Najmlađa od osam žena u ovom projektu, Endži, je izvrsna, izuzetno
inteligentna žena, čija svesna sećanja na abdukcije i kontakte mogu
ispuniti čitavu knjigu. Ona me je prva kontaktirala posle čitanja „Into
The Fringe“ i sažeto opisala brojne događaje iz svojih iskustava koja
su se poklapala sa mnogim stvarima kojima smo moja porodica i ja
prisustvovali. Kao i u slučaju Beti, Pet i Lize, Endži se i pre našeg
kontakta sećala abdukcija u koje je bilo uključeno vojno osoblje, a od
tada se odigralo nekoliko novih susreta veoma uznemirujuće prirode.
Međutim, u vreme kada je naš kontakt započinjao, nije bila zabrinuta
zbog potencijalno opasnih vojnih aktivnosti. Vanzemaljci, koji su je
otimali, su je uverili da kontrolišu ljude koji su bili sa njima, a
pošto se nije plašila vanzemaljaca, nije brinula ni zbog tih ljudi.
U međuvremenu se njen stav radikalno promenio iz dobrih razloga. Ali
pre nego što ispitamo vojne susrete, bilo bi dobro da razmotrimo neke
detalje o Endži i njenim iskustvima sa vanzemaljcima.
Endži je rođena 1966. i sa majčine strane je nemačkog i škotskog
porekla. Budući da je usvojena, ne zna ništa o toj strani svoje
porodice. Udata je i zajedno sa svojim mužem, Polom, vodi mali ranč na
periferiji velikog grada u Tenesiju. Umetnički je talentovana i izrađuje
litografije, crteže i predmete od gline.
Pre svog prvog susreta sa vanzemaljcima je znala veoma malo o tim
stvarima i nikada nije pomišljala da bi mogle postati deo njenog života.
Kada sam joj postavila pitanja, setila se nekoliko neobičnih scena iz
detinjstva, pored ostalog i narednog događaja u uzrastu od četiri
godine. Ona i njen otac su se vozili u kamionu kada je odjednom
zaslepljujući bljesak ispunio vozilo. Odmah posle tog bljeska imala je
osećaj da se našla u dugom, sivom tunelu i ničega više. Od tog vremena,
sa izuzetkom viđenja velikih vatrenih lopti na nebu, nije mogla da se
seti više ničega neobičnog u svom životu.
Tako je bilo sve do noći 24. jula 1988. Endži je kao i obično otišla u
krevet, a onda se naglo probudila napolju, u mraku, paralizovana i
okružena grupom bića koja nisu bila nalik ničemu što je do tada videla.
„Bila su krhka i bela, bez kose i imala su veoma hipnotičke oči.“ –
ispričala mi je i rekla kako je bila zapanjena posmatrajući njihove
„mačije“ oči kako podrhtavaju i menjaju oblik. Zurili su u nju i osećala
je kao da čitaju iz njenog uma.
„Ovo mora da je san“ – ponavljala je.
„Ne sanjaš“ – reklo joj je jedno od bića telepatski – „Pokazaćemo ti. Treba da pođeš sa nama.“
Uperio je jedan od tri prsta prema šumi a ostala bića su povela Endži u
tom pravcu. Bila je preplašena kada je videla da se udaljuje od kuće i
muža i molila je bića da je ne vode dalje, ali su oni ignorisali njene
molbe. Zbog straha kombinovanog sa njenom fobijom od mraka je bila
veoma nemirna, dok joj vođa grupe nije ubrizgao nešto u nadlakticu.
Počela je da se gubi i poslednje reči koje je čula su bile: „Samo se
malo umiri.“ Sledećeg jutra je na tom mestu na nadlaktici pronašla dve
crvene tačke.
„Čak i kada sam prihvatila mogućnost da sam se susrela sa nečim fizički
postojećim“ – rekla je – „nisam razumela njegov smisao i provela sam
ostatak dana razmišljajući o tom neprijatnom događaju, o tome kako sam
reagovala strahom jer je šuma izgledala tako mračna i zastrašujuća, a
pre svega o tim majušnim bićima, visokim tri stope. Ko su oni mogli
biti? Anđeli? Vilenjaci? Čarobnjaci? Duhovi? Vanzemaljci? Kada sam te
noći otišla u krevet, pred očima mi je još uvek jasno bila njihova
slika, iako nisam razmišljala o tome da će se ikada vratiti.“
Ali bića se jesu vratila i od tada su nastavila da se periodično
vraćaju. Posle sledeće dve noći je imala nejasna sećanja na ta bića i ta
sećanja bi mogla biti odbačena kao san da nije bilo crvenih tačaka na
telu.
U avgustu je zatim usledio kontakt u svesnom stanju, kada je,
probudivši se, videla dva Siva u svojoj sobi. Odmah je bila paralizovana
i umirena njihovim „hipnotičkim“ očima i odlebdela je za njima kroz
kuću i zatim napolje gde ju je očekivao neverovatan pogled. „Tu je bio
veliki, srebrni disk, na kome su rotirala crvena, zelena i žuta svetla.“
– rekla je Endži – „Lebdeo je oko dve stope iznad tla i bio bešuman.
Već prvi pogled je bio dovoljan da budem sigurna da je u pitanju NLO.
Tada sam prihvatila i mogućnost da su ta bića vanzemaljci.“
Ovoga puta nije bila uplašena. U stvari bila je podstaknuta njena
radoznalost, tako da je stupila napred da bi ušla u letelicu. Međutim,
jedan od Sivih je skočio ispred nje i upozorio je da se ne približava
letelici dok je u „fazi pražnjenja“, jer bi mogla biti povređena.
Na letelici se pojavio otvor i Endži je videla zgodnog, mladog čoveka
sa plavom kosom i u tamnom letačkom odelu kako stoji unutra.
Teleportovana je u letelicu kao da je „usisana u dugačak tunel sa
električnim, narandžastim svetlom“ i osetila je da je u tom trenutku
odvojena od tela, koje je mogla da vidi „kako se kotrlja i okreće pored
mene i sve kosti, žile i unutrašnji organi su postali vidljivi.“
Unutar letelice Endži je bila smeštena na crnu stolicu i plavokosi
muškarac ju je vizuelno „skenirao“, indukujući senzaciju orgazma.
Upitala je da li je i on vanzemaljac i on se nasmejao i klimnuo glavom.
Letelica se pokrenula potiskujući njeno telo na stolici unazad, na njen
užas jer je imala strah od letenja. „Gde smo“, upitala je i na zidu se
pojavio mali, ovalni prozor. Pogledala je kroz njega i videla
„milijarde sjajnih zvezda u sred dubokog, crnog svemira, ali ne i Zemlju
i Mesec.“
U sobu su stupila četiri Siva i jedan od njih se pridružio plavokosom
čoveku. Malo je pomerio sjajnu zelenu kuglu, dok su dva Siva prenela
Endži kroz vazduh na drugi sto. Čovek je stavio kuglu na njen abdomen i
pomerao je kružnim pokretima što je izazivalo rastući osećaj toplote.
Endži je imala „osećaj cimanja“ u toj oblasti i upitala je šta se to
radi na njoj.
Čovek je rekao da je „dovoljno zrela“ da bi to mogla da razume. Rekla
mu je da ona i njen muž bezuspešno pokušavaju da imaju decu i čovek joj
je odgovorio da je to tako, jer njen „krvni, imunološki i genetski
sistem“ funkcioniše drugačije nego kod drugih ljudi.
„Da li sam i ja delimično vanzemaljac?“ – upitala je zbunjeno.
Jedan od Sivih joj je objasnio da je malo promenjena da bi ispunila
svoju specijalnu svrhu. Plavokosi čovek joj je rekao da oni proizvode
„novu rasu“, za koju će uzeti jajne ćelije od nje. Rekao joj je da je
„izabrana“ i da će njena deca i drugi izabrani osvojiti svet, usavršivši
moć primanja poruke, koja će joj biti preneta tokom drugih susreta.
Endži je postala veoma pospana i izgubila je svest do 9 ujutru, kada se
probudila u svom krevetu.
Posle ovih neverovatnih događaja, izgledalo je da se u njoj odvija neka
unutrašnja promena. „Moj muž i drugi ljudi su počeli da primećuju da
sam mirnija, manje razgovorljiva i da često sanjarim.“ - ispričala mi
je „Moj muž se pitao šta to upisujem u svoj novi dnevnik. Odgovorila
sam da samo zapisujem snove. Očajnički sam želela da podelim svoju priču
sa nekim, ali nisam jer su ljudi iz mog okruženja bili skeptični prema
takvim stvarima. Plašila sam se da bi onaj, kome bih to ispričala,
doveo u pitanje moj zdravi razum. Tako sam još dugo zadržala svoju
tajnu za sebe.“
Tokom sledećih meseci imala je samo nejasna sećanja na druge susrete i
posle jednog od njih našla je na trbuhu četiri tačke u obliku
dijamanta. Međutim, NLO-i nisu bili jedine letelice koje su sletale na
njeno imanje. 23. novembra je čula zvuk helikoptera i pogledavši kroz
prozor videla dve crne letelice sa oznakom Air Force. Kada je jedan od
njih sleteo na njeno imanje, Endži je zgrabila jaknu i istrčala. Ali on
je nestao pre nego što je uspela da stigne do njega. To je bio prvi put
da su se helikopteri pojavili u toj oblasti ali neće biti poslednji.
U februaru 1989. odigrala se druga abdukcija tokom koje je nazvana
„izabranom“ i doživela je scenu koja je poznata i iz drugih izveštaja.
Jedan od vanzemaljaca joj je dodirnuo čelo, rekla je, i u njenom umu su
„eksplodirale serije slika“. Videla je „crvenkasto-zlatnu pustinjsku
planetu sa dva sunca“, „galaksiju“, „bledo-crveni mesec i užareno,
narandžasto sunce kako eksplodira“ i „podzemni grad“ pre nego što je
izgubila svest. Kada je povratila svest, jedan vanzemaljac joj je rekao
da je njihov dom bio „Kasiopeja na nebu“, ali da su za sebe načinili
dom na Zemlji pre nego što su ljudi bili stvoreni. Endži je posle toga
ponovo izgubila svest i bila vraćena kući.
Dva dana kasnije drugi helikopter je kružio nad imanjem a nešto kasnije
je došao čovek koji je tvrdio da radi za javno servisno preduzeće i
zatražio da proveri trafo-stanice na farmi. Rekao joj je da je bilo
kvarova u toj oblasti, ali Endži je bila sumnjičava, jer se nije sećala
takvih kvarova, niti je pozvala servisno preduzeće.
Osam noći posle poslednje abdukcije se setila da se probudila u zadnjem
dvorištu okružena četvoricom vanzemaljaca. Bila je gola – nije osećala
hladnoću, niti joj je zbog toga bilo neprijatno – i gledala je dva
vanzemaljca kako rade sa uređajem „veličine automobila“, dok je treći
izgleda uzimao uzorke zemljišta. Četvrti vanzemaljac joj je pokazao
malu crnu kutiju i zamolio da pogleda unutra. Kada je to učinila, um
joj je ponovo „eksplodirao“ i bio ispunjen slikama, ovaj put
apstraktnih mustri sjajnih boja. Rekao joj je da će uskoro „imati moć
da napravi mentalni kontakt“ sa ostalim Izabranima i „biti u stanju da
utiče na njihov um“, a tada je dodirnuo njeno čelo i ona je izgubila
svest.
Sledećeg dana Endži je napolju našla veliki krug u travi koja je
izgledala „sasušena“ i nekoliko parčića metalne šljake. Uzbuđena zbog
svog otkrića napravila je fotografije metalnih parčića i kruga koji nije
nestao ni posle godinu i po. Analize metala iz 1993. su pokazale da je
reč o čeličnoj šljaci.
U martu je imala dva „maglovita“ sećanja o abdukcijama koje su
obuhvatile proceduru na trbuhu, a u jednoj od njih je videla grupu
„ošamućenih“ ljudi u istoj sobi. 23. marta je izbrojala devetnaest
helikoptera koji su leteli iznad farme i činilo joj se da može da
razazna oznaku Air Force na njima.
Deset dana kasnije Endži se setila još jedne abdukcije koja se
dramatično razlikovala od prethodnih susreta. Našla se unutra u mraku sa
majušnim, plavim vanzemaljcem koji joj je „skenirao um“. Tada je pet
muškaraca izašlo iz senke, od kojih su četvorica bili „obični ljudi u
maslinasto zelenim uniformama“, a peti je bio „tamnokosi humanoid“ u
dugačkom kaputu kaki boje sa mnogo džepova. Ovaj čovek je dotakao plavog
vanzemaljca i ovaj se transformisao u majušni prsten od belog svetla
koju je potom progutao. Rekao je da su ova bića „nefizički oblici
energije“ koje njegova grupa kreira i kontroliše.
„Da li kreirate i ljude?“ – upitala je Endži i on je to potvrdio.
„Šta hoćete od mene“ – nastavila je.
„Želimo da razgovaramo o tvom životu.“ – rekao joj je.
„Da li je to sve?“ – upitala je.
„Ima još toga.“ – rekao je i jedan od uniformisanih ljudi je uveo Endži u crni kamion parkiran iza njene garaže.
„Da li je to pravi kamion ili je to vaš svemirski brod?“ – Upitala je.
„Ne možeš suditi o knjizi po njenim koricama.“ – odgovorio je drugi čovek tajanstveno.
U kamionu je videla sedišta, presvlake i dugačku kontrolnu tablu. Ušao
je i drugi uniformisani čovek i Endži se pitala da li oni pripadaju
istoj vojnoj grupi.
„Da li ste vi svi iz armije, vazdušnih snaga, flote ili mornarice?“ – Ispitivala ga je.
Stariji čovek je odgovorio, ali joj je bilo teško da razume sve što je
rekao. Misli da je rekao kako grupa pripada organizaciji po imenu „High
Shell“, koja najviše radi u specijalnim podzemnim bazama. Takođe joj
je rekao da su ona i drugi „Izabrani“ deo projekta za kontrolu uma, sa
ciljem da drugim ljudima „prenesu instrukcije i izdržljivost putem
transfera misli.
Kada je odgovorio na njena pitanja, započeo je ispitivanje o njenom
životu. Međutim, u svom izmenjenom stanju svesti Endži je mogla da se
seti samo nekoliko pitanja. Pitao je na primer da li se seća kontakta sa
vanzemaljcima kada je bila mala, što nije bio slučaj. I pitao je o
njenom odnosu prema životu i smrti. Posle intervjua, koji je izgledao
prilično dug, čovek je aktivirao nešto na kontrolnoj ploči i Endži se
našla u svom krevetu u 5:10, potpuno budna i „podrhtavajući“. Brzo je
obukla jaknu i istrčala da vidi da li su još uvek tu, ali dvorište je
bilo potpuno prazno.
Razmišljajući o svim susretima, došla je do nekih zaključaka. Prvo,
sada je verovala da postoji nešto mnogo veće od „čovekovih pogleda i
teorija i religija“ o Univerzumu. I verovala je da vanzemaljci sprovode
„psihičku transformaciju“ na njoj i drugima u dobre svrhe.
Tokom sledećih nekoliko meseci Endži je doživela još nekoliko susreta i
viđenja NLO-a. Najtraumatičnija serija događaja je počela abdukcijom
tokom koje je „oplođena“. Dve nedelje kasnije uradila je dva kućna testa
za utvrđivanje trudnoće, koji su bili pozitivni, i ona i njen muž su
bili oduševljeni. Endži nije rekla Paulu ništa o vanzemaljskoj oplodnji,
jer on nije verovao u njene ranije izveštaje o kontaktima i viđenjima.
Smatrala je da je beba u njoj poseban poklon od vanzemaljskih
prijatelja i, ne poznajući tipičan vanzemaljski proces oplođenja i
kasnije oduzimanje fetusa, očekivala je da će roditi dete i zasnovati
porodicu koju su ona i Pol želeli. Čak su izabrali i nekoliko imena za
dete.
Međutim, mesec dana posle susreta sa oplođenjem Endži je počela da
pokazuje neobične fizičke simptome: „znojenje“, „drhtavicu“ tokom dana i
pulsirajuće senzacije u stomaku tokom noći. Ovi simptomi su trajali
više od dve nedelje, dok se ujutru 04. jula nije pretrpela krvavi, bolni
pobačaj.
„Dogodilo se u kupatilu“ – rekla je - „Posle više sati obilnog
krvarenja i užasnih grčeva, fetus je izašao u moje ruke.“ Nije izgledao
kao normalan fetus: veći, dugačak tri inča, bez polnih organa, sa
crnim, kosim očima koje su je podsećale na vanzemaljce koje je srela.
Uz veliki napor Endži je spustila fetus u posudu sa vodom i sakrila ga
na potkrovlju. Kasnije, kada se vratila, otkrila je da je posuda
nestala.
Pol je odvezao Endži kod lekara, jer je izgubila dosta krvi a potom
imala i D&D proceduru. Nije mogla da razume zašto je izgubila bebu,
jer je brižljivo vodila računa o sebi i gubitak je bio veoma bolan.
Mnogo kasnije Endži se podvrgla hipnotičkoj regresiji tokom koje su
ispitana tri njena iskustva. Jedno od njih je bilo gubitak fetusa i u
toj regresiji Enži je opisala do tada zaboravljene posetioce u spavaćoj
sobi nekoliko sati pre pobačaja. Nekoliko bića i lebdeće plavo svetlo
su ušli u spavaću sobu. Dok se nekoliko vanzemaljaca bavilo Polom, dva
druga su izvršila neku abdominalnu proceduru na njoj, koristeći mali
cilindrični uređaj koji je „kliknuo“.
Ništa se više nije događalo do septembra, kada se probudila sa nejasnim
sećanjima da je sa sestrom Julijom bila u letelici. Julija ju je tog
jutra pozvala telefonom: „Imala sam najluđi san.“ Opisala je
vanzemaljce humanoidnog izgleda u plavim letačkim uniformama u ovalnoj
sobi sa kupolom. Videla je i Endži u srebrnom letačkom odelu, sličnom
onima koje su nosili vanzemaljci. Sećala se da joj je Endži rekla: „Oni
će nam pružiti večni život.“
Endži se sećala istih detalja iz snova i dve sestre su se sastale da bi
porazgovarale o zajedničkim „snovima“. Endži je tada po prvi put
ispričala svojoj sestri o drugim susretima, oslobodivši se „emocionalne
izolacije i straha od ismevanja“ zbog kojih je do tada ćutala.
Njen krug poverenika se proširio u novembru, kada joj je otac ispričao
da je video zaobljen, narandžasti NLO, dok je sa još nekoliko
prijatelja boravio na Smoky Mountains. Endži i Julija su podelile svoja
iskustva sa njime, posle čega je njihov otac odlučio da se još više
otvori. „Nas troje smo mnogo naučili toga dana.“ – rekla je – „Ispričala
sam ocu sve o svojim dotadašnjim susretima sa vanzemaljcima; otac je
nama ispričao sve o svojim ranijim susretima i takođe o majčinim
iskustvima. Plakala sam. Toga dana sam saznala da su moji roditelji
imali susrete sa vanzemaljcima i pre nego što sam rođena.
Abdukcije su se i dalje povremeno događale. Od decembra 1989. do aprila
1992. Endži se setila petnaest događaja. Tokom jedne su joj pokazali
odgajalište „klonova“, slično kao i u drugim izveštajima o abdukcijama,
i rekli joj da su je „programirali“ da sakrije fetus posle pobačaja.
Upitala je da li je njegovo telo oživljeno i teško je mogla da razume
odgovor da je njegovo fizičko telo uskladišteno, a njegova duša
reciklirana.
U drugoj su joj pokazali „klon“ deteta, kao i „hibridnu decu“ i rečeno
joj je da oni služe da bi „pripremili (ljude) za promene“. Na pitanje
„Kakve promene“ dobila je odgovor da se one odnose na „ljudsku
spiritualnu transformaciju“.
Jedna abdukcija tokom tog vremena je zaista bila jedinstvena. Sećala se
da je odvedena u podzemnu fabriku za koju joj je uniformisani čovek
rekao da se nalazi u Severnoj Arizoni. Rekao joj je da postoje druge
stanice širom sveta, uključujući i baze u Novom Meksiku, na Severnom
polu i u Africi. Kada je upitala ko je bio zadužen za operaciju „High
Shell“, drugi čovek, „plavi humanoid“ joj je odgovorio da njegova vrsta
„kontroliše sve“.
„Šta je sa Sivima i drugim vanzemaljcima?“ – upitala je, misleći na
nekoliko različitih tipova koje je srela. – „Da li su i oni uključeni?“
„Po stupnjevima.“ – odgovorio je.
„Šta je sa drugim ljudima?“ – insistirala je – „ljudima iz vojske?“
„Mi ih kontrolišemo.“ – plavi se nasmejao.
Odveli su je do drugih otetih ili „Izabranih“, data joj je mala crna
kutija i rečeno joj je da je otvori. Kada je podigla poklopac, iz nje je
izašla „sjajna ljubičasta svetlost“, prekrila grupu i proizvela snažne
električne senzacije, posle čega je Endži izgubila svest.
Nakon tih susreta Endži je imala pozitivna osećanja u vezi sa svojim
kontaktima sa vanzemaljcima, uključujući konačno i izgubljeno dete, jer
je verovala da je to učinjeno zbog viših ciljeva. Posle abdukcije, o
kojoj su ona i Julija imale zajednička sećanja, sestra je prihvatila
njenu izjavu da će od bića dobiti „večni život“, tako da je takođe
zauzela pozitivan stav. Utoliko više iznenađuje da je Julija postajala
ekstremno uplašena kad god bi njena sestra pomenula NLO.
Na povratku iz Džordžije 29. decembra su vozile auto-putem za Tenesi. U
19:30 ugledale su dva neobična vozila. Endži je prvo opisala kao
„stari autobus poprskan sprejom“, pun hipika, na čijoj zadnjoj strani je
bilo napisano „Magic Bus“. Sestre su se smejale zbog toga, ali onda je
autobus usporio na deset milja na sat, a Endži nije mogla da ga obiđe,
jer su se uspinjali na brdo. Ona i Julija su videle kako neki od
putnika otvaraju prozore i viču, a zatim je jedan od njih pokazao
napred. Devojke su pogledale u tom pravcu i videle sjajni, plavi
objekat iznad vrhova drveća. Imao je zaobljen, široki obod sa okruglim
otvorima.
„Endži, pogledaj! – povikala je Julija – „To je NLO!“
Hipi-autobus je ubrzao i uskoro nestao sa vidika, dok se Endžina
korveta sama od sebe zaustavila. Plavi sjaj je progutao automobil.
„O, Bože! On je iza nas!“ – Julija je vikala od straha.
U izveštaju koji mi je poslala Julija je napisala, „Kada nam se
približio, uplašila sam se. Endži mi je rekla da nemam čega da se
plašim, ali sam i dalje osećala strah i spustila se na pod kola.“
Čuo se samo kratak piskavi zvuk“ – rekla je Endži - „inače je vladala
tišina i mrak. NLO je nestao.“ Farovi na kolima su se upalili, Endži je
okrenula ključ i startovala motor, koji je radio perfektno, i nastavila
put, rekavši Juliji da je bezbedno za nju da ostane na podu kola.
„Dođavola, Endži!“ – ponovila je Julija – „Idemo!“
Nastavile su i posle nekoliko minuta Julija je upitala: „Da li znaš
koliko je sati? Deset i dvadeset.“ Endži joj nije verovala, ali je onda
proverila na svom satu, koji je pokazivao isto vreme. Gotovo tri sata
su protekla otkada su videle plavi NLO i sestre nisu imale ni najmanje
sećanje na to šta se dogodilo.
U aprilu 1992. Pol i Endži su se preselili na ranč i počela je potpuno
nova serija neobičnih događaja. Njihov posao, uzgajanje goveda, se
razvijao veoma dobro, dok nešto nije počelo da ubija stoku i do kraja
godine gubici su iznosili hiljade dolara.
„Izvestan broj je bio iskasapljen“ – izvestila je Endži – „Jednoj kravi
je odrubljena glava, drugoj je odstranjena utroba a jedan bik je
izgledao kao da ga je rastrgao tiranosaurus. Neka od iskasapljenih
goveda su imala neobične žigove, obrijana mesta, čiste brazgotine i
otvore bez krvi. Nije bilo ni ogrebotine ni na jednom drugom mestu na
mrtvom govedu.“
Mnoga goveda su umrla u periodu od februara do marta 1993. kada su i
drugi farmeri u toj oblasti izveštavali o mrtvim i iskasapljenim
govedima. Posle čitanja tih izveštaja Endži je kontaktirala novine i
ostvarila kontakt sa veterinarom koji je ispitivao slučajeve mrtvih
goveda. U prvom slučaju je rekao da je krava umrla od toksina nepoznatog
porekla, a kod Endžinih krava je jedino mogao da izvesti o smrti iz
nepoznatog razloga.
Aktivnosti vanzemaljaca su se posle toga bitno promenile i Endži je
uglavnom imala veoma maglovita i nepotpuna sećanja na te događaje. Ipak,
jedna od abdukcija je vredna pomena zbog svoje dužine.
Probudivši se na palubi broda videla je humanoide i dve različite vrste
Sivih. Ušla su još dva humanoida u crvenim odelima i ona je prepoznala
plavokosog čoveka koga je viđala ranije. Upitala ga je da li ima ime i
odgovorio je „Carl de Zan“.
Rekao joj je da je za nju i za njenu grupu izabranih došlo vreme da
obave zadatak koji im je namenjen. To je podrazumevalo da stupi u
kontakt sa „određenim ljudima širom sveta“, da bi prikupila podatke iz
njihovih umova. Sve te podatke će zatim vanzemaljci preuzeti iz umova
’Izabranih’. To će sve biti učinjeno putem sićušnih implanta u glavi,
naprave koja služi u mnoge svrhe. Oni na primer mogu pomoći
implantiranim ljudima da upotrebe svoje „specijalne moći“ i da ostanu
jedni sa drugima u kontaktu u snovima. Pored prikupljanja podataka preko
implanta mogu da se prenesu instrukcije.
Kada je Endži upitala za svrhu tog projekta, rečeno joj je da
vanzemaljci putem „podešavanja“ ljudskih umova žele da uklone
„prljavštinu i zlo“ i „negativnost“ iz ljudi.
Pošto su joj u više navrata data posebna uputstva o njenim
sposobnostima kao ’Izabrane’ Endži je u jednom trenutku napravila
eksperiment. „Odlučila sam da isprobam svoje mentalne sposobnosti,
testirajući prenos misli na daljinu.“ – izjavila je – „Otišla sam u
krevet tačno u 23:00 i dugo i naporno se koncentrisala da projektujem
svoju sliku u san svoje sestre. Posle ovog postupka utonula sam u san u
kome je bila i Julija!“
„Telefonirala sam sestri (sledećeg jutra) da joj ispričam o svojoj
nameri da dođem do nje u snu, ali pre nego što sam uspela da kažem bilo
šta, ona je prepričala san sa svim detaljima.“
Endži je takođe odlučila da se podvrgne regresivnoj hipnozi da bi
otkrila delove tih događaja kojih nije mogla da se seti svesno. Posle
dve hipnotičke seanse bila je iznenađena otkrićem o vanzemaljskom
kontaktu iz detinjstva. Vrativši se u uzrast od četiri godine, u
trenutak kada su ona i njen otac bili zasplepljeni bljeskom svetlosti
dok su se vozili u kamionu, setila se kako je bila odvedena u sivu
letelicu, oblika cigare gde je videla nekoliko žena i muškaraca u beloj
odeći. Jedan muškarac sa „dugom, tamno plavom kosom“ je bio zadužen za
nju i odveo je uplakano dete do neobičnog stola.
„Od metala je sa obodom na ivici“ – opisala je – „kao za oticanje krvi.
Nešto je na podu ispod stola, ali ne mogu jasno da vidim šta.“
Delujući na način koji je opisala kao ’užurban’, čovek joj je privezao
ruke za sto i stavio joj na glavu ’obruč’ sa pokretnim crvenim i žutim
svetlima. Hipnotizer je Endži dao instrukcije da gleda scenu sa
distance, umesto da se uživi nju i ona je sebe prisilila na to.
„Mogu da vidim svoje ruke kako drhte.“ – rekla je – „Narukvica na
šakama čini da mi se prsti grče i cimaju. Ležim sa obručom na glavi i
oči su mi otvorene. Zenice se šire kao da sam mrtva.“
Zatim je opisala proceduru tokom koje joj vaginalno umetnuta čista cev
koja se ispunila „crvenkastom tečnošću“ kada je neka žena pritisnula
Endžin stomak. Kada je ’oživela’, plavokosi čovek je pokušao da je
oraspoloži i izvuče iz stanja straha i ona je potom vraćena u kamion
koji je „sam od sebe“ izleteo iz broda kroz otvor, kako je opisala.
„Silazimo na put“ – rekla je – „Mogu to da vidim sasvim jasno jer je
dan i kamion se polako spušta na put. Kretao se sam od sebe oko minut a
onda sam primetila da idemo u pogrešnom pravcu. Vozimo u suprotnom
pravcu pre nego što su nas oteli.“
„Šta tvoj otac sada radi?“ – upitao je hipnotizer.
„Odmahuje glavom“ – rekla je – „kao da je zbunjen i nastavlja da vozi.“
U avgustu i septembru 1993. Endži se setila tri susreta uključujući i
jedan tokom koga je videla oca na istom brodu. Kada mu je postavila
pitanje, opisao joj je sećanje na abdukciju od te noći, iako se nije
sećao da ju je video. Tokom drugog kontakta date su joj informacije o
životu vanzemaljaca u drugim delovima galaksije, o njihovoj tehnologiji
putovanja i o tome kako su kreirali život na Zemlji, uključujući i
ljude.
Međutim, scenariji abdukcija su se naglo promenili sledećeg meseca,
počevši od 02.10. kada se probudila u prizemlju, u gostinskoj sobi i
ugledala „mladog humanoida muškog pola“ koji je nosio preveliku crvenu
košulju, izbledeli džins i crne kožne čizme. Za razliku od nekih drugih
situacija Endži je osećala da ima kontrolu nad svojim čulima i
postavila je mladom čoveku nekoliko pitanja, pored ostalog i o njegovom
poreklu. Uprkos njegovom izgledu ljudskog bića odgovorio je da su on i
njegova vrsta vanzemaljci i želeo je da zna da li taj termin čini da
se ona oseća neprijatno.
„Ne“ – odgovorila je – „Ne plašim te se više.“ Videla je srebrni disk
izvan kuće i pretpostavljala da će je odvesti tamo, ali umesto toga
čovek ju je zagrlio što je izazvalo delimičnu paralizu od grudi na gore.
Onda ju je položio na pod i imao odnos sa njom posle čega se osećala
klonulo i iscrpljeno.
Endži se sećala da se ovo ponovilo, u noći između 03. i 04. oktobra.
Ujutru, posle kontakta 03. oktobra, joj je posle buđenja curila krv iz
nosa uz povećanu hiperemiju i bol u ramenu. Nasuprot tome nije bila
uplašena zbog ova tri susreta i budući da odnos nije bio zastrašujući,
pitala se zbog čega je čovek izazvao delimičnu paralizu i kasnije
gubitak svesti.
Četiri noći kasnije dogodio se mnogo manje prijatan kontakt. Endži je
te noći kasno otišla u krevet, oko 1:30, složila je svoju odeću na
stočiću kraj kreveta i zatim ugasila svetlo. Posle samo nekoliko minuta,
kako se činilo, trgla se iz sna potpuno budna zbog buke kao od mlazne
mašine koja je postajala sve glasnija. Sledeće što je opazila je da
više nije u spavaćoj sobi, već da potpuno obučena stoji na travnatoj
čistini u šumi u blizini starog, prljavog puta. Nije bila sama. „Pored
mene su bile tri očigledno preplašene mlade žene.“ – opisala je –
„Jedna je ležala u travi sa licem prema dole i plakala.“
Endži se i sama uplašila po prvi put otkada su počele abdukcije. „Moji
instinkti su mi rekli da će nas oteti sila tako velika, da nećemo biti u
stanju da kontrolišemo situaciju bez obzira na to koliko se usrdno
molile Bogu.“
Druga žena, visoka, punačka brineta, je počela da viče: „Dolaze! Dolaze“
Zvuk se sve više pojačavao, dok avion neobičnog izgleda nije doleteo do
njih i prizemljio se kao helikopter. Dve žene su preplašeno otrčale u
šumu, Endži i brineta su stajale paralizovane od straha. Pojavila se
grupa ljudi u crnim uniformama i počela da obilazi oko žena. Sećala se
da im je u trenutku kada su požurili prema letelici rekla „da ja nisam
životinja i da ne dozvoljavam da se prema meni tako ponašate.“
Ignorišući je ljudi su gurnuli žene u zadnji deo vozila, što je
uplašilo Endži čak i više nego pravolinijsko sletanje. Počela je da se
moli i zatim izgubila svest.
„Pošto sam došla svesti“ – ispričala je –„zatekla sam sebe kako sedim
na nekoj stolici na mestu koje je podsećalo na vojnu bazu. Videla sam
nekoliko ljudi u vojnim uniformama kako sprovode neke ljude duž te duge,
sive građevine.“
Dvojica ljudi su je povela u jednu od tih zgrada gde je videla grupu
ljudi kako sedi oko konferencijskog stola, neke u uniformama, neke u
običnoj odeći. Jedan od njih, u uniformi sa mnogo dekorativnih ordena,
je zurio u nju i započeo telepatsku komunikaciju. Tada je iza nje stala
neka žena i kada se Endži okrenula da bi je pogledala, ženin pogled ju
je paralisao. Žena joj je dala da ispije neku crvenu tečnost, koja je
izazvala drhtavicu i pospanost dok najzad nije izgubila svest. Posle
toga sećala se samo kratkih pogleda na zgrade iz daljine, a onda ponovo
zvuka neobične letelice.
Kada se Endži podvrgla hipnozi, izabrala je da ispita ovo iskustvo, da
bi otkrila više detalja. Sledeće čega se sećala nakon ispijanja crvene
tečnosti je kako se budi na jednoj od pet stolica koje su stajale na
nekoj vrsti podijuma ili platforme. „Jedan muškarac i tri žene su
sedeli na stolicama sa obe strane od mene.“ – rekla je – „Kada je
general počeo da zuri u moje oči, nastupila je fizička paraliza i nisam
mogla da razmišljam jasno. Nije bio udaljen više od dva inča od mog
lica.“
„Podigao je moju ruku, zatim je ispustio, kao da proverava da li sam u
dubokom transu i tada proverio moje zenice. Učinio je isto i sa
ostalima. Ona žena mu je prinela crvenkasto-braon kutiju i on je izvadio
neki tubu iz nje i položio je između moje stolice i stolice druge
osobe. Ponovo sam izgubila svest i nemam nikakvih sećanja na ono što se
događalo tokom preostalog vremena koje sam provela tamo."
Kada se sledećeg jutra probudila, primetila je da je njena brižljivo
složena odeća bačena na pod. U jednom uhu joj je šuštalo i čitavog dana
je imala probleme sa sluhom. Videla je da su vrata u prizemlju tog
jutra stajala otvorena. Kada me je Endži sledećeg dana pozvala da mi
ispriča o ovom događaju, mogla sam da čujem helikoptere kako preleću
iznad njene kuće. Bila je prilično uznemirena zbog ovog događaja i
rekla da je sve bilo „strašno i zbunjujuće“.
Taj strah se vratio sledećeg meseca, kada je ponovo bila nasilno
odvedena iz svoje spavaće sobe od strane ljudi u vojnim uniformama.
Ranije toga dana, 09. novembra, u staji je pronađena još jedna mrtva
krava. Nije bilo rana na telu, ali je iz nosa i usta curila krv.
Međutim, nije bilo tragova borbe.
Endži se te noći probudila da ode u toalet i čula helikopter kako se
približava. Pogledala je kroz prozor na kupatilu ali nije videla ništa a
zvuk helikoptera je nestao. Vratila se u krevet i zaspala ali se
ponovo probudila od zvuka helikoptera koji je sada bio praćen zvukom
vozila koje se približavalo putem.
Pokušala je da probudi Pola, ali bez uspeha.
Otvorila su se zadnja vrata i Endži je osetila naglu slabost kada je u
sobu ušla grupa ljudi u uniformama maslinaste boje. Pol je počeo da se
komeša, ali ga je jedan od njih dodirnuo uređajem sličnim palici i on je
prestao da se pomera.
Čovek ju je izveo napolje gde su kružila dva zelena helikoptera.
Stavili su je u jedan od njih, dali joj injekciju i rekli da je vode na
„proveru“. Tokom leta, nekih dvadeset minuta, preko grudi i ramena joj
je bio pričvršćen neki uređaj od koga je do usta išla cev za disanje.
Helikopter je sleteo u ruralnoj oblasti sa mnogo građevina i mnogo
helikoptera na vidiku. Vojno osoblje je bilo zaposleno na tlu, neki su
kroz bazu sprovodili civile, verovatno druge otete.
„Sivi kamion se približio našem helikopteru.“ – ispričala mi je Endži –
„i zaustavio se oko dvadeset jardi ispred nas. Iz zadnjeg dela vozila
su izašla dva muškarca u maslinastim uniformama, a zatim je izašao i
treći, visoki, suvonjavi muškarac u prugastoj košulji. Čovek u prugastoj
košulji je imao metalne lisice na zglobovima i traku preko usta i
izgledao veoma uplašen. „Na sceni su se pojavila još dva čoveka“ –
nastavila je- „sa crnim puškama. Okovani čovek je gurnut na zemlju i
jedan od vojnika mu je ispalio metak u leđa.“
U potpunoj panici Endži je preneta na mesto gde je ležalo čovekovo telo. Upitala je „zašto su ubili jadnog čoveka.“
„Govorila si.“ – rekao je jedan od njih.
„Ali kakve to veze ima sa njim?“ – upitala je.
„Mi uzimamo nekog kao što je on svaki put kada regrut progovori.“ – rekao joj je.
„Mogli ste umesto toga da uklonite mene.“ – odgovorila je, na šta joj
je čovek rekao da je ona suviše vredna kao deo vanzemaljskog projekta
koji uključuje i implante.
Rekla je da zna da oni hoće da joj isperu mozak i da učine da ih se
plaši, ali je čovek odgovorio da oni samo žele da je održe na liniji.
Rekao joj je da će biti prinuđena da gleda još ovakvih ubistava, ako
nastavi da „Karli Turner prenosi svoja iskustva i takođe da će biti
ubijeno još njenih krava.“
Zatim su je odveli u jednu zgradu gde su je podvrgli seriji fizičkih
procedura, uključujući uzimanje krvi, nekoj vrstu tuša i ginekološkom
pregledu, a zatim je vratili kući.
Endži je bila ekstremno ljuta i uplašena zbog ovog iskustva i kada mi
ga je ispričala zabrinula sam se za njenu bezbednost. U to vreme sam
već počela sa radom na ovoj knjizi i upitala sam je da li želi da se
povuče iz projekta. Ali ona nije dozvolila da je pretnje zastraše i
nastavila je saradnju sa mnom.
Ljudi u uniformama su se vratili četiri noći kasnije i Endži je bila
odvedena u oblast blizu brda sa podzemnim građevinama. Data joj je
injekcija, zatim je usledilo tuširanje, da bi se sprala neka smeđa
prašina koja se ranije uhvatila na nju, a zatim i ginekološka procedura.
Rečeno joj je da su ona i nekoliko drugih žena deo „genetskog
eksperimenta koji uključuje kloniranje i kopiranje DNA.“
Posle toga je sprovedena do drugog mesta gde se nalazilo nekoliko
stolova prekrivenih plastičnom oplatom koje je jedna lekarka pomerala.
„Sećam se da sam videla dve velike kontrolne ploče i dva velika metalna
sanduka pored stola.“ – rekla je Endži – „Lekarka mi je rekla da oni to
zovu „stolom vrisaka“ jer mnogo žena poludi pri pogledu na neka
’ispitivanja’ koja se ovde obavljaju.“
Položena je na sto i na glavu joj je stavljen uređaj koji je proizvodio
glasno brujanje. Privremeno je izgubila svest. Kada je došla sebi,
bila je položena na sto glavom prema dole ali je bila u stanju da se
pokreće. „Mala srebrna kutija sa otvorom naspram meni je bila
postavljena samo nekoliko inči od mog lica.“ – rekla je – „U kutiji je
bio sivo-beli mehanički uređaj koji je proizvodio zvuk sličan
otkucavanju. Žena je stala ispred mene i umetnula jednu crnu cev u jednu
stranu mehaničkog uređaja. Rekla je: „Bio je deprogramiran. Nikada nam
se nije dogodila ovakva stvar.“
Endži je upitala da li su nešto uradili sa implantom u njenoj glavi i
rečeno joj je da „je tu više od jednog uređaja, da su dva proizvodi
vanzemaljaca, a da je jedan došao od njih.“
Endži je upitala: „Zašto ste dođavola stavili implante u moje telo? Čemu oni služe?“
Lekarka joj je rekla da vanzemaljci uz pomoć njih obavljaju različite
stvari o kojima njena grupa ne zna. „Ono ne žele da nam daju sve svoje
znanje, sigurna sam da to razumete.“ – prenela je Endži ženine reči.
Budući da je imala susrete sa mnogim fizički različitim vanzemaljcima,
upitala je ženu na koju grupu misli. Žena joj je rekla da ta vojna
grupa sarađuje sa nekim grupama vanzemaljaca, ali ne sa dve grupe sa
kojima je Endži imala kontakt. Rekla je da implanti vojne grupe „mere
koliko su puta (oteti sa tim implantima) imali susret sa vanzemaljskim
bićima i utvrđuju „približnu lokaciju.“
Tokom daljnje procedure držali su je dole, dok joj je žena umetala neku
sondu u levu nozdrvu. Pošto je bio obavljen i drugi test, rečeno joj
je da su vanzemaljski implanti deprogramirali vojne implante.
Sledeće čega se sećala je da je bila odvedena u sobu sa drugim ženama
gde ih je ispitivao stariji muškarac u oficirskoj uniformi koga je
zapamtila kao majora. Sećala se da je rekao: „Ljudi, sve ćete mi reći.
Ne želim da budem đubre i to na silu isterujem iz vas, ali ako ne ide
drugačije…“
Tri žene su ispitivane pre Endži, a kada je ona došla na red, tražio
joj je informacije koje su joj Sivi i Beli dali o njenim implantima.
Rekla mu je da je videla četiri vrste Sivih i da ne zna koji su
koristili implante na njoj.
„Lažeš!“ – ponovio je major – „Pitaću te još jednom.“
„O kojim vanzemaljcima želite da čujete?“ – upitala je – „Rekla sam da sam imala kontakt sa mnogima od njih.“
„Počni sa malim sivim vanzemaljcima.“ – rekao je – „Da li su oni govorili o implantima?“
„Ne mogu da razmišljam.“ – rekla je –„Zbunjujete me.“ To je bio njen
način da izbegne ispitivanje, jer je smatrala da to „nije njegova
stvar“.
Naredio je da je odvedu u drugu sobu, koju su nazivali „soba za
ispitivanje“, gde je izgubila svest pošto je dobila još jednu injekciju.
Posle svake otmice vojne grupe Endži je postajala sve uplašenija i
zabrinutija. Kada sam joj postavila pitanje o nekoj pomoći, koju su joj
mogli pružiti vanzemaljci za koje je smatrala da su joj prijatelji,
odgovorila mi je u pismu 02. januara 1994. koje mi je pokazalo da sada u
mnogo većoj meri preispituje svoja iskustva, nego što je to činila
ranije.
„Otkako je vojska stupila na scenu“ – pisala mi je – „nikakvi mi
vanzemaljci nisu priskočili u pomoć. Neprestano sam molila za pomoć i
vođstvo od dobrih sila u Univerzumu, ali nikakva pomoć nije dolazila. Ne
znam koji su vanzemaljci pokušavali da mi pomognu, koji da me obmanu.
Spiritualni rast i sve dobre stvari koje sam doživela, možda nisu
povezane sa mojim vanzemaljskim iskustvima. Možda sam do toga došla
sama.“
Očigledno je postojao neko ko je bio svestan njenih osećanja, jer je
šest dana posle ovog pisma doživela prvu abdukciju posle više meseci, za
koju se činilo da je dizajnirana da je umiri. U noći 08. januara je
zaspala u svom krevetu i probudila se na brodu u društvu Sivih. Endži je
izjavila da nije bila niti paralizovana, niti u stanju transa i sasvim
jasno se sećala da su vanzemaljci upotrebili neki uređaj da bi
„locirali i reaktivirali“ implant, umetnuvši nešto u njeno uho. Tada su
joj rekli da su gotovi sa njom i da će je vratiti kući.
„Pre nego što odem“ – rekla je Endži – „reći ćete mi o čemu se ovde radi.“
Vanzemaljci su joj odgovorili da su informacije umetnute u implant i da
će „saznati sve kada za to dođe vreme“. Međutim, ona je insistirala da
postavi još pitanja. Pitala je zašto joj je vojska dala toliko mnogo
injekcija i vanzemaljci su odgovorili da vojska koristi „umirujuće droge
na svim regrutima, da bi ih sprečila da pobegnu.“ Rekla je takođe da
su se vanzemaljci izvinili zbog „indiskretnosti“ vojne grupe i rekli
joj da više neće morati da posmatra nikakve „scene sa ubijanjem“.
Endži je sumnjala u to i rekla vanzemaljcima da je upozorena da ne
„govori“, ali da je ona nastavila da „govori“. Vanzemaljci su odvratili
da treba da radi ono za šta sama oseća da je važno. „Rekao je da su
vojne snage većinom bile nepoverljive prema onome što su mi ispričali“ –
izvestila je – „i da su neke od njihovih demonstracija samo iluzije.
To je bio deo njihovog prikrivanja.“
Postavila mu je i pitanje o svemirskom brodu i dobila odgovor da on
funkcioniše „uz pomoć snage misli“. Međutim, nije mogla da pita ništa
više, jer su tada ušla četiri Siva i otpratila je kroz hodnik do izlaza
iz letelice.
„Videla sam da smo se nalazili u hangaru neke baze.“ – rekla je – „Tamo je bilo sigurno preko pedeset vojnika.“
Rečeno joj je da će je ti ljudi vratiti kući, ali pre nego što je
uspela da krene prema njima, jedan vanzemaljac je upotrebio neki uređaj,
posle čega je izgubila svest. Sećanje joj se vratilo u spavaćoj sobi i
toga dana je imala učestale napada bola na strani gde je sonda bila
umetnuta u njeno uho.
Kao i kod mnogih otetih, Endžina priča nije završena, niti je jasan
vanzemaljski program koji stoji iza njenih učestalih otmica. Međutim,
njen izveštaj sigurno izaziva važna pitanja koja će ovde biti samo
delimično prezentovana.
U poređenju sa drugim scenarijima abdukcija njen sadrži veoma mnogo
tipičnih elemenata: različita fizička ispitivanja; oduzimanje fetusa i
prikazivanje bebe; vizija opustošenog sveta; seksualne aktivnosti;
seanse sa treningom i instrukcijama; metode teleportacije; crna kutija,
ubodi i modrice; i implanti, da pomenemo samo neke od njih.
Istovremeno, njeni izveštaji o ovim aktivnostima i detalji kontakata
koji uključuju i vojno osoblje sadrže više detalja nego što je
uobičajeno kod drugih otetih.
Bogatstvo njenih sećanja je veoma netipično. Kod većine abdukcija osoba
se seća samo malog dela čitavog događaja i to važi i za mnoge od
Endžinih susreta. Ali tokom nekih od njih izgleda da joj je dopušteno da
zadrži mnogo više sećanja. Ili to ili jednostavno prirodno nije
dovoljno prijemčiva na procedure kontrole uma koje se koriste da potisnu
sećanja otetih.
Takođe je netipično obilje informacija koje je primala. Ima mnogo
otetih koji primaju instrukcije iz više oblasti na isti način kao i
Endži. Međutim, ona je uspela da sačuva enorman broj tih informacija
koje stoje u korelaciji sa brojnim ali nepotpunim izveštajima iz drugih
slučajeva, kao što su metode kontrole uma, savezništvo između ljudi i
vanzemaljaca, implanti.
Ipak se nije sećala svega, kao što je i sama primetila i kao što je
pokazala hipnoza. Zašto joj je onda ostavljeno sećanje na te određene
stvari? Da li je to programirano ili slučajno? Ukoliko je programirano,
od koga i u koju svrhu?
Pojavila su se dodatna pitanja u vezi sa dva nedavna događaja. Ona se
odnose na kontraverzan predmet tajne saradnje između ljudskih agencija i
grupa vanzemaljaca. Prilikom ispitivanja Endži i drugih žena major se
fokusirao na njene informacije o implantima Sivih i Belih. To sugeriše
da ova organizacija ne poznaje te vrste i da nije povezana sa njima.
Endži je rečeno da vojna grupa sarađuje sa nekim vanzemaljcima, ali ne
sa svima.
Tokom abdukcije 08. januara na brodu jedan od Sivih je govorio o vojnoj
grupi u negativnom kontekstu. To je ukazivalo na to da oni nisu
povezani. Ipak, kada je letelica sletela, Endži je videla da su bili
unutar vojnog objekta.
Sigurno su potrebna neka objašnjenja da bi se razjasnila ova zbrka. Na
osnovu onoga što je uočila o odnosima između vojne organizacije i
njihovih vanzemaljskih saveznika, Endži je smatrala da su oni neobični.
Njen utisak je bio da je ljudska organizacija u mnogo većoj meri bila
odgovorna za ekstremno prikrivanje aktivnosti nego vanzemaljci. Međutim,
to je delimično bilo bazirano na izjavi jednog vanzemaljca da oni ne
brinu o tome da li će se njihovo prisustvo otkriti – sumnjiva tvrdnja s
obzirom na potiskivanje sećanja i stvaranje scenarija virtuelne
realnost koje su sprovodili.
Sposobnost vanzemaljaca za stvaranje scenarija virtuelne realnosti
neminovno nameće pitanje o realnosti doživljenih iskustava. Endžin muž
joj je nedavno rekao da je imao neobičan san u kome su neki ljudi
provalili u kuću i odveli je. Ona je imala isti san te noći. Endži je
potpuno svesna otvorenih pitanja. „Iako su neka moja iskustva sa njima
vodila do pozitivnih transformacija“ – rekla je – „vanzemaljci sigurno
nisu ništa otvoreniji prema meni nego što su bili pre pet godina.“
„Otkad sam se podvgla hipnozi i otkrila neke istine, ne vidim načina da
u ovom trenutku zaista razlučim koji vanzemaljci pokušavaju da mi
pomognu, koji da me obmanu. Čini se da svi oni deluju tajno, čak i oni
dobri i svi oni su stranci po svojim aktivnostima i pojavi.
„Lako je moguće da su neke vrste eksperimentisale na meni iz sopstvenih
interesa i lagale me kao što su lagale druge ljude. Ja ipak ne mislim
da je to slučaj sa svima sa kojima sam imala kontakt. Želim da verujem
da barem jedna grupa pokušava da mi pomogne, a ne da me povredi ili
obmane.“
„Naučila sam da raskrstim sa slepim poverenjem i sada počinjem da
koristim svoje bogomdane sposobnosti rasuđivanja, izuzetan oprez i
molitve da bih odgovorila vanzemaljcima.“ – rekla je Endži – „Ja sam
ljudsko biće, a mi ljudi imamo svoja osećanja i svoja prava.“