Maškarada Anđela - Karla Turner

18. dio

Prijevod: vjetar

Sred putovanja života naših
došao sam sebi u tami stabala
gdje izravni put izgubljen biješe.

Dante

Tedov sastanak s dr. Nicholsom sljedeći dan doveo je do duge rasprave o tome što bi moglo biti uzrokom njegovih problema. Liječnikova pitanja pomogla su Tedu u eliminiranju određenih očitih mogućnosti. "Kako su stvari na poslu Tede?" doktor je pitao. "Je li imate kakvih posebnih problema s poslom, ili možda sa suradnicima? " "Ne baš", Ted odgovori. "Bio sam prilično sretan na poslu iako u zadnje vrijeme ima dosta razgovora o nekim nadolazećim promjenama, otkazima. To nije najbolja vijest, ali me nije puno ni zabrinula. U osnovi, uvjeti u banci su odlični, razumna satnica i lijep ured. A volim i ljude s kojima radim, oni su super. "

"U redu", kimne dr. Nichols, "to je dobro. Sada, ima li neko drugo područje gdje osjećate da bi stvari mogle biti kritično, naprimjer odnos s djevojkom ili nekim članom obitelji? " "Ne primjećujem ništa specijalno," Ted zatrese glavom "tako da tu nema problema. A i s obitelji se dobro slažem. Zar mislite da već nisam prorešetao iste te ideje u nastojanju da si protumačim? Ja ne mogu iznaći gdje je problem. I ne mogu spavati. Što mi se događa?"

"Znamo što vam se događa", rekao je dr. Nichols, "patite od stresa. Ponekad su uzroci očigledni, ali ponekad je potrebno više rada da ih se otkrije. Vaša trenutna situacija na poslu izgleda blago stresna, ali ni drugo što ste mi do sada rekli ne objašnjava tako jake simptome. Što je s vašim drugim aktivnostima? Bavite li se sportom ili hobijem? "

"Provodim doista puno vremena u svom vidovnjačkom radu" prizna Ted objašnjavajući ukratko svoju povezanost sa spiritističkom grupom. "Potrebno je mnogo emocionalne energije za bavljenje problemima drugih ljudi u nastojanju da im pružim najbolji savjet od duhova. No održavam se u prilično dobroj fizičkoj kondiciji. Vježbam i pazim što jedem. " "Možda se tamo preopterećujete?"
"Sumnjam. Raspored mi je oduvijek ovako natrpan i nikad nisam imao problema kao što je ovaj sad."

"Pa možda onda ova napetost izvire iz dugog akumuliranja malih problema", komentirao je doktor. "Ako zabrinutost oko puno malih stvari dodamo vašem sadašnjem blagom stresu vezanom uz mogući gubitak posla, to bi moglo objasniti vaš opći zamor. Razgovarajmo o stvarima iz prošlosti koje možda još uvijek niste emocionalno riješili. "

Pa krenuše prekapati po događajima iz prošlosti, sve od sukoba s Jill u Sun Valley-u i školskih dana, pa do tranzicijskih previranja u banci. Također su razgovarali i o Tedovoj trenutno povećanoj konzumaciji alkohola, ali je ubrzo postalo jasno da je pijenje simptom stresa, a ne uzrok.

Još jedno područje interesa bilo je i izostatak sretne romantične veze u posljednje vrijeme. Kad je doktor shvatio kako Ted još od Jill nije bio u nekoj ozbiljnijoj vezi sa ženom, zapitao se zašto je to tako.

"Postoji li štogod da vas muči u okviru intimnih odnosa?", upita. "Osjećate li se izolirano, ili kao da vaš osobni život ne ide u ispravnom smjeru?" "Ne, ne mislim tako," rekao je Ted. "prilično često izlazim sa ženama i volim se dobro zabaviti. Ali ne osjećam se posebno usamljeno, ili pod pritiskom da moram naći nekoga i skrasiti se. Trenutno više naginjem neobaveznom, manje emocionalnom, a više bezuvjetnom stilu odnosa negoli tradicionalnom. "

Nakon kratke rasprave o prošlosti jedino što je liječnik mogao ponuditi kao objašnjenje bio je nejasan kumulativni stres iz mnogih incidenata i situacija. Ništa izvanredno se nije isticalo kao ozbiljan problem, iako, da se Ted ispvijedio o epizodama paranormalnih aktivnosti -magli i šoku, vremenu koje nedostaje- liječnik bi moguće drugačije mislio. Ali se nije. U sebi je ustrajao na vlastitom uvjerenju kako je incident s maglom morao biti san, a nestalo vrijeme je pripisao bolesti, ni ne pokušavajući objasniti vožnju od deset milja u nesvjesnom stanju. Bez ovih dodatnih informacija, liječnik nije imao naznake po kojima bi mogao razlučiti zašto je Ted bio pod tako ozbiljnim stresom u to vrijeme.

Prepisao mu je sijaset raznih lijekova nadajući se da će pronaći onaj koji bi Tedu pomogao s nesanicom i iskidanim živcima. Međutim, nijedan od njih nije polučio neke trajno pozitivne rezultate. Neki od njih jednostavno nisu imali učinka, dok su drugi pak izazvali promjene na energetskom nivou ili na nivou njegovog raspoloženja, Ted je osjećao nelagodu. On nikada nije uživao u učincima lijekova/droga, ne od noći s marihuana-hobotnicom, i iako je u zadnje vrijeme pojačano pio, svejedno mu se nije sviđao efekt zatupljenosti. Preferirao je svoju normalnu osobnost i stanje svijesti.

Na kraju se ipak jedan od lijekova pokazao učinkovitim bez smetnji, a također mu je i liječnik savjetovao da ostane u bolnici još tjedan dana kako bi prisutvovao grupnom savjetovanju.

'Uzmite si još malo ekstra vremena sada ", rekao je, "samo da bi bili sigurni. Iskreno, volio bih vas još neko vrijeme održati podalje od vašeg starog rasporeda u banci. Čini se da ste u mnogo boljoj formi i može biti da je sve što vam je stvarno bilo potrebno samo nekoliko noći sna, ali ne bi se trebali zalijetati. Isto također vrijedi i za vaš rad s Marie, sve dok niste sigurni da se opet osjećate zdravi. "

"Ali morat ću se prije ili kasnije vratiti tim stvarima," Ted je odgovorio. "To je moj život. Hoće li to odlaganje na tjedan dana stvarno pomoći? "

"Mislim da hoće," doktor je klimnuo glavom. "Osjećam da vam je potreban potpuni prekid, totalna promjena da bi ste povratili svoju staru vitalnost. I grupne sesije su važne. Moglo bi iskrsnuti nešto što smo previdjeli. "

Ted pristade. Ugodno se osjećao u ustanovi spavajući čvršće nego ikad. Kako mu se s povratkom snage vratio i njegov dobar osjećaj za humor uživao je u razgovorima, kako s djelatnicima, tako i sa pacijentima. Dva tjedna njegovog boravka u bolnici su proletjela i Ted je vidno napredovao. No kako bi testirali trajnost ove promjene, liječnik je preporučio probni izlet van objekta.
"Mislim da ste spremni za slobodni vikend", rekao je. "Nekoliko dana natrag kući, ništa naporno, samo da vidimo kako ćete se osjećati. Ako sve prođe u redu, to će nam puno reći o vašem napretku."

"Dobro," Ted se složio znajući da se stvarno oporavio i da sad ne bi trebao opet imati problema u stanu. Ipak, njegova prva reakcija je bio nemir, nejasan poremećaj u dubini uma kojeg se trudio ignorirati najbolje što je mogao. Odjavio se i vratio kući, no njegova prva noć u stanu nije bila ono čemu se on nadao. Čak i prije nego se potpuno smračilo, Ted je popalio sva svjetla i pokušavao se boriti protiv svoje rastuće nervoze. Nije se mogao koncentrirati na TV program, ali ga je ostavio da mu pravi društvo, da razbije nelagodu noćne tišine.

Kako su se sati vukli, Tedova je energija slabila i nervoza jačala. Jednom ili dvaput mu je zastao dah i srce neredovito zakucalo kao početak napada panike i Ted se morao boriti za kontrolu. Trebao mu je odmor i bez obzira koliko dugo odgađao na kraju će morati ići u krevet. Progutao je svoj sedativ očekujući efekte, a onda nevoljko krenuo prema vratima spavaće sobe.

Soba je bila briljantno osvijetljena, čak i s noćnom lampom koja sjaji u kutu, ali je odisala krivo i hladno. Obavio je sve pripreme, pranja, četkanja i ušao u krevet ugasivši svjetla iznad glave. Bio je previše umoran da bi držao oči otvorene, ali čim je legao, sjećanja i slike preplavila su mu um. Soba mu nije dozvoljavala da zaboravi. Povratak u sobu gdje je imao iskustvo s maglom i šokom od svjetlećeg štapa ga je toliko duboko poremetio da nije mogao spavati. Čak ni lijekovi nisu djelovali, a njegov strah, bezobličan i neumoljiv, rastao je preko svake mjere. Manje od deset minuta nakon što je pokušao zaspati Ted je bio na nogama i potpuno budan, ponovno u dnevnom boravku, što dalje od kreveta koliko je mogao biti. Ostao je budan cijelu noć nemirno prešetavajući uokolo, pušeći, gledajući TV, bilo što samo da ubije vrijeme.

Sljedeće noći opet ista pjesma -nema spavanja, nema odmora, samo neobjašnjiva anksioznost. I njegova se depresija osvetnički vratila zamračujuči sve unutar njega. Po svršetku trećeg dana, Teda iznenada obuzme osjećaj kako on jednostavno ne želi nastaviti živjeti. To nije bila svjesna misao, ali odjednom se to činilo kao jedini mogući bijeg od vlastite mizerije.
"Jednostavno ću samo svršit sa svim tim", kazao je sam sebi, a onda se uputio na balkon i prekoračio na vanjsku stranu ograde.
Od zemlje su ga dijelila samo dva kata i nije ga strah naveo na premišljanje da li da skoći ili ne. U stvari, on se osjećao čudno lišen emocija, kao da je dio njegovog uma već bio na udaljenosti. Njegove misli bile su samo one logične, pitanja izvršenja i reperkusija. Nije bio siguran da li će ga pad s te udaljenosti ubiti, i pitao se hoće li nehotično polučiti njegov smještaj u mentalni azil ako ne uspije umrijeti.

Naginjući se sa ograde Ted se osvrne uokolo i primijeti neka stabla u neposrednoj blizini iza sebe i još jedan balkon. Netko je stajao tamo promatrajući ga i ta spoznaja pokrene reakciju u Tedu vraćajući ga natrag u stvarnost.

Stranac na balkonu buljio je napeto u njega za trenutak i onda povikao: "Hej, čovječe, što radiš to tamo?" Osjećajući se krivim i osramoćenim svojom nevoljom, Ted se pitao što bi mogao reći, a da ne oda svoje suicidalne namjere. Međutim, cijela situacija je bila prilično očigledna i stranac je bio vidno uzbunjen. "Nećete skočiti, zar ne?" vikao je. "Ne," uzvikne Ted nazad trudeći se zvučati što ležernije, "ne, samo sam se malo zračio. Sve je u redu, stvarno." Bila je to komično apsurdna izjava obzirom na njegov prekarni preko-ogradni položaj, ali je bio previše usplahiren da bi izletio s nečim boljim.

Vidjevši sebe tuđim očima, Ted se osjetio posramljen svojim djelovanjima i slabostima iza njih. Postiđen, popeo se natrag preko ograde i otišao unutra na sigurno. Smiješao je jaki kotel pića ignorirajući pritom upozorenja vezana uz konzumiranje alkohola i sedativa zajedno i ponio ga natrag van na balkon. S čašom u ruci mahnuo je strancu koji je još uvijek s druge strane napeto promatrao i čovjek mu odmahne nazad. Nasmiješili su se jedan drugome, i trenutak očajanja je minuo. Ted je popio i drugi koktel i nakraju zaspao po prvi put u tri dana. Međutim kad se sljedećeg jutra probudio, još uvijek je mogao osjetiti dezorijentirajuće učinke lijekova i alkohola.

"Dragi Bože," mislio je potreseno, "mogao sam odapeti sinoć! Prvo akrobacija na balkonu, a zatim i pilule sa žesticom."

Ako se mogao tako strašno raspasti u tako kratkom vremenu, Ted je shvatio, tad nije bio spreman izaći iz bolnice. Prag samouništenja je bio zastrašujuće blizu, a on nije imao povjerenja u sebe da bi čekao da produženi vikend istekne do kraja. Previše nervozan da bi vozio, nazvao je rođakinju. "Catherine", rekao je, "mogu li te zamoliti za uslugu? Trebam te da me odvezeš negdje. Nisam u dovoljno dobroj formi da to osobno učinim."

Stigla je pola sata kasnije puna pitanja na koja je on izbjegao odgovoriti, te ga odvezla natrag u Northside. Iako je bio dan ranije nego što je bilo planirano da se vrati, Ted se prijavi natrag na odjel. Catherine je nakratko ostala u posjeti, ali Ted je žudio da ga ostavi. Sve što je je htio bio je njegov prekrasni krevet i sigurnost njegove napućene okoline. Opet je zaspao, duboko, debelo u sljedeći dan.

U ponedjeljak, kada je liječnik bio u viziti, Ted mu ispriča o vikendu. "Prošao sam kroz pakao", rekao je. "Bio sam toliko uznemiren da sam konačno došao do točke u kojoj nisam mislio da bih mogao nastaviti živjeti." "Što je točno bilo to što vas je toliko uzrujalo?" pitao je doktor. "To je jednostavno to" slegne Ted, "Ne mogu uperiti prstom ni na što posebno. Bio sam u redu sve do vremena za spavanje, a što se više mračilo sve lošije sam se osjećao. "

Nijedan od njih nije shvaćao zašto je ostajanje nasamo tamo u stanu Teda dovelo na rub samoubojstva. Bilo mu je nemoguće opustiti se i spavati u stanu, ali kad se jednom vratio na odjel psihijatrije to mu nije bio nikakav problem, a to nije bilo dosljedno. Na kratko si je dopustio da se upita ima li njegova zabrinutost i ostalo kakve veze sa sjećanjem na maglom ispunjenu noć. Ali to se odigralo tako davno prije ovoga da Ted nije mislio da bi to mogao biti uzrok sadašnjeg stresa, pogotovo jer dosad nije bio. Osim toga, kako bi ga, samo noćna mora ili susret sa spiritualnim vodičem, mogli tako duboko uznemiriti?

Na prijedlog njegovog liječnika Ted pristade ostati u bolnici još tjedan dana i za to vrijeme je postao vrlo angažiran u grupnim terapijama. Mnogo snage je crpio iz vježbi programa (asertivnosti http://www.verte.hr/seminar/pdf/SeminarASERTIVNOST.pdf) i njegovo se opće stanje uma uvelike poboljšalo. Čak se i njegova vidovnjačka sposobnost ispoljavala na pozitivan način kad bi se zatekao u interakciji s drugim pacijentima. Jedan od njih bila je i srednjovječna žena koju je njezina kćer srednjoškolka zatekla sa glavom u pećnici onesvještenu od plina. Trebalo joj je nekoliko dana da se fizički oporavi, a zatim je dovedena na sesije. Ted je primijetio kako je bila povučena tijekom sastanaka. Bez obzira što bilo tko drugi rekao, ona je i dalje šutila, sjedila sama podalje od grupe i plakala. Odbijala je drugima reći išta o sebi ili svojim problemima ili zašto je htjela umrijeti.

Promatrajući je jedan dan, Ted je imao vidovnjački uvid. Vidio je jasnu viziju vremena, mjesecima prije, u kojem je ta žena bila silovana tijekom provale u njen dom. I još je vidio da ona nikada nikome za to nije rekla, niti svojoj obitelji, ni liječniku ili policiji. Iz toga je mogao razumjeti zašto je žena bila toliko povućena i koliko su složene njene emocije postale dok je nastojala sakriti svoju traumu zbog straha od reakcije njezine obitelji. Ted je oklijevao otkriti ove informacije, pa je umjesto toga, tijekom terapija, pokušao navoditi raspravu na takve slične događaje, nadajući se da će žena odreagirati.

To nije funkcioniralo. Žena je odbila zagristi mamac i nije postajala nimalo bolje. Ted je napokon shvatio da nema drugog izbora nego joj reći što je vidio u viziji. I prije je uvijek morao unaprijed donositi neke osjetljive odluke o tome što od vidovnjačkog čitanja otkriti, a što zadržati za sebe, a u ovom slučaju se osjećao vrlo sigurnim u to kako će žena od toga imati koristi. Dokle god se ne suoči sa situacijom, neće je moći ostaviti iza sebe. "Mislim", rekao joj je, "da ste vi žrtva silovanja. I mislim da se osjećate toliko osramoćeno, toliko strašno u vezi toga, da je to upravo ono što s vama nije u redu. Vi jednostavno ne želite govoriti o tome i istjerati te osjećaje na površinu."

Žena je izgubila kontrolu, negirala je sve proklinjući ga zbog uplitanja. Postala je toliko histerična da su joj morali dati sredstvo za umirenje i poleći je u krevet. Ted se, naravno, osjećao odgovornim obzirom da to nisu bili rezultati koje je on očekivao, i zažali što je progovorio. Čini se ironičnim da mu njegov dar vidovitosti dozvoljava da raspozna probleme drugih, ali mu ne otkriva ni traga o njegovim vlastitima, pomisli sjetno.

Sljedećeg dana, međutim, žena mu se zahvalila što ju je prisilio da se suoči sa problemom. "Ja nikada ne bi bih bila u mogućnosti to sama učiniti", rekla je zahvalno, a Ted je s velikim olakšanjem promatrao ubrzanje njenog oporavka.

Djelatnici bolnice koji su svjedočili cijelom događaju bili su fascinirani i razgovarali su o tome s Tedom. U povjerenju im je priznao da ima neke vidovnjačke sposobnosti i bio je iznenađen njihovim ozbiljnim interesom. Iako ga djelatnici nikad nisu izričito tražili za pomoć nakon toga, namjerno su nekoliko vrlo specifičnih slučajeva upravili u njegovom smjeru. I svaki put se ista stvar dogodila. Ted bi dobio očitanje osobne situacije te ga iznio. Pacijent bi ljutito zanijekao informacije i prošao kroz velike prevrate, govoreći mu da gleda svoj posao, ali tada bi započeo proces ozdravljenja. Njegova preciznost zbunjivala je medicinsko osoblje. I nitko nije ni pitao Teda da se odjavi iz bolnice dok se sam nije osjećao spremnim.

Na kraju je u bolnici ostao tri mjeseca, ne samo zato što je osobno imao koristi od terapije, spavajući dobro po noći i zacijeljujući i um i tijelo, nego i stoga što je stekao dobre prijatelje tamo i poslužio u pozitivne svrhe kroz djelovanja unutar grupe.

Vidio je neke od bolesnika koji su se brzo oporavili zahvaljujući vidovnjačkim informacijama koje je bio u stanju podijeliti s njima i to ga je ispunjavalo zadovoljstvom. Ali nije bilo nikoga tko bi to isto učinio za njega. Kada je odlučio da je spreman opet biti sam sa sobom, liječnik preporuči Tedu da uzme godišnji dopust, ode kući svojim roditeljima i dopusti da mu se snaga u potpunosti povrati. Ted spremno pristade i zatvori svoj stan prije nego što su roditelji došli da ga pokupe. Slijedeća tri mjeseca je proveo obilazeći stare prijatelje i rođake, osjećajući se svakog dana jačim. Ta vezivanja vratila su mu osjećaj normalnosti i kontrole, a iz te nove perspektive Ted je shvatio da više nije želio nastaviti s bankom i upasti natrag u stresne situacije koje su očito dovele do njegovog kolabiranja. Tako da kada se vratio u Atlantu njegov plan je bio da najavi otkaz i uvježba nekog tko će preuzeti njegovo radno mjesto.

Međutim, dužnosnici banke odmah su mu dali do znanja da on ustvari više uopće nije dobrodošao, ne nakon njegovog sputavanja na psihijatrijskom odjelu. Nije imalo nikakvog značaja da je Tedovo „predavanje“ bilo potpuno dobrovoljno, niti da je njegov problem potekao od stresa, a ne od mentalnog poremećaja. Kao i mnogi neinformirani ljudi, dužnosnici zaduženi za osoblje bolovali su od istog stereotipnog straha od "luđaka". Tako da čak i prije negoli je Ted uspio podnijeti ostavku, savjetovan je da ga tvrtka smatra nesposobnim za rad. Umjesto da ga prime natrag u službu, ponudili su da će ga staviti u svoj program invalidskog bolovanja i preporučiti ga za trogodišnji plačeni odmor.

Ted, naravno, nije mogao biti sretniji. S ovom financijskom sigurnošću bio je slobodan vratiti se u Alabamu, osnažiti se i provesti neko vrijeme sa svojim ostarjelim roditeljima. Prvu godinu Ted je uživao u svojim obnovljenim obiteljskim vezama i nastavljenim starim Tuscaloosa- prijateljstvima. Ali na kraju je postao nemiran i htio je više od svog života. Budući da je njegov dohodak bio redovit čak i bez rada, odlučio je poduzeti neka rekreacijska, terapijska putovanja i istraživanja. U vrlo kratkom vremenu Ted je posjetio mnoga mjesta, kao što su Californija, New York, Florida, Karipske otoke i Gvatemalu. Njegove putešestvije priredile su mu mnoge pustolovine, ali niti u jednom trenutku nisu se odigrala nikakva daljnja paranormalna iskustva.

Vjerovao je da što god da su spiriti bili radili s njime, sve takve stvari su sada bile izbačene iz njegovog života jer se on više nije petljao u aktivnosti spiritističke grupe. Do kraja 1981. osjećao se emocionalno jak i spreman za povratak na posao. Preuzeo je vođenje renomiranog restorana u Tuscaloosi i odustao od zadnje godine prihoda od bolovanja. Naredne tri godine njegov život je bio sretan i bez većih uzbuđenja, ispunjen tipičnim zadovoljstvima bliskih obiteljskih kontakata i komfornog društvenog života. Bilo je problema, naravno, ali oni su bili samo normalne situacije, a ne nadnaravni događaji.

Održao je također i kontakt s Marijom, i ostali su bliski prijatelji iako on više nije bio s grupom. Razumijela je i podržavala njegovu odluku da ne nastavi s vidovnjačkim radom. Danak koji je osjetio da je bio naplaćen od njega bio je prevelik, objasnio je, i sve što je sada htio bio je jednostavan, sretan život.

Marija se složila s njim, ali je imala i poruku za prenjeti od spiritualnog vodiča. "Vidim da ćeš nastaviti svoj rad u budućnosti", rekla mu je jednom.

"Možda je tako," Ted je odgovorio: "tko zna što će se po putu dogoditi? No, budući da sam bio natrag doma i držao se podalje od ikakvog čitanja, nisam bio izložen stresu i moje zdravlje je odlično, a ja ga ne bih htio nikako drugačije. Drago mi je da je s vidovnjaštvom svršeno."