Salvador Freixedo - Vizionari, mistici i kontaktirani

Englesku verziju knjige u PDF-u možete skinuti ovdje.

Prijevod: Vjetar

uvod napisao John A. Keel

Uvod

On ne samo da uđe u prostoriju. On pun dinamičke energije, pršteći idejama, nestrpljiv da dovede do promjena, eksplodira u nju.

U životnoj dobi kada većina ljudi razmišlja o povlačenju u mirnu kuću na selu, Padre, kako svi prijatelji zovu Salvador-a Freixedo-a (izgovara se Frejčedo), leta po svijetu, drži predavanja, sakuplja nove materijale, piše i čini razliku. Mnoge su njegove knjige izazvale veliko komešanje širom španjolskog govornog svijeta, ali ovo će biti prva koja se pojavljuje na engleskom.(a i na hrvatskom – op.prev.)

Pred više od dvadeset godina živio sam u hotelu na Capitol Hillu u Washingtonu. To nije bilo mjesto koje je lako pronaći i samo su moji najbliži prijatelji znali gdje sam, no Padre mi je, kipteći od entuzijazma nekako ušao u trag i mi postadosmo dobri prijatelji. Putevi će nam se ukrštati više puta na mnogim mjestima... čak i u Kostarici. Nikad nisam mogao znati gdje bi on i kada mogao iskrsnuti.

Američki čitatelji često nisu svjesni da se mnoge od manifestacija i fenomena koji su toliko zbunjujući ovdje u SAD-u također događaju i u brojnim drugim zemljama, posebice u Južnoj Americi i Španjolskoj. Naš cijeli planet stoljećima se nalazi pod kozmičkom opsadom. Ljudi s različitim sustavima vjerovanja imaju oprečna objašnjenja za ono što se događa. Samo jedno je sigurno: te manifestacije izravno su povezane s ljudskom rasom i u većini slučajeva nemaju smisla izuzev onog koji im mi pokušamo dati. Vjerski prikaz daleko je uvjerljiviji od znanstvenog pristupa, no kad steknemo pravi uvid u ono što se događa vjerojatno ćemo shvatiti kako se naše religije temelje na istim vrstama pogrešnih interpretacija koje su inspirirale vjerovanje u čudesne svemirske brodove i ufonaute.

Salvador Freixedo jedinstveno je kvalificiran za proučavanje svega ovoga. Bio je jezuitski svečenik (isusovac op.prev.) dugi niz godina i raskrstio je s religijom na vlastiti fascinantan način.

Ono što on ima za reći o religiji je važno i ne bi trebali, zbog vlastite nestrpljivosti da dođete do još jedne NLO anegdote, preskočiti religijske dijelove ove knjige. Padre je velik raritet na polju NLO tematike. On je mislilac. Većina NLO-knjiga samo su oblik pornografije osmišljene kako bi zagolicale čitatelja da posegne za njima na vrlo niskoj emocionalnoj razini. Prosječan NLO čitatelj želi biti stimuliran na iracionalan gnjev pričama o zavjeri i vladinim supresijama. To rezultira time da vam nije potreban I.Q. kako bi se mogli nositi s materijalom, potrebna vam je samo suspenzija nevjerice i naivna lakovjernost. Priče o srušenim tanjurima slijepo su prihvaćene baš poput nemogućih ludorija iz filmova o James Bondu. Padre ne nudi ovu vrstu pornografije. On nastoji prodrmati vaš aparat za razmišljanje da proradi.

Zamislite da sjedite u kafiću u Barceloni i Freixedo vam naširoko obrazlaže, kazuje vam što je doživio i iznosi zaključke do kojih je došao na temelju svojih opsežnih istraživanja.. Nije to neki divljooki amater koji je sjedio na brežuljku čekajući "svemirce." To je visoko obrazovan čovjek koji je vrlo teško radio dugi niz godina na prikupljanju i proučavanju tog materijala, i sada nešto od toga dijeli s vama.

Ostavite po strani svoje predrasude i neka vas Padre odvede na jahanje vihora.

John A. Keel
New York, NY

1 Nešto se tu događa!

Milijuni stvari se konstantno dešavaju a da su potpuno nevažne za napredak čovječanstva ili razvoj pojedinih kultura.
Postoje zbivanja koja pune stranice novina i časopisa, a koja su vrijedna objavljivanja samo zbog vještine onih na koje se odnose ili nesposobnosti onih iz medija. Razvod slavne ličnosti, na primjer, nije ni od kakve važnosti osim nepreglednoj masi neprosvijećenih u potrazi za nečim što će im ublaži njihovu beskrajnu dosadu. Izjave političara isto tako ne bi trebale biti nikome od interesa jer političari gube vrijeme na igre i deklaracije koje čak ni oni ne doživljavaju ozbiljno. Njihovo jedino uvjerenje je potreba da ostanu na vlasti. A i ostali njihova ranga - velika većina, da se razumijemo - vjeruju isključivo u stvaranje vijesti.

No postoje događaji koji se ne pojavljuju niti u novinama niti u časopisima a ipak su od velikog značaja za čovječanstvo. Neki nisu postali poznati zbog nesposobnosti medija da prepoznaju njihovu važnost. Lakše je izvještavati o smrti ostarjelog modnog dizajnera ili sumi novca plaćenog za bejzbol igrača. Drugi pak ostaju nepoznati zbog postojanja sila koje su odabrale da ostanu nepoznati, što nas vraća nazad u dane kada su kraljevi i feudalni gospodari odlučivali svoje podanike držati u neznanju, obzirom da se razmišljanje može premetnuti u opasan sport.

Pod zbivanjima ne mislim na bombastičnosti (poput atentata na predsjednika), nego na struje ili trendove koji se javljaju u moralnom, kulturnom ili intelektualnim tkivu ljudskih društava. Mnogo puta su iznenadni događaji koji prodrmaju narode ili kontinente ništa doli refleksije dubljih trendova koji se odvijaju u ljudskom umu, doduše nesvjesno. Ljudska povijest prepuna je transcendentalnih događaja koji su prolazili potpuno nezapaženo od strane onih koji su bili živi za vrijeme njihova odvijanja, i tek bi puno kasnije ti događaji dobili svoje zasluženo i pravo mjesto.

Tri fundamentalna događaja

1. Otkriće snage uma

Prvi događaj je izravno vezan uz parapsihologiju. Čovječanstvo postaje sve svjesnije činjenice da je kapacitet našeg uma daleko veći nego se pretpostavljalo. Ono što podrazumijevamo pod pojmom povećanja svijesti čovječanstva treba tumačiti široko. Nažalost, veći dio ljudske rase ignorira ovo kao i mnoge druge istine. Mali dio čovječanstva dostigao je ekonomsku sigurnost i može si priuštiti nekoliko trenutaka slobodnog vremena, i nažalost ga rasipa na trivijalnosti umjesto na unapređivanje i razvijanje vlastite inteligencije i vladanja. Masa čovječanstva, u međuvremenu, kao rezultat tiranskih interesa vladajućih klika, robuje jedva sposobna osigurati kruh na stolu. Ovaj ogroman dio ljudskih bića ni na koji način nije otkrio neočekivane sposobnosti uma, kao niti da su njima obdareni. Umjesto toga, njih su njihovi vladari oblikovali da se zadovolje mrvicama koje padaju s ruba stola inače će ih u silovitom udaru izbrisati kada vrhovnicima poraste neobazrivost.

Pa ipak, manjina je postala svjesna čudesa oklopljenih unutar naših lubanja, i ne samo unutar lubanja, nego s kraja na kraj božanstvenosti koja sklada ljudsko biće obdarujući ga beskrajnim potencijalom. Glavni simptom ovog stanja svijesti je navala interesa za Parapsihologiju. Kada su se te sile pojavljivale u prošlim vremenima, vrlo brzo bi bile monopolizirane od strane religija i shodno tome manipulirane. Koristile su se kao "dokaz" božjeg odobravanja klera, obzirom je Bog bio njihov izvor. Kad bi se te sile javljale izvan vjerskih okvira, ili u onima kojih se vladajući teokrati nisu željeli pridržavati, tada bi to prestala biti čuda i postala bi đavolja djela. Vidovnjak je tada morao biti vrhunski pažljiv da ne bi završio reš-pečen.

U svojoj knjizi „Parapsihologija i religija“ prodiskutirao sam ovaj predmet u poglavlju o paranormalnim događajima u religiji tako da se ovdje neću ponavljati. Neka samo bude rečeno da nas je parapsihologija opskrbila neospornim dokazima kako ti događaji imaju prirodna ili nad-prirodna objašnjenja koja ni na koji način ne bi trebala biti Bogu uvredljiva.

Što se telepatije tiče, matematika nam je pružila dokaz da je u brojnim slučajevima ljudski um bio u stanju čitati misli drugih ljudi ili skočiti ispred aktualnih događanja. Ne smijemo zaboraviti da katolička doktrina obiluje "čitanjem misli" i koristila ga je kao sredstvo širenja te doktrine. Činjenica da ne znamo kako je moguće činiti takve stvari ne znači da Bog mora biti uključen u objašnjenje.

No nisu samo telepatija i vidovitost ti koji su čovjeka učinili svjesnim njegovog potencijala. Postoji niz drugih fenomena koji idu daleko onkraj čitanja misli. Čovjek je sada svjestan da je um sasvim sposoban dominirati materijom, činiti da se pojavljuje iz ničega. Olof Johnson, vidovnjak koji je surađivao s NASA-om tijekom telepatskih manifestiranja na Apollo misijama, opetovano je uspijevao prema volji učiniti da se cijeli špil karata pojavljuje i nestaje. Bilo koji iole pristojan tekst na temu Parapsihologije osigurat će čitatelju evidenciju svih tih vrlo dobro dokumentiranih događaja. Premda bi sada već mogla biti zastarjela, osobno preporučam „Raspravu o Parapsihologiji“, Rene-a Sudre-a (Ediciones Siglo XXI, Buenos Aires).

Sumnjati u postojanje širokog spektra paranormalnih događanja u ovom kasnom stadiju, demonstracija je izuzetne tvrdoglavosti. Nevjernici su pozvani da i dalje nastave činiti upravo to. Siguran sam da će naći nešto bliže njihovom ukusu u političkim raspravama i televizijskim komedijama.

Naravno da su paranormalna iscjeljenja o kojima čitamo u posljednjih nekoliko godina natjerala medicinske krugove u paniku. Njihovi članovi bolje od ikoga znaju koliko je teško svladati složenost ljudskog tijela i suptilne psiho-fizičke balanse koji njime upravljaju. Slijedom toga, njima je nepojmljivo da bi tamo vani negdje trebao postojati netko nepismen tko rukuje posve neadekvatnim (i opasnim) alatima, ili još gore, golim rukama postiže ono što oni ne mogu učiniti ni uz godine osposobljavanja. No čini se da je čovječanstvo shvatilo kako je "nemoguće" zapravo posve moguće. Kao rezultat toga, riječ "nemoguće" se sve manje i manje koristi, ne samo od strane medicinske struke nego i od strane fizičara. Moram podsjetiti one liječnike koji inzistiraju na tome da su ta iscjeljenja trikovi, da su mnoga doista i bila, jesu i će biti, ali da su i mnoga druga bila istražena od strane profesionalaca obučenih baš poput njih, te proglašena autentičnima. Samo je potrebno jedno istinsko psihičko izlječenje da bi ljudi shvatili kako su njihovi umovi obdareni snagom koja je u stanju činiti nemoguće.

Prije podosta godina, moć hipnoze mnoge je navela da posumnjaju kako su dubine uma nemjerljivo prostranije nego se mislilo. No na račun dogmi i okova u koje su bili zarobljeni umovi učenih tog vremena, na hipnozu se gledalo sa skepsom, ne samo u crkvenoj hijerarhiji, nego i od strane ljudi od znanosti. Bilo je nečeg čarobnog i nestvarnog u vezi nje. Danas smo naučili da postoje mnoge stvari koje nadilaze granice racionalnosti. S druge strane, Crkva je zaboravila da mnogi od njezinih obreda i praksi nisu ništa više nego ostaci obreda i prakisi iz drugih vremena (sadržaj i forma sakramenata su ono što je ostalo od ritualne magije antike).

Danas je hipnoza validna znanstvena činjenica, a njezina uporaba široko rasprostranjena. Pokazuje nam dubine duše neutvrđenog izvora i čini nas svjesnima da se unutar nas nalaze stvari o kojima nemamo saznanja, te da naša slobodna volja i nije toliko slobodna kao što smo mislili. Postoji otrežnjavajuća činjenica da svi naši postupci mogu biti telepatski manipulirati.

To da smo uspjeli spustiti čovjeka na Mjesec ispunjava nas ponosom i pomaže nam izbrisati ožiljke koje su stoljeća fanatizma nanijela govoreći nam da smo „grješnici" u prijekoj potrebi „spasenja i otkupljenja" koje će nas osloboditi od opasnosti „vječnog prokletstva", te kako moramo „žrtvovati sebe" dok živimo u ovoj „dolini suza ". Ipak, ovaj gigantski uspjeh nije ništa doli posljedica drugih divovskih skokova naprijed na području fizike. Čovjek puže gore – ne u potpunosti bez straha - prema drugim dimenzijama postojanja i drugačijim načinima i smislu života.

Prije sedam godina stajao sam na ulazu u meksičko lbero-američko Sveučilište kada mi je prišao nasmijan 14-godišnjak i stisnuo ruku rekavši: "Ja vas znam! Vi ste Otac Freixedo! Vidio sam vas jednom na TV-u i prepoznao dok sam prolazio autobusom." Sišao je s autobusa ponukan ogromnom žudnjom prodiskutirati sa mnom o nečem što je proživljavao već neko vrijeme. Razgovarao je i s drugim svećenicima, ali su mu rekli da samo umišlja stvari i da se moli dok ne prođu. Čak ga je i vlastiti otac udario kad mu je rekao.

Opisao je svoj "problem"- jedno normalno van-tjelesno iskustvo. (OOBE – op.prev.) Ponekad bi, ležeći na krevetu potpuno budan, s užasom primijetio da počinje plutati i u vodoravnom položaju uzdizati se u zrak. No ono što je nalazio zbunjujućim bila je činjenica da je mogao vidjeti svoje nepomično tijelo još uvijek u krevetu. "Prvi put kad se to dogodilo", rekao je, "bio sam prestravljen jer sam mislio da sam mrtav i da mi duša odlazi na drugi svijet. Pokušao sam vrisnuti, ali nisam mogao."

Siroti mi je dječak nastavio iznositi svoje probleme i strahove, preuveličane zbog svih onih kojima se obratio za savjet a oni nisu znali što da mu kažu smatrajući njegova iskustva iznimno čudnima. Vjerovao je kako su ta iskustva jedinstvena i zastrašujuća, dok su ona zapravo prilično uobičajena u okvirima Parapsihologije a u novije vrijeme i duboke psihologije. I dok mi još uvijek ne znamo točno koji mehanizmi upravljaju fenomenom, postoje mnogi ljudi koji su više ili manje sposobni manipulirati ga

Povišene razine svijesti, u paru sa osjetilnim hipertenzijama, fenomeni su o kojima mistici i iluminati već stoljećima raspravljaju u okviru svih religija i kultura. Ove sile su sada nadohvat prosječnim osobama, iako su, žalosno je za reći, mnogi posegnuli za njima preko vrlo opasnog prečaca koji nude droge.

Škole s ciljem "unaprjeđenja uma" postoje svugdje ovih dana. Za njih se može reći isto što i za iscjeljivanje vjerom. Činjenica da većina njih postoje isključivo s razlogom da odvoje budale od njihovog novca ne znači da sve takove institucije to i čine. Mnoge od njihovih metoda, izvedene iz istočnjačke filozofije, pomogle su tisućama povratiti unutarnji mir koji im je moderni život oduzeo. Zajedno s osjećajem mira, neki su stekli mentalne moći koje su im pomogle da se nose sa svojim bližnjima, ili da budu osjetljiviji na promjene u okruženju u kojem žive.

Ukratko, ljudi ne samo da uče kako koristiti svoje umove za vlastitu korist, nego isto tako otključavaju moći koje su se u nekim drugim vremenima smatrane djelima Boga, ili đavla.

2. Čovjek nije vladar kreacije

Drugi događaj koji se potiho odvio, a koji će uskoro možda imati dalekosežne posljedice za našu vrstu, rastuća je svijest da čovjek nije "kralj stvaranja" i "gospodar svega živućeg". Otkrilo se da smo manipulirani od strane nekoga ili nečeg nepoznatog, sile koja se odnosi prema nama s vrlo malo poštovanja i koja nas iskorištava za vlastite svrhe na potpuno isti način kako mi koristimo životinje.

Ovo će otkriće, naravno, naići na puno otpora i potpuno je prirodno da to tako bude obzirom da ljudska psiha nerado priznaje neugodne istine koje bi mogle nasilno izazvati radikalne promjene u našim uvjerenjima. Ako se ovo otkriće dokaže legitimnim, iako to stanje postoji još od početka vremena, čovječanstvu se sprema kolektivni šok kada shvati što se tu točno događa.

Osnove ovog koncepta nisu utemeljene na nagađanjima. Imamo posla s činjenicama takve magnitude da neću biti nimalo iznenađen ako čitatelji odbiju povjerovati u njih. Ovo nije križarski pohod uvjeravanja drugih u moja uvjerenja. Ograničio sam se na njihovo dijeljenje, osobito s onima koji žele čitati o rezultatima mojih čitanja, putovanja i spoznaja. Iako postoje mnogi koji odbijaju vjerovati u ovu premisu manipulacije od strane vanjskih sila, neki su to sami za sebe otkrili, i uvjerili se. Za ovu nekolicinu život je poprimio potpuno drugačiji aspekt, a sukladno tome promijenile su se i njihove filozofije i stavovi.

Najkrvavije žrtve ovog šoka, međutim, bili su odani kršćanski vjernici jer im je izazvao kolaps krucijalnih uvjerenja. Ako je sve ovo istina, pitaju se oni, što onda ostaje od utješne ideje božanske providnosti? Zar nam ne bi rečeno da su naš život i djelovanja pod zaštitom snage Boga i našeg Svetog Anđela Čuvara? Zar nije rečeno u Mateju 10:30 i Luki 12:7 da se ne trebamo bojati, jer nama "su i vlasi na glavi sve izbrojene?" Tko je onda odgovoran što su naši životi izloženi tajanstvenim negativnim silama?

Nažalost, na ova pitanja ne postoji spreman odgovor ukoliko se moramo uteći izlizanim teološkim rezoniranjima o Bogu i svrsi postojanja. Biblijski Jahve/u originalu „Yahweh“-op.prev./ (ili Jehova/u originalu „Jehovah“-op.prev./, kao što ga pogrešno nazivaju oni koji odbijaju proučavati Bibliju) isto tako nema odgovor koji bi nam mogao ponuditi jer je i on sam samo još jedan izgovor podmetnut od onih koji pokušavaju objasniti neopipljivo. Ni na koji način ja ne negiram postojanje Boga; ja samo kažem da je Bog kojeg nam je dao Mojsije u Starom zavjetu, božanstvo niže lige stvoreno u njegovom vlastitom umu, materijalni Bog zaluđen s Izraelcima još uvijek neupućenima u postojanje drugih naroda svijeta. Ne možemo ni početi zamišljati Boga Andromeda galaksije koji bi bio toliko pristran prema grupiranju ništa različitijih od njemu bližnjih, ili bi smrvio bespomoćne Amorejce jer su prije "njegovih ljudi" stigli na ono što je bilo gotovo pa ničija zemlja.

Međutim, biblicistima ne bi trebalo biti iznenađujuće da je došlo do promijene čovjekovog statusa budući da je ključna figura Novog zavjeta, Sv. Pavao, u više navrata rekao kako je vrag vladar ovoga svijeta, dok u 2. Korinćanima 4:4 i tvrdi da je đavao "bog ovoga svijeta." Osim toga, knjiga Otkrivenja kaže da kada se drugi dolazak odvije, Sotona će biti pušten iz svoje tamnice da zavede sve narode. Sudeći prema valu proročanstava koja nas preplavljuju ovih dana, "Krist dolazi!"

Ako je Sotona doista u bijegu, i ispadne da je stvarno nadležan za stvari, ne bi nas trebalo iznenaditi da svjedočimo znatnom smanjenju čovjekove dominacije. Što se mene tiče, ja ne mogu vjerovati u Sotonu kojeg nam daje Crkva iz istih razloga zbog kojih sam odbacio biblijskog Jahvu. Ja vjerujem da su snage koje stoje iza ova dva "bića" sile koje čovječanstvo danas otkriva. Nadasve zloćudan način na koji vladaju čovječanstvom, u svakom pogledu uklanja bilo kakvu mogućnost da ih smatramo sposobnim vladarima.

Što je onda temelj moga impliciranja da čovjek nije "vladar kreacije" i da su naši umovi manipulirani od strane nečega skrivenih nacrta? Svoje sam ideje temeljio na činjenicama i na mislima mnogih ljudi. Svima onima koji se pitaju zašto te činjenice nisu otkrivene prije, odgovorio bih da su zapravo bile otkrivene, a zatim zastrte iza onoga što znamo kao religije.

Sve svjetske religije se slažu da čovjek nije kralj svijeta i da postoje tajanstvene sile (ne nužno Bog) koje su superiorne čovjeku, a često i protiv njega. To je razlog zašto sve religije dijele potrebu za konstantnim "udovoljavanjem Bogu ili bogovima", nudeći neograničene količine hrane, paljenica ili žrtvi, ovisno o mentalnim ustrojima vjernika.

Asirci i Babilonci su živjeli u strahu od svojih bogova, a njihova religija se sastojala od djela kompenzacije za obranu od zla. Kršćanstvo je stvorilo doktrinu "božanske providnosti" kako bi ljudske psihe zaštitilo od šokova boli, patnje, bolesti, gladi i smrti koje gledamo svuda oko nas, a zbog koje, kada udare nesreće, ljudi gledaju prema nebu pitajući: "Zašto?" isključivo kako ne bi dobili nikakav odgovor. Mojsijev Bog nema odgovore. (Čini se da je prezauzet ubijanjem Filistejaca, koje danas zovemo Palestinci.)

Na pitanje zašto te tajanstvene sile koje vladaju čovječanstvom nisu identificirane ranije, moguće je odgovoriti ovako: te energije su izrazito superiorne u odnosu na naše umove, i oduvijek su se jako trudile spriječiti nas da shvatimo kako smo tek sitna pokretna imovina.

Međutim, koliko god se to čudnim činilo, moderna fizika pomaže nam otkrivati otajstva Boga, i ne samo fizika, nego i sam evolucijski put koji je ljudski um prošao kroz stoljeća. Mi sada raspolažemo ogromnom količinom podataka koji nas navode da povjerujemo kako nas inteligencije koje uređuju svijet suptilno pokušavaju odvratiti od traga koji bi doveo do njih samih u ulozi manipulatora ljudskih života. Moramo priznati da su u tome bili uspješni, barem što se većine čovječanstva tiče.

O kojim to podacima govorimo? Njih se može pronaći u svim vremenima i kroz cijelu ljudsku povijest. S vremena na vrijeme bi čovječanstvo doživjelo nasilne ispade tih nadljudskih snaga. Generaciju koja bi im svjedočila ispunili bi čuđenjem, i njihovi "stručnjaci" (nikad u zaostatku) uspjeli bi iznaći objašnjenje. A sljedeća generacija, onda, ne bi pamtila ništa od onoga što se dogodilo

Nestanci ljudi

Kada čitamo u Bibliji da je Ilija pometen vatrenim kočijama, ne osjećamo se uznemireno obzirom je to bio čin koji se dogodio unutar božanskog referentnog okvira s Bogom kao centralnim uporištem. Kao Gospod i Stvoritelj, Bog, s nekim od svojih podanika, može činiti što god mu se prohtije, čak do te mjere da ga udalji s ovog svijeta na jedan tako bizaran način. Kada 2988 vojnika pod zapovjedništvom pukovnika Li Fusien-a 1939. nestane u kinesko-japanskom ratu, ili kad cijelo Eskimsko selo Angikuni u Kanadi nestane (30 osoba zajedno s leševima iz grobova), ili kada 4000 vojnika u Pirinejima nestane bez traga tijekom Rata za španjolsku baštinu, počinjemo se pitati s kakvom mi to vrstom božanskog poretka zapravo imamo posla.

Kada londonski Lloyd's, najstarija i najprestižnija pomorsko-osiguravateljska tvrtka na svijetu, kaže da su između 1929. i 1954. na pučini nestala 222 broda bez da su odaslali signal za opasnost, te da ih je samo 1970-71. nestalo 350, počinjemo sumnjati da se netko ili nešto debelo petlja u ljudske poslove.

U svrhu jezgrovitosti izostavljam nebrojene pojedinačne nestanke. O većini njih malo se zna, sam nestanak ih je sačuvao. No, u slučaju Donald-a Crowhurst-a, usamljenog navigatora, imamo zanimljiv detalj. On je napisao kriptične fraze o "kozmičkim bićima" i patnji koju u okviru svojih "igara" nanose čovječanstvu.

Takova iščeznuća nisu prirodnih uzroka. Svjedoci se potvrđuju oko načina na koji su žrtve pometene u svemir, i većina tih slučajeva uključuju zagonetne oblake u koje bi ljudi nestajali. (Čitatelj se treba podsjetiti važnosti oblaka u Bibliji - oblak koji je 40 godina slijedio Izraelce, i oblak na kojem je Isus otišao u Novom zavjetu – o kojem ćemo još prodiskutirati).

Ponekad oni pometeni ovim oblacima ne nestanu već budu prebačeni na ogromne udaljenosti. U tri slučaja, za koje ja znam, udaljenost je bila veća od 7000 kilometara. Žrtve izjavljuju da ih je preplavio čudan oblak i prouzročio gubitak svijest. Po buđenju bi se našli na nepoznatom mjestu. U samo jednom od tih slučajeva četiri žrtve su bile u autu, i ne samo da nisu izgubili svijest, nego su i promatrali nemali kružni metalni predmet kako ih vuče kroz zrak samo da bi ih sigurno premjestio na velikoj udaljenosti od mjesta na kojem su bili. Meni su poznata imena, datumi i mjesta tih događaja. Sve što nevjernik treba učiniti je posjetiti lokaciju i saznati sam za sebe.

Naravno, pokušat će se sve "znanstveno" objasniti, što bi moglo biti jako teško ako se ima u vidu upletenost policija i vladinih agencija dotičnih zemalja, kao i činjenica da su se žrtve morale vratiti kući komercijalnim zrakoplovnim linijama ili vozilima koja su bila potpuno stvarna.

U slučaju Graciele Jiménez, jedanaestogodišnjakinje iz predgrađa Cordobe, u Argentini (kolovoz 1968.), oblak koji ju je pomeo bio je savršeno bijel i vrlo malen, ne više od dva metra visok. Kad se tri sata kasnije probudila, nalazila se na Plaza-i de Espana u središtu grada. No u drugim slučajevima nestanci (koji uključuju nesrazmjeran broj djece) se spontano dogode, a žrtve ponovo pojave nakon nekoliko sati ili dana. Takav je bio slučaj s Marfa-om del Pilar i Oscar-om Fernandez, rođacima starim 5, odnosno 3 godine, iz sela Villalobon iz Palencie u Španjolskoj, koji su pronađeni 27 sati kasnije. Sedam godina star Jose Antonio Montequi je bio izgubljen četiri dana na snježnim vrhovima Teide na Kanarskim otocima. Četverogodišnja Ceferino Contreras iz Argentine nestala je u Pie de Palo-u, a pronađena je mnogo kasnije, živa i zdrava, na teško pristupačnom planinskom području. Susan Jones iz Engleske pronađena je 22 sata kasnije, nakon što je u laganoj odjeći podnijela niske temperature unatoč svojih samo tri godine starosti.

Godine 1969., zajednica Vila Velha-e (Espiritu Santo, Brazil) doživjela je „osip“ nestanaka koji su bacili nešto svjetla na misteriju, ali je nisu posve objasnili., Djeca su tiho počela nestajati tijekom kolovoza. Nitko nije imao pojma gdje. Nakon što je prošlo mjesec i pol dana, a roditelji se pomirili s nestankom svoje djece, ona su se počela ponovo pojavljivati, teturajući nijemo selom poput automata.

Upitani od roditelja i nadležnih tijela gdje su bili, nisu se mogli sjetiti što se događalo tijekom tog vremena. U nekim slučajevima djeca jesu upamtila da ih je čovjek odjeven u crno pozvao na vožnju u svom vrlo pametnom automobilu i ponudio im cigaretu. Iza toga ne sjećaju se više ničeg. Jedna djevojčica je rekla da ju je gospodin, također odjeven u crno, poveo na izlaz iz naselja do sjajnog predmeta za koji je rekao da je njegov "zrakoplov" i ponudio joj vožnju. Kada se uplašila i odbila dao joj je neke bombone i rekao neka ide kući.

Godine 1979. desila su se tri odvojena incidenta u Španjolskoj u kojima su parovi izgleda prevezeni u samo nekoliko sati do Čilea i Perua. Unatoč svim mojim nastojanjima, nisam uspio potvrditi ove incidente. Kao i kod svih istraživanja čovjek dođe do prepreke koju je nemoguće proći.

Također 1979., u razmaku od dva dana, dogodile su se dvije otmice djece u pokrajinama Tarragona i Albacete (Španjolska). Djeca su se kasnije ponovno pojavila pod vrlo čudnim okolnostima daleko od svojih domova.

U drugim slučajevima djeca ponekad nestanu zauvijek. Najpoznatiji slučajevi su onaj Olivera Lerch-a (24. prosinac 1890. u South Bendu, Indiana) i Olivera Thomasa (24. prosinac 1908. u Engleskoj). U oba slučaja čuli su njihove glasove kako govore da su oteti i u oba slučaja su glasovi dolazili odozgo utišavajući se kao da su nestajali u prostoru. Slučajevi s glasovima koji se gube u visinama pozivajući pomoć, također se pojavljuju i u novije vrijeme: 1932. slučaj lovca u Pirinejima, te odbjeglog vojnika Ramona Castillo-a 1939., također u Pirinejima. Sedam godina star Martin Dennis nestao je dok je šetao u blizini oca u planinama američke savezne države Tennessee, u kolovozu 1969. Točno stoljeće ranije, u kolovozu 1869, trinaestero djece nestalo je iz vrta u Corku, Irska. U istom mjesecu 1860. u Briselu je nestalo dvoje djece, a u kolovozu 1896. nekoliko djece nestalo je u Belfastu, Sjeverna Irska.

Koincidencije i paralelne situacije vrijedne su da se istaknu: dva dječaka po imenu Oliver; nekoliko nestanaka u Pirinejima; dva 24. prosinca; mjesec kolovoz se pojavljuje više puta; broj devet čini se da igra važnu ulogu ... Možda je to puka slučajnost, ali to je nešto što se javlja kada se radi o paranormalnom, posebno u proučavanju NLO-a.

U Portoriku je bilo poznatih slučajeva nestanaka djece u planinama El Yunque, kao i u okolici gdje su se odigrali mnogi neobični događaji. Neka od djece su bila na samo par koraka od roditelja kad su nestala, i unatoč naporima organiziranih pretraživanja ništa nije pronađeno, čak ni njihove kosti nakon što je prošlo nekoliko godina.

Neki su nestanci bili spektakularni, kao u slučaju nogometnog suca u brazilskom gradu. Tom prigodom, dok su gledatelji napuštali stadion, svjedočili su sučevom podizanju u zrak i usisavanju u malu, tajanstvenu letjelicu. Cijeli slučaj obavijen je misterijom i nikad više nitko nije čuo ništa o sirotom sucu.

Prije dvije godine u Firenci, u Italiji, objavljena je „Knjiga čudesa“ (eng. The Book of Prodigies). To je doslovno popis neobjašnjivih događaja koji nemaju racionalno rješenje. Njezin autor, Julius Obsequens, napisao ju je prije 1700 godina. Drugim riječima, čovječanstvo se oduvijek oduševljavalo događajima koji ne mogu biti logično objašnjeni. Svi povjesničari antike navodili su slučajeve ove prirode. Neki od njih, poput Obsequensa, posvetili su temi cijele knjige.

Iako je istina da su imali slabije razumijevanje prirodnih pojava, nesumnjivo su bili puno skloniji priznati nad-ljudske intervencije. Zanimljivo, uz sve naše znanje o zakonima prirode, naša znanost još uvijek se suočava s istim fenomenima i ne može ih objasniti. Gdje ih i može objasniti, ne pripisuje ih Bogu ili nekom božanstvu, nego nekim zračenjima, više ili manje poznate vrste, ali koja, kako se čini, imaju inteligentno podrijetlo. Pitanje koje odmah pada na pamet je tko, ili što usmjerava ta zračenja, dajući im selektivnost i takve specifične ciljeve?

Nas se manipulira

Čudnih događaja, koji nas navode na vjerovanje da smo manipulirani od strane nečega što nije Bog, ima mnogo i dobro su dokumentirani. Neću u njih detaljno ulaziti, jer to nije svrha ovog djela. Ono što mi je cilj učiniti je doprijeti do sila u pozadini svih tih stvari koje ostaju neobjašnjive ne samo za znanost, nego i za teologiju.

Oni koji nisu svjesni činjenica, ili ih odbacuju, prvo moraju znati da takve činjenice postoje i da su legitimne. Ostali pak koji vjeruju da su takve činjenice prikrivene, ali ipak istinite, neće imati izbora nego da idu dublje u srž pitanja o krajevima i značenjima fenomena, pa čak ako bi to moglo zahtijevati odbacivanje tradicionalnih vjerovanja, i s vremena na vrijeme, doživljavanje osjećaja užasa. Ovo je moj skromni doprinos evoluciji čovječanstva.

Osim svih tih čudnih događaja, postoji još jedna činjenica koju je čovječanstvo odlučilo tretirati kao nešto normalno. Ona je potakla stvaranje mnogih filozofskih i vjerskih teorija, od kojih nijedna ne služi za objašnjenje iste: problem zla, problem boli, patnje i smrti. Ovo je tema koju sam raspravljao drugdje, a koja nas dovodi do sumnje kako su „Božje providnosti“ ustvari neke druge sile na djelu. Istina je da su bol i smrt uzrokovale da se ljudi zamisle, a za mnoge i da odbace koncept Boga koji natura većina religija. Veći dio onih koji sebe nazivaju ateistima su oni koji ne mogu prihvatiti koncept "Boga" koji bi dozvolio zlu obijesno divljanje svijetom.

Da citiram Filona Aleksandrijskog, koji je živio u istom razdoblju povijesti kao i Krist:

„Je li Bog sposoban ukloniti zlo, ali je izabrao suprotno?
Ako je tako, onda nije dobar.
Da li on to želi, ali nije sposoban?
Ako je tako, tada nije svemoćan.
Jeli on sposoban i voljan to učiniti? Pa zašto onda postoji zlo? Odakle dolazi? "

To je srž pitanja. Moja knjiga, napisana dvije tisuće godina nakon Filonove smrti, pokušaj je da se odgovori na njegova pitanja. Nažalost, mrvicu je podbacila. Ipak, kasnije ću komentirati drugi suptilan nagovještaj ove manipulacije koju naša vrsta proživljava. Još jednom smo suočeni s događajem ogromnih proporcija i utjecaja u ljudskim životima, a opet, vrlo tihim i nenametljivim.

Onostrane poruke

U svijetu u kojem živimo, u svim društvima, gradovima i mjestima, postoje tisuće i tisuće ljudi koji primaju "poruke" navodno podrijetlom iz božanskih, ekstra-svjetovnih, duhovnih ili kozmičkih izvora. Ovaj fenomen stalno dobiva na snazi i ubrzano postaje izvorom zabrinutosti.

Mnogi su naivno zalutali u lavlju jazbinu "kanaliziranja" misleći kako su tu zbog duhovno obogaćujućih iskustava. Mnogi drugi su, međutim, prevareni ili prisiljeni na uspostavu kontakta i natjerani da "kanaliziraju". Čitatelj koji nije u toku s tim događajima može biti prilično iznenađen, no vrlo čudne stvari se događaju u okviru društva, a koje nitko osim žrtava nikada ne primijeti. Kao što sam rekao ranije, to je samo jedan od dokaza da se zaista "nešto događa". Što se tiče teme poruka, nastaviti ću s isticanjem okolnosti pod kojima one imaju tendenciju da se emitiraju i primaju. Primatelj može, ali i ne mora biti voljni sudionik.

* Primanje poruka obično počinje nakon što je žrtva sudjelovala u seansi, sesiji kanaliziranja, i slično. Učestalo se pojavljuje nakon izloženosti Quija ploči ili nekom drugom sredstvu pomoću kojeg sudionici pokušavaju postati podešeni na neki oblik "onostranosti." Također mogu biti rezultat odlaska u planine, pustinje i slična mjesta, koji se poduzima s jasno određenim ciljem kontaktiranja vanzemaljaca, duhova ili drugih neljudskih entiteta.

* Drugi način ostvarivanja kontakta je jedan koji preferiraju mnoge povijesne ličnosti: biti sam u pećini u stanju molitve.

* Poruke se mogu primati putem živopisnih snova ili zapisivanjima koja se pojavljuju pod neobjašnjivim okolnostima. Najčešći način primanja su vizije ove ili one vrste ili "unutarnji glasovi". Također mogu biti primljene kroz posjete naizgled ljudskih persona.

* Sadržaj poruke uzima u obzir primateljevo kulturalno okruženje, iako kasnije može sadržavati i nepoznate materijale.

* Ove poruke čini se počinju u sjajnom, uzvišenom tonu, ne samo što se sadržaja tiče, nego i stila, ali polako počnu degenerirati u vulgarnosti i besmislene uvrede.

* Kada poruka zadrži svoju izvornu uzvišenost s vremenom postane monotona, bolest koju dijele sakralna djela svih religija.

* Na isti način na koji se poruka izopačuje, tako se to dešava i s načinom primanja. Primaoci su prisiljeni primati ih u nezgodnim trenucima, buditi se usred noći kako bi ih zapisali, na primjer, ili tijekom radnog vremena, gdje je opasnost od otkaz zbog takvog ponašanja vrlo stvarna.

* Primatelj počinje osjećati da je njegov/njezin um oskvrnut. Manje inteligentne ili impulzivnije žrtve postanu fanatici, potpuno nesvjesni mentalne polarizacije kojoj su podvrgnuti.

* Nije uopće neuobičajeno da primatelji poruke nade, nakon što upadnu u halucinaciju o potrebi javnog iznošenja njenog sadržaja, završe u izravnom sukobu s vlastima. U mnogim slučajevima, kada su se nebrojeni primaoci pokušali riješiti kletve, iznašli su da je to nemoguće. Našli bi se pod prijetnjama, fizičkim prisiljavanjima ili su podvrgnuti mučnim glavoboljama.

* Ukoliko poruka na kraju ispadne pogrešna, bilo zbog proturječnosti sadržaja ili neostvarivosti, čini se da to ne pokoleba primatelja. Naprotiv, učvršćuje se do fanatičnog stava putem razvijanja kompleksa proganjanja. Samo su nešto prosvjetljeniji primatelji sposobni na vrijeme uvidjeti psihičku igru kojoj su bili izloženi, te se osloboditi.

Nažalost, kada osoba koja ništa ne sumnja i koja ništa ne zna o ovoj temi po prvi put čuje ove unutarnje glasove (ili još gore, vidi vizije) njena reakcija bude uvjerenost kako je prožeta božanskom naklonošću. Normalno, neće uzeti u obzir nikakav savjet u vezi s time i zdušno će tražiti daljnje kontakte, obzirom će događaj dati smisao njenom životu.

Kao što je navedeno ranije, tisuće prolaze ta psihička iskustva i nisu svjesni opasnosti s kojima se suočavaju. To je kao da su ugovorili psihički virus protiv kojeg bi trebali uzimati lijekove kako bi izbjegli širenje zaraze na ostatak njihovog uma. Dok, ustvari, oni rade upravo suprotno i pogoršavaju stanje.

U nekim slučajevima, međutim, poruka je pozitivna i njezin sadržaj (barem u početku) prilično vrijedan. Ljudska povijest je s vremena na vrijeme napredovala zahvaljujući tim "mudracima" koji su primili poruke u vezi znanstvenog razvoja ili moralnog napretka.

Povijest je isto tako puna Ivana Orleanskih čiji bi unutarnji glasovi pokrenuli značajnije političke/vjerske pokrete, te ljudi od znanosti čiji su radovi nepatvorene genijalnosti diktirani od istih. Osnivači velikih religija isto mogu biti uključeni u ovu kategoriju. Ipak, u naše doba fenomen čini se postaje sve dosadniji i vulgarniji. Neki ljudi još uvijek primaju vrijedna priopćenja, ali su ona uglavnom subjektivna i osobna. No ona svejedno zadive primatelja zbog načina na koji su primljena.

Mnogi primatelji skrivaju ta iskustva od vlastite obitelji sve dok ne bude prekasno da se izvuku iz stupice u koju su upali.
Ovaj fenomen može se sažeti tvrdnjom kako ljudi otkrivaju onostrano s mješavinom čuđenja i straha. Učimo se da velike povijesne događaje nije odredilo čovječanstvo, kako smo navedeni da povjerujemo. U stvari, saznajemo da četiri-tisućljetna povijest naše civilizacije nije cijela priča, i da Bog dan od teologije nije jedini koji uzrokuje događanja stvari. Postoje toliko čudna zbivanja u našem svijetu da bi bilo bogohulno reći kako je Bog njihov izvor.

Naposljetku, sviće nam da smo u vlasništvu nečeg što zna kako s nama. Ova sila ili viša inteligencija rijetko intervenira među ljudima, osim kada joj to odgovara. Kada i intervenira, čini to bez obaziranja na naše osjećaje o tom pitanju.

3. Kolaps struktura

Treće otkriće, do kojeg su došli učeniji umovi, je da smo svjedoci nečemu što samo slijepci i vlast ignoriraju: promatramo kolaps svih misaonih struktura na kojima čovječanstva temelji svoje argumente, kao i eroziju aktivnih struktura kojima čovječanstvo vlada nad samim sobom.

Kratak pogled na dnevne novine, dovoljan je da potvrdi to. Ne može se reći da je čovječanstvo oduvijek u prirodnom stanju kipljenja. Premda je istina da su oduvijek postojali ratovi, pobune i destabilizirajuće tendencije, ovo što se događa u naše vrijeme, odvija se rapidnije, radikalnije i na globalnoj razini. Obitelj, religija, gospodarski i politički sustavi, voda koju pijemo i zrak koji udišemo - sve to je uključeno u tu promjenu kojom smo zahvaćeni.

Takav jedan kapitalni događaj, naravno, neće se odviti u pet ili deset godina. Nekoliko desetljeća ili čak stoljeća može proći prije nego nastane novi kodeks pravila po kojima živjeti, zbog čega je i nemoguće dati neki točan datum. Iako postoje mnogi ključni datumi i mjesta, oni su rezultat promjena koje su se dogodile postupno tijekom vremena.

U srednjem vijeku pod dominacijom Crkve, ikakva promjena u načinu prilaska Bogu i tumačenju njegovih zapovijedi u konačnici bi dovela do ratova i promjena. U industrijskom društvu poput našega, nedostatak zlata ili nafte bi prirodno rezultirao promjenama, pa čak i revolucijama. Kad je prije nekoliko godina dolar postao nestabilan, to je bio znak onoga što će se ubrzo dogoditi. Najbolji ekonomisti i financijski savjetnici sastali su se da prouče problem recesije i inflacije i ustanovili da nemaju pojma o tome što se događa jer ono što se događalo nije bilo zapisano ni u kakvim udžbenicima: bio je to nov fenomen, tuđ svemu što smo do sada iskusili i simptom velikog kolapsa o kojem raspravljamo. Inflacija i recesija i dalje će se pojavljivati u tandemu, i ako ih se ikad sanira, biti će to kroz mehanizme još uvijek nepoznate stručnjacima.

Kao rezultat inflacije i nezaposlenosti, tu je veće nezadovoljstvo među radnicima. Južna Amerika je gotovo u potpunosti pod vladavinom totalitarnih režima, rezultat je vrlo stvaran strah od anarhije. No ti režimi rijetko da postižu išta doli ogorčenja populacije i stvaranja plodnog tla za učenja Karla Marx-a. Još očitiji znakovi ovog kolapsa mogu se očitati u dezintegraciji dviju struktura koje su bile osovine našeg društva: obitelji i religije.

Kada je riječ o pronalaženju krivca za sve ove nevolje, potraga bi mogla biti beskonačna. Sve se trese i raspada, pa je i prikladno da bi i te institucije trebale podrhtavati. Pitanje koje najviše zabrinjava je: "Hoće li nas te promjene unaprijediti ili srozati? Hoće li kolaps biti nabolje ili na gore?" Stara izreka kaže: "Pile nikada neće biti pijetao, ako ostane u jajetu". Ukoliko se pile odluči izleći, izaći će mokro, slabo i prilično priprosto, ali napravilo je ključnu odluku u svom životu. U postojećem stanju stvari na svijetu, društvo mora donijeti čvrste odluke bez obzira što riskiralo.

Da bi potražili i izgradili nove misaone strukture i nove obrasce aktivnosti trebat ćemo drugačiju vrst ljudskog bića. Trebat ćemo nove ljude, u stvari. Najbolja vijest je da je ova vrsta novog čovjeka već rođena među nama.

Spomenuo sam ranije nove vrste djece koja se pojavljuju posvuda, koja ne samo da su sposobna za doista nevjerojatna paranormalna čuda, nego su i obdarena zrelošću i svjetonazorom koje mnogi odrasli nikada neće postići. Nisam ja jedini koji to vjeruje. Pedro Romaniuk, argentinski pisac i moj poznanik, u svojoj knjizi Extraterrestrial Science (Vanzemaljska znanost) kaže:
"... Novog čovjeka iz naših razgovora može se svjedočiti u Novoj Djeci koja su naša evolucijska poboljšanja i pojavljuju se u svim zemljama." .
"... inteligencija sadržana u toj djeci je u evolucijskom smislu superiorna našoj vlastitoj ... imaju urođenu univerzalnu i prirodnu osviještenost koje nisu viđene od davnina. "

Taj "novi poredak" stvari već je u umovima mnogih muškaraca i žena. Još je uvijek nerazvijen i neuređen, ali izlazi na vidjelo. Ova nova ideologija još uvijek je uspavana u kolektivnoj svijesti čovječanstva, ali to je ono što uzrokuje potrese i kolaps starih struktura mišljenja i djelovanja.

2 Stanje Parapsihologije danas

Tijekom vožnje brodom dijete upadne u vodu jezera Valencia u Venezueli. Kako nije znao plivati, dječak potone. Pola sata ga je njegov rođak očajnički pokušavao spasiti. Nakon što je prošlo točno pola sata, dječak je izronio iz vode normalno dišući; u stvari, bio je pomalo i ljut zbog izvlačenja jer se "izvrsno zabavljao igrom u dubinama" (kako izjavljuje dječakova majka ).

Miran dan bez vjetra: Obitelj na pikniku promatra kako se čudan oblak približava stablu. Kada je oblak okružio stablo, ogromna količina lišća poče otpadati dosežući tlo potpuno suha. Kada se oblak, nakon kratkog susreta s drvetom odmaknuo, na zaprepaštenje svjedoka, obližnji glog se počinje micati i njihati.

Dva se kamiona zajedno kreču autocestom. Trenutak kasnije, dva mala bića nalik popularnom poimanju vilenjaka, pokušavaju prijeći. Prvi vozač ne koči i njegov kamion udara jedno od bića; drugi kamion koči i drugom vilenjaku je prelazak omogućen, što on, osmjehujući se vozaču i čini. Nešto kasnije, nakon što su se oba kamiona zaustavila, kamion koji je udario vilinsko biće se zapalio i nastavio gorjeti sve dok od njega nije ostao samo pepeo.

Kolumbijka na proputovanju Mediteranom uviđa da je sve tanja s financijama. Odjednom glas u njenoj hotelskoj sobi progovara, "Pogledaj si u novčanik." Pogledavši, pronalazi četiri potpuno nove novčanice od pet dolara. Ostatak svog putovanja, koje se protegnulo na nekoliko zemalja, kad god bi se pojavila potreba za novcem ona bi otvorila torbicu kako bi u njoj, u novim novčanicama od dvadeset dolara, pronašla točan iznos. Kada je putovanje završilo, stao je i priljev lake love.

Dječak zaposlen u malenoj trgovini često će odlaziti kopati po prašini nedaleko od trgovine. Njegovo kopanje odmah bi bilo nagrađeno kovanicama, dok se stari vlasnik trgovine žalio kako mu novčići na vlastite oči nestaju.

Usamljenu farmu u Kolumbiji posjetilo je pet letećih diskova. Primaknuvši se, osuli su paljbu bliještećih snopova i zraka po stanovnicima farme koji su sačmaricama odvažno pružili otpor. Nakon nekog vremena, diskovi su nestali jednako nenadano kao što su se i pojavili, ostavljajući iza sebe ranjenog dečkića.

Pedesetogodišnji muškarac ugledao je kod ulaza u svoj vrt neobičnu pticu veću od orla. Bila je to ptica njemu nepoznate vrste obzirom je letjela ukrućenih krila. Munjevito je aterirala na granu stabla u njegovom vrtu, pretvorivši se u porculansku, ili staklenu loptu koja se bučno rasula, dovukavši i otale članove obitelji na mjesto događaja. Pokušali su pronaći staklene krhotine, ali ništa ne nađoše.

Čudne radnje odvijaju se posvuda. Sve što je bilo potrebno da gore navedene priče, u nekim od slučajeva kazivane od samih sudionika, ugledaju svjetlo dana, bilo je društveno okupljanje u kući u Caracasu.

Bespredmetno je "ozbiljnom umu" poricati sve ono što nadilazi lako objašnjivo. Mi smo sa svih strana okupani misterijima, i rijetki su oni koji nisu doživjeli nešto posve nelogično ili znanstveno neobjašnjivo. Unatoč znanstvenoj nevjerici činjenice su tu, ponavljaju se iz generacije u generaciju.

Službena parapsihologija, na žalost, odbija priznati te događaje i sebe ograničava sa varijacijama četiri ili pet vrsta paranormalnih događaja. Postoje čak i neka sveučilišta koja jedva da idu dalje od okretanja Zener kartica kako bi sami sebe uvjerili da telepatija zaista postoji.

Prije samo nekoliko mjeseci posjetio sam dr. Karlis-a Osis u New Yorku. On je jedan od najistaknutijih parapsihologa SAD-a. Nakon dobivanja pet minuta njegovog dragocjenog vremena, odvažno sam sugerirao da je sramota što se u njegovom polju čini s mlađim, odvažnijim istraživačima koji proživljavaju isto ono što su druge discipline radile parapsihologiji godinama unazad – prozivaju ih ludima i izbacuju iz svetih odaja "znanstvene" Parapsihologije u kojima ima mjesta samo za službeni nauk.

Moja ga je smjelost prisilila da kaže kako su posvetili ozbiljnu studiju van-tjelesnim iskustvima i simultanim pojavljivanjima. Čestitao sam mu i dodao da, ako žele doprijeti tomu do dna, trebali bi napraviti dubokoumnu i nepristranu istragu u samu srž svjetskih religija, budući se takvi događaji stoljećima pojavljuju kod mistika svih vjeroispovijesti.

To je "šira slika" onoga što se događa ne samo u Parapsihologiji nego i u drugim znanostima. "Svete krave" uhljebljene na eminentnim pozicijama futraju umove svojih mlađih ili maštovitijih kolega.

Godine 1927., kada je Toribio Mexta Xesspe sa svojom grupom provodio topografsku studiju zračnih snimanja, izvijestio je nadređene u Limi o postojanju bizarnih ukrštenih linija na platou između Nazca-e i Lime. Njegovi nadređeni su bili neimpresionirani, te utvrdiše da su to samo kanali za navodnjavanje. Trideset godina je prošlo prije negoli su drugi "pretpostavljeni" shvatili da su suočeni s jednim od planetarno najvažnijih arheoloških nalaza.

U svibnju 1950., Andre Dupont-Sommer, profesor semitskih jezika sa Sveučilišta u Parizu, pročitao je studiju o nekim vrlo zanimljivim svicima koje su u blizini Mrtvog mora 1947. pronašli neki pastiri. Njegova predavanja na tu temu pokrenula su znanstvenu kontroverzu koja još uvijek traje i koja je imala ogroman religijski značaj. Šezdeset godina ranije, čovjek po imenu Moses William Shapiro prosvirao si je metak kroz glavu u sirotinjskom Rotterdamskom naselju jer su "stručnjaci" biblijskih nauka i drevnih spisa u Parizu, Londonu i Berlinu ismijali svitke koje im je predočio na analizu, svitke koje je mjesecima prije dobio od pastira u regiji Mrtvog mora. I još jednom su "stručnjaci" ostali zaslijepljeni svojom samodostatnošću unazadivši biblijski nauk šezdeset i šest godina.

Još to nije sve što se ima za reći o Kumranu ili manuskriptima s Mrtvog mora. Važnost onoga što oni govore, i posljedice toga, su takvi da crkveni autoriteti tek trebaju otvoreno raspraviti njihov sadržaj. Skolastici su zadržali kontroverzu među svojim redovima i uspjeli održati javnost podalje od nečeg što bi moglo potkopati temelje judeokršćanske vjere.

Istu stvar rade „autoriteti" u parapsihologiji onima koji žele proširiti djelokrug polja i koji bi željeli analizirati ono najbitnije: dešifriranje tajanstvene sile iza čak i najsloženijih paranormalnih događaja. Možda će njihova smjelost biti nagrađena otkrićem da je to ista ona sila koja vlada ostatkom svijeta, zvali mi nju kolektivno nesvjesno, nad duša, Nepoznato, Kozmička svijest, psi energija, X energija, ili Bog. Sve ostalo moglo bi biti uzrokovano energijom koja je onkraj i unutar svega što jest. Ostalo su mikrofenomeni za zabavu znatiželjnih i kratkovidnih istraživača. Istinski parapsiholozi nemaju nimalo problema s povezivanjem svog polja sa spiritualizmom, niti strahuju od gubitka "ugleda" priznajući kako postoje sile koje su uključene u crnu magiju ili demonske opsjednutosti, a koje su jedva pojmljive u slučajevima telepatije ili telekineze.

Parapsihologija će se razvijati mnogo brže ako se prestane ograničavati na istraživanje perifernih događaja i počne proučavati druge u kojima se ta energija nasilno manifestira. Često će manje darovit pojedinac biti predano proučavan od različitih znanstvenih disciplina, a drugi kandidat, obdaren snažnim moćima i sposobnošću činjenja stvari s kojima se ovi instituti nisu spremni nositi, odbačen na stranu.

Kad je Uri Geller izveden pred Ženevsku konvenciju parapsihologa, najbolji europski stručnjaci postigli su konsenzus kako nije "pravi". Nijedan parapsihološki tekst ne sadrži podatke o nekome tko bi bio sposoban savijati ključeve, popravljati satove ili biti nositelj apsurdnih moći kojima je Uri bio obdaren. Parapsiholozi još nisu bili otkrili "apsurdnu inteligenciju“ koja služi kao pozadina njihovom polju istraživanja.

Što je još gore, nitko nikad nije tvrdio da njegove moći dolaze od "vanzemaljaca". Kad je Uri to rekao, srušilo se i ono malo kredibiliteta što je stekao. Razlog tomu je što su kratkovidni parapsiholozi sumnjičavi prema pojmu izvanzemaljskog, nesvjesni da su svi veliki mistici i vidovnjaci iz prošlosti pripisivali svoje talente nad-svjetovnom izvoru. Shvatio sam od prvog trenutka da je Uri Geller bio "pravi" – što sam i rekao uglednom španjolskom parapsihologu dr. De Argumosu, koji je također bio nazočan. Imao sam osjećaj da je izdao određene kvalitete koje se ne nalaze u udžbenicima a uvijek očite kod svih pravih vidovnjaka. Činjenica da je potonji imao sklonosti ka pljesku i apetit prema novcu je opet drugi par čarapa.

Mnogo se nepovjerenja može pronaći u suvremenoj Parapsihologiji. Postoji vječiti strah od toga da se bude prevaren od strane nekog iluzionista ili psihopate, obzirom na obilje jednih i drugih. Ne mislim reći da ne treba biti na oprezu od ovih devijantnih, pohlepnih šarlatana i trgovaca, ali male medalja iz Lurdes-a ne oduzimaju ništa na važnosti paranormalnim događajima koji su se tamo zbili. Same predstave i "sajmovi" koje organiziraju vidovnjaci trebali bi nas uvjeriti kako su to sve muljaže ili lažnjaci. Nažalost, ima i onih koje je pohlepa natjerala da prostituiraju svoju darovitost koja bi mogla biti od koristi društvu. No, pravi znanstvenik (ne neki zamotan u vlastitoj stručnosti) mora shvatiti da su takve stvari dio normalnog ljudskog ustrojstva.

Mješavina komercijalizma i autentičnosti sigurno da baca ljagu na tematiku proučavanja, ionako već opterećenu vlastitim problemima, koja se kreće skliskim stazama sasvim drugačijima od onih na koje su naša osjetila i matična znanost navikli.

Godišnja vidovnjačka predviđanja

Rastužuje me vidjeti kako se oblak, manje ili više poznatih vidovnjaka, pojavljuje na naslovnicama dobro-čitanih (i dobro plaćenih) časopisa i novina, predviđajući događaje u narednoj godini. Iz hira sam počeo prikupljati ta "proročanstva", ako ništa drugo samo da dokažem potpunu sljepoću velikih vidovnjaka kada, motivirani bilo pohlepom ili željom za priznanjem, pokušavaju prekoračiti vlastite sposobnosti.

Jasnovidnost tendira spontanosti i u većini je slučajeva beskorisno da se netko na silu usredotočuje ukoliko mu psiha već nije usklađena s tajanstvenim izvorom iz kojeg vidovnjaci izvlače svoj dar. Što je još gore - predviđanja znaju biti podvrgnuta pritisku zbog nastupa uživo pred publikom ili reporterove nestrpljivosti da ih zapiše i ispuni zadani rok (uz malo sreće, neće biti napuhana ili preuveličana kako bi dospjela na naslovnicu). U osamdeset posto slučajeva normalni ljudski paranormalni talenti ne funkcioniraju na taj način, i nikoga ne bi trebalo iznenađivati da se ostvaruju samo ona predviđanja koja su vidovnjaci naslutili vlastitom intuicijom.

U nastavku su predviđanja koja je Jeanne Dixon napravila u ožujku 1976., za jesen iste te godine. Odnose se na ondašnje predsjedničke izbore:

* Jimmy Carter će biti izabran za predsjednika nakon tijesne pobjede nad Ronaldom Reaganom.
* I predsjednik Ford i Ronald Reagan će preživjeti pokušaje ubojstva. Vidim kako predsjednik hoda na otvorenom, te kako je pogođen metkom ispaljenim iz gomile. Njegovo sivo odijelo je rastrgano rupom od metka, ali vidim da je tek neznatno ranjen.
* Zbog ovog pokušaja i unutarnjih neslaganja, predsjednik Ford će podnijeti ostavku
* Potpredsjednik Nelson Rockefeller će preuzeti Fordovu poziciju tijekom posljednjih mjeseci kampanje.
* Reagan će u listopadu biti predmetom pokušaja atentata koji će ga gotovo stajati života. Biti će spašen zahvaljujući iznimno pozornom agentu službe sigurnosti. Vjerujem da će se prije raditi o bombi u podrumu ili podzemnoj garaži negoli o metku.
* Na Demokratskoj konvenciji doći će do borbe između Huberta Humphrey-a i Jimmy-a Cartera, i Carter će pobijediti zahvaljujući zavjerama i manevrima svih vrsta, a koji će ići daleko izvan onoga što je uobičajeno u takvim slučajevima.
* Zdravstveni problemi će George-a Wallace-a izbaciti iz utrke za Bijelu Kuću.

Čitatelj može vidjeti da su izuzev Carterove pobjede ostala predviđanja pogrešna. Pokušaj ugrožavanja Fordovog života se već odigrao kada je gđa Dixon objavila predviđanja. Što se Carterove pobjede tiče, nije trebala ne znam kakva vidovitost da bi se predvidjelo što dolazi nakon afere Watergate.

Ako bi o postojanju vidovitosti sudili, ili radili retrospektivu, oslanjajući se na predviđanja Jeanne Dixon, mislili bi da je sve to samo prodavanje dima i magle. I ne samo to, ako bismo morali procjenjivati vidovnjačke sposobnosti gospođe Dixon, predložili bi joj da se radije uhvati pletenja!

Međutim, ja to ne vidim na taj način. Ja vjerujem da je gđa Dixon pravi vidovnjak. To što se dogodilo u njenom slučaju događa se onima koji shvate da u ultra-senzornom, ili duhovnom svijetu, istina često bude pomiješana s lažima, stvarno s halucinantnim, dok norme kojima reguliramo naše živote i misli gube na vrijednosti.

Problem mnogih ljudi, posebice onih emocionalno uključenih u pojavu i nesposobnih na nepristranu prosudbu, je da oni odluče vjerovati kako je sve dobro i podrijetlom iz istog izvora. Iako vidovnjaci sve mogu primati na isti način, izvori mogu biti, i obično jesu, raznoliki, ne samo stoga što se nalaze izvan primaočevog uma, nego ponekad iz njega i izviru.

Neoprezan vidovnjak tada smatra autentičnima mnoge poruke i vizije koje su lažne ali opetovano pokazuju određen kontinuitet i sličnosti.

Oni uključeni, kako u spiritualizam tako i u katolički misticizam, su svjesni ovog fenomena. U spiritističkim se krugovima to naziva animizam (kada medij projicira vlastite misli kao da one emaniraju iz duha), a u katolicizmu se obično okrivi "anđela tame koji se zamaskirao u anđela svjetla", kako to apostol Pavao reče. Upravo zbog toga sveti Ignacije Loyolski, utemeljitelj isusovačkog reda i jedan od najvećih crkvenih mistika, u svojoj knjizi Duhovnih vježbi izjavljuje kako je iznimno opasno ići kroz duhovni život bez upotrebe vlastitog prosuđivanja.

Sama gđa Dixon, raspravljajući o temi podrijetla NLO-a (s kojima je kako tvrdi u kontaktu od djetinjstva) navodi sljedeće:

* Oni dolaze s neotkrivene planete u blizini Jupitera.
* Njihove namjere prema čovječanstvu su dobre.
* Naučit će nas kako iskoristiti prirodne energije, posebice snagu sunca.
* U brodovima je ženska posada.
* Oni će se uskoro pojaviti pred našim vladama.

Sva ova predviđanja nalikuju onima objavljenima od strane mnogih kontaktiranih, i ja ni ne sumnjam da su lažna. Ne zato što je gđa Dixon prevarant, nego jer je i sama prevarena od tih sila, i u dobroj vjeri prijevaru prenosi na svoje čitatelje. Detaljno ću objasniti tko ili što obmanjuje kontaktirane.

Jedina stvar koja bi se mogla prigovoriti gđi Dixon vrijedi i za sve one koji svoje poruke prosljeđuju institucijama, prijateljima, ili društvu u cjelini, bez da se zaustave i zamisle nad njihovim izvorom. Njihova greška je što se odriču uporabe vlastitih umova i djeluju u odnosu na špurijus i intuiciju koji u svijest ulaze na mala vrata. Svašta se može dogoditi kada se netko odrekne vlastitog razuma, uključujući tu i obmanu percipijenta.

To je potpuno jednako radijskim interferencijama. Usred smo slušanja govora na određenoj stanici i iznenada, bez naše intervencije, začuje se pjevač. Ako glas govornika sliči pjevačevom, izlažemo se riziku da povjerujemo kako je potonji propjevao, dok su u stvari izvori obojice miljama udaljeni jedan od drugoga.

Sve gore navedeno može se čitatelju činiti čudno. To ide samo u korist potvrđivanja fundamentalnog pitanja: u našem svijetu, naša stvarnost daleko je od toga da bude jedina koja postoji.

Ova misteriozna stvarnost srž je onoga što napredna parapsihologija pokušava iznaći. Od svog osnutka, parapsihologija je suočena s osnovnom dilemom, da li da prizna vanjske sile kao objašnjenje za pojave koje proizvode vidovnjaci , ili da ustraje u tome kako su one nusprodukt svjesnih ili nesvjesnih umova sudionika. Ta je dilema podijelila znanstvenike u dvije skupine: transcendentaliste i animiste. Pomalo arogantno, animisti tvrde da su „ortodoksni " parapsiholozi, a svoje oponente optužuju za herezu. Priznajem da sam i sam jedan od tih heretika, obzirom sam došao do zaključka da paranormalne pojave, barem većina zbunjujuće vrste, ne mogu biti objašnjene kao proizvodi ljudskog uma, bez obzira koliko moćan taj um bio.

Osim toga, počeo sam sumnjati da je "X energija", kako se ovih dana naziva, a koju animistička škola ne priznaje za stvarnu, ključna za objašnjavanje mnogih ozbiljnih stvari koje se tiču same biti života i svemira, stvari kojih se sveta teologija samo dotakla, a i to ne baš na uvjerljiv način. Transcendentalistički parapsiholozi, s druge pak strane, imaju tendenciju da se zanesu iracionalnom ezoterijom, i rastjeraju sve one s više ili manje kartezijanskim znanstvenim pristupom. Bez sumnje, čista ezoterija je djelomično rješenje, premda jedno ekstra-racionalno, misterije koja nadilazi stvarnost koju možemo razabrati našim osjetilima. Čovjek, racionalno biće, ne može se povinovati ezoteriji ili rješenjima do kojih se došlo intuicijom ili iluminacijom.

Ezoterično znanje može dati, i doista je dalo, velik doprinos razvoju ljudskog roda. Čak je i svjesnost o prirodnim zakonima bila proizvod izravne intervencije ove "X energije", ali budući da je toliko kompleksna i neupravljiva racionalnošću i logikom, njene intervencije su često zbunjujuće, obmanjujuće, pa čak i štetne za čovjeka. Ne bi nas onda trebalo iznenađivati da su okultne doktrine često beskorisne, apsurdne i međusobno kontradiktorne. Parapsihologija, stoga, najbolje može služiti napredujući dokle god je to moguće isključivo služeći se snagom razuma, bez štovanja onog što su neki Prosvijetljeni ili neki drugi moguće rekli u bilo kojem trenutku vremena. Međutim, uvijek trebamo imati na umu da je to što ti Iluminati govore, proizvod njihove povezanosti s "onostranim", kako van-dimenzionalnim tako i van-vremenskim. Sred njihovih besmislica postoje iskre mudrosti koje nas mogu dovesti na trag velikih otkrića.

Koji je onda bolje put slijediti, transcendentalizam ili animizam? Čitatelj je u najboljoj poziciji da prosudi.

Animizam je sasvim u pravu kad inzistira na beskrajnom kapacitetu uma, te svim fenomenima, bez obzira koliko natprirodni bili, pokušava prišiti ljudsko lice. Činjenica da su se stoljećima stvari učinjene fizičkim/mentalnim snagama pripisivale nadnaravnim silama, samo osnažuje animistički stav. Međutim, racionalizacija za koju animisti smatraju da je objašnjenje također bi trebala izazvati da shvate kako postoje i veći fenomeni od onih koje je moguće proizvesti ljudskom psihičkom aktivnošću. Ako bi bili prisiljeni priznati njihovu logiku, onda takvi fenomeni uistinu mogu biti proizvedeni od strane ljudskog uma, a ako je tako, time bi otvorili još veću konzervu crva. Kompletan uspostavljeni kozmički poredak i logika po kojima čovječanstvo živi bi propali ukoliko se pretpostavi da je ljudski um, protuslovno, nelogično, i protiv svoje volje, sposoban uništiti svijet i čovječanstvo s njim.

Transcendentalizam stavlja parapsihologiju na istu razinu kao i povijest, teologiju i filozofiju i pruža joj opsežnost koju nijedna od ostalih nije postigla: povijest zbog svojih kratkovidnih analiza pukih činjenica izdvojenih iz šireg konteksta pozadinske evolucije čiji su dio, a teologija i filozofija jer su to subjektivne vježbe uma, bez veze s realnošću.
Dok se teologija urušava, sumnjajući ili negirajući ono što je vjekovima snažno zagovarala, te povlači sa sobom i naš koncept Boga, transcendentalistička parapsihologija ne samo da nam daje novo tumačenje Biblije (njeni znanstvenici nikada nisu uspjeli objasniti i istaći razlike među drugačijim psihološkim reakcijama koje se nekoć nazivalo "inspiracija"), nego i nove kreativne i vladajuće sile, koje su manje antropomorfne, a više dijelom svemira.

Parapsihologija je uvelike doprinijela demitologizaciji. Ona ulazi u polje teologije i spašava mnoge događaje koje religija smatra svojim vlastitima. Čineći to, ona potkopava religiju, a rast gradova se nastavlja. Moderni neboderi i prodajni centri danas stoje na mjestima gdje su nekoć bile druge građevine, dok ih tijek vremena nije uništio. Pred Crkvom su teška vremena ukoliko njezini vođe nastave braniti uvjerenja koja su znanstvena dostignuća dokazala lažnima ili čak i štetnima.

Parapsihologija je, čak i više nego psihologija, duboko zagrabila u misterij religije i krši ju iznutra.

Ukazanja

Gore navedeno može se sresti u religijskom fenomenu ukazanja više negoli u bilo kojem drugom. Devetnaest je stoljeća Crkva nemjerljivo polagala na ovaj fenomen, i mnoga fundamentalna vjerovanja kršćanstva zasnovana su na njemu.

Parapsihologija se ozbiljno bavila ovim fenomenom, te je bila među prvima koji će privući pozornost na njega. Koncem 19. stoljeća, Društvo za psihička istraživanja (Society for Psychical Research) iz Londona, anketiralo je 17.000 ljudi pitajući ih dali su ikada svjedočili ukazanju. Deset posto ispitanika odgovorilo je potvrdno.

Prije ovog istraživanja bila je provedena studija od strane triju velikana povijesti Parapsihologije: Gurney-a, Podmore i Meyers-a, a summa sumarum koje je objavljen 1886. pod nazivom Phantasms of the Living (Utvare živućih). Međutim, najdetaljnije istraživanje proveo je 1943. jedan drugi parapsiholog, G.N.M. Tyrell, i naslovljeno je Apparitions (Ukazanja). Iako je knjiga daleko od otkrivanja izvora misterija, vrijedan je diskurs o različitim vrstama ukazanja kao i oslonac za ideju kako mnoga od ukazanja koja Crkva smatra autentičnima (izvedena od Boga ili drugih svetih likova), to ustvari nisu.

Ovo ne bi trebalo uzeti u obzir kao moj ikonoklastički stav, već kao logičku dedukciju ka istini. U ovoj knjizi ne namjeravam ići u dubinu toga što parapsihologija ima za reći o tom pitanju. Zainteresirani čitatelji mogu konzultirati moju knjigu Parapsihologija i religije za više na tu temu. Jedino bih želio ukazati na značaj discipline u odnosu na nove stavove koji su se rodili u milijunima umova.

Autori kao što su Vincent Gaddis, Leo Talamonti, Raymond Drake, Peter Kolosimo, Erich Von Däniken, Jacques Vallee, John Keel, Jacques Bergier, R. Charroux i Aime Michel, Paul Misraki, itd., iako ne parapsiholozi u najužem smislu, ipak su, kad prezentiraju svoje teorije zalazeći u područje transcendentalizma, pod utjecajem otkrića do kojih su došli striktno metodološki parapsiholozi.

Crkva je ovih dana postala opreznija kada se radi o priznavanju bilo koje vrste vizija i ukazanja. U slučajevima koji imaju veze s ukazanjima, Crkvene vlasti će se gotovo a priori izjasniti s "ne". Da su se ukazanja u Lourdes-u ili Fatimi dogodila danas, vatikanski dužnosnici bi im gotovo sigurno zanijekali bilo kakvu vjerodostojnost, a pogotovo ne bi poticali izgradnju svetišta ili neke druge oblike štovanja.

Plime i oseke Parapsihologije ispiru hramska stepeništa. Prije nekoliko godina, španjolski isusovac otac Carlos M. Staehlin, objavio je knjigu u kojoj propituje uvjerenja o ukazanjima koja se do tada smatralo neoborivima. Španjolske crkvenih vlasti, pod pokroviteljstvom i blagoslovom diktatora Franca, odmah su osudile knjigu i povukle ju s polica knjižara i knjižnica.

No sumnje oca Staehlin-a o ukazanjima i "čudesnim" događajima proširile su se na druge crkvenjake. Kod mnogih od njih, u Fatimi, Lourdes-u, a i kod drugih „autentičnih“ ukazanja, bilo je mnogo osobitosti dobro poznatih u Parapsihologiji. Te osobitosti se ponavljaju u ukazanjima koja nemaju ništa sveto u sebi, a u vezi kojih postoji još mnogo stvari koje treba reći. Evo nekih od njih:

* U početku je ukazanje neprecizno i nejasno, postaje sve jasnije definirano kasnije.

* Ukazanje je često u početnoj fazi nepotpuno: "Slika je bila nepostojana. Bilo je nakošeno. Sv. arhanđeo Mihael pojavio se kao dijete s dugim, lopatastim noktima. To je imalo malena krila koja nisu bila sasvim povezana s leđima. Dijete je grozno izgledalo. Djevica nije imala stopala." (Svi ovi detalji su iz poznatih ukazanja iz Garabandala u Španjolskoj, 1961-65.)

* Ukazanje je popraćeno eksplozijom ili glasnim zvukom. U Fatimi, jedna od svjedokinja, Lucija, rekla je da, kad se Djevica razišla, "Bilo je to poput uzlijetanja udaljene rakete." Mnogo puta također bude uočen zvuk električnog zujanja.

* Ukazanje uslijedi nakon pojave vatrenih kugli ili svjetala na nebu. Ponekad se svjedoči čudnim oblacima, prije ili poslije ukazanja.

U Garabandalu su, na primjer, viđene vatrene kugle, a Djevica je objasnila, "Ja u toj vatri dođoh da te posjetim."

* Ukazanja nalažu izvršavanje neobičnih radnji, poput utrkivanja naokolo, sklizanja po zemlji, bacanja na stijene ili po tlu, hodanja uokolo s podbočenim nogama, zauzimanje bolnog položaja za promatranje pojave (kao što se dogodilo u Garabandalu), jedenje trave (kao u Lurdu), te levitiranje kroz zrak samo da bi se opet prizemljilo, a zatim naglavačke iskočilo kroz prozor ostavši visjeti za stopala (kao što je bio slučaj u Ladeira-i, u Portugalu).

* Neke su vizije potpuno subjektivne ili halucinantne: Svjedoke se može vidjeti u ekstatičnoj pozi, svaki zagledan u drugom smjeru. Mnogo puta ukazanje mogu samo oni vidjeti.

* Primanje poruka u kontradikciji sa sadržajem drugih poruka ili znanstvenim činjenicama.

* U sagledavanju vizija na otvorenom primijećeno je da je odjeća, koja bi po svim pravilima trebala biti promočena od kiše ili zamrljana blatom, potpuno čista i suha.

* Tu su gotovo uvijek predviđanja velikih katastrofa, ne samo za dotičnu regiju ili zemlju, već i za cijeli svijet. Kraj svijeta često bude spominjan.

* Manja predviđanja su obično prilično točna, no velika predviđanja obično zakažu (što uzrokuje da pojava i njezini svjedoci potpuno izgube kredibilitet).

* Zanimljiv detalj vezan uz ovaj fenomen je da se neće držati obećanog pojavljivanja. Čini se da uživa u odgađanju, i obično ima nezadovoljavajuće objašnjenje za svoj nedostatak točnosti.

• Česta su istinska iscjeljenja, i to ne samo kod vjerskih ukazanja.

* Vrlo ugodne ili loše mirise često se može opaziti.

* Također je zanimljiva i pojava smrtnih slučajeva među svjedocima ubrzo nakon što su vidjeli ukazanja. Te smrti obično budu u obliku teških nesreća, često povezane s automobilima.

* Nije neobično da svjedoci osjećaju velike krajnosti hladnoće ili topline.

Mnogo se više detalja može dodati na ovaj popis činjenica koje se odnose na ukazanja. Čini se da su neke od ovih činjenica toliko zagonetne da čak i parapsihologija, koja bi trebala biti imuna na takve događaje, odluči ignorirati poteškoće koje one predstavljaju.

Ista se stvar dogodila godinama unazad u psihijatriji kada je ova naišla na oblik ludila toliko čudan da je odlučila ne uključiti ga u svoje tekstove u nadi da će ga preuzeti neka druga znanost. Tu mislim na ozbiljne slučajeve "demonske opsjednutosti“.

Psihijatrija najbolje zna kako se nositi sa slučajevima opsesije ili pseudo-opsjednutosti, zajedno s beskonačnim formama u kojima se pojavljuju. Ali kada se ispostavi da je pacijent sposoban hodati po stropu, ili da može lebdjeti u zraku (kao što je viđeno u Istjerivaču Đavola /The Exorcist/), ili u mogućnosti pogoditi najdublje misli nazočnih dok na sve vjerske stvari reagira nasilno (i opasno), psihijatrija obično ustupi mjesto teologiji.

Teologija, koja vodi brigu o stvarima te vrste već stoljećima, čini se još uvijek to čini, samo sada je zatvorenik vlastitih dogmi koje su je dovele do luđačke košulje. Velik broj parapsihologa onda slijedi njihov primjer i okreću leđa složenim paranormalnim događajima. Jednostavno ih ignoriraju.

Jedan od tih fenomena, koji se danas događa u širokom opsegu, je spontano "pojavljivanje ni od kuda." Ta određena vrsta ukazanja naširoko je odstranjena iz onih vrsta o kojima smo raspravljali, a koje su opipljive. Kod ove vrste, međutim, u igru ulaze ljudi koji su više ili manje normalni, premda njihova provenijencija i životna povijest znaju biti sjenoviti. Čini se kako su to čovjekolike materijalizacije određenih energija koje su od ključnog značaja za dešifriranje najvažnijih zagonetki života i svijeta.

Adepti spiritističkih doktrina automatski će pomisliti na duhove, a NLO-entuzijasti na vanzemaljce. Iako je istina kako je ovaj tip ukazanja povezan s NLO-ima, osobno ne vjerujem da su to niti "duhovi" niti "vanzemaljci" u najužem smislu.

(UPOZORENJE: Osjetljivi i lako prijemčivi čitatelji trebali bi preskočiti sljedeće poglavlje zbog njegove opsjedačke snage. Treba imati na umu da su halucinacije i opsesije same po sebi vrlo stvarne i mogu biti vrlo štetne, iako njihov sadržaj u biti nije stvaran).

"Ljudi u crnom" i ostali čudaci

O čemu se tu radi? Riječ je o rastućem broju slučajeva u kojima se, naizgled niotkuda, pojavljuju zagonetni ljudi, te pokazuju interes za istraživanjem određenih vrsta fenomena, posebice onih koji imaju veze s bilo čime misterioznim, magičnim ili vanzemaljskim.

Ovisno o okolnostima, obrasci ponašanja tih čudnih bića mogu biti zbunjujući. Postoje ipak određene konstante koje bi se moglo sažeti ovako:

* Njihov najčešće preuziman fizički oblik je onaj tamnoputih orijentalaca niska stasa. U gradovima su učestalo viđani sa sunčanim naočalama. Drugi somatološki tip kojim se služe je visok, blijed, i pomalo povučen nordijac.

* Nose crnu, naizgled novu odjeću, i obuću neizlizanih potplata. Ponekad je tkanina njihove odjeće čudna i potpuno drugačija od naših. Kada ovom vrstom manifestacija obiluje određena regija ili mjesto, susrećemo uobičajene svakodnevne odjevne detalje (tj. određeni tip košulje ili cipela).

* Kada se koriste vozilima, to obično budu ona skuplja, po mogućnosti crne boje i naizgled nova, iako marke ili modeli mogu biti zastarjeli.

* Mnogo puta ne koriste nikakva vozila i pješice se pojavljuju usred noći. Kada im dođe vrijeme za odlazak, normalno odšetaju dok ne nestanu u tami. Znali su se, također, pojaviti ljudima na kućnom pragu usred pljuska, ili lagano odjeveni po hladnom vremenu.

* Pitanja koja postavljaju često su besmislena i od male važnosti. U nekim slučajevima su pokazali interes za djecu iz kućanstva ili susjedstva, a posebice ukoliko je tamo bilo paranormalnih događanja.

* Znali su prijetiti do te mjere da i udare ljude koje su posjetili. U tim su slučajevima posjete bile sa svrhom, obično da kažu pojedincima da ne raspravljaju određeni incident s drugima ili da im ovi predaju neki njima važan artefakt.

* Ukoliko ih se dobro tretira, reagiraju pozitivno. Ako se s njima neuljudno postupa, mogu nasilno reagirati nejasnim prijetnjama smrću.

* Oni su veliki lažovi i njihovim naputcima ne treba vjerovati. Kad se pokušavalo doći do njih, često se događalo da predočena adresa ili organizacija ne postoje.

* Opetovano posjećuju određene obitelji ili krajeve. U stvari, jedna od njihovih najčešće korištenih oproštajnih fraza je: "Vidjet ćemo se opet."

* Kada imaju poruku za predati, ona je često vrlo svjetovna i priprosta.

* Sebi odabiru ili vrlo uobičajena ili vrlo rijetka imena, približno slična imenima, kako poznatih povijesnih ličnosti, tako i poganskih božanstava.

* Vole se predstavljati kao pripadnici oružanih snaga, policije ili bilo koje respektabilne organizacije.

* Mogu se odlučiti "posvojiti" osobu koju posjete, pružati joj, ili mu, zaštitu, pomagati kod financijskih problema, ili prenositi savjete o svemu i svačemu. Ali također se zna dogoditi da dotičnu osobu, od tog trenutka nadalje, na različite načine počnu uznemiravati.

* Njihov elementarni način izazivanja neugodnosti je putem telefona, ponekad da bi prijetili, ili jednostavno nazvali i prekinuli. U nekim su se slučajevima za ovakva uznemiravanja služili i poštom.

* Neuobičajeno su vidoviti i često pogađaju što drugi misle, međutim, njihova bistrina je nedosljedna. Krenuvši u potragu za dokumentom, služeći se pritom nasiljem i lukavštinom da ga dobiju, zanemarili su uz njega uzeti i kopije.

* U nekim prilikama su pokazali izuzetnu vještinu pri ulasku u zaključane sobe, dok u drugim slučajevima ne mogu, ili ne žele, ući ukoliko se nađu pred zatvorenim vratima.

* U posljednje se vrijeme nakupilo mnogo slučajeva gdje ljudi pokupe autostopera. Automobil se zaustavi i pokupi dekintiranog putnika, i to puno češće vrlo mladog. Povede se razgovor, obično oko čovjekovog moralnog i ekološkog uništenja planeta. Ukoliko bude upitan odakle je, putnik će tvrditi da nije s ovoga svijeta, te će se identificirati kao izvanzemaljski ili nebeski lik – uključujući tu i Krista. Često se dogodi da se nakon nekog vremena vozač, zaintrigiran svojim suputnikom, okrene obraćajući mu se i otkrije da ovoga više nema! Ponekad sigurnosni pojas i dalje bude pričvršćen.

* Jedna zajednička crta ove vrste "ukazanja" s drugima je da se i jedna i druga nakon nekog vremena prestanu manifestirati.

Ovdje su neki primjeri u kojima čitatelj može vidjeti kako se sve te okolnosti isprepliću.

Nuria je prekrasan gradić u katalonskim Pirinejima, u kojem se već dugi niz godina, u organizaciji španjolskog magazina Karma-7, održava konvencija parapsihologa. Tijelo i duša ovih susreta je bio moj dobar prijatelj Jose M. Armengou, urednik časopisa i autor desetak knjiga - sve u svemu, besprijekoran novinar. Iz njegove knjige Extranas Historias de un Periodista (Čudne pripovijesti jednog novinara), ovo je bilanca događanja s konvencije iz 1973.g.

Sumnjiv lik se u posljednjem trenutku pridružuje ostalim sudionicima koji su, za razliku od njega, bili dobro poznati osoblju magazina. Obzirom je Španjolska još uvijek bila pod diktaturom, misli koje se odnose na određene teme bile su poprilično "regulirane". Armengou je htio biti siguran da lik nije državni službenik koji bi im mogao izazvati probleme s vlastima.

Budući da je sumnjivac bio mladić bez poznatih prijatelja, Armengou je zamolio mladu damu kojoj je vjerovao i koja je poznala osoblje časopisa, da mu bude pratnja. Mlada dama je ispala izvrstan dvostruki agent. Ono što slijedi sažetak je dugačkog izvješća koje je predala Armengou:

On je vegetarijanac. Ne pije i ne puši; pije jedino litre i litre mlijeka. Ne želi plesati na bilo što sporo ili moderno. Nije bilo načina da ga nagovorim da u disku pleše sa mnom.

Kaže da je iz Barcelone i dao mi je svoju adresu. Ima 43 godine, neoženjen je, i samostalni elektronički inženjer s vlastitim dućanom.

Svaka dva do tri sata istovremeno je uzimao tabletu i kapsulu rekavši da mu je to za živce. Ne vidim kako to može biti obzirom je tako staložen.

Govori katalonski, španjolski i engleski, kao i francuski, talijanski, njemački i druge jezike, kaže on. Sinoć smo izašli – pozvala sam ga u šetnju. Bilo je hladno i ja sam ga primila za ruku; on moju nije ni pokušao primiti. Kurtoazno ju je izvukao. Tada sam ga pitala da li je oženjen ili ima djevojku.

Pomalo mi je ponos bio povrijeđen zato što me na povratku nije htio primiti za ruku. Kad smo stigli do njegovih vrata, pokušala sam mu ući u sobu da okončamo večer uz razgovor, ali me odbio rekavši da je jako umoran.

To mi se nikada nije dogodilo! Tada sam ga, na desetinku sekunde, iznenadila poljupcem u usta. Bilo je to kao ljubim leš! Kako čudno! Nikad ga više ne bih ni u obraz poljubila. Istog trena je pobjegao od mene i zalupio mi vrata u lice.

Otišla sam dublje pitajući ga za mišljenje o vidovnjačkim zapisima i drugim temama. On je odgovorio: "Iznašao sam mnoga rješenja, raspleo mnogi misterij i iskusio mnoge fenomene, ali još nije vrijeme za javno objavljivanje mojih nalaza. Možda na sljedećoj konvenciji budem učesnikom simpozija."

Primijetila sam da zna naiskap popiti čašu mlijeka ili soka od naranče, i večeras sam odigrala prljavu igru. Na baru je naručio svoju narančadu, a ja džin, dok nije gledao, ulila sam svoj džin u njegovo piće. Pozlilo mu je, ali nije samo problijedio kako bi i drugi. Unatoč njegovoj blijedoj koži, postao je svjetlo crven. Rekao mi je da mu je zlo, i da ide natrag u svoju sobu.

Stvari se nisu mogle bolje odvijati! Otišla sam s njim i on stvarno nije mogao stajati na nogama. Ali sam barem na kraju ipak dospjela u njegovu sobu! Kad smo stigli, prva stvar koju je učinio je da je otišao do noćnog ormarića i progutao tabletu potpuno drugačiju od onih koje je inače uzimao. Pao je na krevet, i pet minuta kasnije ustao kao da se ništa nije dogodilo. Tih pet minuta bilo mi je dovoljno da pregledam što sve ima u sobi: treperavi tranzistorski radio ili uređaj za emitiranje, vrlo lijepu metalnu kutijicu u kojoj se nalazilo nešto nalik baterijama, prekrasno srebro jednodijelno skijaško odijelo, primjerak meko uvezene knjige s naslovom „Our Extraterrestrial Forbears“ (Naši izvanzemaljski preci) Robert-a Charroux-a i tvrdo ukoričenu kopiju „Giants and Their Origin“ (Divovi i njihovo podrijetlo) Louis-a Carpentier-a. Tu je bio i magnetofon, ali drugačiji od bilo kojeg, koje sam dosad vidjela, s kazetama manjim od onih koje inače koristimo.

O, da, spavao je bez jastuka i pokrivača, no to nije neobično budući da hotel ima izvrsno grijanje.

Trenutak prije nego što se probudio, učinilo mi se da je skala na radiju zasvijetlila i počela zujati. Naš se čovjek probudio i njegova prva reakcija bila je da me pogleda pun bijesa. Uplašila sam se. Možete li zamisliti da se bojim biti u sobi čovjeka koji je, unatoč njegovoj blijedosti, bio visok, lijep i pristojan? Pa, bojala sam se. No on je odmah reagirao i ispričao se. Sjeli smo na krevet i počeli razgovarati s većim međusobnim poštovanjem nego prije.

Podsjetila sam ga da smo se dogovorili snimiti neke vidovnjačke zapise. On je oklijevao, tvrdeći da mu je magnetofon ostao bez baterija, a da je dodatni komplet za radio. Rekla sam mu da ću otići po svoj i on je pristao.

Otišla sam u svoju sobu, razodjenula se i obukla spavaćicu. Čak bi i najčudniji frajer imao komentar na moj trijumfalni ulazak, no on, ugledavši me nije rekao ništa.

Bezuspješno smo napravili vidovnjačke snimke, pokušavajući i drugi i treći put. Ponudio me čašom mlijeka (naravno!), ali ja sam počela osjećati mučninu - uznemirenost, čak.

Mislila sam kako je čudno da se ništa nije pojavilo na traci - mislim ništa. Ni pozadinska buka, ni mehanički zvuk samog uređaja. Nadam se da mi magnetofon nije oštećen. Morat ću provjeriti kasnije.

U sažetku, on je vrlo, vrlo čudan frajer, no ravnodušan prema svemu, pa čak i prema ženi koja mu se nabacuje! U osnovi je on gunđalo, ali kad shvati da je tako nastoji to, s vrlo malo uspjeha, prikriti. Mora da ima dosta novca, sudeći po njegovoj odjeći i uređajima.

Možda mu je dosta života. Možda je čovjek koji ima sve, ali je u potrazi za nečim onkraj toga.

Na konferencijama i seminarima samo zapisuje i šuti. Ne mislim da će konvenciji izazvati ikakve probleme.

To je kompletan izvještaj mlade Mate Hari.

Za vrijeme večere, prišla je Armengou rekavši: "Naš čovjek je nestao!"

To je, zaista, i bio slučaj. Organizatori konvencije pokrenuli su potragu za njim po cijelom hotelu, bez uspjeha. Obzirom grad Nuriu nije jednostavno napustiti (postoji samo lokalni vlak koji par puta dnevno prometuje izvan sezone), nadziranje nečijih dolazaka i odlazaka je lako, jedino ukoliko se, natovaren kovčezima, ne odluči na pješačenje preko planina. Nijedan vlak nije vozio od kad je primijećen njegov nestanak, a organizirane su i straže. Čovjek je jednostavno ispario.

Kada su, po svršetku konvencije došli u Barcelonu, prva stvar koju su učinili bilo je da se upute na adresu koju je čovjek dao. Našli su prazan stan.

Armengou je završio svoju priču izjavom: "S vremena na vrijeme, želja za znanjem cijele istine, može nas učiniti pomalo paranoidnima..."

U cijelosti se slažem s Jose-om M. Armengou.

Godine 1972., Portoriko je doživio veliku erupciju NLO-a. Epicentar erupcije bio je gradić Adjuntas, u otočkoj središnje-zapadnoj regiji. Svake se noći moglo vidjeti tajanstvena svjetla na nebu koja su izvodila sva moguća izvijanja i okrete, samo da bi odmah iza toga naglo nestala kao što su se pojavila. U listopadu iste godine, u crkvi u Adjuntasu se pojavila slika Krista projicirana na zavjese koje su služile kao pozadina za oltar.

Vidio ju je popriličan broj stanovnika i svjedočio joj i sam svećenik. Ukazanje je trajalo nekoliko sati.

Međutim, incident koji me stvarno zainteresirao, a koji se, što je samo po sebi zanimljivo, odvijao u isto vrijeme kad i viđenje u Adjuntasu, zbio se u gradu San Juanu. Kažem "zanimljivo" kako bi izbjegao reći "razumljivo", obzirom u mom umu nema ni mrvice sumnje kako prije opisan događaj, i ovaj koji slijedi, dijele isti osnovni izvor.

Ovo sam izvukao iz izvještaja koji je sastavila vrlo ozbiljna skupina istraživača pod vodstvom Sebastiana Robirou-a, inženjera i autora izvrsno dokumentirane knjige o viđenjima NLO-a u Portoriku, Dominikanskoj Republici i Kubi, naslova NLO Manifest:

Gospođu D.L.I. je, ili 20., ili 21. studenog 1973., u uredu posjetilo "čudno biće". Gđa D.L.I. radi u agenciji za zapošljavanje.

Oko 15 sati, dok je izvršavala svoje dužnosti uredskog recepcionara, ušao je čovjek prosječne visine u potrazi za poslom. Automatski je sjeo nasuprot nje i počeo govoriti o "strašnoj moralnoj krizi koja potresa Zemlju". Ispočetka nije obraćala puno pozornosti, ali postupno se sve više zainteresirala za stranca. Dok je ovaj govorio, ona je primijetila kako nosi odjeću toliko novu da "se činilo kao da ju je izvadio ravno iz kutije". Nosio je "tamno, tamno crne hlače" i bijelu košulju od nepoznatog materijala. Njegove cipele su također bile crne i vrlo sjajne. Kravata je bila crna sa smeđim prugama. No, ono što je se najviše dojmilo bile su njegove ruke. Bile su vrlo dugačke, i završavale izrazito dugim prstima i lijepim šakama. Bio je plavokos s modernom frizurom, no ne baš guste kose. Njegove oči su bile normalne, njegove usne tanke, a ten porculanski gladak kao kod lutke iz izloga. Ona još nikada nije vidjela nekoga tako savršenih crta lica. Svjedokinja se ne sjeća pojedinosti razgovora.

Osjećala je posebnu privlačnost prema tom čovjeku unatoč njenoj dnevnoj izloženosti desecima ispitanika. Teme o kojima se raspravljalo bile su moralne prirode, poput ratova, ekologije, pobuna, s naglaskom na postojanje "boljih svjetova od ovoga". Čovjek je govorio polako "mješavinom engleskog i španjolskog jezika s čudnim naglaskom nesvojstvenim nijednom od njih". Čovjek reče kako bi, da samo pucne prstima, mogao učiniti da ona sve zaboravi. Rekavši to, pokrene se na odlazak s riječima: "Mi ćemo se uskoro ponovno sresti."

Svjedokinja je uvjerena da je posjetitelj bio ili "luđak, ili čudno biće od negdje drugdje." On je bio taj koji je kontrolirao razgovor od samog početka, i otkako je sjeo nijednom nije pokazao interes za posao koji je navodno tražio.

Još jedan slučaj može pružiti čitatelju potpunije razumijevanje niza čudnih ukazanja kojih čovječanstvo, posebice u razvijenim društvima, postaje svjesno.

Ponoć 14.-15. rujna, 1975. Točno vrijeme: 00:30 h. Mjesto: selo Teba u pokrajini Malaga, Španjolska. Protagonisti: Carmen Romero Escalante (13 godina stara) i Angeles Morales (14 godina).

Mala Carmen čavrljala je sa svojom prijateljicom Angeles na vratima njene kuće (ljetne vrućine još su bile pri punoj snazi u regiji Malage) kada su obje svjedočile kako maleni predmet veličine lješnjaka prepun sjajnog svjetla lebdi prema tlu.

"Gle! Kako je lijepo!" Carmen reče.

"Ma! To je samo komad srebrnog papira, ili nečega", odgovori Angeles. Ne govoreći ništa dalje, okrene se u kuću i pođe u krevet. Posljednje čega se sječa je kako se Carmen saginje da ga pokupi.

U 00:45, Carmenin djed (s kojim je živjela) izašao je vidjeti zašto još nije došla. Uputio se do Angelesine kuće, te mu je ona rekla da ju je maloprije ostavila vani. Obaviještena je Guardia Civil (španjolski ekvivalent državne policije), i iste noći je organizirana potraga s ciljem da pročešljaju regiju. Mnogi mještani su sudjelovali, a koristili su i pse tragače.

Potraga se pokazala jalovom unatoč činjenici da je Carmen tražilo cijelo selo Teba, plus policijske snage iz cijele pokrajine.

U 22:30h sljedeće noći, točno 22 sata nakon nestanka, Carmen je viđena kako ulazi u mjesto držeći za ruke muškarca i ženu. Njihove fizičke osobine bile su ove: mladi, blond, visoki, ležerno odjeveni. Oboje su držali djevojčicu za jednu ruku ljubazno se ophodeći prema njoj. U to vrijeme nije bilo nikoga na ulici da ih vidi. Kada su stigli pred Carmeninu u kuću, mladić joj reče: "Uskoro ćemo se ponovno sresti".

Pritisnuta pitanjima, djevojka se nije sjetila ničega iz proteklih 22 sata. Sve čega se sjetila bješe kako se saginje da pokupi sjajnu svjetleću loptu. Ostatak memorije je praznina.

Vrlo zanimljiv detalj, u ovom slučaju, previdjeli su oni koji nisu svjesni kompleksnosti ogromne sile koja je ovdje na djelu. Dan dva nakon Teba incidenta, kada je ovaj stekao nacionalnu pozornost i opsežnu radio i TV pokrivenost, dvoje se stranaca, čiji je opis savršeno odgovarao onom emitiranom diljem Španjolske, kroz Tebu provezao u crvenom automobilu.

Možemo samo zamisliti zaprepaštenje sela. Ljudi su u strahu skupljali djecu. Guardia Civil alarmirala je sve uprave i cestovne patrole. Za par sati dvojac je pritvoren u selu Campillos. Mala Carmen, puna očekivanja, odvedena je na pozitivnu identifikaciju. Nakon što ih je vidjela, sve što je rekla bješe, "Nisu oni."

Par stranaca imao je savršeno uredne putovnice i mogli su dokazati kako su na dan nestanka bili u Parizu. Mediji su izvijestili da je sve u redu, i o tome se više nije govorilo. Dvoje stranaca je, nakon opetovanih isprika Guardie Civil, nastavilo svoje putovanje.

Nisam uvjerenja da su stvari tako jasne kao što bi Guardia Civil to htjela, štoviše, nisu se pokazale takovima u drugim slučajevima. Postoji mogućnost da je sve bila samo slučajnost, ali tu je i mogućnost da samo sat kasnije osumnjičenima na Iberijskom poluotoku ne bi bilo ni traga. Samo još jedna nelogična činjenica u ovom beskrajnom nizu nelogičnosti. Ne smijemo zaboraviti da je u osnovi parapsihologija upravo to; proučavanje događaja kojima manjkaju znanstvena ili logička objašnjenja.

Razgovori s mrtvima

Ove manifestacije nalik su onima koje uključuju NLO-e. Postoje isto tako i druge manifestacije, bez ikakvih vjerskih konotacija, različite od grupe onih koje sam prije opisao, iako su im određene karakteristike zajedničke.

Ovi očito inteligentni entiteti, ili energije, manifestiraju se na različite načine. Ponekad preuzmu izgled običnih ljudi s kojima se mogu voditi razgovori o svakodnevnim stvarima. No kada netko pokuša ponoviti druženje s njima, sazna da je osoba mrtva već nekoliko mjeseci ili godina.

Mjesecima se među posadom zrakoplovne kompanije Eastern Airlines pod uobičajeno znanje podrazumijevalo kako se nekoliko članova posade, koji su 1972. poginuli u nesreći kod Everglades-a, na putu iz New Yorka u Miami, pojavljuje na letovima drugih Eastern-ovih zrakoplova (detalji se mogu pronaći u djelu Johna Fullera, Duh leta 401/eng. The Ghost of Flight 401/ ). Kao što mi je jedan Easternov zaposlenik rekao, u početku je osoblje odbijalo povjerovati u to, no neki od njih će kasnije svjedočiti materijalizacijama kapetana i njegovih časnika. Izgledali bi isto kao i kada su bili živi. Obraćali se drugima koje su poznavali, ležerno bi razgovarali s putnicima koji su sjedili pored njih, a čak i predviđali buduće događaje koji su se ticali kompanije ili određenog zrakoplova.

U jednom slučaju, svjedoci su vidjeli kapetana kako mirno sjedi na sjedištu u stražnjem dijelu zrakoplova. Kada ga je stjuardesa o tome obavijestila, pilot se uputio prema krmi provjeriti je li to doista njegov stari prijatelj, no duh je nestao. Niti jednom putnici nisu primijetili da imaju posla s mrtvim ljudima. Njihov ten, izgled, odjeća i govor bili su potpuno normalni.

Slijedi slučaj u kojem osobno mogu jamčiti za integritet protagonista.

Direktor velike radio postaje u Mexico City-u pozvao me na stranu kako bi porazgovarali o vrlo čudnoj stvari koja mu se dogodila:

"Odsutno sam šetao ulicom kad sam doslovno naletio na prijatelja iz djetinjstva kojeg godinama nisam vidio. Nakon što smo se izgrlili pozvao sam ga u bar na piće da pretresemo uspomene na školske dane i prošlost općenito.

Konobar nam je poslužio nekoliko rundi dok smo se prisjećali tisuća eskapada iz djetinjstva i kolega koje poslije više nismo vidjeli. Nakon nekog vremena napustili smo bar, ali ne bez da prvo razmijenimo adrese. Dao mi je svoj broj telefona i zamolio me da ga ne zaboravim nazvati. Tjedan dana kasnije sam nazvao i zamolio gospođu koja je podigla slušalicu da pozove Luisa. Ona je na trenutak ušutjela. „Na kojeg ste Luisa mislili, gospodine?“ „Luisa Ortegu", odgovorio sam, opisujući joj ga.

Potpuno smireno, ona je odgovorila: "Gospodine, vi ste u zabludi. Luis kojeg ste nazvali umro je prije pet godina. On mi je bio sin." Izrazio sam joj sućut, a ona se prisjetila tko sam. Nisam joj mogao reći da sam s njenim sinom pred ni tjedan dana popio nekoliko pića. Sumnjajući da sam ili sanjao, ili halucinirao cijelu stvar (što ne objašnjava kako sam došao do njegovog broja telefona), vratio sam se u bar i pitao konobara koji nas je posluživao da li me se sjeća. Ne samo da me se sjetio, nego je i opisao čovjeka s kojim sam bio."

Ostale vrste ukazanja

Za zaključak, želio bih opisati posljednju kategoriju ukazanja ili materijalizacija.

* Oni preuzimaju izgled životinja i čini se da su obdareni nekom vrstom inteligencije. Pojavljuju se ni iz čega i tako i nestaju; loviti ih je beskorisno i otporni su na metke. Nikada nisu bili uhvaćeni.

* Neki od njih kreću se poput robota. Zadržavaju humanoidni izgled i odaju dojam da su živi. Tijekom 1975. i 1976., španjolska baskijska regija, te pokrajina Santander, bile su okužene ovom vrstom manifestacija. U nekim slučajevima (kao u gradu Escalante, Santander) entitet je u ranim jutarnjim satima viđen kako se mlitavo kreće uz magistralu. Visina mu je bila dobrano preko 3 metra (12 stopa).

* Dobro dokumentiran fenomen još od davnina, viđenja su vatrenih lopti po noći. Ta svjetla čini se da su inteligentna ili vođena od neke inteligencije. Sposobna su čitati misli i predviđati akcije onih koji bi ih htjeli uloviti.

Postoji jedan određeni slučaj kojem bih htio posvetiti posebnu pozornost. On sažima podatke iz drugih slučajeva i potvrđuje teoriju kako ovi entiteti, u formi vatrenih lopti, vrlo lako putuju gdje god žele

Primijećeno je da kad ti entiteti pokušaju preuzeti ili životinjski ili ljudski oblik, nisu sposobni to učiniti baš savršeno. To bi moglo objasniti opise "izobličenih" stvorenja kojima nedostaju udovi ili su deformirani.

Slučaj koji se dogodio u Portoriku, u predgrađu San Juana, prepričala mi je osoba povezana s događajem. Nažalost, nisam bio u mogućnosti razgovarati sa samom svjedokinjom obzirom je zbog posljedica šoka koji joj je događaj prouzročio smještena u umirovljenički dom. Otad odbija o tome razgovarati.

To je žena čija je kuća bila okružena robusnom ogradom koja je onemogućavala pristup kući ukoliko se prvo ne pozvoni. Također je držala i nekoliko vrlo oštrih pasa koji su slobodno trčkarali vrtom i obilazili povrtne gredice držeći neznance podalje.

Jednog je dana žena, alarmirana ljutitim lavežom pasa, otišla u vrt i našla se iznenađena vidjevši ih kako laju na prilično velikog majmuna koji se popeo na sam vrh palme usred vrta. Stablo je bilo povisoko tako da nije bilo nikakve šanse da se psi dočepaju čudne zvijeri. Žena se užasnula, prvo na pomisao da je zvijer uspjela proći ogradu i pse, a zatim i zato jer je izgledala tako prijeteće.

Netom iza, naizgled ispaljujući plamene iz očiju, zabljesnula je prema njoj s vrha palme. Životinja se postupno počela smanjivati i preuzimati sferični oblik, te poprimati vatreni sjaj. To se nastavilo sve dok nije postala sjajeća okrugla masa veličine košarkaške lopte. Žena je, dok joj je srce lupalo kao ludo, promatrala kako se lopta polako počela uzdizati nestajući u nebo.

Razumljivo, žena, koja je u startu bila lako prijemljiva za dojmove, ostala je ničice pokošena šokom od onoga čemu je svjedočila.

Kao i u mnogim slučajevima, reakcija pasa u velikoj mjeri isključuje mogućnost da je žena jednostavno doživjela halucinaciju. Činjenica je, međutim, da gospodar na um svog psa može izvršiti veliki utjecaj, no postoje i ograničenja u kolikoj mjeri je to moguće.

Postoji bezbroj slučajeva gdje se vatrene lopte pojavljuju u određenim planinskim područjima ili čak na specifičnim dijelovima autocesta. Ponekad slijede automobile, no ako se vozilo zaustavi i one također stanu. U drugim slučajevima uživaju, lebdeći ispred vozila uvijek na istoj udaljenosti bez obzira na to koliko vozilo ubrzalo, da ih se prati.

Vrlo često se njišu po zraku, kao da se ljuljaju lijevo-desno istovremeno poskakujući bez dodirivanja tla. Obično su bezopasne i odaju dojam da posjeduju istu vrstu inteligencije kao životinje. One su znatiželjne, zaigrane i pobjeći će ukoliko ih se ozbiljno progoni.

U vezi toga što bi mogle biti, u ovom trenutku ne možemo puno preko nagađanja. U četvrtom ću poglavlju diskutirati o REPQEN (Residual Psychic Quasi-Intelligent Energy Nucleii/Rezidualni psihički kvazi-inteligentni energetski nukleusi), koji bi mogli ponešto objasniti te sjajeće lopte.

Ostaje činjenica da nemamo ništa čime bi znanstveno dokazali postojanje tih REPQEN.

3. Kršćanstvo danas

Kako bi stekli bolju perspektivu na odnos između kršćanstva i parapsihologije, bilo bi mudro prvo ispitati staru percepciju religijskog fenomena.

Trenutno ću izostaviti druge vjere budući da dijele isto zajedničko podrijetlo, bez obzira na to što bi njihovi sljedbenici mogli reći ("naša je jedina istinska religija, sve ostale su zamke đavla", itd.). Nije potrebno biti stručnjak da bi se uvidjela težina krize s kojom se danas suočava kršćanska vjera. Ja ozbiljno sumnjam da će iz ove krize izaći neozlijeđena; iako jest istina da je pretrpjela i druge krizne situacije (čak i one ozbiljnije), uvjeti koji vladaju u modernom svijetu dodaju na težini današnjim nedaćama.

Tijekom protekla tri stoljeća kršćanstvo je, unatoč vlastitim podjelama, utvrdilo svoju poziciju najveće svjetske religije. Osim u brojnosti sljedbenika i nacija koje ga prakticiraju, izgubilo je zamah, a status njemu vjernih blijedi.

U nekim drugim vremenima njegovi konflikti bili su rezultat neslaganja oko smisla jednog ili drugog biblijskog odlomka, no uvijek s kršćanskim okvirom. Rezultati tih sukoba bili su podijeljene zemlje i sveti ratovi. Takvi ratovi bili su rezultat prekomjerno gorljivog religijskog fanatizma kojim su obje strane žarko obraćale i "širile vjeru."

Ovih dana su bolesti koje ga okužuju potpuno oprečni apatija, dosada i razočaranje. Duboko unutar, oni su rezultat rastuće svjesnosti kako stvari kojima su nas poučavali nisu toliko jednostavne kao što se činilo.

Neki možda vjeruju da je ovo poglavlje - ili štoviše, cijela ova knjiga - rezultat nekakvog ogorčenja koje sam mogao razviti prema katoličkoj hijerarhiji i tretmanu koji sam od njihove ruke primio. Ništa ne može biti dalje od istine. Da budem potpuno iskren ja sam zahvalan biskupima koji su me izbacili iz svojih biskupija jer su mi tim činom omogućili da se oslobodim mentalnih okova nametnutih od strane tradicije i pastoralne izobrazbe. Ja se ne odričem svećeništva, a još manje se služim njime kao sredstvom stjecanja društvenih privilegija.

To izvorno kršćansko evanđelje nametnuo sam si nakon suspenzije koju mi je priskrbila moja knjiga Mi Iglesia Duerme (Moja Crkva spava op.prev.) iz razloga da omogućim svoj Božjoj djeci da izvuku korist od dara vlastite inteligencije bez straha od bilo kakvih stvarnih ili izmišljenih kazni koje Crkva može kreirati.

Sugestivna snaga "vjerskih stvari" je ogromna. Izvan je dosega sićušnog ljudskog uma da osujeti na tisuće njezinih mreža. Ukoliko bi se neki poslovni prijedlog držao na klimavim nogama kao što je to slučaj s religijom, mi nikada ne bi prihvatili rizik. Biznis iziskuje hladnu računicu neuvjetovanu strahom od osjećaja; slijepo prihvaćanje religijske doktrine, s druge pak strane, lišava nas slobode i inteligencije. Većina kršćana nikada, pa čak ni jednom, nije dovela u pitanje doktrinu koju prakticira. Jednostavno je prihvate još kao vrlo mladi i do vremena kada dosegnu zrelost njihova vjera se temelji na emocijama umjesto na logici. Naravno, "nanovo rođeni" kršćanin će ispovijedati kako njegova vjera nadilazi sve to, i da on ili ona može osjetiti Duha Svetoga iznutra. Ne treba ni reći koliko to može biti traumatično za osobnu evoluciju.

U tradicionalno kršćanskim zemljama, gdje je Crkva pod zaštitom države, uvijek je prisutan problem koji podjednako uznemiruje i svećenike i roditelje (uznemiruje, radije nego da ih potakne da razmišljaju o izvoru problema): sindrom "gubitka vjere" pogađa studente i privatnih i vjerskih škola. Oni prestaju odlaziti na misu, prestaju čitati Bibliju, i propituju uvjerenja svojih roditelja.

Gubitak vjere, ako se analizira u svjetlu svega prije navedenog, potpuno je normalna reakcija kada se vjera susretne s razumom. Nema potrebe za napad na vjeru – istopiti će se ona poput kockice leda na sobnoj temperaturi.
Ustvari ne postoji gubitak vjere, već promjena u stajalištima, re-fokusiranje filozofskih gledišta. Imanentna opasnost krije se u pristupu "sve ili ništa". To jest, ili prihvatiti doktrinu kakova je dana, ili biti protjeran iz kongregacije. Ovaj vrlo negativan stav uzrokovao je da mnogi potpuno napuste vjeru.

U koegzistenciji s time su i milijuni "poglavlje i stih" kršćana koji iz dana u dan žive po Svetom pismu. Po istom principu protestanti optužuju katolike za obožavanje Djevice Marije, a katolici njih za obožavanje Biblije.

Postoji nebrojeno kršćana koji više ne proučavaju uvjerenja vlastite vjere. Doslovno svi pojedinci koji pohađaju sveučilišta su napustili vjeru i krivnju za to ne možemo pronaći ni u kojem od socioloških razloga. Pravi razlog leži u srcu stvari. Panorama ponuđena od suvremene kršćanske teologije zbunjuje i može pokolebati čak i najoptimističnija vjernika. Stoga nas ne bi dakle trebalo iznenađivati da gdje god se za obraćenike natječu kršćanstvo i islam, potonji privuče više ljudi. Omjer je nevjerojatan: deset obraćenika na islam dolazi na jednog kršćanskog.

Dok neki kršćanski autoriteti, osobito u protestantskim skupštinama, vjeruju u pismo Biblije, druge hijerarhije odbacuju cijele sakramente, dijelove ili kompletne knjige iz Biblije usporedno negirajući i Duha Svetoga, uskrsnuće, itd. To uključuje i Unitarijance i Jehovine svjedoke, koji niječu božansko podrijetlo Krista.

Zbrka oko Biblije

Da stvar bude gora, prije četrdesetak godina pojavili su se određeni drevni rukopisi koji bacaju sumnju na materiju generalno smatranu neupitnom. Ovi dokumenti, suvremenici Kristovog službovanja, su Svici s Mrtvog mora pronađeni u Kumranu (Palestina) i papirusi otkriveni u Nag Hammadi-u ili Chenoboskion-u, u Egiptu. Ukratko rečeno, važnost tih dokumenata (napisanih od strane Esena u Palestini i gnostika u Egiptu) je u tome da mnoge činjenice koje znamo iz Novog zavjeta nisu nužno istinite. To se može pročitati u ranije nepoznatim dokumentima koji datiraju iz vremena prije Isusovog rođenja.

Lako je odbaciti ove svitke i papiruse kao apokrife, te stoga i nenadahnute božanskim. No, kako se ispostavilo, te apokrifne knjige citirane su u Novom zavjetu kao božanske riječi, što pokazuje da su ih apostoli naizust znali i bili njima inspirirani. Neke od njih su, van svake sumnje, "ekstrahirane" iz biblije 1700 godina nakon što su pisane i smatrane božanskim nadahnućem.

Mi potpuno ignoriramo sastav izvorne Biblije. Kumranski i Chenoboskionski nalazi stariji su čak i od onih najstarijih koje imamo o Svetom pismu. Neki, poput knjige proroka Izaije, 1000 godina su stariji od tekstova po kojima su napravljeni svi svjetski prijevodi Biblije.

Biblija kralja Jamesa iz 1611., smatrana od strane engleskih govornika kao "autorizirana i originalna verzija", ustvari je sedmi prijevod Svetoga pisma na engleski jezik, temeljen na grčkom "izvorniku" iz 1550-te. Drugim riječima, ni original nije izvoran (ipak je to, na koncu konca, grčki prijevod) i bio je kopiran 2800 do 1500 godina nakon što je pravi izvorni tekst napisan. Čitatelj lako može zamisliti količinu grešaka, propusta, izmjena i dopuna koje su ti rukopisi pretrpjeli nakon svih rukom pisanih kopija napravljenih u razdoblju od 2.000 godina.

Kada se Biblija kralja Jamesa ažurirala, moderni Novi zavjet na engleskom jeziku napravljen je ne prema Etienneovom "originalu" iz 1550., nego služeći se Codex Sinaiticus-om iz 4. st. n. e. Šest tisuća izmjena napravljeno je samo u Novom zavjetu kako bi se ispravila stara Biblija kralja Jamesa, a od tih šest tisuća, 1500 promijenilo je samo značenje stiha. Ono što većina vjernika ignorira, činjenica je da je 16 000 ispravaka izvršeno u tekstu Codex Sinaiticus, a pojedine riječi promijenjene su možda dva ili tri puta. Sve to prema ćeifu onog koji bi vršio reviziju Codexa mijenjajući riječi koje mu se ne bi svidjele. Toliko o božanskom nadahnuću.

Uz takovu slobodu pročišćavanja ili poboljšavanja riječi, ne iznenađuje činjenica da među tobožnjim izvornicima koji datiraju do 10. stoljeća, ima najmanje 83 000 razlika. Moguće je izraditi dva zasebna teksta, radikalno suprotstavljenih značenja, za raznorazne biblijske zapise.

Čovjek se mora istinski začuditi u koju to poziciju stavlja navodnu inspiraciju njenog autora, ili njenu nepogrešivost, ili doprinos Duha Svetoga u tome. Kako pronaći autentičnu Božju riječ između 83 000 varijabli? Kad bi više propovjednika i sljedbenika bilo s ovim upoznato, prije bi se okrenuli svojoj vlastitoj prosudbi negoli svojim pošteno iskrzanim Biblijama.

Najveća kontroverza kojoj smo danas svjedoci odnosi se na žene svećenice. Ona dolazi kao nusprodukt svih onih dvojbi i zbrke. Dok mnogi govore kako je zaređivanje žena u suprotnosti s izravnim učenjem Krista i Crkve, drugi tvrde suprotno. Čak postoje i neki koji na to jednostavno gledaju s nedostatkom interesa, obzirom su kompletno izgubili vjeru u zaređivanje ili bilo koji drugi sakrament.

Najveći dokaz važnosti egipatskih i palestinskih otkrića je polemika između istražiteljskih skupina koje su ih rekonstruirale i prevodile. Ovi timovi, biblicisti slobodnjaci, katolici, židovi i protestanti, odgovorni su za uskraćivanje spoznaje o svojim otkrićima i napretku. Ta otkrića ne donose ništa dobroga svim uključenim vjerama zbog razilaženja s postojećim uvjerenjima ili gledištima njihovih interesnih skupina.

Što se židovskih istražitelja tiče, oni su otkrili kopije svih starozavjetnih knjiga (kao i 16 do 17 kopija nekih pojedinih knjiga) koje su 1000 godina starije od onih kojima su se u 10. stoljeću služili kako bi napravili "finalnu" reviziju Spisa.
To materiju samo čini još zbrkanijom, kako za teologe, tako i informiranim svjetovnjacima. Slijepa vjera, jednom toliko veličana od strane vjerskih vlasti, u naše je vrijeme sramota. No ono što čak i najžešće nevjernike vraća u red je strah - strah od "onostranog" ili "onog svijeta" u kojem ih Bog može poslati u pakao. A ako ne strah od Boga, onda strah od društva u kojem žive, a koje ih može šikanirati zbog ne održavanja primjerene "religijske" fasade.

"Novi poredak", obećan od kršćanstva pri njegovom rođenju, kada se ispituje u svjetlu dokumenata iz Kumrana, ispada da i nije tako nov.

U drevnim svicima čitamo o Blaženstvima navedenim u Novom zavjetu; u Esenskom Priručniku o disciplini čitamo o dva sakramenta, krštenju i svetoj gozbi (preteča euharistije), dizajniranima u svrhu ujedinjenja adepta i Duha Svetoga. Pavlova teologija odjekuje onim što čitamo u knjizi Enoha i u knjizi dvanaestorice patrijarha. U svrhu kompletiranja poredbe, otkrivamo enigmatičnog "Majstora pravde" također nazivanog i Mesija ili Krist, koji je bio mučenikom puno stoljeće prije Isusa, i koji je kako se čini bio vođa sekte.

Mnogi kršćani su nezainteresirani za te detalje. Oni će radije ostati vjerni tradiciji koja im je predana sve dok to što su zamoljeni da čine nije očito maligno. "Bolje vjerovati u nešto nego u baš ništa."

Aksiomi poput ovoga su uobičajeni za kršćane, ali i prošireni na nefleksibilnosti koje su uzrokovale da katolici i protestanti jedni druge spaljuju na lomačama. Kako je kršćanstvo postajalo tolerantnije, činilo je to po cijenu svog vjerskog jedinstva i vlastite vjerodostojnosti.

Prateći taj tok misli, koji je više humanistički nego religijski, bilo koji sustav uvjerenja koji vodi boljitku i napretku čovječanstva je dobar, njegov ideološki sadržaj neodoljiv. Proglašenje apsolutne slobode misli tada je na samo nekoliko koraka, koraka koji će stati na kraj dogmatici i Bibliji kao Božjoj riječi. Razum tada može zauzeti svoje pravo mjesto u ljudskom životu i ljudi će onda prosuditi što jest a što nije Božja riječ.

To je pozicija kršćanstva danas. Ovo je kritični trenutak u povijesti, obzirom su umovi dvadeset i prvog stoljeća obdareni prosudbom za rješavanje vjerskog pitanja jednom za svagda. Nismo više impresionirani čudesima (naši laboratoriji reproduciraju čuda iz davnina), niti živimo u strahu od vječne kazne, budući da su naši umovi postali svjesni kako bi nešto takvo, kad bi dolazilo od Boga, činilo njega manje savršenim čak i od našeg pravnog sustava. Mora biti proporcionalnosti između zločina i kazne, a ona će biti izbačena iz ravnoteže od postojanja ognja paklenog. To stvara sliku Boga kao užasnog suca, a kamoli kao nebeskog Oca.

Kršćani se počinju služiti svojom vlastitom prosudbom kod vjerskih pitanja. Još nisu doveli u pitanje fundamente svoje vjere, ali su krenuli propitivati njene više površinske aspekte. U mojoj knjizi o dehumanizaciji braka i seksa u kršćanstvu, uključio sam jedan primjer na temu razvoda koji se dogodio u Italiji :

Ne tako davno održan je nacionalni referendum u Italiji kako bi se izmjerilo popularnost odgovora po pitanju razvoda. Katoličke snage predvođene Vatikanom pokušale su odbaciti postojeći zakon o razvodu. Talijani su za trenutak ostavili svoja religijska uvjerenja postrani i glasali u korist razvoda, jasan znak inspiracije od Duha Svetoga. Drugim riječima, život je progovorio, hrabro kako to često čini. Život, govoreći kroz mišljenje javnosti, izjavio je da razvod, u društvu u kojem su brakovi lake kategorije norma, mora postojati.

Četiri stoljeća prije Erazmo je napisao: "Dokle brak nije ništa doli čistilišta po kojem se postiže raj, mora biti podupiran. Ali, ako se pretvori u pakao bez nade za raj, najbolje ga je poništiti."

(Čitatelj neka oprosti na duljini citata. I njegova prva polovica je uključena tako da ne mogu biti proglašen za slijepog pobornika razvoda.)

Kršćanstvo: nedefinirana vjera

Što je onda kršćanstvo? Sjećam se zbunjujućeg hihotanja doktora teologije kada me jednom upitao što bi se dogodilo ukoliko jednog dana u Palestini iskopaju Kristove kosti. Činilo se da je zadržao vlastito uvjerenje glede uskrsnuća bez obzira što je bio sveučilišni profesor! Odgovorio sam frazom iz 1. Korinćanima 14:15 "Ako Krist nije uskrsnuo od mrtvih, tad je propovijedanje naše šuplje." On je slegnuo ramenima nadigavši obrve kao da želi reći: "Nemojte biti tako sigurni."

Stoljeće ili dva unazad razlika između katolika i protestanata bila je prilično dobro definirana. Iako Ekumenizam jest umanjio tu razliku malo, također je istina da su se mini-sekte i hereza pojavili u oba logora otvarajući tako unutar religije prostor svakakvim idejama, bez obzira koliko lakoumne bile.

Isus iz Kose, Godspell-a ili Isus Krist Superstar-a teško da je onaj kojeg promovira Crkva, a njegov nauk, iako bliži izvorniku negoli nauk koji nalazimo u teološkim predavanjima, kilometrima je daleko od onoga što smo naučili na vjeronauku.

Teško da se može reći kako je kršćanstvo udruženje manje ili više homogenih učenja. Kršćanske etike ekstremno su labave ovih dana. Papa inzistira da se govori protiv razvoda, pobačaja, umjetne kontrole rađanja, neskromne mode, itd., ali mu samo najžešći vjernici poklanjaju ikakvu pažnju. Neki su biskupi čvrsto na vrhovnikovoj liniji, no većina šute, ili pak govore svog rimskog šefa drže na ledu.

Homoseksualnost i kršćanstvo

Neki katolički, protestantski i pravoslavni krajevi još uvijek se ponešto pridržavaju strogih moralnih kodova, ali tu i tamo čuju se priče o suprotnom. Ne tako davno, nekoliko časopisa objavilo je članke o vjenčanju protestantskog biskupa za njegovog vikara, obojica u svećeničkim odorama. Jedna od fotografija prikazivala je biskupa kako, s pastirskim štapom čvrsto u ruci, ljubi svoju "mladu". Nelijep prizor!

Homoseksualne bogomolje niču posvuda i to sa svećenicima spremnima za službu. Jedan je isusovac nedavno izjavio kako vjeruje da je njegov zavjet čistoće posve kompatibilan s njegovom homoseksualnošću. Neće trebati dugo čekati na pojavu homoseksualne teologije s biblijskim izvorima koji se s njome mire.

Kršćanstvo i društvena pravda

Socijalističke države su one koje su najviše zaokupljene postizanjem društvene pravde. Ali, kao i u kršćanstvu, teorija i praksa su dvije različite stvari i vladari iskorištavaju one kojima vladaju. Dok su se životni uvjeti moguće i popravili, bilo je to po cijenu slobode.

Ako Zapad jest uspio razviti način kako da ljudi uživaju u slobodi i mogućnostima, to ne može biti pripisano kršćanskim principima. Mnogi koji su vodili bitku s autoritarnim režimima morali su se isto tako boriti i s Crkvom. Kako onda možemo definirati kršćanstvo kao doktrinu ili društvenu praksu? Jesu li svi sljedbenici Kristova učenja kršćani?

Problem je u tome da specifična učenja kršćanstva postaju sve manje i manje precizna kako se dolazi do novih otkrića.
Među 49 knjiga otkrivenih u Nag-Hammadi-u postoji jedna označena s "Evanđelje po Tomi", a koju bi, obzirom se sastoji od 115 navodno Kristovih izjava, ustvari trebalo nazvati "Zbornik Isusovih izreka". Mnoge od njih znamo iz Evanđelja dok ostale otkrivaju dosad nepoznate aspekte Kristove osobnosti. Naravno, oni koji ne žele da se to proširi naokolo izjavljuju da, obzirom je knjiga apokrifna (i gnostička), to nisu bile Isusove riječi. Znanstvenici s manje predrasuda, međutim, misle drugačije.

Na prijelazu stoljeća, u Egiptu je pronađen fragment knjige naslova "Svitak Oxyrynchus ". Bio je poderan po sredini zbog čega je nedostajalo po nekoliko riječi svakog retka. Već dugi niz godina učeni istraživači popunjavaju ove nedostatke svojim najboljim nagađanjima. Kada je 1947. iskopana cijela knjiga, stručnjaci su otkrili da su, usprkos svoj njihovoj erudiciji, njihova najbolja nagađanja bila potpuno kriva. Upravo ovi stručnjaci isti su oni koji tvrde da "Evanđelje po Tomi" nije izvorno i da je "Testament dvanaestorice patrijarha" sastavljen u 3. stoljeću poslije Krista, dok novija otkrića nedvosmisleno pokazuju da je napisan 350 godina ranije.

Kršćanstvo: humanistička doktrina

Oni koji vjeruju Isusovim učenjima mogu to sažeti u ono što je poznato kao Zlatno pravilo: "Činite drugima kao što bi htjeli da oni čine vama." No, ovakva prekomjerna simplifikacija učinila nas je krivcima za upadanje u racionalni humanizam, što je ustvari slučaj.

Ovo nekima može zvučati optužujuće, dok bi drugi to mogli primiti kao velik kompliment. Je li kršćanstvo bilo ljudskije i racionalnije u svojim ranim danima?

4. lateranski koncil (održan 1215. A.D.) zabranio je liječnicima liječenje bolesnika koji se nisu ispovjedili. Isto kako je i nedavno, 1829., papa Leo XII zabranio liječenje velikih boginja, obzirom se radi o "biču božjem" koji se mora pretrpjeti. U naše vrijeme stav protiv kontrole začeća papa Pavla VI i Ivana Pavla II nije ništa drugo nego preostatak takvih proizvoljnih odluka "u ime Boga."

Ovo je tužna istina pozadine kršćanstva. Danas se komotno može reći kako su sjemeništa i mjesta vjerskog naukovanja doslovno pusta. U vrijeme kada sam pristupio Družbi Isusovoj, razmetala se sa 6 sjemeništa i 400 novaka samo u Španjolskoj. Sjemenište u Santiago de Composteli prije 40 godina imalo je 1.200 sjemeništaraca, ali danas jedva 300. Mnoge protestantske denominacije traže pastore za svoja nezbrinuta jata i mogu osigurati povoljnije uvjete, no studen je vjetar čini se zamrznuo kršćansku s(a)vijest.

Da li se smijati ili plakati?

Možda bismo trebali oboje. Trebalo bi nas žalostiti što su istinske kršćanske vrijednosti izgubljene za nove naraštaje koji nemaju ništa bolje čime bi ih zamijenili. Mnogi su posrnuli u ovisnost o drogama kada je ovaj nedostatak ciljeva i razloga za život nadvladao njihove duše. Ovaj nedostatak vrijednosti bez sumnje je izvor konfuzije našeg društva.

Trebalo bi nas, s druge strane, činiti sretnima kad vidimo modernog čovjeka izbačenog iz njegove ideološke ljuske i izguranog u svijet. Čovječanstvo će izgubiti strah od slobodne misli i unaprijediti vlastito samopouzdanje. Također će shvatiti lažnost određenih vrijednosti koje je Crkva nametala a koje su samo ometale ljudsku evoluciju. Priznati će seksu mjesto koje zaslužuje istovremeno smanjujući utjecaj kakav je imao na ljudski um kroz stoljeća represije. Čovjek će se fokusirati na humanističke i društvene zadatke i posvetiti svoju energiju stvaranju boljeg svijeta.

... nastavlja se ...