Maškarada Anđela - Karla Turner

11. dio

Poziv

Prijevod: Gordan

Nikad ne znamo koliko smo visoko.
Sve dok nismo pozvani da se dignemo.

Dickinson

Mogu pozvati duhove iz ogromne dubine.

Shakespeare

Imao sam jedan san, van čovjekove pameti je znati
kakav san je to bio

Shakespeare

Povratak u Alabamu je za Teda bio više nego samo putovanje miljama, bio je to prijelaz između jednog svijeta u drugi. Osim bolne međuigre sa Jilll, otkrio je slobodu i uzbuđenje u Dolini sunca. A nije si mogao objasniti što ga je to ustvari otjeralo iz Idaha. Snaga Majinih riječi koje su ga primiravale da se vrati, sada se činila kao nešto iz sna. Sve o njegovom odnosu sa čudnom i lijepom ženom također je izblijedilo u nestvarnosti. Povratkom među prijatelje i obitelj, Ted je također pokušao zaboraviti uznemirujuće iskustvo testiranja i dokazivanja svojih vidovnjačkih sposobnosti. Bio je opet kod kuće i iz ko zna kojeg razloga, sve što je htio, bilo je da sve paranormalno ostavi iza sebe. Prizemljujući se u prisnoj atmosferi Tuscaloosa-e, domu njegove obitelji i univerzitetskom kampu, Ted se bacio natrag u ono za što je vjerovao da će ga činiti sretnim, u normalan život. Uključio se na fakultet i uzeo posao sa skraćenim radnim vremenom. Našao se sa starim prijateljima i ubrzo stvorio i mnoge nove, vraćajući se u društveni ritam koji se promijenio u njegovom odsustvu kao što se promijenio i ostatak Amerike u politici, muzici i ostalim kulturološkim vrijednostima šezdesetih godina.

Tada je počeo sanjati. Ne samo snove, nego vizije smrti i katastrofa koje su mu razbili nedavno postignuti osjećaj ravnoteže. Kada je Ted imao prvi uznemirujući san, nije znao da će slijediti ostali, mnogo ozbiljniji. Prvi je san bio dosta potresan. Njegova je majka u to vrijeme iz hobija uzgajala Chihuahua štence i bio je pun ljubavi prema njene dvije glavne kuje, Corky i Dolly. U podrumu kuće, napravila im je ugodno mjesto a tu je bilo i nekoliko manjih štenaca za koje je imala velike nade. Jedno jutro za doručkom, Ted je ispričao majci čudan san koji je imao tokom noći. “Sanjao sam da sam ustao,” objasnio je, “i otišao u podrum jer sam bio zabrinut za pse. Nisam znao što nije bilo u redu ali sam osjećao da im se dogodilo nešto uznemirujuće. Otvorio sam vrata podruma i tada sam shvatio da je tamo izbio požar. “Spustio sam se dole stepenicama i hodao oko njihovih ležajeva,” nastavio je, “i vidio sam da su svi psići potpuno izgorjeli. Bilo je stvarno grozno. Tada sam primjetio da je Corky imala lakše opekotine i da je bila živa. Dolly je bila također ozlijeđena, lebdeći između života i smrti. Bila je u lošem stanju ali sam mislio da bi sa dobrom medicinskom pomoći mogla preživjeti. Ipak, bilo je tako tužno znati da su svi štenci otišli.”

Zbog sna je bio jako depresivan i gđa. Rice je suosjećala s njim ali pošto je to bio samo san, nije mislila previše o tome. Ted je to također izbacio iz glave, ne misleći da je san možda imao neko posebno značenje. Za manje od mjesec dana, sve su Chihuave bile pogođene nekom ozbiljnom bolešću. Iako je veterinar napravio sve da bi spasio psiće, jedan po jedan, oni su podlegli bolesti. Corky je bila najmanje pogođena i ubrzo se oporavila. Omiljena Dolly je patila duže vrijeme dok se nije konačno oporavila ali joj je bolest ostavila trajne posljedice.

Ted i gđa. Rice su se sjetili sna o požaru i shvatili da je to bio na neki način znak bolesti. To ih je jako uznemirilo, a posebno Teda. Nije htio nikakve vidovnjačke sposobnosti da mu ukazuju na takve događaje, na koje nije mogao utjecati. Imao je i drugih snova, također isto tako uznemirujućih. Jednom je sanjao smrt rođaka i opet je to slijedećeg jutra ispričao majci. Nakon onog što se dogodilo Chihuahuma, Tedu je teško bilo odbaciti taj san. Kada su nakon tri tjedna kasnije dobili telefonski poziv u vezi smrti u familiji, Ted je postao ozbiljno zabrinut. Gđa. Rice je inzistirala da mora prestati sanjati takve snove. Ted bi ju rado poslušao u vezi toga ali je bio nemoćan da spriječi priliv tih slika u svoj um. Najimpresivniji od tih njegovih proročanskih snova je bio treći i ovog puta su detalji bili oštri i jasni. San je počeo sa slikom mračnog i oblačnog neba. Kiša je padala i zrak je bio hladan. Vidio je jednu kapelu u nekoj velikoj zgradi i u njenoj sredini je stajao kovčeg prekriven američkom zastavom. Ted se u snu dovoljno približio kovčegu da je mogao vidjeti ženu koja leži u njemu. Nije ju prepoznao ali je mogao vidjeti da je ta osoba od velike važnosti. Kada se drugi dan probudio, opisao je san obitelji, ali niko od njih nije mogao vidjeti bilo kakvo značenje tih detalja. Međutim, kasnije su se ti detalji pokazali točnima. George Wallace je bio guverner Alabame od 1963, ali je do 1967 već proveo na toj poziciji maksimalno vijeme koje je bilo propisano Ustavom. Bio je to period rasnih nemira na jugu, kao i u ostatku države i političke snage koje je on zastupao nisi se htjele odreći kontrole nad državom. Nije imao mogućnost da odsluži još jedan mandat, pa je odlučio da postavi svoju ženu Lurlene u utrku za guvernera. Sigurno bi pobijedila, i kroz nju je mogao nastaviti borbu za svoja načela koja je imao. Kako je povijest pokazala, baš se i tako dogodilo.

Ali u vrijeme Tedovih snova, niko nije imao pojma da će Lurlene Wallace postati guverner Alabame. Tedova je obitelj imala nekih daljnjih veza sa obitelji Wallace, a Ted je bio i prijatelj sa jednim mladićem u Tuscaloosi koji je neko vrijeme hodao sa kćerkom guvernerke Wallace. Bilo je uzbudljivo biti tako blizu povjesnoj figuri, posebno od kad se obitelj Wallace zauzela protiv integracije što ih je učinilo poznatim na nacionalnom nivou. Kada je Lurlene Wallace dobila guvernersku utrku i preselila se u javnost, sve što su obitelj Wallace radili, bilo je izvještavano na televiziji, pa je tako, na žalost, bilo na vijestima i to da je gđi. Wallace dijagnosticiran rak. Prije nego joj je završen mandat, umrla je u svojoj kancelariji. Ted je sjedio ispred televizora sa ostatkom svoje obitelji i gledao njezin pokop. Nebo je tog dana bilo tmurno, kišovito i hladno. TV kamera je zumirala zgradu prikazujući kapelu gdje je bio kovčeg. Lijes je bio prekriven američkom zastavom. Tijelo gđe. Wallace je bilo otkriveno da ga mogu svi vidjeti. Detalji Tedovog sna su se vratili sa šokantnom stvarnošću, kao kad ih je vidio mnogo mjeseci prije. Svi koji su čuli Tedov opis sna o sprovodu, sada su bili prisiljeni da ga gledaju u novom svjetlu. Bio je istinski stranac prema njima u neku ruku i nisu bili sretni što se tiče promjena u mladiću kojeg su znali. Vidovnjačka nadarenost nije bila dobrodošla u obitelji Rice, to nije bilo prihvatljivo ni njihovoj zajednici a nije bilo ni u skladu sa vjerskim uvjerenjima na kojima su temeljili njihove živote.

Ted je bio najviše uznemiren. Bio je nesretan zbog proročkih točnosti svojih snova. Nije htio znati o katastrofama i smrti, ali istina njegovih vizija je bila očigledna. Iako Ted nije išao u crkvu u to vrijeme, nakon pogreba Lurlene Wallace, mentalno mu je stanje bilo toliko nesretno da je pokušao pronaći utjehu i odgovor u religiji. Počeo je žarko moliti da mu se teret pročanstva (vidovnjaštva) odigne od njega. Počeo je sa obitelji ići u crkvu, nadajući se da će se osloboditi od onog što se sad činilo kao sile zla. Mislio je da je Isus njegova jedina nada. No, uprkos novim vjerskim motivima, Ted je i dalje bio na udaru svojih sposobnosti predskazivanja.

Na primjer kada je kupio novi auto, nešto mu je govorilo unutar njega da ne smije dopustiti njegovom ocu da ga vozi i da bi se nešto loše dogodilo u tom slučaju. Ali ubrzo nakon toga gospodin Rice je inzistirao na tome da posudi auto od Teda i bio je ozlijeđen u nesreći. Morao je biti hospitaliziran i Ted se plašio najgoreg, pošto su ostali snovi predviđali smrtne slučajeve koji su se obistinjavali. Srećom, ozljede gosp. Rice nisu bile teške, pa je Ted bio zahvalan. No njegova se depresija ipak nastavila i zbog zabrinutosti gđa. Rice mu je predložila da bi trebao potražiti savjet od njihovog svećenika. Ted je prihvatio, no bilo mu je veoma teško pričati svećeniku o njegovim snovima i intuiciji. Čovjek ga je pozorno slušao i Ted se nadao da će čuti odgovor koji će mu pomoći. Umjesto toga, svećenik je zaključio da mu župljan pati od psihičkih problema. U potrazi za nekim drugim objašnjenjem, Ted je posjetio psihoterapeuta. No osjetio je da je terapeutova primarna briga Tedova sposobnost plaćanja dugoročnog liječenja i mislio je da neće dobiti nikakvu pomoć od njega. Osim toga, u svakom drugom aspektu svog života, nije bilo znakova mentalnih oštećenja. Što god je mogao biti problem, Ted je odlučio nositi se s tim sam. Također je odlučio da postane nezavisan i tako se iselio iz obiteljske kuće. U Dolini sunca je navikao da dolazi i odlazi od kuće kad je htjeo, pa su ga sada gušila roditeljska ograničenja. Također, osjetio je njihovu zabrinutost zbog njegovih snova i vizija, kao i njihovo neslaganje. Što god da se zbivalo u njegovom unutarnjem i vanjskom životu, nije više htio da roditelji učestvuju u tome, prateći svaki njegov korak. Tako da se sa jednim od svojih prijatelja Mike Stone-om, preselio u dvokrevetnu garsonjeru u novom kompleksu apartmana Fountainbleu.

Takav život je bio zabavan i nikad si nisu dozvolili da si postanu dosadni ili da im postane dosadno. Između njihovih vlastitih druženja i susreta sa društvom na lokalnim aktualnim mjestima, Ted i Mike su skoro uvijek bili u pokretu. Ted nije imao stalnu djevojku koja bi mu bila idealna. Na fakultetu je bilo mnogo atraktivnih i interesantnih žena i Ted je izlazio kako mu je posao dopuštao. Uživajući sa prijateljima u novom apartmanu, Ted je osjećao da se njegov život opet počeo glatko odvijati. I na njegovo olakšanje, vizionarski snovi su oslabili. Mjeseci su prolazili bez ponavljanja scena smrti i nesreća koje su ga plašile i osjećao je da je najgore iza njega. Ali proročki, uznemirujući snovi su bili samo jedan od aspekata paranormalnih aktivnosti i iako su prestali, Tedov život nije nastavio u uobičajenom smjeru.

Njegovo olakšanje je kratko trajalo, poljuljano nečim sasvim novim. Počelo je usred noći, no ovaj put Ted nije sanjao. Nešto ga je probudilo i kad se digao, ugledao je maglovit sjaj obojene svjetlosti koja se kroz zid kretala u njegovu sobu. Boje su postajale sve jače i raznovrsnije dok ih je u čuđenju zapanjeno gledao. Tada su se ljubičasto i smaragdno svjetlo spojili u konačan oblik. Na podnožju njegova kreveta, stajala je velika crna žena i pažljivo ga je gledala u oči. Odjevena u zastarjelu odjeću, žena je skroz izgledala kao Tetka Đemima, ili lik iz filma Prohujalo sa vihorom, osim što je kod ove žene duga haljina svjetlila ljubičastim i zelenim svjetlom. Ted je začuđeno gledao, no tada se čuđenje okrenulo u potpun strah. Prije nego što se mogao pomaknuti, žena je počela komunicirati s njim, iako se riječi nisu naglas čule. "Budi miran", rekla mu je telepatski. “Neću te ozlijediti.” Još uvijek bez glasa, Ted se popeo na krevet bez da je maknuo pogled sa svijetlećeg ukazanja. Posegnuo je za noćnom lampom i upalio je, nadajući se da će prikaza možda nestati zajedno s mrakom, no umjesto toga, mogao je vidjeti ženu još jasnije. Cijela je situacija je bila potpuno bizarna ali ovo je ukazanje izgledao vrlo, vrlo stvarno. Nastavio je gledati, proučavajući svaki detalj u izgledu žene i primjetio je da je formirana magla oko njezina lica, koja bila sve gušća, pa nije više mogao jasno vidjeti njezinu kosu. Ted je polako ustao iz kreveta i prislonio leđa na zid. Počeo se polako micati prema vratima. Njegova jedina misao bila je da se makne od ove spodobe bez obzira ko je bila i da dođe do Mikea, koji je spavao u drugoj sobi. No "Tetka Đemima", je bila neposredno pokraj vrata. Njegov jedini put iz sobe je bio da se prisili da prođe pokraj nje. Zastao je, razmatrajući kako da to napravi, kad mu je žena ponovo mentalno progovorila kao da mu čita misli.

“Ne prilazi previše,” rekla je i Ted je razumio te riječi kao upozorenje na neku opasnost. “Ne diraj me, ne smiješ me dirati,” upozorila ga je. “Ne gospođo, sigurno neću!” pomisli on, još uvijek u nemogućnosti da ispusti zvuk. Zasigurno nije trebao upozorenje. Zadnje što bi mu palo na pamet je diranje ovog nepoznatog lika. Ted se počeo ponovo polako kretati prema naprijed odlučivši pobjeći. Dok se približavao vratima, primijetio je da žena kliže od njega, držeći sigurnu udaljenost. Zaključio je da se žena možda boji njega isto kao i on nje. Ohrabren zbog njezine uplašenosti, Ted se odjednom predomislio i odlučio je dotaći. Očajnički je htio saznati koliko je ta prikaza bila stvarna. Još nekoliko centimetara i žena mu je bila na dohvat ruke. No kad je pomakao ruku prema njoj, ona se brzo okrenula i nestala natrag kroz zid. Ovaj mali trik je bio više nego što je Ted mogao podnijeti. Projurio je kroz vrata i urlajući protrčao kroz hodnik i ušao u dnevnu sobu koja je bila na drugoj strani zida u kojem je "Tetka Đemima" nestala. Upalio je svjetlo i pogledao uplašeno po sobi, ali bila je prazna. Probuđen Tedovim vrištanjem, Mike je ustao iz kreveta i pojurio u dnevnu sobu. ‘Upali sva svjetla!” zaurla Ted, trčeći iz sobe u sobu i tražeći ženu. “Što?” zapita Mike zbunjeno. “Što se u ime božje dešava ovdje?” Ted se nije zamarao da odgovori sve dok nije pregledao sva moguća mjesta i uvjerio se da "Tetka Đemima" nije više bila u apartmanu. Tada se, pušeći jednu cigaretu za drugom, dovoljno smirio da bi ispričao Mike-u što se upravo dogodilo. “Bio je to duh,” Ted nastavi, “duh stare crnkinje.” “Naravno,” Odgovori Mike, “naravno, Ted. Koliko si popio pića?” “Nisam pijan! Spavao sam!” Ted odgovori. “I tada sam se probudio i ugledao tu ženu, taj duh, što god da je bilo, izašlo je ravno iz zida! Čovječe, želio bih sad popiti piće.”

Tokom cijele večeri, Ted je držao Mikea budnim govoreći mu i nije mogao zaspati. Živci su mu bili pri kraju i bez obzira koliko je pokušao razmišljati o tom događaju, nije mogao naći racionalno objašnjenje. Mike se pitao da li je to stvarno mogao biti duh ali obojica su znali da je zgrada sa apartmanima bila nova, tako da nije mogla biti ukleta duhovima iz prošlosti.

Kada su ispričali Mikeovoj djevojci Margie, o posjetiocima iz noćne more, ona je bila zaintrigirana i spremna tražiti izvor tog duhovnog nametljivca. Ispitivala je Teda, tražeći bilo kakvu vezu i na kraju je doznala da su nedavno Ted i njegova majka bili na putovanju na staroj farmi. Dok su bili tamo, gđa. Rice je zamijetila stari crni kuhinjski lonac, kojeg je i uzela natrag sa sobom u Tuscaloosa kao antikvitet. “To mora da je to!” uzbuđeno će Margie. “Što je to?” zapita Ted. “Poveznica, zar ne vidiš?” objasni Margie. “To je odgovor, mora biti. Tvoj duh je zasigurno stara crnkinja koja je godinama kuhala u tom loncu. Kladim se da je nesretna što ste uzeli lonac sa farme. Tede, ako ne želiš više nametljivce, moraš se riješiti tog lonca. Odnesi ga natrag na farmu.” Ted zasigurno nije htio ponovljeni događaj. Odmah je nazvao majku i rekao joj za događaj i Margie-inu teoriju da su pomicajem tog lonca sa farme uznemirili duha i da je to krivo za nametljica.

“Mislim da bi mogla biti upravu,” zaključio je Ted. “Najbolje da odnesemo taj stari lonac natrag na bakinu farmu.” “Da li si poludio?” zapita ga majka s nevjericom. “Gdje je broj telefona onog psihijatra? Trebao bi se odmah vratiti kod njega i da ti istog trena razjasni cijelu stvar.” “Ne trebam psihijatra,” odgovori Ted. “Samo se trebam riješiti lonca!” Ali gđa. Rice nije bila impresionirana. “Pa,” napokon odgovori ona, “Slušaj me. Kada se taj duh pojavi ovdje i kaže mi da vratim lonac, možda to i napravim. Ali ona nije još bila ovdje niti mi to rekla. Pa ću ga zadržati.” I to je bio kraj razgovora. Ted se vratio u svoj apartman i slijedećih nekoliko noći je čekao nervozno da se "Tetka Đemima" vrati. Ali se to nije dogodilo i napokon je odahnuo. Shvativši da mu nije naudila, bio je u stanju smijati se tom incidentu. Osim toga, utješio se da to ukazanje barem nije donijelo neku poruku smrti ili nesreće kao što su mu u prošlosti donosili snovi. U stvari, cijeli incident kao da uopće nije imao pravo značenje i došao je do uvjerenja da njegova upetljanost bila samo slučajna. Možda je crnkinja tražila nekog drugog i jednostavno naišla na njega. Putovi duhovnog svijeta su mu bili toliko nepoznati, da mu je ovo objašnjenje imalo više smisla od bilo kojih drugih.