Mladić kojem je bilo dato Toliko
mnogo od zemlje-toliko mnogo od neba
Wordsworth
Postoji uvijek jedan momenat u djetinjstvu
Kada se vrata otvore i puste budućnost unutra.
Graham Greene
Oduprite se đavolu i on će pobjeći od vas.
James 4:7
Nevidljive sile su se po prvi put umiješale u Tedov život još kad je on
bio veoma mlad, kad mu je bilo oko šetiri ili pet godina, a posljedice
tog njihovog upada bile su par pljuski i isprašeno dupe. To, kao i
velika neobičnost cijelog događaja, doprinjelo je tome da ga on nikada
ne zaboravi.
Jednog jutra, kratko nakon zore, mali Tedi se probudio zatekavši se
kako lebdi iznad kreveta. Bio je iznenađen ali ne i uplašen, čak i
nakon što se njegova tačka posmatranja pomakla prema gore odakle je
mogao jasno da vidi svoje zaspalo tijelo u krevetu s glavom koja viri
ispod pokrivača. Sljedeća stvar koje je postao svjestan bila je ta, da
se iznenada našao u kuhinji lebdeći tamo u blizini plafona, dok se
ispod njega u sobi odvijala jedna aktivna scena. Tamo su bile njegova
majka i baka, i razgovarale su sa njegovom ujnom i ujakom, kao i malom
rodicom Sally koji su neočekivano navratili. Tedi je bio toliko
iznenađen tom situacijom tako da jedino što je mogao učiniti, bilo je
samo da gleda i sluša.
“Šta radite ovdje tako rano?” pitala je njegova majka. “Mora da ste krenuli negdje na put.”
“Da,” rekla je njegova ujna, “sinoć smo odlučili da odemo danas do
Parrish-a, da vidimo mog brata i njegovu porodicu prije nego što se
vrate natrag u Mobile. Oni su tamo kod tate već nekoliko dana. Pa smo
pomislili da svratimo do vas i povedemo Tedija sa sobom, ako ga hoćete
pustiti da ide s nama. Sally i on se uvijek lijepo slažu. Osim toga,
kada su zajedno onda je i nama lakše”, nasmijala se ona. Gore iznad
njih, Ted je postajao sve uzbuđeniji i srećniji što će moći da bude s
njegovom rodicom. Sally je bila jedna od njegovih najboljih partnera u
igri a svaka avantura koja je razbijala monotoniju života na farmi za
njega je bila poslastica.
“Ne,” odgovorila je njegova majka. Tedi nije mogao vjerovati svojim
ušima. “Ne, bolje je da ovaj put ostane kod kuće”. Njegov otac dolazi
danas, a takođe smo mislili da ga odvedemo i na šišanje. A moramo mu
kupiti i nove cipele jer su mu ove koje nosi probušene. Tako, najbolje
je da ovaj put ne ide.”
Tediju je srce bilo slomljeno i bio je veoma ljut. “Kako to misliš!?” vikao je. “Zašto ne mogu da idem s njima!?”
Međutim, bez obzira na to koliko glasno je on protestovao, njegova
majka ga je ignorisala kao i svi ostali koji su tu bili. Na kraju je
shvatio da oni nisu ni znali da je on tu. Nisu ga mogli ni vidjeti ni
čuti, dok je njegov mladi um bjesnio. Bez obzira na to koliko se on
trudio da ih prekine, oni su nastavljali sa svojom pričom o nekim
rođacima i drugim trivijalnim stvarima a onda su se spremili da idu.
“Najbolje da izađete kroz zadnja vrata s ove strane kuće,” predložila
je njegova majka. “Ako vas Tedi čuje da izlazite kroz prednja vrata,
onda će se sigurno probuditi. Razbjesniće se zbog toga što ne može ići s
vama, pa će stvar završiti tako što će još morati dobiti po dupetu.”
Oni su se nasmijali i majka ih je ispratila napolje, ostavljajući
Tedija koji se onako nevidljiv pušio od ljutine.
Bio je veoma ljut što ga nisu pustili da ide, bio je ljut i zbog toga
što su se smijali na njegov račun a najviše ga je ljutilo to što su ga
svi ignorisali.
Iznenada, Ted se uspravio u krevetu i zbunjeno pogledao unaokolo. Bio
je očigledno ponovo u svom tijelu, međutim, nije imao vremena da
razmišlja o tome. Pušeći se još uvijek od ljutine, iskočio je iz
kreveta i sjurio se kroz dugački hodnik u kuhinju. Njegova majka i baka
bile su tamo same i čistile su sto nakon doručka.
“Zašto me niste pustile da idem?” vikao je u ljutini. “Htjeo sam da
idem sa Sally! Želio sam da idem s njima na put!” Dvije žene su piljile
prvo u njega a onda jedna u drugu. “O čemu ti to zaboga pričaš?”
upitala ga je majka. ‘Oni su upravo bili ovdje! Vidjeo sam ih!” vikao
je Tedi, dok je frustrirano brisao suze s lica.
“Ne, nisi” suprostavila mu se majka. “To je bilo prije više od sat
vremena a ja sam odmah nakon što su otišli provjerila tvoju sobu. Ti si
bio spavao.”
“Uh-uh, ja sam bio ovdje,” bio je uporan on. “Ti si bila nekulturna!
Nisi htjela da mi odgovoriš kad sam pričao s tobom, majko. Vidjeo sam
ujaka, ujnu i Sally kako su stajali upravo ovdje. Pitali su te da i
mene povedu s njima a ti si rekla – ne! A, ja sam želio da idem, ja
želim i sada da idem!”
Majka ga je onda uhvatila i udarila ga par puta po stražnjici. “Odmah
da si prestao da kukaš,” naložila mu je i poslala ga u njegovu sobu. On
se smirio na neko vrijeme ali je kasnije opet ponovio svoju priču kako
je bio u kuhinji i tamo vidjeo njegove rođake. Bio je ljut što mu niko
nije vjerovao. Kada je baka uspjela da ga nađe nasamo na jedan
momenat, upozorila ga je da više ne priča o takvim stvarima.
“Tedi, neko može pomisliti da si čudan ili da nešto s tobom nije u
redu,” rekla je ona. ‘Takve stvari se jednostavno ne dešavaju. A ako se
dese, onda su to ružne stvari. Ti si premlad da bi znao o kralju Saulu
i vještici Endori a oni su upravo ovdje u Bibliji. Dečko, treba da se
kloniš takvih mračnih stvari.” Čvrsto ga je zagrlila. “Baka tebe voli,
Tedi,” šaputala mu je na uho. “Ti si moj dobri dečko, najdraži, i ja ću
uvijek da te pazim. Ali moraš da budeš oprezan u životu. U ovom
svijetu ima mnogo lijepih stvari ali takođe ima i mnogo onih koje su
ružne.” Pustio je da ga baka tješi. On nije razumjeo zašto je ona bila
tako zabrinuta isto kao što nije razumjeo šta mu se u stvari desilo.
Ali kad baka kaže da je to bilo pogrešno, onda sigurno jeste,
razmišljao je on. I nakon što niko nije više pominjao taj događaj, on
je tako prešao u zaborav.
Međutim, nekoliko godina kasnije, 1975-te godine, sve mu se to vratilo
natrag. Ted je tada živjeo u Atlanti, gdje je bio aktivan član
spirtualističke crkve King’s Gate. Bio je zastalno zaposlen u jednoj
banci ali je svake sedmice posvećivao par večeri za proučavanje i
praktikovanje vidovnjaštva. Povremeno je održavao i privatne seanse kao
i javna predavanja fascinirajući publiku tako što bi među njima birao
pojedine osobe koje je očitavao i diskutovao s njima svoje uvide. Viđao
je scene iz njihove prošlosti i budućnosti za koje se kasnije
ispostavljalo da su bile istinite. To je bilo i vrijeme kad je došlo do
pojave nekoliko čudnih incidenata.
Jedne noći, Ted se probudio i kao kroz san otišao je do pisaće mašine,
stavio je u nju prazan list papira i počeo da kuca po tastaturi. U svom
umu jasno je razabirao jednu priču, priču o jednom malom dječaku po
imeny -“ Karly Kane,” za kojeg mu je glas u glavi rekao da je ovaj
trčao za jednim zecom po livadi. Počelo je tako što je Karly išao kući s
ručka, s malim zecom u naručju ali ga je u jednom trenutku uhvatila
malaksalost, pa je sjeo na zemlju u sijenci jednog drveta. Njegova
svjesnost se odjednom promijenila, šireći se i on se našao na nekom
drugom mjestu gdje se onesvijestio. Kada se probudio, čuo je prelijepu
muziku. Neki glas iz nepoznatog izvora vodio ga je kroz maglovitu
zemlju čudesa i divljih stvorenja, dok je u blizini pjevala jedna grupa
djece. Ta muzika je navela Karly-a da razmišlja o nebesima. Tamo je
bilo oko tridesetak djece koja su bila odjevena u plavo i on je
ispružio ruke kako bi ih dodirnuo. “Ne,” rekao mu je glas, “ovaj put ne
možeš biti s njima.”
Karly se počeo ljutiti, vičući i tukući ka glasu koji ga je pokušavao
kontrolisati. Odjednom se sve promijenilo. Djeca su otišla, drvo sa
sijenkom je nestalo, čak je i zec nestao, dok je Karly sjedio sam na
suncu žudeći za svojom kućom.
Ted je završio priču i otišao pravo natrag u krevet. Tek kad je
sljedećeg jutra pronašao uredno otkucane papire na svom radnom stolu,
sjetio se da je u neka doba prošle noći ustajao zbog nečega i pisao
nešto na mašini, iako mu nije bilo jasno šta ga je bilo motivisalo za
to i kako je uspio da to napravi u to vrijeme.
Kad se isto desilo drugi put, Ted se još manje sjećao cijelog događaja.
Jednog jutra se probudio i našao nekoliko uredno otkucanih stranica
papira kako leže pored njegove pisaće mašine. Živjeo je sam tako da u
kući nije bilo nikoga drugog ko bi to mogao napisati a sam sadržaj mu
je bio potpuno nepoznat. Sjećao se kao kroz maglu da je ustajao zbog
nečega prošle noći ali se nije sjećao da je nešto radio a pogotovo
kucao na pisaćoj mašini. Sve to mu je bilo zagonetno.
Tekst se odnosio na Margaret Mitchell, spisateljicu koja je bila autor
novele POHUJALO S VIHOROM, međutim, Margaret Mitchell nije mnogo
zanimala Teda. Priča je govorila da je stvaranje umjetničkog djela
gospođe Mitchell’s bio jedan zadatak koji je bio obavljen uz pomoć
nekih spiritualnih formi ili duhova-vodiča. Radeći kroz gospođu
Mitchell, ti duhovni entiteti su napravili jednu veličansvenu knjigu
koja je oživjela romatičnu južnjačku tradiciju. Tako je u toj priči koja
se našla u njegovim rukama rečeno sljedeće:
“Taj duh je bila jedna visoko razvijena duša, koja je jednom živjela
život koji je bio sličan životu Scarlett O’Hara, a njena priča je bila
toliko snažna da je ona morala da je kaže. Njoj je bilo potrebno da se
oslobodi te energije i Margareta joj je poslužila kao kanal za to.
Ona je tako kroz Margaretinu olovku bila u stanju da prizna krivicu za
svoje nepošteno ponašanje koje je povrijedilo mnoge ljude za vrijeme
kada je ona bila na zemljskoj ravni. To je takođe pomoglo Margareti u
njenom vlastitom duhovnom razvoju, dok je ista priča zabavljala i
milione ljudi širom svijeta. Tiho i tajanstveno, ona se kretala oko
Margarete, te su one tako formirale tim koji je proizveo jednu od
najpoznatijih svjetskih novela svih vremena.”
To nije bila ona vrsta priča ili medijuma koja mu je bila poznata od
njegovih duhova-vodiča. Smisao same te priče mu nije bio jasan a još
više ga je brinulo to što se uopšte nije sjećao da ju je on napisao.
Doduše, ona prva priča se mogla inekako objasniti, razmišljao je, jer
je bilo jasno da se Karly-jev opis, ponašanje i njegova pozadina,
podudaralo s njegovim ličnim. Pitao se da li je ta priča proizašla iz
nekog zaboravljenog sjećanja iz njegovog djetinjstva. Tako je
pretraživao svoju prošlost ali je ostao praznih ruku. Jednostavno se
nije mogao sjetiti da mu se tako nešto desilo kad je imao osam godina,
koliko je imao Karly u toj priči. Doduše, kada je razmišljao o tim
godinama provedenim u Alabami, sjetio se kada je onog jutra napustio
svoje tijelo u krevetu i doletjeo u kuhinju. On je volio svoje
djetinjstvo i ljude koji su se brinuli o njemu, pogotovo svoju baku.
Kada bi pomislio na nju, pojavljivao bi se jedan poseban osjećaj koji
ga odavno proganja. Njena smrt, kad je njemu bilo deset godina, urezala
mu se duboko u srcu. Iako nije imao razloga za to, Ted je uvijek imao
jedan osjećaj krivice i nelagodnosti u vezi s tim.
Samo da se neke čudne stvari nisu desile neposredno prije njene smrti,
vjerovatno bi se osjećao drugačije. Njegova porodica se prije toga
preselila sa farme u jedan manji gradić, tako da nije mogao često da
posjećuje baku. Ona bi ponekad dolazila u posjetu i ostajala bi dvije
do tri sedmice a njihova kuća bi se tom prilikom punila opojnim
mirisima raznovrsnih kolača. Kuća im je bila mala, tako da kad bi baka
dolazila u posjetu, spavala bi u Tedijevoj sobi zajedno s njim. Tedi bi
se priljubio uz nju i brzo zaspao dok bi mu ona pričala priče iz starih
vremena. Svaki detalj njene poslednje posjete još uvijek je jasno bio
urezan u Tedovoj glavi. Otac ju je dovezao u grad u četvrtak naveče jer
je vožnja do farme i natrag bila veoma duga. Tako, jedva da su imali
prilike da malo popričaju, prije nego što su otišli u krevet. Međutim,
Tedi se radovao dolazećem vikendu i bakinim biskvitima koje ona obično
priprema za nedjeljni doručak. Obukao je svoju piđamu i uvukao se u
krevet ispod pokrivača, dok je njegova baka u njenoj dugoj bijeloj
spavačici legla pored njega. Krevet se ubrzo ispunio toplinom i Tedi je
skoro odmah zaspao.
Bilo je mračno kada je otvorio oči. Osjetio je da je nešto u sobi,
dosta prije nego što je to mogao čuti, međutim, kad je pokušao da
ustane i pogleda unaokolo, njegovo tijelo se nije moglo pokrenuti.
Osjetio je strahovit užas kao neka životinja uhvaćena u zamci. Želio je
svim svojim srcem da se pribije uz baku koja je bila pored njega.
Onda se nešto pomaklo i Tedi se iznenada našao na podnožju kreveta
odakle je mogao da vidi oba njihova tijela kako još uvijek leže ispod
pokrivača a sada je mogao čuti i glas. Bio je to jedan njemu nepoznat
glas, dubok i ljutit muški glas, a u jednom momentu se čak luckasto
zapitao da li je moguće da taj glas dolazi iz njega jer nije mogao
vidjeti nikoga drugog u sobi. Te riječi mu nisu imale nikakvog smisla,
međutim, Tedi je mogao osjetiti opasnu srdžbu u njima. Ponovni pomak, i
sada je bio ponovo u svom tijelu u krevetu ali još uvijek nesposoban
da se pomakne. Baka se takođe nije micala. Ljudski, duboki i strašni
glas je stalno nešto gunđao a Tedi je pokušavao da mu vikne da ućuti.
Ali, njegova usta se nisu mogla otvoriti. Nije mogao podići ni svoju
ruku kako bi dohvatio lampu pored kreveta a nije mogao ni gurnuti baku u
leđa kako bi je probudio, nije mogao učiniti ništa, osim, biti
uplašen. Tako je zatvorio svoje oči i kako mu se činilo, kad ih je
otvorio sljedećeg momenta, mogao je vidjeti kako se sunčeva svjetlost
probija kroz zavjese prozora pored kreveta.
Baka je već bila ustala iz kreveta i izašla iz sobe. Tedi je pospano
otišao u kuhinju i tamo je zatekao kako sama sjedi za stolom. Ona je na
sebi imala istu onu odjeću u kojoj je došla dan prije, a njen kofer je
stajao čekajući pored vrata. “Gdje je mama?” pitao ju je, gledajući
unaokolo. “U kupatilu”, odgovorila je. “A tvoj otac je otišao na posao.
Mislim da se sada i ti trebaš spremati u školu?”
“Uh-huh,” rekao je, okrenuvši se da pođe. A onda je stao i vratio se
natrag do bake s jednim upitnim izrazom na licu. “Šta je bilo ono
prošle noći?” upitao ju je.
“Šta je bilo, šta?” odgovorila je ona izbjegavajući njegov pogled.
“Zar nisi čula, bako?” pitao je on. “Ko je bio onaj čiko? Probudio sam
se i čuo sam ga kako priča. Nisam ga vidjeo ali me je uplašio. Ko je to
bio?” Ispružila je ruke i stavila Teda u krilo. Oči su joj bile pune
suza kad mu je napokon odgovorila, a i dječak je tada takođe počeo da
plače.
“To je bio đavo, sine,” rekla mu je. “To je bio đavo, a ti nemoj uopšte
da se brineš o tome. Tvoja baka je to riješila, tako da ne moraš više
da misliš o tome.” Poljubila ga je u oba obraza a onda ga je ponovo
spustila na pod. “Sada se obuci a ja ću ti napraviti jedan dobar
doručak. Ajde, sada,” zapovijedila mu je. Tedi ju je poslušao ali ga je
brinulo ono što mu je baka rekla. I njene suze. Ako se ona bila toliko
uplašila da je plakala, onda je taj Đavo sigurno bio jedan veoma,
veoma, rđav čiko. Bilo mu je drago što mu je baka obećala da će ga
štititi.
Kada se vratio iz škole tog dana zatekao je majku, oca i baku usred jedne žestoke rasprave.
“To je ludost,” govorio je njegov otac. “Zaboga, pa tek si došla
ovamo!” Okrenuo se kako bi dobio podršku od Tedijeve majke ali ona je
samo slegnula ramenima. “Pa, šta,” odgovorila je baka. “Želim da idem
kući, baš sada.”
“Pa, majko, ne mogu tek tako da te sada stavim u auto i vozim natrag do
farme,” rekao je njegov otac. “Imam još poslova koje moram da obavim.
Zašto ne ostaneš do sljedećeg vikenda?” Baka nije popuštala. “Ja sam se
spakovala i želim da idem sada. Žao mi je što je to tako ispalo, ali
moraš me vratiti kući.”
Tedijev otac je zatresao glavom. “Ja jednostavno ne mogu to da uradim
večeras,” rekao je. “Sutra bih mogao da te odvezem ali to stvarno nije u
redu.”
“Dobro, onda sutra,” baka se nevoljno složila. “Odvešćeš me kući sutra ujutro.”
Te noći je baka u Tedijevom krevetu čitala bibliju naglas dugo vremena.
A onda se duboko molila ljuljajući Teda u svom naručju u ritmu sa
riječima koje je šaputala.
Sljedećeg dana prije doručka, opet je bila obučena i spakovana
nestrpljivo očekujući da se i ostatak porodice spremi. Kad je sve bilo
spakovano i utovareno u auto, krenuli su na tročasovno putovanje do
stare farme. Tedi se zadovoljno igrao na zadnjem sjedištu i primjetio
je da su odrasli slabo šta pričali. Njegov otac je izgledao duboko
zamišljeno, majka je bila ljuta dok je baka jednostavno ćuteći gledala
ispred sebe.
Kad su došli do farme, Tedi se brzo iskobeljao iz auta i otrčao do
dvorišta želeći da se malo protegne i poigra nakon dugotrajne jutarnje
vožnje. Njegovi roditelji su pomogli baki da unese svoje stvari u kuću,
dok je Tedi otrčao do ljuljačke koja je visila na jednom drvetu pored
ograde dvorišta. Umor od dugog putovanja je brzo nestao i on se osjećao
ushićeno što je opet bio na mjestu kojeg najviše voli. Iznenada, jedan
glasan vrisak prolomio se iz kuće i Ted je zaustavio ljuljačku. Kad je
uletjeo u kuću čuo je još jedan vrisak, međutim, nije stigao daleko
jer ga je majka zgrabila i odnjela u dnevnu sobu. Preko ramena je
uspjeo vidjeti kako njegov otac kleči na podu dok je njegova draga baka
ležala tamo blijeda i nepokretna.
Sve je izgledalo kao neki usporen film.U bunilu je gledao kako njegova
baka odlazi dok su čekali dolazak hitne pomoći. Svega što se nakon toga
dešavalo on se sjećao samo kao kroz neku maglu. Prošlo je dosta
vremena dok Tei nije prestao da žali za bakom i nikad nije zaboravio
one čudne riječi koje je ona prozborila dok su sjedjeli pored
trpezarijskog stola. “To je bi Đavo.” On takođe nije mogao objasniti
sebi krivicu koju je osjećao u vezi s njenom smrću.
Doktori su rekli da je baka umrla od izljeva krvi u mozak ali Tedi nije
bio siguran u to. On je čuo onaj zloćudni glas a ako je baka rekla da
je to bio Đavo, onda sigurno jeste. Pa, dobro, šta je đavo htjeo onda?
Baka mu je rekla da se ne brine, da će ga ona i Bog štititi, ali od
čega? Da li je to bio razlog što je baka umrla, da bi njega zaštitila?
Ništa što je naučio kasnije za vrijeme svoje spiritualističke obuke
nije bilo u stanju objasniti taj događaj, tako da se to pretvorilo u
jedno daleko sjećanje protkano nekim neobjašnjivim osjećajem krivice.