolege koje još uvijek vjeruju u ono što su ih nekakvi “stari prevaziđeni profesori“ učili. Uskoro smo postali oprezni s onim što bismo im saopćavali. I uskoro su ove naše kolege prišle Partiji.

Tko su oni bili, iz koje socijalne grupe su došli i kakva vrsta studenata, odnosno, ljudi? Kako to da su se tako promijenili za manje od godinu dana? Kako to da ni ja, ni većina mojih kolega nismo podlegli ovom fenomenu i procesu? Mnoga od ovih pitanja vrzmala su nam se po glavi tih dana. I upravo tada, iz ovih pitanja, opservacija i stavova, rodila se ideja da bi se ovaj fenomen mogao objektivno studirati i razumjeti, ideja čijeg ćemo značaja postati svjesni tek kasnije.
Mnogi od nas tek svršenih psihologa učestvovali su u ovim inicijalnim opservacijama i razmišljanjima ali mnogi su se kasnije osuli suočeni s materijalnim i akademskim problemima. Na kraju nas je ostalo svega nekoliko a autor knjige koja je pred vama mogao bi se sada nazvati posljednjim Mohikancem.

Bilo je relativno lako ustanoviti porijeklo i situaciju ljudi koji su podlegli opisanom procesu koji sam ja tada nazvao “transpersonifikacija“. Dolazili su iz svih socijalnih grupa uključujući aristokratske i žestoko religiozne familije i izazvali su raskol u našoj studentskoj solidarnosti u omjeru od nekih 6%. Preostala većina je nastavila patiti od različitih stupnjeva personalne dezintegracije što je dovelo do još većeg izraza individualne potrage za vrijednostima potrebnim da bi smo se ponovno pronašli. Rezultati su bili različiti i ponekad kreativni.

Već tada tada nismo imali nikakvih sumnji o patološkoj prirodi ovog procesa „transpersonifikacije“ koja je bila slična ali ne i identična u svim njegovim slučajevima. Trajanje navedenog fenomena bilo je različito, neki od ljudi njime zahvaćeni, kasnije su postali fanatici. Neki su se zahvaljujući različitim okolnostima izvukli iz cijelog procesa i obnovili svoje normalne veze sa društvom. Oni su bili nadomješteni, jedina konstantna vrijednost u novom političkom establišmentu bio je magični broj od 6%.

Pokušali smo ocijeniti talentiranost onih kolega koji su podlegli ovom procesu transformacije ličnosti i došli smo do zaključka da je u prosjeku nadarenost ovih kolega bila nešto niža od prosjeka studentske populacije. Bilo je očigledno da je njihova slabija otpornost najvjerovatnije bila uzrokovana drugim bio-psihološkim karakteristikama koje su najvjerovatnije bile kvalitativno heterogene.
Ustanovio sam da moram istraživati discipline koje graniče sa psihologijom i psihopatologijom kako bih mogao naći odgovore na pitanja koja su proizašla iz naših observacija. Zanemarenost ovih oblasti od strane naučnih krugova predstavljala je znatnu prepreku. U isto vrijme, ispostavilo se da je netko-vođen specifičnim saznanjima uklonio iz biblioteka sve što se moglo naći u vezi sa ovom temom, knjige su bile indeksirane ali ne i fizički prisutne na policama.

Kada iz sadašnje perspektive analiziram ove pojave, mogli bismo reći da je „profesor“, u stvari, postavio mamac pred nas, vođen specifičnim psihološkim znanjem. Znao je da će upecati prijemčive individue i znao je na koji način to postići ali ga je ograničen broj ulovljenih individua razočarao. Proces transpersonifikacije je obično bio moguć samo kada je u instiktivnom substratu individue postojao određeni deficit. U manjoj mjeri ovaj proces je funkcionirao i kod osoba sa drugim nedostatcima . U ovim slučajevima, ova promjena je bila djelom privremena, budući da se uglavnom radilo o rezultatu psihopatološke indukcije.

Ovo znanje o prijemčivosti pojedinih individua i na koji način ih obraditi bit će oruđe za osvajanje svijeta dok god ostane tajno i dostupno takvim “profesorima”.

Ukoliko se ova nauka vješto popularizira, pomoći će nacijama da razviju imunitet. Ali nitko od nas toga tada nije bio svjestan.
Ipak, moramo priznati da nam je “profesor” pomogao da razumijemo prirodu tog fenomena sveobuhvatnije nego što bi to uspio neki drugi istraživač, služeći se manje direktnim metodama.

-

U mladosti sam čitao knjigu o prirodnjaku koji je istraživao divljinu Amazonije. U jednom trenutku mala životinja pala je sa drveta na njegov potiljak, zarivši kandže u njegovu kožu, pokušavajući mu sisati krv. Biolog je pažljivo uklonio životinju i nastavio je proučavati bez ljutnje, znajući da se životinja hrani na jedini način koji joj je poznat.
Ova pričica bila je uporno prisutna u mojoj svijesti tokom onih teških vremena kada nam je vampir skočio za vrat, sišući krv nesretnoj naciji.

Podražavao sam stav tog prirodnjaka, dok sam pokušavao ustanoviti prirodu tog makrosocijalnog fenomena, unatoč svim neprijateljstvima, trudeći se da održim intelektualnu distance i mentalnu higijenu suočavajući se sa užasima koje bi inače bilo nemoguće kontemplirati. Ovakav stav doprinosi osjećaju sigurnosti i ukazuje na to da je moguće pronaći određeno kreativno rješenje. Ovo zahtjeva strogu kontrolu prirodnih, moralnih refleksa koji obično izazivaju gađenje kao i drugih bolnih emocija koje ovaj fenomen može izazvati u bilo kojoj normalnoj osobi, kada je liši radosti života i osobne slobode, te uništi kako njenu budućnost, tako i budućnost njene nacije.
Naučnička radoznalost postaje lojalni saveznik u takvim vremenima.

Nadam se da će mi čitaoc oprostiti što se vraćam u svoju mladost ali to će nas direktno odvesti do naše teme. Moj ujak, vrlo usamljen čovjek s vremena na vrijeme posjećivao bi našu kuću. Preživjeo je Sovjetsku revoluciju u dubinama Rusije gdje ga je deportirala Carska Policija. Godinu dana mu je bilo potrebno da se vrati u Poljsku iz Sibira. Kad god bi na tom svom putu susreo grupu naoružanih ljudi, nastojao je na brzinu ustanoviti kojoj ideologiji pripadaju i onda se vješto pretvarao da joj i sam pripada. Da mu to nije polazilo za rukom, sasvim sigurno bi bio likvidiran kao simpatizer neprijatelja. Jedino rješenje je bilo imati pištolj i pripadati grupi. I tako je putovao mjenjajući zastave kroz ratna područja, onoliko koliko mu je bilo potrebno da dezertira i nastavi ka zapadu i svojoj domovini koja je tek stekla slobodu.
Kada je dospio do svog cilja, uspio je završiti svoje dugo-prekinute studije prava, postati uvažena osoba i dobio je odgovornu poziciju. Međutim, nikad mu nije pošlo za rukom da se oslobodi svojih užasnih uspomena. Žene su bivale prestravljene njegovim pričama o crnim danima prošlosti i smatrale su da nema nikakvog smisla donositi potomke u svijet nesigurne budućnosti. I tako, nikada nije zasnovao familiju. Vjerovatno ne bi ni bio u stanju odnositi se prema svojim najbližima na odgovarajući način.
Često se prisjećao prošlosti pričajući nam priče o svojim iskustvima a naše djetinje mašte nisu bile u stanju nositi se sa takvim stvarima. Poput noćne more, strah bi potresao naša bića i pitali bi se; zašto su ljudi izgubili svu svoju humanost, koji je uzrok svemu tome? Na neki način, ovo je bilo predskazanje koje se urezalo u naše mlade umove i koje se obistinilo u budućnosti.

Ukoliko bismo napravili kolekciju svih knjiga koje se bave užasima rata, okrutnostima revolucija i krvavih dijela političkih lidera i njihovih sistema, većina čitalaca bi izbjegavala jednu takvu biblioteku.
Dokumentirana djela o njemačkoj eksterminaciji židovske nacije obezbjeđuju približne statističke podatke o organiziranom naporu da se uništi ljudski život i daju konkretnu bazu za ustanovljavanje prirode zla.
Autobiografija Rudolfa Hoess-a, komandanta logora u Aushwitz-u i Brzezinki je klasični primjer kako inteligentna psihopatična individua operirana od ljudskih emocija, misli i razmišlja.

Naručito knjige Tama u podne, iz predratnog sovjetskog života, od Arthur Koestler-a, Dim iznad Brzezinke, – osobni memoari Severine Szmaglewske iz logora za žene, Drugi Svijet - sovjetske memorije od Gustava Herling – Grudžinskog, te Solženjicinova djela ispunjena ljudskom patnjom.

Kolekcija bi također uključila djela iz historijske filozofije koja se bave socijalnim i moralnim aspektima geneze zla a koja, također, upotrebljavaju polu-misteriozne zakone historije kako bi djelomično opravdale krvava rješenja.
Bilo kako bilo, budni čitalac bi bio u stanju primjetiti određenu evoluciju u stavovima autora, od drevnih odobravanja primitivnih oblika porobljavanja i istrebljivanja pobjeđenih, do današnjih moralizirajućih osuda ovakvih oblika ponašanja.

Unatoč svemu ovome u ovakvoj kolekciji vidljivo bi nedostajalo jedno jedino dijelo koje daje odgovarajuće objašnjenje uzroka i procesa kod kojih se događaju ovakve povijesne drame, kako i zašto ljudske slabosti i ambicije degeneriraju u krvožedne drame.
Čitajuci ovu knjigu, čitalac će shvatiti da je pisanje ovakvog dijela bilo naučno nemoguće sve do skora.
Stara pitanja bi ostala neodgovorena - što je učinilo da se ovako nešto desi? Da li svatko nosi u sebi sjeme zločina ili samo neki od nas? Koliko god psihološki istinite, knjige gore navedenih autora koje nude literarne opise ovih pojava ne mogu odgovoriti na ova pitanja, niti mogu do kraja objasniti podrijetlo zla. Te je tako nemoguće ustanoviti efektivne principe za suprotstavljanje zlu. Ni najbolji literarni opis bolesti ne može omogućiti razumijevanje njene esencijalne etiologije i tako obezbjediti principe liječenja. Na isti način, takvi opisi povijesnih tragedija ne mogu dati efektivne mjere za suprotstavljanje genezi, postojanju i širenju zla.

Upotrebom prirodnog jezika (opaska autora; obične riječi iz svakodnevnog života koje imaju različita značenja, generalno benigna i bez specifičnog naučnog značenja) za opis psiholoških, socijalnih i moralnih koncepata, u stvari, dobijamo umjetno razumijevanje koje vodi ka nagovještaju bespomoćnosti. Naš prirodni sistem konceptiranja i zamišljanja nije opremljen sa potrebnim faktualnim sadržajem koji bi dozvolio razumijevanje kvaliteta faktora (naručito psiholoških) koji su bili aktivni za vrijeme rađanja i tijekom takvih nehumano okrutnih vremena.

Ipak moramo istaći da su autori takvih literarnih opisa i osjetili da je njihov jezik nedovoljan i pokušali svoje riječi opskrbiti određenim stupnjem preciznosti, gotovo kao da su predvidjeli da će netko jednog dana u budućnosti koristiti njihova dijela da objasni ono što ne može biti objašnjeno ni najboljim literarnim jezikom. Da ovi pisci nisu bili tako precizni i deskriptivni bilo bi mi nemoguće koristiti njihova djela u mom naučnom istraživanju.

Generalno, većina ljudi je užasnuta takvom literaturom, posebice u hedonističkim društvima, ljudi imaju tendenciju da bježe u neznanje i naivne doktrine. Neki ljudi čak osjećaju prezir prema ljudima koji pate.

Čitaoc, dakle, ovdje neće pronaći krvave opise kriminalnog ponašanja i ljudske patnje. Nema nikakvog smisla reproducirati material onih koji su vidjeli i propatili više od mene a čiji je literalni talenat veći nego moj. Uključivanje takvih opisa u ovaj rad bi bilo suprotno njegovoj svrhi. Ne samo da bi to fokusiralo pažnju na određene pojave, na račun drugih, nego bi također odvuklo pažnju od prave suštine problema a to su doslovno - generalni zakoni o porijeklu zla.

Da bi smo sagledali behavioralne mehanizme geneze zla neophodno je da razvijemo hladni pristup kakav koristimo i u drugim prirodnim znanostima. Glavni cilj trebao bi nam biti sagledavanje procesa ponerogeneze, gdje nas oni mogu odvesti i kakvu nam prijetnju mogu predstavljati u budućnosti.

Ova knjiga nastojat će da čitaoca odvede u svijet koji je daleko od svih njegovih uobičajenih koncepta kao i njegove mašte. Drugim riječima, svega onog na čemu je zasnovao svoj pogled na svijet od djetinjstva, u sasvim egotističnom maniru, zbog toga što su njegovi roditelji, okolina, odnosno, društvo zemlje u kojoj živi, upotrebljavali te iste koncepte. Dakle, neophodno je čitaocu predočiti odgovarajuće faktualne koncepte koji su doveli do najnovijih naučnih pogleda. Samo na ovaj način postat će mu jasno što je iracionalno u njegovim svakodnevnim konceptima i sistemu vjerovanja.
Ovo putovanje u drugu realnost nije neki psihološki eksperiment sa čitateljevim umom iz puke želje da se ukaže na slabe točke u njegovim pogledima na svijet koji ga okružuje. Prije svega, ovo putovanje je jedna hitna potreba, zahvaljujući trenutnim problemima koji su prisutni u našem svijetu a koje možemo ignorirati isključivo na svoju štetu.

Dakle, najprije moramo shvatiti da ne možemo niti zamisliti da razlučimo put koji vodi ka nuklearnoj katastrofi od puta koji vodi ka kreativnoj posvećenosti, ukoliko se ne udaljimo od našeg prirodnog egotizma i usvojenih koncepata. Samo tada ćemo moći razumjeti da nam je naš put nametnut od strane moćnih sila protiv kojih naša nostalgija za duševnim, ljudskim vrijednostima nije baš jako moćno oružje. Moramo se odovojiti od našeg svakodnevnog, iluzornog načina razmišljanja za naše vlastito dobro, kao i dobro naših najmilijih.
Društvene znanosti su već elaborirale konvencionalni jezik za posredovanje između pogleda običnog čovjeka i potpuno objektivnog naturalističkog pogleda. Ovo je korisno za naučnike u smislu komunikacije i suradnje ali i dalje nije konceptualna struktura koja može u cjelini sagledati biološke, psihološke i patološke premise o kojima se govori u drugom i četvrtom poglavlju knjige. U društvenim znanostima ova konvencionalna terminologija eliminira kritičke standarde i u stvari, stavlja etiku “na led”; u političkim naukama ona dovodi do jedne neodgovarajuće procjene faktora koji opisuju srž političkih situacija u kojima je zlo na djelu.

Ovaj jezik društvenih znanosti učinio nas je prilično nemoćnim i takoreći “nasukanim” u naučnom pristupu ovom nehumanom historijskom fenomenu koji je progutao našu naciju. Na kraju, nisam imao izbora nego da se usredsredim na objektivne biološke, psihološke i psihopatološke termine kako bih usmjerio pažnju na pravu prirodu fenomena, samu srž ovog problema.

Način opisivanja svakako je diktiran ne samo prirodom fenomena koji proučavamo, nego i potrebama čitatelja, naručito onih kojima je psihopatologija strana. To znači da prvo moramo čitatelja upoznati sa podacima i konceptima neophodnim za daljnje razumijevanje psiholoških i moralno patoloških pojava. Tako ćemo početi sa ljudskim osobnim pitanjima, formuliranim na takav način da se preklapaju sa iskustvima psihologa praktikanta. A onda ćemo se usredsrediti na na izabrana pitanja iz društvene psihologije. U poglavlju “ponerologije” objasnit ćemo kako se zlo rađa na svakom socijalnom nivou, naglašavajući ulogu nekih psihopatoloških fenomena u procesu ponerologije. Ovo će nam pomoći u tranziciji od prirodnog jezika ka objektivnom jeziku prirodne, psihološke i statističke znanosti, do onog nivoa koji nam je potreban.
Nadamo se da čitaocu neće biti odbojno razmatranje ovih predmeta pomoću kliničkih termina.

Prema mom mišljenju, Ponerologija se nameće kao nova naučna grana, rađajući se iz povijesne potrebe, te najnovijih dostignuća iz medicine i psihologije. U svjetlu objektivnog naturalističkog jezika, ona proučava uzročne komponente i procese geneze zla, bez obzira na njegov društveni domet.
Pokušat ćemo analizirati ove ponerogeničke procese koji uzrokuju ljudske nepravde, naoružani odgovarajućim znanjem, naručito iz oblasti psihopatologije. Kod ovakve analize ili studije, uvijek iznova, čitaoc će primjetiti da baratamo sa posljedicama patoloških faktora čiji su nosioci ljudi koji pokazuju ovaj ili onaj stupanj različitih psiholoških devijacija ili defekata.
Moralno zlo i psihobiološko zlo su, u stvari, povezani preko velikog broja uzročnih odnosa i međusobnih uitjecaja u tolikoj mjeri da ih možemo razlučiti jedino sažimanjem. Međutim, sposobnost da ih razlučimo kvalitativno može nam pomoći da izbjegnemo moralizirajuće interpretacije patoloških faktora, što je jedna greška kojoj smo svi skloni. To je greška koja truje ljudski um kad god su društveni i moralni problemi u pitanju.
Ponerogeneza na makrosocijalnom nivou ili Zlo velikih razmijera - najvažnija tema ove knjige, izgleda da podliježe istim zakonima prirode kojima podliježu individue ili manje grupe. Ono što je uvijek prisutno kod ovog fenomena je uloga individua sa različitim psihološkim defektima, obično klinički niskog nivoa.
Makrosocijalni fenomen koji ćemo nazvati “Patokracija” ima za karakteristiku određenu nasljednu anomaliju, koju smo identificirali kao “esencijalnu (ili suštinsku) psihopatiju” a koja je uzročno i katalitički neophodna za genezu i održavanje zla velikih razmjera.

Naš prirodni ljudski pogled je ništa drugo do prepreka za naše razumijevanje takvih problema. Dakle, kao što je već rečeno, da bismo odstranili ovu prepreku, moramo se upoznati sa psihopatološkim fenomenima. Jedino tako ćemo biti u stanju prihvatiti istinu o prirodi zla bez refleksnih protesta od strane našeg prirodnog egotizma.
Specijalisti koji su već upoznati sa psihopatologijom, biće u nešto boljoj poziciji. Međutim, i oni će uočiti neke razlike u interpretaciji poznatih fenomena a koje su rezultat neuobičajenih okolnosti pod kojima je ovo istraživanje sprovođeno ali možda i više zbog jednog intenzivnijeg pristupa koji je prijeko potreban za ovu problematiku. Što znači da će i oni ovdje pronaći određene teorijske vrijednosti korisne za psihopatologiju.

Također bih naglasio da znatne moralne, intelektualne i praktične vrijednosti mogu biti dobijene kroz razumijevanje ponerogeničkog procesa. Naše uobičajeno dugotrajno naslijeđe etičkih pitanja nije ovim uništeno već je samo pojačano jer moderni znanstveni metodi samo potvrđuju osnovne vrijednosti moralnih učenja. Naravno, ponerologija diktira korekciju mnogih detalja.
Razumijevanje prirode makrosocijalnih patoloških fenomena dozvoljava nam da pronađemo jedan zdrav pristup kojim bismo se s njima nosili, odnosno zaštitili naš um od trovanja njihovim produktima i propagandom.
Poenta je da ovu ogromnu i zaraznu rak-ranu ljudskog društva možemo pobijediti samo ukoliko razumijemo njenu srž i etiološki uzrok.
Ovo bi eliminiralo glavni mehanizam za opstanak koji ovaj fenomen ima – njegovu misterioznost.
Ignota nulla curatio morbi. (Ne pokušavaj liječiti ono što ne razumiješ).

Razumjevanje ovog problema koje naša studija nudi, dovešće do logičkog zaključka da mjere kojima se ovaj naš svijet može izliječiti i reorganizirati su sasvim drukčije od onih koje su dosad korištene za rješavanje internacionalnih konflikata.
Rješenje za ovakve probleme bi trebalo funkcionirati poput antibiotika ili još bolje kao odogovarajuća psihoterapija a nikako kao rješenja koja se obično nude a koja uključuju oružje i nuklearne projektile. Cilj je izlječenje društva a ne njegovo uništenje.
Ovdje možemo povući paralelu sa arhaičnim načinima liječenja kod kojih je pacijent bio podvrgnut iskrvarenju – nekad i do smrti, u suprotnosti sa modernim metodima ojačavanja pacijenta da bismo postigli izliječenje.

U vezi sa fenomenima ponerogeničke prirode, obično znanje može započeti izlječenje ljudi na individualnom nivou i pomoći njihovim umovima da povrate harmoniju. Pri kraju knjige razmatrat ćemo kako koristiti ovo znanje da bismo došli do ispravnih političkih odluka, te kako ga primjeniti kao jednu cjelishodnu terapiju našeg svijeta.