Nesporazumi i sukobi kroz svijest grupe

5. Ispoljavanje sindroma UMRI.

Kažeš da drugim ljudima ne treba želiti zlo, a kada na televiziji vidiš nacionalnog vođu ili nekog propagatora nacionalističkih sadržaja kažeš kroz zube ,,umri,,. Nije li to licemjerstvo?

Bila sam nekoliko puta namjerno preglasna da bi primjetio tu moju reakciju. Pitanje koje si mi postavio je ustvari nastavak zadnjeg razgovora u kojem sam spomenula nesvjesno ispoljavanje pripadništva određenoj grupi na štetu opštih principa humanosti i interesa svih ljudi, a ne samo pojedinih grupa. Ovo ispoljavanje pripadništva nekoj grupi ne predstavlja samo nesvjesno saučešništvo u gazdinoj manipulaciji, već iznuđuje i ponašanje koje je ispod osnovnih civilizacijskih vrijednosti. Paradoks je u tome što se to ponašenje ispoljava kod visoko obrazovanjih ljudi koji su kroz obrazovanje upoznati sa opštim moralnim i kulturnim kriterijima. Do sada sam ta ispoljavanja svrstavala u kategoriju papanskog ponašanja, međutim, ta pojava zahtjeva drugačiju analizu. Ponašanje grupa i jedinki u njima je identično, bez obzira na moralne, kulturne ili religiozne različitosti sredina u kojima one egzistiraju.

Moja reakcija sa izrečenom riječi ,,umri,, nije nikakva loša želja ili uputa takvom papku. To je komentar, ili bolje rečeno zaključak koji predstavlja skraćenicu UMRI.

Koji je to zaključak?

Ako bih ti to kazala bez obrazloženja, ušla bih u novi nesporazum s tobom, jer taj zaključak sam za sebe djeluje kao uvreda, međutim u psihološkom kontekstu ima veoma razložan smisao. Vidim da si nestrpljiv i znatiželjan, ali ne postoji kratko objašnjenje.

Bit ću strpljiv i saslušat ću te.

Za početak ti moram ispričati jedan događaj.

Žena, diplomirani psiholog sa 13 godina radnog staža u toj struci je nakon 11 godina borbe sa svojom neplodnošću dobila u svojoj 40. godini predivnu lijepu djevojčicu. Ljetnog, nedeljnog dopodneva izvela je bebu u kolicima u park. Kroz park je u to vrijeme prolazila komšinica starica, koja je kroz komšijske tračeve znala za uspjeh uporne majke. Prišla je majci, čestitala na prinovi, poželjela im sve najbolje, i sagela se da iz blizine pogleda bebu. U tom trenutku je majka skočila, gurnula staricu koja se zavalila na leđa i viknula: Ne dirajte mi dijete!

Jedan od penzionera sa obližnje klupe glasno dobaci majci: Budalo jedna, šta to uradi!?

Zar ne vidite da ta žena ima kraste od sifilisa na ustima, i ne želim da mi zarazi dijete, - s puno važnosti i značaja odgovorila je žena na predhodni prijekor.

U ovom postupku je prisutno 5 nelogičnosti:

1. Diplomirani psiholog nekontrolisano i agresivno reaguje;

2. Agresivna reakcija nije bila potrebna jer je jednostavno mogla povući kolica nazad i fizički odmaknuti bebu;

3. Zloupotrebljava svoju fizičku nadmoć;

4. Opravdava svoje postupke namjerom da je htjela zaštiti svoju bebu;

5. U tom pravdanju koristi pojam sifilis koji nije primjeren našem vremenu.

U našoj savremenoj psihologiji se to ponašanje i nelogičnosti objašnjavaju nekontrolisanim ispoljavanjem jakog materinskog instinkta. Mora se priznati da je to životinjski instinkt kojeg ljudska svijest kroz definiciju i značenje drži pod kontrolom. Zbog toga je skoro nemoguće da se dogodi tako nešto. Da bi se to dogodilo potrebno je da učestvuje više elemenata kao što je to bio slučaj sa tom majkom.

Međutim, postoji identična priča koja je takođe stvarnost, a po značaju i analizi ima istu vrijednost kao i predhodna.

Psihijatar specijalista sa oko 20 godina radnog iskustva uđe u političke struje, i kao lider jedne grupe postavi ultimatum drugim grupama od kojih zahtjeva ponašanje koje odgovara samo njegovoj grupi ili će ih u protivnom uništiti silom. Nažalost tu prijetnju provodi kroz rat. Na taj način su se pod njegovim nadzorom dogodili stravični masovni zločini.

I tu su se kao u predhodnom primjeru pojavile nelogičnosti:

1. On kao psihijatar specijalista koji između ostalog svoje pacijente liječi i od agresivnog ponašanja organizuje i kontroliše masovno nasilje;

2. Njegovi ultimatumi su bili posljedica ogromne oružane nadmoći, a ne bezizlaznosti situacije. Jednostavnije bi se moglo reći da je u pitanju bila bahatost koja kao negativno ponašanje takođe potpada pod psihološki tretman.

3. Zloupotrebio je tu oružanu nadmoć kršeći principe humanosti koji su kod ljekara osnova njegovog rada i djelovanja.

4. Takvo ponašanje je pravdao, a i dalje pravda, zaštitom svog naroda.

5. U tom pravdanju je koristio, a i sada koristi pojmove koji su neprimjereni ovom vremenu, kao što je sloboda (a ne demokratija), bavljenje istorijom i prekopavanjem grobnica (a ne sadašnjom stvarnosti u kojoj se trenutno nalazio ili nalazi), negativna istorijska iskustva za koje optužuje nekog trećeg (a ne naivnost i neznanje istorijskih vođa koji su uzročnici tih negativnih iskustava), i slične parole.

Čekaj malo, iz literature koja opisuje aktivnosti tog lidera, može se zaključiti da se on zalagao za demokratske principe u nekoj budućoj novoformiranoj državi.

Vidiš sine moj, demokratija u nekoj državi ne postoji kroz zakonsku regulativu, već spremnost ljudi u toj državi da se međusobno razumiju i poštuju. Zakonom kojim se obezbjeđuje demokratija u uslovima u kojima ljudi ne znaju za taj pojam, stvara se centralistički režim. To se već kao iskustvo dogodilo u bivšoj SFRJ. Druga vrlo bitna stvar koja uslovljava pravilno funkcionisanje demokratije je način ulaska u takvo društveno, ili bolje rečeno, državno uređenje. Ako se država formira kroz nasilje ili pritiske u smislu stvaranja demokratskog društva, onda demokratija nema svoj smisao. Do demokratije se može doći jedino ako se država formira na svjesnom prihvatanju zajedničkih ciljeva u smislu boljeg i sretnijeg života u čemu treba da učestvovuje većina u svakom narodu koji stvara to novo društveno uređenje. Obzirom da je SFRJ bila stvorena kroz nasilje, ona nikada nije mogla biti prostor za funkcionisanje demokratije. I tu se u osnovi pojavljuju problemi koji potresaju ovu našu bosanskohercegovačku stvarnost. Gazda je preko svojih sinova u Bosni i Hercegovini vodio centralističku politiku ne dozvoljavajući upotrebu ni najelementarnijih pojmova demokratije. Kroz školske programe istorije razvijao je međunacionalnu mržnju, a istovremeno se kao zvjer obrušavao na svaki nacionalistički ispad, te time napuhivao balon koji je u sadašnjem po njemu predviđenom vremenu eksplodirao. Moj prijatelj je u tom smislu postavio pitanje: Ako su ti lideri bili protiv već postoječih ispoljavanja nacionalnih identiteta, koji je bio smisao da izmišljaju i nametljivo eksponiraju novi jugoslovenski?

Cilj je bio izbrisati istinske vrijednosti moralnog i kulturnog nasljeđa svakog naroda posebno, jer se kroz te vrijednosti ispoljavalo zajedništvo, a ne kroz parole o bratstvu i jedinstvu. Po sadašnjem društvenom stanju na našim prostorima može se sa sigurnošću reći da su u tome u potpunosti uspjeli. Znači, ona istorija o kojoj smo pričali nije novokomponavana stvar nastala kroz uticaj nacionalnih stranki, već joj je porjeklo u uđbenicima istorije iz tog doba. I sada se ta gazdina igra nastavlja kojom se praktično zloupotrebljava naše nepoznavanje demokratije. Gazdini poslanici ili bolje rečeno, njegovi sinovi sa međunarodnim kredibilitetom se ko fol trude da mi do demokratskog uređenja dođemo kroz dogovor, a istovremeno su omogućili stvaranje i održavanje neravnoteže između pojedinačnih interesa grupa, te im time dali pravo da djeluju suprono zajedničkim ciljevima koji im mogu donjeti bolji i sretniji život.

Ovaj ,,pokušaj do zuba naoružanog,, lidera da se ultmatumima i prijetnjama bori za stvaranje države u kojoj je po njegovim normama i shvatanju trebala biti organizovana ,,demokratija,, o kojoj on lično nije imao pojma, predstavljalo je parolu iza koje se krio povod za provođenje nasilja.

Ovih pet naprijed navedenih nelogičnosti kroz ponašanje tog psihijatra nemaju obrazloženje u savremenoj psihologiji kao što je to bilo u predhodnom slučaju sa materinskim instinktom.
Međutim, u zoološkoj literaturi u kojoj se opisuju životinjski čopori i ponašanje jedinki u njima, može se uočiti ogromna podudarnost ponašanja, ne samo tog lidera, već i lidera ostalih grupa sa vođom životinjskog čopora. Identična sličnost je i u poređenju ostalih jedinki u čoporu i istomišljenika svojih grupa.

Iz te podudarnosti, kroz upoređivanje sa nelogičnostima kroz nekontrolisano ispoljavanje materinskog instinkta, može se zaključiti da je Gazda sakrio vrlo značajan pojam u psihologiji koji proizilazi iz tog životinjskog instinkta. Teško je reći, koji bi smjer i pravac mogla imati naša civilizacija da se u psihologiji uveo taj pojam. Da li bi tom prilikom pojmovi narod, nacija, sloboda, narodnooslobodilačka borba, rat, nacionalni identitet i slično imali dosadašnji smisao? Nije teško zaključiti da u pozadini tog sakrivanja stoji ova patnja koju trenutno preživljavaju narodi širom planete kroz lokalne ratove i međusobnu mržnju.

Prvi put čujem da postoji instinkt čopora.

To što ti prvi put čuješ, ne znači da on ne postoji. Kako god se na osnovu upoređivanja ponašanja majke koja ima dijete i ponašanja ženke sa mladunčetom formirao pojam materinskog instinkta, tako se na osnovu identičnog upoređivanja ponašanja grupe ljudi, sa ponašanjem čopra može doći do postojanja i tog instinkta.

Na osnovu čega tvrdiš da je Gazda sakrio taj pojam?

Ne samo da ga je sakrio, već ga i dalje sakriva. Podatak da među organizatorima i vođama masovnih zločina na našim prostorima stoji ljekar psihijatar, sakrivale su međunarodne institucije za mir, jer ljekara osim moralnih obaveza na humanost obavezuje i Hipokritova etika. Znalo se za taj podatak, i niko od ljekara ili novinara nije imao mogućnost da objavi tu protivrječnost i osudi njegovo ponašanje. Svaka takva osuda bi podstakla traženje uzroka takvom ponašanju, i najvjerovatnije bi dovela do pojma instinkta čopora, što bi moglo umanjiti manipulaciju ljudske svijesti koju stolječima provodi Gazda kroz patriotizam i borbu za slobodu. Suprotno tom humanom opredjeljenju, na razgovorima o uspoostavljanju prekida oružanih sukoba gazdini poslanici (međunarodni predstavnici) su tog lidera oslovljavali kroz titulu.

Šta je to Hipokritova etika?

Ta etika postavlja ljekarsku humanost ispred socijalnih i kulturnih opredjeljenja. Primjer za to je lijekar koji ima u ratnim uslovima pred sobom dva ranjenika, jedan iz svoje armije, a drugi iz protivničke. On prema toj etici pruža prvo pomoć onom ranjeniku kojem je život najviše ugrožen ne gledajući je li on ,,naš,, ili ,,tuđi,,.

Uzimajući u obzir, da je čopor majmuna po svom ponašanju i organizaciji kroz dobroćudnost, a ne krvoločnost, najrazvijenija životinjska vrsta, bilo bi sasvim normalno uporediti ga sa ponašanjem ljudi u grupama kroz ispoljavanje svog nacionalnog identiteta. Posmatrajući ponašanje majmuna u čoporu i upoređujući ga sa ponašanjem kroz ispoljavanje nacionalnog identiteta kod naših ljudi, može se primjetiti da takvo ponašanje u majmunskom čoporu izglada kao ponašanje mentalno retardiranih majmuna. I zato se može kazati za ispoljavanje nacionalnog identiteta kroz mžnju, gađenje, ubijanje, silovanje, protjerivanja i druga mučenja, negativan revanšizam, ometanje drugih u ispoljavanju svojih ljudskih vrijednosti, podržavanje i pravdanje takvog ponašanja, da predstavlja Ujedinjena Majmunsko- Retardirana Ispoljavanja ili kraće UMRI. To je trenutno opšti sindrom koji dominira u ponašanju svih nacionalnih grupa, a ne samo jedne.

I zato kada vidim nacionalistu da eksponira svoju nacionalnu ,,mudrost,, dam komentar ,,umri,,.

Da li je to na izvjestran način vrijeđanje ljudi koji nisu svjesni tog instinkta za kojeg ti tvrdiš da postoji?

Ne. To je stvarnost u kojoj živimo. Na popisu stanovništva u Bosni i Hecegovini u 1991. godini postoji zvaničan podatak o postojanju i majmunske nacionalnosti. Ljudi su se po nacionalnosti izjašnjavali kao majmuni.

Jedan od njih je 1991. obrazložio svoju majmunsku nacionalnu pripadnost ovako:
Neka mi oprosti majmunska vrsta što sam se kao čovjek sa ovih prostora uvrstio u njihov čopor. Gledajući i slušajući ove naše predstavnike svojih nacionalnih skupina, a posebno njihove sljedbenike, nisam imao drugog izbora, sem da se priklonim trenutno najrazumnijoj životinjskoj vrsti čije ponašanje u svakom pogledu prevazilazi ponašanje ovih naših nacionalista. Sretan sam i ponosan što sam se izdvojio iz te nacionalne majmunske retardiranosti koja nas sviju vodi u propast.

Da li to znači da takvo ponašanje ima olakšavajuće okolnosti u određivanju lične odgovornosti prema zločinima koje su počinili ti majmunsko retardirani ljudi?

Da, tako je. Ljudi kroz obrazovanje i vaspitanje nisu upoznati sa tim pojmom i time ne postoji njihova odgovornost i obaveza da tu vrstu instinkta kontrolišu. Gazda, da bi izbjegao vezu negativnog ponašanja sa instinktom čopora, uveo je međunarodne zakone koji štite ljude od samo ekstremno negativnih ispoljavanja, dajući mogućnost da se to ponašanje ispolji u formi koja predstavlja stvarnost u kojoj se mi trenutno nalazima. To predstavlja samo ,,krpanje,, međugrupnih problema i sukoba proizašlih iz tog instinkta, što zadovoljava opredjeljenje Gazde i njegovih sinova da organizuju i provode tu ljudsku patnju koju svi mi doživljavamo. I zato nije iznenađenje da optuženik na suđenju pred Međunarodnim sudom za ratne zločine kaže da se ne osjeća krivim, jer je želio da zaštiti svoj narod isto kao što majka pravda svoje agresino ponašanje potrebom da zaštiti svoje dijete. Zbog toga, odgovornost takvog negativnog ispoljavanja treba prebaciti na Gazdu, naučnu psihologiju i obrazovanje zbog sakrivanja tog pojma koji je mogao i može da spriječi to nasilje.

Da li to po tvom mišljenju znači da Međunarodni sud za ratne zločine nema svoj stvarni legitimitet?

Da, to je moj stav. Po mom mišljenju taj Sud predstavlja parodiju sudskog procesa kako bi se psihički umirile žrtve, stvorio utisak zalaganja za pravednost međunarodnih institucija, a istovremeno sakrili stvarni uzroci nasilja i održavale daljne aktivnosti u postepenom proširivanju haosa kroz nasilje u svijetu. Ta suđenja su vršena i ranije kroz istoriju i uvijek se ta manifestacija čopora kroz nasilje ponavljala i ponavlja.

Na koji bi se način ta činjenica mogla iskoristiti u smislu odbrane osuđenika na tom Sudu?

Direktno kroz tu inerpretaciju nikako, jer svaki sud u procesu suđenja koristi kroz nauku zvanično od Gazde priznate pojmove. U ovom slučaju taj pojam zvanično ne postiji i kao takav nije upotrebljiv u tim okolnostima. Problem je što osuđenik nije svjestan svog UMRI sindroma, tako da strategija odbrane nije dovoljno efikasna jer nesporazume na suđenju kroz taj sindrom koristi tužilaštvo dajući određenim izjavama moralnu težinu.

Oni optuženici koji nisu u dovoljnoj mjeri obrazovani, jedino mogu postaviti odbranu o svojoj odgovornosti kroz moralne norme na kojima se zasniva i optužba. Međutim, kada je riječ o akademski obrazovanim ljudima, situacija je sasvim drugačija.

Da li to znači da taj sindrom nije izuzetak kod tog psihijatra, već je prisutan i kod drugih akademski obrazovanih ljudi?

Zločini visoko obrazovanih ljudi su neprekidno prisutni u istoriji. Poznati su slučajevi u nacističkoj Njemačkoj u kojima su vršena ,,naučna,, ispitivanja na logorašima kroz nezamisliva mučenja. Zatim, je tu i podatak da je organizacija i sprovođenje ustaških zločina u Drugom svijetskom ratu bila pod kontrolom visoko obrazovanih ljudi.

Osnovna karakteristika osuđenika pred Međunarodnim sudom za ratne zločine koji imaju visoku naobrazbu je nesvjesnost sindroma UMRI. Oni kroz taj sindrom smatraju Sud nelegitimnim sa uvjerenjem da su oni učinili pravednu stvar za svoj ,,narod,, za koju ih tereti optužnica. Činjenica da jedan visoko obrazovani čovjek kao optuženik na najvulgarniji način vrijeđa Sud postavlja tog čovjeka u ulogu klovna u toj parodiji i time daje značaj postojanju i djelovanju tog Suda. Istovremeno tim ponašanjem degradira svoje znanje i titule koje ima. To su ti upečatljivi primjeri nekontrolisanog ponašanja i razmišljanja kroz taj sindrom.

Do konstruktivnijeg ponašanja u odnosu prema tom Sudu može doći optužena visoko razvijena intelektualna svijest ako svoje intelektualno znanje izdigne iznad šema i parola kroz koje se ispoljava taj sindrom. Tada se može stvoriti određena strategija odbrane u korist tog optuženika.

Da li je bilo takvih slučajeva?

Da, ti ljudi i ako su bili odgovorni za vršenje zločina kroz funkcije vlasti u ratnim okolnostima, i nikada nisu bili svjesni tog sindroma, uspjeli su sačuvati intelektualnu konstrukciju svoje ličnosti pred sudom. To u prevodu znači da su kroz to znanje i iskustvo prihvatili važnost i značaj suda i kroz taj odnos gradili strategiju odbrane. U tom slučaju oni su samo formalno prihvatili to suđenje glumeći razumnost i pokajanje, spriječavajući time djelovanje tužitelja kroz taj sindrom. Od svih negativnih okolnosti u kojima su se našli izabarali su za odbranu onu koja je za njih bila napovoljnija u tim uslovima. Međutim, kroz taj sindrom papak uvijek ostaje papak bez obzira na intelektualni kapacitet.

Za razliku od takvih slučajeva postoje slučajevi gdje visoko obrazovani optuženik odbije javnog branioca na suđenju sa namjerom da se sam eksponira u svojoj odbrani. Sama odluka, a posebno strategija takve odbrane vrlo jednostavno ukazuje na simptome poremećenosti kroz taj sidrom. Na primjer, optužnica sadrži potpuno precizne numerisane optužbe kroz moralne norme, a optuženik se brani dokazivanjem da se on i njegov narod branili od svjetske urote. Za UMRI-ovce je karakteristično da ispuštaju iz misaonih procesa moralnu odgovornost. Za njih ta odgovornost u smislu humanosti uopše ne postoji. I to je zamka na koju ih Međunarodni sud ,,lovi,,.

Imam utisak da oni na tom Sudu izigravaju žrtve, a samim tim i heroje.

Da, i to je jedan od simptoma tog sindroma. Međutim, takvo ponašanje je štetno, jer pojačava ispoljavanje tog sindroma kod ljudi koji prate to suđenje. Pored toga, postoje i ozbiljne fizičke posljedice za optuženike proizašle iz tog sindroma. Mnogi od tih optuženika su umrli u toku suđenja, jer taj sindrom u prisilnoj odvojenosti od ,,čopora,, ostavlja negativne psihofizičke posljedice.

U svakom razgovoru, papcima daješ drugačiju dijagnozu njihovog ponašanja. Da li je to tačno?

To ti samo tako izgleda. Kada smo razgovarali uopšteno o papcima, dala sam uopštene karakteristike tog ponašanja. Kada sam govorila o čuvanju tradicije, govorila sam o kozerviranju plemenskih shvatanja. Ako prihvatiš zaključak da je plemensko uređenje ustvari ponašanje čopora prilagođeno civilizacijskim uslovima, onda možeš izvesti zaključak da se taj UMRI sindrom sačuvao i održava kroz tu plemensku svijest.

Na koji način bi se taj pojam instinkt čopora i njegovo tumačenje mogao ugraditi u ljudsku svijest pa da se stvore uslovi njegovog kontrolisanja?

Najjednostavnije bi bilo kroz obrazovanje, jer je to intelektualni pojam isto kao i materinski instinkt. Međutim, to je nemoguće ostvariti iz dva razloga. Jedan je što to ne dozvoljava Gazda preko svojih sinova, a drugi je zombificirano stanje kroz taj sindrom odgovornih za obrazovanje.

Ne mogu da shvatim kako može Gazda zabraniti upotrebu tog pojma?

Na isti način kako je zabranio upotrebu pojma Djeda Mraza u dječijim vrtićima. Jedina šansa je širiti tu informaciju preko alternativnih i opozicionih medija i usmenim putem. Ako se upotreba tog pojma pojavi među građanski orjentisanim ljudima, stvara se paradigma koja nameće razmišljanje i kroz naučne šeme i zvanične šablone razmišljanja. Na taj način ponašanje kroz taj pojam dobija negativno moralno opredjeljenje za razliku od dosadašanjeg u kojem predstavlja ponos i dostojanstvo.

Kako se izlazi iz te majmunske retardiranosti?

Veoma teško. Kada se jednom kroz obrazovanje, vaspitanje i propagandu formira takva ekstremna svijest na bazi čopora, ona se intelektualno interpretira kroz pojam nacionalnog identiteta i stvara kontajner svijesti koji postaje gospodar svih procesa razmišljanja. Tačno je da izlaz iz takvog programiranog stanja postoji, ali se iz njega ne izlazi grupnim tretmanima ni uticajima izvana, već isključivo samostalnim radom na samom sebi. Kraće rečeno, to je bolest koja ulazi kroz više vrata, a izlazi samo na jedna i to lična.

Da li se po sadašnjoj situaciji može zaključiti da je većina u svakom narodu uvućena u to nekontrolisano psihološko stanje?

Moraju postojati odgovarajući uslovi i odgovarajuće okolnosti da se taj sindrom masovno pojavi u narodu u obliku majmunske retardacije. Uslove za pojavu tog sindroma su stvorili gazdini sinovi u bivšoj Jugoslaviji kroz specijalan odnos prema ispoljavanju nacionalnog identiteta. Okolnosti su takođe režirane i stvarane od početka 80-ih godina prošlog vijeka i u njima se neprekidno nalazimo po specijalnom programu gazdinih sinova. Taj program obuhvata stvaranje straha unutar određene grupe i stvaranje kolektivnog osjećaja ugroženosti. Tom prilikom su se montirali i inscinirali razni fizički i moralni napadi na članove te grupe. Pored toga su se izmišljali razni sadržaji koji u propagandnom stilu potvrđuju i pojačavaju taj strah. S jedne strane su se zataškavajle prave informacije, a sa druge se vješto ubacivale montirane laži koje su lako prihvatljive za tu vrstu ljudi. Sistem je bio u funkciji tako da su ljudi bili izloženi samo lažima i nisu imali mogućnost izbora. Kada su se kroz takvo djelovanje formirale društvene norme koje čine osobinu te grupe ili ,,čopora,,, one su se nasiljem nametnule ostatku naroda. To je ona poznata parola: ,,Ako nisi s nama, onda si protv nas,,. Isti scenario se neprekidno održava i to je ta histerija koja trenutno dominira u našim narodima. Gazda i njegovi sinovi, tim programom proizvode društvene krize, pa i ratove, u cijelom svijetu, kako bi se kroz njih stvorili uslovi za preuzimanje vlasti uz ,,dokaz,, da ti narodi nisu sposobni samostalno urediti zajednički život.

Na koji način se mogu posmatrati ljudi sa tim ispoljenim sindromom, kao prestupnici ili kao bolesnici?

Kao žrtve manipulacije.

A šta je sa ratnim zločincima?

Kod njih su ispoljene i psihopatske osobine i sindrom UMRI. Osnovna osobina ponašanja UMRI-ovaca je agresivnost koja pod određenim uslovima izaziva teške posljedice depresije.

Imaš li neki primjer tog agresivnog ponašanja?

Kada govorim o agresivnom ponašanju, onda ne mislim samo na ponašanje prema drugima, već i prema vlastitom biću. Kod UMRI-ovaca koji nisu skloni fizičkim i verbalnim obračunima se kontakti sa neistomišljenicima doživljavaju kroz vrlo neprijatna emocionalna preživljavanja. Ta neprijatna emocionalna preživljavanja ja nazivam nasilje prema samom sebi. Za UMRI-ovce je karakterističan osjećaj polarizacije kroz stav, ako nisi saglasan sa stavovima i načinom razmišljanja naše grupe, onda si protiv nas i za nas si neprijetelj koji nas ugrožava. U takvoj svijesti ne postoji individualan način razmišljanja, već se umni procesi odvijaju kroz svijest grupe. Iz toga nije teško zakljućiti da su to zarobljenici koji kroz razmišljanje i ponašanje robuju psihopatskim primitivnim i neostvarivim idejama.