Ne smijemo posustati u istraživanju
A na kraju svakog našeg istraživanja
Mi ćemo stići tamo gdje smo počeli
I upoznati to mjesto po prvi puta.
Eliot
Nekoliko sedmica kasnije, gledajući odsutno kroz prozor kuće, Ted nije
primjećivao ponovno bujanje života oko sebe u obliku proljetnog
zelenila i tek procvjetalog cvijeća raznolikih boja u njegovom
dvorištu. Umjesto toga, njegov um je bio zaokupljen slikom jednog
mirnog groba na njihovom porodičnom groblju, tamo u Alabami. Bila je
četrdeseta godišnjica bakine smrti.
Sjećao se kako je dan prije plakala, štiteći ga u svom zagrljaju i kako
je šaputala ime đavola. Ted je duboko žalio za njom, a žalio je takođe
i zbog sebe kao i onih četrdeset godina osjećanja krivice koja ga je
proganjala kao neki neumorni duh.
“Hvala Bogu, pa bar sada znam istinu,” razmišljao je. “Sada se bar mogu
osloboditi bola i nesigurnosti. Ja nisam bio kriv za to, nisam ništa
pogrešno učinio. To je bio onaj monstrum i ona njegova vanzemaljska
iluzija u obliku mog djeda.”
Sjećanje na ono što je bilo učinjeno njemu i njegovoj baki bilo je
mučno i povratilo ga je iz njegovih sanjarenja. Ted je pogledao u
pravcu onog polja koje se tiho prostiralo iza reda drveća i niskog
rastinja i njegove emocije su počele ponovo da nadiru. “Došli ste opet,
zar ne,” mrmljao je, “I radili ste svašta meni i mojim susjedima.
Pokušali ste me spriječiti da se sjetim toga ali vam to nije uspjelo.
Ja ću se opet podvrći hipnozi. Saznaću sve šta ste nam radili i reći ću
istinu cijelom svijetu. Jednog dana ću otkriti to kakva ste vi stvarno
džubrad. Možda ne mogu to da učinim sada ali svakog dana postajem sve
jači, tako da ću vam naplatiti za sve ovo. Možete slobodno računati na
to. Hvala Bogu za Barbarinu pomoć. Bez nje sam mogao otići u grob a da
se nikad ne oslobodim osjećaja krivice i da nikad ne razriješim ovu
misteriju koja me je snašla.”
Razmišljajući o svojoj dragoj prijateljici, Ted je posegao za telefon i
nazvao Barbaru. Nekoliko članova njegove grupe je takođe postalo jako
zainteresovano za Barbarinu pomoć, nakon što su bili svjedoci problema
koje je Ted imao kao i njegovog oporavka nakon regresije. Oni su takođe
primjetili i promjenu Tedovog odnosa prema vanzemaljcima, od jednog
njihovog prihvatanja u smislu dobroćudnih i nadmoćnih bića koja su
došla ovamo da bi pružila pomoć čovječanstvu, prema nesigurnosti i
skepticizmu u vezi sa njihovim stvarnim namjerama. Ta promjena je
učinila njegove prijatelje zabrinutim u vezi sa istinskom prirodom
njihovih vlastitih iskustava, iako im Ted nije saopštio same detalje
svojih sjećanja. Rekao im je samo da je ono što je saznao bilo
šokantno, bolno i veoma razočaravajuće. Njegovi prijatelji su pokušali
da saznaju nešto više od njega ali im to nije pošlo za rukom jer je on
insistirao na tome da ne objavljuje te informacije sve dok i drugi ne
prođu kroz svoje regresije.
“Ne želim da utičem na ono što bi ste vi mogli vidjeti ili osjećati u
vezi s tim,” govorio bi im Ted kada su insistirali na tome da diskutuju
o tim njegovim sjećanjima. “A pored toga, samo zato što moja iskustva
nisu bila onakva kako sam se ja nadao, ne znači da i vaša iskustva neće
biti pozitivne prirode. Trebate jednostavno sami proći kroz to i
odrediti njihovo značenje sami za sebe.”
Ted je začuo kako je neko podigao slušalicu a kad se Barbara javila,
rekao joj je, “Pozdrav iz svjetske prijestonice vanzemaljaca.”
“Drago mi je da si to ti,” rekla mu je, prepoznavajući odmah njegov
glas. “Razmišljala sam jutros o tebi. Da li se nešto dogodilo? Nisi
valjda imao još neke dogodovštine, jesi li?” “U stvari, kod mene su se
stvari malo smirile u poslednje vrijeme,” rekao joj je Ted, “ali sam
dobio telefonski poziv od jedne žene čija porodica živi na selu i oni
imaju jednu prilično interesantnu priču. Volio bih kad bi ti jednom
popričala s njom.”
“Naravno,” rekla je Barbara. “Možeš li mi reći bar nešto o tome?” Ted
je ukratko ispričao kako su vidjeli NLO iznad njihove farme i kako su
dva lokalna policajca došla na mjesto događaja, nakon što su zvali
pomoć.
“Da li su imali neke nenormalne reakcije kao izgubljeno vrijeme?”
pitala je Barbara. “Ne u početku,” odgovorio je, “međutim, kasnije su
im se počele dešavati neke prilično čudne stvari. Najgora posljedica je
bila ta što se njihov sin koji je tinejđer, uskoro dosta promijenio.
Počeo se povlačiti u osamu, podbacivati u školi a sada čak neće ni da
prisustvuje časovima. Ispitali su ga da ne koristi neke droge i
rezultat je bio negativan, a njegova majka sada ne zna šta da radi. On
rijetko kad napušta svoju sobu, ne spava noću a kad spava po danu,
zahtijeva da drži pištolj u svom krevetu. Ona ti može reći sve o tome
kad budeš razgovarala s njom. Njima je potrebna pomoć i smatraju da šta
god da se dogodilo to nije bilo dobro, pogotovo za njihovog sina.”
“Naravno, razgovaraću s njom,” odgovorila je Barbara. “U stvari,
željela bih da dokumentiram slučaj te porodice sa svrhu mog
istraživanja. Zvuči mi kao nešto vrijedno ispitivanja jer je NLO takođe
bio potvrđen i izvana od strane onih policajaca. “Ali znaš šta, Ted,
ja sam na tom području našla veoma malo toga što bi bilo pozitivno i ne
znam šta bih više mogla reći ljudima, osim da ih lažem u oči a to ne
mogu da radim. Pretpostavljam da bi bilo najbolje da im kažemo kako
moramo nastaviti sa jednim zajedničkim radom i istraživanjem dostupnih
materijala ali trenutno nemamo dovoljno toga na raspolaganju što bi
moglo potvrditi njihove sumnje. Međutim, ta vrsta problema koje si
opisao su mi prilično poznati. Viđala sam ih cijelo vrijeme prilikom
mojih istraživanja, a neki drugi istraživači su mi takođe pomenuli da
su se susretali sa sličnim stvarima u njihovom radu.”
“Postoji još jedan razlog zašto sam te nazvao,” rekao je Ted. “
Barbara, da li bi mogli nekako organizovati da dođeš ovamo kod nas i
radiš s mojom grupom? Nekoliko članova grupe bi jako voljelo da imaju
seansu s tobom a za nas bi bilo lakše kad bi tebe doveli ovdje, nego da
pet ili šest ljudi putuje u Oklahomu.”
“Dragi prijatelju, zbog tebe, biće mi drago da dođem tamo,” složila se
Barbara i njena posjeta je uskoro bila organizovana. Ted je napravio za
svoje prijatelje raspored sastanaka s Barbarom. Svaki od njih je imao
poseban razlog zašto je želio da se podvrgne hipnozi, kao što su npr.
bili uzbunjujući snovi, izgubljeno vrijeme, misteriozne posjete i
komunikacije, tako da je uskoro cijela sedmica Barbarine posjete bila
ispunjena zakazanim terminima. Nekoliko puta je Ted mislio da zakaže i
par sati za samog sebe ali je sa oklijevanjem zaključio da on za to još
uvijek nije spreman. On je još uvijek pokušavao da se oporavi, da
izdrži svoja grozna sjećanja i da ponovo uspostavi onu realnost koju su
mu oteli. Međutim, njegova zakletva da će nastaviti sa svojim
istraživanjem bila je odlučna i znao je da će doći vrijeme kada će biti
dovoljno jak da se suoči sa sljedećim otkrovenjem. U međuvremenu je
bilo drugih kojima je potrebna pomoć.
Barbara je stigla sljedeće sedmice i Ted ju je toplo dočekao. “Toliko
mi je drago što te vidim,” rekao joj je dok su se grlili. “Svakakve
misli su mi padale na pamet o stvarima koje smo otkrili i jedva čekam
da ih razmotrim s tobom.” Unjeo je njen kofer unutra i uskoro su već
bili udubljeni u razgovor. Prema planu, Barbara nije trebala da se
susretne s nekim sve do sutra, tako da su prve noći to dvoje prijatelja
dugo razgovarali, što je bila i jedna prilika za nju da procijeni
Tedov napredak od poslednje regresije.
“Da li si došao do bilo kakve druge posebne informacije?” pitala je.
“Nakon one hipnotičke seanse, moja sjećanja su ponekad počinjala sama
da izlaze na površinu", odgovorio je Ted. Možda to nisu bila neka nova
sjećanja, međutim, bio sam u stanju da sagledam sve stvari koje sam
vidjeo i da ih sada sagledam dosta jasnije. To pokušavanje da prihvatim
sve to u stanju u kakvom sam bio, bilo je toliko zamorno, tako da
nisam mogao potpuno razumjeti sve što se tada zbivalo. Kao npr. onu
ženu koja mi je radila neke stvari kad sam bio kloniran, onu sa crvenom
kosom i mnogo šminke.”
“Šta u vezi s njom?” pitala je Barbara. “To nije bila žena,” rekao je
Ted, “ona je bila vanzemaljac ali su ga maskirali tako da ‘ljudskije’
izgleda. Možda su mislili da će me to malo smiriti a pretpostavljam i
da jeste. Ali sada, kada sam shvatio kako su uspjeli da mene prevare,
pitam se o mnogim stvarima za koje druge žrtve otmica kažu da su
vidjele? Koliko je toga lažno? Ljudi se sjećaju da su vidjeli u NLO-ima
one lijepe plavokose ljudske vrste, i hibridizirane polu-ljudske i
polu-vanzemaljske bebe i ljude, međutim, pitam se da li se možda i tu
radi samo o prerušenim vanzemaljcima i nekim lažnim iluzijama?!” “Ljudi
su ponekad u stanju da vide kroz te maske,” Barbara mu je rekla, “ali u
većini slučajeva oni ne dovode u pitanje ono što misle da vide.” “Tako
je,” Ted je klimnuo glavom, “a to je i razlog zašto sam se vratio
unatrag da to sve još jednom podrobno razmotrim. Nešto od toga sada već
počinje da ima nekog smisla. Da li se sjećaš mog opisa onog postupka
kojeg je sprovela ona žena, kad je stavila moju dušu u ono klonirano
tijelo?”
“Naravno,” odgovorila je Barbara. “Mislim da mi je to pokazalo nešto
veoma važno,” nastavio je on. “Kada je klonirano tijelo bilo stavljeno
na sto, ono je bilo potpuno nepomično. Ona žena je stavila crnu kutiju s
mojom dušom na novo tijelo a onda su učinili nešto što je aktiviralo
to tijelo, zato što sam vido kako se onda počelo trzati i grčiti, onda
su grudi počele da se nadimaju kako je ono počelo disati. To je bio
onaj momenat kada sam se našao u mom novom tijelu. “Sjećaš li se da oni
nisu odstranili moju dušu iz mog stvarnog tijela sve dok nisam popio
onu zelenu tekućinu i očigledno umro,” Ted je nastavio. “Gledajući obe
procedure, koliko sam razumjeo, mislim da je duša zaključana u tijelo
uz pomoć jednog energetskog polja ili aure koja se formira nakon što
tijelo počne da diše. Oni ne mogu uzeti dušu bez usmrćivanja tijela a
ona nije zaključana u tijelu sve do njegovog prvog udisaja.
“Znaš šta,” zastao je, “interesuje me kakav to ima značaj kad je
abortus u pitanju. Ukoliko sam u pravu i duša se povezuje s tijelom
nakon što ono počne disati, onda fetusi možda nemaju dušu sve dok nisu
rođeni. A šta u vezi ‘walk-in’-a o kojima je pisala Ruth Montgomery?
Oni su navodno slučajevi gdje su se duše zamijenile u jednom tijelu,
tako da ga druga duša može naseljavati neko vrijeme. Da li je to isti
proces kojeg ‘walk-in’-ovi koriste kad ulaze u neko tijelo? Pitam se da
li su oni svjesni da bi tijelo moralo da umre da bi došlo do izmjene.”
Razgovor je tako trajao satima sve dok se na kraju nisu morali da odu
na spavanje kako bi se dovoljno odmorili za posao koji ih je čekao
narednog dana.
Dok je Ted bio na poslu, Barbara se sastala sa Joel-om, čovjekom starim
oko trideset i pet godina kojeg su neprestano pratile nemirne noći i
ostali simptomi stresa koji su nastupili nakon što je vidjeo NLO,
prošle godine. Joel je imao poteškoća kod opuštanja tako da nije mogao
ostvariti jedno dovoljno duboko stanje transa, ali se na kraju sjetio
nekih detalja, uključujući jedan tipični medicinski pregled na
bolničkom krevetu, kao i grupu humanoida koji su bili obučeni u nešto
slično odjeći koja se nosila u srednjem vijeku. Njegova sjećanja su
bila oskudna, međutim, iako se nije sjećao ničega posebno traumatičnog,
Barbara je primjetila da su njegove emocionalne i fizičke reakcije
bile prekomijerno jake dok je bio pod hipnozom. “Joel-ov stres je bio
očigledno prisutan,” rekla je Tedu kasnije te večeri. “To je jedna od
indikacija na koje obraćam pažnju, ta nesrazmjernost između događaja i
emocionalne reakcije. Ono čega se Joel sjetio ne bi ga trebalo toliko
potresti, tako da tu vjerovatno postoje i neki drugi detalji koji su
još uvijek sakriveni od njegovog pamćenja. On reaguje na njih
subliminalno iako ih se ne može svjesno sjetiti.”
“Pa, dobro, ako mu se desilo nešto slično kao i meni,” nagađao je Ted,
“onda mogu razumjeti njegovo uznemirenje. Koga ćeš vidjeti sutra?”
“Jednu ženu po imenu Paige,” rekla je Barbara, provjeravajući spisak.
“Ona će ti se svidjeti,” rekao je Ted. “Paige je jedna stvarno divna
osoba, simpatična je i inteligentna. Ona ima neke svoje lične probleme,
mada bih se kladio da i to ima veze sa njenim doživljajima sa
NLO-ima.” Kad se narednog dana vratio kući s posla, Ted je jedva čekao
da čuje šta se desilo sa Barbarom i Paige ali ovaj put Barbara nije
bila voljna da diskutuje tu regresiju s Tedom. “Hajde da sačekamo malo
prije nego što te upoznam s tim,” predložila mu je. “Zašto?” pitao je
Ted. “Paige mi je već rekla da nema ništa protiv toga da i ja saznam
sve ono sto sazna i ona.” “Vjeruj mi u vezi s ovim,” odgovorila mu je
Barbara. “Za Paige-in doživljaj se može ispostaviti da bi mogao biti
nešto slično nečemu što ti i ja još uvijek nismo istražili u tvom
slučaju. Radije bih da sačekamo da vidimo čega ćeš se ti još sjetiti,
prije nego ti kažem o onome čega se ona sjeća.”
“Da li je ona bila iznenađena ili potištena u vezi s tim?” pitao ju je
on znatiželjno. “Da,” Barbara je klimnula glavom, “ona je bila prilično
potresena, ali se osjećala bolje kad je to sve prošlo, i nekako
olakšano nakon što je to napokon izašlo iz nje. Bože, Ted, neke od ovih
stvari koje mi ljudi pričaju jednostavno su nepojmljive. Znajući kako
vanzemaljci mogu manipulisati našu percepciju, ne mogu a da se ne pitam
koliko je onoga što žrtve otmica vide za vrijeme svojih doživljaja
stvarno istinsko. Kako možemo da znamo da sve te stvari jednostavno
nisu samo iluzije koje su programirane u našu memoriju?”
“Nešto od toga je očigledno lažno,” složio se Ted, “ali bar u mom
slučaju, bilo je nekoliko istinskih događaja čiji su svjedoci bili i
drugi ljudi. Kad su mene oteli i klonirali kad mi je bilo osam godina,
sjećam se da sam bio vraćen kući u jednoj tamnoj i uskovitlanoj
atmosferi i svi moji rođaci su vidjeli nešto za šta su mislili da je
tornado. Oni su me tražili jer su vidjeli da se približava oluja i niko
me nije mogao pronaći sve dok nije počelo da duva iznad njih. Moj ujak
je rekao kako je primjetio svjetla različitih boja u onom lijevku
tornada što je najvjerovatnije poticalo od NLO-a,” nastavio je Ted,
“Mama i drugi se sjećaju kako sam se bio promijenio. Tokom nekoliko
sedmica, žalio sam se kako me je nešo užasno peklo unutar mog tijela i
majka me je kupala u hladnoj vodi i omotavala vlažnim peškirima kako bi
me smirila. Moje lične osobine su se takođe promijenile, postao sam
stvarno tih i povučen, što mi ni u kom slučaju ranije nije priličilo.”
“Tvoja baka je takođe bila svjedok onoga, kroz šta god da ste kasnije
zajedno prošli,” naglasila je Barbara, “iako je ona mislila da su ta
bića bila đavoli.”
“Da li je možemo kriviti za to?” odgovorio je Ted. “Ja bih volio da sve
ovo nije istina ali mi izgleda da sigurno jeste. Ako nije, onda ta
stvorenja idu stvarno ekstremno daleko kako bi navela ljude da vjeruju
da jeste. A zašto bi oni to radili? Kakve koristi oni mogu imati od
ovakvog naturanja, stvarnog ili zamišljenog?”
“To je jedno veliko pitanje,” rekla je Barbara zamišljeno. “Možemo se samo moliti da jednog dana dobijemo odgovor.”
Narednog dana ona se sastala sa Leslie, jednom od Tedovih kolegica s
posla. Nakon što su se upoznale, Leslie joj je rekla kako je upoznala
Teda kad je on održavao vidovnjačke seanse u gradu gdje je ona živjela.
Ona je tada bila jedna od mnogih koji su bili prisutni na njegovoj
prezentaciji i u jednom momentu Ted ju je prozvao i rekao joj da ima
poruku za nju iz duhovne ravni egzistencije od nekoga ko se zove James,
i kako taj želi da je kontaktira.
“Bila sam stvarno uzbuđena,” rekla je Leslie, “zato što je moj sin koji
je bio tinejđer, poginuo na motociklu nedugo prije toga a on se zvao
James. Nakon par mjeseci otišla sam na jednu vidovnjačku seansu s Tedom
i pitala sam ga o James-a. Ted mi je saopštio da mu je James rekao
kako je prilično zauzet pomaganjem njegovom novom prijatelju Rodney-u
da se ovaj prilagodi spiritualnom svijetu.
‘To mi nije imalo smisla,” nastavila je Leslie, “jer James nije
poznavao nikoga po imenu Rodney i tako sam rekla Tedu da je pogriješio,
međutim, on je ostao uporan. Insistirao je na tome da mi je ispravno
prenjeo James-ovu poruku. Kasnije sam pitala sve James-ove prijatelje
da li su poznavali Rodney-a, ali niko od njih mi to nije mogao
potvrditi.”
“Tako si mislila da Tedova informacija nije bila ispravna?” pitala ju je Barbara.
“Da,” odgovorila je Leslie, “sve dok nekoliko sedmica kasnije nisam
otišla u grad u kupovinu. Tamo sam primjetila jedan bračni par koji mi
se činio poznatim a onda sam se sjetila da sam ih viđala u bolnici
prije nego što je James umro. Dok je bio u komi, još jedan mladić koji
je bio žrtva automobilske nesreće, bio je dovezen na odjeljenje
intezivne njege. Taj bračni par je bio tamo s njim, on je bio takođe u
komi ali nisam nikad razgovarala s njima.
“Međutim, ovaj put jesam i pitala sam ih za njihovog sina. Rekli su mi
kako je on bio u komi tokom nekoliko mjeseci i da je tek nedavno umro.
Njegovo ime je bilo Rodney.”
Pogledala je u Barbaru na momenat, prije nego što je nastavila. “Nisam
znala kako se on zove kad sam bila u bolnici a obojica, Rodney i James,
bili su u komi cijelo vrijeme dok su bili zajedno. Kako je Ted mogao
znati ta imena, osim ukoliko James-ov duh nije stvarno na drugoj strani
s Rodney-evim?”
“Možda je Ted nakon svega bio u pravu,” primjetila je Barbara i Leslie se složila s tim.
Nakon što je slušala neke Tedove diskusije, nastavila je, njeno
interesovanje za NLO-e je počelo da raste. A kad je pomenula jednu
svoju epizodu izgubljenog vremena, njena radoznalost se pretvorila u
brigu. Kako je rekla Barbari za vrijeme razgovora, jedne noći, prije
nekoliko mjeseci, Leslie se se vozila autom I iznenada se izgubila u
magli. Sjeca se kako je neko vrijeme nasumice vozila unaokolo sve dok
se magla nije podigla i osjetila je kako je tada izgubila neko vrijeme
ne sjećajući se kako ga je provela.
Barbara je uvela Leslie u stanje transa a onda ju je povela unatrag sve
do one noći koju je ova pomenula. Međutim, nakon jednog dugog i
strpljivog istraživanja njene memorije, Leslie se samo nakratko sjetila
toga kako je ležala na nekom stolu dok je oko njega stajalo nekoliko
sivih silueta. Ta stvorenja su joj bila poznata, međutim, to njeno
sjećanje je povuklo i neka druga, u vezi sa prisusvom istih bića
prilikom začeća i rođenja svakog od njene djece. Opisujući jedan od
takvih svojih porođaja, Leslie je rekla Barbari kako su vanzemaljska
bića držala njeno novorođenče u rukama i kao što bi neki posipali bebu s
puderom, tako su ovi nekako ‘napuderisali’ novorođenče svjetlošću.
Međutim, njena sjećanja su bila previše isprekidana da bi mogla
razumjeti stepen umiješanosti tih bića u svom životu.
Samo još jedna osoba je imala zakazano da se sretne s njom, tako da je
idućeg popodneva Barbara saslušala još jednog od Tedovih saradnika,
mladića po imenu Al. On joj je rekao o nekim svojim mogućim viđenjima
NLO-a kojih se sjećao, nekim čudnim snovima koje je imao, kao i nekim
drugim događajima koji su mogli ukazivati na kontakte s vanzemaljcima.
Za Al-a, njegov najvažniji događaj je bila vizija Isusa kojeg je prvo
vidjeo kako visi na krstu. Al se sjećao kako je tada osjećao veliko
sažaljenje i ljubav prema Isusu, što je onda naglo prešlo u jedno
zaprepaštenje kad je ta figura podigla pogled, sišla s krsta i počela da
se kreće prema njemu. Posljednja stvar koje se sjećao je bila kad ga
je Isus poljubio, a kad se sve to svršilo, Al se osjećao duboko
dirnutim i blagoslovenim tom prilikom.
Međutim, kad mu je Barbara pomogla da se mentalno vrati na tu scenu, Al
joj je počeo predstavljati još više detalja, a kako su oni u njegovom
umu postajali jasniji, tako je on iznenada počeo i da se trese. Grč je
postajao sve jači, sve do tačke kad se pretvorilo u jedno silovito
grčenje dok su burne emocije izlazile na površinu. Barbara se trudila
da ga smiri, a kad je bio u stanju da nastavi, vizija koju je prije
imao je iščezla dok je on sada vidjeo nešto sasvim drugačije.
Umjesto Isusa, slika se pretvorila u jedno groteskno reptilsko
stvorenje, koje je seksualno napastvovalo tog užasnutog čovjeka. Bio je
toliko užasnut i zaprepašten, da je Barbara morala privesti tu seansu
kraju čim je on ispustio dovoljno emocija kako bi ponovo mogao da se
vrati sebi.
“Nakon te seanse,” rekla je Barbara Tedu te večeri, “Al je bio potpuno
zbunjen i potišten. Sve do tada on je vjerovao kako je to iskustvo bilo
spiritualno i pozitivno. On se nije svjesno sjećao njegovog silovanja i
prevare koju je ono u sebi skrivalo.”
“Prokleta stvorenja!” rekao je Ted ljutito. “Kako se usuđuju da
postupaju s nama na takav način! To je upravo ono što su uradili i s
mojom bakom, prevarivši je tako što su doveli onog vanzemaljca
prerušenog u njenog mrtvog muža.” On je bio veoma potresen Al-ovim
događajem suosjećajući s njim zbog njegove traume, jer je i on sam
prošao kroz nešto slično. “Prije nego što si me upoznala s Al-ovom
situacijom”, rekao je, “Mislim da nisam mogao da si dopustim da vjerujem
u to da su moja lična sjećanja na seksualno nasilje bila stvarna.
Mislim da sam pokušavao to negirati samo zato što sam smatrao da je tako
nešto jednostavno previše užasno. Žao mi je što je i Al morao da
podnese nešto slično, Barbara, ali na neki način mi je lakše kad znam da
nisam lud, kad znam da su se slične stvari dešavale i drugima.”
“Vi niste jedini koji su govorili o seksualnom zlostavljanju,”
odgovorila je ona. “Poznata su mi najmanje tri slična slučaja, u jednom
se to desilo jednoj domaćici, u drugom jednom kancelarijskom
službeniku a u trećem, profesoru s jednog fakulteta.”
“Ako to nije toliko neobično,” pitao je Ted, “zašto onda ne čitamo više o tome u knjigama na temu NLO-a?”
“Zato što većina onoga čega se žrtve otmica sjećaju, čak i pod
hipnozom, predstavlja samo jednu “paravan memoriju,” odgovorila je ona,
“a ne stvarni događaj.”
“Kad sam prvi put bio pod hipnozom,” rekao je Ted, “Nije mi bilo ni
nakraj pameti da ću otkriti nešto slično onome što jesam. Očekivao sam
da će to biti nešto možda malo misteriozno ali ne i traumatično. Da li
si ti već prije znala da vanzemaljci rade takve stvari?”
“Nemam cijelu sliku,” rekla mu je Barbara. “Ted, tokom proteklih
godina, radila sam sa stotinama slučajeva ali nikada nisam imala slučaj
da se neko tako jasno probije kroz paravan memoriju, kao što si ti,
odnosno, nekoga ko je bio u stanju da tako dobro zaobiđe prepreke. Ti
si postigao jedan nevjerovatan proboj i ove informacije će biti od
neprocjenjivog značaja za neke istraživače.”
“Na šta si tačno mislila pod onom “paravan memorijom” i “preprekama”?
pitao je. “Sjećam se da si ih pomenula za vrijeme regresije ali sam bio
previše uzbuđen od svega da bih to malo dublje razumjeo.”
“Radeći s toliko mnogo ljudi,” rekla je, “Otkrila sam da je većinu
žrtava otmica instalirano jedno lažno pamćenje. Ti programi su
instalirani tako da ukoliko se žrtva otmica počne nečega sjećati, da to
ne bude toliko uznemiravajuće. Tako se neko može sjetiti da je bio
odveden na neku vanzemaljsku letjelicu i tamo bio fizički pregledan. On
može osjećati da je bio ispitan ali ne i povrijeđen, kao i da šta god
da su mu radili, to je bilo za dobro sviju.
“Žrtva otmica često sebe smatra posebno izabranom i izuzetnom,”
objasnila je ona, “i da ona na taj način pruža jedan ogroman doprinos
nekim naučnim poduhvatima. Mnogi ljudi smatraju da je njihov kontakt s
vanzemaljcima istinski dobroćudne prirode ali su oni programirani do te
mjere da ne budu u stanju da vide ništa drugo, bez obzira na to šta se
stvarno događalo.”
“Slično kao ono kad sam ja mislio da reptilijanci razmjenjuju neke
medicinske informacije s mojom bakom,” primjetio je Ted. “Tačno.
Međutim, prilično često otkrijem da se ispod svega toga nalazi neka
druga priča. Ali kad uspiješ da probiješ taj paravan, onda možeš da
saznaš šta se stvarno desilo. Kad ljudi uspiju da probiju tu zavjesu i
vide istinu, oni se obično šokiraju i užasnu isto kao što si i ti. A
ponekad istovremeno instaliraju i neke posebne prepreke, koje mogu
izgledati kao razne druge stvari. U tvom slučaju, ti si vidjeo čudne
boje i ekstremno ružne spodobe koje su te trebale uplašiti. Međutim,
kada si shvatio da one nisu stvarne i da su one bile stavljene tamo
kako bi te uplašile i spriječile da ideš dalje u istraživanju svoje
memorije, onda si postao odlučan u tome da prođeš pored njih. A to ti
je i uspjelo,” završila je ona, “I mogu da priznam si to uradio veoma
vješto. S većinom drugih ljudi potrebno je raditi mnogo duže vremena.”
“Da li je to razlog zašto te regresije traju toliko dugo?” pitao je
Ted. “Pa dobro, obično ne traje dugo to da se stigne do one lažne
memorije,” odgovorila mu je Barbara, “ali, da, odatle mi počinjemo da
ljuštimo slojeve pomijerajući se prema dole, ispod zavjese, kako bi
stigli do onog istinskog materijala.”
“Kod moje regresije,” rekao je Ted, “paravan je predstvaljalo ono
sjećanje na neku kulturalnu izmjenu informacija između moje bake i
vanzemaljaca. Da smo se zaustavili tamo, onda bih otišao vjerujući kako
je vanzemaljcima bila potrebna neka pomoć, iz nekog razloga, a da smo
nas dvoje možda igrali neku važnu ulogu u tome da se tim nedužnim
vanzemaljcima nekako pomogne.”
“Ali kad sam te navela na to da programiraš svoj um samo za istinu,”
prekinula ga je Barbara, “I kada smo počeli da se približavamo tom
događaju iz drugih uglova, onda si postao u stanju da pogledaš pored
onih implantiranih sugestija na paravanu. Svaki takav pristup ti je
omogućio da odljuštiš sljedeći sloj a to je ponekad jedan dug i
mukotrpan proces. Ljudi misle da je potrebno samo leći i za par minuta
postići trans, pa će se onda neki doživljaj brzo preživjeti a nemaju
pojma koliko je teškog rada i vremena tu potrebno.
“Imala sam nekoliko slučajeva,” rekla mu je, “koji su došli kod mene
nakon što su radili s drugim hipnoterapeutima, jer im se činilo da
nešto nije bilo u redu s onim čega su se sjetli u transu. Nekoliko njih
mi je reklo, “Barbara, ukoliko moja otmica nije bila ništa drugo do
samo jedan brzi fizički pregled, zašto onda već godina nisam u stanju
da spavam bez sedativa? Zašto imam napade panike kad vidim određene
slike u literaturi na temu NLO-a?” Oni su mi govorili kako su osjećali
da im se dosta toga više dogodilo od onoga čega su uspjeli da se sjete.
A naravno, kad radimo zajedno, ukoliko su u stanju da izvrše proboj
kroz te iluzije koje su im ostavljene u njihovom umu i vide stvarne
događaje tokom otmice, ta sjećanja mogu prvo biti traumatizirajuća.
Međutim, nakon određenog vremena mnogi od njih počinju da pokazuju
znatan napredak prilikom oporavka od svojih emocionalnih rana.
“To je ono zbog čega se sve to isplati,” uzdahnula je ona, “kad vidim
da neko napokon počne normalno da spava nakog godina anksioznosti.
Naravno, ja nisam terapeut, nego istraživač koji je proveo mnogo godina
skupljajući te informacije. Kada radim regresiju, ja pomažem čovjeku
da se vrati natrag i pogleda taj svoj doživljaj, međutim, praktična
strana toga je da je taj proces ljekovit po svojoj prirodi. Kad se
čovjek sjeti onoga što je bilo potisnuto, onda takođe dolazi i do
oslobađanja emocija. Mnogim žrtvama otmica ne posvećuje se dovoljno
vremena koje je potrebno za izbacivanje svog tog smeća vezanog za
abdukcije, kako bi se započelo s procesom iscjeljenja.”
“Mislim da nema mnogo takvih mijesta gdje ti ljudi mogu dobiti pomoć,”
rekao je Ted. “Postoji nekoliko kvalifikovanih hipnoterapeuta,”
odgovorila je Barbara, “ali ne mnogo, a sigurno i ne dovoljno. Ljudi se
boje da traže pomoć od većine profesionalnih psihologa ili psihijatara
jer se boje da ih ovi ne proglase ludima.”
“Da, može se reći da je to tako s njima,” klimnuo je glavom Ted,
“ukoliko doktori postave pogrešnu dijagnozu samo zato što im nije
poznata realnost otmica. Međutim, ti ljudi nisu ludi ništa više od
mene, oni su samo žrtve.”
Narednog jutra, Barbara se spremala za povratak kući i nakon što joj je
Ted pomogao da utovari svoje stvari u auto, sjeli su nakratko na
terasi ispred njegove kućice, neraspoloženi zato što se moraju rastati.
“Prije nego što krenem kući,” rekla je Barbara, “voljela bih da mi
kažeš koliki značaj ima sve ovo za tebe lično. Šta ti misliš šta se
dešava? Šta si bio u stanju da razumiješ?”
“Ne znam da li će to imati nekog smisla,” odgovorio je, “ili, da je to
imalo blizu istine, ali ću ti reći šta osjećam u vezi s tim, ili bar to
na šta mi ova situacija ukazuje. Još onda kad sam po noći dobijao
poruke i informacije, sjećam se jedne važne lekcije koju sam naučio od
vanzemaljaca. Oni su mi objasnili da prostor između fizičke materije
nije prazan, nego je on ispunjen pozitivnim i negativnim nabojima. Sada,
ako možeš zamisli da ta dva ogromna polja naboja na neki način
stvaraju odvojene dimenzije postojanja,” nastavio je Ted, “a onda
zamisli da te dimenzije omogućavaju nastanak i razvoj inteligentnim
entitetima od kojih svako nosi u sebi pozitivne ili negativne naboje u
skladu s tim koja dimenzija ih je stvorila. Meni se čini da smo mi,
ljudska bića na neki način, neka vrsta izvora za obe vrste tih
stvorenja, i mogu da ih zamislim kako oni zajednički rade u pravcu da
nas oblikuju u jednu perfektnu kreaciju, koja će biti sačinjena od
oboje, pozitivnih i negativnih aspekata, tako da obe vrste mogu da nas
koriste.
Oni ne moraju biti sami po sebi dobri ili zli,” dozvolio je on, “iako
se nihovi postupci čine nama takvim. Međutim, oni su najvjerovatnije
zajednički povezani kad se radi o njihovoj interakciji s ljudskim
bićima. Sjećam se onog incidenta kad su se dva vanzemaljca svađala u
vezi samnom. Njihova diskusija u kojoj su pominjali dvije grupe koje su
radile na meni, čini se da je povezana s tom idejom.”
“Jedan od njih je bio donekle strog i prijetio ti je, za ne?” pitala ga je Barbara.
“Da,” rekao je Ted, “a onda se pojavio onaj drugi koji me je zaštitio
od njega, što je naljutilo onog prvog. To se činilo kao jedan stvarni
sukob između njih, međutim, ako su oni predstavljali dvije stvarno
suprotne grupe, šta su onda radili tamo zajedno? Oni kao da su dijelili
isti objekat. Nedavno sam čitao jedan pasus iz Gnostičkih jevanđelja,
gdje je Isus govorio o dobrim anđelima i zlim anđelima kako rade
zajedno, Barbara, i mislim da je to upravo ono što se dešava kod
vanzemaljaca.”
“Da li onda stvarno misliš da postoje neke vrste duhova ili božanstava?” pitala ga je ona.
“Ne, ne postoje nikakvi bogovi koje bih mogao smatrati prihvatljivim,
ali da budem iskren, ne znam u šta više da vjerujem?! Sva tradicionalna
i metafizička vjerovanja koje sam nekada imao, prohujala su s
vihorom,” nasmiješio se on sjetno. “Sada više nemam nikakvu realnost na
koju bih se mogao osloniti.”
“Da, ti je imaš,” rekla mu je Barbara, uzimajući ga za ruku. “Ovo je tvoja realnost. Vjeruj u sebe i svoju vlastitu dobrotu.
Ted, možda oni jesu napravili nas, ko zna? Međutim, bez obzira na to,
mi smo se pojavili s nečim čega oni nemaju. A oni to sigurno žele. Mi
imamo duše koje nam omogućavaju da osjećamo emocije i to nas čini
sposobnim da volimo. Oni nam uzimaju naše emocije zato što oni nemaju
svoje vlastite.”
“Oni ne samo da uzeli moje, nego su me razbojnički orobili,” rekao je
Ted, “a tom prilikom su me skoro i potpuno uništili. Da li smo mi
stvarno toliko bespomoćni? Postoji li išta što možemo učiniti?”
“Ne znam,” odgovorila je Barbara. “A nećemo to znati sve dok ne saznamo
sve o tome šta ti vanzemaljci rade i kakve planove sprovode.”
“Ukoliko je ovo stvarno jedna bitka,” rekao je Ted, “onda znanje može
biti naše jedino oružje. A nešto nam je sigurno potrebno. Znaš, Barb,
ova promjena realnosti je za mene stvarno bila veoma bolna. Prvih
nekoliko sedmica nakon one prve regresije s tobom, bilo je najstrašniji
period u cijelom mom životu. Molio sam se, plakao, sumnjao u svoju
trezvenost, i plašio sam se da su mi učinili nešto što bi me moglo
navesti da povrijedim sebe ili nekoga drugog. Trebalo mi je nekoliko
mjeseci da bih povratio povjerenje u samog sebe. Toliko me je plašilo
to da se ne vrate i kazne me zbog toga što sam otkrio istinu o onome
šta su mi uradili. Sigurno sam se svima iz moje blizine činio kao neki
ludak.
“Dragi moj prijatelju,” ubjeđivala ga je Barbara, “niko o tebi nije
mislio na takav način. Oni od nas koji te poznaju i znaju s čim si imao
posla, potpuno su te razumjeli. Nakon svega, sve ono u šta si prije
vjerovao, bilo ti je iznenada oduzeto. To bi za svakoga bilo veoma
teško. Nemoj biti previše strog prema samom sebi.”
“Jedna od stvari koja mi je bila od ogromne pomoći,” odgovorio je Ted,
“bilo je ono otkrovenje u vezi sa smrću moje bake. Ta situacija me je
tištila tokom svih tih proteklih godina, a sada, Barbara, znam zašto.
Sada razumijem taj jad koji je ostao u meni kad je ona umrla onako
iznenada. Ona je bila najodvažnija i najhrabrija žena koju sam ikada
poznavao. Ona me je toliko voljela da se otvoreno suprostavila tim
stvarima, kakve god da su one bile. Ona im nije htjela dopustiti da me
uzmu. Ja dugujem njoj svoj život. Volio bih kad bih joj se mogao nekako
zahvaliti i ukazati joj moju ljubav i poštovanje.”
Barbara je utješno pogledala Teda i rekla, “Ona je sigurno bila jedna
veoma hrabra žena i svaki mladi čovjek bi se ponosio kad bi imao takvu
baku. Brzo je razotkrila onu prevaru s njenim mrtvim suprugom, a pri
svom pokušaju da te spasi, ona se pozvala na jedinu stvar u koju je
čvrsto vjerovala a to je bila njena religija. Mora da te je posebno
voljela.”
“Dugo vremena sam želio da to silovanje bude nešto što nije stvarno,”
odgovorio je Ted. “ Želio sam da se tu radi samo o nekim implantiranim
sugestijama, o jednom hologramu ili nekom scenariju virtuelne realnosti.
Čak sam mislio da to možda nije bilo neko stvarno fizičko seksualno
zlostavljanje, nego da su umjesto toga na neki način zlostavljali samo
naše duhove ili duše, a da je to sjećanje nekako slučajno isplivalo
napolje pod hipnozom. Želio sam da to bude bilo šta drugo, samo ne ono
što je bilo.
“Onda, nakon nekoliko mjeseci torture samog sebe, na kraju sam
prihvatio da to ionako više nije bitno,” nastavio je on, “jer je šteta
već bila napravljena i ništa se tu više nije moglo promijeniti. Bio sam
toliko posramljen, ponižen i izgrižen prezirom i ljutnjom na samog
sebe da sam mislio kako ću radije umrijeti nego otkriti bilo kome šta
mi se stvarno desilo, pogotovo mojoj porodici. Ali sada se osjećam
drugačije. Još uvijek me to boli ali sam sada načisto sa svim tim i
sada mislim da znam šta želim uraditi.”
“Šta bi to bilo?” pitala ga je Barbara. “Želim da ljudi saznaju
istinu,” odgovorio joj je. “Želim da ljudi saznaju to koliko su stvarno
podmukla ta njihova ‘kosmička braća’. Želim da saznaju kako su
predivni i veličanstveni vanzemaljci, u stvari, slični demonima i da
oni ni u kom slučaju nisu natprirodni, nego su fizičke prirode isto kao
imi – s tim što su oni u stanju da se sakrivaju uz pomoć njihove
napredne tehnologije. Želim da ljudi prestanu biti toliko naivni kao
što sam i ja sam bio, i da počnu postavljati prava pitanja. Mi se ne
možemo zadovoljiti s ničim što je manje od same istine, kad se radi o
informacijama koje dolaze bilo od strane naše vlade ili od strane samih,
takozvanih, vanzemaljaca.
“Barbara, jako mi smeta to kad razmišljam o svim tim nedužnim žrtvama,
pogotovo o djeci, koja se svakodnevno suočavaju s tom podmuklom silom.
Pogledaj samo svu onu literaturu koju su objavili ljudi koji istinski
vjeruju u to da je sve ovo jedna dobra i prekrasna stvar za zemlju i
ljudsku rasu. Sada mi je jasno to koliko je tim silama lako da nas
prevare. Sve što trebaju da naprave, to je samo da mahnu nečim lijepim
ispred nas i mi ćemo to progutati.
“Pretpostavljam da kad bi nam stvarno zatrebala pomoć izvana da
rasčistimo ovaj nered na našoj planeti, oni će nas zapljusnuti sa
svojom propagandom a mi se nećemo potruditi da ih zapitamo - kako, gdje
i kada; mi ćemo samo početi da vičemo, ‘Dolazite ovamo!’ Ukoliko tamo
negdje postoje neki dobri vanzemaljci koji bi bili voljni pokušati da
nam pomognu, onda mislim da bi me razumjeli kad bih od njih zatražio da
mi prvo pokažu neoborive dokaze za svoje dobre namijere, nakon čega bi
ih mogao pozvati i kod sebe, na kafu. Sve do tada, neka prosipaju
svoje laži u nekoj drugoj galaksiji a ne u ovoj mojoj i bakinoj.”
Barbara se nasmijala i zagrcnula a Ted je nastavio.
“Sjećam se moje bake kao jedne snažne žene sa sela koja je veoma
vjerovala u istinu i poštenje. Znam da bi mi uvijek zamjerila ukoliko
bih rekao neku laž. Siguran sam u to da kad bi ona bila ovdje, podržala
bi me u tome da kažem istinu jer tišina ne može zaustaviti ovu
podmuklu manipulaciju. Samo će joj omogućiti da se nastavi.”
Otpratio je Barbaru do njenog auta, zahvaljujući joj na utjehi, snazi i
podršci koju mu je ona pružala za vrijeme kad je bio u najvećoj krizi.
“Javi mi kad budeš spreman da me ponovo posjetiš u vezi sa daljim radom
na regresijama,” rekla mu je. “Da, znam da je ovo do sada bilo samo
početak,” odgovorio joj je Ted. “A to nije više stvar samo moje sudbine,
kada znam da su i moji prijatelji, kao i mnogi drugi takođe imali
slična iskustva. Istina je to da svi mi imamo neke posljedice od ove
vanzemaljske agende. A znamo tako malo o tome. Kao da samo pipamo po
mraku a ove stvari se jednostavno ne mogu više odigravati kao do sada.”
“Doduše, trebaće nam mnogo hrabrosti,” podsjetila ga je Barbara, “da bi
prevazišli naše strahove i probili sve one iluzije koje maskiraju
krajnje namjere vanzemaljaca.”
“A trebace jos veca hrabrost da se stane ispred ovog nepovjerljivog
svijeta i da mu se otkriju ova saznanja, cije sticanje me je toliko
mnogo kostalo,” dodao je Ted.
“Znaš i sama da su me ti vanzemljci, duhovi ili ko zna šta, neprestano
tjerali da napišem jednu knjigu koju sam trebao nazvati ‘Radnik
Svjetlosti,’ i mislim da je upravo to ono što trebam uraditi. Samo što
je neću nazvati tako, da neko ne bi slučajno pomislio kako promovišem
neku njihovu dobroćudnost i dobronamjernost. Moraću je nazvati
drugačije, tako da njen naslov bude bliži istini, onakvoj kakvom je
vidim.”
“Sigurna sam da ćeš smisliti odgovarajući naslov,” rekla je Barbara
odlazeći. Ted je sačekao napolju dok mu ona nije još jednom mahnula iz
auta dok se udaljavala. Uz Barbarinu pomoć, on je našao bar jedan način
kako da sazna više. Bilo je mnogo događaja u njegovoj prošlosti koje
je sada želio preispitati i istražiti, kao što su ona njegova veza s
Majom, pojava prikaze Tetke Đemime i duha gospođe Flowers, posjete
Volma, vizije sveopšteg uništenja, noć s pojavom magle, izgubljeno
vrijeme, kao i ona podzemna baza u pustinji u kojoj su ljudi bili
smješteni u obore kao goveda. On se sada oporavljao i uskoro će biti
spreman za dalje regresije kao i sva ona otkrovenja koje bi one mogle
da donesu. S poslednjim pogledom prema onom polju na kojeg se NLO-a bio
spustio, Tedova odlučnost se pojačala.
“Ja ću vratiti sebi svoj život,” tiho se zarekao svojim otmičarima.
“Kopaću toliko duboko po mojoj prošlosti da će svaka stvar koju ste mi
uradili biti otkrivena. Kada javno objavim ovu moju priču i kada kažem
svijetu istinu o vašoj vanzemaljskoj agendi, tek onda ću ispuniti svoju
ulogu jednog istinskog Radnika Svjetlosti. A kada, radeći zajedno s
drugima u otkrivanju istine, pomognem u raskrinkavanju ove anđeoske
maskarade, to će nas, na kraju, možda i osloboditi.
Kraj
Hvala svima koji su sudjelovali u prevođenju ove odlične knjige!
Knjigu je moguće i downloadati u pdf formatu ovdje.