Poli me je prvi put kontaktirala krajem 1992. čak i pre nego što je
završila čitanje „Into the Fringe“. „Ja sam na stranici 176“ – stajalo
je u njenom pismu – „i moram da prekinem da bih Vam pisala.“
Pasus, koji se bavio interesovanjem vanzemaljaca za ljudsku seksualnost,
se poklopio sa nekim njenim mogućim iskustvima. U malom gradu u kome
je živela Poli nije mogla naći dobar sistem podrške, jer jedina grupa u
toj oblasti, koja se bavila proučavanjem NLO-a, nije imala ženske
članove. Pitala je da li bih je mogla povezati sa drugim ženama, žrtvama
abdukcija, zbog korespondencije u zajedničkom interesu. Ono o čemu je
imala potrebu da razgovara je bilo suviše intimno da bi se podelilo sa
bilo kime drugim, osim sa drugom ženom sa sličnim iskustvima.
„Bila sam uključena u NLO-fenomen gotovo čitav svoj život i moja deca su
uključena ili su bila uključena.“ – pisala je – „I moj otac je imao
takva iskustva, ali je veoma pazio sa kime će o tome razgovarati, jer je
bio poštovan kao osoba sa tehničkim obrazovanjem i još uvek aktivan (u
vojnoj službi).“
Poli je objasnila da joj je potreban „ženski prijatelj, koji ima
iskustvo sa abdukcijama“, zbog seksualne prirode iskustava koje je
pretrpela. „Čitavog života sam bila ozbiljno traumatizovana, sa
simptomima žrtve dugoročnog incesta.“ – pisala je, dodavši da su njene
opsesije „fantazijama o neobičnim seksualnim zloupotrebama uz
(nepoznate) instrumente“ počele kada je imala četiri godine.
Njihove posledice su duboko uticale na njen život kao odrasle osobe.
„Trgli ste me svojom diskusijom o seksualnim opsesijama, podstaknutim od
strane vanzemaljaca.“ – nastavila je – „Od tinejdžerskog uzrasta bih
se svakih nekoliko godina našla u potpuno iracionalnoj, seksualno
opsesivnoj vezi, za koju je bila karakteristična neke inteligencija,
koja mi se obraća u mislima, upravlja mojom aktivnostima, očigledno
uređujući bizarne koincidencije za interakciju na bini.“
U većini slučajeva, dodala je Poli, njene lične veze nisu bile
opsesivne. Ali naučivši iz iskustva da spolja može biti manipulisana u
svojim seksualnim aktivnostima, više nije tražila ovakve veze. „Ja danas
izbegavam sve vrste veza seksualne prirode.“ – rekla mi je –
„Seksualna i ’psihička’ energija u poslednjoj vezi je bila intenzivna
do tačke apsurda, potpuno dirigovana i uključivala je česte telepatske
veze i prenos osećanja. Ja sam u savetovalištu za dečiji incest, ali to
je sve dokle mogu da idem sa time, jer nemam ljudsko incestuozno
iskustvo.“
Polino pismo je obuhvatilo nekoliko viđenja NLO-a i susreta sa
vanzemaljcima u njenoj porodici i većina detalja je bila poznata iz
mojih istraživanja sa drugim otetima. Lista je uključila „interakciju sa
vilama“, bićima koja su izgledala tako prozirna naspram fizičkih
predmeta, kao da su od vode; uobičajeno cik-cak svetlo; svetla koja su
se javljala svake noći sa spoljne strane prozora otprilike u isto vreme i
posmatrala me nekoliko sati; aktivnosti pobesnelog priviđenja; i
mnogo, mnogo živih (lucidnih) snova o abdukcijama.“
„Nisam imala pretenzija prema njima“ – pisala je Poli – „ali sam od
ranog detinjstva poznavala taj osećaj da je nešto u mojoj glavi da bi me
istražilo, pištavi tonovi, koji su izgleda povezani sa kontaktom i
posetioci u spavaćoj sobi koje smo videli moj sin, pas i ja.“
Poli je jednostavno nabrojala te događaje, ali kao istraživač ja sam
bila zainteresovana za detalje. Takođe sam bila zainteresovana za osobu
koja pokušava da se suoči sa ovim fenomenom. U odgovoru na pismo,
zamolila sam za više detalja o njenim iskustvima i ponudila da budem
dobar slušalac, kako kao žrtva otmice, tako i kao žena. Iako sama nisam
imala svesnih sećanja na bilo kakve seksualno orijentisane susrete,
mnogo sam naučila od drugih koji su prošli kroz takva iskustva. Moj muž,
Kesi, čiji je puni izveštaj obuhvaćen u „Into the Fringe“, je sa svoje
strane iskusio seksualni scenario sa bićem, koje je izgledalo kao
ženski hibridni vanzemaljac, kada je bio u ranom tinejdžerskom uzrastu.
Znala sam da su ovakvi događaji realni u pogledu senzacija i kasnijih
efekata i da razumevanje ovakvih scenarija baca važno svetlo na
sveobuhvatan program abdukcija.
Objasnila sam ova dva svoja interesa, kada sam odgovorila na Polino
pismo i ona se složila da podeli sa mnom svoje informacije kao deo mog
istraživanja. Preko pisama, telefonskih razgovora i diskusija preko
traka sam saznala mnogo o Poli i stvarima koje su ona i njena deca
doživljavala. Visoka, privlačna i atraktivna žena u srednjim četrdesetim
godinama, Polino poreklo je bilo evropsko, prvobitno keltsko,
skandinavsko. Ona je izuzetan umetnik, ali većinu vremena je, da bi
izdržavala svoju porodicu, obavljala fizičke poslove. Poli je rođena
1946. u Nju Džersiju i odrasla na jugo-istoku. Sada je kao udovica
živela u Adirondaksu.
Pored različitih viđenja NLO-a, kojima su prisustvovali u toj oblasti,
uskoro je postalo jasno da i njen sin ima aktuelne susrete sa
vanzemaljcima. U njegovoj komunikaciji preko traka, preko crteža i priča
Poli, koje je ona podelila sa mnom, Sem je pokazao neobičnu zrelost i
neobične uvide za jednog jedanaestogodišnjeg dečaka.
Sve što su mi ispričali je dolazilo isključivo iz svesnih sećanja koja
su bila veoma nekompletna. Poli je neka od svojih iskustava uvrstila u
kategoriju „živih snova“, odgovor koji se dobija od velikog broja žrtava
abdukcije. Izjava „nisam imala pretenzija prema njima“ je značilo da
nije bila u stanju da objektivno verifikuje te događaje kao deo
„uobičajene“ realnosti. Neki od njih su slični scenariju virtuelne
realnosti o kome je bilo reči ranije, neki po svemu sudeći predstavljaju
nadiranje sećanja na konkretne događaje. Bez obziran na to, za Poli su
to bili doživljeni događaji i čak i kada su se odvijali na mentalnom
ili psihičkom nivou, ipak su imali snažan privid realnosti. Priroda te
realnosti je često bila neizvesna, međutim, bilo je nekih iskustava
koje je označila kao realna, jer im je prisustvovalo više svedoka ili
jer ih je precipirala dok je bila u svesnom stanju uma.
Počelo je veoma rano u detinjstvu. „Imla sam četiri godine“ – ispričala
mi je – „kada sam videla mršavo biće, čija se silueta pojavljuje
naspram prozora. Bila je noć, ali je snažno svetlo, možda narandžastog
odsjaja, prodiralo sa druge strane prozora. Soba je bila mračna sa
izuzetkom osvetljenja sa spoljne strane zasenčenog prozora. Biće se
okrenulo i uputilo ka meni. Počela sam da odmahujem glavom i ponavljam
„ne, ne“ i tu se sećanje prekida. Rekla sam sebi da ako se sećanje
vrati, otići ću iza te tačke i saznati šta se dogodilo, ali to se
nikada nije desilo.“
To je bilo doba, sigurno ne slučajno, kada se počele da se javljalju
seksualne fantazije „uz nepoznate instrumente“ koji se koriste na njoj.
Uz to je dodala: „Otprilike u uzrastu od četiri godine imala sam osećaj
da je nešto stavljeno iza mog levog uha.“
Sledeći događaj u vezi sa vanzemaljskim aktivnostima dogodio se u dobu
od četrnaest godina. Nagla opsesija za razumevanjem „rada univerzuma“.
Objasnila je: „Bilo je kao da sam se probudila u smilsu kosmičke misije i
apokaliptičke vrste osećaja za ljudsku sudbinu. Osećala sam da moram
da shvatim univerzum. To je postalo stalna, skrivena težnja koja se
održala do danas.“ Upoređujući ove izveštaje sa izveštajima drugih
žrtava otmica, od kojih će neki biti predstavljeni ovde, interesantno je
da je povezivala taj „posao i zadatak na Zemlji“ sa Armagedonom.
Sledeći događaj se odigrao u njenim kasnim dvadesetim godinama. U to
vreme je živela na različitim lokacijama. „Pored brvnare u Blue Ridge
Mountains“ – rekla je - „ispred ulaza se odjednom začula veoma glasna
buka, kao bat nogu nekoliko ljudi u vojničkim čizmama, a da nije bilo
nikakvih zvukova prilaska. Videli smo nejasne siluete, koje smo povezali
uz tu buku. Ali ne sećam se da je prestala. Sećam se da smo otišli da
spavamo u sred tog meteža, što je, naravno, bilo potpuno besmisleno.
Kada smo se sledećeg jutra probudili i setili buke i nejasnih figura,
izašli smo da potražimo otiske nogu, ali nismo pronašli ništa.“
Međutim, početkom 1987. Poli je stekla svesni uvid u postojanje ovih
misterioznih uljeza. Ležala je bolesna u krevetu i „imala sam dva
posetioca u spavaćoj sobi, obučena u crna službena odela. Imali su kose,
užarene, limun-žute oči bez zenica, samo kao svetla. Ove figure u
crnim službenim odelima su bile oko četiri stope visoke. Bili su
identični, sa tom razlikom da je jedan bio nešto svetliji, sive boje
uglja umesto crn. Dok su se kretali izvodili su potpuno simultane
pokrete. Kliznuli su kroz kutiju za igračke mog sina, donji delovi
odeće su bukvalno prošli kroz nju.“
Poli je naglasila da se taj događaj odigrao pre nego što je videla
korice „COMMUNION“ Vitlija Stribera ili bilo koju drugu tipičnu
predstavu vanzemaljskih Sivih (gray-sa).
„Neko me je upitao da li sam upitala figure šta žele. Moj odgovor je bio
NE! Nisam želela da im pružim bilo kakav prilaz! Imala sam osećaj da
su došli da me zauvek odvedu i uložila sam svu svoju energiju da im se
oduprem.“
Krajem 1987. je započela serija neobičnih događaja. „Čitava stvar je
započela snom“ – objasnila je Poli – „Sanjala sam kako letim iznad
Atlantika u pravcu Mediterana. Beli avion sa crvenim oznakama oblika
sličnom malom Konkordu mi se približavao iz suprotnog pravca, sa
istoka.“
„Kratko posle tog sna“ – nastavila je Poli – „primetila sam da u glavi
vodim konverzaciju na francuskom. To se događalo otpilike u 4 popodne.
Moj sagovornik se identifikovao kao profesor na ruskom univerzitetu.
Imala sam osećaj da se nalazim blizu Kijeva. Tokom noći on bi slao
psihičke poruke u pravcu Zapada u pokušaju da obznani situaciju sa
psihičkim ratom za koji je tvrdio da se odvija između političkih sila
širom sveta i pokušajem da pomogne uspostavljanju mira između SSSR-a i
Zapada.
„Sećam se jedne stvari koju sam mu rekla, maintenant c'est la guerre
(sada je rat), maintenant c'est la guerre, a on je naglasio maintenant
(sada), rekavši mi da je psihički rat sada usmeren tako da izvrši uticaj
na ljude na visokim položajima i druge koji bi mogli služiti namerama
izvršilaca – možda mračnim tipovima koji ipak mogu da izvrše uticaj na
događaje i javno mnenje.“
Njen poslednji kontakt sa Ivekom je bio 1987. godine kada je kroz snežnu
oluju vozila svog sina u drug grad. U potpunosti se koncentrisala na
vožnju pod teškim uslovima i zapanjila se kada je počela konverzacija na
francuskom.
„Ivek je rekao da želi da mu se pridružim u molitvi za mir u svetu.
Pokušala sam da se molim na francuskom, ali je to bila potpuna
katastrofa. Ne sećam se čija je to ideja bila, ali počela sam molitvu na
latinskom i to je išlo mnogo bolje. Izgovarala sam misu na latinskom,
videvši pri tome jasno i vozeći spretno kroz snežnu oluju, ali je
istovremeno počela da vidi, u vidu neke vrste paralelene vizije,
unutrašnjost (verovatno ruske pravoslavne) katedrale. Tu je bio
sveštenik u tamno crvenoj odori sa nekom vrstom visokog, smešnog šešira.
Unutrašnjost nije bila ukrašena, ali je tavanica bila visoka i bilo je
dosta skupocenog, poliranog drveta. Tu je bio mešoviti, muški i ženski
hor.
„Želela bih da sam mogla da snimim ono što mi je u glavi. Hor je pevao
najlepšu moguću misu koju sam ikada čula. Mogla sam jasno da razaberem
da je to bilo nešto u osmodelnoj harmoniji. Sve je bilo na latinskom i
sasvim sigurno nijedna od misa koju sam do tada čula. Trajala je dugo,
tokom čitavog putovanja. To je bio poslednji put da sam imala kontakt sa
Ivekom. Imala sam utisak da smo završili sve što smo mogli da uradimo
zajedno.“
Ova dva događaja 1987, poseta dva bića u službenim crnim odelima i
telepatska konverzacija sa Ivekom, označili su početak događaja u njenoj
porodici, za koje će se ispostaviti da se odnose na česta viđenja
NLO-a i aktivnosti sa vanzemaljcima. Činilo se da su bili usmereni na
Poli i njeno najmlađe dete, Sema.
Nekoliko meseci posle poslednje komunikacije sa Ivekom, Sem je imao
susret sličan Polinom iskustvu sa dva bića obučena u crno. U uzrastu od
šest godina video je „crne figure kako lete po sobi.“ Iako su bili
slični stvorenjima koje je videla Poli, Sem je opisao ove kreature kao
„slične dimu“, sa crvenim očima. Rekli su mu: Pođi sa nama, povešćemo te
na bolje mesto.“
Međutim, Sem nije bio uveren u njihove dobre namere i, iako je imao samo
šet godina, odbio je njihovu ponudu. „Nikako“ – odgovorio je – „nikuda
ja ne idem sa vama, momci.“
Posle ovog incidenta i on i Poli su imali brojna iskustva koja su
uključivala viđenje NLO-a, viđenih najčešće sa obližnjeg brda, i seriju
događaja sa „budnim snovima“ koji su ukazivali na susrete sa
vanzemaljcima.
„Videli smo mnogo NLO-a sa raznobojnim svetlima koja su ih okruživala
ili iz kojih se pucalo.“ – rekla je, izveštavajući da je često viđala
„belo centralno svetlo, koje ispušta kratke žute, crvene i plave zrake.“
To je takođe bio početak iskustava koje je Polina porodica povezala sa
patuljcima. „Ta stvorenja“ – rekla je – „su proizvodila veoma glasnu
ciku tokom noći“ koja je bila izuzetno zastrašujuća za njenu drugu decu
koja su takođe prisustovala nekim od tih aktivnosti tokom
najintenzivnijeg perioda 1989. i 1990.
Negde u to vreme Polina porodica je imala iskustva sa drugačijom vrstom
stvorenja. Oni su ga opisali kao „šljapkavo“, kako „prolazi kroz čvrste
predmeta kao da su voda“. Iako nije bilo jasne konfrontacije sa tim
stvorenjem, Poli je osećala da je to „reptil, veliki i glasan“, koji
proizvodi glasne zvuke, kao veoma veliko dvonožno stvorenje koje klopara
kroz šumu u veoma vlažnoj oblasti. „Nije bilo zvukova dolaska i
odlaska koji bi prethodili ovom zvuku.“ – rekla je – „ali je postojao
jasan osećaj da nam se izazivač te buke približava. To se dogodilo u
noći sa intenzivnom NLO-aktivnošću.“
Poli, Sem i drugi iz njihove porodice su često viđali NLO-e, ne samo sa
brda, već i iz drugih delova te oblasti. Na primer, Sem je u junu 1993.
video tri NLO-a kako kruže nebom, dok je putovao kolima sa jednim
porodičnim prijateljem. „Sem je video tri sjajna NLO-a“ – saopštila je
Poli – „sjajna svetla kako se naglo pojavljuju visoko iznad i malo
ispred njih. Brzim manevrom je promenio kurs na dole i nestao isto tako
naglo kako se i pojavio. Drugi se pojavio iznenada, bez postepenog
približavanja, sa leve strane, tamo gde je prvi nestao, zatim je pod
velikim uglom uzleteo na desno i nestao.“ Nedugo posle toga, kada je
automobil skrenuo u drugu ulicu, Sem je video i treća svetla kako se
iznenada pojavljuju. Preletela su kratku razdaljinu i nestala sa
vidika.“
Posle nekoliko nedelja Sem je imao novo iskustvo viđenja NLO-a, ovaj put
tri NLO-a odjednom. I sledećeg meseca, posle impresivnog viđenja
NLO-a, Sem mi je sam pisao o onome što je video 19. avgusta. „Prošla
noć je bila užasna zbog NLO-a.“ – teko je počeo njegov izveštaj –
„Video sam jedan u obliku trougla koji je dugo proizvodio šišteći zvuk.
Izgledao je sličan trouglu koji je viđen u Belgiji 1988. ili 1989.
Videli smo ga na TV-u. Onaj koji sam ja video je leteo nisko… Prvo sam
začuo šišteći zvuk.“
Sledeće impresivno viđenje se odigralo 30. avgusta u istoj oblasti kao i
prethodno. Sem je rekao da je to bio oblik velikog dijamanta ili
trougla sa trepćućim svetlima. „Izgledalo je kao da leti veoma visoko“ –
rekao je – „ali sam uprkos tome mogao dobro da ga vidim. Video sam
čvrstu materiju unutar svetlosne putanje“ kada je NLO u luku preleteo
preko neba.
Susreti sa vanzemaljcima su se nastavili, najčešće u vidu sećanja ujutru
koja su bila slična snovima a ipak realna. „Sem mi je ispričao san o
abdukciji koji je za njega bio zastrašujući.“ - pisala je Poli u
decembru 1992. – „a to je neobično za njega, jer on je jedino od moje
dece koje ih izgleda traži i kome čak i nedostaju. To je uključivalo i
neka interesantna odstupanja od uobičajenih izveštaja o NLO-ima, kao
’bilo je gravitacije, nisam lebdeo.’ Rekao je da je unutrašnjost bila
veličine deset sa deset stopa, zaobljena sa spoljne strane, ali je
osećao da u unutrašnjosti ima uglova. Govorio je o okretanju i
prevrtanju, koje ga je bacalo okolo. Takođe se sećao da je tokom
izvesnog vremena mogao da gleda kroz prozor i da je video zvezde. Rekao
je da je to bio ’blagoslov’, bukvalno, što je mogao da gleda napolje.“
Sem je takođe rekao da mu se čini da je u jednom trenutku imao kontakt
sa „lošim vanzemaljcima, koji su crveni, nisu sivi“, identifikujući one
kojih se inače sećao kao Sivih, vrsta o kojoj izveštavaju mnogi oteti.
Ipak, u još većoj meri uznemiravajući za Sema je bio san, koji je
ispričao Poli 03. marta 1993.
„Sem me je odveo na stranu“ – pisala je Poli – „da mi ispriča o snu koji
je imao prethodne noći. Rekao je: ’Mogu li da govorim sa tobom
privatno? Ovo je lično.’ Delimično se sećao tog sna ili je sam san bio
fragmentaran. Zajedno sa još nekim ljudima približavao se ulazu u NLO.
Ulaz kroz koji je prošao ga je odveo do mesta koje je bilo sasvim belo,
ali uz to je Sem dao sledeći komentar: ’Znate da naučnici kažu da su
psi slepi za naše boje? Osećam kao da smo mi slepi za njihove
(vanzemaljske) boje i da nije zaista sve bilo belo.’ Ispričao je da je
stajao u redu sa drugim ljudima i da je osoba ispred njega bila starija
od njega. Taj mladi čovek je išao prema letelici i stigao do duge, bele
cevi. Stavio je penis u cev. Posle kratkog vremena ga je odjednom
izvadio i otišao drugim putem nego što je došao. Sem je bio sledeći.
Učinio je istu stvar sa tom cevi kao i čovek ispred njega, ali njegovo
sećanje se na tom mestu prekinulo. Osećao je da je to imalo neke veze sa
time da vanzemaljci žele spermu. Rekao je da nije bilo nikakvog zvuka i
da nije video vanzemaljce. Nastavio je da traži potvrdu od mene: ’To
je bio samo san, zar ne, mama?’
„Nije čitao knjige za odrasle i ja mu nikada nisam pominjala seksualno
nametanje. Činilo se da su upravo tokom poslednje godine ta iskustva
postala manje prihvatljiva za njega. Na početku, od sve moje dece činilo
se da upravo on oseća potrebu i želju za „njima“. To nije sasvim
prošlo, ali su sigurno uvedeni neki nasilni elementi. Do đavola, Karla,
nešto je seksualno uznemiravalo mog jedanaestogodišnjeg sina!“
Pošto je razmislila o situaciji, Poli je dala sledeći komentar: „Mislim
da cilj nije sakupljanje sperme, već kontrola. Šta jače utiče na dubine
ljudske psihe od aktivnosti vezanih za seksualnost? To je možda
neprijatna činjenica, ali seksualni identitet je najdublji,
najprimitivniji i najmoćniji koncept identiteta koji ljudsko biće
poseduje. Nasilje nad seksualnim identitetom u situaciji u kojoj je
ljudsko biće dovedeno do toga da se oseti potpuno bespomoćnim i stekli
ste sredstvo kontrole, kakva se verovatno ne može postići ni na jedan
drugi način.“
Kao i Poli, bila sam zabrinuta zbog Semove uznemirenosti povodom ovog
scenarija i njegovih mogućih implikacija. Privukla me je takođe i
njegova izjava da nije video vanzemaljce tokom tog iskustva. Kasnije,
tokom konverzacije preko snimaka, koje su mi on i Poli poslali, Sem je
izneo svoje razmišljanja o ovome: „U NLO-snovima“ – rekao je – „pošto
sam učinio ono što su me naveli da učinim, nisu mi dopustili da ih
vidim. To je kao da su učinili da poželim da to učinim, iako to nisam
želeo. Video sam ih možda maskirane kao ljude ili su me ljudi
hipnotisali. Nisam siguran da su to ljudi.“
Poli je takođe imala brojna iskutva sa abdukcijama ili NLO-snovima koje
je doživela kao ekstremno realne i koji su ponekad uključivali
stvorenja koja su izgledala kao ljudi. Mnogi od detalja, koji ću biti
opisani u nastavku, su zapanjujući slični slučajevima koje sam
istraživala i o kojima su drugi istraživači i oteti neprestano
izveštavali. Ponekad je pronalazila tipična belege na svom telu, iako
se nije sećala kako ih je stekla, uključujući i „modrice tipa IV“ na
laktu i „modrice trougaonog oblika“ na nadlaktici.
Polini snovi o abdukcijama su postali toliko učestali i toliko
realistični da je 1991. počela da vodi dnevnik o snovima i tadašnjim
viđenjima NLO-a iz koga su preuzeti naredni izvodi.
„31. avgust 1991. Bila sam sa grupom ljudi u svetloj, obojenoj sobi i
vanzemaljci su nad nama vršili testiranja na AIDS. Kod mene su pronađeni
neki tragovi ali mi re rečeno da me to neće ubiti niti mi ozbiljnije
naškoditi. I drugi su ih imali – mnogi od nas su bili u istoj situaciji.
Mislim da je komunikacija bila telepatska.“
„Stvar koja je bila karakteristična za moje NLO-snove je bio intenzivan
osećaj Hej, pa ovo je realno, ovo se stvarno događa. Tipično je da
izađem iz kuće i vidim NLO ili više NLO-a na nebu. Oni sleću ili kruže
iznad mene. Ovaj put je bilo drugačije, jer sam u trenutku, kada je
nastupio osećaj vrtoglavice zbog spiralnog uspinjanja (opisan tokom
prethodnog događaja), bila svesna da se nalazim u svom krevetu i da sam
povučena i usisana u NLO. Mislim da je moj um bio isisan iz mog tela.“
Pitajući se o „realnosti“ svog sna o AIDS-u, Poli je napomenula da je
tokom deset godina imala dijagnozu lupus erythematosis, bolest
imunološkog sistema.
„19. oktobar 1991. Sećam se sna od pre nedelju dana koji je uključivao
vanzemaljce. Bila sam u letelici sa njima. Sećam se leta pre nego što
smo sleteli. Na brodu su bili i drugi ljudi. Neki od nas su krenuli u
prednji deo i na nižem delu donje strane nije bilo prepreke, nikakvo
staklo, ali je postojalo nešto debelo, iako sasvim prozirno. Mogli smo
da vidimo selo kako se prostire ispod nas. Bio je dan. Predeo ispod je
bio uglavnom ravan, možda nekoliko niskih brda sa naše leve strane iza
sela. Sleteli smo i sećam se da smo ja i ostali izašli iz letelice sa
vanzemaljcima, čiji je oblik podsećao na veoma pojednostavljenu ljudsku
formu – bez ikakvih mišića. Mislim da su na sebi imali odela koja si
prijanjala uz telo. Nisu imali kose. Sećam se nekakve maske koja je
imala šav u visini u kojoj bi trebalo da se nalaze uši, ali to je
nejasno sećanje. Bili su prilićno visoki.“
„23. oktobar 1991. Sanjala sam kako držim bebu koja je trebalo da bude
izlečena. Bio je u sobi na kraju zgrade koja je podsećala na bolnicu.
Bebini roditelji nisu bili tu. Mislim da se tokom ovog sna mnogo toga
dogodilo u toj bolnici. I dalje mentalno mogu da vidim bebino lice. Bio
je plav, sa plavim očima i mogao je da se održi u uspravnom stanju dok
ga nosite. Oči su mu bile ukrštene i dok sam ga držala, činilo se da se
to popravlja. Kada sam ga uzela drugi put, bio je dovoljno snažan da
sam mogla da ga oslonim o bedro.“
„Zatim, kada je hteo kod sestre, javila mi se zaista neobična misao, kao
da sam se odvojila od sna, kao da stojim sa strane i posmatram san.
Šta ako on u stvari nije beba? Šta ako je on u stvari pokvarenjak malog
rasta? Naglašavam taj deo jer on ukazuje na svest, da bismo mogli biti
u kontaktu sa nečim manje ljudskim i manje nevinim nego što izgleda.“
„26. oktobar 1991. Na meni se vršila neka vrsta medicinskog ispitivanja
tokom koga je moja glava bila predmet pažnje. Oko mene su se nalazili
lekari. Pre nego što je pažnja usmerena na moju glavu, sećam se da sam
sedela – nešto na mom stomaku je izazivalo bol. Sedela sam na nečem
ravnom i na neki način su postizali da se krećem veoma brzo. Plašila sam
se da ću skliznuti preko ivice i nekako očekivala da ih to zabrine,
međutim nije izgledalo kao da brinu. Sećam se da sam ustala i rekla da
tako bolje dišem. Trebalo je da mi unutar glave stave predmete nalik
igli i sećam se da sam u snu pomislila: ’Kada vanzemaljci to urade, ne
oseća se bol, samo pritisak.’ Počela sam da izgovaram iznova i iznova:
’Ja sam u spoljnjem svemiru, ja sam u spoljnjem svemiru.’, a oni su
stavili predmete slične igli. Mogla sam da razaberem zvuk koji su ti
predmeti proizvodili dok su ulazili i osećala pritisak ali ne bol.“
„Sledeća stvar koje se sećam je bila kao da letim sa zapada na istok.
Približavala sam se raskršću sa četiri ugla na Zemlji. Osećala sam da je
to zapadno od (brda na kome je njena porodica doživela većinu viđenja
NLO-a). Bilo je kao da su me nekako spustili na tu raskrsnicu i sledeća
stvar koje se sećam je da sam naglo otvorila oči i našla se u svojoj
sobi. Osećaj koji je pobuđivao san je bio mnogo drugačiji nego kod
običnih snova, kao da je to iskustvo bilo mnogo realnije. (Postalo je
još realističnije, kada je Poli u leto 1993. tokom vožnje naišla upravo
na tu na raskrsnicu. To je bila udaljena, nenaseljena oblast zapadno od
brda.).
„17. novembar 1991. Istinsko viđenje, ne san. Vraćajući se noću sa
planine koja leži istočno od nas, videla sam udaljeni NLO. Menjao je
boje od crvene u belu i ponovo u crvenu. To nije bio avion, jer se brzo
kretao u svim pravcima.“
„21. decembar 1991. Sanjala sam da vidim NLO i da sam oteta. Bila sam sa
nekim mladim čovekom na putu na padini brda. Čini mi se da je bilo
dosta zimzelenog drveća i otvoreno polje u podnožju... Spustili smo se
otprilike do sredine polja i gledali na gore ka brdu. Uskoro se pojavio
NLO, postajući sve veći kako nam se približavao. Polako se spuštao
prema polju u sleteo blizu nas. Moja leva ruka je bila provučena ispod
desne ruke mlađeg muškarca. Sećam se da sam pomislila: ’To je to, kao
da je sada zaista blizu.’ Kada su se spustili blizu nas, rekla sam:
’Dakle, idemo.’ Tri stvorenja su izašla iz NLO-a. Izgledali su kao
ljudi, obučeni u crno ili veoma tamno, muškarci i, začuđujuće, viši od
nas. Verujem da su nas podigli i poneli u letelicu, ali osećaj nije bio
zaista neprijateljski. Ta trojica su bila gotovo identična. Bilo je
kao da imaju jedan mozak.“
„30. januar. 1992. Imala sam jasan i detaljan san o viđenju NLO-a. Bio
je dan i gledala sam prema istoku. Videla sam NLO koji je bio beo i
bledo plav nasrpam plavog neba. Lebdeo je dugo vremena na jednom mestu
dok smo ga ja i ostali posmatrali. Sećam se da sam gledala kroz otvore
na boku ili prozore. Tamo se odvijala scena, tokom koje su bića sa NLO-a
bila među nama i odvodila one koji su voleli rat i agresivno,
militarističko držanje i akcije. Odveli su i jedanaestoro dece. Nisam
bila među odvedenima. Otišli smo i znali da će oni militaristički
orijentisani patiti ali se nisam osećala posebno loše zbog njih. Čini mi
se da je veliki broj vanzemaljaca bio visok i sličan ljudima, ali je
bilo i drugih vrsta, sličnih Sivima, samo nekako svetlijih. Neki su
imali velike oči.“
„28. februar 1992. VEĆINOM NLO-SAN – doživela sam ga kao veoma realan.
Stajala sam sa drugim osobama ili ljudima – moguće je da sam pre toga
bila u kolima i vozila. Videla sam ih (NLO-e) kako skreću na levo. Čini
mi se da smo jedan videli veoma jasno, dok su druga dva bila udaljena.
Gore je bilo i aviona, izgleda vojnih aviona. Sećam se da sam pomislila
’To je bilo tako realistično.’ Mahali smo da privučemo pažnju i
najbliži je počeo da nam se približava. Mislila sam: ’Oni će nas
odvesti; kako ću se nositi sa time?’ A onda, kao da se atmosfera u mom
umu promenila. Odjednom sam bila u stanju uma, u kome sam mogla da
upravljam time, ne da doživim neku vrstu šoka od straha zbog apsolutne
neobičnosti svega toga.“
„NLO je bio sive boje, ne sasvim osvetljen i neki vanzemaljci su nam se
približili, takođe sivi. Nije bilo onih ljudskog oblika. Mislim da ih
je bilo tri, ali sam se ja najviše fokusirala na jednog od njih, ili
zbog toga što je njegovo držanje bilo nagnuto napred, tako da je glava
bila uočljivija nego njegovi ostali delovi, ili sam ja jednostavno
uočavala glavu više od ostalih delova. Rekla sam nešto o ishodu toga
što ćemo poći sa njima, ali u mom izmenjenom stanju uma osećala sam da
to mogu da uradim, znajući ipak da ću biti podložna njihovom uticaju u
letelici. Bilo je kao da tto znam, ali u mom izmenjenom stanju, nisam
mogla da se vratim što je bilo kao da to prihvatam. Ne sećam se ničega
posle toga. Mislim da sam osećala izvesnu odgovornost, kao da sam
uplela te ljude koji su bili sa mnom u to i da to nije dobro za njih.
Pošto sam se probudila, nos mi je krvario, ali verujem da je to bilo
zbog prehlade.“
„23. jun 1992. (Stvarni događaj koji je prethodio snu) Moj sin Sem i ja
smo u 22:30 odlučili da se popnemo na brdo, jer se odande video sjaj,
za koji smo smatrali da bi mogao poticati od sunca, budući da je to bio
jedan od najdužih dana u tom severnom delu zemlje. Popevši se na brdo,
osetili smo intenzivan mir. Iako je tamo često vetrovito, sada je sve
bilo veoma, veoma tiho. Bilo je nekoliko svitaca. Tada sam sa mesta na
kome smo sedeli videla sjajan bljesak svetla u travi kraj puta. Rekla
sam Semu: ’Još uvek se ništa ne događa, ali osećam da će se nešto
desiti ako ovde ostanemo duže.’ Osećala sam da ćemo, ako budemo
nastavili da tu sedimo, fokusiranih umova, doći u interakciju sa nekom
energijom i da će se nešto dogoditi. Osećala sam da je već počelo da se
događa, ali da to još uvek možemo da prekinemo i odemo.“
Vratili su se kući i te noći je Poli imala NLO-san. „Hodala sam ili se
kretala na neki drugi način duž nekog puta po noći.“ – opisala je –
„Prvo sam videla svetla, zatim okrugle NLO-e, nešto veće od zvezda, ali
ne tako sjajne kao zvezde. Pomislila sam: ’Hej! Pa ja ih zaista vidim!’
Tada sam pogledala na gore. Jedan od njih se spuštao, približavajući
se. Mogla sam jasno da vidim okrugli donji deo, sličan otvoru. Rekla
sam pomalo uplašena: ’U redu, uzmite me.’
U tom trenutku sam osetila kako se uspinjem, osećaj koji ne mogu
adekvatno da opišem. Osećala sam kao da me je usisala neka sila,
vrtoglava, zaslepljujuća, nadmoćna sila. Dok se to događalo, intenzivno
sam osećala da je to iskustvo apsolutno realno, dok se u većini snova
ne događa da donosim sudove o realnosti bilo čega. Osećala sam neku
vrstu straha, bila sam potpuno zahvaćena njime (bukvalno i
figurativno), bila sam svesna tog osećaja i mislila: ’Sada sam u tome,
gde god da idem, to nije pod mojom kontrolom.’ Nisam mogla da vidim
mnogo toga, ali sam imala taj neverovatan osećaj da me nešto podiže sve
više i više, kao da odnosi moj um.“
„Posle uzdizanja postala sam svesna da se nalazim na veoma belom mestu,
ali to nije bila standardna zaobljena bela prostorija iz mnogih
NLO-izveštaja. Izgledala je okrečena u belo i sećam se ugla koji takođe
nije bio tipičan i neke vrste crnog ili tamnog predmeta. Bilo je kao da
vidim samo mali deo tog prostora.“
„Sledeća stvar koje se sećam je da se nalazim u nekoj vrsti letelice iza
pilota, koji sedi na levoj strani, i da mi pažnju privlači njegova
glava. Nije imao kose, izgleda da je oblik lobanje bio sličan našem a
koža je bila bela kao kreč. Okrenuo se prema meni i činilo se kao da ima
neku vrstu klovnovske maske, iako nije izgledao kao naši uobičajeni
klovnovi. Maska je imala nešto narandžaste boje i inače bila bela kao
plastika. Od strane tog pilota sam osećala neku vrstu suzdržane
ljubaznosti, ne istinske zlonamernosti, ali takođe ništa što bi se moglo
nazvati emocijom.“
„Imam neka sećanja u vezi sa dolaskom u neku bazu ili sletanjem dok sam
bila u toj letelici. Bilo je svetlo, kao dnevno svetlo (pri čemu sam
oteta tokom noći). Mogla sam da vidim građevinu, mislim da je imala
ravan krov i spoljna vrata sa moje desne strane. Takođe se neodređeno
sećam da sam u jednom trenutku poželela da vidim jasnije i da vidim šta
„oni“ rade, tako da sam to i bila u stanju, stvari su dobile bolji
fokus. Kraj spoljnih vrata je bilo cveća i žbunova i dece, ljudske dece,
koja su se igrala.“
„Pilot je i dalje bio sa mnom kada sam se našla unutar zgrade. Rekao je
da nas nazivaju „kratki i zaobljeni“ i pokazao mi modele ljudi visoke
između tri i četiri stopa. Ti modeli su izgledali kao da su načinjeni od
tvrde plastike ili nečeg sličnog i imali su na sebi belu i narandžastu
boju. Napomenula sam pilotu da sam tačno te visine (5’7). Model je bio
nešto sitnije građe nego ljudski muškarac, možda lakši od mene, iako
imam sitne kosti. Nekolicina drugih vanzemaljaca je takođe bila tu.“
„U toj građevini je bilo nekoliko ljudske dece. Sada, kada razmislim o
tome u budnom stanju svesti, pomišljam da su nas možda nazivali „kratki i
zaobljeni“ zato što su imali toliko mnogo naše dece. Kada su zdrava,
naša deca su punija od njih. Izgledali su sitni i laki, ali o tome ne
mogu pouzdano da donesem sud, jer su bili odeveni. Ne sećam se tačno
njihove odeće. Mislim da su to bila neka padobranska odela svetle boje.“
„Bila sam svesna da nisam jedina odrasla ljudska jedinka tamo, ali je
bilo više ljudske dece nego odraslih. Pored mene je bio plavokosi dečak
od oko tri godine. Podigla sam ga i držala i zaista je izgledalo da mu
se to dopada. Onda sam upitala: „Gde ti je mama?“ On je gledao tužno i
nije rekao ništa. Imala sam snažan osećaj da pilot, koji je stajao sa
moje leve strane, i ostali njegove vrste ne odobravaju moje postavljanje
pitanja. Onda sam uočila devojčicu, takođe plavokosu. Iz nekog razloga
sam pomislila da ima oko jedanaest godina, iako je njena građa više
odgovarala devetogodišnjoj devojčici. Upitala sam je da li je sestra
ovog dečaka i ona je rekla ’ne’. Pomislila sam da nemaju rođaka kraj
sebe. Devojčica je takođe izgledala tužno i sećam se svog razmišljanja,
da sam zahvalna što „oni“ nisu odveli moju decu od mene, ali me je bilo
žao ove dece i mnoge druge.“
„Sa moje desne strane se nalazio zasvođeni prozor. Sa druge strane
prozora je bilo malo igralište. Tamnokosa žena je brinula o grupi
ljudske dece. Pomislila sam da ni sa jednim od njih nije bila u rodu,
osim što su svi bili ljudi. Nisam videla ostale odrasle za koje sam
osećala da se takođe nalaze tu.“
„Sećam se da sam na neki način bila vraćena, ali se ne sećam nijednog
detalja. Mislim da je doživljaj sa pilotom u letelici na neki način
„montiran“ zbog uticaja na moj sistem verovanja, ali intenzivan osećaj
podizanja je izgledao nekako neophodan i realan.“
„24. januar 1993. Tri noći za redom sam sanjala snove koji su
uključivali NLO-e, letelice i entitete. Sledeće noći sam pri budnoj
svesti videla NLO-aktivnost na nebu, tri blistave, vatrene kugle nešto
veće od košarkaške lopte.“
„U noći na 27. jun 1993“ – pisala je – „sanjala sam san koji je
uključivao žive, vizuelne utiske o vanzemaljcima i snažno svetlo koje je
izgledalo veoma realno. Vanzemaljci nisu izgledali onako kako bi ih
prikazala kada biste rekli: ’Nacrtaj tipičnog vanzemaljca.’
Karakteristike su bile istaknute obrve, naglašene moždane vijuge ili
bore na čelu i oko očiju, oči uvučene duboko ispod obrva i siva ili
sivo-zelena boja kože. Bili su srazmerno visoki i tanki. Bilo ih je
najmanje tri i prilično sam sigurna da su stajali bliže jedan drugom
nego što sam nacrtala. Nisam sigurna u svoj crtež nosa i usta, ali su i
usta i nos bili zastupljeni. Takođe nisam sigurna povodom donjeg dela
tela.“
„Sećam se da sam bila potpuno fascinirana naborima na čelu i oko
njihovih crnih očiju, ali nisam gledala direktno u te oči. Takođe
teksturom njihove žilave kože, koja je izgledala kao veštački obrađena
guma. Sećam se da sam stajala veoma blizu onome koji se nalazi sa vaše
leve strane (na crtežu), toliko blizu da je moje lice bilo tik uz to
lice i da sam gledala bore. Zatim se sećam da sam stajala dalje od njih i
posmatrala tu grupu kako stoji zajedno, ali ne znam šta se dogodilo
prvo.“
„Mislim da su ta dva fragementa sa detaljnijim utiscima, kojih sam mogla
da se setim posle buđenja, predstavljala neku vrstu mentalne
fotografije ta dve segmenta, neku vrstu suvenira, koji sam denela sa
sobom, da, upravo kao da su pozirali za ta sećanja! To je razlog zašto
sam mogla toliko da se približim, a da ne budem progutana njihovim očima
i zašto su tako predusretljivo stajali u toj maloj grupi.“
Poli i Sem su izveštavali o tim i drugim iskustvima skoro godinu dana i
mnoga od njih su izgledala kao odrazi ili sećanja na potpuno realne
događaje. U jednom trenutku, kada je osetila sigurnost u našem odnosu,
bila je u stanju da iznese seksualna iskustva i da podeli bolne uspomene
iz svog detinjstva.
„Oblast moje psihe za koju smatram da je u najvećoj meri bila oštećena
„njihovim“ ili nekim veoma ranim uticajem“ – poverila se – „su bili moji
seksualni koncepti. Otpilike sa četiri godine postala sam opsednuta
sado-mazohističkom seksualnom imaginacijom. Deo tih slika je bila mala
devojčica na ravnom stolu, koji je izgledao kao medicinski sto za
ispitivanje, od metala, srebrnaste boje, malo svetliji nego srebro.
Sećam se da sam danima bila opsednuta tim slikama i pokušavala da se
odvojim od njih, rekavši da ta mala devojčica nisam ja, ali sam ipak
istovremeno znala da jesam.“
„Nekada je tu bila jedna ’osoba’ koja je radila neke stvari toj maloj
devojčici, nekada nekolicina. Obično je bilo posmatrača. Imala sam
osećaj da su bile prisutne osobe i muškog i ženskog pola. Žene su
povremeno obavljale proceduru ali su to mnogo češće radili muškarci.“
„Procedura je uključivala i mašine, kao i sonde i igle. Obuhvatala je
oblast genitalija, što tada nisam razumela, kao i rektum (debelo crevo).
Takođe se sećam igala na pupku i to danas dobija smisao, kada čitam
izveštaje odraslih žena o probijanju kroz pupak. Sećanje na te ljude,
ako je ikada i bilo jasno, danas je potpuno nerazgovetno. Moja rana
medicinska istorija nije uključivala ništa slično.“
„Jedna stvar koju sam radila i koja je mogla da predstavlja poziv za
pomoć i pokušaj da razrešim tu situaciju je bila crtanje tih događaja.
Sećam se posebno pet ili šest crteža sa malom devojčicom na stolu i
ljudima oko nje sa instrumentima. Pokazala sam mami ove crteže, ali se
ne sećam njene reakcije, osim što mislim da me nije postidela.“
„Da sam bila zlostavljana od strane odraslih članova porodice, ne
verujem da bi se javljale slike sa stolom za ispitivanje, iglama i
instrumentima, pogotovo u uzrastu od tri ili četiri godine. Verujem da
su te slike morale doći iz nekog spoljnog izvora, van moje imaginacije.
Taj rani uticaj je obeležio moju seksualnost dinamikom sado-mazohizma.
Mislim da je taj uticaj stvorio osećaj žrtve i učinio da od svih
seksualnih susreta očekujem poniženje od strane nekoga ko je
dominantan.“
U stvari, rekla je, uvek kada bi se našla u nekoj situaciji povezanoj sa
seksualnom dominacijom, „javljao se glas koji bi mi se obraćao i
govorio: ’Sve je kako i treba da bude. Sve je kako je planirano.’ Ali
taj plan se nije pokazao dobrim za mene!“
Vidljivi uticaji ovih iskustava na Poli i Sema su brojni. Sem izgleda
veoma zrelo za svoje godine, ispoljava interesovanje za pitanja kosmičke
prirode, uključujući reinkarnaciju i istoriju ljudske rase. Posle
scenarija sa spermom počeo je, kao i Poli, da oseća neugodnost zbog
ideje o uticaju vanzemaljaca na razvoj njegove sekusalnosti. Za Poli je
takođe seksualni aspekt života bio izmenjen tim događajima. Ona sada
izbegava seksualne veze u pokušaju da stekne kontrolu nad prinudom koja
je uzrokovala mnoge probleme u prošlosti.
Ona nema objašnjenje za uticaj vanzemaljaca na život njene porodice,
samo snažan osećaj da taj uticaj traje veoma dugo. Većina toga nije
vidljiva. Uz to, ili kao dodatak NLO-događajima, Poli je iskusila
unutrašnju komunikaciju sa „duhovima“, iako nije mogla približnije da ih
identifikuje.
Njena iskustva uključuju dosta elemenata: viđenja NLO-a, susrete sa
entitetima, događaje u snu, fizičke posledice, spiritualna podučavanja i
osećaj o nepoznatoj misiji koju treba da obavi. Poli i Sem su oboje
osetili i pozitivno i negativno prisustvo, zajedništvo i strah, što im
otežava uklapanje ovih iskustava u jedinstveni okvir i interpretaciju
kao delovanje jedne grupe. Postavlja se i pitanje angažovanja ljudi,
budući da su oboje izvestili o prisustvu humanoidnih bića koja doduše
još uvek nisu preciznije identifikovana.
Podaci sakupljeni iz izveštaja kakav je Polin pokazuju da je program
abdukcija znatno kompleksniji u odnosu na bilo koje od dosadašnjih
objašnjenja, kako u pogledu samih zbivanja, tako i njihovih uticaja na
osobe koje su uključene. Njihov uticaj na individualnom nivou je sigurno
veoma uznemirujući i proizvodi duboke transformacije, ali on to
postaje u još većoj meri ako se razmotri ogroman broj ljudi koji su
doživeli otmice. S obzirom na svoje razmere ovaj program mora
obuhvatati mnogo više od transformacije pojedinca. Čitavo društvo
počinje da oseća ove efekte i, sudeći po svedočenjima Poli i ostalih
žena u ovom projektu, čini se da će se ovi efekti pojačati u vremenu
koje dolazi.