10. Život na grani kao civilizacijska bezperspektivnost
Da li to znači da je nefunkcionalna svijest naših naroda uzrok ovom društvenom kolapsu?
To je opšte zapažanje koje nije u funkciji posmatranja konkretnih
osobina te društvene nesvjesnosti o kojoj govorim. Problem o kojem
govorim se ispoljava kroz logičku povezanost društvenih
protivrječnosti i kroz ukupan skup tih protivrječnosti koje mi
doživljavamo kao patnju. Svijesti grupa koje se žele ispoljiti kao
samostalni i neovisni elemanti jedne sveobuhvatne civilizacijske
svijesti su samo jedan mali dio tih ukupnih protivrječnosti koje su
utkane u ovu trenutnu stvarnost. Obzirom da ti nisi kroz obrazovanje i
vaspitanje prihvatio te savremene civilizacijske uslovljenosti
zajedničkog života, korisno je da se s njima bar intelektualno upoznaš.
Društveni odnosi u nekoj zajednici prolaze kroz svoj životni vijek. Ako
se u nekoj društvenoj zajednici neprekidno usklađuju društveni odnosi
sa razvojem civilizacije onda se taj proces održavanja te društvene
zajednice odvija u kontinuitetu bez kriza. Praksa je pokazala da je taj
uslov nemoguće ispuniti zbog institucionalne krutosti unutar
društvenih odnosa koja se ispoljava na dva načina. Prvi je čvrst
okvirni stav o društvenom uređenju te društvene zajednice, a drugi je
administrativno uplitanje u te odnose koje nije sposobno neprekdno
pratiti društvene protivrječnosti i te odnose prilagođavati savremenim
civilizacijskim potrebama. Ako se u trenutku krize ne unesu novi
kvalitetni društveni sadržaji, stanje u takvoj društvenoj zajednici
zaostaje i zalazi dublje u protivrječnosti koje se ispoljavaju kroz
iritirajuće pojave i patnju. To su najbolji momenti kada se može
uraditi značajan kvalitetan društveni skok, jer su protivrječnosti
jasne i uočljive. U prirodi su to sasvim normalni procesi koji po
binarnom sistemu, ili sistemu isključivosti, istovremeno sa izazivanjem
problema nude i njegovo rješenje. Kada čovjek upoređuje te prirodne
procese sa prevazilaženjem društvenih kriza u narodima, primjećuje
prisustvo strane inteligencije koja ometanjem ne dozvoljava, ili
usporava ostvarivanje tog prirodnog skoka. Kao konkretan primjer se u
prošlosti može uzeti gazdino proturanje marksizma kao objašnjenje
uzroka društvenih kriza u civilizaciji.
Sve dok traje proces transformacije društvene svijesti kroz promjenu
društvenih odnosa, otvorene su sve mogućnosti pozitivnog i negativnog
uticaja u tom procesu. Naša svijest ima predstavu da državni aparat i
zakoni određuju društvenu zajednicu. Međutim, praksa je pokazala da
društveni odnosi kao rezultat društvene svijesti određuju državni
aparat. U prvom slučaju, ako se kroz državni aparat formiraju društveni
odnosi, oni predstavljaju zatvorenu društvenu krizu koja se ispoljava
kroz te vještački nametnute društvene odnose. Primjer takvog društvenog
uređenja je bila SFRJ. U tom slučaju se ne može govoriti o normalnoj
društvenoj zajednici. Kroz istoriju se neprekidno osjeća nastojanje
ovog prvog načina organizovanja koji praktično predstavlja pokušaj
zaustavljanja normalnog civilizacijskog razvoja. Konkretan primjer ovog
ispoljavanja je zalaganje međunarodne zajednice i istovremeno otpor
grupa da se donese ustav BiH koji bi omogućio funkcionisanje jedne
,,savremene demokratske zajednice,,. Da je naša društvena svijest bar
na prosječnom civilizacijskom nivou, ne samo da ne bi bilo problema oko
donošenja tog ustava, već bi nam taj ustav predstavljao čistu
formalnost, jer bi u tom slučaju naši društveni odnosi bili u savršenoj
harmoniji.
Ako se iz posmatranja istorijskih događaja isključe dosadašnja
tumačenja kroz materijalne uzroke i njihove posljedice, može se doći do
zaključka da su naši narodi imali neprekidan raskorak između
društvenih odnosa u kojima su egzistirali i savremenih civilizacijskih
potreba. Postoje u nekim narodima momenti kada su ostvarivali tu
ravnotežu. Jedan od tih primjera je i Dubrovačka Republika koju često
pominjem. Zbog toga ja imam stav da ova društvena kriza na našim
prostorima ima odgovarajuća rješenja koja mi ne vidimo. Rješenja ne
vidimo zato što ne vidimo stvarne uzroke tih problema. Stvarne uzroke
problema ne vidimo zato što je naša svijest operativna na
nefunkciomnalnim pojmovima i nefunkcionalnim šablonima razmišljanja.
Toliko je tih nestvarnih pojmova da se oni mogu uporediti sa čamcem
koji ima stotne rupica u koje ulazi voda, a samo dvije ruke i dvije
noge da ih čepe.
Koje uslove bi trebalo ispuniti da se
konkretno definiše ta bosanskohercegovačka stvarnost, što bi po tvom
tumačenju značilo i uočavanje stvarnih problema i njihovo efikasno
otklanjanje?
Suviše si rano postavio to pitanje. Takvo pitanje ima smisla kada se
upoznaš sa društvenim stanjem kroz pojmove i njihove veze koje još
uvijek ne poznaješ. A tada ćeš i sam naći odgovor.
Savremeni civilizacijski odnosi u svijetu koje je uslovila visoka
organizacija rada, trgovina, saobraćaj, informatika i nauka zahtjevaju
društvene odnose prilagođene tim novonastalim uslovima. Uslovljenost
zahtjeva da se svi narodi i pojedinci podjednako razvijaju u tim
savremanim društvenim okolnostima. Intelektualni razvoj koji je
sastavni elemenat tog razvoja obuhvata sticanje savremenih
civilizacijskih navika i njihovo razumjevanje koje ja nazivam
konsruktivna i funkcionalna društvena svijest. Takva svijest ne
proizvodi nesporazume i sukobe, jer poznaje društvene osobine
pojedinaca grupa ili naroda i kroz njih moralne, kulturne i religiozne
različitosti. Iz ove priče već možeš osjetiti smisao pojma istinske
demokratije. Sasvim je normalno da neki narod živi u svojim društvenim
specifičnostima, ali je isto tako normalno da te specifičnosti prilagodi
tim novonastalim savremenim civilizacijskim okolnostima. Etničko
čišćenje, genocid, nacionalni ponos, i mržnja prema drugim narodima je
specifično ponašanje neke grupe ili naroda kroz društvene norme iz
plemenske zajednice.
Ako čovjek hoće da izgradi za sebe i svoju porodicu stambenu kuću, on
tu svoju želju ostvaruje kroz ideju koja odgovara njegovim
intelektualnim, moralnim, kulturnim i materijalnim mogućnostima. Neko
će sazidati štalu i u njoj naći smisao porodičnog života. To nije
sporno ako on to radi na neurbanizovanom zemljištu gdje ta kuća
zadovoljava samo njegove životne potrebe i standarde. Međutim, ako on
želi graditi kuću u gradu neke društveno razvijene države, onda je on
obavezan prihvatiti uslove koji odgovaraju tim urbanim standardima. Ne
može zidati štalu ni u funkcionalnom, ni u estetskom smislu. Ako
insistira na izgradnji štale u urbanim uslovima, dobit će od
odgovarajućih organa zabranu uz veoma precizno obrazloženje kroz
zakonske odredbe. Urbanizam predstavlja društveni i materijalni okvir
života u gradovima. To je naučna disciplina koja se brine za
organizaciju života u gradovima. Budućnost razvoja gradova takođe
predstavlja dio tog programa. Veoma značajna činjenica je da je
generalni okvir urbanizma u cijelom svijetu skoro identičan.
Snabdjevanje gradova vodom, energijom, prehrambenim proizvodima,
organizacija pratećih službi koje se brinu o normalnom životu u tim
uslovima, društvene norme koje određuju ponašanje u tim uslovima su samo
neki zajednički elementi tog organizovanog života u gradovima.
Međutim, situacija je sasvim drugačija ako čovjek želi da ima društvene
odnose u kojima će naći smisao svog života. Ideja te realizacije
takođe zavisi od karaktera tog čovjeka. On može izgraditi plemanske
odnose u okviru svoje porodice ili neke grupe, pod uslovom da ta
porodica ili grupa bude izolovana od ,,urbanih,, prostora isto kao i
gradnja štale. On ne može graditi te odnose u uslovima savremenog
socijalnog života već u grupi koja je fizički izolovana.
Zašto mora biti fizički izolovana?
Kada bi takav čovjek pretukao djecu, suprugu, ubio nekoga iz krvne
osvete ili povrede ponosa, ili učestvovao u unutrašnjim plemenskim
nesuglasicama u okviru tih plemenskih shvatanja bio bi podvrgnut
tretmanu kroz društvene norme te sredine, a to direktno ugrožava te
odnose koji su za tu grupu normalni. Civilizacija je na takvom
tehnološkom nivou da se društvena izolacija pojedinca ili grupe ne može
izvesti. Pojedinac ili grupa su prisiljeni živjeti u tim savremenim
civilizacijskim uslovima. I tu se pojavljuju dva problema.
Prvi je nepostojanje institucije koja će taj civilizacijski problem riješiti kao što su institucije koje vode urbanizam.
Drugi je nepostojanje programa i normi koje uređuju opšte civilizacijske odnose kao što je postojanje urbanih normi.
Zar ustav neke države ne predstavlja opšte društvene norme ponašanja pojedinca ili grupe u nekom državnom uređenju?
Opet birtijsko pitanje. Na momenat ću promjeniti sadržaj izlaganja i
postaviti ti konkretno pitanje, šta je demokratija? Svako zna opisni
odgovor, ali konkretnog jednoznačnog civilizacijskog tumačenja nema.
Postoji službeno denfinisani pojam u društvenim naukama koji odgovara
drušvenom uređenju države u kojoj se to tumačenje izvodi. Iz tog razloga
ustav određene države određuje društvene norme samo svoje države koju
naziva demokratijom. Švedske društvene norme i iranske društvene norme
su po pitanju demokratije potpuno različite, a svaka od njih tvrdi da
ima demokratsko uređenje. Ja govorim o društvenim normama koje određuju
društveni odnos pojedinca ili grupe prema opštim savremenim
civilizacijskim potrebama. Kada bi takve civilizacijske norme postojale,
onda bi se u poređenju sa urbanim normama mogao odrediti odnos
pojedinca ili grupe prema sredini u kojoj egzistira. I tada bi taj
pojedinac ili grupa tačno znali koje uslove moraju ispuniti da bi
zadovoljili te savremene civilizacijske potrebe. U tom slučaju ne bi
neka grupa tražila plemenske odnose u savremenim civilizacijskim
uslovima, već bi nastojala da vlastite društvene odnose uklopi u taj
savremeni civilizacijski izraz.
Hoće li biti birtijsko pitanje ako te upitam šta podrazumjevaš pod savremenim civilizacijskim potrebama?
To su po mom shvatanju međuljudski odnosi usklađeni sa procesima u prirodi i ispoljeni kroz humanost.
Kako sam te ja razumio, papak ne zna
da je papak zato što ne postoje društveni kriteriji iz kojih bi mu neko
mogao ukazati, ili on sam shvatiti, da ima pogrešan društveni odnos
prema sredini u kojoj egzistira.
Da, papak je svuda u svijetu papak, jer ne postoje zajednički
civilizacijski kriteriji koji bi tačno odvojili njegovo ponašanje u
odnosu na sredinu u kojoj se ponaša. Zbog toga se sva ispoljavanja
papka tumače kroz kulturne i moralne norme sredine u kojoj se nalazi, a
to ne daje odgovajuću opštu sliku tog pogrešnog društvenog odnosa
prema sredini, i istovremeno ga oslobađa društvene odgovornosti. Ovaj
problem se dodatno komplikuje, jer nemogućnost uklapanja takvog
ponašanja u savremene civiilizacijske uslovljenosti, papak tumači kao
nedozvoljavanje ispoljavanja svog ,,nacionalnog,, identitata. I tako
papci neprekidno pokušavaju stvoriti savremeno plemensko
,,demokratsko,, društvo.
Obzirom da se te norme ne mogu uklopiti u te savremene društvene
standarde, rješenje se vidi jedino u izolovanim društvenim zajednicama,
čoporima. Kompletna kriza vezana za raspad SFRJ je usmjerena u tom
pravcu. Masovna ubijanja i razaranja ukazuju na praktične posljedice
takvih pokušaja.
Imaš li još neki primjer koji povrđuje nepostojanje tih opštih civilizacijskih normi?
To je u zadnjih nekoliko godina ekspanzija javnog propagiranja
homoseksualizma. Homoseksualizam je prisutan u prirodi i njegovo
postojanje nije sporno. Njegovo popularisanje kojeg nameću
homoseksualci kroz javne skupove, parade, kinematografiju, namjerno
medijsko skretanje pažnje i pridavanje značaja takvim ponašanjima,
stvaraju šablone razmišljanja koji remete ravnotežu u prirodi. U tom
slučaju homoseksualizam se ne ispoljava kroz prirodne procese, već kroz
prihvatanje ponašanja homoseksualnih grupa. Jenostavnim rječnikom
kazano, dijete u pubertetu ne ispoljava homoseksualno ponašanje kroz
poremećaj hormona, već kroz modni trend kojeg nameće Gazda. Sama
činjenica da Gazda kroz ustave ,,demokratskih,, uređenja, društveno
organizuje takvo ponašanje, ukazuje na nepostojanje tog zajedničkog
civillizacijskog okvira razmišljanja koji bi trebao dati uporedne
vrijednosti porodice kao osnovne grupe civilizovanog društva, i
homoseksualnih zajednica koje se pokušavaju ugraditi u te savremene
društvene odnose. Iz ovoga nije teško zaključiti, da takvo ponašanje
Gazde i njegove međunarodne zajednice ugrožava egzistenciju prodice i
njen konstruktivan smisao u toj našoj civilizaciji. Homoseksualne grupe
isto kao i nacionalno usmjerene grupe, pokušavaju svoje ponašanje
opravdati pravom na svoje
ispoljavanje kroz pojam demokratije koje im Gazda obezbjeđuje ne
obazirući se na savremene civilizacijske potrebe. Ovdje nije sporno
ispoljavanje homoseksualizma, već nastojanje da se ono ugradi u te
savremene društvene odnose.
Ozbiljne posljedice nepostojanja tih zajedničkih normi ponašanja i
razmišljanja u evropskim ekonomsko razvijenim državama se u zadnje
vrijeme osjete kroz pojavu i jak uticaj radikalnih nacionalnih grupa
koje sve više ulaze u javni društveni život tih zemalja. Osim
neadekvatnih reakcija javnosti na te pojave, ne postoji potreba
izgrađivanja ovih savremenenih društvenih odnosa, jer su društvene
svijesti svih naroda u okviru čovječanstva nefunkcionalne. To je opšti
civilizacijski nadostatak na Planeti.
Da li te savremene civilizacijske norme trebaju biti neka vrsta zakona ili diktature?
Skini se go i prošetaj glavnom ulicom. Koja će biti osnovna reakcija
sredine koja te posmatra u tom trenutku? Mislit će da si lud. Čovjeka
ne čine zakoni i diktature, već civilizacijska svijest. Ona se stiće
kroz civilizacijsko programiranje koje se drugačije naziva obrazovanje i
vaspitanje. I ta plemenska svijest je nabačena na čovjeka tim
procesom. Jedini problem je što čovjek tu plemensku svijest doživljava
kao svoj razum i nije svjestan da je patnja kroz nesporazume i sukobe
koje doživljava posljedica te svoje vlastite svijesti.
Da li to znači da je nedostatak tih savremenehih civilizacijskih normi uzrok sukoba?
Ovaj nedostatak je uz nefunkcionalnu svijest centralno mjesto
nesporazuma i sukoba na našim prostorima. Nemoguće je ta primitivna
ispoljavanja kroz instinkt čopora u formi plemenske kulture uklopiti u
društveni život prihvatljiv za sve. Potrebu stvaranja samostalne
društvene zajednice sa tim plemenskim društvenim odnosima kroz
izolovanost od civilizacije ja posmatram kao želju za životom u kavezu.
Nemugućnost organizovanja takvih kaveza u savremenim civilizacijskim
uslovima stvara praktičnu posljedicu koju nazivam boravak na grani.
Pojam grane sam uzela zato što se praktično ti ciljevi ostvaruje kroz
osjećaj potrebe borbe za kolektivnom plemenskom slobodom. Već sam ti
nekoliko puta kazala da tu borbu za ,,grupnom slobodom,, nazivam
skakanje za plastičnom bananom. Zbog toga kažem da se rat u BiH vodio
na grani i sa grane. Već sam ti kazala da svako pleme zahtjeva
dominaciju kroz organizaciju države sa svojim plemenskim normama, a
niko nije spreman prihvatiti ulogu diskiminirajuće grupe u takvoj
društvenoj zajednici. Ako prihvatiš stav da je društveni život
prihvatljiv za sve zasnovan na čvristim društvenim temeljima koji
omogućavaju nadgradnju, onda se sam od sebe nameće zaključak da
organizacija života koju nameću plemenska shvatanja predstavlja
nestvarne i nefunkcionalne društvene odnose koji predstavljaju
nesporazume i sukobe. Iz tog opredjeljenja sam društvene uslove
prihvatljive za sve nazvala boravkom na zemlji, a društvene odnose kroz
zaostala civilizacijska shvatanja boravkom na grani.
Boravak na grani ima svoje specifičnosti u ispoljavanju. Prva je
isključivanje iz upotrebe civilizacijskih normi koje se ne uklapaju u
tu plemensku svijest. Ponašanje kroz ta plemenska shvatanja je naročito
u sukobu sa savremenim opštim kulturnim i moralnim normama. To je
osnovni razlog nepodnošenja OHR-a i visokog predstavnika međunarodne
zajednice, jer oni bez obzira na nemogućnost djelovanja iz raznih
razloga, verbalno kroz moralne i kulturne norme upozoravaju na moralnu i
kulturnu neprmjerenost. Verbalna vulgarnost u komunikaciji,
principijelna isključivost, tvrdoglavost, nacionalni i lični ponos,
fizički obračuni, nasilno nametanje svojih principa i stavova i
netolerancija su samo neka ispoljavanja kroz ta plemenska shvatanja.
Druga specifičnost je neprekidna borba protiv naprednih civilizacijskih
uslovljenosti koje se osim ponuđenih pozitivnih civillizacijskih
društvenih odnosa, kod tih grupa doživljavaju i kao negativne
iritirajuće pojave. Gazda je veoma aktivan u davanju podrške
pojedincima illi grupama čije se ponašanje i razmišljanje ispoljava u
zaštiti tih plemenskih potreba.
Na osnovu čega si donjela zaključak o davanju podrške tim destruktivnim ispoljavanjima?
Nisam ja donjela taj zaključak, već je to praktičan rezultat zvanične
politike međunarodne zajednice. Jedan od primjera je i Dejtonski
sporazum čije posljedice mi trenutno preživljavamo.
Možeš li to objasniti.
Objašnjenje je jednostavno. Gazda je Dejtonskim sporazumom dao grupama
pravo da ispoljavaju svoj nacionalni identitet onako kako ga
pojedinačno svaka grupa doživljava. U takvim uslovima svaka grupa može
svoje ponašanje tumačiti kao ispoljavanje svog nacionalnog identiteta.
Jednostavno rečeno, pojedinac ili grupa mogu na glavnom gradskom trgu
javno obaviti veliku ili malu nuždu i visoki predstavnik međunarodne
zajednice i ostali građani moraju da poštuju taj postupak, jer
izvršioci tog čina tvrde da je to u tradiciji njihove kulture.
Svakodnevno smo izloženi ponašanjima, izjavama i komentarima koji su
ispod nanjižeg nivoa vulgarnosti i intelektualnog primitivizma. Grupe
koje u tom svom ponašanju vide mudrost i perspektivnost svoje grupne
svijesti nesvjesno se izdvajaju iz osnovnih civilizacijskih
uslovljenosti. Dejtonskim sporazumom je takvo ponašanje u društvenom
smislu legalizovano i ima prioritet u odnosu na bilo koje
civilizacijske kriterije. Time je međunarodna zajednica stvorila raj
na zemlji za postojanje i daljnje razvijanje majmunske retardiranosti.
Drugim riječima, stvorila je proces suprotan nužnom pozitivnom razvoju
civilizacije. I posljedice tog procesa kroz protivrječnosti mi
doživljavamo kao patnju. Sa civilizacijskog gledišta takava društvena
organizacija kroz takvo ponašanje grupa predstavlja bezperspektivnost, a
sa gledišta nacionalno orjentisanih grupa veoma perspektivan život na
grani. Dobijeno pravo na ispoljavanje plemenskog ponašanja otvara
,,perspektivne planove,, za stvaranje nezavisnih plemenskih društvenih
cjelina u formi država, u kojima će civilizacijska uslovljenost
zajedničkog života obaviti spontanu ,,organizaciju društvenog
života,,. To se već ispoljava u sredinama gdje kroz struture vlasti
dominiraju plemenski odnosi samo jedne grupe. Jednostavnije rečeno,
,,oplemenjeni,, pripadnici plemenske svijesti u sredinama u kojima
imaju vlast, u zadovoljstvu svog ,,nacionalnog,, ispoljavanja obavljaju
nužde na javnim mjestima, a oni drugi koji ne prihvataju takvo
ponašanje iz higijenskih, zdravstvenih i estetskih razloga potajno
čiste te fekalije, jer se u takvoj sredini čiščenje smatra napadom na
nacionalni identitet. Gazda sa svojim ambasadorima u ulogama
međunarodnih predstavnika je tačno znao šta radi i kako organizuje
,,mir,, na našim prostorima. Da nekim slučajem postoje te zajedničke
civilizacijske norme, Gazda i njegovi ambasadori to ne bi mogli
uraditi. U tom slučaju ne bi bilo ni rata, ni intervencije Gazde, ni
samog Gazde. Glavno sredstvo kojim Gazda organizovano djeluje preko
organizacija međunarodne zajednice, je vješto zaobilaženje i sakrivanje
tih zajedničkih civilizacijskih obrazaca razmišljanja i ponašanja. Kada
bi se u takvim savremenim civilizacijskim normama znao moralni i
kulturni minimum ponašanja koji zadovoljava uslove zajedničkog života u
svim razločitostima, sredina bi izvršioce tog necivilizovanog ponašanja
doživjela kao luđake na isti način kao kada bi se ti pojavio go na
nekom glavnom trgu punom ljudi.
Da li osjećaš kulturnu neprimjerenost u ovim izjavama?
A da li se ti sjećaš kada sam ti kazala da vulgarnost i primitivazam
koji se pojavljuje u našoj stvarnosti objašnjavam na orginalan način.
Ako se društveni odnosi neprekidno pogoršavaju kroz neprekidnu
ekspanziju i sve jaći intenzitet civilizacijske vulgarnosti, onda je
moje viđenje budućnosti samo logički nastavak posmatranja te stvarnosti
iz perspektive građsanske svijesti.
Spomenula si da je Dejtonski sporazum
jedan od primjera gazdinog nametanja bezperspektivnih društvenih
odnosa koje ti nazivaš boravkom na grani. Ako navedeš još neki primjer,
mogao bih tu tvoju tvrdnju prihvatiti u tom opštem smislu.
Primjećujem da ti smeta moje stalno naglašavanje Gazde kao organizatora
društvenih protivrječnosti koje pogoršavaju ukupno društveno stanje
čovječanstva. Nefunkcionalni pojmovi i nefunkcionalni obrasci
razmišljanja kojima operiše tvoj razum čine Gazdu neuočljivim i zbog
toga imaš osjećaj da sam prenaglašena u isticanju njegove negativne
uloge u razvoju civilizacije. Primjer kojeg ću ti dati izlazi iz okvira
bosanskorcegovačke stvarnosti, ali je na indirektan način kroz
plemensko ponašanje vezan za nju. Zadnji događaji koji sadrže
jednostrano proglašenje nezavisne Republike Kosovo i zvanično njeno
priznavanje od međunarodne zajednice je identičan primjer organizacije
života na grani sa neprekidnim i nepreglednim društvenim posljedicama
za taj region. Jednostavnije rečeno, to je stručno i planski stvoreno
žarište nesporazuma i sukoba koje kao i na našim bosanskohercegovačkim
prostorima stvara bezperspektivnu budućnost. Istim sistemom se
pokušavaju stvoriti društveni odnosi u Afganistanu i Iraku poslije
povlačenja gazdinih trupa.
Koje su to nesagledive i trajne posljedice?
To je spontano stvaranje društvenih odnosa u nametnutim uslovima koji
kroz nepovjerenje i netrpeljivost stvaraju bezperspektivnu budućnost.
Bezperspektivnost se ispoljava kroz plemensko društveno uređenje koje je
dobilo od međunarodne zajednice zvaničnu verifikaciju. To je u
civilizacijskom smislu zločin međunarodne zajednice.
Možeš li to konkretno objasniti?
Problem borbe za ostvarivanje prava na nacionalno ispoljavanje
kosovskoalbanske nacionalnosti datira od šezdesetih godina prošlog
vijeka. Nezadovoljstvo kroz uskraćivanje nacionalnog ispoljavanja je u
socijalističkom sistemu bilo prisutno u svim narodima, tako da je ta
prenaglašena borba kosovskih Albanaca, upućivala na ispoljavanje UMRI
sindroma. Neprekidan problem u toj borbi je bio nedostatak konkretnih i
funkcionalnih prijedloga koji bi mogli stvoriti bilo kakvu podlogu za
izlazak u susret toj želji za nacionalnim ispoljavanjem. Postojali su
konkretni prijedlozi koji nisu odgovarali stvarnim društvenim potrebama
tog naroda. Trebaš uzeti u obzir da je takvo ponašanje zajednička
osobina svih grupa koje pokušavaju nametnuti plemenske odnose u ovu
trenutnu civilizacijsku stvarnost. To je opšti princip djelovanja kroz
UMRI sindrom. Te grupe se ne bave konstruktivnim i konkretnim zalaganjem
da kroz dogovor pronađu način na koji će ispoljiti te svoje
nacionalne specifičnosti, već kroz obstrukcije i društvene diverzije
pokušavaju nametnuti dominaciju svojih plemenskih shvatanja. Ovo
izbjegavanje kosovskih Albanaca da pronađu zajednička rješenja
prihvatljiva za sve su razumljiva samo djelomično zbog uticaja UMRI
sindroma unutar ostalih grupa.
Da li to znači da posmatrač iz druge grupe ne vidi objektivno sliku tog plemenskog ispoljavanja?
Da, jer nefunkcionalne svijesti grupa nemaju zajedničku civilizacijsku
podlogu koja bi mogla odvojiti UMRI uticaje u okviru stvarnosti koju
posmatraju. U našem regionu jezičke razumljivosti su međugrupni
nesporazumi i sukobi posljedica neuklapanja tih grupnih svijesti u
savremene civilizacijske odnose. Porodične zajednice sastavljene od više
porodica po muškoj liniji, strogi autoritet jednog ,,poglavara,, u
toj zajednici, stroga intimnost tih zajednica izolovanih zidovima
visine i preko 4 metra, čast svakog pojedinca koja se brani ubistvom,
plemenske zakletve koje se ne smiju zloupotrijebiti, su samo neki
primjeri ispoljavanja te plemenske kullture. Osnovna karakteristika
takvog ponašanja je stroga pricipijelnost u poštivanju tih moralnih i
kulturnih pravila. Konkretni primjeri tog ponašanja odvlače pažnju od
uočavanja te principijelnosti koja ne dozvoljava prihvatanje
savremenijih društvenih odnosa. Drugačije rečeno, civilizacijsku
zaostalost ne čine plemenske norme ponašanja, već principijelnost kojom
se te norme održavaju. Principijelnost je čvrst okvir tih plemenskih
normi. Osnovni problem u svijesti grupa koje zaostaju u
civilizacijskom razvoju je nesvjesnost te principijelnosti. Ta
nesvjesnost omogućava ispoljavanje te principijelnosti na višim
intelektualnim nivoima čime se stvara utisak o naprednijim kulturama u
odnosu na kosovskoalbansku, a praktično predstavljaju identična
plemenska ponašanja u drugačijim intelektualnim interpretacijama.
Konkretan primjer predstavlja ponašanje kroz društvene obrasce
,,ugroženost svog naroda,, ,,čuvanje svoje tradicije i kulture, ,
,,nacionalni ponos,, ,,izdajice svog naroda,, ,,nacinalni prkos,,
zamjenica ,,mi,, itd. I zbog toga neka grupa vidi primitivnost
kosovskoalbanskog ponašanja, a nije svjesna da istu takvu primitivnost
ispoljava ali samo u drugačijoj intelektualnoj formi. Međunarodna
zajednica je priznavanjem Kosova kao zasebne države otvorila mogućnost
legalnog ispoljavanja plemenskih svijesti na svim intelektualnim
nivoima kod svih grupa i time stvorila otvoreno i trajno žarište
nesporazuma i sukoba. Jednostavno je organizovala život nagrani. U tom
smislu je situacija potpuno identična kao i kod nas u BiH.
Gdje u tom ponašanju kroz te obrasce vidiš zaostalost civilizacijskog razvoja?
Kroz posljedice koje to ponašanje proizvodi. Dejtonskim sporazumom je
dato pravo da se grupe ispolje kroz ,,svoj nacionalni identitet,,. Ovaj
odnos međunarodne zajednice prema plemenskim društvenim odnosima daje
podstrek drugim grupama da svoje zaostale društvene norme pokušaju
ugraditi u savremeni civillizacijski život. Za našu
bosanskohercegovačku stvarnost je međunarodno priznavanje Kosova kao
države negativan uporedni društveni uzorak koji stvara podsticaj grupama
sa zaostalim civilizacijskim razvojem da se bore za tu vrstu plemenske
slobode. U ovom slučaju Kosovo-banana-skakanje predstavlja pokretačku
snagu širenja nesporazuma i sukoba ne samo u našem regionu, već i
šire. Kroz navedene obrasce koji sakrivaju plemensku principijelnost se
praktično ostvaruje to skakanje. Grupe koje se priznavanjem Kosova
osjećaju uvrijeđenim, ponašanjem kroz svoje ,,nacionalne,, obrasce prave
nesagledive posljedice cijeloj civilizaciji. Ponos takve grupe,
osjećaj nepravde, osvetoljubivost i prkos prema međunarodnoj zajednici,
iznuđuju tačno predviđeno ponašanje kojim Gazda zaustavlja opšti
razvoj čije posljedice i mi osjećamo. Ponašanje po tim obrascima ne
riješava problem, već ga još više iritira. Principijelnost kod ljudi i
ponašanje životinja kroz instikte, ispoljavaju tačno određene
predvidive reakcije u ponašanju. Ova moja priča koju ti pričam ukazuje
na masovno nesvjesno izvršavanje gazdinih ciljeva na isti način kako se
koriste osobine ponašanja divljih životinja pri njihovom hvatanju u
zamke. Sombolično se može ta zamka uzeti kao naš društveni život na
grani.
Kažeš da su nefunkcionalna svijest i
nepostojanje savremenih civilizacijskih normi i obrazaca razmišljanja
osnovno sredstvo kojim je međunarodna zajednica u našem slučaju
organizovala i vodi život na grani. Da li bar teoretski postoji
mogućnost da se taj život spusti na zemlju?
Da, takva mogućnost postoji. Potrebno je ispuniti dva uslova. Prvi je
da postoji neka grupa spremna da prihvati i ispolji te savremene
civilizacijske norme razmišljanja i ponašanja koje ja nazivam građanska
svijest.
Da li takva grupa postoji?
Da, to je prema zadnjim podacima 45% građana koji nisu izašli na izbore.
Po čemu zaključuješ da je to baš ta grupa?
Ti ljudi su neizlaskom na izbore jasno izrazili stav da ono što žele,
se ne nalazi u ponuđenom političkom izbornom programu. U tom političkom
izbornom paketu se nisu nalazila konstruktivna rješenja za izlazak iz
društvene krize u kojoj se nalazimo.
Koji je drugi uslov?
Da se ta grupa društveno organizuje. U to spadaju građanska pravila
razmišljanja i ponašanja, društveno organizovanje kroz intelektualnu,
kulturnu i političku strukturu i ulazak u društvene strukture vlasti.
Da li je to po tvom mišljenju moguće ostvariti?
Praktično je veoma blizu ta realizacija i zbog toga se međunarodna
zajednica trudi da nas što prije uvuče u NATO i evropske integracije
kako bi spriječila takvo pozitivno ispoljavanje. Osim toga, neprekidno
ignorisanje tih pozitivno orjentisanih građana ukazuje na
onemogućavanje mogućih kvalitetnih promjena kroz taj pozitivan
društveni potencijal.
Koji bi bio smisao djelovanja te građanske grupe?
Kao prvo, predstavnici te građanski orjentisane grupe bi kroz državne
organe mogli ponuditi neobavezan društveni kodeks ponašanja kojeg bi ta
grupa ispoljila u međuljudskim odnosima. U tom slučaju bi ta grupa
predstavljala konkretan primjer civilizacijske zajednice. Istovremeno bi
ona bila konkretna uporedna jedinica za utvrđivanje majmunske
retardiranosti, a u praktičnom smislu bi predstavljala inicijalno jezgro
stvaranja i proširivanja te građanske svijesti. Jednostavno rečeno,
nemoguće je opisivati građansko razmišljanje i ponašanje kroz pojmove i
primjere koji postoje na grani. Još jednostavnije, ako su svi na grani i
nema nikoga na zemlji, nemoguće je onima na grani objasniti prednosti
života na zemlji iz tri razloga. Prvi je zato što se informacija mora
dati sa zemlje da bi oni koji žive na grani vidjeli da je i na zemlji
moguć život. Drugi je da se primjerom na zemlji pokaže da je život na
zemlji ugodniji, praktičniji i jednostavniji. Treći je da se ti na grani
počnu osjećati neprijatno zbog uočenog primitivizma u odnosu na život
na zemlji i počnu silaziti sa grane.
Gdje se u tom tvom upoređivanju
nalazi bosanskohercegovački Parlament kao zvanični obveznik
organizovanja civilizacijske demokratske društvene zajednice?
Već sam ti nekoliko puta rekla, da je međunarodna zajednica Dejtonskim
sporazumom organizovala život na grani na kojoj je organizovan i
državni aparat. Kao posljedica toga, političari iz tih struktura vlasti
predstavljaju najbolje prilagođenu vrstu na grani. To drugim riječima
znači da se iz bilo kojih trenutnih političkih struktura ne može
očekivati pozitivna prekretnica u razvoju našeg društva iz dva razloga.
Jedan je društvena i državna organizacija na grani koju kontrolišu i
usmjeravaju ovlašteni predstavnici međunarodne zajednice, a druga je
psihopatski politički kadar prilagođen tim uslovima. I zbog toga je
potrebna potpuno nova inicijativa, nova duštvena svijest, nova grupa i
novi društveni odnosi. To ustvari nije novi društveni program, već
nadgrađen društveni program iz vremena Turske i Austrougarske i
podignut na sadašnji civilizacijski nivo. Drugim riječima, to
predstavlja nastavak društvenih odnosa od kada su ti društveni odnosi
mešetarskim društvenim uređenjima prekinuti, sa skokom u ovu savremenu
ciivilizacijsku stvarnost. U tom slučaju bi se sačuvale sve narodne,
kulturne i moralne osobine naroda uz sveopšte razumjevanje tih
različitosti na prostorima te građanske svijesti.
Prema ponašanju predstavnika
međunarodne zajednice može se zaključiti da oni nastoje osposobiti
državni aparat koji će funkcionisati po savremenim demokratskim
kriterijima Zapada. Problem se pojavljuje u obstruiranju svih pokušaja
da se zvanično odrede pravila zajedničkog života kroz opšta zakonska
akta kao što je ustav.
Nema ni pola sata a već si zaboravio da sam ti kazala da ustav ne
određuje društvene odnose, već savremena društvena svijest određuje
društvene odnose kroz ustav. Zbog toga, sve ovo što si mi ispričao
predstavlja primitivnu birtijsku diskusiju kroz opisivanje stanja
birtijskom logikom. Kroz psihopatsku propagandu je stvorena ova tvoja
interpretacija koja sa stvarnim stanjem nema apsolutno nikakvih
dodirnih logičkih elemenata. Pojam obstruiranja rada državnih službi je
u goloj interpretaciji normalan život na grani, jer je skakanje sa
jedne na drugu ,,grančicu,, normalna ,,prirodna pojava,,. Moraš
prihvati činjenicu da u ovom bosanskohercegovačkom haosu nema izrazitih
krivaca, zbog toga što su svi podjednako krivi. Oni koji imaju viši
nivo društvene svijesti, imaju veću obavezu i odgovornost da tu svoju
pozitivnu osobinu ispolje, a za neispunjavanje te obaveze podlježu
većem teroru zbog zalaganja Gazde da ih spusti na najniži nivo.
Maloprije sam ti dala primjer boravka na grani i uslove kojima bi se
mogao život sa grane spustiti na zemlju. Ranije sam ti kazala da pojam
obstruiranja predstavlja jednostranu moralnu osudu koja se ne uklapa u
smisao opisivanja te osude kroz interpretaciju grupe koja se osuđuje.
To su ta birtijska međusobna prepucavanja koja ne daju opštu sliku tog
stanja. Ako želliš dobiti realniju sliku tih odnosa kojima se utvrđuje
to ,,obstruiranje,,, onda u svoj zaključak moraš ravnopravno unjeti
stav i obrazloženje grupe koja se optužuje za obstrukciju. Kada ispuniš
taj uslov slika tog stanja izgleda sasvim drugačija i ne sadrži
opredjeljivanje u moralnom smislu. U pozadini takve analize se nalazi
slika psihopatskih aktivnosti koje se u ovim ,,normalnim,, uslovima ne
mogu uočiti zbog jednostranosti kroz moralisanje.
Možeš li mi dati tu sliku našeg opšeteg društvenog stanja bez tog ,,moralisanja,,?
Pokušat ću, ali samo u smislu opisa tog života na grani. Potrebno je da
prihvatiš činjenicu, da je sukob bilo koje vrste mentalno podjednakih
subjekata, posljedica polarizacije njihovih stavova. Sam pojam
društvene polarizacije nije obrađen u zvaničnoj psihologiji i
sociologiji, jer bi otkrio njegov smisao, na sličan način kao i pojam
instinkta čopora. Njegovom analizom se može doći do savremenih
civilizacijskih normi razmišljanja i ponašanja koje određuju
funkcionalnu pojedinačnu i društvenu svijest. Do sada ti nisam kazala da
je glavna osobina te funkcionalne svijesti razumjevanje. Izbjegavanjem
upotrebe pojma društvene polarizacije, Gazda kroz nefuncionalnu
pojedinačnu i društvenu svijest neprekidno održava patnju kroz
nesporazume i sukobe u cijelom svijetu. Skoro svaka mirovna intervencija
UN-a je izvedena kroz fizičke ili neke druge podjele. Praktična
izvedba te podjele izvodi se kroz polarizaciju. To znači, ako su u
sukobu više od dvije strane, organizacija podjele se svodi na dvije.
Ovo nije samo naš slučaj, već i slučaj u drugim kriznim područjima u
kojima interveniše UN. Gazda zna da jedino kroz dvodjelne podjele može
potpirivati i održavati sukobe, a samim tim i patnju. Konkretno i
praktično je to u našem bosanskohercegovačkom slučaju izgledalo ovako:
Podjelu su obavili gazdini poslanici i sinovi koji su i bili organizatori tih nesporazuma i sukoba.
Tri grupe sa potpuno suprotnim i nepomirljivim stavovima kroz UMRI
sindrom podjelili su na dvije strane. Jednoj grupi kao jednoj strani su
dali sva ovlaštenja da svoju majmunsku retardiranost može ispoljiti
legalno i javno kroz dodjeljenu ,,slobodu,,, svog nazovimo ga,
nacionalnog ispoljavanja.
Organizatori te podjele su ,,ubjedili,, druge dvije grupe da se kao u
nekoj koaliciji lakše mogu ,,nositi,, (parirati) ovoj prvoj strani, i u
toj ,,koaliciji,, ,,skrpili,, neki zajednički jezik razumjevanja da se
navodno lakše podnose. Ova ,,koalicija,, moralno obavezuje njihove
grupe da međusobno kontrolišu svoje UMRI ponašanje. Da bi smisao
polarizacije bio potpun, Gazda je jednoj ,,koalicijskoj,, grupi
organizovao društvene, ili jednostavnije rečeno, međustranačke podjele i
učinio je neefikasnom u smislu organizovanog i jedinstvenog
ispoljavanja čopora. Na taj način je praktično omogućio dominaciju
drugog ,,koalicionog partnera,, koji tu prednost koristi u
konfrontaciji ili bolje rečeno čarkanju sa grupom koja ima legalizovano
pravo na puno ispoljavanje svog ,,nacionalnog identiteta,,.
U tim čarkama su ponašanja te dvije ,,suprotne,, strane različita. Dok
jedna javno i bez civilizacijske odgovornosti ispoljava svoju
,,tradiciju i kulturu,, kroz priznato pravo na tu vrstu ispoljavanja,
ova druga zbog ,,koalicijske,, odgovornosti to ispoljava kroz veoma
perfidnu psihopatsku igru koja ,,nervira,, druge grupe.
Za to vrijeme u stranački podjeljenoj ,,koalicijskoj,, grupi pojedinci
po ugledu na komunističke proletere prave ,,samoinicijativno,, ispade
koje ,,organi reda,, iz njihove grupe redovno zataškavaju.
I u takvoj društvenoj organizaciji nastaje veoma dinamičan život na grani.
Čini mi se da si spomenula ,,skrpljen,, zajednički jezik. Kakvo značenje ima ta etiketa?
Pokušavam alegorijom opisati uspostavljene društve odnose kroz
polarizaciju. To pojednostavljeno znači da je međunarodna zajednica
zvaničnom dodjelom prava na samostalno ispoljavanje svojih nacionalnih
specifičnosti legalizovala pravo da svaka grupa prezentira stvarnost na
svoj ,,nacionalan,, način. To znači da svaka grupa ima sposobnost
razumjevanja samo u okviru svoje grupe, jer govori samo svojim
,,nacionalnim,, jezikom. Ovdje ne mislim na razumjevanje kroz rječnik,
već na ispoljavanje principijelnih stavova grupa kroz UMRI sindrom. To
znači, da svaka grupa u državi ,,uspostavljenog mira,,
,,ravnopravno,, ispoljava razmišljanje i ponašanje koje ima smisao
samo u toj grupi. Dosadašnja praksa te podjele je praktično pokazala da
se svaka grupa razmišljanjem ispoljava kroz svoje ,,nacionalne,,
osobine, a to znači da društvene odnose interpretira svojim
,,nacionalnim,, jezikom. Posljedica toga je da niko nikoga ne razumije.
U tim uslovima koalicija kroz Dejtonski sporazum prisiljava
,,koalicione partnere,, da se u ,,nacionalnom,, smislu podnose, ili
bolje rečeno, ,,razumiju,, što ja nazivam skrpljenim jezikom. Sastavni
dio tog sporazumjevanja je i prikrivanje otvorene netrpeljivosti tih
koalicionih ,,partnera,,.
Je li taj tvoj opis sarkazam?
Ne, to je orginalna interpretacija vulgarnosti Organizacije ujedinjenih nacija koja je stvorila to stanje.
Pa kako je po tvom viđenju trebala postupiti međunarodna zajednica da se stvori bolja organizacija našeg društvenog života?
Opet birtijsko pitanje. Kako ne možeš shvatiti da međunarodna zajednica
nesporazume i sukobe većih razmjera ne rješava kroz humane i
civilizacijske principe. Proces kojim se ispoljavaju te inrvencije je
necivilizacijski. Zato pitanje o načinu na koji je trebala postupiti
međunarodna zajednica nema smisla. Zato i tvoje pitanje nema smisla.
Jedini smisao pozitivnog djelovanja međunarodne zajednice bi bio da se
njene tajne službe ne upliću u društvene i ekonomske odnose unutar
naroda i da zvanično ne nude bilo kakvu pomoć. Ova negativna iskustva
sa međunarodnom zajednicom upućuju narode na samostalno traženje
rješenja za nastale nesporazume. U tom smislu sam govorila o samostalnom
organizovanju ,,društvenog uzorka,, koji bi predstavljao inicijalno
jezgro stvaranja moderne građanske zajednice.
Jednom si kazala da se međunarodna
zajednica mora uplitati u naše društvene odnose zato što joj ponašanje
pojedinaca i grupa iz naše sredine smeta. Da li je to u suprotnosti sa
predhodnim zaključkom?
Nesporazum u ovim izjavama nastaje zbog odvojenog posmatranja uzroka i
posljedice unutar ove društvene krize. Poslije formirane društvene
karikature koja predstavlja trenutnu našu stvarnost, ta ista
međunarodna zajednica se pojavljuje da nam pomogne u rješavanju
posljedica koje je ona proizvela. U tom smislu pritužbe na ponašanje
pojedinaca ili grupa imaju smisla. U prvom slučaju sam govorila o
posljedicama, a u ovom razgovoru govorim o uzrocima.
Postavit ću ti pitanje na drugi način. Na koji način ti vidiš mogućnost uspješnog djelovanja međunarodne zajednice?
Kada se prilazi riješavanju društvenih nesporazuma ili sukoba, onda
princip poštivanja društvenih osobina pojedinca, grupa, naroda ili
nacija mora biti neprekidno i maksimalno prisutan. Instinkt čopora ne
zna za taj princip. Zato se taj princip poštivanja društvenih osobina
grupa mora naturiti grupama u sukobu ako se žele uspostaviti trajni
pozitivni međuljudski odnosi među tim grupama. Naturanje nema smisao
prisile, već predstavlja civilizacijsku nužnost. Ako smisao tog
principa neka grupa ne razumije, sasvim je normalno ignorisati njihove
zahtjeve koji ne sadrže taj princip, a istovremeno vršiti
civilizacijsko obrazovanje te grupe kroz konkretne akcije. U toku
pregovora se pronalazi ona grupa koja ima najveći intelektualni i
društveni potencijal da razumije tu civilizacijsku nužnost, a ne grupa
koja fizički kroz nasilje dominira. U tom slučaju osnova izrade
budućeg uređenja se gradi kroz onu grupu koja je najspremnija
prihvatiti te savremene društvene odnose. U tom smislu najbolje uslove
je imala grupa od onih 25% birača koji nisu izašli na izbore prije
izbijanja sukoba. U takvim pregovorima nema foliranja grupa, jer se
koriste materijali koji opisuju zvanično ponašanje tih grupa prije i za
vrijeme vođenja sukoba, a ne njihova napamet naučena uloga u tim
pregovorima. Istog trena kada neki papak, predstavnik neke pregovaračke
grupe počne rasipati filozofiju slobode za koju se zalaže, neko od
organizatora mu začepi usta sa konkretnim dokazima koji kroz ponašanje u
grupi demantuje tu ,,filozofiju,,. Postavlja se pitanje, da li takav
tretman može imati efekat u pregovorima obzirom na bezobzirnost tih
grupa u sukobu? Odgovor je da može, ako međunarodna zajednica ima
autoritet ostvaren kroz principe za koje se zalaže. Psihološka osobina
papka je da se napuhuje i pravi važan ako to prisutni omogućavaju i
dozvoljavaju. U suprotom, papak je manji od makovog zrna. Činjenica da
međunarodna zajednica nije vodila direktno dijalog sa predstavnicima
njihovih grupa, već sa psihopatama koji su organizovali taj rat, ukazuje
na namjerno izbjegavanje ulaska u suštinu tih međuplemenskih
nesporazuma. Ovaj komentar nisam dala kao model ili uputu za rad
međunarodnih institucija koje su zadužene za organizovanje društvenog
života, već da ukažem na ponašanje međunarodne zajednice kojim je ostala
bez autoriteta. Taj nedostatak autoriteta se u ovom istorijskom
trenutku pokušava prikriti kroz optužbe ratnim žločincima da su fizički
ometali rad međunarodnih institucija omalovažavanjem i nepoštivanjem
postignutih dogovora, kidnapovanjem članova mirovnih snaga,
ucjenjivanjem i slično.
Ostaje jedna otvorena nejasnoća. Znam
na koji način se zvanično predstavnici svojih grupa ponašaju i time
stvaraju nesporazume i nerazumjevanje. Ne mogu shvatiti način na koji
je Dejtonski sporazum omogućio takvo ponašanje, jer je takvo ponašanje
bilo prisutno i prije uspostavljanja mira. Imaš li neki konkretan
primjer tog negativnog ispoljavanja kroz društvenu ili državnu
organizaciju?
Ne vidiš takve primjere zbog psihopatizovane svijesti. Moraš shvatiti
činjenicu, da u svojoj svijesti imaš pojmove i obrasce razmišljanja
koje su dale psihopate kroz stvarnost u kojoj se nalaziš. Bez obzira
koliko se neko trudi da bude neutralan, on tu neutralnost ne može
postići jer nije imao priliku upoznati se sa pojmovima koji se nalaze
izvan te stvarnosti. Postoji jedan konkretan primjer koji zaobilazi
birtijsko presuđivanje, a istovremerno zalazi duboko u psihopatsku
manipulaciju. Pripremila sam ga za jedan drugi razgovor, međutim, tvoje
pitanje me prisiljava da ga iznesem.
Vratimo se za trenutak u vrijeme ratnih sukoba. Prvi simptom
psihopatizovanog čovjeka je osjećaj i stav da je borba njegove grupe
bila pravedna, i time opravdana. Pod takvim uvjerenjem su oružano
učestvovali sljedbenici svojih grupa. Takav čovjek vidi puni smisao
svog oružanog angažovanja. Neki borac će kazati da se borio za goli
život. Drugi će kazati da je spriječio porobljavanje svog naroda. Treći
će kazati da je branio svoju porodicu i imanje. I tako redom, svaki
borac iznosi razloge kroz punu pozitivnu moralnu opredjeljenost. Ali
ostaje jedna činjenica koje ni jedan od njih nije svjestan. To je
pitanje, kako je moguće da smo se međusobno ubijali i svaki od nas je za
to imao pravi razlog? Drugačlije rečeno, svako je za sebe bio u pravu
da ispravno postupa i istovremeno je vidio pripadnike iz drugih grupa
kao neprijatelje koji ga ugrožavaju. Za normalnog civilizovanog čovjeka
je to normalno razmišljanje u okviru kojeg smatra da je ,,ona druga
strana,, kroz manipulaciju prevarena i navedena da porobi ili ubije
borca koji se brani. I na taj način se svako brani od onog drugog koji
je ,,manipulacijom prevaren,,. Iz toga proizilazi da su svi u moralnom
smislu u pravu i svi manipulacijom navedeni da porobljavaju i ubijaju
druge. Ako ratni sukob ima pobjednika, pobjednik iz tog sukoba određuje
zvanični stav o poraženom i utvrđuje njegovu krivcu kroz pravila
pravednosti koje taj pobjednik interpretira. Time se zvanično i
definitivno utvrđuje koji su borci bili napadači, a koji branioci.
Međutim, međunarodna zajednica je uspostavila mir u BiH u kojem nije
definisala pobjednika i poraženog. To pitanje je ostalo nerješeno.
Dejtonskim sporazumom je dato pravo da svaka grupa ima zvaničan stav o
pozitivnom moralnom učešću u tom ratu, a samim time i svaki borac iz
svoje grupe ima stav o pravednosti u okviru svoje borbe. Mogla se
međunarodna zajednica kroz Dejtonski sporazum odrediti prema tom ratu
kroz humane civilizacijske kriterije i okarakterisati taj rat kao
necivilizacijsko sredstvo rješavanja nesporazuma, ali nije ni to
učinila. Posljedica toga je da svaka grupa inerpretira smisao rata kroz
opravdane razloge koje je imala prije i za vrijeme rata. Time se
društveni odnosi grupa prema stvarnosti nisu promjenili što za
posljedicu ima zadržavanje plemenskih potreba grupa za samostalnim
djelovanjem kroz instinkt čopora. Manifestacija tih odnosa kroz državnu
organizaciju je fond za borački i invalidski dodatak na nivou
Republike, a praktično predstavlja tri odvojena fonda za dodjelu
boračkih penzija i boračkih beneficija. Svaka grupa u okviru svog
nacionalnog jezika razumljivosti dodjeljuje odgovarajuću boračku naknadu
za učešće u tom ratu. To drugim riječima znači da je Dejtonskim
sporazumom legalizovano i praktično kroz državne institucije omogućeno
daljnje ispoljavanje različitosti koje su i ranije bile uzrok ratu.
Nacionalna netrpeljivost od ranije i UMRI sindrom su legalizovani pod
uslovom da nema oružanih sukoba. Ovom životu na grani se daje poseban
smisao kroz manipulaciju u ,,drugom potezu,,. Kada psihopatama ponastene
odgovarajućeg majmunsko retadiranog sadržaja kojim drži pažnju
UMRI-ovaca, počnu ,,čačkati,, po tim fodovima i iznuđivati odgovrajuće
reakcije tih ,,zaslužnih boraca,,. ,,Čačkanje,, može imati pozitivnu i
negativnu orjentaciju u odnosu na korisnike tih fondova. U pozitivnom
smislu se prave društvene akcije u kojima se pronalaze lažni korisnici
koji nemaju pravo na ta sredstva, čime se ističu zasluge i važnost
učešća pravih ,,boraca,, u ratu. U negativnom angažovanju, psihopate,
opet kroz institucje vlasti umanjuju te dodatke i time iznuđuju
organizovanje javnih skupova u kojima ,,borci,, javno veličaju svoje
boračke zasluge u okviru svojih grupa. Na taj način se kroz institucije
vlasti koje su utvrđene Dejtonskim sporazumom potenciraju i produbljuju
različitosti koje mi doživljavamo kao patnju. Psihopate kroz
institucije vlasti potpiruju netrpeljivost i mržnju, a međunarodna
zajednica u takvim uslovima pokušava BiH ,,legalno uključiti,, u NATO
savez i evropske integracije.
Da li to znači da ne postoje zaslužni borci u tom ratu?
Ne postoje zaslužni borci. Postoje žrtve rata u fizičkom i mentalnom
smislu. Borci koji su preživjeli rat predstavljaju tu psihofizičku
oštećenu kategoriju.
Da li to znači da ti ljudi nemaju pravo na boračke dodatke?
Ulaziš u birtijsku diskusiju. Ja ne govorim o pravu na boračke dodatke,
već o potrebi da se tim ljudima da određena naknada zbog umanjenih
psihofizičkih sposobnosti kroz manipulaciju i rat, a to je zdravstveni
problem koji zalazi u drugačije kriterije od ovih koje sadrži tvoje
pitanje.
Na koji način bi to prihvatili ti ljudi koji su uvjereni u opravednost svog učešća u tom ratu?
Reagovali bi prema nivou i konstrukciji njihove svijesti. Reakcija bi u tom slučaju određivala nivo tog psihofizičkog stanja.
Vidim da te borce svrstavaš u ,,umobolnike,,. A gdje je u tome UMRI sindrom i reakcije psihopatizovanih ljudi?
Nisu svi UMRI-ovci i psihopatizovani ljudi nosili oružje i međusobno se
ubijali. Moraš prihvatiti tu razliku. Ja govorim o kategoriji ljudi
koja opravdava svoje učešće u ratu kroz oružane aktivnosti.
Pa na koji način im objasniti da su manipulacijom uvedeni u ratne aktivnosti?
Obzirom da im to niko ne može objasniti, jedino rješenje je poslati ih u
invalidsku penziju i određenim psihološkim programom ih držati podalje
od javnog ispoljavanja.
Šta znači ,,držati ih podalje od javnog ispoljavanja,,?
Iz savremenog civilizacijskog gledišta to znači, zabaviti ih prikladnim
psihološkim programima i paziti da ne obavljaju javno ,,fiziološke
potrebe,, na javnim mjestima.
Imam utisak da tvoja interpretacija savremenog civilizacijskog društva predstavlja određenu vrstu društvene diktature.
Pogrešno si me razumio. Ja ne govorim samo o ,,borcima,, koji se
ispoljavaju kroz ,,pravednost,, svojih grupa, već i za ostale u
prošlosti izgubljene svijesti. Pri tome ne mislim na fizičko
suprotstavljanje i djelovanje takvom ispoljavanju, već djelovanje kroz
društveno obrazovanje uz konkretne pozitivne primjere i uzorke
civilizacijskog ponašanja kako bi se stvorila uočljiva razlika između
zdravog društvenog života i primitivnog kroz plemensku svijest.
Organizovanim društvenim angažovanjem i obrazovanjem bi se kao u
vremenu Turske i Austrougarske obnovio stalež civilizovanih ljudi i
odvojio od onih koji zaostaju u tom razvoju. Naši narodi kroz osjećaj
pravednosti osjećaju potrebu za tim savremenim civilizacijskim
izražavanjem i uvjerena sam da kroz taj osjećaj to i zaslužuju.
Međutim, trenutna stvarnost je sasvim drugačija. Vještim desetlječnim
manipulacijama, svi smo dovedeni u nefunkcionalno stanje svijesti iz
kojeg ne vidimo stvarnu, bolju i perspektivniju budućnost. Naša svijest
je degradirana, tako da ona nema kontrolu nad samom sobom. Prilagođava
se vanjskim uticajima, umjesto da djeluje ispred i iznad njih.
Zatvorena je u grupne svijesti koje su pod kontrolom sveukupnog
porobljivača. Iritirajuće pojave ne posmatra kroz samoanalizu, već
reaguje u njenom odsustvu.
Ono čega se Gazda najviše boji i zbog čega je njegova vulgarnost
naročito izražena na našim prostorima je ogroman psihološki potencijal
naših naroda koji kroz društvenu inteligenciju može da mu svakog
trenutka poremeti planove.