2012 - mogući svjetski scenarij



Gledajući događaje kroz prošlost, početna iskra mogla bi izgledati zloslutno poput financijskog kraha, jednostavno kao nacionalni izbori, ili trivijalno poput vrtne zabave. Kriza koja nastaje spajanjem raznih situacija, započinje inicijalnom iskrom koja će uzrokovati lančane reakcije nedjelotvornih reakcija na krizu i nastavak daljnjih nesreća. Osnovni elementi scenarija koji slijedi (dužništvo, građansko propadanje i globalni poremećaji) značiti će više od samih detalja, jer će se slagati jedni do drugih i spajati u nepoznatom smjeru. Ako ostale svjetske države osim SAD-a uđu u Četvrto Okret, ovo bi moglo ubrzati lančanu reakciju. U SAD-u i u svijetu ti događaji će uzrokovati propadanje civilizacije do granica ogromne ranjivosti. Problemi koje Amerika ne priznaje, pobija i odgađa traže rješenje i akciju. (Strauss & Howe – knjiga „The Fourth Turning“, 1997)

Kako Strauss i Howe ističu (autori knjige „Fourth turning“ 1997), ključni elementi koji su stvorili ovu krizu i reakcije na generacijske posljedice duga, građansko propadanje i globalni poremećaji, voditi će sve događaje koji će se pojaviti u 2012. Linearni mislioci u mega-korporacijama, mainstream medijima (koji postavljaju glavne standarde) i vlade u Washingtonu DC, usredotočiti će se na zadržavanje statusa quo, na njihovoj moći i bogatstvu. Oni vjeruju da se gospodarski oporavak može provesti kroz novčane manipulacije i Key-ska zaduživanja i potrošnje (makroekonomska škola). Oni su slijepi na činjenicu da je povijest ciklična, a ne linearna. Da bi razumjeli što bi se moglo dogoditi u narednom vremenu, bitno je staviti glavne činjenice u fokus. Kako ulazimo u petu godinu kriznog razdoblja, ne postoji apsolutno nikakva šansa da ćemo u 2012. vidjeti napredak u našem gospodarstvu, političkoj atmosferi i situaciji u svijetu. Mogu vam jamčiti da će se vidjeti u 2012. povećani kaos, neredi, nasilnih prosvjeda, recesija, tržište medvjeda (pad vrijednosti više od 20% unutar 2 mjeseca), i predsjednički izbori koji će zbuniti službenički kadar. Svi događaji koji će se dogoditi u 2012. moći će se smjestiti u jedan od tri elementa koje opisuju Strauss & Howe u knjizi iz 1997 a to su: dužništvo, građansko propadanje ili globalni poremećaji/neredi.


Dug - Na putu prema kmetstvu

Svijet je utopljen u dugu. Svatko je skoncentriran na zemlje PIIGS (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska) sa njihovim % BDP duga, koji prema Rogoff & Reinhartu iznad 90% je točka bez povratka. No, navodno fiskalno odgovorne zemlje poput Njemačke, Francuske, Velike Britanije i SAD već su probili 90% razinu. Japan je izvan ljestvice, s dugom većim od 200% BDP-a. Ove brojke su samo za službeni javni državni dug. Da su zemlje dužne prijaviti dugove svojih korporacija, te razne nematerijalne obaveze (garancije), iznosi ukupnog duga su četiri do šest puta veći od službenih dugova vlasti.
 

Svaka osoba s kritičkim osvrtom koja pogleda gornji grafikon će shvatiti da je stvaranje dodatnog duga u cilju rješavanja postojećeg duga je ludo, opasno, i samo služi bankarima i političari. Dužnička kriza je proizvod stvaran desetljećima pogrešnim izborima i lažnim obećanjima. Svijet je sada u sredini dužničke katastrofe. U najboljem slučaju, prekomjerne razine neograničenog duga će usporiti gospodarski rast na nulu ili ispod nule u 2012. U najgorem slučaju, kamatne stope će se vinuti kada države pokušaju prebaciti svoje dugove na druge, a zadane kamatne stope diljem Europe će povući kontinent u depresiju. Najveće banke u Europi funkcioniraju na omjeru 40 na 1, pa 3% smanjenje u njihovom kapitalu uzrokuje bankrot. Nakon što jednom prođete 90% duga u BDP-u, vaša sudbina je zapečaćena.

"Oni koji ostaju uvjereni da podizanje razine duga predstavlja rizik za rast trebaju se pitati zašto, povijesno, razina duga viša od 90 posto BDP-a je relativno rijetka i oni s više od 120 posto su iznimno rijetki. Je li to zato što generacije političara nisu uspjele shvatiti da su mogli držati potrošnju bez rizika? Ili, još vjerojatnije, da li je to zato što su u nekom trenutku, čak i napredna gospodarstva pogodila strop, kada je pritisak rasta troškova posudbe natjerao politiku da poveća porezne stope i smanjiti državnu potrošnju, ponekad strmoglavo, a ponekad u kombinaciji s inflacijom i financijske represije (što je također porez)? "- Rogoff & Reinhart ECB-ovo (Evropska centralna banka) udvostručenje bilanci i punjenje milijardama prema europskim bankama (Kina!) neće riješiti ništa. Istina je da nitko ne želi priznati da će životni standard za sve osobe u Europi, SAD i Japan pasti. Izbor je:

- brzo prihvaćanje duga i restrukturiranje ili
- metodičke promjene u središnjoj banci, koje će stvoriti inflaciju, koja proždire bogatstvo srednje klase.

Prihvaćanje duga uzrokovao bi bogatim bankarima gubitak ogromnih svota vrijednosti te političarima prihvaćanje posljedica svojih lažnih obećanja. Bankari i političari će izabrati drugu opciju - inflaciju. Oni vjeruju da mogu kontrolirati poluge inflacije, ali su dokazali da su nesposobni i kratkovidni. Europska unija neće preživjeti 2012 u sadašnjem obliku. Zemlje EU se već pripremaju za raspadanje. Političari i bankari će lagati i tiskati novac sve dok se Euro ne uruši.

Lažna priča o vraćanju duga u Sjedinjenim Američkim Državama i dalje se širi u mainstream tisku i opisuje sa strane Paula Krugman (New York Times kolumnist, prema Bloombergu jedan od 50 najutjecajnijih ljudi u svijetu financija). Ukupni dug kreditnog tržišta u 2000. bio je 27 bilijuna dolara. Taj iznos je poletio u uvis na 42 bilijuna dolara do 2005. za vrijeme George Busha i Alan Greenspana. Akumulacija duga popela se hiper brzinom u 2006. i 2007. Kada su se Wall Street morski psi razmahali trgovinom derivata (vrijednosni papir koji je vrijednost određena drugim vrijednosnim papirima). Do kraja 2007. ukupni dug kreditnog tržišta dosegao je 51 bilijun dolara. (1 bilijun = 1 000 000 000 000)

U svijetu nastanjenom ozbiljno normalnim vođama, koji su spremni pokrenuti uredan stečajni postupak financijskih institucija te otpisivanje dugova, dogodile bi se oštre i kratke kontrakcije. Dioničari, ulagači u obveznice i rukovoditelji banaka na Wall Streetu bi preuzeli gubitke koje su zaslužili. Umjesto toga, Wall Street je svojim zloporabama utjecaja, svojim bogatstvom i moći prisilio svoje političare lutke da ulože 5 bilijuna dolara u bankare, koji su i stvorili krizu, dok su prebacili otplatu duga na porezne obveznike i nerođene generacije. Wall Street pod kontrolom Federalnih rezervi osiguralo je nerizično financiranje i uzelo toksičnu hipotekarnu imovinu izvan njihove bilance. Rezultat je ukupni kreditni tržišni dug veći nego što je bilo na vrhuncu financijske krize u ožujku 2009.
 

Vođe su učinile upravo suprotno od onoga što je potrebno učiniti da bi se riješila dužnička kriza. SAD dodaje 3,7 milijarde dolara po danu na državni dug. Uz dug od 15,2 bilijuna dolara, sada je premašeno 100% BDP-a. Nacionalni dug SAD će biti 16,5 bilijuna dolara, kada sljedeći predsjednik preuzme dužnost u siječnju 2013. Ben Bernanke (predsjednik federalnih rezervi SAD-a) je bio u mogućnosti držati kratkoročne kamatne stope blizu nule što drži dugoročne tečajeve rekordno niskima. Unatoč tim povijesnim niskim cijenama, kamata na državni dug iznosila je 454 milijardi dolara u 2011, sve vremensko najvišima. Efektivna kamatna stopa je oko 3%. Ako cijene ostanu na sadašnjim razinama, kamate će biti između $ 400 i $ 500 milijardi dolara u 2012. Svako povećanje efektivnih kamatnih stopa od 1% američke porezne obveznike koštati će dodatnih 150 milijarde dolara. Brzo povećanje stope do razine od 7% uzrokovalo bi povećanje na 1 bilijuna dolara i uništilo posljednje ostatke Bernankove vjerodostojnosti. To se nikako ne može dogoditi u 2012., zar ne? Svijet ima veliko povjerenje u papirić koji se tiska po stopi od 3,7 milijarde dolara po danu. Povjerenje u Bena Bernankea, Baracka Obama i američki Kongres je sve što stoji između stabilnost i potpunog kaos. Što bi moglo poći po zlu?
 

Dugom povezani zaključci, koji će vjerojatno pogoditi u glavu u 2012 SAD su:
 

 

 
 


 
Siječanj 2009:  1,65 dolara/galon
Siječanj 2010:  2,57 dolara/galon
Siječanj 2011:  3,04 dolara/galon
Siječanj 2012:  3,29 dolara/galon
 

Raspad civilizacije – Okupacija, pljačkanje i uhidba

Raspad civilizacije se sam otkrio dramatično u 2011 kako je milijun mladih ljudi diljem zemlje okupiralo parkove i gradske trgove u neplodnom nastojanju da pravilno istaknu kako nemilosrdna oligarhija nastanjuje Wall Street, uprave mega-korporacija, zgradu FED-a i hodnike kongresa, koji su opljačkali bogatstva srednje klase kroz inflacije, poreze, prijevare i krađe. Većina od predoziranih lijekovima, letargičnih, nezainteresiranih Amerikanaca (čitaj i građana Evrope) zijevnuli su na ovaj nesebičnom prikaz hrabrosti i građanskog neposluha, te su radije izabrali da čekaju satima u redovima, da bi dobili najnovije Ipad (mobitele). Sumanuti, glupo nerazmišljajući gledaju u svoje 60 inčne HDTV kako mladi prosvjednici bivaju izbatinani, pretučeni, zašrpicani suzavcem, šokirani elektropendrecima, od plaćenika vladajuće oligarhije. Oni smatraju strašne scene okrutnosti kao da su samo jedna od 30 omiljenih reality TV emisijama kao: „Nisam znala da sam trudna“ ili „Toddlers i Tiaras“ i dr. Oni su samo mislili da je to novi show pod nazivom „Razbi građanina“.

Unatoč kontroli medija, novcu i polugama vlasti u Washingtonu, oni na vlasti ne mogu zavrtjeti stvarnost srednje klase koja se sustavno brisala od strane politike, odnosno korporativnih fašističkih oligarha. Kao što Wall Street dobiti i bonusi teku poput meda, redovi pred bankom hrane (Banke Hrane ili foodbank je neprofitna, dobrotvorna organizacija koja distribuira uglavnom doniranu hranu raznih agencija, te hrani gladne građane) izgledaju kao gužve na „Best Buy“ (najpovoljnija kupnja) na Crni petak, a skloništa za beskućnike postaju napučena bivšim pripadnicima srednje klase. Ministarstvo propagande (BLS, BEA) izvještava o poboljšanju gospodarskih uvjeta, dok je broj Amerikanaca u programu markica za hranu skočio s 38 milijuna, kada je recesija službeno završila krajem 2009. na 46,3 milijuna danas. Kada 15% stanovništva preživljava sa markicama za hranu, onda je to teško znak gospodarskog oporavka.


Glavni mediji sustavno izbacuju dezinformacije i lijepe priče o povećanju potrošnje i maloprodaje iznad očekivanja, kao da američko zaduživanje za kupnju drugog laptopa, TVa, Kindle (e-knjige), ili Rolexa dokazuju da imamo pravi oporavak. U međuvremenu, stare linije prodajnih centara (Shoping Mall) poput Sears i JC Penney propadaju sporom i bolnom „smrću“ kao oni koji su nedavno prije njih propali - Montgomery Ward, Circuit City i tisuće prije njih. Postoje i oni u društvu koji su poznati trgovci kao Saks, Tiffany i Neiman Marcus, koji izvještavaju o rekordnim prodajama, te čine 1% svih ukupno centara, te se osjećaju sigurnima i zasipani su sa gotovinom. U međuvremenu, prosječni ukupni dohodak je niži nego u 2001. Čini se da smanjenje poreza nije uzdignulo sve brodove, već samo jahte. Prosječan građanin plaća dvostruko više za galon goriva i izdvaja 50% više za hrane u usporedbi sa 2001., dok donosi doma manju plaću. Vladajuća elita ne može shvatiti zašto seljaci postaju nemirni.
 
 

Imućna elita je u punom zamahu emitiranja svojih priča ​​tijekom posljednjih nekoliko mjeseci da oko 50% Amerikanaca ne plaća poreze. Oni i njihovi mediji ovu poruku ponavljaju neprestano. Oni sami sebe prikazuju kao kreatore radnih mjesta, no činjenice dokazuju da su uništili radna mjesta u Americi. Oni su uspješno predstavili pokret „Zauzmi“ (Occupy Movement) kao hrpu lijenih, dobrih za ništa socijalista, koji žele dobiti posao. Zatim su oslobodili puni bijes svojih grube snage na te građane, čije pravo na okupljanje i slobodu govora su zdrobili sa unajmljenim policijskim nasilnicima, dok je ignorirajuća javnost gledala na drugu stranu. Kontrola informacija je bitna za oligarhe, kako bi zadržali svoje bogatstvo, moć i kontrolu. Aldous Huxley kaže - shvaćanje američkog naroda (i svih ostalih!) je isto danas kao što je bilo prije osamdeset godina: "Većina neznanja je savladivo neznanje. Mi ne znamo jer ne želimo znati."

Vrijeme je da se ne odabere neznanje. Priče koje se prodaju masama ljudi su lažne. Vladajuća oligarhija će učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi zasjenili i manipulirali istinom. Istina je da 50% američkih radnika ne plaćaja Federalni porez na dohodak. Također je istina da 50% američkih radnika zarađuju manje od 25.000 dolara godišnje. Ako su ti radnici zaposleni npr. u Philadelphiji oni plaćaju 4% boravišne takse na dohodak, od 3% državnog poreza na dohodak, 7.65% Socijalno osiguravajućeg i zdravstvenog poreza, 6% poreza na sve što se kupi (naš PDV), 15% državnih i saveznih poreza na benzin, te se moraju još platiti gradski ili županijski porezi na imovinu ili najam. Oni također plaćaju razne kanalizacije, odvoz smeća, i bezbroj drugih naknada, koje su donesene od strane vladinih trutova. Možda bi netko trebao obavijestiti multi-milijardera „hedge“ fondova gurua Steve Schwarzman da zapravo obitelji sa nižim prihodima većinu svoje kože ulažu u igru. Oni ne mogu zaposliti horde moćnih odvjetnika i poreznih računovođa, kako bi umanjili svoja porezna opterećenja, dok daju milijune dolara političarima, koji pišu zakone o zaštiti oligarsa. Pitam se zašto „hedge“ fond menadžeri ne plaćaju porez na dobit?

Upitan u intervjuu 30. Studenog na Bloomberg televiziji, da li bi bio spreman platiti više poreza, predsjednik Uprave Blackstone Group LP Stephen Schwarzman je govorio o američkim obiteljima nižih prihoda, koji ne plaćaju porez na dohodak. "Morate imati svoju kožu u igri", rekao je Schwarzman, 64. "Ja ne govorim koliko bi ljudi trebali učiniti. Ali svi mi trebamo biti dio sustava."

Mi smo svi dio sustava, a sustav je namješten. Srednja klasa se sustavno izbrisuje kako se visoko plaćena radna mjesta prebacuju u zemlje s niskim plaćama od strane mega-korporacija. Srednja klasa ima većinu svojih vrijednosti vezanih u svojim domovima, te oni gledaju kako se njihovo bogatstvo topi na dnevnoj bazi. Krivci za kolaps stambenog sustava - glavne Wall Street banke - su doživjele porast svojih zarada, kako su iskoristile srednju klasu za taoce u multi-milionskom bankarskom spašavanju. Amerikanci ne mrze bogate. Bogati ljudi kao što su Steve Jobs (preminuli) i Bill Gates bili su obožavani, te su im se Amerikanaci divili, jer su oni imali krasne osobine poduzetništva, kreativnosti, napornog rada, iskorištavanja šansi i stvaranja boljeg društva. Wall Street „shystersi“ stvoriti su ništa. Oni pokazuju najgore osobine pohlepe, škrtosti, i ne postojanja empatije za svoje ljudske kolege.

  
Dobici i gubici u periodu 2007-2009, kod usporedbe prosječne plaće predsjednika Uprave s prosječnom plaćom radnika.

Matt Taibbi je sažeo prilično jezgrovito kako je sustav namješten u svom članku:

"U široj slici, naravno, trebate državni i privatni sektor koji oboje dobro funkcioniraju kako bi osigurali redovite poslove, i sigurno mjesto za podizanje svoje djece, te čiste vode i čisti zrak. Čitav karakter modernog Wall Streeta, je s druge strane potpuna nebriga na sva ova pitanja. Vrlo bogati na današnjem Wall Streetu su sada toliko bogati, da kupuju vlastitu društvenu infrastrukturu. Unajmili su privatne zaštitare, oni žive u vilama po privatnim otocima i drugim poreznim utočištima, i vrlo važno - oni kupuju svoju pravdu (zakonodavstvo) i svoju vladu.

No, građani tog otočja, gdje ljudi poput Schwarzmana žive, troše milijune godišnje na lobiranja i donacije političkim kampanjama, tako da mogu preskočiti razne granice. Oni ne trebaju brinuti da li Vlada ispunjava svoje obveze prema građanstvu, jer oni kupuju posebne pristupe vlasti, i dobivaju posebne usluge i metaforički rečeno VIP sobe za posebne osobe. "

Nejednakost bogatstva u ovoj zemlji nije nastalo, jer je pola stanovništva lijeno i glupo. To se nije dogodilo jer je 1% građana intelektualno superiorna, više visoko motivirana, ili više poduzetnički nastrojena od ostalih 99% građana. Ako je bilo koja od ovih izjava istinita, nejednakosti bi bila dosljedna u cijelom prošlom desetljeću i stoljeću. Ali, kako donji grafikon prikazuje, fenomen se događa od 1979. Zanimljivo, taj fenomen se isto pojavio neposredno prije dioničko tržišnog sloma 1929 i Velike depresije.


Grafikon pokazuje rezultate od tri desetljeća divljeg kapitalizma temeljenog na lažnim poreznim informacijama, zabludi o američkom snu baziranom na dugu od strane bankara, političarima i medijima, i ​​potpunoj kontroli našeg ekonomskog i političkog sustava od samo odabrane nekolicine bogataša. Jesse navodi bit kako se to dogodilo u posljednjem članku:

" Svatko tko ozbiljno proučava primjenjenu makroekonomiju zna da divlji kapitalisti mrze slobodno tržište, sa svom pravičnosti i transparentnosti koje ono podrazumijeva. Konkurencija je ozbiljna prepreka na ogromne profite i uvodi značajnu neizvjesnost i rizik. Odmah na početku kako igra(posao) započinje, divlji kapitalisti stalno guraju svoju kovertu s svojim pravilima, tražeći uspostavu rente, monopola, nepoštenih prednosti i dužničkih zamki kako bi uhvatili u te zamke glavninu igrača, te ugušili tendenciju pravoj konkurenciji za profitom.

To je temelj svih aristokracija, koji su samo institucionalizacija privilegija. Nakon što oni to učine dovoljno krvavo, žele promijeniti pravila kako bi se mogli pozivati na njih, te preuzeti rizik iz svojih jednadžbi. Oni potiču kulturu u dva seta knjiga, dva seta pravila, te dva sustava pravde. Oni se predaju osobnom i profesionalnom životu prema licemjerstvu i varanju, s malo savjesti da ih obuzdaju. To je grabežljiva klasa koja je bez nacionalnosti, bez vjernosti bilo čemu, ikakvim načelima, osim vlastitoj pohlepi i požudi za vlašću ".

Što se dogodilo u posljednja tri desetljeća nije specifično samo za Sjedinjene Američke Državame. To je mana u cijelom čovječanstvu. Većina ljudi je svojstveno iskrena i ako je odgojeno od dobrih roditelja, činiti će prave stvari većinu vremena. Kada društvo omogućuje psihopatima i zlikovcima da dosegnu visok status u vlasti i poslovnim krugovima, izabiranjem neznanja, nedostatkom budnosti, izigravanjem vladavine prava, ili obožavanjem bogatstva koje se stiče na bilo koji način, razlika u bogatstvu doseže ekstremne razine. Fatalna mana Wall Street psihopata je njihova oholost. Previše im nikada nije dovoljno. Oni su poput morskih pasa, uvijek trebaju više da zasite svoju glad. Oni će na kraju otići predaleko i slomiti njihov divlji kapitalistički sustav, što će rezultirati revolucijom i na kraju njihovom smrću. Mi smo vrlo blizu krajnje granice i 2012 će vjerojatno otkriti duboko pukotine u temeljima našeg korporativno deformiranog disfunkcionalnog fašističkog gospodarskog sustava. Tu su neke stvari koje se očekuju ​​da će se dogoditi u 2012:

Pitanje za 2012. je da li će zureće mnoštvo doći k sebi i odgovoriti vladajućoj oligarhiji.

"Moderni fanatizam uspijeva u odnosu na količinu proturječja i glupost, slijeva se niz grlo zurećeg mnoštva, a žargon i misticizam nudi im čuda i lakovjernost." - William Hazlitt


Globalni poremećaj - rat, nafta, religija


"Mi ne moramo posjetiti ludnicu da pronađemo poremećene umove, naš planet je ludnica u svemiru." - Johann Wolfgang von Goethe.

Poremećaj je stanje koje opisuje ono što se događa na globalnoj sceni. Čini se kao da zatvorenici upravljaju ludnicom. Ljepota globalizacije, prodana je Amerikancima od korporativnih oligarha, te se otkriva da je svi vide. Pored toga što milijuni radnih mjesta odlaze u inozemstvo od strane mega-korporacija, rukovoditelji i industrijska baza (SAD-a) su nepopravljivo izgorjeli. Povezanost globalnog gospodarstva osigurava da će se recesija u Europi i SAD-u širiti ostatkom svijeta. Proizvođačke zemlje će pasti kad potrošačke zemlje ostanu bez valuta za kupnju. Federalne rezerve stvorile su inflaciju u SAD-u koju trenutno širi diljem svijeta stvarajući revolucije preko Bliskog istoka, socijalnih nemira u Kini, te kada hrana i cijene energije porastu do razine boli, uzrokovati će pobune protiv vladajućih struktura. Ljudi se gube (poremaćaj) kad nemaju ništa za izgubiti.

No, najveći dar globalizacije je osigurao nitko drugi nego - Wall Street banke i velike europske banke. Europske banke su odradile posao posudbom stotina milijardi za PIIGS (Portugal, Italija, Irska, Grčka, Španjolska) koje ih nikada neće moći vratiti nazad. Dalje, oni utječu svojim bilancama 40 na 1, osiguravajući da ih 3% gubitak na kapital briše. Kada njihovi gubici jasno premaše 40%, bankari zaposle svoje političare lutke koji vode nesolventne (nemogućnost plaćanja svojih novčanih obaveza) zemlje diljem kontinenta. Oni prebacuju svoje gubitke na porezne obveznike kroz mjere štednje, koje osiguravaju duboku europsku recesiju. Pošto su derivati ​​za masovno uništenje (vrijednosni papiri kojima je vrijednost određena drugim vrijednosnim papirom) povezali nesolventne Wall Street banke sa nesolventnim europskim banaka, FED je zakoračio u proboj s novcem američkih poreznih obveznika pružanjem pomoći europskim bankama. Oligarsi su savršeno spremni uništiti živote stotina milijuna građana diljem svijeta, ne bi li osigurali da njihovo bogatstvo i moć ostanu netaknuti.

Druga ključna komponenta globalnog poremećaja je nafta. Priča koja je trenutno puštena masama (ljudima) je povratak energetske neovisnosti za Ameriku. Politička klasa i njihovi medijskih stručnjaci napadno lažu američkoj javnosti s pričama o 100 godišnjoj zalihi nafte pod zemljom SAD-a. GOP kandidati (republikanski predsjednički kandidati) govore kako SAD može biti energetski neovisna već za dvije godine, ako samo bušimo, bušimo, bušimo. U međuvremenu, u stvarnom svijetu 33 milijarde barela nafte se konzumira svake godine, s američkom potrošnjom od 7 milijardi barela godišnje, od čega je 3,3 milijarda barela uvoz. Ukupna proizvodnja nafte u SAD-u nastavlja svoj 40 godišnji pad, usprkos nafti iz škriljevca u Dakoti i masovnim bušenjem za prirodnim plinom. Ako Amerikanci uporabe neka kritička razmišljanja, zaključiti će da društvo ovisno o nafti hvata ravnotežu na vrhu igle. Tablica u nastavku prikazuje sadašnje i buduće poremećaje.


 

Jedan pogled na ovaj grafikon i početi ćete shvaćati priču „Rat protiv terorizma“. Prosječna osoba u ovim muslimanskim naftom bogatim zemljama želi priliku za bolji život, hranu, odjeću, i nadu za budućnost svoje djece. Oni nisu zli, slobodo mrsci, vjerski fanatici teroristi prikazani od neo-konzervatista i ratnih huškača kao Santoruma (U.S. senator Rich Sanotrum, republikanac), Gingricha (Newt Gingrich, Republikanski predsjednički kandidat) i Romney (Mitt Romney, guverner Massachusettsa, kandidat za predsjednika SAD-a). Američki vojnici su stacionirani u ili oko zemalja s najviše nafte. Svaki diktator koji ne igra zajedno s američkim naftnim zahtjevima nije dugo na vlasti. Husein (Sadam Husein – Irak) i Gadafi (Moamer Gadafi – Libija) naučili su na teži način. Samo je pitanje vremena za Ahmadinejada (Mahmoud Ahmadinejad – Iran). Očekujte retoriku o opasnom Chavezu (Hugo Chavez – Venecuela) koja će eskalirati u bliskoj budućnosti. Kontroliranje 300 milijarde barela nafte bit će ključno za održavanje građanskih funkcija u širem društvu (SAD). Mame nogometašice (žene SAD-a) mogu postati vrlo bijesne kada neće moći napuniti rezervoare svojih GMC Yukon vozila sa 39 galona dragocjenog goriva. Vojska SAD-a je jasno dokumentirala u vojnom izvješću zašto rata protiv terorizma nikada neće završiti u 2010 (2010 Joint Operating Environment):

Teška energetska kriza je neizbježna bez masivnog širenja proizvodnje i rafinerijskih kapaciteta. Iako je teško predvidjeti točno što gospodarski, politički i strateški utjecaji, kao manjak energenata (nafte) mogu proizvesti, sigurno će smanjiti šansu za rast u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju. Takvo usporavanje gospodarskog rasta bi pogoršalo druge neriješene napetosti, guralo bi krhke i nedovoljno razvijene države prema putu propasti, a možda bi imale ozbiljne ekonomske utjecaje na Kinu i Indiju. Ne treba zaboraviti da je Velika depresija (1929) iznjedrila brojne totalitarne režime koji su tražili ekonomski prosperitet za svoje narode kroz nemilosrdna osvajanja. Do 2012, višak u proizvodnji naftnih u potpunosti bi mogao nestati, a već 2015, manjak u proizvodnji bi mogao dosegnuti gotovo 10 MBD (miliona barela dnevno).

Najvjerojatniji globalni događaji koji će 2012. godinu učiniti godinu za pamćenje su:
 

Mogućnosti uključuju:


Sada smo ušli u petu godinu ove krize Četiri Okreta. George Washington i njegovi vojnici su se jedva držali na Valley Forge tijekom pete godine američke revolucije Četiri Okreta. Do pete godine građanskog rata Četiri Okreta 700.000 amerikanaca je bilo mrtvo, Jug je bio u ruševinama, predsjednik je bio ubijen a postignute vojne pobjede su se osjećale kao poraz. Do pete godine Četvrtog Okreta Velike depresije i Drugog svjetskog rata, FDR-ov New Deal je bio na mjestu a Adolf Hitler je demokratski izabran te je bio u izradi velikih planova za svoj Treći Reich. Uvid iz prethodnog teksta o Četiri Okreta, koji se odnose i na 2012. zaključuje da se stvari neće poboljšati.

Oni zovu stanje krizom, jer je rizik od nesreća konstantan. Tu je nula posto šanse da 2012. rezultirati oporavkom i povratkom u normalnost. Ni jedan od problema koji je izazvao ekonomski kolaps nije riješen. "Rješenja" koja se provode od 2008 pogoršala su probleme duga, građanskog propadanja i globalnog poremećaja. Izbori koje učine građani SAD-a u 2012 će odrediti budućnost tijekom Četvrtog okretanja. Ako ne uspiju u dužnosti, to Četvrt Okretanje moglo bi ići katastrofalno krivo. Molim da izaberete mudro.

" Rizik od katastrofa će biti vrlo visok. Narod bi mogao eruptirati u pobunu ili građansko nasilje, moglo bi doći do zemljopisnog odvajanja, ili bi mogle nastati autoritarne vladavine. Tako bi sljedeće Četvrto okretanje moglo završiti u apokalipsi - ili slavi. Apokalipsa podrazmijeva - Nacije bi se mogle srušiti, demokracija uništiti, a milijuni ljudi raspršiti ili biti ubijeni. Ili bi Amerika mogla ući u novu Zlatnu eru, trijumfalno primjenom zajedničke vrijednosti za poboljšanje ljudskog stanja. Ritmovi povijesti ne otkrivaju ishod dolazeće krize,.. oni samo sugeriraju da je došlo vrijeme i mjesto KRIZI. "- Strauss & Howe
 



Preveo: Davor P.

Članak preveden sa: http://www.sott.net/articles/show/240097-2012-The-Year-of-Living-Dangerously