Istinsko "Ja"



Ljudska bića su prirodno sposobna za prekrasne, duboke, profinjene emocije, nadahnjujuću i strastvenu ljubav i radost. No, često nam je teško na duže vrijeme ostati u kontaktu s tim dijelovima sebe.

Malo dijete jedino u okolini može vidjeti zrcalo sebe i svog ponašanja. U reakcijama okoline ono traži odraz samoga sebe, te uspostavlja kontakt s osjećajima koje okolina zrcali natrag. Ako ljudi oko djeteta nisu sposobni vidjeti, prepoznati i cijeniti njegovo istinsko biće, dijete nema temelja na kojima bi to moglo samo učiniti. Tako ono polako gubi kontakt s tim dijelom sebe, čak i kad nisu prisutne ozbiljne traume. Slično kao kad zbog nekorištenja mišići atrofiraju, tako i naše istinsko ja 'kržlja'. To nije najprecizniji izraz – nešto što je naša bit, ono što mi stvarno jesmo, ne može uistinu zakržljati – ali kako gubimo sjećanje i sposobnost da živimo iz tih osjećaja, vanjski rezultat se može tako opisati.

U individualnom radu obično nastojimo istražiti s kojim dijelovima sebe smo na taj način morali izgubiti kontakt. To su obično oni najnježniji, najtopliji aspekti našeg bića, oni najpuniji ljubavi prema cijelom svijetu, ali i prema sebi samima.

Ako provjerite što vas najviše boli kad se osjećate omalovažavani i kritizirani, to je vjerojatno upravo osjećaj da se vaše istinsko ja ne vidi i ne uzima u obzir, dok se nevažni dijelovi vašeg ponašanja interpretiraju na najproizvoljnije načine.

Kod svakog od nas postoje dječji dijelovi koji se na temelju ranijih iskustava mogu osjećati odbačeni i necijenjeni i kad to nije sasvim realno: primjerice kad druga osoba hvali sebe ili neku treću, kad se od nas traži nešto što nam nije sasvim ugodno, kad čujemo mišljenje suprotstavljeno našemu... to su najbenignije situacije, a čak i u njima se često bude dječji osjećaji. Još je teže kad smo u kontaktu s osobom koja na izravan način pokazuje neobzirnost ili nepoštovanje. Tada je vrlo teško ostati odrasli i ne učiniti to isto prema drugima – odnosno izgubiti iz vida njihovo istinsko ja i tako se postaviti.

Nije uvijek potreban samo direktni poticaj da bi se probudio taj osjećaj odbačenosti. Dovoljna je samo atmosfera u kojoj takva svijest i takav odnos nedostaje. Jednostavno biti u kontaktu s ljudima koji ne prepoznaju niti sebe niti drugoga – a to smo svi do neke mjere – podržava gubitak bliskosti sa sobom kod djeteta, koje onda i samo odrasta u takvu osobu.

Hodate li kroz grad, stalno iznova oživljavate to iskustvo i tu atmosferu. Srećete ljude, a i djecu, praznih, hladnih ili čak prezirnih izraza lica... a vjerojatno se i sami zatvarate. Na vrlo suptilan način, svaki takav susret, čak i ako osobu niti ne pogledamo dobro, potvrđuje izvorno iskustvo. Bez mogućnosti da izrazimo i iskusimo svoju istinsku prirodu i najdublje osjećaje, oni 'odumiru', barem za našu površinsku svijest.

Svi imamo svoje životne borbe i ponekad se možemo osjećati da nitko to ne vidi i ne cijeni. Ponekad i jest tako. S druge strane, jesmo li sami sposobni vidjeti i cijeniti napore drugih ljudi? Vrlo rijetko. Očekivati to bilo od sebe ili drugih nije niti realistično u ovom društvu. Nitko to nije imao prilike stvarno naučiti.

Zamislite kako bi izgledalo živjeti u okolini koja vas istinski vidi i prihvaća čak i kad niste savršeni. Kako bi to izgledalo i sami biti sposobni prihvatiti druge na taj način?

No nije to realno očekivati niti od sebe niti od drugih samo na temelju racionalne svijesti. Svi volimo misliti o tome kako bi drugi 'trebali uzeti u obzir...', no to nije lako. I nama i drugim ljudima treba vrijeme da se iscijelimo. Ne možemo vidjeti i cijeniti druge ako smo odbacili dijelove sebe. Ponekad primjećujem da, kad pokušam održavati takav stav prema drugim ljudima, javljaju se dijelovi mene koji pitaju: a što je sa mnom? Ponekad se javlja i iracionalni strah da ako u potpunosti poštujem druge, moram odbaciti sebe ili prihvatiti nekorektno ponašanje. To su dječji strahovi koji nisu u skladu sa stvarnošću – ali su stvarni.

Možda ćemo imati potrebu ponašati se zrelije od drugih kako bi se mogli osjećati boljima od drugih. To ne riješava problem nego ga samo prikriva.

Kad i imamo iskustvo da netko stvarno vidi i prihvaća naše najdublje osjećaje, možemo sumnjati u to da je to iskreno ili da to zaslužujemo. Možemo to doživjeti kao pokušaj manipulacije ako smo imali iskustva u kojima smo emocionalno manipulirani ili iskorištavani.

Najčešća barijera iscjeljenju je što nam je takvo stanje svijesti toliko normalno da ga jedva i primjećujemo. Kad na trenutke i postanemo svjesni problema, lako se vraćamo u osjećaj 'ma, nije to tako strašno' čim kriza prođe.

Koliko god to željeli, ne vjerujem da je to moguće promijeniti racionalnim trudom. Kao i kod drugih područja života koje želimo promijeniti, potrebno je ući unutar sebe i iscijeliti se kroz duboko emocionalno iskustvo. Nakon toga, potrebno je vježbati svjesno bivanje i djelovanje iz centra svoga bića. Često je potrebno vrijeme kako bi naučili na taj način djelovati u svakodnevnoj stvarnosti – nakon što desetljećima naše pravo ja nije imalo kontakt s tom stvarnošću. No, to je moguće. Možda ne možete niti zamisliti koliko ljepote možete naći u sebi jednom kad je krenete potražiti.

© Kosjenka Muk, 2006., www.centar-angel.hr