Paprena metvica - MENTHA PIPERITA (L.) HUDS.

Sinonimi: paprena metvica nastala je križanjem:

Mentha aquatica L. i Mentha spicata L.

Narodni nazivi: dimljus — crna nana — ljuta nana — merka — metva — metvica — nana — paprena metva — paprena nana — pitoma nana — poprova meta.

Paprena metvica

Opis biljke: višegodišnja je zeljasta biljka, visoka 30 do 80 cm s uspravnom, razgranjenom i četvorobridnom stabljikom. Listovi su nasuprotni, s peteljkom, duguljasto-jajastog oblika, na vrhu šiljasti i po rubu slabo nazubljeni, goli ili proviđeni pojedinačnim dlakama. Listovi i stabljika crvenkasto su nahukani. Cvat biljke je duguljasti klas, a cvjetovi su grimizne do ljubičaste boje, a često se pojavljuju u različitim tonovima boje. Biljka je većinom sterilna te se razmnožava podzemnim vriježama, tj. vegetativnim putem. Uzrok ovom, ne naročito karakterističnom opisu biljke, jest taj što današnja paprena metvica nije čista vrsta, nego križanac dobiven križanjem različitih vrsta metvice.

Paprena metvica

Miris i okus: čitava je biljka vrlo aromatična i ugodna, balzamična mirisa, jaka i pomalo poput kamfora. Okus je poput kamfora, djeluje najprije zagrijavajuće, a nakon toga hladi.

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza.

Stanište: to je vrlo stara ljekovita biljka čija je prvotna domovina Daleki istok (Kina, Japan), odakle je preko sjeverne Afrike i južne Evrope došla u Englesku, gdje se krajem 17. stoljeća udomaćila, a preko Nizozemske u srednju Evropu i naše krajeve. Uzgoj te biljke zahtijeva duboko zemljište, bogato humusom i vlagom. Biljka je vrlo podložna napadu hrđe.

Ljekoviti dijelovi biljke: sadnja metvice provodi se u proljeće ili u jesen (potreba sadnica po 1 ha 120.000 do 160.000 kom.). Berba metvice obavlja se prije cvatnje; žanje se ili kosi. Suši se u hladu kod prirodne topline jer bi kod više temperature gubila eterično ulje i time postala bezvrijedna. Za dobivanje ulja metvica se podvrgava destilaciji u svježem ili uvelom stanju. Ako se od pokošene biljke želi dobiti čisti list, tada se list s pokošene biljke mora skidati rukom i sušiti na isti način kao i čitavu biljku. Sušenje lista mora se osim toga obaviti u vrlo tankom sloju, jer prignječeni list ili sušen u debljem sloju, redovito prilikom sušenja pocrni i time droga mnogo gubi na kvaliteti. Listove, napadnute hrđom, mora se baciti. Pučka medicina služi se i cvjetnim izdancima. U svakom slučaju berba se mora obaviti po lijepom i sunčanom vremenu oko podnevnih sati. Najveći sadržaj ulja nalazi se u biljci neposredno pred samu cvatnju. Za jutarnje rose ili oblačnog vremena sabiranje vlažnih biljaka nema nikakve svrhe, jer tada biljka sadrži najmanje eteričnog ulja, a uslijed vlažnosti droga prilikom sušenja pocrni i postane neupotrebljiva.

Ljekovite i djelotvorne tvari: ljekovito djelovanje biljka prije svega zahvaljuje eteričnom ulju koje u zdravoj biljci jako varira, pa ga prosječno ima 1 % u čitavoj biljci, a 1,7 % u čistom listu. U eteričnom ulju nalazi se 50 do 90 % mentola, do 10 % mentona. Osim toga, u biljci se nalazi tanin, gorke tvari i fermenti.

Ljekovito djelovanje: u službenoj su upotrebi listovi paprene metvice (Foliu Menthae piperitae) i iz biljke destilirano eterično ulje (Oleum Menthae piperitae). U tzv. pastilama i tabletama paprene metvice (Rotulae Menthae piperitae) sadržano je metvičino ulje kao i u šećeru od metvice (Elaeosaccharum Menthae piperitae). Ako se taj šećer rastopi u vinskoj žesti ili alkoholu u omjeru 1:9 ili 1:6, dobivaju se poznate kapi od metvice (Spiritus Menthae piperitae). Metvičina voda (Aqua Menthae piperitae) ima svojstva metvičinog ulja, samo je znatno slabija. Mnogi metvičini preparati izrađuju se kemijsko-sintetskim putem, pa su bezvrijedni nadomjestak za pravu metvicu. Ako takva kemijska sredstva ne djeluju, tada se uslijed nepoznavanja proizvodnje neuspjeh pripisuje biljci.

Ulje od paprene metvice znatno se razlikuje od eteričnog ulja ostalih ljekovitih biljaka, jer vrši naročit učinak na živce osjetljive na hladnoću. Kod vanjskog trljanja kože ili nakon uzimanja metvičinog ulja, nastupa u tren osjetan osjećaj hladnoće što u daljnjem zamjenjuje osjećaj laganog pečenja. Iznutra uzeto daje osjećaj neosjetljivosti, umirenja bolova i smirivanja grčeva. Vanjska upotreba u obliku laganog trljanja smanjuje ili sasvim odstranjuje lokalne bolove, otklanja glavobolju, a neuralgični se bolovi smanjuju ili sasvim nestaju.

Iznutra uzimano metvičino ulje sa svojim sastojcima djeluje na pospješenje žuči, odstranjuje grčeve prouzrokovane žučnim kamencima ili pijeskom, smiruje želučane i crijevne grčeve, ublažuje podražaj na povraćanje, te otklanja srčane teškoće uzrokovane nadimanjem želuca ili drugim nepravilnostima u radu želuca i crijeva.

Budući da paprena metvica djeluje na smirenje bolova i uklanja grčeve, ona uklanja i sve nervozne smetnje, kao npr. nervozno lupanje srca i pridonosi da se znatno, ako ne i potpuno, uklone sva hipohondrična duševna stanja koja se pojavljuju uslijed grčeva, bolova i nervoznog nemira. Kneipp ističe upravo to ljekovito djelovanje paprene metvice.

Najbolja je upotreba paprene metvice u obliku čaja: uzima se 1 do 1,5 čajna žlica listova ili cvatučih izdanaka za 1 šalicu čajnog oparka. Dnevno se toga čaja može piti 3 do 4 šalice. Ipak - stalno uživanje čaja od metvice može prouzrokovati nepovoljan učinak na srce. Nakon 8 do 12 dana uzimanja čaja treba jedan tjedan prekinuti i samo onda nastaviti, ako se za to ukaže potreba. U tom slučaju pokazao se kao vrlo koristan dodatak komorač (br. 57) i to za 1 šalicu količina komorača koja se uzme vrhom malog noža. Nije ispravan savjet koji se često čita da stariji ljudi, naročito starije žene, moraju svaki dan piti čaj od paprene metvice.

Ulje od metvice uzima se s gutljajem vode ili s kockom šećera i to 2 do 4 kapi odjednom, 3 do 4 puta na dan. I u ovom slučaju trajna upotreba nije preporučljiva. Kod crijevnih grčeva ili upale debelog crijeva djeluje umirujuće i na smirenje bolova klistir od kamilice (br. 89) s dodatkom nekoliko kapi ulja od paprene metvice.

Primjena u pučkoj medicini: paprena metvica je prava narodna ljekovita biljka pa se na selu nalazi gotovo u svakom kućnom vrtu.

Lagani uvarak od cvatuće biljke metvice koristan je kao oblog na čelo kod glavobolje ukoliko glavobolja ne potječe od groznice. Taj uvarak odstranjuje dječje kraste na glavi.

Za pospješenje porođaja treba piti paprenu metvicu koju se oko pola sata moči u toplom vinu.

Listovi se stavljaju na močenje u razrijeđeni vinski ocat. Taj pripravak sprečava podrigivanje, otklanja nelagodnost u želucu te istjeruje gliste. Majke koje doje, piju pripravak listova metvice oparenih mlijekom jer to djeluje protiv zgrušavanja mlijeka i stvaranja mliječnih čvorova na prsima. Svježi i usitnjeni listovi metvice, kuhani u vodi ili vinu tako dugo dok ne nastane gusta kaša, daju izvrstan kašasti oblog za sazrijevanje čireva. Iz listova paprene metvice koji se zdrobe u prah i dobro izmiješaju octom i kiselim tijestom, priprema se oblog za želudac kod podražaja na povraćanje davljenja i podrigivanja koje je povezano s bolovima. Čaj ili sok od paprene metvice dobro izmiješan s medom i kao mlaka tekućina kapan u uho, ublažuje probadanja u uhu.

Parenjem, s dodatkom ulja paprene metvice i udisanjem tih para kroz nos, liječi se katar ždrijela i upala čeonih šupljina (sinuitis).

Umivanje tijela ohlađenim uvarkom biljke metvice djeluju vrlo osvježujuće, naročito kod grozničave vrućine. Nakon toga umivanja ne treba obrisati kožu, nego pustiti da se vlaga na koži ispari.

Metvičina voda vrlo je dobra za ispiranje usta kod upale zubnog mesa, zubobolje i ranjavog jezika.

Čajna mješavina za bolesti žuči i jetre:

100 g listova paprene metvice
50 g korijena srčanika (br. 63)
50 g korijena gladiša (br. 97)
10 g kore krkavine (br. 122).

Od te mješavine uzima se 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a piju se dnevno 2 do 3 šalice u gutljajima.

Čajna mješavina kod visokog tlaka i nepravilnog rada srca:

100 g listova paprene metvice
100 g kamilice (br. 89)
50 g stolisnika (br. 1)
50 g sjemena aniša (br. 104)
50 g komorača (br. 57)
50 g kima (br. 42).

Količina i uzimanje kao kod gornjeg čajnog recepta.

Iz mitologije, narodnog vjerovanja i povijesti: u starim kineskim zapisima o ljekovitom bilju vrlo se često ukazuje na ljekovitost metvice čija je pradomovina na Dalekom istoku. U starom vijeku već oko 1200. pr. n. e. postojale su kulture metvice u Egiptu, a istraživač Afrike, Georg Schweinturth, otkrio je u starim egipatskim grobovima ostatke jednog vijenca koji je sadržao listove paprene metvice. Već se Teofrast tuži da se metvice "mijenjaju", pod tim je podrazumijevao vraćanje kulturnog oblika biljke u divlje rastuću vrstu. Plinije i Kolumela također su to opazili, a naročito je Plinije pričao mnogo neobičnog o metvici. Proširenje metvice po Njemačkoj i ostalim dijelovima zapadne Evrope bila je opet zasluga monaha koji su se oduševljavali biljem. U Kapitularima Karla Velikoga nabrojene su tri vrste metvice, a već su tada razlikovane mnoge podvrste tako da je bilinar i opat Walafrid Strabo rekao: "Ako bi netko htio nabrojiti moći, vrste i imena metvice, tada bi također morao znati koliko mnogo riba pliva u Eritrejskom moru ili koliko vidi iskri iz kratera vulkana Etne."

Kao paprena metvica spominje se kod Engleza dokumentirano 1682. godine, gdje su u Hertfordshireu postojale velike površine pod kulturom te biljke. Od podzemnih izdanaka tih biljaka potječu svi križanci paprene metvice u Evropi i Americi.