…moja duša imade moć da sazna sve stvari,
A slijepa je i ignorantna u svemu.
Sir John Davies
Jill je otišla prije Božića. U odmaralištu Vila je bilo najviše posla
za vrijeme praznične sezone i Ted je prihvatio da radi dodatne smjene
kako bi si ostavio što manje vremena za razmišljanje i patnju. Međutim,
uvijek su dolazili i oni sati kada nije mogao ignorisati svoju samoću.
Pitanja i sumnje, rođeni po prvi put u njegovom srcu i umu, navirali
su mu u glavu. Kako to da Bog radi s anđelima koji čine tako kardinalne
greške i koji mogu ovako da zabrljaju stvari? Kako to da jedan Bog
koji nas voli može da sveže njega, njegovu vlastitu dušu za jednu takvu
ženu koja će ih oboje upropastiti?
Ta opsesija je pukla, anđeli nisu uspjeli. Ted se povukao u sebe tokom
cijele zime, izolovan zajedno sa svojim mislima, pokušavajući da se
pomiri s prevarom i gubitkom. Imao je malo kontakta s njegovim
prijateljima i umjesto toga tražio je jedan svijet koji je bio izvan
ovog ljudskog. Međutim, tu su stalno bile one planine koje su opasavale
dolinu kao neki spomenici mira i izdržljivosti. Za Teda su one
predstavljale jedno ljekovito mjesto.
I tako, tokom vremena, uspjeo je da se oporavi. Njegov bol je sazreo i
pretvorio se u jedno iskustvo, tako da se Ted mogao ponovo uključiti s
jednim novim užitkom u društveni život odmarališta. Njegov zdrav humor
se ponovo vratio, ali je sada bio dosta ozbiljniji i sa mnogo pitanja
koje još uvijek nije uspijevao formulisati. Sve što je znao bilo je to
da su stvari u svijetu bile u stanju da stvaraju jednu iluziju. Svari se
mogu činiti da izgledaju na jedan način dok u realnosti mogu biti
nešto sasvim drugo. Beton može izgledati kao drvo. Isto kao Jill-ina
ljubav. Kao neko anđeosko stapanje duša. Kao vijernost prijatelja. Znao
je da svijet nije ono što je mogao vidjeti uz pomoć svojih čula ali
nije znao šta se nalazi iza ili izvan svega toga. A nije znao ni kako
to da pronađe. S oporavljenim zdravljem i jakom dušom, Ted se vratio
natrag prijateljima i žurkama. Skijao je niz snježne planinske padine
kad god je mogao da nađe vremena. Prestao je da svakodnevno razmišlja o
Jill, gurajući to što dalje iza sebe sve dok se njegov bol nije stišao
i ugasio.
Njegovi prijatelji su rado prihvatili natrag onog starog Teda a on se s
jednim novim žarom bacio natrag na sve, uključujući i njegov posao.
Zajedno sa posluživanjem gostiju odmarališta, često su ga zapošljavali i
na organizaciji privatnih žurki za neke od najprestižnijih gostiju te
doline. Tamo je zima bila vrijeme neprestanih društvenih okupljanja i
svako ko je bio neko, od filmskih zvijezda, pa do internacionalnih
bogataša, održao bi bar jednu veliku žurku prije kraja sezone.
Jedna od najpoznatijih porodica koje su zimovale u Dolini sunca bili su
vlasnici jedne farmaceutske kompanije čija je planinska kuća bila
krunski dragulj cijelog tog područja. Kada je došao red na njih da
održe veliku žurku, iznajmili su poslugu iz odmarališta Vila, gdje je
Ted radio. Ted je bio jedan od dvanaest radnika koji su poslani u tu
vilu, svi obučeni u njihove najbolje uniforme. Njegov posao je bio da
servira piće gostima kojih je tamo bilo stotinjak dok je njegov drugar
Robert bio barmen.
Kad je Ted donjeo porudžbine za pića, primjetio je da je nekoliko
gostiju naručilo jedno piće koje je bilo ukrašeno kriškom naranče i
višnjom što mu je izgledalo veoma privlačno. Oni su to zvali
“starinski”, za šta Ted nikad prije nije čuo i pretpostavljao je da je
to veoma ukusno. “Kakav mu je ukus?” pitao je Roberta dok je slagao
čase na poslužavnik. “Super,” uzvratio je Robert. “Da li želiš da
napravim jedan za tebe?” “Ne bih trebao da pijem dok radim,” odgovorio
mu je Ted s oklijevanjem, posmatrajući čaše. “Ko će to znati?” smiješio
se Robert. “Evo, napraviću ti jedan a ti stavi tu čašu negdje sa
strane da se ne vidi. Onda se možeš prikrasti i pijucnuti malo kad god
imaš vremena. Viski ili burbon?”
“Ne znam,” Ted je slegnuo ramenima. “Kakva je razlika?” Njegovo
poznavanje alkohola je počinjalo i završavalo kod piva. “Nema veze,”
rekao je Robert. “Mislim da će ti se burbon više svidjeti.” “Dobro,”
složio se Ted, “Popiću jedan.” Kad je piće bilo napravljeno, zavukao je
čašu iza jedne velike saksije s cvijećem, tako da se ne vidi. Ted je
radoznalo pomirisao čašu a onda je licnuo piće jezikom kako bi mu
osjetio ukus. “Nije loše,” mislio je, “nije uopšte loše.” U stvari,
bilo je toliko dobro da ga je salio u stomak u jednom velikom gutljaju a
onda je s osmjehom vratio čašu natrag iza saksije. Nakon što je primio
još narudžbi od gostiju, Ted se vratio natrag do bara. “Pa, šta
misliš”, pitao ga je Robert. “Bilo je odlično”, rekao je Ted. “Čini mi
se da bih mogao popiti još jedno”. Robert mu je napravio još jednog
“starinskog” kojeg je ovaj odmah popio, nakon čega je uslijedio jedan
osjećaj topline i bliskosti. Tokom idućeg sata uspjeo je da neopaženo
popije još nekoliko pića i da istovremeno izlazi na kraj sa svojim
obavezama. Žurka je postajala sve veselija, pa tako i Ted, kojem je
sada sve pred očima svijetlilo jednom veselom, ružičastom svjetlošću.
Nije se sjećao da je ikada prije toliko uživao u svom ugostiteljskom
poslu, krećući se između praznički raspoloženih gostiju s jednim
rastućim osjećajem bliskosti i drugarstva s njima.
Među gostima koji su upravo tada stizali bila je i Ann Sothern, jedna
od redovnih posjetilaca Doline sunca, koju je Ted upoznao dok je radio
na nekim žurkama i okupljanjima koje je ona organizovala. Oduševljena
njegovim smislom za humor i očarana njegovim tvrdim naglaskom iz
Alabame, gospođa Sothern je zavoljela tog mladića s juga. Oni su tako
uspostavili jednu prijateljsku vezu a ona ga je čak od milja nazvala
“Bama” i posebno je zahtijevala da on obavezno bude prisutan na njenim
žurkama. Vrata su se otvorila i Ted je vidjeo gospođu Sothern kako
ulazi. “Ann!” ushićeno je viknuo i mahnuo joj rukom, “drago mi je da
vas vidim!” Zahvaljujući izmaglici koju je alkohol stvarao oko njega,
Ted nije primjetio kako su ga drugi gosti čudno gledali. Gospođa
Sothern se nasmijala nakon što ga je prepoznala i pozdravila ga je s
jednim zagrljajem.
Ted je žurno otišao do bara i donjeo joj njeno omiljeno piće—a naravno i
jednog “starinskog” za sebe — i dok su domaćini žurke zurili širom
otvorenih očiju, njih dvoje su prijateljski časkali nasred sobe. Bilo
je nemoguće ne primjetiti poznatu filmsku zvijezdu kako priča i
zabavlja se sa uniformisanim konobarom kao da se radilo o nekim starim
prijateljima. Tada je već Ted zaboravio da je on u stvari trebao da
služi goste a ne da im se pridružuje a kad je drugi konobar prošao
pored njega s tacnom punom raznih pića, on se još poslužio odatle.
Gospođa Sothern ga je povela do sofe i uskoro se oko njih skupila
povelika grupa ljudi.
“Draga, dođi ovamo,” gospođa Sothern je pozvala jednu svoju
prijateljicu, “dođi da čuješ šta priča ovaj momak. Baš je divan! Čuj
ovo! Bama,” rekla je, okrećući se ka Tedu, “dragi, kaži nešto Mary.”
A Ted je izvodio, razvlačeći na svom naglasku koliko god je mogao.
Jedan od ostalih konobara je pokušao da ga izmami iz gužve, ne bi li se
ovaj vratio natrag na posao, međutim, Ted nije reagovao. “Do vraga s
tim!” smijao se, previše pijan kako bi shvatio koliko je zabrljao. Bilo
mu je lijepo, bio je u centru pažnje i niko na žurci nije u uživao u
tome više od njega. Na kraju, žurka se završila i gosti su otišli kući a
ugostiteljsko osoblje je ostalo kako bi počistilo nered. Teturajući se
unaokolo sa blesavim osmijehom na licu, Ted je posmatrao kako ostatak
osoblja utovara opremu u kombi. Sve skupe kineske vaze i kristal bile
su složene na posebne visoke police i radnici su se na kraju popeli
unutra kako bi se odvezli natrag do Vile. Šef, Bert, je iznutra rukom
zgrabio Teda za mantil i povukao ga je u kombi. Mada jako pijan, Ted je
primjetio da se Bert nije smijao. U stvari, on je gledao Teda s jednim
veoma ljutim izrazom na licu dok se kombi kretao niz cestu. Tedu nije
bilo lako da se održava uspravnim u vozilu koje se kreće a da
istovremeno i razmišlja, međutim, čvrsto se držao za rukohvate na
stranicama kombija, čudeći se šta to nije u redu sa njegovim šefom.
Bert ga je posmatrao tako da se činilo kao da su vatrene iskre frcale
iz njegovih očiju. “Samo me interesuje šta imaš da kažeš na sve ovo,”
ljuto je promrmljao. Ted ga je na to tupo pogledao a onda je posrnuo i
počeo ekspolozivno da povraća po svemu ispred sebe. Drugi radnici su
odskočili od njega dok se Ted teturao i počeo padati na leđa.
Batrgajući se, zakačio je i police sa posuđem. Zadnja vrata kombija su
popustila pod pritiskom i poslužavnici sa kineskim porculanom i
kristalom izletjeli su napolje. Staklo i porculan počeli su da se krše i
odzvanjaju po cesti iza kombija. Nekim čudom, niko nije ispao iz
kombija kad je u njemu nastala gužva, iako je Bertu došlo da izbaci i
Teda napolje zajedno s kršom kojeg je napravio.
Tedu je trebalo puna dva dana da se oporavi, dva bolna dana koja je
proveo u svom krevetu privijajući hladne oboge na čelo, halapljivo
gutajući neke ljekovite pripravke i revnosno se moleći da ne bude
otpušten s posla zbog svog bezobrazluka. Uprkos svom bolu i poniženju,
godilo mu je to što se onako lijepo proveo na žurci. Volio je brz
životni ritam te doline i nije želio da je napusti. Kad je Bert napokon
popustio i oprostio mu, Ted mu je bio veoma zahvalan i odlučan da se
još više posveti poslu kojeg je obavljao.
Zima je prošla i nastupila je ljetna sezona a poslovna rutina je
zavladala u Tedovom životu. Ukoliko mu sudbina nije namijenila ljubav,
onda bi on možda mogao naći sebi neke druge izazove zajedno s rizicima i
prednostima koji idu s njima. Svoje slobodno vrijeme, Ted je ponovo
posvetio učenju ekonomije s jednim novim osjećajem odlučnosti. Međutim,
neke od starih navika koje je zadobio tokom njegovog života u
osamljenosti još uvijek su ostale. Provodio je dosta vremena u hodanju
planinskim stazama, upijajući u sebe više iz njegove životne sredine,
nego iz knjiga. Priroda je širila njegovo srce i dušu. Ptice i
životinje su mu prilazile bez straha kao da u njemu prepoznaju nekog
člana svoje porodice. Ted u tome nije vidjeo ništa neobično, međutim,
za njegove prijatelje koji su bili svjedoci toga, to je bilo nešto
posebno.
Nova sezona je donjela sa sobom i više novih radnika što je
naelektrisalo društvenu scenu ali Ted nije imao više želju za
romantičnim vezama. Završio je sa Jill, ponovo je uspostavio
emocionalnu ravnotežu i nije mu se žurilo da je ponovo remeti. Njegovi
drugari su mu za sada bili dovoljni a stvari koje je proučavao
zaokupljale su njegovu pažnju. Što se njega tiče, život u njegovom
ličnom raju bio je sasvim u redu.
Međutim, ravnoteža kao i sve ostalo na ovom svijetu može biti samo
jedna krhka iluzija. Jednog dana, dok je skretao iza ugla hodnika sa
rukama punim poslužavnika, bukvalno je izgubio ravnotežu i udario u
jednu mladu djevojku dok su se poslužavnici bučno rasuli po podu.
“Hej, izvini molim te,” rekao je skupljajući gomilu poslužavnika s
poda. “Ma, sve je u redu” rekla mu je ona blago. Ted je podigao pogled i
vidjeo jednu egzotično lijepu ženu koja ga je promatrala odozgo s
osmijehom. Bilo joj je osamnaest, možda devetnaest godina, prosudio je,
a bila je perfektno lijepa. Fine, elegantne crte lica, talasasta topla
i smeđa kosa. Koža joj je imala bakreni ten a oči su joj bile tamne i
ukazivale su na njeno istočnjačko porijeklo.
Ted je utrnuo od divljenja a kad je djevojka prošla pored njega,
mahnula mu je upućujući mu još jedan osmijeh, dok je on uspjeo samo
klimnuti glavom. Obučena u konobarsku uniformu ona je nestala negdje u
hodniku dok je Ted skupljao poslednje poslužavnike s kojima se onda
zaputio ka kuhinji. “Šta ti se desilo?” zapitao ga je jedan od
konobara. “Jesi li se sudario s autobusom?”
“Ne, nego s jednom djevojkom,” Ted se nasmijao. “A još kad vidiš kako
izgleda! Nećeš vjerovati svojim očima.” Sljedećih par dana tražio ju je
po cijelom odmaralištu nadajući se da će je opet vidjeti. Ali nije imao
sreće. Nije čak bio siguran ni u to da ona uopšte radi u tom
odmaralištu a ne u nekom od drugih koji su se nalazili u toj dolini.
Nakon što je odustao od svog pohoda, Ted se opet vratio planinarenju i
na svom prvom putu na planinu, negdje nakon jedne četvrtine milje,
vidjeo je onu lijepu djevojku kako sjedi ispod drveta nedaleko od
planinske staze. Bila je sama i tiho mu je mahnula, smiješeći se. Naglo
postiđen, Ted joj je odmahnuo i nastavio da se kreće dalje stazom. Bio
je veoma iznenađen što ju je vidjeo ovdje; skoro nikada prije nije
susretao ovdje druge planinare u to doba dana i mislio je da se tu radi
o jednoj rijetkoj slučajnosti. Ted se malo presabrao i odlučio je da
se vrati natrag i popriča s njom, međutim, kad je stigao kod nje još
uvijek se stidjeo da nešto kaže.
Na kraju je djevojka ustala i prišla mu. “Zdravo”, rekla mu je,
pružajući mu ruku, “Ja sam Maja i nova sam ovdje. Odakle si ti?” “Iz
Alabame,” uspio je nekako da odgovori. “Zovem se Ted Rice.” “Tvoj
naglasak je donekle drugačiji, zar ne?” nasmiješila se ona. Ted se
takođe nasmijao i opustio. “Da, tvoj je takođe drugačiji,” rekao je.
“Nije južnjački ali ni ti takođe ne zvučiš kao ljudi odavdje. Odakle si
ti?”
“Oh, moj narod živi gore u planinama,” odgovorila je pokazujući rukom
negde neodređeno. “Reći ću ti sve o njemu jednom drugom prilikom. Šta
te je dovelo u ovu Dolinu sunca? I reci mi nešto o Alabami.”
Njen način ophođenja je bio veoma zreo, primjetio je Ted, uzimajući u
obzir njezinu mladost. Imala je daleko više samopuzdanja od većine
djevojaka koje je poznavao a osjećao je u njoj jednu snagu i spokojstvo
koje ga je smirivalo. Oboje su sjeli dole ispod drveta i Ted je počeo
da priča, zadovoljan što ga je ta prekrsna djevojka smatrala
interesantnim. Pričao joj je o pamučnim poljima i svojim avanturama iz
djetinjstva, čak i o onim svojim snovima o Dolini sunca koje je imao
nekoliko godina prije nego što je tu došao. Maja se samo nasmiješila
kada je to čula, ohrabrujući ga da nastavi. Posmatrala je njegove
gestove i pažljivo ga je slušala, kao da joj je svaka njegova riječ
bila značajna. Međutim, kada je Ted shvatio da priča već skoro dva
sata, malo se postidio što je toliko dominirao prilikom te njihove
konverzacije. Doduše, mora se priznati da on jeste nekoliko puta pokušao
postaviti Maji neka lična pitanja i malo je uvući u konverzaciju ali
bi mu ona odgovarala na njih uopšteno a onda bi blago prebacivala
pažnju opet na njega. Na kraju je Maja rekla kako mora da ide na posao,
tako da su se rastali i Ted se vratio natrag sam planinskom stazom.
Dok je hodao i razmišljao o tom slučajnom susretu, shvatio je da joj je
za jedno veoma kratko vrijeme rekao toliko mnogo stvari o sebi. S
druge strane, sve što je mogao saznati od nje, to je bilo njeno ime i
podatak da dolazi s planina. Grdio je samog sebe kako je mogao
zaboraviti da je upita za njeno prezime.
Prošla je gotovo cijela sedmica prije nego što je opet naletio na nju.
Žurili su jedno pored drugog u hodniku kuhinje, međutim, Ted ju je
uspjeo zaustaviti dovoljno dugo da je upita da izađu negdje zajedno,
možda da odu u grad u kino.
“Izvini, Ted,” Maja je odbila, “Moram da radim večeras.” “Pa, dobro, a
neki drugi dan? Neko drugo veče. Samo reci kada,” bio je uporan.
“Možemo izaći kad god to tebi odgovara.” Maja je požurila da ide. “Ne
brini, doviknula mu je, “vidjećemo se uskoro. Obećavam!” A onda je
otišla. Ted je ostavio poslužavnike u kuhinji i požurio natrag u
trpezariju. Želio je da sazna kako se preziva i gdje stanuje. Međutim,
Maje nigdje nije bilo u njegovom vidokrugu. Drugi konobar je prolazio
pored njega i Ted ga je povukao na stranu, “Hej, Jack, da li poznaješ
onu mladu smeđokosu djevojku što je upravo prošla ovuda?” upitao ga je.
“U konobarskoj uniformi? U kom pravcu je otišla?”
“Ne mogu ti pomoći,” Jack je slegnuo leđima, “Nikoga takvog nisam
vidjeo ovdje.” “Dobro, hvala ti u svakom slučaju,” Ted mu je uzvratio,
međutim, nije mu bilo jasno kako je Maja mogla da promakne Jack-u.
Takođe je upitao i druge radnike i od sviju je dobio isti negativan
odgovor.
To je bilo nešto što se i prije dešavalo, jedna serija iznenadnih
pojava i neobjašnjivih nestanaka, čiji je jedini svjedok bio samo Ted.
Maja je održala svoju riječ i kasnije su se tako zaletjeli jedno u
drugo par puta ali ne toliko često koliko bi to odgovaralo Tedu. Prošli
bi dani bez ikakvog znaka od nje i Ted samo što ne bi odustao. Onda bi
se ona iznenada pojavljivala na planinskim stazama, kao da čeka na
njega. Tako bi zajedno šetali i razgovarali, daleko od odmarališta
duboko udubljeni u razgovore, što je bilo nešto što Ted nikada prije
nije doživljavao. Umjesto uobičajenih trivijalnosti kojima su bile
zaokupljene mlade djevojke, Maja je voljela da priča o osjećanjima i
idejama, a tim temama je prilazila sasvim ozbiljno, bez one naivnosti
koju je Ted obično nalazio kod svojih osamnaestogodišnjih ili
devetnaestogodišnjih prijateljica. S vremena na vrijeme, ona ga je
oduševljavala svojim dubokim uvidima i filozofskim pitanjima. A pričala
je o stvarima o kojima Ted nikad nije razmišljao.
“Da li si se ikada pitao kako bi izgledalo da letiš po svemiru?” pitala
ga je jednog dana dok su ležali na zemlji i posmatrali nebo. “Da
stvarno vidiš zvijezde iz blizine?” Ted nije nikada prije o tome
razmišljao ali sada jeste. Piljeći u nebo pored oblaka zamišljao je
milijarde zvijezda i pitao se kako bi to izgledalo kad bi letjeo među
njima, lutajući kosmosom u čistoj slobodi. Bilo je to kao da su Majine
riječi unjele tu scenu u njegov um i to ga je uzbuđivalo. Ona je stalno
tako prezentirala Tedu neke misli ili ideje o kojima bi on onda
razmišljao. Maja bi mu je iznjela neku ideju, pustila bi ga onda neko
vrijeme da se malo igra s njom a onda bi ga vodila kroz jedan proces
ispitivanja i analiziranja te ideje. Ted nikada nije bio svjestan
njenog uticaja na njega tokom tog procesa, međutim, kasnije je mogao
vidjeti da je ona potpuno upravljala tim konverzacijama. Takođe, nikada
mu nije ostavljala prostora da je on pita o nekim njenim ličnim
stvarima. Kao rezultat tih njihovih zajedničkih istraživanja, njegove
najdublje misli su se proširivale dok je sama Maja ostajala misteriozna
kao i uvijek prije.
Ted se pitao zašto je uvijek bila sama kad god bi je sreo. Ponekad bi
je vidjeo nasred hodnika kako žuri obavljajući neki zadatak a u
nekoliko navrata ju je vidjeo i kako šeta između njegovog odmarališta
Vila i planinske kuće Chalet. Naravno, Maju je pomenuo i svojim
prijateljima, međutim, oni su ga nakon određenog vremena počeli
zadirkivati jer su smatrali da je on izmislio cijelu tu priču s obzirom
na to da niko drugi osim Teda nije nikada vidjeo tu prelijepu
djevojku. Ted se smijao zajedno s njima ali što je više o tome
razmišljao sve više je sumnjao da u svemu tome ipak nešto nije u redu.
On se takođe čudio zašto ju je bilo teško pronaći na jednom tako malom
mjestu kao što je bila ta dolina. Želio je da se on bar jednom zaleti u
nju, umjesto obratno, jer je Maja uvijek bila ta koja je ‘nalazila’
njega. Ted je odlučio da kad je idući put vidi, onda će se potruditi da
dobije od nje neke odgovore. Gdje je ona živjela? Gdje je ona stvarno
radila? I zašto je bila uvijek sama?
Međutim, kada ju je sledeći put sreo, ona nije bila sama. Ted je
đogirao planinskom stazom i kada je zašao za jednu malu krivinu, vidjeo
je kako Maja šeta prema njemu sa još jednom mladom djevojkom. Maja mu
je mahnula i u njenom smiješku se nazirala jedna nota nestašnosti.
“Zdravo,” doviknula mu je. “Kasniš, Ted!” Ted je bio siguran da ga je
ona čekala ali sada je njegovu pažnju privukla druga djevojka. “Ko je
to?” pitao je, nesposoban da skloni pogled s Majine drugarice. Mora da
joj je to bila sestra blizankinja s istom onom natprirodnom bojom kože,
smeđom kosom i tamnim očima. Bila je podjedanko lijepa ali na jedan
malo drugačiji način a govorila je naglaskom koji je bio isti kao i
Majin.
“Zdravo, Ted,” rekla mu je ta djevojka. “Zovem se Lyra. Drago mi je što
sam te upoznala. Maja mi je pričala o tebi.” Ted je klimnuo glavom.
“Da li i ti takodje radiš ovdje? Nisam te nikada prije vidjeo u ovoj
dolini i vjeruj mi da sam siguran da bih te primjetio.” “Ne,”
odgovorila je Lyra, “ne radim. Maja je moja prijateljica. Došla sam joj
u posjetu i to je sve.” Prije nego što je Ted uspjeo zapitati nešto
drugo, Maja je uzela Lyru pod ruku i krenule su niz stazu. “Samo ti
nastavi,” rekla je Tedu. “Uživaj u svojoj šetnji. Mi moramo sada da
idemo. Moram uskoro na posao. Ali, ne brini, vidjećemo se kasnije.”
Pao je u iskušenje da ih prati natrag do doline, nadajući se da će tako
saznati nešto više ali ga je nešto zaustavilo. Kad god bi mu Maja
rekla da mora da ide, on je takođe znao da nije željela da i on pođe s
njom. Uvijek je odlazila isto tako misteriozno kao što se i
pojavljivala. Bar je saznao još jednu stvar o njoj, tješio se. Ona je
imala prijatelje a Lyra je bila samo jedan pokazatelj da ih je sigurno
bilo još gore u planinama koje je Maja nazivala svojim domom.
Par dana kasnije opet ga je pronašla kad je šetao istim putem kao i
prije. Išli su neko vrijeme zajedno časkajući kad je Ted primjetio da
Maja nosi sa sobom jedan veliko foto album. Stao je pored jednog drveta
i da joj je znak da sjedne na travu pored njega.
“Šta je to?” pitao je, pokazujući na album. “Oh, to,” odgovorila je kao
da je bila zaboravila na taj album. “Željela bi da to pogledaš? To su
slike nekih mojih prijatelja i ljudi koje poznajem. Pogledaj ovo.
Interesuje me šta ti misliš o njima.” Maja mu je stavila album u krilo i
Ted je prelistavao stranice na kojima su većinom bile velike
fotografije, uglavnom portreti. Tamo su bili ljudi različite starosti u
raznim pozama. “Da li si ti fotograf?” upitao ju je prelistavajući
album.
“Ne,” rekla je Maja, “Nisam ja to snimala. Jedan moj prijatelj je
snimio te fotografije i dao ih meni. To su ljudi koje ja poznajem.”
“Oni su nekako drugačiji,” primjetio je Ted. “Mislim, moj foto album s
ljudima koje poznajem sigurno ne bi ovako izgledao. Većina mojih
prijatelja su mlađi ljudi.” “Oh, ja poznajem razne ljude,” nasmijala se
Maja. “Svi oni su interesantni.” Zaustavila se na jednoj stranici kako
bi pokazala jednu posebnu fotografiju nekog čovjeka. “Na primjer,
pogledaj njega,” rekla je Tedu. “Šta misliš o ovom čovjeku?” “Dobro,”
Ted je počeo da posmatra fotografiju, “on mi se čini kao jedna veoma
ljubazna i prijatna osoba.” “Kako ti to znaš?” pitala je Maja. “Pa to
je jednostavno,” Ted je slegao ramenima. “Pogledaj samo njegove oči. On
izgleda sretan, kao neko ko bi mogao zabavljati ljude na nekoj žurci
ili proslavi.”
“Koliko ga ja poznajem, to je tačno,” nasmijala se Maja. Pokazala mu je
drugu fotografiju, ovaj put je to bila jedna starija žena. “To je
majka nekih mojih prijatelja,” objasnila mu je. “Šta misliš o njoj?”
Ted je pomno promatrao sliku za jedan momenat a onda je uzdahnuo. “Do
vraga, stvarno ne znam, ali mislim da ona jako pati. Pogledaj ovaj
izraz na njenom licu. Tu ženu je nešto teško povrijedilo. Da li joj je
muž nedavno umro ili nešto slično?” pogledao je u Maju. “Jedini put kad
vidim takav jedan izraz na licu nekoga iz moje porodice,” nastavio je,
“to je obično kad neko umre.” “U stvari, u pravu si,” Maja je klimnula
glavom. “Njen muž je nedavno umro a ova fotografija je napravljena
odmah nakon toga. Zar nije to čudno što su tebi poznate takve stvari?”
Pokazala je na drugu fotografiju jedne male djevojčice i Ted je rekao
da u njenom porodičnom životu ne vlada sreća a da djevojčica ima
umjetnički talenat. Onda je uslijedila druga fotografija i Tedov opis
onoga što na njoj vidi i sve tako dok ga Maja nije pitala za svaku
fotografiju u albumu. Šta je mislio o njima? Šta je vidjeo na tim
slikama? Kako je on to zavirivao u njih? Kako je znao da su njegovi
utisci ispravni? Na kraju je Maja zatvorila album a Ted se uspravio
osjećajući se pomalo izgubljeno. ‘Ti stvarno tamo imaš neke
interesantne prijatelje,” rekao je. ‘Čini se da su svi oni dobri ljudi.
Drago mi je da imaš tako dobre prijatelje.” To je zvučalo malo
luckasto jer to nije bilo sve što je htjeo da joj kaže poslije ovoga što
je vidjeo ali mu je um bio previše pomućen da bi bio u stanju da kaže
nešto pametnije. Nešto u svemu tome nije bilo u redu.
“Dobri prijatelji,” ponovio je, “interesantni ljudi. Da li i oni takođe
žive gore u planinama?” Maja je ignorisala njegovo pitanje. “Ted, da
li ti shvataš šta si ti ovdje uradio?” upitala ga je. “Šta sam uradio?”
odgovorio je on naprasno. Srce mu je zakucalo velikom brzinom i
osjećao je kako nešto stvarno nije bilo u redu. “Zar ne misliš da je
čudno to?” nastavila je ona, “da su ti poznate sve te informacije o
ljudima koje nikada nisi sreo?”
Ted je iznenada dobio osjećaj kao da mu se kamen nalazi u želucu te je
naglo zauzeo odbrambeni stav i počeo se suprostavljati njenim
ispitivanjima. “Ne, ni u kom slučaju!” bio je uporan. “Tu nema nikakvih
trikova, to je sve očigledno. Sve te stvari koje sam ti rekao, sve što
sam vidjeo, to je sve bilo očigledno!” pokazivao je na fotografije
uzbuđeno listajući stranice albuma. “Pogledaj ih samo! To se sve može
vidjeti u njihovim očima, zaboga, svako to može vidjeti. Majo, tu nema
ništa čudno.” “Oh, ne znam, Ted. To se meni čini nekako posebno. Da li
stvarno misliš da su takvi uvidi očigledni?” odgovorila mu je smiješeći
se, netaknuta njegovim emotivnim ispadom. “Zar stvarno misliš da
svako, bilo ko, može pogledom u nečije lice vidjeti sve ove stvari koje
ti vidiš?”
“Da, pretpostavljam,” odgovorio joj je kolebajući se. “Zašto? Zar ti ne
možeš?” Maja je uzela njegove ruke i čvrsto ih stiskala između svojih.
Njen osmijeh se produbio dok su njene oči čvrsto fiksirale njegove.
“Da li ti je ikada pala na pamet pomisao da si ti vidovnjak?”
“Da sam šta?” pitao je Ted. U njegovom stomaku je opet zavladala mučnina.
“Vidovnjak,” ponovila je ona. “Sposoban da očitava energiju ljudi i
dobija informacije o njima. Mislim da ti stvari koje si mi rekao o tim
ljudima ne bi mogle biti poznate na neki drugi način.” “Ali sve što sam
radio bilo je da pogledam njihova lica i oči,” rekao je Ted. “Sve te
informacije su bile jednostavno očigledne. Tu zasigurno nije potreban
neki poseban talenat da bi se to vidjelo.” “To jeste talenat, vjeruj
mi,” nastavila je Maja, “jedan veoma poseban talenat. Tvoji prijatelji
iz one Vile ne mogu raditi te stvari ali ti možeš. Koliko dugo si u
stanju da radiš te stvari?” “Cijeli moj život, pretpostavljam,”
uznemireno joj je odgovorio Ted. “Ponekad jednostavno znam neke stvari o
ljudima, to je tačno. Ali, mislio sam da i svako drugi takođe zna te
iste stvari, tako da nisam smatrao potrebnim da o tome pričam. Tako,
stvarno i nisam.”
Negdje u pozadini svog uma, Ted je čuo riječi svoje bake i njeno
upozorenje: “Kloni se tih stvari.” Njegova ravnoteža je bila još uvijek
poremećena ali je počeo da se oporavlja. “Vidovnjak, uh?” rekao je.
“Da li misliš na vidovnjake kao što je ona žena gore u Washington-u?
Znaš, ona žena Dixon iz novina, misliš, vidovnjak kao što je ona?” “Da,
čula sam o njoj,” rekla mu je Maja. “Ali ovo je nešto drugačije. Tvoj
vidovnjački talenat tebi omogućava da očitavaš energetska polja ljudi.”
“A šta je tu dobro?” zbunjeno je pitao Ted. On nikada nije čuo o tamo
nekom energetskom polju, niko od ljudi koje je poznavao nije nikada
pričao o vidovnjacima i nije bio siguran šta to sve treba da znači. “To
je nešto za šta sam sigurna da ćeš saznati,” rekla je Maja. “Ted,
danas je dovoljno to da znaš i shvatiš da si vidovnjak.” “A kako ti
znaš o tim stvarima?” upitao je Ted nju. “Gdje si učila o vidovnjacima i
energetskim poljima, svemiru i svim onim stvarima o kojima stalno
pričaš? Ko si ti stvarno, Majo? S kakvim ti to ljudima živiš gore u
onim planinama?”
“Zašto, pa to su ljudi kao što smo Lyra i ja, naravno,” nasmiješila se
ona blago. “Mi pričamo o mnogim stvarima a takođe ih i proučavamo, kao
što si to i ti radio na univerzitetu? Postoji mnogo stvari u ovom
svijetu koje je potrebno razumjeti. Zar to nije fascinantno?”
Ustala je i pokupila album. “Voljela bih da mogu ostati duže da pričam
sa tobom,” rekla je, “ali stvarno ne mogu. Već postaje kasno. Vidjećemo
se kasnije, Ted.”
Maja mu je mahnula a onda se zaputila stazom prema dole, prije nego što
je on uspjeo išta reći. Ted je ostao da sjedi, gledajući za njom
iznenađeno i zbunjeno sve dok nije nestala s njegovog vidika. Maja ga
nije samo dovela do jedne nove spoznaje o samom sebi, nego je takođe u
njemu podstakla neke emocije koje nije osjećao sve od rastanka sa Jill.
Osjećao je kako ga one zaokupljaju i omamljuju ali su ovaj put bile
drugačije. Njegova emotivna reakcija nije bila opsesivna, niti je ona
njime upravljala, ona je bila bezuslovna.