Kameni spavač




Krajnji je čas zbiljski shvatiti vlastitu odsutnost i

zakoračiti u one neizvjesnosti provalije u samom sebi.

 

(Mak Dizdar, Buđenje)

 

Na poljani izvan grada pod vrelim ljetnim suncem, u visokoj travi leže rasuti kameni spomenici – stećci.

Nema na prvi pogled ništa osobito ni privlačno u tom prizoru, pa niti očiglednog razloga da čovjek tu dulje zastane.

Ipak, ti kameni spavači na zabitim poljima i brdima Balkana čuvaju jednu priču, a ta priča nosi dio tajne o čovjeku. O tebi i meni. Velika tajna razlomljena na tisuće komadića, rasuta u prostoru i vremenu, a svaki od njih poput holograma u sebi opet sadrži cijelu tajnu. I za koga je kucnuo čas za buđenje i tko uistinu želi otkriti tajnu, može mu u tome možda pomoći i neki od ovih kamenih spavača.

Kameni spavač ime je zbirke pjesama bosanskog književnika Maka Dizdara (1917.-1971.) inspirirane srednjevjekovnim bosanskim Bogumilima, odnosno ornamentima na njihovim nadgrobnim spomenicima - stećcima. Maka Dizdara su od djetinjstva kopkali ti spomenici, puno je vremena proveo promatrajući ih i nastojeći proniknuti u njihovu poruku. Tako su nastali ovi stihovi.

U susretu sa stećcima ima nešto slično kao u susretu sa sfingom. Možda u istom pozivu na suočenje sa sobom, s bolnim kontrastom prolaznosti i neprolaznosti koje se u nama spajaju.

Bez obzira na prostor i vrijeme, kulturu i naciju u kojoj čovjek živi on je neprestano suočen s izmjenama i prolaznošću svega oko njega, a istovremeno je i stalno uznemiravan, kao dalekim sjećanjem, pozivom iz jedne nepokretne točke, središta oko kojeg se sve okreće.

I dok mi svoj život provodimo na površini stvarnosti, fundamentalni unutarnji konflikt čeka na svoje razrješenje.

Ali u jednom trenutku otvorenosti pred kamenim svjedokom može se dogoditi da utihnemo i iznenada naš život istovremeno gubi i dobiva smisao.

 

Tražimo vrijeme a ono za nas kao i da ne zna,

vrijeme što ni sebe ne primjećuje u grotlu bezdana.

U ovom tijestu glasova opet šutnja svakako caruje svijetom.

Pa hajde da ti se s tim cvijetom šutnje uputimo

U slutnji jednoj na iskonsku šutnju da i mi zašutimo.

Da više nikakav glas se ini u tišini iskonskoj ne čuje

Samo ono zvono tišine nek' se vine u meni

Čisto od vatre stare teško od novog smisla

 

(Mak Dizdar, Suočenje)

 

Tko sam ja, otkuda dolazim i kamo idem?

Spoznaja da ono što jeste nije prolazno tijelo već samo zatvoreno u njemu i čeka da bude oslobođeno prvo je slovo o čovjeku, prvi korak na putu prema postajanju stvarnim čovjekom.

 

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži.
Zatvoren u mozak, zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš Sunce,
Zarobljen u meso, zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premostiš?

 

(Mak Dizdar, Prvo slovo o čovjeku)

 

Je li to moguće?

Je li to ono što nam kameni spavači svojim nečujnim glasom kroz stoljeća prenose. Je li to poruka njihovih graditelja?

Da jeste moguće riješiti temeljni konflikt, sukob vremena i vječnosti i da mi to moramo učiniti, moramo premostiti taj bezdan, prijeći tu modru rijeku po svaku cijenu. Jer zato smo stvoreni, jer tek ćemo tada uistinu živjeti.

 

Ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke.

 

(Mak Dizdar, Modra rijeka)

 

I kada se nađemo s druge strane u nepokretnom carstvu svjetla i pridružimo moćnoj struji ljubavi koju tvore svi oni koji su se vratili, moći ćemo osvjetljavati put drugima koji još idu svojim putem od gnijezda do zvijezda.

 

Zemlja je smrtnim
sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj,

Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja

Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda
do zvijezda.

 

(Mak Dizdar, Smrt)

 

 

Napisala: Eloratea