Barbara je zastala, smirivajući Teda sve dok se njegov strah nije
povukao. Ona je to viđala i prije, abreakcija ili otpuštanje potisnutih
emocija, koje ponekad izbijaju napolje kad žrtva otmica ponovo svjesno
proživi neku situaciju u kojoj je bila izložena jednoj velikoj traumi.
Kad je Ted doživljavao onaj svoj užasni slučaj otmice kad mu je bilo
osam godina, on tada nije bio u stanju da ispolji svoj strah ali sada,
uz Barbarinu ohrabrujuću podršku, on se osjećao dovoljno sigurnim da
ispusti sve to iz sebe.
Kada se malo smirio, Barbara ga je položila na kauč, blago ga je povela
naprijed kroz vrijeme i izvela iz transa. Nakon što se odmorio, Ted je
razmislio o onoj priči o Karly Kane-u, koja je sada za njega imala
drugačiji značaj. “Mislim da je ta priča bila o tom mom doživljaju,”
rekao je Barbari. “Kad sam se sjetio da sam bio u onoj publici, vidjeo
sam tamo cijelu jednu grupu malih stvorenja obučenih u plave
kombinezone, slično kao onda djeca iz hora koju je Karly čuo kako
pjevaju. Jednom prilikom sam pokazao tu priču mojoj rodici i ona mi je
rekla kako joj se činilo da je Karly umro. Međutim, ja sam joj rekao da
nije, on nije umro, on se vratio natrag. Mada, sada mislim da je ipak
bila u pravu.” “Kako se osjećaš sada nakon ovoga što ti je bilo
otkriveno prilikom regresije?
“Tu je bilo toliko slika da nisam bio u stanju da ti kažem sve što sam
vidjeo. Ponekad me je bilo strah da gledam a na mahove mi je sve to
bilo toliko čudno i zbunjujuće da nisam znao šta da mislim.”
“Ako sam te dobro razumjela, vanzemaljci su napravili duplikat tvog
tijela, za ne?” pitala je Barbara a Ted je potvrdno klimnuo glavom.
“Tako su onda, iz nekog razloga uzeli tvoju dušu i stavili je u ono
klonirano tijelo a tvoja majka nikada nije primjetila neku razliku.
Ted, zašto te je to toliko užasavalo?”
“Moj racionalni um je pokušavao to da prihvati,” odgovorio je. “To
zvuči toliko podmuklo i užasno. Osjećao sam se kao da sam znao da sam
bio uništen ali sam takođe dobio i jedan novi život. Proživjeo sam oba
osjećaja, užas mog uništenja i radost što opet živim, dvostruka
emocija.” “Da li se nakon toga tvoja ličnost promijenila na bilo kakav
način?”
“Bio sam bolestan dugo vremena,” rekao je Ted. “Majka se žalila jer sam
ponovo dobio neke dječije bolesti koje sam već jednom preležao. A
rekla mi je da sam dugo vremena osjećao jake bolove. Govorio sam joj da
sam osjećao kao da unutrašnjost moga tijela gori i ona me je stavljala
u kadu napunjenu hladnom vodom. Kad sam išao u školu poslije toga,
neko vrijeme mi tamo nije dobro išlo. Želio sam da se držim po strani
od ostale djece.”
Zastao je, savladan traumom koju su mu nanosila sjećanja. “Tek sada sam
shvatio zašto se moja majka ponekad čudno ponašala prema meni,”
nastavio je sjetno. “Ponekad se dešavalo da mi se činilo kao da je
reagovala s odbojnošću kad bih ju dotakao, kao da ju je to donekle
nerviralo. Mislim da je na nekom nivou znala da sam se promijenio.” “To
je možda bilo neko potisnuto znanje o tome,” nagađala je Barbara. “Ona
nije imala pojma zašto je tako reagovala.” Viđala je takve situacije
mnogo puta puta prije u intimnim vezama kod žrtava otmica koji su
patili od stresa čiji uzrok je bio nepoznat a Tedova situacija se dobro
uklapala s tim modelom. Međutim, samo znanje da su i drugi takođe
pretrpjeli slične traume za njega nije predstavljalo nikakvu utjehu.
“Nešto me je podstaklo da se sjetim nečega drugog iz tog istog
perioda,” rekao je. “Tog dana je bila neka oluja i kad sam se vratio
nazad od bilo gdje da sam bio, nisam bio na putu. Ostavili su me daleko
od puta u polju. Nisam znao gdje sam bio i trčao sam. Bože, to je bilo
skoro nepodnošljivo. Pokušavao sam da što prije stignem do kuće zato
što mi se dogodilo nešto užasno. Stigao sam do zadnjih vrata moje kuće
upravo u momentu kada je naletio tornado. Pomjerio je kuću iz temelja a
moja majka i brat su bili unutra pokušavajući da otvore vrata i puste
me u kuću dok sam ja napolju vrištao.”
“Da li se i ostatak tvoje porodice sjeća toga?” pitala ga je Barbara.
“Apsolutno,” klimnuo je glavom. “Tornado je iščupao iz zemlje jedno
malo jabukovo drvo i zabio ga je u zadnja vrata upravo gdje sam ja
stajao. Grane su probile u kuću kroz prozore i svuda unaokolo a mene
nijedna nije dotakla. A moj ujak koji je bio napolju i tražio me dugo
vremena, rekao je da kad je tornado stigao u njemu je mogao vidjeti
svjetla različitih boja a pojedina mjesta unutar tog ‘lijevka’ su
svijetlila. Mislim da sada znamo o čemu se tu radilo.”
U danima koji su slijedili nakon njegovovog povratka u Shreveport,
slike njegove smrti i kloniranog tijela su se neprestano ponavljale u
Tedovoj glavi. Stalno je nanovo proživljavao bol koju je doživjeo
prilikom svog odvajanja od tijela, svoju bespomoćnu radost kada je bio
ponovo vraćen u život i šok od saznanja da je bio korišten za nečije
eksperimente. Bio je bijesan zbog toga što su ga vanzemaljci prevarili a
osjećao se još više prevarenim od strane spiritualnog svijeta kojem je
uvijek vjerovao. Metafizička filozofija ga nije pripremila za ovakve
stvari, njegovi duhovi vodiči mu nisu nikada pominjali umiješanost
vanzemaljaca u njegov život, tako da je Ted živjeo u jedoj potpunoj
ignorantnosti u vezi s tim silama oko njega.
Kratko nakon regresije, Ted je pisao Barbari, “Molim se neprestano
nakon što sam napustio vašu kuću prošle nedjelje. Te molitve su jedina
stvar koja me drži na okupu i pomaže mi da zadržim trezvenost. “Po
cijenu svog života ne mogu vjerovati da je ono što sam doživjeo
prilikom regresije bilo stvarno. To je morala biti neka iluzija ili
imaginacija. To je ono u što stalno pokušavam da ubijedim sebe. Ali
negdje duboko unutar mog bića, ja znam istinu. Dovoljno nam je da
pogledamo samo ono nakaženje goveda,
znakove u žitu, stvarne slike i video snimke NLO-a, svjedoke i
regresirane žrtve otmica, da bi znali kakav je užas ušao u ovu našu
fizičku dimenziju i da on jeste stvaran, isto kao što smo stvarni i mi.
“U mojim molitvama,” nastavio je Ted, “Ja sam otvoreno priznao Bogu da
sam izljeven, oblikovan i dizajniran tako da budem ‘Radnik Svjetlosti’,
onakav kakvog su oni željeli. Četrdeset godina sam se pripremao da
radim ovo što upravo radim, što podrazumijeva fasciniranje i
mistificiranje ljudi mojim izvanrednim vidovnjačkim sposobnostima. Uz
pomoć vidovnjačkih seansi, odvlačio sam ljude od hristove svijesti u
svijet metafizičkih vjerovanja i ufologije. Ja sam ljude mentalno
potčinjavao i ostavljao ih široko otvorenima za privlačenje noćnih mora
u svoje živote. A sve ovo sam radio u iluziji i zabludi da sam stvarno
i istinski pomagao ljudskim bićima da postanu duhovno mudrijim uz
pomoć mog tzv. ‘nebeskog dara’.”
Tedov bijes je bio očigledan a isto tako i njegova odlučnost da se bori
protiv izvršilaca tih napada. “Tako, sada sam pitao Boga,” pisao je,
“da uzme ovu sposobnost koju su oni ugradili u mene i da je koristi
protiv njih, za otkrivanje njihovih planova i tajni. Neka nam Bog da
snagu i moć da savladamo ovo njihovo zlo. Ta demonstracija njihove
sposobnosti kloniranja kojoj sam bio svjedok, bila je demonstracija
onog čovjeka s plavom kosom da on može kontrolisati život, u prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti. S tom sposobnošću, vanzemaljci mogu
iskorištavati najslabiju tačku ‘homo sapiensa’, naše emocije i ljubav
jednog prema drugome. Kada dođu na zemaljsku ravan, oni mogu da nas
omamljuju i manipulišu, mogu da nam nude ne samo vječni život, nego i
da nam uz pomoć kloniranja dovode iz grobova naše voljene. Postoji li
neko bolje oružje da nas sruše na koljena? Mi ćemo im se klanjati kao
bogovima i obožavati ih.”
Nakon nekoliko dana, Barbara je primila od Teda još jedno pismo o
jednom doživljaju ili viziji koju je on upravo imao. “Toliko sam pun
bijesa, srdžbe i razočaranja zbog onoga što su mi ti vazemaljci
učinili,” pisao je. “Želim da znam zašto, zbog čega mi je dat život
nekog drugog bića. To ide protiv svega u šta sam prije vjerovao. To su
bile moje misli i strahovi kratko nakon regresije. U to vrijeme nisu mi
bili dati odgovori na ova pitanja. Umjesto toga, bile su mi pokazane
neke druge stvari u obliku slika za koje sada mislim da su bile mamci
koji su trebali da odvrate moju pažnju. Ti vanzemaljci su pametni,
poznaju sve trikove. Danas, kad sam se vraćao natrag s ručka,”
nastavljalo je pismo, “Iznenada sam u glavi, jasno kao dan, vidjeo kako
se jedan NLO približava Shreveport-u, a bio je toliko velik da bi u
njega mogle stati hiljade ljudi. Bio je tako ogroman da je zatamnio
nebo dok se kretao iznad grada. Izgledao je potpuno okrugao sa
stotinama malih prozora.
“I dok sam tako posmatrao tu letjelicu, iznenada sam unutar sebe dobio
jedan osjećaj topline i sigurnosti, kao da sam dobio neku poruku da će
se nešto slično stvarno dogoditi i da će to biti sa svrhom naše
vlastite zaštite. Međutim, odmah nakon što je letjelica nestala iz moje
glave, moja ljutnja i bol su se vratili. Vikao sam na njih dok sam se
vozio i rekao sam im da me neće više moći prevariti uz pomoć ovakvih
trikova. Nakon onoga što sam doživjeo prilikom regresije, mislim da će
im trebati mnogo više od ovakvih slika da bi me uvjerili da su njihove
namjere poštene.”
Tedovo vjerovanje u vizije iz spiritualnog svijeta je bilo narušeno i
on zasigurno neće više ništa uzimati ‘na povjerenje’, kad se radi o
NLO-ima i njihovoj posadi. Ono što je on želio, bila je istina.
Sjećanja koje je Ted dosegao uz pomoć regresivne hipnoze naučila su ga
nekoliko stvari. Prvo, bilo mu je jasno to da neka od njegovih svjesnih
sjećanja mogu biti lažna. To mu je dokazivala ona razlika između priče
Karly-a Kane-a i onoga čega se on kasnije sjetio. Tako je odlučio da
preispita i neka druga svoja iskustva i da odredi da li u njihovoj
pozadini takođe postoje neka iznenađenja.
On je spoznao i to koliko su abdukcije bile po njega traumatične i
koliko prestrašeno i nemoćno se osjećao u rukama tih bića. Podvrgavanje
daljim regresijama uzelo bi svu njegovu hrabrost i molio se da njegova
potreba za istinom bude jača od njegovih strahova. Ted je želio da sa
vrati kod Barbare što je moguće prije, međutim, takođe je morao da
zadovoljava i svoje životne obaveze, tako da je nekoliko mjeseci bio
previše zaposlen da bi mogao opet otići na put. Žudio je za znanjem i
svako odgađanje ga je frustriralo. Međutim, činio je sve što je bilo u
njegovoj moći kako bi razumjeo sve ono što je do tada saznao, koristeći
se osjetilnošću, logikom i intuicijom, koje je razvijao tokom svog
dugogodišnjeg bavljenja vidovnjačkim poslom. Takođe je održavao jednu
izvanrednu pozornost. Ljutnja za je za Teda bila jedan veoma jak motiv.
Riješio je da se odlučno suprostavi svakom njihovom daljem upadu i da
zahtijeva odgovore od tih bića koja šetaju kroz njegov život kao da su
njegovi vlasnici. Naoružan svojim novim znanjem o njihovim
prevarantskim trikovima, Ted se osjećao spremnim da se bori za istinu.
Ali, kako se neko može boriti protiv napadača čije područje
egzistencije obuhvata i druge dimenzije? Tedov naredni susret s tim
bićima je pokazao samo to koliko malo on može učiniti da bi ih
zaustavio. Ujutro, petog decembra, nazvao je Barbaru da bi joj rekao
šta mu se desilo prethodne noći i bilo je jasno da je bio uzbuđen.
“Jutros sam se probudio sa jednim maglovitim sjećanjem da sam sinoć
imao posjetioca,” rekao je. “To jeste bilo kao u nekom snu ali mislim
da je važno da iznesem moje misli o tome, prije nego što se izgube.”
“Da li si bio budan kad se to desilo?” pitala ga je Barbara. “Mislim da
jesam,” odgovorio je Ted. “Sjećam se da mi je bilo rečeno da ležim
mirno. Glas je bio ženski. Onda sam postao svjestan toga da neko leži
na krevetu pored mene. Ležala je blago povijena na svom stomaku a glava
joj je bila u blizini mog lakta.”
“Šta je radila?” “Rekla mi je da uzima uzorak moje krvi i da je bilo
potrebno da se to uradi. Nisam osjećao potrebu da pružim otpor i čak se
ne sjećam da sam bio uplašen. “Barbara, to je ono što me buni. Činilo
mi se kao da sam na nekom nivou znao šta se zbiva i da je sve to bilo u
redu. Sjećam se kao kroz maglu da nisam osjetio nikakav bol. Krv je
bila uzeta uz pomoć nečega što je ličilo na iglu ali iz nekog razloga,
to nije ličilo na one igle koje medicinski tehničari obično koriste u
laboratorijama.”
“Pogledaj da li je ostala neka rana,” rekla je Barbara. “Pogledao sam,”
odgovorio joj je, “Sve sam pregledao ali ne vidim nikakav ožiljak ili
ubodnu ranu. Nisam mogao da nađem fizički dokaz.” “Da li se sjećaš kako
je ta žena izgledala?” “Ne, ne sjećam se. Ne mogu da shvatim o čemu se
tu radilo. Zar druge žrtve otmica nemaju neke ožiljke nakon što im
rade ovakve stvari? “Obično imaju,” složila se Barbara, “ali ne svaki
put.” “Pa, dobro, zašto im uopšte trebaju naše tjelesne tečnosti? Možda
paze na nas u smislu da osiguraju to da neke bolesti ne bi ometale
sprovođenje planova koje su nam namijenili? Hoću da kažem, oni moraju
imati neke planove s nama, ako već ulažu toliko truda, tako dugo i u
toliko mnogo ljudi! Ili im možda trebaju naše tjelesne tečnosti za
opstanak njihove vrste. Ko zna? Mi ne možemo vjerovati bilo čemu što
nam kažu.”
Ted je bio razočaran svojom nesposobnošću pružanja otpora prošle noći.
Da li je on stvarno znao nešto što ga je navelo da se složi s tom
procedurom? Ili je to samo bilo rezultat sposobnosti vanzemaljaca da
kontrolišu njegove misli i reakcije? Šta god da je bio razlog tome, on
nije volio da ga neko tako iznenadno razoruža i on stvarno nije želio
da se predaje bez borbe. To nije bila njegova priroda.
Sedam dana kasnije, jednog kišnog popodneva, Ted je bio kod kuće
zajedno sa svojim prijateljem Badom koji mu je bio u posjeti i
planirali su da završe pisanje božićnih čestitki. Dvojica prijatelja su
pričala neko vrijeme a onda negdje oko četiri popodne, Ted je izvadio
čestitke i počeo da ih ispisuje. Bad mu se izvinuo što mora za momenat
da ga napusti, izašao je iz kuhinje i otišao u kupatilo. U četiri sata i
tridesetpet minuta Bad se vratio nazad u kuhinju i sjeo je za sto
pored Teda.
“Kako si uspjeo da adresiraš već toliko čestitki?” pitao ga je iznenađeno, gledajući u veliku hrpu koverti na stolu.
“Kako misliš?” pitao ga je Ted ne podižući pogled. “Tebe nije bilo
toliko dugo da sam imao dovoljno vremena da ovo završim a imao sam čak i
vremena da napravim pauzu, popušim cigaru i popijem još jednu šoljicu
kafe.” “Jesi li ti lud?” nasmijao se Bad. “Samo sam otišao do kupatila a
onda sam sjeo na sofu da poslušam jednu pjesmu koja je bila na radiju.
Onda sam se odmah vratio ovamo. Sve to nije trajalo ni pet minuta!”
Ted je upitno pogledao svog prijatelja a Badovo lice je bilo vrlo
ozbiljno. U stvari, izgledao je blijedo a gestovi su mu bili nekako
nekontrolisani. “Nemoj se šaliti samnom,” rekao mu je Ted, polako
postajući zabrinut. “Hoću da završim s ovim čestitkama i da malo
prilegnem prije večere.” “Ja sam stvarno ozbiljan,” uvjeravao ga je Bad.
“Uopšte se ne šalim.” “Kad si izlazio iz kuhinje, sjećaš li se da si
rekao kako je već četiri sata i da bi već mogao večerati?” upitao ga je
Ted. Bad je potvrdno klimnuo glavom a Ted je pokazao prema satu koji je
visio na zidu. Na njemu je sada bilo dvadeset do pet. Bad je skočio sa
stolice i odjurio do dnevne sobe i kupatila, provjeravajući sve
satove. Onda se tiho vratio nazad i sjeo sav zbunjen. “Šta si radio?”
pitao ga je Ted. “Reci mi sve čega se sjećaš.” “Samo sam otišao do
kupatila,” odgovorio je Bad, “a onda sam sjeo na krevet da poslušam
radio.” “Koju si pjesmu slušao?” “Ne sjećam se.” Ustao je i ponovo
počeo da se kreće kroz kuću istim putem kojeg je prethodno napravio
kako bi vidjeo može li se još nečega sjetiti. “Dođi ovamo”, viknuo je
Tedu, koji je brzo došao za njim. Bad je pokazao na mali stolić. “Da li
si ti ostavio makaze ovdje?” pitao je. Ted je unezvijereno piljio u
makaze. Dva dana ih je tražio i Bad mu je pomagao u njihovom traženju
nešto ranije, istog dana. Obojica su bili sigurni da na stoliću nije
bilo ničeg drugog osim pepeljare i saksije sa cvijećem.
“Ne,” rekao je Ted, “Ja ih nisam stavio tamo. A ti? Da li ti to
pokušavaš da me prevariš?” “Naravno da ne,” uzvratio je Bad ljutito,
potresen onim slučajem izgubljenog vremena i ponovnom pojavom makaza.
“Mora da ih jednostavno nismo primjetili ovdje, i to je sve,” Ted je
pokušavao da smiri Bada, dok je prećutao ono o izgubljenom vremenu.
Shvatio je šta se moglo dogoditi. Bad je mogao imati jedan susret s
njima u drugoj prostoriji, dok je on sjedio u kuhinji, nesvjestan
ičega, baveći se se božićnim čestitkama. Međutim, nije bilo načina da
se to zasigurno zna jer se Bad nije sjećao ničega neobičnog. Ted se
pitao da ukoliko su vanzemaljci bili odgovorni za to, kakva bi onda
trebala biti svrha ove njihove posjete. Da li se tu radilo samo o
jednoj posjetnici, pitao se, koju su ostavili čisto kao znak da su
navraćali? Da li su mu ovim pokazivali kako ne postoji ništa što bi on
mogao učiniti, budan ili u snu, ukoliko oni požele da intervenišu?
Kratko nakon Božića, kad je za vrijeme odmora Tedu bio u posjeti njegov
prijatelj Carl, desio se jos jedan čudan događaj. Te noći Carl je
spavao na sofi u dnevnoj sobi dok je pored njega prigušeno svjetlila
noćna lampa. Iz svoje sobe Ted je mogao vidjeti kroz hodnik sve do sofe
i kad se probudio oko tri sata ujutro, pogledao je kroz hodnik. Nije
bilo nikakve buke niti kretanja, pa nije znao zašto se probudio.
Gledajući kroz hodnik, primjetio je jedno sićušno plavičasto svjetlo
kako treperi odmah iznad Carla koji je mirno spavao na sofi. Takođe je
vidjeo neke sijenke, dvije ili tri njih, kako se jedva primjetno kreću
po prostoriji. Međutim, prije nego što je mogao reagovati, obuzeo ga je
jedan snažan osjećaj i on se spokojno spustio u krevet. Ted je
odjednom osjetio kako zna šta se zbiva u vezi sa plavičastom svjetlošću
i ona ga više nije uznemiravala. U stvari, cijela ta situacija mu se
činila perfektno normalnom, tako da je odmah utonuo u san.
Sat kasnije, Ted se opet probudio i sjeo na krevet, budan i oprezan.
Pogledao je kroz hodnik i tamo nije vidjeo ništa neobično. Međutim,
onda se sjetio sna kojeg je upravo imao i postao je uzrujan. Sanjao je
kako vidjeo Carla kako leži bez odjeće dok je neko na njegovom tijelu
radio nešto uz pomoć nekog uređaja. Ta osoba, ili šta god da je to
bilo, uvlačila je u Carla neki uređaj a onda je nešto izvukla iz njega i
stavila u jednu malu kesu. To je bilo ono čega se Ted sjećao i to ga
je uznemiravalo. Ustao je tiho iz kreveta i na vrhovima prstiju otišao
do dnevne sobe. Carl je spavao i Ted tamo nije vidjeo nikakve
uznemiravajuće znakove. Nevoljno se vratio u svoj krevet ali ovaj put
nije više mogao zaspati. Kad se Carl ujutro probudio, Ted ga je pitao
da li se sjeća ičega iz prošle noći.
“Ne,” rekao je Carl, “baš sam lijepo spavao.” “Kako se osjećaš?” pitao ga je Ted.
“Dobro. Zašto?” Ted je slegnuo ramenim i ostavio sve na stranu, ne
pominjući ništa u vezi s onim njegovim snom. Sigurno je to bio samo
san, rekao je samom sebi. Plava svjetlost, sijenke i rektalna sonda,
sve je to moralo biti samo jedna noćna mora.
Nakon nekih sedam dana, jedne večeri u kasnim satima, Ted je dobio
telefonski poziv od Carla koji je bio veoma uznemiren. “Žao mi je što
te ovako uznemiravam, znam da je kasno,” rekao je Tedu, “ali, upravo
sam imao jedan ružan san i on me je jako potresao.”
“Reci mi o tome,” odgovorio mu je Ted. “Šta se desilo?” Na njegovog
prijatelja normalno nije ličilo to da se uzbuđuje zbog nekog sna.
“Sve čega se sjećam, to je da sam bio s nekim čudnim ljudima,”
odgovorio je Carl, “i oni su me učili kako da koristim neke naglavne
slušalice s mikrofonom koje neobično izgledaju.” “Kako su izgledali ti
ljudi?” “Ne sjećam se,” rekao je Carl, “a ne znam ni zašto su služile te
slušalice.”
“Pa šta te je onda toliko uznemirilo?” pitao je Ted. “Ne znam, ne
znam,” ponovio je Carl, dok je bio vidljivo uzbuđen. “Iako me je to me
je stvarno uplašilo.” Iz svog vlastitog iskustva, Ted je znao na šta bi
mogao ukazivati scenario sa slušalicama ali mu nije to rekao jer Carl
nije ništa znao o Tedovoj regresiji. Ted se počeo pitati da li je
bezbjedno za njegove prijatelje da ga uopšte posjećuju. Na pamet mu je
opet pao onaj Marijin čudni susret s vanzemaljcima u njegovoj kući
godinu dana ranije, pa onda ona epizoda sa Badom i njegovim izgubljenim
vremenom. Onda, pojava one plavičaste svjetlosti iznad Carla i Tedov
uznemiravajući san. Sada se pojavio i ovaj Carlov san sa svim svojim
implikacijama.
“Da li oni mene koriste kao mamac?” pitao je Barbaru kad je sljedeći
put pričao s njom telefonom. “Ljudima se dešavaju čudne stvari kada
dođu kod mene u posjetu.” “Sumnjam,” odgovorila mu je Barbara. “Na
osnovu mog cjelokupnog istraživanja, smatram da ne otimaju ljude samo
zato što se oni nalaze u tvojoj blizini.” Ted je osjećao da je bila u
pravu i smatrao je da otmice počinju dosta ranije u životu, ali mu to
nije pomoglo da se osjeća imalo bolje u vezi s onim što se dešavalo
njegovim prijateljima. A sama pomisao na stvari koje su mu uradili,
toliko ga je plašila da nije više mogao izdržati da živi sam u svojoj
pokretnoj kući. Nakon što je ponovo preživjeo sjećanja na svoju smrt i
kloniranje njegovog novog tijela, bojao se da bi se vanzemaljci mogli
vratiti, kao što su obećali da će činiti s vremena na vrijeme, i da će
ga onda podvrgavati novim užasima. Zamolio je svog prijatelja Larry-a,
koji je bio crnac, da se preseli kod njega na neko vrijeme, tj. bar do
onda kad on uspije da ponovo uspostavi svoj poljuljani osjećaj za
realnost. Čak i sa Larry-evim prisustvom u kući, Ted je imao problema
prilikom odlaska u krevet. U očajanju, počeo je da se okružuje
religijskim simbolima svake noći prije nego što bi išao na spavanje.
Pokrio je svoj krevet sa ukupno jedanaest Biblija, spavao je čvrsto
držeći u ruci jedan veliki drveni krst, dok je noćnu lampu u uglu sobe
držao stalno upaljenom. Ugnježden usred svih tih parafernalija, Ted se
bjesomučno molio da zaspe, međutim, san mu je stalno bio isprekidan.
Tako jedne noći, Tedu je postalo toliko vruće nakon što je Larry
uključio grijalicu u kući, da je morao skinuti teške pokrivače sa sebe i
spavati pokriven samo čaršafom. Jedanaest Biblija je bilo uredno
raspoređeno po krevetu, drveni krst je čvrsto stajao u Tedovoj ruci a
ventilator je duvao vazduh sa plafona koji ga je ugodno hladio. Napokon
je nekako utonuo u san, tako da nije bio svjestan kad se njegova mačka
Grandma tiho uvukla u sobu tražeći mjesto na krevetu gdje bi se mogla
sklupčati i provesti noć. Grandma je uvijek spavala s Tedom, međutim,
nakon što se vratio od Barbare, mačka je bila privremeno napustila ono
svoje mjesto u krevetu pored njega. Mora biti da je odlučila da te noći
ne zamijera Tedu na njegovom čudnom ponašanju, pa se vratila natrag.
Mačka je gledala unaokolo i pomno posmatrala sve one knjige na krevetu
ne bivajući u stanju da pronađe neko slobodno mjesto za sebe. Tako je
pokušala preskočiti preko cijelog tog nereda i na kraju je aterirala na
Tedove grudi. “Aaaahhh!” panično je vrisnuo on, siguran da su se
vanzemaljci vratili po njega. Skočio je s kreveta razbacujući Biblije u
svim pravcima i zamahujući drvenim krstom kao da se radilo o nekom
maču. Čaršav je poletio s kreveta i zakačio se za lopatice ventilatora,
te je tako počeo kružiti iznad njega po sobi kao neki duh dok je
Grandma skakala naokolo u potrazi za nekim skloništem. U polumraku, Ted
nije imao pojma šta se to kreće oko njega, međutim, bespoštedno je
tukao po nepoznatom napadaču psujući mu sve po spisku a ono stvorenje
je skakalo unaokolo pokušavajući da izbjegne njegove napade.
“Aaaahhh!” vrisnuo je opet a mačka je bolno mjaukala dok se čaršav
okretao s plafona neprestano mlateći po Tedovoj unezvijerenoj glavi. Ta
velika gungula je napokon probudila i Larry-a, koji se odmah zaletio
kroz hodnik ka Tedovoj sobi. Uletio je kroz otvorena vrata i kada je
vidjeo čaršav kako avetinjski kruži po polumračnoj sobi, počeo je da
viče, “Utvare! Utvare!”
U sobi je zavladao urnebes, Larry je galamio, Ted je vrištao a Grandma
je mjaukala, svi iz sveg glasa. Neko je na kraju uspjeo upaliti svjetlo
i Ted je napokon mogao vidjeti ko je izvršio napad na njegovo
utočište. Grandma je tada iskoristila priliku da pobjegne iz sobe i
zbrisala je kroz hodnik, dok ju je Larry zdušno pratio. Ted je požurio
za njima, još uvijek čvrsto drzeći krst u ruci, međutim, prošlo je još
neko vrijeme dok nisu uspjeli uhvatiti prestravljenu mačku i uvjeriti
se da je prošla bez povreda. Situacija se napokon smirila i Ted se na
kraju dobro nasmijao samom sebi i svojoj paranoji. On i Larry su
počistili nered kojeg su napravili u sobi a onda su pokušali da
prespavaju ostatak noći.
“Moja majka mi je uvijek govorila da su bijeli ljudi čudni,” vrtio je
Larry glavom dok je išao nazad prema svojoj sobi. “A šta bi tek rekla
da je ovo vidjela?!”