Američki strateg, admiral A. Mehen,
ubrzano je razrađivao strategiju gušenja “neprekidne kontinentalne mase
Ruske imperije, koja se protezala od zapadne Male Azije do japanskog
meridijana na Istoku”. Njemačka geopolitička škola (F. Ritcel, K.
Haushofer i K. Šmit) promovisala je teoriju države kao “živog
organizma”, koja po meri razvoja iziskuje sve veća prostranstva, sve do
planetarnih. I opet neizbežno kretanje na Istok – a Rusija je ovde
takođe glavni objekat.
Sve te koncepcije, koje žive i do dan danas, nisu danak modi, već
teorijsko fiksiranje viševekovne politike agresivne ekspanzije, I ako su
Rusi vojevali u Evropi samo u svrhu odbrane ili u interesu ovih ili
onih zapadnih država, u trouglu Britanija – Francuska – Nemačka uvek je
(u krajnjoj liniji, u toku poslednja dva stoleća) prisustvovala
strateška intriga: Kako se pomeriti na ruske prostore, ili u najmanju
ruku, kako isprovocirati na rat protiv Rusije. Ponajbolje je ta igra
polazila za rukom Londonu.
U najezdi Napoleona, napadu Japana na ruski Daleki Istok 1904. godine, u
provociranju Prvog svetskog rata očito se ispoljava britanski trag. A u
organizovanju Hitlerovog pohoda na Istok – tim više. Bezuslovno da su
se London i Pariz ozbiljno plašili narastajuće moći Nemačke i strepeli
da će ostati nasamo sa njom. Međutim, politika tih vodećih evropskih
prestonica bila je u dilemi između dve varijante: Kako da same izbegnu
udar Nemačke – kako da Hitlera podstaknu da udari po SSSR.
Zato je jedan deo franko-britanske elite bio za obuzdavanje Hitlera
kolektivnim naporima, zajedno sa SSSR. Drugi pak deo (naročito engleski)
težio je da pomogne Hitleru da realizuje apsolutni “Drang nach Osten“.
Britanski konzervativci nisu zaboravljali na političko zaveštanje D.
Lojda Džordža, koji je još početkom XX veka izjavio: „Tradicije i
životni interesi Engleske zahtevaju rušenje Ruske imperije, kako bi se
osigurala engleska dominacija u Indiji i realizovali engleski interesi u
Zakavkazju i Prednjoj Aziji.“
To kolebanje između dve varijante delovanja je, na kraju krajeva, i
dovelo do politike smirivanja Hitlera, do pokušaja da mu se stvore
povoljni uslovi za kanalisanje težnji na Istok. U septembru 1938. godine
engleska i francuska vrhuška odlučile su se na minhenske sporazume sa
Hitlerom i u svojstvu “povlačenja“ bezuslovno su predale Čehoslovačku.
Četvrta po ekonomskoj snazi država Evrope prineta je na žrtvu Adolfu
Hitleru. O okolnostima onog što se dogodilo bilo bi korisno da se
prisete oni, koji smatraju da je sovjetsko-nemački pakt o nenapadanju
bio obarač za početak Drugog svetskog rata.
SSSR je izjavio da je spreman u punom obimu poštovati
sovjetsko-čehoslovački ugovor o uzajamnoj pomoći od 16. maja 1935.
godine, o čemu je 19. septembra 1938. godine sovjetska vlada obavestila
vladu Čehoslovačke. Sovjetske Savez je u izjavama TASS od 2. i 4.
Oktobra 1938. godine takođe osudio aneksiju Sudetske oblasti ČSR i
demantovao glasine koje su se pojavile u medijima o tome, da su se
strane, koje su stupile u minhenski dogovor, konsultovale sa
predstavnicima SSSR. Doletevši iz Minhena u London, N. Čemberlen je,
obraćajući se svojim građanima, svečano izjavio: „Ja sam vam doneo mir.“
Iza tog patosa krile su se dve za London važne činjenice:
1)Hitlerovska vojna mašinerija usmerena je na istok, prema granicama Sovjetskog Saveza.
2)Sa Hitlerom je potpisana deklaracija u kojoj je apostrofirana želja
nemačkog i engleskog naroda da “nikada više ne ratuju jedni s drugima“.
06. decembra 1938. godine ministri inostranih poslova Francuske i
Nemačke Ž. Bone i J. Ribentrop potpisali su analognu franko-nemačku
deklaraciju.
Ovakav razvoj događaja nije mogao a da ne brine sovjetsko rukovodstvo.
Ono što se događalo očigledno je ličilo na zaveru ne samo protiv
Čehoslovačke, nego i protiv SSSR. Tim pre što je Čemberlen već dao
izjavu: „Nemačka i Engleska su dva stuba evropskog mira i glavni bedemi
protiv komunizma, i zato je potrebno mirnim putem prevazići naše
sadašnje teškoće... Verovatno je moguće pronaći rešenje koje je
prihvatljivo za sve, osim za Rusiju.“ Šta je to ako ne stimulisanje
Hitlera da krene na Istok i trgovina bezbednošću SSSR?
Postavlja se prirodno pitanje: jesu li postojale mogućnosti da se spreči
Drugi svetski rat? Ubeđen sam da jesu, i to ne jednom. Prvi put, kada
je Hitler izvršio anšlus (aneksiju) Austrije. Čak se i Musolini protivio
Hitleru, ali su Anglosaksonci i Francuzi ćutali. Firer je, prirodno, to
ocenio kao slabost i podršku njegovoj politici novog svetskog poretka.
Drugi put – kada se Evropa ka minhenskom sporazumu. Vlada Čemberlena je
čak pribegla snaženju Hitlera na račun resursa češke armije i vojne
industrije, samo da bi usmerila nemačku ekspanziju na Istok. London je
odustao da utiče na svog saveznika Poljsku, kako ova ne bi dopustila
Crvenoj armiji da pređe preko njene teritorije i pritekne u pomoć
Čehoslovačkoj.
I čak u avgustu 1939. godine još uvek je postojala mogućnost da se
zaustavi Drugi svetski rat. Trebala je samo saglasnost Engleske i
Francuske, čije su delegacije u Moskvi vodile pregovore o stvaranju
antihitlerovske koalicije. Ukupni vojni potencijal tri zemlje i njihove
armije skoro su duplo bile veće od oružanih snaga Nemačke i Italije.
Međutim, London je imao svoju logiku i sledio svoje računice. Nisu bile
po strani od predratnih evropskih događaja ni Sjedinjene Države. Imajući
iskustva svetskog rata, kada je američki kapital lepo zaradio na
isporukama zaraćenim armijama, SAD su na isti način delovale i uoči
novog svetskog rata. Pothranjivale su Hitlera, pomagale Britaniji,
učestvovale u jačanju industrije SSSR. Sem toga, rat je bio izvanredno
sredstvo za slabljenje tradicionalnih evropskih konkurenata. Prema tome,
SAD su aktivno očekivale početak velike drame, računajući da će Evropu
staviti pod kontrolu, pre svega Britaniju sa njenim kolonijama, Japan,
kao i ratom oslabljenu Rusiju. Svetski rat je Amerikancima davao
mogućnost ne samo da lepo zarade, nego i da postanu svetska imperija.
Jednom rečju, u avgustu 1939. godine poslednja šansa da se ukroti Hitler
je propuštena. U takvoj situaciji Staljinu nije ostao izbor. Bilo je
neophodno ako ne zauvek otkloniti, a ono u krajnjoj liniji odgoditi
opasnot od nemačkog udara. Uprkos tvrdnjama mnogih zapadnih političara i
politikologa, Sporazum o nenapadanju između Nemačke i SSSR, potpisan u
Moskvi 23. avgusta 1939. godine, nije bio, niti je mogao biti, primarni
uzrok napada Hitlera na Poljsku i započinjanja Drugog svetskog rata. Kao
prvo, SSSR se odlučio na potpisivanje sporazuma tek nakon što su
delegacije Engleske i Francuske odbile da sa Sovjetskim Savezom potpišu
sporazum o zajedničkom suprotstavljanju Hitleru. Staljin nije mogao a da
ne uzme u obzir da London i Pariz, imajući vojne sporazume sa Berlinom,
mogu pribeći varijanti zavere, analognoj Minhenu, ali ovog puta u
odnosu prema SSSR.
Drugo, nikakve direktne veze između pakta Molotov-Ribentrop i odluke
Hitlera da napadne na Poljsku nema. Firer je potpisao plan rata sa
Poljskom 03. aprila, a 28. aprila iste godine Nemačka je anulirala
nemačko-poljski sporazum o nenapadanju i prijateljstvu. To jest odluka o
okupaciji Poljske i pripremi mostobrana za udar po SSSR doneta je u
Berlinu nekoliko meseci pre 23. avgusta.
Treće, u nastalim uslovima neizbežnosti velikog rata SSSR je prosto bio u
obavezi da preduzme mere u cilju stvaranja pograničnog odbrambenog
pojasa i pomeri granice na Zapad. J. V. Staljin je još 01. marta 1936.
godine, odgovarajući na pitanje predsednika američkog novinskog
udruženja Roja Hovarda izjavio: „Ja ne znam koje upravo granice Nemačka
može prilagoditi svojim ciljevima, ali mislim da se mogu naći oni koji
će joj rado dati granicu “na kredit“.
Potpisujući sporazum o nenapadanju 1939. godine i tajni protokol uz taj
sporazum, vlada SSSR nije postavila za cilj da anektira niz
istočnoevropskih zemalja. Njen cilj je bio da odgodi trenutak napada
hitlerovske Nemačke, da ne dopusti mogućnost udruživanja zemalja Zapadne
Evrope radi agresije na SSSR i da utvrdi granicu njemačke ekspanzije na
Istok. “Drang nach Osten“ se nastavlja i danas. Osetivši potrebu za
nekakvom univerzalnom formulom tumačenja problema Drugog svetskog rata,
kojom bi bile zadovoljne sve zemlje koje su u sastavu NATO i Evropske
unije, zapadni političari ponovo su postavili na štit koncepciju “dvaju
totalitarizama“. Kao, Staljin i Hitler su podelili “nesrećnu“ Evropu
paktom Molotov-Ribentrop, a onda se međusobno sukobili. Po tom
tumačenju, Firer je jedva uspeo da pretekne sovjetskog vođu i prvi
nanese udar. I u rezultatu su sve žrtve, sem Moskve i Berlina. A pošto
je fašistička Nemačka razbijena i otišla u nepostojanje, Rusija je, kao
pravni naslednik SSSR zasad živa, pa tako nju za započinjanje Drugog
svetskog rata mogu optuživati Poljaci, Pribaltijci, Česi i drugi koji su
dugo stradali zbog sporazuma Hitlera sa Staljinom i od sovjetske
okupacije. Ukrajina, koja se borila u savezi sa hitlerovcima protiv
kudikamo strašnijeg “neprijatelja“ – Moskve, takođe je, tobože, žrtva
sovjetske okupacije.
Koncepcija “dvaju totalitarizama“, nastala na Zapadu, krenula je u
istočnom pravcu po utrtom putu “Drang nach Osten“. Čak se i Nemci, koji
su dugo ćutali, odjednom živnuli 2002. godine nagradu K. Adenauera dobio
je “jedini filosofstvujući istoričar među nemačkim istoričarima“ (tako
je on nazvan u zvaničnoj štampi Nemačke) E. Nolte za radove u kojima je
“dokazao“ da uništavanje Jevreja koje je vršio Hitlerov režim nije ništa
drugo do reakcija na uništenje plemstva i seljačkog staleža u Rusiji. I
ispada tako da je nemački nacional-socijalizam “odraz ogledala ruske
revolucije“, a uništenje čitavih naroda, što je učinio Hitler, reakcija
je na likvidaciju klasa u SSSR, dok su Aušvic i Osvencim – reakcija na
GULAG.