Prijevod: Galaksija
"Imao si samo jedan veoma ružan san." Psiholog je smirivao mladića.
Sedamnaestogodišnjak se ozlojeđeno suprostavljao, "Ne, ne, to nije bio prokleti san!"
Odgovor koji je pobijao mladićev doživljaj otmice od strane vanzemaljaca, nije ga sprečavao da vjeruje svom instiktu.
Trideset godina kasnije i mnogo zreliji, taj čovjek, Derrel Sims, sada
je Načelnik za Fizička Ispitivanja organizacije Houston UFO Network
(HUFON). Derrel Sims i njegov muldisciplinarni tim konsultanata
istražuju i proučavaju razne aspekte fenomena otmica ljudi od strane
NLO-a. Kao jedan od konsultanata, moje znanje i iskustvo me je navelo
da ispitam tu podmuklu prirodu otmica od strane NLO-a, koja nalikuje na
snove.
Iako se gorpemenuto objašnjenje psihologa u vezi sa Simsovim slučajem
odnosi na događaj koji se desio prije 30 godina, takvi stavovi
preovlađuju i danas. Žrtva otmica ("abductee") je jedan pojam koji se
odnosi na one koji su oteti protiv svoje volje od strane vanzemaljske
pojave. Neki od njih za sebe radije biraju pojmove kao što su
"kontaktirani", "zvjezdana djeca" ili jednostavno "NLO učesnici".
Oni od učesnika koji su imali direktan kontakt s vanzemaljskim
prisustvom često su sami najbolji eksperti kad se radi o razumijevanju
fenomena otmica od strane NLO-a. Po mom profesionalnom mišljenju, za
bolje razumijevanje fenomena otmica ljudi od strane NLO-a, potrebno je
imati jednu kombinaciju ličnog iskustva sa vanzemaljskim prisustvom i
smisla za jedno logičko i kritičko razmišljanje. Ukoliko smatrate da
ste doživjeli otmicu od strane NLO-a a nakon toga vam je rečeno, "To je
bio samo ružan san," - razmislite još jednom.
Da bih vam predstavila prirodu otmica od strane NLO-a, koja nalikuje
sjećanjima na neke snove, dopustite mi da opišem jedan istinski događaj
koji se desio ženi po imenu Marcia (pseudonim) iz moje istražne grupe.
Jednog kasnog popodneva Marcia je krenula autom na jedan poslovni
sastanak. Čekala je u koloni na jednoj prometnoj cesti kako bi se
uključila na autoput. Otvorila je prozor na vratima auta kako bi
provirila kroz njega napolje, i gore iznad sebe je ugledala ogromnu
letjelicu kako lebdi nisko, tačno iznad njenog auta. Marcia je opisala
tu letjelicu u smislu da je ona bila ogromna, velika skoro kao cijeli
grad.1 Sljedeća stvar koje se sjećala, uslijedila je jedan sat kasnije a
to je da se nalazi na poslovnom sastanku, prilično dezorjentisana i sa
žestokom glavoboljom. Marcijin poslovni kolega je glasno primjetio da
je joj je lice blijedo i da je nekako neobično izgledala. Sljedećih
nekoliko dana Marcia je imala jake glavobolje, nos joj je krvario i
bila je prilično dezorjentisana u vezi s percepcijom vremena. Činilo
joj se kao da joj je tijelo navijeno da se brzo "premotava unaprijed",
(kao kad se magnetofonska traka stavi na "fast forward", prim. prem.)
dok joj se istovremeno činilo da vrijeme oko nje prolazi usporeno.
Nokti su joj rasli brže nego što je normalno. Bilo joj je potrebno
manje sna i budila bi se nakon neka tri ili četiri sata, imajući utisak
kao da je već prošla cijela noć. Trećeg dana, Marcia je dobila upalu
gornjih desni i počela osjećati jak bol, tako da je otišla kod
stomatologa. On je pretpostavio da se tu radi o jednoj lokalnoj
infekciji kao što je apsces i napravio je rentgenski snimak. Na snimku
se pokazalo da se u njenim desnim nalazi jedan neobičan predmet.
Prepostavljajući da se ipak radi o apcesu, stomatolog joj je propisao
antibiotike i poslao je Marciju kući.
Tokom nekoliko narednih sedmica, Marcia je imala čudne snove o jednom
visokom, mršavom i blijedom vanzemaljcu koji je podizao neki dugačak,
metalni instrument prema njenom licu. Užasnuta od straha, Marcia bi
vrištala a onda bi se potpuno gubila. Sanjala je i druge žene koje su
takođe bile odjevene u kratke, bijele ogrtače bolničkog tipa, i kako ih
visoki blijedi vanzemaljci transportuju u nekim velikim liftovima.
Marcia je intuitivno znala u svom snu da se tu radi o jednoj "žetvi."
Njen gubitak orjentacije i problemi s pamćenjem trajali su oko sedam
dana, međutim, Marcijini čudni snovi su se nastavili. Povremeno je
imala užasne apokaliptične snove o masovnim katastrofama. U jednom snu
Marcija je posmatrala ruševine nekog grada. Zgrade su bile porušene, u
zraku se osjećao smrad nekog gasa, dok su po gradu lutale desetine
ljudi u prljavoj i ofucanoj odjeći, u potrazi za vodom i hranom. Marcia
je vidjela nekoliko malih vanzemaljskih bića u sivim kombinezonima i
sa crnim kapama. Intuitivno je znala da ova bića predstavljaju "novu
policiju". Glas kojeg je čula u snu takođe joj je poručio da napravi
zalihe krekera i vode. Moraće se boriti, moliti i krasti vodu i hranu,
tako da se pripremi za to.
Ova priča predstavlja samo jednu ilustraciju kako jedno sjećanje na
stvarnu abdukciju ima prirodu sjećanja na snove. Sjećanja na otmice se
često javljaju u obliku bljeskova, satima, danima, mjesecima pa čak i
godinama nakon susreta s vanzemaljcima. Neki ljudi se ne sjećaju
ničega, osim "izgubljenog vremena" (vremena za kojeg ne znaju kako su
ga proveli, prim. prev.). Često se neko sjećanje samo nakratko pojavi i
opet brzo biva zaboravljeno, kao kad čovjek zaboravlja neki san
neposredno nakon buđenja. Zašto je to tako?
Da bi bolje razumjeli to zašto se vanzemaljske otmice često percipiraju
kao snovi, i kako da se popravi sjećanje na njih, od koristi bi nam
mogao biti jedan psiho-fiziološki pristup. Prilikom mog proučavanja
sna, snova, promijenjenih stanja svijesti i lucidnog sanjanja,
primjetila sam sličnosti između doživljaja otmica i stanja snova.
Normalno, čovjek ulazi u stanje sna progresivno prolazeći kroz
relaksaciju kroz nekoliko različitih nivoa svijesti: faze 1,2,3,4 i
rapidno kretanje očiju ili REM san. Snovi se javljaju u REM snu, a to
se takođe označava i kao "paradoksalni san", jer uzorci moždanih valova
podsjećaju na one koji se javljaju i u budnom stanju svijesti, osim
što ovdje dolazi do opuštanja i paralize mišićnog tonaliteta.
Posebna stvar koja karakterizira REM san je paralizovan tonus mišića.
Neki vjeruju da se tu radi o jednom prirodnom načinu zaštite organizma
kako bi se spriječilo naše fizičko dejstvovanje kad nešto sanjamo, što
bi naravno moglo biti štetno. Jedino voluntarno kretanje prilikom REM
faze sna je kretanje očiju i disanje.
Za vrijeme aktivacije REM sna, - zajedno sa istovremenom paralizom
mišića, - kritičke sposobnosti mozga se isključuju. Ta njegova kritička
osobina podrazumijeva sposobnost kontekstualnog razmišljanja uz pomoć
samo-referentnih misaonih procesa. Drugim riječima, radi o jednoj
budnoj svjesnosti za vrijeme sanjanja. Odsustvo te osobine kritičnosti
za vrijeme normalnih stanja snova je razlog zašto prihvatamo bizarne i
nerazumne radnje u našim snovima. Neuro-fiziološki, gubitak kritičkih
osobina mozga se javlja zato što je za vrijeme REM stanja, snižen nivo
aktivnosti aminergičkih neurona u produženoj moždini.
Kod lucidnog sanjanja, kritičke osobine mozga su uključene, dok je
spavač još uvijek paraliziran u REM stanju sna. Istraživač lucidnih
snova, Stephen La Berge Ph.D. otkrio je da je kod lucidnog sanjanja
aktivnost centralnog nervnog sistema povećana.
U stanju snova, bilo lucidnih ili ne, vanjska senzorna percepcija je
ograničena, dok unutrašnja senzorna percepcija primarno omogućava
doživljajnu realnost. Kad to ne bi bilo tako, onda nam se naši snovi ne
bi činili tako stvarnim. Ta stvarnost i živopisnost naših snova
vjerovatno zavisi od stepena i inteziteta aktivacije neurona, u odnosu
na vanjski senzorno-perceptualni "input". Kad se stišaju naši vanjski
fizički osjećaji, onda se pojačava naša unutarnja percepcija kao što je
mentalna imaginacija, relativno govoreći.
Jedan od razloga zbog kojih možemo vizualizirati imidže u "očima našeg
uma" podrazumijeva aktivaciju nerava u epifizi, žljezdi koja je
locirana u našem mozgu. Epifiza se smatra fiziološkom analogijom
vidovnjačkog "trećeg oka." Interesantno je za pomenuti to da epifiza i
oči sadržavaju u sebi istu vrstu nerava koji omogućavaju vizuelnu
percepciju. Epifiza je odgovorna za unutarnju vizuelnu imaginaciju a
oči za vanjsku optičku percepciju. U REM fazi sna senzorno unošenje
podataka (npr., taktilnih, auditornih, optičkih) je uveliko spriječeno i
suzbijeno, tako da tu interna vizuelna senzorna percepcija počinje da
preovladava.
Dobro, kakve sve to može da ima veze sa iskustvima vanzemaljskih
otmica? Mnoge žrtve otmica izvještavaju o paralizi mišića koja je
slična onoj koja se javlja u REM stadijuma sna, na samom početku
doživljaja otmice.2 Čovjek može da osjeća jedan čudan mir i da dobije
osjećaj postojanja nekog elektriciteta u zraku. Žrtve ponekad
primjećuju plavu ili bijelu svjetlost, čuju određene zvukove, imaju
osjećaj kao da ih nešto prekriva jednim toplim prekrivačem, a prisutan
je i osjećaj potpune paralize, osim što im ostaje sposobnost pokretanja
očiju. 'Paraliza inducirana otmicom' često se javlja direktno za
vrijeme budnog stanja, kad je čovjek potpuno svjestan, slično kao kad
čovjek počne lucidno da sanja na javi.
Većina abdukcija se dešava direktno u spavaćoj sobi žrtve za vrijeme
noći, dok se osoba nalazi u opuštenom stanju ili u snu. Nakon
nastupanja paralize, žrtva otmice se može sjećati kako je bila iznesena
napolje kroz zid, prozor ili plafon, te tako prebačena u NLO letjelicu.
U nekim slučajevima, čovjek osjeća kao da je magnetom izvučen iz
kreveta uz pomoć jednog bijelog ili plavog svjetlosnog snopa, koji je
projiciran od strane NLO-a. U raznim fazama scenarija otmice, oteta
osoba može izgubiti svijest. Često će se to desiti neposredno prije
ulaska u letjelicu ili obavljanja užasnih hirurških zahvata na žrtvi od
strane vanzemaljaca. Ponekad vanzemaljci namijerno onesvještavaju
žrtvu, pogotovo u slučajevima ako se ova žestoko opire ili ukoliko ona
pokušava saznati nešto više.
Čini se da vanzemaljski otimači koriste tehnologiju koja ima sposobnost
vanjskog induciranja REM stanja kod čovjeka, zajedno sa stanjem
paralize. To obično sprječava žrtvu otmice da se kreće, govori i
održava sposobnost lucidnog, kritičkog razmišljanja, pa tako i
opservacije tog doživljaja. Postoje i izuzeci, jer su neke žrtve otmica
u stanju da održe svoju budnu svjesnost ili da naizmjenično upadaju u
lucidnost i ispadaju iz nje, za vrijeme procesa vanzemaljske otmice. Ti
ljudi imaju tendenciju da se mnogo bolje sjećaju svojih doživljaja za
vrijeme otmice. Ono što sam primjetila prilikom mog rada s žrtvama
otmica, oni koji se bolje sjećaju svojih doživljaja spadaju u grupu
onih koji su prirodno u stanju da lucidno sanjaju. (Oni koji imaju
lucidne snove bar jednom ili više puta u toku jedne sedmice.) Međutim,
većina žrtava otmica ima maglovita sjećanja na ono što su doživjele i
"paravan memoriju" sličnu sjećanju na neke snove.
Mogu da tvrdim da se doživljaj otmice od strane vanzemaljaca percipira
kroz jednu iskrivljenu leću prigušene vanjske senzorne percepcije i
kroz jednu, nalik snovima, unutrašnju senzornu percepciju. Na primjer,
za vrijeme sna, vanjski stimulusi kao što je zvonjava telefona, mogu se
inkorporirati u san dok čovjek i dalje spava. Taj auditorni stimulus u
obliku zvonjenja telefona, prerađuje se na unutrašnjem nivou, - ali
iskrivljeno - a onda se upliće u scenario nekog sna, što može imati ili
nemati nekog smisla.
Mislim da se slična stvar dešava prilikom otmica ljudi od strane NLO-a.
U skladu s tim, zahvati koji se vrše na nekome za vrijeme otmice, mogu
se ugraditi u scenario jednog sna, ili čak u tzv. "paravan memoriju".
To se može desiti zato što je dio mozga koji je odgovoran za vanjsku
senzornu percepciju prigušen, njegova sposobnost za kritičko
razmišljanje je isključena i tako je slobodna volja očigledno
uklonjena. Međutim, nisam sigurna u to da li je aspekt slobodne volje
promijenjen uz pomoć iste neuro-fiziologije, ili je on jednostavno
rezultat post-hipnotičke sugestije.
Još jedan od razloga zašto se na doživljaje otmica ljudi sjećaju kao na
snove je taj što je većina sjećanja u suštini zavisna od stanja u
kojima je nešto doživljeno. To znači da kad se neki događaj (kao npr.
otmica) desi za vrijeme promijenjenog stanja svijesti, (kao što su
snovi), onda ćemo se njega lakše sjetiti u kad se nalazimo u istom
stanju svijesti. Da li ste se ikad za vrijeme nekog sna sjetili nekog
drugog prethodno zaboravljenog sna, a istovremeno niste bili u stanju
da ga se sjetite kad ste bili u budnom stanju svijesti? To je jedan od
primjera pamćenja koje je zavisno od stanja u kojem je nešto
doživljeno.
U decembru, 1992.g., desio se slučaj masovne abdukcije koji je detaljno
opisan u HUFON Izvještaju, mart 1993. Da rezimiramo, Derrel Sims iz
organizacije HUFON, koristio je proaktivne hipnotičke metode kod
nekoliko žrtava vanzemaljskih otmica koje su bile dizajnirane tako da
izazovu reakciju kod vanzemaljaca. Sims-ova nova metoda je
podrazumijevala 'instaliranje’ post-hipnotičkih sugestija kod nekoliko
žrtava otmica s ciljem izazivanja promjena u njihovom ponašanju za
vrijeme naredne abdukcije. Kao rezultat ovog zahvata, ista grupa
vanzemaljaca je iste noći otela osam od tih ljudi koji su živjeli u
dvije različite države i nekoliko gradova. Svih osam žrtava otmice je
bilo zajedno podvrgnuto pregledima i ispitivanjima na vanzemaljskoj
letjelici.