VAL - ZNANJE
Portal za razvoj svijesti
- stranice za sporije modemske internet veze -

Početna stranica za sporije modemske veze

Metafizika ( Tekstovi, Val serija Kasiopejci, Kasiopejske transkripte, Pledijski materijal, Ra materijal )

Manipulacije ljudima ( Tekstovi )

Zdravlje i liječenje ( Tekstovi, Ljekovite biljke )

Znanost ( Tekstovi )


William Baldwin - CE-VI - Bliski susreti opsjedačke vrste - 4. dio




P o g l a v lj e 4

NLOi I ALIENSKA OTMICA

Naše Sunce je mala zvijezda u blizini vanjskog oboda jednog kraka spiralne galaksije koju zovemo Mliječni put. Najbliže zvijezde u galaksiji su Alpha i Proxima Centauri, i čestici (ili talasu) svjetlosti potrebno je oko 4 godine da s tih zvijezda stigne do nas putujući brzinom od skoro 300 000 kilometara u sekundi. Mnoge od zvijezda koje vidimo na noćnom nebu nisu zvijezde kao naše Sunce nego cijele galaksije, neke mnogo veće nego naša, koje su toliko udaljene da izgledaju kao male svjetlosne tačke.

Sa svim tim zvijezdama tamo vani skoro je sigurno da više nego par njih, slično našem solarnom sistemu, u svojoj orbiti ima planete. Nezamislivo je da život ne postoji nigdje drugo osim na planeti Zemlji. Mnogi ljudi su špekulirali o mogućnostima razvoja inteligentnog života negdje u univerzumu u nekom vremenu tokom 15 milijardi godina od kad je nastao. Naučnici su procijenili da je naša planeta stara oko 5 milijardi godina i pogledajte što se ovdje desilo!

Objava iz 1996. godine, o mogućnosti postojanja oblika života, mada primitivnog, detektirana na stijeni koja potiče s planete Mars, izazvala je buru spekulacija i uzbuđenja među naučnicima i u javnosti. Misli se kako je stijena morala biti izbačena milionima godina ranije, moguće u vulkanskoj erupciji, i potisnuta van Marsove gravitacije, te u konačnici uhvaćena Zemljinim gravitacionim poljem. Otkrivena je na Arktiku, gdje su pronađene i druge stijene sličnog porijekla. Istraživanje Marsa i proučavanje njegove historije nastavljeno je sa serijom od 10 svemirskih vozila nazvanih „Mars Pathfinder“ (Marsov pronalazač puta). Ubrzo nakon slijetanja Pathfindera, rover sa šest kotača veličine tetrapaka od mlijeka, spušta rampu na površinu crvene planete da ispita, analizira i sakupi sastav tla i stijena za povratak na Zemlju. Planirano je da se ovaj projekt protegne u 2005. godinu.

Pisci naučno-fantastičnih priča poklonili su nam nebrojene skice vanzemaljskih civilizacija s udaljenih planeta i njihovih posjeta planeti Zemlji. U ovim maštovitim pričama, vanzemaljci prilaze Zemlji i njenim stanovnicima iz mnogih razloga: da podjele svoju naprednu tehnologiju i znanje s primitivnim zemljanima; da pokore i preuzmu našu populaciju koristeći tehnološki mnogo razvijenije oružje protiv našeg sirovog oružanog sistema (slično načinu na koji su evropljani očistili populaciju domorodaca u Americi koristeći vatreno oružje protiv lukova i strijela); zbog prijateljske komercijalne razmijene dobara i usluga; da porobe ljude i koriste ih kao radnike na svojim planetima; da sakupe ljude za hranu kao što i mi radimo s „nižim oblicima života“ na Zemlji; možda zbog naseljavanja na Zemlji jer je njihova rodna planeta uništena.

Izvještaji o misterioznim letjelicama i nezemaljskim bićima dijelom su Zemljine historije. Crteži na kamenju i u pećinama portretiraju humanoidnu figuru s loptastim oblikom oko glave, slično našim astronautima i njihovim svemirskim kacigama. Sirijusov sistem sa dvije zvijezde otkriven je u skorije vrijeme upotrebom velikih teleskopa, a opet, pećinski crteži u Africi detaljno opisuju takav sistem sa dvije zvijezde, a narod Dogona opisuje točno mjesto na kojem je sistem lociran na noćnom nebu. Njihova usmeno prenošena historija sadrži izvještaje o bićima: s tog mjesta stiglima na Zemlju. U Bibliji, prorok Ezekiel dao je opis nečega što bi moglo biti interpretirano kao visokotehnološko svemirsko vozilo i njegovi stanovnici. Tokom svog putovanja u novi svijet, Kristofer Kolumbo je opisao sjajnu napravu koja prelijeće preko pramca njegovog broda i zaranja u ocean.

U moderno doba, broj viđenja NLO, i sa zemlje i iz letjelica, i izvještaja o navodnim aktivnostima aliena, uključujući sakaćenje životinja i otmice ljudi, dramatično se povećao. U vremenu nakon drugog svjetskog rata avijacija SADa istražuje NLO pojavljivanja, zaključujući da je četvrtina viđenja ostala nerazjašnjena, da fenomen NLO–a nije prijetnja za nacionalnu sigurnost. Tako da od 1969. godine zrakoplovstvo tvrdi kako nemaju službenog interesa u vezi ove teme. Očigledno je pak, da je vojska još uvijek zainteresirana za ovo polje.

Da li su NLO–i stvarni ili imaginarni? Mnoga, očigledno fizička vozila, vidljiva golim okom i radarom, iznenada su nestala s ekrana. Što se desilo s takvom letjelicom koja je prisutna u jednom trenutku, a nestane u sljedećem? Tu su dokazi kao što je radarski kontakt, video snimci tobože neidentificiranih letećih objekata, fizički ožiljci na ljudskim tijelima, no samo neosnovani izvještaji o tanjurima ili alienskim tijelima. Bar je vrlo malo takvih informacija javno objavljeno.

Mjesta udesa koja su dospjela na naslovnice brzo su, od zakonodavnih agencija, proglašena zabranjenim zonama. Vojnim i civilnim pilotima, kao i astronautima, koji su izvještavali o NLO-ima, naređivano je, i priprijećeno da ćute o takvim susretima. Neki autori tvrde da postoji i zakon protiv kontakta s alienskim bićima. Ako je tako, to će izazvati šutnju onih koji su kontakt ostvarili.

Tajnost vlada! Iz te tajnosti izrasle su mnoge glasine, pretjerivanja sa detaljima i strah od vladine urote da sakriju i zataškaju informacije. Federalna vlada je optužena za propagiranje dezinformacija, prezentiranje namjernih laži i „činjenica“ koje navode na krivi put u vezi viđenja NLO – a, slijetanja i otkrivenih alienskih tijela. Za sada nema konkretnih odgovora javnom mnijenju.

Moguće je da nitko na Zemlji stvarno ne zna istinu o NLOima i vanzemaljskim bićima. Vlada je pogodan žrtveni jarac za strah i paranoju. Mnogi ljudi su prihvatili mogućnost općeg NLO zataškavanja od strane vlade SADa, a i drugih svjetskih vlada. Teorija zavjere je narasla u visoko emotivno nabijen problem među NLO vjernicima.

Eminentni švicarski psihijatar, Karl Jung, imenovao je problem „letećih tanjura“. U pismu za ciriške novine, Weltwoche, on je izjavio: „Za sada samo jedna stvar je sigurna; ne radi se isključivo o glasinama, nešto je viđeno“. Jung je predložio mogućnost individualnih, ili grupnih halucinacija, možda kao odgovor „na strah nastao uslijed očigledno nerješive političke situacije koja u svakom trenutku može dovesti do univerzalne katastrofe“. Ovo je napisano 1954. godine, u vrijeme kada je prijetnja od nuklearne katastrofe bila veoma realna. „U takvim vremenima ljudske oči se okreću nebu za pomoć, i veličanstveni znakovi se pojavljuju sa visine, prijeteće ili ohrabrujuće prirode.“ Nepoznati objekti viđeni na nebu mogli bi zapravo biti oblikovani od strane naših psihičkih projekcija.

Iako je priznao fizičke dokaze NLO–a viđenih kao treptanje radara, Jung se fokusirao na psihičku, duhovnu i arhetipsku dimenziju fenomena. Disk ili sferni oblik je, kako je predložio, analogan mandali, riječi koja na sanskritu označava krug, skoro univerzalan simbol jedinstva, zaštite, moderni simbol reda, koji organizuje i obuhvata psihičku cjelokupnost. Što bi Jung mislio o trokutastim oblicima opisanim u skorašnjim susretima (viđenjima)?

Razmišljanja Junga vezana za arhetipske slike i psihičke projekcije odjekuje u radu autora Keitha Tomphsona i Jacquesa Valeea. Mitovi o vilama, vilenjacima, trolovima, gnomima, anđelima i demonima zastupljeni su kroz milenije u bogatstvu ljudskih legendi. Neki suvremeni istražitelji dodali su NLOe ovoj mitologiji.


Iskustvo alienske otmice

Ljudi koji su prijavili iskustva otmica prezentiraju zamjetno konzistentnu sliku redoslijeda događaja. Izgleda kao da su uspostavljeni pojedini obrasci i da postoji neka standardna procedura tokom alienske otmice. Ovo je prijavljivano širom svijeta. Iskustva otmica mogu biti zbunjujuća, traumatična i užasno remetilačka u privatnom životu. Ako su oni koji su ih doživjeli izabrali da pričaju o njima, često su ismijavani od strane prijatelja i porodice, osim ako nisu bili oteti i drugi članovi porodice. Čak i tada neki ljudi radije ne priznaju događaje. U nekim slučajevima, članovi porodice su postali otuđeni jedni od drugih nakon iskustva otmice.

Većina stručnjaka za mentalno zdravlje su skeptični kada se spomenu priče o NLO i alienskoj otmici, a mnogi od njih iskazuju uvredljive stavove prema onima koji su to iskusili. Ovo pokazuje žalosno nepoznavanje oblasti i neprofesionalni nedostatak suosjećanja za osobu koja treba pomoć u sortiranju i integriranju takvog uznemirujućeg iskustva. U nekim slučajevima, otmica je dovela do iskustva lične duhovne transformacije. Ako osoba može prodrijeti iza emotivne i psihičke traume, možda pronađe neku poruku ili izazov koji se treba prepoznati.

Kao i druge emotivne i fizičke traume i invazije ličnosti, ovakvo iskustvo za mnoge ljude mora ostati tajna, a stres izazvan ovim događajima i sjećanja na njega mogu godinama uticati na ličnost. Post-traumatski stresni poremećaj iz bitke i ratnog iskustva, silovanja i otmice, ili alienske abdukcije veoma je stvarno stanje. To što toliki broj ljudi prijavljuje i opisuje takva iskustva, zastrašujuća je realnost, tako otvoreno oprečna kosenzus stvarnosti da prkosi objašnjenju, i na to moramo obratiti pažnju otvorenog uma. Ukoliko postoji veća stvarnost od materijalnog, mehaničkog, redukcionističkog, Njutn–Dekartovskog modela zapadne nauke, ona mora biti istražena. Može biti da nam je sam opstanak na kocki, pogotovo ako preživimo vlastite zločine i ekscese protiv nas samih i vlastite planete.

Prema nekim slučajevima prijavljenih otmica ljudi su uzimani iz automobila. Ovakvi slučajevi su tipično počinjali s pojavom NLO–a. Osoba (ili osobe) zaustave auto da bolje vide, a onda shvate da ne mogu da se pomjere, postanu paralizirani i mozak im postane prazan. Kada opet postanu svjesni okruženja, jedan vremenski period je prošao, obično oko 2 sata i više, i oni ili sjede u autu, ili pored puta, ili se voze po putu na određenoj distanci od mjesta gdje se viđenje odigralo.

Neki od onih koji su ovo doživjeli izvještavaju kako su vidjeli malecke „ljude“ da stoje pored letjelice. Ukrcavaju se u pratnji malih bića. Nekoliko ljudi je možda upleteno i oni ušeću, ili budu podignuti, u letjelicu. U nekoliko prijavljenih slučajeva, čitavi automobili zajedno sa svim putnicima ukrcani su na brod.

Otmica se može desiti noću dok osoba spava. Ako se tu nalazi partner onda je on tokom epizode „isključen“ i ne može biti probuđen. Otmica nekada počinje kao vrlo živ san, a detalji mogu ostati zamagljeni ili nestvarni. Osoba može biti probuđena malim bićima u spavaćoj sobi. Alieni, čini se, uđu kroz prozor u jarkoj (svijetloj) zraci, a izvještavano je da dolaze i kroz plafon, zidove ili zatvorena vrata. Često je tu i jarki svjetlosni izvor, ili u sobi, ili van nje. Osoba odlebdi sa kreveta kroz zid, ili zatvorena vrata, ili prozor, pa gore do letjelice koja ga čeka. U nekim slučajevima dvoje, ili više članova porodice su podignuti u isto vrijeme. Žene koje vide svoju djecu istovremeno podignutu posebno su potresene svojom nemoći.

Prema nekim izvještajima, otmice su se desile kada je osoba uključena u grupu ljudi sa kojom se bavi istom vanjskom aktivnošću. Ostali u grupi možda postanu fokusirani na nešto drugo, ili možda budu „isključeni“, dok ciljana osoba odlazi od grupe i otkriva brod i mala bića koja ju čekaju.

Otmica se može odigrati i usred bijela dana, dok je osoba sama. Oni opisuju bljesak svjetlosti, vrtložni prekid neke vrste, a onda period izgubljenog vremena, opet oko 2 sata i više. Tu je obično i amnezija koja se odnosi na taj kraći period. U opuštenom i izmijenjenom stanju svijesti tokom sesije, osoba se obično može prisjetiti što se desilo u periodu gubitka vremena. Neki istražitelji koriste jedan vid hipnotičke regresije da istraže sjećanja.

Mnogi ljudi s ovakvim iskustvima se sjećaju da su bili podignuti na brod, ili letjelicu, i odvedeni u jarko osvijetljenu sobu. Svjetlost je izbijala iz zidova i površina u sobi; nema fiksnog izvora svjetlosti kao takvog. Oni vide opremu duž zidova i stol za ispitivanje. Uz strah i zbunjenost koju osoba osjeća u tom trenutku, ova sjećanja će možda izgledati nejasna. Osoba će možda biti zadržana u čekaonici neko vrijeme, a onda ispraćena od strane nekoliko malih bića duž zakrivljenih hodnika, ili koridora, do jarko osvijetljene sobe. Scena liči na moderne kirurške sale u bolnicama: čisto, sterilno, osoblje učinkovito i impersonalno.

U ovakvom scenariju obično je prisutno nekoliko malih bića koja rukuju sa opremom i jedan koji pažljivo razodijeva osobu. Oteti ne može da se pomjeri sa hladnog metalnog stola; prisutna je mentalna tromost i fizička paraliza. Mala bića mogu izvoditi jednostavne procedure pregleda: uzimati uzorke kože, krvi i tkiva s različitih dijelova tijela. U mnogim slučajevima otmica ljudi su viđali ulaženje višeg bića u sobu, očigledno nekog nadležnog kome se manja bića pokoravaju. Kada se ovaj pojavi, manja bića se često udalje od stola, dopuštajući potpun pristup pregledavanoj osobi.

Oteti osjeća autoritet i zapovjednu poziciju ovog višeg bića. Neki ljudi opisuju to biće kao „doktora“, čak i prije nego što izvede „medicinske“ zahvate. Neki oteti su osjetili kako bi manja bića možda mogla biti neka vrsta inteligentnih robota, androida, prije nego živa bića.

Više biće nastavlja fizičku proceduru uključujući ekstrakciju jajnih ćelija od žena i sperme od muškarca. Mnoge žene su zatrudnile tokom otmice. Kroz nekoliko mjeseci ove žene su ponovo transportirane na brod i rastući fetus je odstranjen. Ove „nestajuće trudnoće“ izazvale su velike emocionalne traume mnogim ženama. Mnogi NLO istražitelji sugeriraju da se od strane aliena provodi neka vrsta programa razmnožavanja.

Pred kraj ovog iskušenja, više biće, ili ona manja, mogu ukloniti, ili implantirati mali metalni uređaj, obično unutar uha, nosa ili sinusnog otvora. Postoje spekulacije da ovi uređaji imaju svrhu lociranja, praćenja, kontrole ili neke vrste komunikacije.

Većina otetih bude vraćena u svoje krevete. Neki budu bačeni na otvorena polja, ili travnata područja, izvan njihovih domova. Oni onda lebdeći dođu do svojih kreveta, s lišćem ili travom zakačenom za noćnu odjeću. Prijavljeno je da su neke ženske spavaćice bile obučene naopako! Neki ljudi otkriju nove modrice ili ožiljke na svojim tijelima, ili krv na plahtama i jastucima.

Krvarenja iz nosa nisu neuobičajena nakon abdukcija. Neki od ovih metalnih implantata ispadnu ili budu odstranjeni od strane ljekara. Nekoliko ih se pojavilo na rengenskim snimkama, ili MRI skenerima, na različitim lokacijama u glavi. Za ovo ne postoje medicinska objašnjenja.

Neki slučajevi abdukcija uključuju čitave porodice, a također i njihove prijatelje. Dr. Karla Turner opisuje užase koje su njena porodica i ona trpjeli kada su otkrili sumnjive signale i simptome tipičnih alienskih abdukcija. Također je opisala neprijatne posjete svojoj kući od strane ljudi u vojnim uniformama, što može predstavljati alternativno objašnjenje. Ovo nije objašnjeno.

Karla Turner završava svoju knjigu izjavom o veoma stvarnom prisustvu aliena. I izjavom da, ukoliko ne naučimo što je svrha ovih alienskih upada, ostat ćemo njihove bespomoćne žrtve. Tragično, dr. Karla Turner preminula je od raka početkom 1996. godine.

Pojavila se intrigantna korelacija između NLO abdukcija i NDE. U dvjema knjigama Raymonda Flowera, „Promatrači“ i „Promatrači II“ (The Watchers), Betty Andreasson Luca slikovito opisuje njena iskustva otmica. Ona je vođena od strane aliena kroz prolaz na čijem kraju su Velika vrata, sa svrhom sretanja Jednog. Mjesto gdje Jedan živi zove se Dom. Ovo je veličanstveno iskustvo, za razliku od nekih opisa NDEa. U drugoj knjizi, Flower uspoređuje razlike i sličnosti između NDE i NLO otmica.

U „Omega projektu“, Ken Ring opisuje na nekom nivou paralele između NLO abdukcija i NDEa. Neki koji su imali NDE iskustvo vraćaju se sa detaljnim opisom tipične NLO otmice. Ring predlaže treći realitet, između fizičkog realiteta i čiste mašte, pod nazivom imaginarni realitet, u kojem se takvi događaji pojavljuju. Čini se da je ovaj realitet, ili nivo svijesti, dostupan kada se osoba nalazi u izmijenjenom stanju svijesti.


Abdukcija s preokretom

Laura je nedavno napustila 20godišnji brak. Prožimala ju je lagana krivnja zbog odlaska, ali bilo je to nešto što je osjećala da mora uraditi. Otpočela je proces samopotvrđivanja u svijetu na vlastiti način. Studirala je hipnoterapiju kao novi poziv i upravo je završila naš kurs SRTa. Shvatila je da i sama mora nešto odraditi u privatnoj sesiji.
U nastavi su obuhvaćene razne vrste zakačenih entiteta. Prošli smo kroz kratak opis ETa, ali ne i abdukcija. Taj predmet se obrađuje na Intermedijarnom SRT tečaju (SRT Intermediate Course). (ìntermedijāran fil. - koji istovremeno sudjeluje u inteligibilnom i senzibilnom svijetu (Platon)- op.prev. )

Bili smo u sesiji oko sat vremena, i ona je upravo završila važan dio u radu na otpuštanju entiteta. Tokom pauze koja je uslijedila, Judith je dobila snažan utisak da je Laura mogla biti otimana kao mala. Direktno pitanje o takvom događaju ne može biti postavljeno. Mi smo uvijek oprezni kod postavljanja bitnih pitanja. Klijenti u izmijenjenom stanju ponekad mogu biti vrlo lako navođeni; lažna sjećanja mogu biti ugrađena ili generirana. To bi bila velika medvjeđa usluga klijentu.

Laura nije imala saznanja o temama kao što su ETi, NLOi, ili naučna fantastika. Imala je samo nejasno interesiranje i nije pročitala nijedan izvještaj o otmicama niti bilo što povezano sa tim. Iako se čini da pitanja kao ova mogu navoditi na odgovor, ništa iz ispitivanja ne opisuje ili sugestira ono što je ona kasnije ispričala.

Judith je započela s pitanjima:

Judith: „Laura, da li ste imali rupe u pamćenju ili rupe u vremenu?“

Laura: “Da“
Odgovorila je brzo, čvrsto i sa sigurnošću.

J.: „Koliko to traje?“

L.: „Ja... ja ne mogu... ne sjećam se svog djetinjstva. Imam neke slike o tome... u zadnje vrijeme mi ih je dolazilo sve više. Ulijevaju se na neki način. Sjetim se stvari.“

J.: „Kada ste zadnji put u vašem životu imali rupe u vremenu ili u memoriji?“

L.: „Jednostavno nemam jasnih sjećanja.“

J.: „U redu. Da li su i vaša razmišljanja zbunjujuća?“

L.: „Da.“

J.: „Koliko dugo se to događa?“

L.: „Zadnjih dvije ili tri godine. Ne znam. Neko vrijeme.“

J.: „Kada čujete priče o ET- energijama, o stvarima koje se dešavaju s ETima, šta se dešava u vašem srcu, u stomaku, unutar vas?“

L.: „Ništa.“

J.:“Jeste li ikada vidjeli neku sliku ETa?“

L.:“Ne. Hmm-m.“

Judith mi je mahnula da nastavim.

Bill:“Jesi li ikada čitala neku knjigu kao što je Whitley Streiberova „Communion“, ili neke druge knjige?“

L.:“Ne.“

Dr. B.:“Jeli te ikad privlačilo pročitati neku od tih priča?“

L.:“Ne.“

Dr. B.:“Postoji li averzija prema tome?“

L.:“Ne. Jednostavno nisam. Ja jesam zainteresirana, to je zanimljivo, ali... jednostavno nisam.“

Dr. B.:“Jesi li ikada vidjela slike s naslovnice Whitley Streiberove knjige, sa bićem velike glave i tamnih očiju? Tamne kose oči?“

L.:“Je, to zvuči poznato. Ne sjećam se da sam vidjela neke slike toga.“

J.:“Dok trenutno razgovaramo o tome, da li se unutra išta događa? Ikakve senzacije? Ikakva komešanja?

L.:“Mmm. Osjećam težinu na prsima, upravo ovdje. Mmm. Kao da su opterečena. Kao da je teško.“

Dr. B.:“Kad bi se mogli fokusirati na tu težinu točno tu gdje je opterečenje, kakva slika dolazi?“

L.: „Blještavo svjetlo.“

Dr. B.: „Fokusirajte se na to blještavo svjetlo i slušajte. Ima li zvuka? U toj težini u vašim grudima?“

L.: „Lupanje. Tu je lupanje...udaljeno lupanje.“

Dr. B.: „Nastavite slušati, nastavite promatrati. Što se sljedeće događa?“

L.: „To je blještava soba. I to je svjetlo. Puno svjetla. To je...To je kao operacijska soba. Kao, uh... pločice svuda okolo, kao, ne znam, bijeli zidovi, posvuda bjelina, posvuda bjelina, posvuda bjelina. Svjetlo.“

Dr. B.: „Sterilno, kao operacijska soba, bijelo.“

L.: „Da. Svjetla svuda. Svjetlo, samo svjetlo. Svjetlo.“

Dr. B.: „Oprema u toj operacijskoj sobi?“

L.: „Daleko. Ne mogu...Osjećam je, ali ne mogu vidjeti zato jer je tako blještavo.“

Dr. B.: „Mmm. (pauza) Što se događa u toj sobi?“

L.: „Osjećam kao da sam na nečemu hladnom, i ne mogu se pomaknuti.“

Dr. B.: „Sjedeći, ležeći?“

L.: „Ležim, na leđima sam.“

Dr.B.: „Znači okrenuta si prema gore, možeš vidjeti svjetlo?“

L.: „Tu je blještavilo svud naokolo, (pauza) A tu su i stvari, ljudi, nešto se kreće uokolo, ali ne mogu vidjeti jer je tako blještavo. I ne mogu se pomaknuti.“
Laurin glas je postajao glasniji, indicirajući na određenu uznemirenost.

Dr. B.: „I ti možeš osjetiti njihovu prisutnost?“

L.: „Nešto, da.“

Dr. B.: „Čak i u blještavilu, možeš li osjetiti kojeg su oblika kad se kreću uokolo?“

L.: „Ne. Ne mogu...Ovo nije stvarno...“
Ton njenog glasa izražavao je njenu nevjericu u ono što je doživljavala i opisivala.

Dr. B.: (nježno) „Vjeruj u to što dolazi.“

L.: „Tu su te stvari, kreću se svuda uokolo i imaju... A ja se ne mogu pomaknuti. A oni imaju...ruke, nešto, oni mogu dohvaćati.“
Laura ispusti mali uznemireni uzdah.

Dr. B.: „Što?“

L.: „Nešto miluje moje čelo.“

Dr. B.: „Je li ugodno, ili nešto drugo?“

L.: „Ne. To želi biti ugodno, ali osjet je čudan. Hladno je, i grubo, i ljepljivo, kao da me netko miluje uznojenom rukom, samo što je hladna.“

Dr. B.: „Da. Oni se trude biti ugodni.“

L.: „Da.“

J.: „Koliko je stara Laura dok tu leži i dok je milovana?“

L.: „Trinaest.“

J.: „Nastavi. Što se događa. Milovanje čela.“

L.: „Da. Mmm. Ja mislim da se oni pojavljuju i... pipkaju me.“

Dr.: B.: „Pipkaju te?“

L.: „Baš kao da posežu za mnom i pipaju me kao da sam nešto na osjet vrlo čudno. Kao da sam nešto novo za pipkati i dodirnuti, i vidjeti koji je osjećaj. Osjećam se kao buba! Kao da su znatiželjni. Dotrče i pipnu me, moje ruke na primjer, i onda pobjegnu. Kao da im je, također, i zabavno to učiniti. Ne osjećam strah. Ali je čudno. I vrlo je blještavo. Blještavo svjetlo jednostavno je posvuda uokolo. I ustvari ništa ne mogu vidjeti, samo neku vrst slika, i ja znam to da su oni tu.“

J.: „Ima li i drugih ljudi na tom blještavom mjestu s tobom?“

L.: „Ne, samo su ove stvari uokolo.“

Dr. B.: „Blještavilo, svjetlo, da li dolazi od rasvjete, lampi ili žarulja, možeš li reći?“

L.: „Izgleda da je tako, iz svih kutova sobe i ponad mog tijela i oko stvari na kojoj ležim.“

Laura je bila visoko podložna hipnozi, pa isto tako, sumnjao sam, i sugestiji. Pitanja o žaruljama, lampama, i opremi u sobi su trebala testirati njenu podložnost sugestijama. Kratko smo je propitali o njenom znanju o NLOima, literaturi o otmicama, i slikama aliena kako bi odredili ima li nekih pozadinskih informacija ili unaprijed stvorenih mišljenja o temi. Očigledno, nije imala. Oni koji su to doživjeli nisu izvještavali o lampama ili žaruljama.

J.: „Što je na tvom tijelu?“

L.: „Ništa.“
Ovo otkriće je uznemirilo Lauru. Bila je nepokrivena i ove stvari su je tretirale kao neku vrstu laboratorijskog primjerka.

Dr. B.: „Da li te još uvijek dodiruju, pipkaju?“

L.: „Ne. Zauzeti su, rade stvari, nešto. Od sada svatko od njih ima mali zadatak za uraditi. Štogod to bilo. Ne mogu reći. Ne mogu se pomaknuti.“
Laura je brzo udahnula i brzo ispustila uzdah.

J.: „Što se upravo sad dogodilo? Što se dogodilo?“

L.: „Vrata su se otvorila. Nekakvo otvaranje. Nešto je ušlo unutra. Strašno je.“
Njen glas je utihnuo.

Dr.: B.: „Nije kao ostali?“

L.: „Ne, ne, ono ima nešto, (šapat) Ali što? Što? Što je to?“

Dr. B.: „Što taj netko radi? Što je to što ima?“

L.: „To je... Ostali se vrte uokolo sada. Spremaju su. Ne znam. Ne mogu reći što ono radi.“

Dr. B.: „Ovaj nije poput ostalih, je li?“

L.: „Ne, ovo je, kao, glavni. Svi... (pauza) ja znam da je ono glavno. Ono je taj. To ja kao kad si u zubnoj ordinaciji i čekaš zubara da uđe. Tako to izgleda, (naglašeno) kao kad čekaš da zubar uđe!“

J.: „Kako se ti osjećaš kad ono uđe?“

L.: „Sada prestrašeno. Stvarno nervozno.“

J.: „Što se dalje događa?“

L.: (šapat) „Ne znam. Sve je zamagljeno.“

J.: „Što je sljedeća stvar koju si zapamtila? Prva sljedeća stvar koju si zapamtila?

L.: (glasnije) „Hej gospođice, jeste li u redu? Hej gospođice, jeste li dobro?“

Dr. B.: „Tko govori ovo?“

L.: (u suzama) „Mali dječak.“ (jecanje) „Ja sam na pločniku. Onesvijestila sam se ili nešto tako. Tu se ovaj mali dječak naginje, oh, dva mala dječaka se naginju nada mnom i jedan od njih govori „Hej gospođice, jesi li u redu?“

Dr. B.: „I jesi li u redu?“

L.: „Ja...ja ne znam. Mislim da jesam. Ja sam...pala sam. Onesvijestila sam se. Ne znam što sam uradila. Pala sam u nesvjest, srušila se, hodala sam kroz
polje i došavši do ruba samo se... srušila sam se. I tu je to blještavo svjetlo iznad mene i vruće je, vruće je kao sunčeva stvarna vrućina i stvarni znoj. I povraćati ću, mučno mi je u trbuhu, i plačem, a ovaj dječak govori „Hej gospođice, jesi li u redu?“ Ovi mali dječaci me se boje.“

Dr. : „Oni se boje tebe?“

L.: „Pa, ležim tu na tlu i oni ne znaju što to ne valja sa mnom. Oni su mali, oko šeste, mali dječaci. I oni su me pronašli.“

Dr. B.: „Što si radila u polju.“

L.: „Hodala sam preko njega. Ja sam na putu do liječnika.“

Dr. B.: „Da li često hodaš preko tog polja“

L.: „Ne, obično ne pješačim. Ali moja majka je radila, nije me mogla voziti.“ (plakanje)

Dr. B.: „Hajdemo preskočiti unazad do trenutka kad si napustila kuću i krenula preko polja prije nego si se onesvijestila. Je li normalan dan?“

L.: „Da.“

Dr. B.: „Da li se osjećaš normalno?“

L.: „Da.“

Laura je bila na putu do liječnika zbog fizičkog pregleda. Ponekad je hodala stazom kroz polje. Na ovaj vrući ljetni dan primijetila je kako je iznenada postalo vjetrovito. Ne normalan vjetar, nego vrtložni koji podiže prašinu. Kao mali „prašnjavi vrag,“ rekla je. Mlatio je prašinom naviše oko njenih nogu. Veći nego prašnjavi vrag. Dolazilo je otpozadi nje i morala se okrenuti da pogleda i vidjela je kako je čudno to bilo.

Dr. B.: „Što se sljedeće događa?“

L.: „Ohh...Ovo je...“

Dr. B.: „Vjeruj tome što dolazi. Vjeruj slikama koje dolaze.“

L.: „Vruće je. Stvarno mi je vruće. I tu je ovo...stvarno blještavo svjetlo oko mene. Odjednom, kao bljeskanje, kao, kao da netko svijetli ogledalom u moje oči ili nešto takvo.“

Dr. B.: „Drugačije od sunca?“

L.: „Je, ne mogu...i stvarno je vjetrovito, i prašina mlati oko mene i ne mogu stvarno vidjeti, i...i stavljam ruku preko očiju.“

Dr. B.: „Da?“

L.: „I...onda sam u toj... sobi.“ Njen glas iznenada postade vrlo miran, obuzdan.

Laura je polagano hodala duž krivudavog hodnika s ispruženim rukama. Bila je zanijemila i nije ništa mogla osjetiti, iako je bila svjesna ruku na svojim leđima koje su je požurivale naprijed. Netko joj je držao zapešća, i njihov dodir je bio osjetno čvrst. Ona iznenada dahnu. Odvodili su ju u sobu. Bilo je vrlo blještavo i oni su je položili na hladnu ploču. Nije se mogla pomaknuti. Nešto slično ljudima se kretalo po sobi, radeći nešto. Nešto je počelo milovati njeno čelo.

U toj vrlo blještavoj sobi otvorila su se vrata. Laura je mogla pomaknuti oči taman dovoljno da bi vidjela tamu u prostoru gdje su se vrata otvorila. Stjenke sobe emanirale su svjetlo. Zidovi su bili svijetli, pa je tako sve bilo blještavo bez sjena. Nije bilo žarulja ili bilo kakvih pričvršćenih stvari. Njen um nije prihvatio moju raniju sugestiju o rasvjetnim sredstvima u sobi. Vrata su zatvorena i ponovo je sve svjetlilo.

Biće je ušlo u sobu. Izgledalo je više od drugih, i manja bića su mu se sklanjala s puta; očito je on bio glavni. Nosio je nešto što nije mogla identificirati. Mislila je o njemu kao o „liječniku“. Zaustavio se s lijeve strane stola. Onaj koji joj je milovao čelo, odstupio je, ali i zadržao ruke lagano sa strana dodirujući Laurinu glavu.

Dr. B.: „Što se sljedeće događa?“

L.: „On stavlja nešto u moja usta. Koristi neku vrstu alata, ili nečega. Otvorio mi je usta. Kao zubar, koristi neku vrstu alata. Ne mogu ništa osjetiti, ali gura me s time. Mogu ga osjetiti kao neko, bodenje, ili štipanje, ili pikanje, ili kao da radi nešto tu unutra. Osjećam se kao da dobivam plombu.“

Dr. B.: „To te podsjeća na zubara koji stavlja plombu u tvoja usta. Radi li se zaista o zubu, možeš li reći? Ili o nekom drugom dijelu tvojih usta koji ne možeš osjetiti?“

L.: „Ne, to je dublje u mojoj vilici. On stavlja nešto dublje u moju vilicu. U kost, unutra.“

Laura je iskusila i opisala postavljanje implantata u kost blizu lijevog uha, kroz njena usta. To je bila tipična scena otmice: bljesak svjetla; nesvjestica; osjećaj nijemosti kad su je bića pratila duž krivudavog hodnika; blještavo osvijetljena soba s hladnim stolom; manja bića pripremaju je i možda je anesteziraju; „liječnik“ implantira napravu. Njeno sjećanje je prazno od trenutka kad je mali vihor podigao prašinu, i blještavog, vrućeg svjetla, do trenutka kad je pogledala gore i mali dječaci su upitali: „Hej gospođice, jeste li u redu?“

Nastavila je ići do svog liječnika gdje je imala zakazan pregled za 1 sat popodne. Stigla je oko 5 sati. Nazvala je kući. Sestra ju je izgrdila, majka joj je bila ljuta i odvezla se do liječnika. Laura se nije mogla izjasniti o izgubljenom vremenu, i nitko joj nije vjerovao. Stavili su je na stol za preglede i usmjerili na nju blještavu svjetiljku. Pala je sa stola na pod i umalo se onesvjestila. Tada je povratila. Liječnik je mislio da je pretrpila lagani toplotni udar. Njena je majka mislila kako je slaba i omamljena zbog ne jedenja.

U okviru SRT treninga, naučavamo proces duhovnog otpuštanja na daljinu, komunicirajući s drugim distanciranim bićima. Sugerirali smo Lauri mogućnost razgovora s „liječnikom“ iz operacijske sale kanaliziranjem njegovih riječi kroz njen glasovni mehanizam. Nikad ovo nismo prije pokušali, u stvari, bio je to naš prvi slučaj otmice. Nismo znali što sada može biti urađeno u vezi implanta, ali smo htjeli otkriti. To nije spadalo u Laurinu lubanju. Ona se složila iskušati daljinski proces.

Laura je brzo locirala trenutak kad je liječnik ušao u sobu i stao pored njenog lijevog ramena. Ovaj put ona nije izražavala strah.

Dr. B.: „Možeš li mu uopće vidjeti lice? Možeš li vidjeti njegove oči?“

L.: „Da, one su velike, one su velike...One izgledaju skoro ljudski, ali nemaju nikakve boje. Crne su, nema bijeloga.“

Dr. B.: „Postavljene nasuprotno jedno drugome kao ljudske oči?“

L.: „Da.“

Dr. B.: „Kakvog je oblika svako oko?“

L.: „Poput badema.“

Dr. B.: „Koje je boje njegova koža, možeš li reći?“

L.: „Ona je boje mesa, ali poput voska.“

Dr. B.: „Ova pitanja uputit ću njemu.“ (čvršće) „Tebi, Liječniče, ti si ovo radio i prije, nisi li? Sa ljudima?“ (mekše) „Što on kaže?“

L.: „Da.“ Njen glas je bio mekši, odmjereniji, ravan.

Dr. B.: „U koliko ljudi si, Liječniče, ugradio ovakve naprave?“

L.: „ Na hiljade.“

Dr. B.: „U koju svrhu?“

L.: „Informacije, čuti, slušati, pratiti.“

Informacije su prikupljane, proučavane i pohranjene. Ovo je bio njegov posao, ništa drugo. On ništa više od ovoga nije znao o operaciji. On je izvodi jedino ovu proceduru.

Liječnik je na ljudima izvodio jedino ovaj postupak. Ovo je zvučalo kao snimka s automatske telefonske sekretarice. Pitao sam jesmo li bili u kontaktu s liječnikom. Odgovor je bio ne, to je bila snimka. Zatražio sam prisustvovanje liječnika. Poslije otprilike 30 sekundi, Laura progovori mekšim glasom; netko drugi je došao na vezu. Ovaj je imao malo više informacija.

Da, odgovorio je, ovo je bio njegov posao, i on nije imao veze s informacijama nakon što su prikupljene. Drugi radnik šalje informacije do zapovjedne postaje. Liječnik je ustvrdio kako su stotine pod-stanica, kako je nazvao svoju letjelicu, bile iznad zemlje, iznad svake zemlje, svakog ljudskog naselja.
Ljude bi transformirali svjetlosnim česticama, na molekularnoj razini, i prebacivali na letjelicu. Tamo bi bili reintegrirani u fizičku formu, implantirani, onda na isti način vraćeni do njihove prethodne lokacije. Da, fizičko tijelo je bilo to koje je otimano na ovakav način.

Ova grupa je radila samo sa spolno zrelim ljudima. Ova grupa nije smještala implantate u nos ili sinuse. Oni su sprovodili samo ovu proceduru poslije koje bi promatrali da skupe informacije. To je bila njihova svrha, njihov posao, i liječnik nije trebao znati, niti je imao veze sa nekom drugom razinom posla ili nekom višom svrhom.

Zatražili smo od liječnika da kontaktira višu zapovjednu razinu, ali s te razine nije bilo odgovora. Ta veza očigledno je za nas bila blokirana. Zahtijevali
smo da ova procedura koja je ozlijedila toliko mnogo ljudi bude obustavljena. Iznenađujuće, liječnik se složio, rekao je kako uviđa da je to povreda slobodne volje, iako on to do ovog trenurka nije smatrao takovim.

Složio se deaktivirati napravu ugrađenu u Lauru s mjesta gdje je se on nalazio. Napravu je mogao ukloniti jedino kad bi ona opet bila donijeta na letjelicu. Odluka o tome, u nekom budućem vremenu, ostavljena je njoj. Mi u toj sesiji nismo mogli uraditi ništa više od toga.

Laura se otkopčala od liječnika i događaja. Vizualizirala je svoje tijelo ispunjeno svjetlošću, i potpuno se vratila u svijesnost sadašnjeg trenutka, u potpunosti kontrolirajući svoje tijelo i um. Sesija je bila završena.89


Otmica i Transformacija

Dr. John Mack, harvardski psihijatar i autor „Abdukcije“ (Abduction) piše o 13 slučaja otmica od strane aliena u kojima je sprovedena tipična intruzivna procedura. Tu je bio boli, trauma, izvađenih fetusa, slično drugim izvještenim slučajevima. A opet su neki od njegovih pacijenata znali doživjeli duhovnu preobrazbu kao rezultat iskustva otmice.90 Ova ideja o potencijalnoj duhovnoj preobrazbi počela se pojavljivati u nekim izvještajima otmica.

Ako postoji ikakva mogućnost više svrhe u ovoj osvjedočenoj alienskoj invaziji na naš suverenitet, moramo održavati našu prijemčivost za nove ideje i koncepte moguće evolucije ljudske svijesti. Zapleteni u teror i bol traume, većina ljudi vidjeli su nazočnost i djelovanje aliena kao nametanje i osobno nasilje. Malo ljudi je pogledalo iza viktimizacije kako bi potražili bilo što vrijedno.

Postoji li uistinu neka nadoknađujuća vrijednost u iskustvima, ili je tu neki suptilni utjecaj koji izobličava percepciju i interpretaciju onoga koji prolazi kroz iskustvo? Je li to stvarno, ili je to kontrola uma? Neki istraživači čvrsto vjeruju kako su scene „alienskih otmica“ implantirane u ljudsku podsvijest i postaju paravan sjećanja, ili prekrivena sjećanja, skrivajući stvarna sjećanje na iskustva izvođenja eksperimenata s polja kontrole uma od strane ljudskih znanstvenika. Ove optužujuće špekulacije često upiru prstom u CIA-ine (Central Intelligence Agency) tajne operacije.

Prema definiciji, paravan sjećanje, ili prekriveno sjećanje, stvarno je sjećanje ili misao, ne fantazija, koja se koristi kao štit za skrivanje srodne memorije koja može biti previše bolna ili emotivno neprihvatljiva.91 Ako takva implantirana sjećanja sadrže ne samo slike, nego također psihološke i fizičke komponente, to je zbilja nevjerojatan podvig hipnoze, projekcije misli, ili elektromagnetne radijacija.

Jedan istražitelj, koji tvrdi da ima vezu sa višom razinom uprave i vojnim izvorima u nekoliko država, sugerira kako su nasilne, bolne, intruzivne alienske otmice zbilja povezane s ljudskim agencijama. On špekulira kako su, kontakti s alienskim bićima koja savjetuju oprez ljudskoj rasi, proizvode ozdravljenja za one koji su bili u kontaktu, i nadahnjuju iskustva duhovne transformacije, upravo to što i izgleda da jesu. Možda je stvarna slika puno šira i složenija nego što bilo tko može zamisliti.

Nedavno su se pojavila izvješća određenog broja onih koji su doživjeli traume otmice, a koji su iznenada promijenili svoj stav prema otmičarima i cijelom iskustvu otmice. Oni sada izvješćuju o duhovnom razvoju i preobrazbi. Nema objašnjenja za ovu iznenadnu promjenu. To je kao da je postojao vremenski tempiran signal prekidač koji je ugasivši se u njihovom umu, odjednom aktivirao ovu reakciju. Dok oni sami mogu opisati logično opravdanje za promjenu, to ostaje misterija za mnoge promatrače.

Zasigurno postoji paralela između intruzivnih alienskih aktivnosti i ponašanja klasičnih sila tame, Lucifera i njegove legije demona, koji su protjerani na Zemlju i nastavljaju okuživati ljude.92 Obilježja nisu identična, ali su slična: upad bez dozvole; nasilje bez obzira na fizičku i mentalnu patnju; preuzimanje kontrole s apsolutnim nepostojanjem obzira na osobni suverenitet i slobodu.

Međutim, kad pronađemo ETe pod utjecajem entiteta tamnih sila, nema sumnje o razlikovanju između ETa i DFEa. Izvlačeći iz priča tisuća klijenata u izmijenjenom stanju, izgleda kako su legije demona pod zapovjedništvom Lucifera razbacane nadaleko i naširoko u univerzumu i nisu ograničene na planetu Zemlju. Ova tamna bića okužuju i druge životne forme istom nametljivošću, arogancijom, i bezobzirnošću za osobni integritet koje nameću ljudskim bićima. Oni uzrokuju toliko prekida, kaosa, konfuzije, i destrukcije, i daju ista obećanja o zdravlju, moći, kontroli, i dominaciji. I bića širom univerzuma vjeruju, i prihvaćaju ova lažna obećanja, i pate zbog posljedica.