Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Metafizika


Prerušeni vragovi


Ponedjeljak, 28 Ožujka 2011, 15:37 CDT

Vida Cropas

Sott. net

Komentar: Ovaj uradak je iskrena, osobna i dramatična ilustracija psihopatije na djelu u „normalnom“ obiteljskom okruženju. Mnogi ljudi će se moći identificirati sa puno stvari, ili sa cijelom pričom i to sve iz nesretnog ali neprocjenjivog iskustva, kako jedan jedini psihopat može mučiti toliko drugih ljudi, spojiti se sa legalnim i socijalnim sustavima i namjestiti sve da odabrana žrtva bude jedina koja ima problem. Vidina priča o opstanku jasno otkriva podmuklost psihopatije na interpersonalnom nivou, i trebala bi nas sve zamisliti o šteti koju mogu iskovati samo jaki psihopati na pozicijama od autoriteta.

„To je u tvojoj glavi – uvijek je sve to bilo u tvojoj glavi! Simon je dobar čovjek!“ Čak i ako tisuću ljudi vjeruje povjeruje i odluči pratiti laž ili čak odluči ustati u obranu predatora, na kraju sve što ostaje je ipak laž. I da, takve konfrontacije uzimaju emocionalni i fizički danak, dok Simon likuje kako njegova pažljivo trenirana legija zbraja bodove dok nanosi bol.

U stvari, Simon je planirao psihološku konfuziju, tjeskobu, stres i tugu koje su nastale svaki put kad su me moja djeca, prijatelji i obitelj, napali.

Suze su tekle, motivacije je nestalo, a uslijedila je nesanica: uskoro me je širok spektar simptoma upozoravao da će uslijediti kronične bolesti ako ne sredim te probleme.

Stoga sam bila prisiljena da se suočim sa mojim vlastitim demonima i postavim teška pitanja: Kako moje starije dijete može zaboraviti tko sam i za što sam? Kako njegovateljski odnos može odjednom postati zatrovan? Kako zakonski i pravni sustav može biti nasamaren?

Trebale su mi godine da shvatim kakve su mračne i brutalne sile promijenile moj život, veze i okolnosti. Morala sam propitkivati i istražiti svoja najdublja uvjerenja, jer sam vjerovala da su svi ljudi u biti dobri.

To je bez sumnje bila najveća pogreška u mom odgoju. Sada, razumijem da psihopati uživaju u nanošenju boli i pravljenju štete; to je njihov sport da pronalaze lak plijen.

Dok sam bila u potrazi za istinom, saznala sam za informacije iz knjiga koje su pojasnile i potvrdile ono što sam već znala u sebi i ono što sam osjećala u dubini duše.

Dr. Robert Hare, tvrdi da sa barem 2 milijuna psihopata u Sjevernoj Americi, zapravo će svatko, barem jednom u svom životu, biti žrtva predatora (Without Conscience p.2). Kevin Hogan i James Speakman objašnjavaju tehnike Covert Persuasion (Prikrivenog Uvjeravanja op. prev) dok je Amy J.L. Baker u knjizi Breaking the Ties that Bind objasnila kako se djeca mogu programirati i uvjetovati da djeluju kao dječja vojska protiv roditelja na meti.

Čini se da psihopati jako dobro poznaju ove strategije; možda su im čak i urođene. Zbog toga se smatrajte upozorenima: predatori će vas spaziti kad vam je pomoć najviše potrebna, on ili ona će osjetiti što vam treba i to će vam omogućiti.

On ili ona će koristiti strategiju umne manipulacije u formama subliminacije (nepoželjne stvari postat će poželjne i obrnuto), neuro jezičnog programiranja (Neuro Linguistic Programming (NLP)) i ostalih retoričkih načina. Vaše vlastite moralne vrednote i norme bit će korištene da bi vas se kontroliralo i držalo u zatočeništvu.

Jednom kad vas zarobi i postavi u klopku, psihopat će se vama hraniti tako što će uzrokovati nepovratnu štetu i devastaciju: više nikad nećete biti isti. Ovo je priča moje vlastite nesreće.

Moje iskustvo počelo je kad sam imala 26 godina i kad sam bila samohrana majka troje djece.

Dolazim iz jako nefunkcionalne obitelji; moj otac je bio shizofrenik, a majka je imala bipolarni poremećaj; ovo je psihopata kasnije koristio da bi potvrdio njegove tvrdnje o mojoj mentalnoj nestabilnosti. Stvari su postale još gore kad su u periodu od 1981 do 1983 umrli moja majka, zaručnik i najbolja prijateljica. Moj se svijet tada srušio, osjećala sam se slomljeno i ranjeno. Krv privlači predatore, isto kao novac i imovina. Moja majka je došla iz bogate obitelji, novčana ostavština je bila nesređena i zapletena, te su trebale godine da se sve to sredi. Uskoro je, atraktivan čovjek, koji je tvrdio da je umjetnik, kao i moja sestra, ušao u moj život, isto kao i moja sestra i on je bio šarmantan, govorljiv, zabavan i vrlo inteligentan.

Činilo se da zna mnogo o stvarima u svijetu, ženskim problemima i kako da zabavi djecu. Mogao je obogatiti svaku konverzaciju i činilo se da zna podosta o svemu i svačemu. Komentirao je kako ga jedna od mojih djevojčica podsjeća na njegove kćeri blizanke.

Činilo se da sam na njega nalijetala svugdje po gradu. Rekao je da je to sudbina i da bi se trebali vjenčati, molio me da mu dozvolim da makne svu tugu iz mog srca. Rekao je da mu se čini da poznaje mene i moju djecu cijeli život i sve što želi je da osigura sreću i sigurnost djeci i meni, i da mi tu sreću i sigurnost zaslužujemo. Tada nas je pozvao u posjet svojim rođacima, dobrim i poštenim ljudima sa sela zdravima i čilima kao i zemlja koju su obrađivali.

Pogriješila sam i mislila sam da je on anđel, i tako pristala na vjenčanje s nekim ko mi se činio poznat i ko je ličio na moju sestru. Šest godina našeg braka se odigravalo na vrlo izoliranom mjestu u preriji. Ja sam tamo odvedena u stanju otupljenosti nakon smrti naše prve bebe.

Tamo, sam dobila još dvoje djece, sina i kćer. Ja sam radila večinu posla u našoj seoskoj prodavaonici dok se on prinio o „odnosima s javnošću.“ Naš se brak počeo pokazivati u pravom svijetlu nakon diobe novca sa imanja. Tvrdio je da je impotentan i ostajao je van po cijele noći, nakon što je godinu dana odbijao savjetovanje, on je predloži da si nađem ljubavnika.

Uskoro su zlokobna ogovaranja počela kružiti gradom. Iako se tako naš brak završio, Simon je tvrdio da me još uvijek voli i molio me za zajedničko skrbništvo nad djecom. Nadajući se mirnom razvodu kao što je on imao sa svojom prvom ženom i vjerujući da otac mora imati stalno mjesto u životu svoje djece, pristala sam na to.

Nakon detaljnog razvodnog ugovora kojeg su sastavili odvjetnici, dozvolila sam Simonu da ode sa djecom na jednu školsku godinu da bi smo djecu obranili od ogovaranja i zadirkivanja u školi i da bi pokazala svoju dobru volju prema zajedničkom skrbništvu, da bi se stabilizirala i da bih pripremila naš dom na novom imanju. Pa ipak, ubrzo nakon što su djeca krenula u školu u drugom okrugu, Simon me je počeo ocrnjivati pred djecom, obitelji i prijateljima. Bio je toliko uvjerljiv da su mnogi povjerovali njegovim lažima. Jedna od njegovih strategija je bila ta da uznemiri djecu do suza, te ih usred noći stavi blizu telefona dok bi telefonirao ljudima – metama i ubjeđivao ih kako sam prolupala.

Tada, je njegove tek stvorene vjernike koristio da bi te iste laži pričali djeci! Moj odvjetnik mi je rako da ćemo morati ići na sud da bi dobila djecu nazad, jer nam je ugovor o rastavi takav kakav jeste. Kao što neko od vas to znaju, ovo je jako dug proces. Stoga je Simon iskoristio tu cijelu školsku godinu da bi ograničio moj pristup djeci (iako u našem dogovoru stoji „slobodan pristup“) i da bi nastavio sa kampanjom protiv mene.

On je također koristio djecu kao pijune da bi od mene iznudio novac i razne potrepštine. Ne razumijevajući njegovo ponašanje, i na savjet jedne od njegovih zabrinutih tetki, počela sam pričati sa njegovim prijateljima da bih otkrila da žena i djeca za koju je tvrdio da su njegova bivša žena i kćeri blizanke, sa kojima je periodično razgovarao telefonom u stvari samo prijatelji i da se on pretvarao. On je svoju varko uspješno održavao cijelih šest godina! On je također uzeo sav novac koji sam dobila od naslijeđa.

Dok sam bila trudna i hospitalizirana zbog ostatka posteljice iz prethodne trudnoće ( placenta previa), morala sam staviti svoj novac na zajednički račun jer je on ostao kući, plaćao račune i brinuo se o djeci. Nakon što sam se vratila, objasnio mi je da nije ostalo više ništa novca jer je platio sve naše dugove. Kasnije, nakon njegova odlaska se otkrilo da je ostalo puno toga neplaćeno, nakon što su stigli računi!

Na kraju školske godine, na osnovi svega što su o meni čuli, sud je dodijelio istražitelja koji je preporučio da se Simonu da puno skrbništvo nad svom mojom djecom iako je on bio otac samo dvojici od moje djece. Zbog nedoličnog ponašanja kojem sam ja imala prilike prisustvovati za vrijeme limitirane posjete, sumnjala sam da ih Simon seksualno uznemirava. Iako sam znala da neke neskrupulozne žene igraju na ovu kartu da bi dobile skrbništvo nad djecom, uvjeravam vas da ovo nije bio moj primarni motiv.

Bila sam prevarena i manipulirana i općenito sam strahovala za dobrobit svoje djece jer sam shvatila da Simon nije čovjek kakav se činio. Konfrontirala sam se sa svojom najstarijom kćerkom i pitala je da li je Simon ikada dirao na seksualan način. Šutala je. Nastavila sam govoriti da će nakon što Simon dobije puno skrbništvo nad djecom, zasigurno pojačati seksualno iskorištavanje i da ću ja ostati potpuno nemoćna da joj pomognem.

Ona je tada iznijela brojne incidente kad bi on ušao u banju ili njenu sobu bez najave i tada bi napravio sirove komentare o njenom seksualnom razvoju. U dva odvojena navrata on je dirao njene grudi dok je ona spavala. Pozvala sam policiju koja je napravila dugačak zapis. Pa ipak, moja izjava je stigla na sud tek nakon godinu dana nakon što sam sama obavila posao RCMP-a (Royal Canadian Mounted Police). Otkrila sam da je to zato jer sam ja viđena kao „ ogorčeni učesnik u procesu dobivanja skrbništva nad djecom“ tako da je RCMP vjerovala Simonu, i tako policija nije provjerila Biro za protekciju djece, gdje je u stvari, zabrinuta stranka bez dodira sa nama već ispunila izvješće. Iako je Simon bio u dobitnoj poziciji, nestao je, vjerojatno zato što se bavio kriminalnim aktivnostima i to ispod radara RCMP.a…

Sada, 20 godina nakon svega toga, otkrila sam da je bilo „Zastoja u proceduri“ što me je prinudilo na neka pitanja:

  • Da li je zlostavljač djece uspio umaknuti zato jer ga RCMP nije u stanju locirati?
  • Da li ga to čini manje opasnim za djecu u okolini?
  • Zašto me nisu obavijestili?

Jedino što mogu zaključiti, da je Simon imao prijatelje na visokim dužnostima jer je u prosincu 1991, Kanada ratificirala i potpisala UN Konvenciju o pravima djece. Kao članica potpisnica, Kanada je obavezna vršiti potpisane obaveze u skladu sa postojećim pravnim normama o pravima djece i mladeži.

Kad se radi o zlostavljanju djece, ne postoji zastara u pravnom postupku unutar Kanade. Pa kako i zašto su ove optužbe ostale neriješene! Po mom vlastitom mišljenju RCMP i Krunski tužitelj su na takav način dali seksualnim predatorima pravo da nastave povrjeđivati djecu, i zato ja osporavam njihovu odluku.

Nisam imala prilike čuti o PAS (Parental Alienation Syndrom – Sindrom otuđenja roditelja) do prije par godina. Pa ipak, točno opisuje što je Simon uradio sa djecom. Moja djeca poslije toga više nikada nisu bila ista; oni još uvijek vjeruju u mnoge laži i izokrenutu istinu i gldedaju na mene kao da sam nerazumna.

Oni misle da je moje razumijevanje cijele situacije, pogrešno. Ovo još uvijek utječe na naše odnose. Sada mi je jasno da je PAS programiranje postalo dio sustava dječje psihe/uvjerenja i nažalost, može ostati takvo kroz cijeli njihov život.

To mi barem daje snage da budem strpljiva jer znam da su i oni sami žrtve. Pa ipak zabrinuta sam da će Simonovo zlostavljanje preći dalje sve do mojih unuka. I ostali rođaci također imaju mnoge od spomenutih simptoma pošto su bili programirani na isti način sa istim programiranim uvjerenjima.

Nekoliko PAS strategija koje je Simon koristio:

  • Uznemiravanje djece, prisiljavati ih da telefoniraju da bi uznemirili rođake, i tada prisiliti ove ljude da osjete roditeljsku povezanost sa djecom, preispitujući moje motive, integritet i ubrojivost.
  • Ubjeđivanje djece da ih financijskim ne podupirem iako sam plaćala velike Simonove račune i velikodušno podupirala djecu čak i kad to nije bilo zahtijevano od strane suda.
  • Tjeranje djece da od mene iznuđuje novac i optuživanje mene da ne doprinosim – radim na dobrobit nasilnika.
  • Mene je okarakterizirao kao drolju ispred djece iako je sam bio promiskuitetan jer je zime kad se izdavao da pati od „impotencije“ napravio dijete jednoj 20 godišnjoj djevojci!
  • Prijetio je da će prestati voditi brigu o našem 8 godišnjem djetetu ako me posjeti u isto vrijeme kad je i moj novi partner u kući.
  • Djecu je sprječavao da se viđaju sa mnom za vrijeme dogovorenih zajedničkih aktivnosti tako što bi ih držao zaposlenima dok su djeca trebala biti sa mnom.
  • Ograničavajući moje posjete, ponovi i nanovo, koristeći djecu kao vojnike da bi sve to opravdao…
  • Kvario je djecu, s time što ih je učio da je laganje, prevara i manipulacija „dozvoljeno i normalno ponašanje.“

Sva ta događanja su u skladu sa PAS i opisana su u pismima i izjavama danim pod prisegom za taj dio period.

Lako se postaje ogorčen i ciničan kad se iskusi izdaja i zlostavljanje. Također je lako sumnjati u vlastite percepcije i mentalne mogućnosti kad oni koje volite vas pokušavaju ubijediti da ste „paranoidni i da trebate pomoć!“

Pa ipak, nikad ne nasjedajte na takve stvari. Istražujte, procesuirajte, ostanite jaki i vjerujte svojim osjećajima. I vi ćete opstati i postati mudriji i jači jer ste sve to preživjeli. O, i usput, ako ste preživjeli takvu nepravdu i ako razumijete što sam preživjela, onda dobrodošli, probudili ste se i prosvijetlili ste se. Opstat ćemo!



Citirani radovi:

Hare, Robert D., Without Conscience, The Guilford Press, 1999
Hogan Kevin and Speakman James, Covert Persuasion, New Jersey, John Wiley & Sons inc. 2006
Baker J.L. Amy wrote Breaking the Ties that Bind, New York, W.W. Norton & Company, 2007


Članak prenesen sa: http://www.matrixworld-loviste.com/prerusenivragovi.htm

Originalni tekst možete ptočitati ovdje.


Zašto je nedostatak empatije korijen svakog zla


Lubanje, stravičan podsjednik žrtava iz genocida u Ruandi

Utorak, 07.04.2011, 20:35 CDT

Clint Witchalls

The Independent


Psiholog Simon Baron-Cohen tvrdi: Od uzgrednog nasilja do genocida, po djelima okrutnosti možemo pratiti kako se počinitelj identificira sa drugim ljudima. Da li je u pravu?

Genocid u Ruandi: može li se zlo ovog nivoa pripisati psihopatima ili vjerovanjima počinitelja? Lucy Adeniji – evanđelista i kršćanska autorica dvije knjige o dječjoj njezi – prokrijumčarila je dvije djevojčice i 21 godišnju ženu iz Nigerije da bi radili kao roblje u njezinom domu u istočnom dijelu Londona. Tjerala ih je da rade 21 sat na dan i mučila ih je ako bi s njima bila nezadovoljna. Mlađa djevojčica je imala tek 11 godina.

Nakon što joj je dosudila 11 godina zatvora, sutkinja Simon Oliver je rekla: „Ti si zla žena. Nemam sumnje da su upropastila živote ovih dviju djevojčica. One će patiti od posljedica tvog ponašanja prema njima do kraja života.“

Mnogi ljudi će se vjerojatno složiti sa sutkinjom Oliver koja je Adeniji opisala kao zlu osobu, ali Simon Baron-Cohen, profesor razvojne psihopatije na Univerzitetu Cambridge, se neće složiti sa njom. U njegovoj poslijednjoj knjizi pod nazivom: Zero Degrees of Empathy: A new theory of human cruelty, Baron-Cohen, tvrdi da je termin: zlo, ne znanstven i da nam ne pomaže u ovoj tematici: „Ponekad se termin zlo koristi da bi se zaustavio ispitivanje,“ i „Ova je osoba to uradila jer je zla“ kao da je to objašnjenje.

Ljudska okrutnost fascinira i začuđuje Baron-Cohena od njegovog djetinjstva. Kad je iamo 7 godina, njegov mu je otac rekao da su nacisti pretvarali Židove u sjenila za svijetla i sapun. On mu je također ispričao priču o ženi koju su nacistički doktori unakazili tako što su joj prebacili šake s jedne ruke na drugu tako da su joj palčevi stršili prema van. Ove slike ostale su u Simonovom umu. On nije mogao razumjeti kako se čovjek prema čovjeku može ophoditi sa takvom okrutnošću. Nije ga zadovoljavalo objašnjenje da se sve to događalo jer su nacisti bili zli. Za Baron-Cohena, znanost pruža objašnjenje o zlu koje je više zadovoljavajuće: uzrok je u empatiji (suosjećanju) – u stvari u nedostatku empatije.

„Empatija je naša sposobnost da se identificiramo sa osjećajima drugih ljudi i da odgovaramo na njihove misli i osjećaje sa odgovarajućom emocijom“ piše Baron-Cohen, „ljudi koji nemaju empatije, doživljavaju druge ljude tek kao objekte.“

Empatija je konstantna varijabla ali zbog pogodnosti, Baron-Cohen dijeli tu konstantu na 6 nivoa – sedmi ako brojite nultu empatiju. Empatiju je Baron.Cohen sa kolegama razlučio uz pomoć upitnika za empatiju i stvorio je kvocijent empatije (EQ) i prema tome se svaki čovjek može smjestiti na određeni dio grafikona. Ljudi sa nultom empatijom su na jednom kraju grafikonske krivulje dok oni na šestom nivou EQ će bit na drugom dijelu grafikonske krivulje.

Baron-Cohen je okarakterizirao ljude na svakom nivou EQ skale. Rečeno nam je da na primjer: ljudi na nivou dva (vrlo niskom) „vode život kroz zabludu, i uvjek govore pogrešne stvari (napr: „Opet si se ugojio“) ili rade pogrešne stvari (npr: upadaju u privatne sfere drugih ljudi).“

To što se netko ima ekstremno niski ili visoki EQ ne mor aodma upućivati na patologiju. Moguće je imati nultu stopu EQ i ne biti ubojica, mučitelj ili silovatelj, iako je vrlo nevjerojatno da ćete biti bilo što od ovih stvari ako ste u visokom dijelu empatijske ljestvice – šestom nivou.

Komentar: Čini se da Baron-Cohen brani „patologiju“ striktno u terminima socijalne devijacije, a ne psihološkog funkcioniranja. Osobe koje su na nultom stupnju empatije koji nisu okusili ili bili uhićeni zbog ubojstva, mučenja ili silovanja, mogu biti korporativni psihopati na uredskim funkcijama, ili Snakes in Suits, (ili zmije u odjelima op. prev.), ili samo jedna od vrsta uspješnog psihopate. Dakle, prema Baron-Cohenu, moguće je imati „ne-patološkog“ psihopatu, koji se nama na SOTTu čini da je dobio pogriješan naziv. Psihopati su patološka pojava jer u potpunosti nemaju nešto što ostatak ljudstva ima (iako u različitim stupnjevima), NE zato što su njihov podskup: „ubojice, mučitelji i silovatelji.“

„Možete zamisliti nekoga tko ima nisku empatiju pa ipak nekako održava životni stil koji ne djeluje negativno na ostale ljude i koji ne priječi njihov svakodnevni život,“ kaže Baron-Cohen.

„Uzmimo na primjer nekoga tko je vrlo talentiran za fiziku i tko je fokusiran na rad u fizici. Oni možda nemaju mnogo doticaja sa drugim ljudima ali imaju doticaja sa svijetom objekata. Oni mogu imati nizak novo empatije ali to ne utječe na druge. S toga mogu primjetiti da to nije patološka pojava i da oni ne trebaju dijagnozu. Oni su uspjeli dobiti perfektan odnos između njihovog uma i životnog stila koji vode.“

Komentar: Još mućenja vode. Postoje različite vrste ljudi bez savjesti, uključujući shizoidne čije teorije trenutačno dominiraju svijetom u poljima ekonomije, politike, psihologije i filozofije. Ako takav „čudak“ znanstvenik ne utječe direktno na druge u interpersonalnom planu, njegove teorije mogu u tvari odraditi posao za njega. Zar ne bi znanstvenik na nultom nivou empatije, gledao na svijet iz linearne materijalističke perspektive? I ne bi li njegove teorijske perspektive, kojima nedostaju ljudske kvalitete da uvidi kozmos iznad materijalnih dijelova, u stvari utjecale na umove njegovih čitatelja? Čini se da Baron-Cohen podrazumijeva „imitatore“ kad govori o ovoj vrsti ljudi ali objašnjenja i uzroci nisu toliko jasni kao oni koji su dani u: Političkoj ponerologiji.

Baron-Cohen ne vidi visoku empatiju kao nešto što je potencijalno oslabljuje nekoga sa tim osobinama. On one ljude koji su na najvišem nivou empatije (šestom nivou) smatra da posjeduju „prirodnu intuiciju usklađivanja za osjećaje drugih ljudi.“

Bio sam zaintrigiran da pročitan na brzinu i drugačije stajalište o empatiji. U nedavnom izdanju novina, Fiona Torrance je opisala pakao hiper empatije. Ona ima rijedak poremećaj koji je poznat pod nazivom sinestezija zrcalnog dodira. Ona je po prvi put toga postala svjesna kada je imala 6 godina kada je vidjela perad koja je bila obješena na kukama u mesarnici. „Osjećala sam stiskanje na mojoj kralježnici i vratu; to je izgledalo kao da su mene objesili,“ sjeća se Torrance.

Pretjerana empatija je mnogo rjeđa od nedostatka empatije. Dok ljudi sa prekomjernom empatijom sami pate, oni sa nedostatkom empatije uzrokuju patnju drugima. Ili barem neki od njih to rade.

Ljudi nulte empatije se mogu podijeliti u dvije različite grupe. Baron-Cohen zove ih nulta-pozitivna i nulta-negativna grupa. Nulta-pozitivna grupa uključuje one sa autizmom ili Aspergerovim sindromom. Oni uopće nemaju empatije ali njihova „sistematična“ priroda ih čini da su prirodno privučeni uzorcima, regularnosti i konzistenciji. Kao rezultat toga oni vole pratiti pravila i propise – uzorke civilnog života.

Nulta negativna grupa je patološka grupa. To su ljudi koji imaju granični poremećaj osobnosti, antisocijalni poremećaj osobnosti i narcisoidni poremećaj osobnosti. Oni su u stanju nanijeti fizičku i psihičku bol drugima i uopće ih ne diraju neprilike onima kojima su nanijeli bol. Baron-Cohen kaže da ljudi sa ovim stanjem svi do iti jednog imaju jednu poveznicu, a to je nulta empatija (nemaju je).

Pitanje je: da li su ljudi sa ovim poremećajima osobnosti izgubili mogućnost empatije ili su rođeni bez nje?

Jedna od dužih Baron-Cohenovih studija – koja je počela prije 10 godina- je otkrila slijedeće: što više testosterona fetus generira u maternici to će manje empatije dijete imati poslije porođaja. Drugim riječima postoji negativna korelacija između testosterona i empatije. Čini se da je ovaj hormon spola nekako uključen u oblikovanje „empatijskog sklopa“ u mozgu koji se razvija.

Pošto se testosteron nalazi u većim količinama u muškarcima nego u ženama, nije nikakvo čudo da muškarci imaju manju empatiju nego žene. Dakle postoji čista hormonalna veza sa empatijom. Još jedan biološki faktor je genetika. Nedavna istraživanja Baron-Cohena i njegovih kolega su otkrila da se geni utječu na empatiju – gen steroida, jedan gen povezan za socijalno-emocionalno ponašanje i dva povezana sa neuralnim rastom.

Da li to znači da će u budućnosti genska terapija moći ispraviti nisku empatiju?

„Ja bi se dosta zabrinuo za ovakav način djelovanja“ rekao je Baron-Cohen. „Mislim, postoje i plauzibilnije forme znanstvenog stajališta, ali da li su one poželjne iz socijalnog stajališta, e to je sada drugo pitanje. Ja bih vjerojatno stavio naglasak na rane intervencije – one koje uključuju okružje. Mislim da se empatija može, na primjer, učiti u školi.“

Drugo naličje empatije je okružje. John Bowlby, britanski psihijatar i psiho analitičar koji je razvio „teoriju vezivanja“ je bio prvi koji je prokazao životne utjecaje na one koji su se sreli sa zapostavljanjem i zlostavljanjem kao djeca. „Mislimo da su djeca vrlo jaka, da će se nekako adaptirati – nedostatak mogućnosti snažne veze sa njegovateljem – donosi više rizika od delikvencije, i različitih poremećaja osobnosti kao što je psihopatija, ili poremećaj granične osobnosti, koji operiraju u ego centričnom modusu. Nedostatak ranog vezivanja (za njegovatelja) je veliki faktor za uzrokovanje niske empatije.“

Sa skenerima za funkcionalnu magnetsku rezonanciju (fMRI - functional magnetic resonance imaging) moguće je vidjeti efekte koje imaju geni, okružje i hormoni na mozak. U svojoj knjizi Baron-Cohen identificira 10 povezanih dijelova mozga koji su dio koje on naziva „empatijski sklop.“ Ljudi koji su dobili niske rezultate na upitniku za empatiju, pokazali su manje aktivnosti u ovim dijelovima mozga.

Znanost tek počinje otkrivati misterije o tome zašto neki ljudi imaju manje empatije od drugih i implikacije su dalekosežne, ne samo za sustav kriminalnog prava. „Oznaka suosjećajnog i civiliziranog društva je da nastojimo shvatiti akcije drugih ljudi, a ne samo da ih osuđujemo,“ rekao je Baron-Cohen.

„Postoji i pitanje o tome da li bi osoba koja je počinila užasan zločin trebala biti smještena u zatvor ili u bolničku ustanovu.“

Ali ako je netko preživio zlostavljanje u djetinjstvu ili ako je netko konstantno bio podvrgnut nasilnom kriminalitetu, da li bi takve osoba trebala biti razriješena njegovih loših dijela samo zato što je magnetska rezonancija otkrila niske neuralne aktivnosti u njihovim nerazvijenim frontalnim vijugama? „Kad ljudi počine zločin to ne mora odrediti njihovo ponašanje koj eje izvan njihove kontrole,“ kaže Baron-Cohen. „Nitko nije odgovoran za svoje vlastite gene.“

Točno, ali svi smo u mogućnosti napraviti izbor. Napraviti pravi izbor može biti puno teži za ljude sa kompromitiranom empatijom, ali izbor ipak postoji.

Komentar: Osim kada je riječ o psihopati čije škrte odluke uvijek pretežu naspram nesebičnih odluka. Oni ne misle i odlučuju onako kako to rade oni koji nisu psihopati, i ne mogu. Za njih „pravi izbor“ zasigurno izgleda kriv. Bez da shvate ovaj faktor, koji vodi do onoga što Sandra Brown autor Women Who Love Psychopaths, zove „neizbježno zlo“ problem neće biti riješen.

Baron-Cohen želi prijeći na debatu o tome što uzrokuje zlo „izvan domene religije i unutar domene znanosti“ ali pitam se da li će ovo izaći iz znanosti i ući u druge domene kao što su moralna filozofija i pravne filozofije.

„Ne vidim zašto bi ove stvari trebale biti odvojene,“ rekao je Baron-Cohen. „Ono čemu se ja nadam je da će se ova knjiga pokazati kako znanost informira moralne debate. Možda čak to bude i otkriće za politiku i političare, tako kad pokušamo riješiti konflikt, bilo da je domaći ili internacionalni, onda empatija može biti jako korisna za sređivanje problema. Alternativa je slijedeća: znanost radi samo one stvari koje znanost radi i ne pača se sa moralnim izazovima ili stvarnim svijetom. Smatram da bi to bio korak unazad.“

Ako uzmete u obzir velika povijesna zvjerstva – netko bi nas mogao smatrati zlima – inkvizicija, holokaust, trgovina robljem, komunistički progoni, genocid u Ruandi, apartheid, itd. onda nam je potrebna masovna potpora da bi smo to promijenili. Možemo li okrivljavati zlo na ovom nivou psihopatije (oni sačinjavaju manje od 1% populacije) i narcizma (također manje od 1% populacije)?

Komentar: problem koji se ovdje definitivno mora postaviti u obliku pitanja je: ako iz jednadžbe izuzmete „krivnju“ i gledate samo uzroke i posljedice, slika postaje mnogo jasnija, kao i solucije. Ukratko, psihopati potiču, ne psihopate se pokoravaju. Uzmite u obzir uzrok (psihopate na vlasti) i poništit čete primarne efekte ( pokoravanje) i sekundarne efekte (genocide, apartheid itd.). Također uzmite u obzir da je jedan od uzroka zašto se, na prvom mjestu, normalni ljudi pokoravaju, je taj da ne znaju s čim imaju posla. Kad bi svi razumjeli činjenice o psihopatiji, bili bi najvjerojatnije manje obmanuti sa manipulacijama (psihopata op. prev).

Sigurno su uvjerenja mnogo veći uzročnici zla nego li biologija ili odgoj? Negativna preslikavanja (mimika) su rasprostranjeni po crkvama ili državama i razvijaju se dok ne postanu potpuno nehumana. Stvar je da se ljudskost ponovo vrati na pijedestal, a ne droge, terapije ili priče o ljudskosti.

Komentar: Sve je to divno i krasno, ali kad glavešine crkve ili države svi do iti jednog pokazuju znake Baron-Cohenovog „nedostatka empatije“ kroz njihove akcije (riječi su ovdje nevažne), onda su šanse za postizanje „ponovne ljudskosti“ u društvu ili „priče o ljudskosti“ imaju gotovo nikakve šanse.

„Što god da uzrokuje nestanak empatije, onda će taj isti „empatički sklop“ djelovati kod onih koji imaju empatiju na one što je nemaju ili je nisu u stanju prikazati,“ kaže Baron-Cohen.

On tvrdi na naša uvjerenja mogu utjecati na naš empatički sklop. Naš nivo empatije nije uvijek isti za sve situacije u našem životu. Može varirati u zavisnosti od situacije. Kad su ljudi umorni ili pod stresom onda mogu pokazivati manje empatije nego kada smo odmorni i mirni. Baron-Cohen želi razlučiti prolazne promjene empatije, kada se empatija obnavlja i kada se ona ne obnavlja.

„Ako su u pitanju genetičke restrikcije, na primjer, ako imate nisku empatiju, onda može biti mnogo teže da se ona obnovi, ali ostajem optimističan čak i u onim situacijama kad se koriste terapeutske ili edukacijske metode koje bi mogle poboljšati bilo čiju empatiju,“ kaže Baron-Cohen.

Za sada, znanost je napravila jako malo napretka u liječenju nedostatka empatije. Psihopati, na primjer, su zloglasno ne izlječivi kao što su i djeca sa bezosjećajnom/neemotivnom crtom (CU: callousness/unemotional). Pokušavati poboljšati empatiju za počinitelje spolnih delikata je situacija u kojoj ima najmanje učinkovitih intervencija, izjavio je Tom Fathy, profesor forenzičkog mentalnog zdravlja na Institutu za Psihijatriju.

Kao netko tko radi sa nasilnim kriminalcima, želio sam znati da li Fathy misli da je nulta empatija dobro objašnjenje za okrutnost. „Može biti jedan od sastojaka,“ odgovorio je, „ali uglavnom nije potpuno zadovoljavajuće objašnjenje za okrutnost ili djela teškog nasilja.“

Fokusiranje samo na empatiju pri prevenciji ponovnih pokušaja nasilja nije vrlo efektivno rješenje. Fathy je dodao da obično postoje: „ kompleksno razgranata iskustva“ koja vode do nasilnih ili okrutnih dijela. Također, nisu svi sa nultom empatijom počinili zla djela – Baron-Cohen je posvetio cijelo poglavlje da bi se ispetljao iz ove dileme. Oni sa nultom empatijom iziskuju previše kvalifikacija da bi se napravilo zadovoljavajuće objašnjenje zla. Pokušavati pojačati empatiju korištenjem terapije i drugim načinima bez lijekova, čini se, nema nikakvog efekta.

Potpuno se slažem sa sutkinjom Oliver koja je opisala Lucy Adeniji kao zlu osobu. To ne znači da želim završiti sa raspravom. Mislim da je potrebno znati – sa biološkog, psihološkog i socijalnog stanovišta- kako netko kao je netko kao Adeniji postala tako okrutna i neosjetljiva, ali isto tako mislim da je važno osuditi njene akcije. Ne mislim da ove dvije stvari isključuju jedna drugu.

Slažem se sa Baron-Cohenom da ne bi trebali koristiti zlo kao objašnjenje zašto ljudi čine loše stvari i trebalo bi poboljšati načine za povećanje empatije, to ne može biti loša stvar. Ali meni se čini da bi zamjena ideje zla sa idejom potpunog nedostatka empatije samo previše pojednostavljuje problem.

Komentar: Pisac ovog članka je u pravu. Nedostatak empatije je karakteristika psihopatije i dio je cijelog niza ostalih karakteristika. Za više informacija pročitajte:

The Psychopath: A New Subspecies of Homo Sapiens
Truth to Power: Psychopaths Rule Our World
The Trick of the Psychopath's Trade: Make Us Believe that Evil Comes from Others
Devils In Disguise


Članak prenesen sa: http://www.matrixworld-loviste.com/bezempatijekorjenzla.htm

Originalan uradak možete pregledati ovdje.



Genetika tiranije: psihopatologija, parazitizam i totalitarizam


Nedjelja, 10.04,2011 12:41CDT

Richard William Posner, Activist Post

Za vrijeme istraživanja na internetu, ponekad sam imao prilike naletiti na fascinantne iako nepovezane informacije. Mala radost u životu koji svaki da postaje cve crnji i crnji.

Dok sam pregledavao stranicu na određenoj web sztanici i čitao uradak važan za trenutačno istraživanje, primijetio sam naslov ili frazu sa linkom koji je vodio na drugu stranicu, koja me je zaintrigirala iako tada nije bila bitna. Vrlo često pregled nekog linka je bio čisto gubljenje vremena, ali ponekad sam bio tako namamljen da bih ostavio sve što sam dotad radio i potpuno bih se zadubio u novi tekst.

Samo pravi sretnik

U nekima od svojih djela i komentara ubacivao sam i pisanja drugih ljudi, po mom tadašnjem mišljenju, aludirao sam da je psihopatsko stanje ljudi koji traže dominaciju nad svim drugim ljudima rezultat genetskog odstupanja (aberacije). Tadašnja slutnja danas je, čini se, potpuno opravdana.

U jednom takvom komentaru iznio sam stanovište da se neprijateljski nastrojene radnje – predatorske, tiranske, bezočne, mogu primijetiti kod svih vladajućih, gornjih klasa ili elite iako nisu dominantne odlike među ljudima u cjelini i samo se manifestiraju u malom dijelu stanovništva. Također sam iznio svoje stanovište da naša istinska priroda ima naglasak na suradnji i da je naša inicijativna želja da pomažemo jedni drugima i da je velika većina ljudstva u stvari postala žrtva male grupe ljudi koji imaju genetski nedostatak.

Moj komentar:

Želio bih reći slijedeće: Ne prihvaćam da je ljudski moral, za većinu ljudi, baziran na mržnji, zavisti, pohlepi i samo interesu. U stvari, upravo suprotno, dobročinstvo, suradnja je odlika većine ljudi i to u stvari dozvoljava vrlo maloj, odvratne i za osjećaje uskraćene grupe koja vreba svoj većinski plijen, našu vrstu, kroz tisućljeća.

Volio bih biti u uvjerenju da će se ovaj negativna trend, eventualno, eliminirati samom evolucijom, pod uslovom da naša vrsta preživi dovoljno dugo za tako nešto. Ta mala grupa devijantnih individua izgleda kao parazit na tijelu ljudske vrste. Oni su uspjeli prenijeti, kakve god da imaju genetičke nedostatke, na generacije kroz prošlost. Oni mogu opstati samo ako postoji mnogo viša populacija zdravih, ubrojivih i u osnovi; dobrih ljudi koji su im potrebni da bi preživjeli. Nedavno sam pronašao određene vjerodostojne podatke koji podupiru moja stanovišta.

Totalitarizam i parazitski psihopati

Strategija psihopatskog opstanka

„Vidite ovako, evolucijski gledajući, psihopati ne bi trebali ni postojati. Kroz povijest se može vidjeti da su ljudi trebali surađivati i brinuti se jedan o drugom da bi tako sa potpomaganjem opstali i iznijeli na svijet novu generaciju koja će nastaviti te procese u društvu. Dinamika većine ljudstva je bazirana na pokušaju tih istih ljudi sa pokušaju iznaći rješenja za probleme na način koji je prihvatljiv većini tih istih ljudi, ili barem, doći do rješenja kroz interakciju od barem dvoje ljudi. Ovdje je najvažnije pitanje povjerenja. Netko ko izda vaše povjerenje je osoba s kojom ne možete živjeti ili raditi. Zbog toga, psihopati, koji su nepouzdani, bi odavno trebali biti izumrli. Ali tako stvari ne stoje. U stvari, čini se, kao da se psihopatija pojačala i povećala!“

Pa onda, kako tih par parazitskih, psihopatskih individua, koji nisu u stanju zadovoljiti svoje vlastite potrebe, kako mogu toliko dugo vremena prenositi svoje zaostale gene kroz tolike generacije? Kao što sam već iznio u mojem gornjem navodu, minorna manjina treba veliku „normalnu“ populaciju da bi osigurala svoj opstanak.

„Evolucijski psiholozi smatraju daje psihopatija nasljedna osobnost koja je evoluirala zahvaljujući slatkorječivim, prevarantskim individuama – kao manjina u većoj populaciji koja ima odliku da vjeruje ljudima – i tako su se psihopati uspješno razmnažali bez ikakvog problema.“

Iz istog izvora:

Drugi istraživači kao što je neuro znanstvenik R.J.R Balir sa Nacionalnog Instituta za Mentalno Zdravlje (NIMH National Institute of Mental Health) u Bethesdai, Md., smatra da je psihopatija rezultat još uvijek nespecificiranog genetskog poremećaja. Naslijeđeni defekt uzrokuje smetnje u radu mozga i njegovim emocionalnim sustavom, a koji je centriran u Amigdali (Amigdala ili Corpus amygdaloideum (od grčke riječi za badem), u anatomiji je naziv za sklop žlijezda smješten u vrhu sljepoočnog režnja, po jedna sa svake strane mozga i smještenih bliže prednjoj strani glave. op. prev), strukturi specijaliziranoj (između ostalog) za percipiranje opasnih situacija.

Osobno, ne vidim nikakav konflikt između ova dva zaključka. Čine mi se kao da jedan drugog podrazumijevaju. Drugi navod nam daje izvor defekta dok prvi objašnjava kako su tako defektne individue uspjele preživjeti kroz stoljeća.

Vječiti paraziti

Postoje različiti primjeri o prirodi parazita koji su evoluirali na specifičnim vrstama. Ako vrsta domaćin izumre, to se dogodi i sa parazitom. Paraziti nisu sposobni opstati na ijednoj drugoj vrsti.

Neke vrste parazita su određene na samo jednu vrstu domaćina. Znači, da bi zaključili svoj životni ciklus, trebaju pronaći određenog domaćina. Ako bi ušli u drugu vrstu domaćina bili bi u nemogućnosti završiti svoj životni ciklus i umrli bi, sve se to u biti događa, a da domaćin ne treba liječenje.

Meni izgleda potpuno jasno da je odnos između psihopata i društva isti kao i u odnosu visoko specijaliziranih parazita i domaćina. To što psihopata operira izvan domaćina ne diskvalificira ga od odlike parazita. Običan komarac je bez sumnje parazit, kao i krpelji, pijavice i mnoge druge krvopije. Mislim da je ovaj aranžman između ljudi i ljudi specifičan barem po jednoj osnovi: znam da ne postoji ni jedan drugi primjer gdje domaćin i parazit, naoko, izgledaju kao pripadnici iste vrste.

Psihopat/parazit ne može opstati bez ne psihopatskog čovjeka, njegovog plijena. Treba potporu drugih ljudi, isto kao i mi normalni ljudi, ali nije u stanju funkcionirati kao dio grupe i surađivati sa ostatkom populacije. Niti može opstati sam po sebi unutar grupe sastavljene od samih psihopata. Iako su često jako inteligentni, vrlo često nemaju nikakvih sposobnosti ili vještina, već se oslanjaju na obmanu, zlonamjerna lukavstva, nemilosrdne samo interese pojačanim potpunim nedostatkom savjesti ili kajanja.

Jako lijepa stvar u ovom objašnjenju je da nam ukazuje zašto psihopati postoje, ali isto tako i zašto nismo svi psihopate. Da postoji samo mali broj psihopata, onda bi oni izlazili kao pobjednici iz konfrontacija samo sa dobrim ljudima. Ali da postoji mnogo psihopata, dobitci iz konfrontacije sa dobrim ljudima bi bili preplavljeni mnogim gubitcima od konfrontacije sa drugim psihopatima. U ravnoteži, imat ćemo i psihopate i dobre ljude sa strategijom koja će generirati potrebne rezultate, sa preciznim balansom je određena relativna nagrada iz različitih interakcija.

Pitanje stupnja jakosti

U ekstremnim slučajevima, psihopat će izazvati nevjerojatno nasilje da bi zadovoljio svoje potrebe. Na žalost, ovo nisu samo sporadični i rijetki slučajevi. Mogu biti specifične vrste, podgrupa, koja nije potpuno parazitska po nekim odlikama. U svakom slučaju, koliko god da su užasna njihova djela, nisu nimalo smrtonosni kao oni psihopati koji djeluju unutar sustava vlada i poslovanja, maskirani kao „agresivni,“ „ambiciozni,“ i „zdravo razumski“ prvo ligaši. Trenutno to izgleda kao nadmetanje bikova tj korporativnih psihopata, kako je to objasnio psiholog Paul Babiak u HRBovom uredu tj tvrtke za industrijsko savjetovanje, Hopewell Junction, N.Y. „Organizacije prolaze kroz velike promjene kao što su smanjenje broja zaposlenih ili spajanja, to sve osigurava kaotični atmosferu koju „zdravo razumski“ psihopati iskorištavaju,“ rekao je Babiak. „Ugodno zavaljeni brokeri na vlasti, manipuliraju suradnicima, zastrašuju niže radnike na njihovom putu prema uspjeha na korporativnoj ljestvici, kradući sve što se može ukrasti na svom putu.“

Ne okreću se svi psihopati ka nasilju. Visoko inteligentni ljudi sa psihopatskim osobnostima pronalaze plodno tlo u nenasilnim mogućnostima kao što su prevara i manipulacije drugih ljudi kao što stoji u Porterovom pregledu.

Razmjer parazita i domaćina mora biti u veliku korist domaćina, jer bi se cijela populacija domaćina mogla iskorijeniti i tako ostaviti parazite da gladuju do smrti, u slučaju da parazita ima previše. U prošlosti, kad su paraziti previše iscrpljivali populaciju ljudi, ti isti ljudi su se pokušali osloboditi parazita, u pravilu to je značilo ponavljanje ciklusa krvavih revolucija kroz cijelu povijest. Evidentno je da eliminacija parazitske infestacije nije nikada nila potpuno uspješna.

Kako im je prijetilo izumiranje, psihopati su razvili velike vještine da bi nestali iz vidokruga. Stvorili su psiho kamuflažu određene vrste, dozvoljavajući parazitima da u određenom smislu imitiraju; tugu, zaprepaštenost ili bilo koje druge osjećaje koje psihopati ne posjeduju. Neki su uvijek našli načina da opstanu tako što su se pomiješali sa populacijom domaćina.

Bolest koja krivi inficirane

Najironičniji aspekti ovog stanja je kada svi ti paraziti koji isisavaju život iz ljudi, koji su se na ljudsku populaciju zakačili kao veliki, napuhani krpelji, su prvi koji će povikati: „ubojstvo, krvavo ubojstvo,“ ako netko iz populacije domaćina zatraži pomoć u teškim vremenima. Oni izražavaju gnjev i ogorčenje na bilo koju radnju, program ili ustanovu koje su koje mogu biti korisne ili od za opću dobrobit. Za te ljude oni će tvrditi da su plaćenici, lutalice i da takvi programi samo isisavaju društvo. Njihovo licemjerje je bez premca. Pretpostavljam da je to u paketu njihovih vještina.

Prognoze?

Bojim se da prilazimo točci u kojoj je parazit jako blizu da nadjača domaćina. Rekao sam prilazimo, jer mislim da nam je ostalo još uvijek malo vremena prije nego li prijeđemo Rubikon. Neman sumnje u to, da ako nastavimo pravcem kojim smo de kretali do sada, da to može značiti uništenje svih, uključujući i uništenje parazita.

Vlade svijeta, monolitne multi nacionalne korporacije i internacionalni bankarski karteli su preplavljeni psihopatima i to na najvećim instancijama vlasti. Njihova parazitska nestabilnost prijeti da proguta našu vrstu.

Uvijek sam se nadao i bio trajno uvjeren da će ljudska rasa evoluirati preko adolescentske čak i primitivne faze u kojoj smo de svi izgleda zapriječili.

Čini se da smo na pragu velikog tranzicijskog perioda. Izgleda da će to biti jako težak period, koji čak može i završiti našom ekstinkcijom.

Drugi mogući scenarij može završiti sa malim brojem ljudi koji će preživjeti i koji će se izdignuti iz ruševina, barem oslobođeni opresijskih gena te će tako moći izgraditi novi svijet i prvu pravu ljudsku civilizaciju.

Treći, najtužnije, najmogućniji scenarij je da se među malim brojem preživjelih ljudi nađu i dva tri psiho parazita, koji će se skriti među ljudima, i koji će čekati pravi trnutak da bi započeli cijeli ciklus iz početka.

Epilog

Trebalo bi se osloboditi što više nenormalnosti koje su napravile toliko puno štete, tako da se Gaia (Zemlja) može zaliječiti.

Tako bi zasigurno bili uzeti neki životi, ali to bi osiguralo da se život nastavi, da više nikada ne bide zlobe ili mržnje.

Niti da smrt, pohlepa, požuda ili zavist vlada.

Bez ideologije, bez arogantne sigurnosti u pravdu koja nikada više ne bi donijela nepotrebnu patnju i smrt onima koji nisu izabrali taj isti bezočni put.

Bol, patnja i smrt će ostati ali bit će u službi samog života, bez razilaženja, predrasuda i neprijateljstva.

Život i smrt bi tako još jednom bili jednaki partneri.

Kada bi nestali oni koji favoriziraju smrt nad životom, ponovno bi se stvorio balans na Zemlji.

Nikada više smrt ne bi bila roba koja se prodaje za profit. Još jednom, ponavljam, to bi bila cijena da se nastavi život, ili bi je čak mogli nazvat i razmjenom za život.

I na kraju bi nastao mir.

Naprijed ljudi, radite što god možete gore.


Članak prenesen sa: http://www.matrixworld-loviste.com/genetikatiranije.htm

Originalni tekst možete pročitati ovdje.



Da li je Biblija krivotvorena?


Da li je Biblija krivotvorena? Tvrdnje da su neki dijelovi Novog Testamenta napisani od strane ljudi koji su se pretvarali da su Apostoli:


Nedjelja, 27.03.2011, 14:04 CDT

The Daily Mail

Profesor Erhman tvrdi; tko god da je na napisao Timoteja, pokušao je staviti žene „na njihovo mjesto“ tako što je citirao izvode o Rajskom Vrtu kao primjer što se može dogoditi ako žene preuzmu kontrolu.

Autor tvrdi: Dijelovi Biblije su napisani od strane ljudi koji su lagali o njihovom identitetu.

Bart D Eherman tvrdi da su mnoge knjige (dijelovi) Novog Testamenta krivotvorene od strane ljudi koji su se pretvarali da su apostoli: Petar, Pavle ili Jakov.

Uradak u Huffington Postu koji je napisao Profesor Ehrman, najbolje prodavani autor knjige: Pogrešno citirani Isus i Isprekidani Isus, navodi da su religiozni skolastičari bili potpuno svjesni „laži“ unutar Biblije.

Profesor je dodao: „dok su jedni sretni sa činjenicom da su se laži pronašle, drugi anomalije pripisuju pseudografiji ili krivo pripisanim autorima određenih Biblijskih radova“.

U njegovoj novoj knjizi pod naslovom: Zašto Biblijski autori nisu oni koji mi mislimo da jesu,Profesor Ehrman tvrdi slijedeće: Druga Petrova poslanica je krivotvorena.

Ehrman:“ …skolastičari svugdje po svijetu – osim naših „prijatelja“ fundamentalista – će vam reći da ne postoji mogućnosti na ovoj božjoj zemlji da je Petar napisao knjigu, već da je knjigu napisao netko drugi koji tvrdi da je Petar“.

Ehrman sugerira da su u krivu svi oni skolastičari koji tvrde da je u antičko vrijeme bilo prihvatljivo da netko piše knjigu u ime nekoga drugoga.

Ehrman: ...ako provjerite što su ljudi iz antike u stvari rekli o toj praksi, vidjet ćete da su to uvijek smatrali lažima i osuđivali su to kao prevarantsku praksu, čak i unutar kršćanskih krugiva.

Profesor Ehrman tvrdi: „mnogi skolastičari misle da su 6 od 13 poslanica (pisama) koje je napisao Pavle u stvari napisao netko drugi koji je tvrdio da je Pavle“.

„… u antičkom svijetu, knjige kao ove su bile označene kao pseudoi – laži“, piše Ehrman.

Profesor Ehrman također tvrdi da je osoba u knjizi o Timoteju koja je tvrdila da je Pavle u stvarnosti bio netko ko je živio nakon što je Pavle umro.

Ehrnman tvrdi: „spisatelj koji je to uradio je uzeo apostolsko ime da bi iznio problem koji je tada bio aktualan u crkvi“.

„…žene su imale pravo reći svoje mišljenje, imale su pravo biti autoritet i učiti muškarce. S tom se praksom moralo stati“, piše Ehrman.

Autor tih djela u Bibliji je rekao ženama da budu tihe i pokorne, i podsjetio je čitatelje što se dogodilo kad je žena po prvi puta imala pravo biti autoritet nad muškarcem, i to u malom incidentu koji se dogodio u Raju.

Npr. Autor je iznio: ako žene žele biti spašene, onda će rađati djecu (Timotej 1, 2:11-15).

Pavle je poznat kao najveći povijesni ženomrzac (misogynists, op. prev.), i to na osnovu gore navedenog citata iz Biblije.

„I kakve to ima važnosti? Jer ovaj citat još uvijek koriste crkveni lideri da bi podjarmili i ušutkali žene“, kaže Ehrman.

Zašto nema žena svećenica u Katoličkoj Crkvi? Zašto ženama nije dozvoljeno da propovijedaju u konzervativnim evangelističkim crkvama? Zašto u današnjem svijetu postoje crkve koje ženama ne dozvoljavaju čak ni da govore?

U velikoj mjeri to je zbog toga jer je Pavle, navodno, mislio da žena mora šutati, biti pokorna i trudna.

Osima ako to nije bio Pavle već osoba koja je lagala o svom identitetu tako da čitatelji misle da su to zaista napisao Pavle.

Profesor Ehrman nastavlja uradak sa pisanjem o tome kako je Biblija u stvari bila ispunjena sa htijenjem o „istini# dok su mnogi njeni pisci u stvari iznosili laži.

„Čini se da neki od pisaca Novog Zavjeta, kao autori 2 Petrove poslanice, prvog dijela Timoteja i Efežana, držali da imaju potpuno pravo da lažu da bi rekli istinu“, piše Ehrman.

Ali danas barem možemo evaluirati njihove tvrdnje i shvatiti koliko su u stvari bile ljudske i pogrešne.



Članak prenesen sa: http://www.matrixworld-loviste.com/krivotvorenabiblija.htm

Originalni uradak možete pročitati ovdje.




Darwin protiv boga - evolucionizam protiv kreacionizma


Kenyon, pisac Zabranjene Povijesti ima par dobrih primjedbi vezane za odnose evolicunista (pristaša Darwinove terije) i kreacionista (pristaša božanskog stvaranja):

(…)Darvinizam počinje pokazivati slične znakove opterećenja i umora. Pogrebnu zvonjavu nisu započeli samo kreacionisti. Darwin je bio itekako svjestan manjkavosti svoje teorije. Podrijetlo cva-tućih biljaka nazvao je "neugodnom zagonetkom". Ta je zagonetka do danas ostala neriješenom.

(…)Dok su znanstvenici, bezuspješno, više od stotinu godina marljivo pretraživali fosilni zapis, ne bi li našli "kariku koja nedostaje" između primitivnih biljaka bez cvata i onih koje imaju cvat, pojavio se niz drugih problema. Darwin je očekivao probleme u slučaju da se ne pronađu prijelazni fosili (kemijski oblikovane replike živih stvorenja). Svojevremeno je napisao: 'To je najozbiljniji prigovor koji se može dati na teoriju.'

(…)Igrom sudbine, jedan od prvih torpeda koji su napravili rupe u teoriji evolucije ispalio je biokemičar. Michael Behe, profesor biologije, u svojem djelu Darwin's Black Box: The Biochemical Challenge to Evolution (Darwinova crna kutija: biokemijski izazov evoluciji) ukazuje na neobičan napitak koji ključa u epruveti. Usredotočio se na pet fenomena: zgrušavanje krvi, cilije*, ljudski imunološki sustav, prijenos tvari unutar stanica i sintezu nukleinskih kiselina. Svaki fenomen sistematski analizira i dolazi do samo jednog zapanjujućeg zaključka: ti su sustavi tako nepobitno kompleksni, da nikakav postupni, korak-po-korak darvinovski put nije mogao dovesti do njihovog nastanka.

(…)Prema Miltonu, koji je bio čvrsti pristaša darvinizma, kad je počeo iznova promišljati o teoriji, postao je redoviti posjetilac prestižnog Prirodoslovnog muzeja Velike Britanije. Pomno je proučavao najbolje primjere što su ih darvinisti tijekom godina skupili. Jedan po jedan, pali su na njegovu testu. Shvatio je da su mnogi znanstvenici diljem svijeta već stigli do istoga zaključka. Car je bio gol poput čovjekolikog majmuna. Zašto nitko nije objavio kritiku teorije?

Koji školovani, ugledni znanstvenik, koji za život zarađuje na sveučilištu ili u državnoj službi, želi ugroziti svoju karijeru i usput na sebe navući prijezir kolega? Očito, nijedan.

Kritičari tvrde da je razlog nedostatka fosila prijelaznih oblika jednostavan: Darwinova teorija ne ispunjava stroge znanstvene kriterije o dokazima, jer je krajnje manjkava. Glavne postavke nisu predvidjele ono što se pokazalo rezultatom više od stotinu godina istraživanja: karike koje nedostaju umjesto vrsta prijelaznih oblika.

Darwin je znao da će se naći na meti kritike, ako fosilni zapis ne bude sadržavao potrebne prijelazne oblike.

Genetičari odavno znaju da je golema većina mutacija ili neutralna ili negativna. Drugim riječima, mutacije su obično pogreške, neuspjesi DNK da točno kopira informaciju. Čini se da to nije naročito pouzdan primarni mehanizam, a trebao bi biti, jer prirodna selekcija očito nije dinamična sila, koja bi mogla unijeti one vrste promjena što ih evolu-cionisti pripisuju teoriji.

Prirodna selekcija djeluje više kao kontrolni mehanizam, sustav povratnih informacija koji iskorjenjuje loše prilagodbe i bira uspješne.

Kad je riječ o mutaciji kao pokretačkoj sili, problem je višeslojan. Kao što je Behe naglasio u svojoj knjizi, život unutar stanice previše je kompleksan da bi bio rezultat nasumičnih mutacija. Naime, Darwin nije imao laboratorijsku tehnologiju kakva danas stoji na raspolaganju molekularnim biolozima. Darwin je radio s vrstama, a ne s građom stanica, mitohondrijima i DNK. No teorija mutacije nije posebno uspješna ni na drugim razinama.

Sad se moramo vratiti problemu iznenadnog pojavljivanja cvatućih biljaka. U cvijeću nalazimo visoki stupanj organiziranosti. Cvijeće je uglavnom posebno građeno, radi prihvata pčela i drugih kukaca koji ga oprašuju. Što je bilo prvo, cvijet ili pčela? Začas ćemo doći na to; prvo pitanje glasi: kako je navodno primitivna biljka bez cvata, koja se eonima oslanjala na nespolno razmnožavanje, odjednom stvorila dijelove potrebne za spolno razmnožavanje?

Prema Darwinovoj teoriji, to se dogodilo kad je golosjemenjača mutirala, i s vremenom se promijenila u biljku koja cvate. Je li to moguće?

Kako bi se tek razvijeni cvijet razmnožavao ako u blizini nema drugih cvjetova? Zašto u fosilnom zapisu pronalazimo brojne primjere golosjemenjača i krito-sjemenjača, ali nema prijelaznih vrsta koje bi pokazale kako je mutacijom i prirodnom selekcijom nastalo cvijeće?

Ako darvinizam ne može objasniti mehanizme odgovorne za razvoj novih vrsta i kako život na ovom planetu evoluira, što može?

Sir Francis Crick, jedan od znanstvenika koji su otkrili dvostruku uzvojnicu u građi DNK, iznio je ideju "panspermia", koja kaže da je život na Zemlju donijela napredna civilizacija s drugog planeta. Očito je da Crick nije vjerovao u darvinizam. Behe svoju knjigu završava prijedlogom da se u biologiju integrira "teorija inteligentnog plana".

Drugi biolozi, kao što je Lynn Margulis, misle da se darvinizam previše oslanja na ideju da je natjecanje glavna, pokretačka sila koja stoji iza opstanka. Naglašava daje suradnja jednako uočljiva i važna, možda i važnija. Priroda sadrži mnogo primjera simbioze: cvjetovi trebaju pčele i obrnuto. Drugi primjer je odnos između mikoriznih gljiva* i šumskih stabala. Postoje bakterije koje osiguravaju dušik za biljke. Popis se nastavlja. Što je ljudsko tijelo osim zbirke različitih vrsta stanica i virusa koji surađuju u svrhu stvaranja kompleksnog organizma?

U dokumentarnoj emisiji NBC-a, "The Mysterious Origins of Man" ("Zagonetno podrijetlo čovjeka"), emitiranoj u veljači 1996, Thompson i Cremo dokazuju svoju teoriju zajedno s drugim stručnjacima. Dokazi što ih razotkrivaju pokazuju da se čovjek nije razvio od čovje-kolikih majmuna, niti je nastao od zemaljskoga praha samo četiri tisuće godina prije Krista. Implikacije su beskrajne, i mogle bi prisiliti na ponovnu evaluaciju cijelog pitanja ljudskog podrijetla.

(…)Sporne točke su ljudski otisci stopala otkriveni u Teksasu, odmah uz tragove dinosaurusa; kameno oruđe staro pedeset pet milijuna godina; sofisticirani zemljovidi nepoznate starosti; te podaci o naprednoj civilizaciji u pretpovijesti.

Na temelju istraživanja obavljenih nakon što je Darwin počeo dominirati u znanstvenim stavovima na prijelazu iz devetnaestog stoljeća, kao i na novijim arheološkim otkrićima(…)

Slijedom toga, fosilni dokazi koji sugeriraju da je čovjek daleko stariji no što kaže konvencionalna teorija, te da se nije razvio od čo-vjekolikih majmuna, skupljali su prašinu više od stoljeća. Zapravo su bili prešućeni jer se sukobljavaju s ukorijenjenim sustavom vjerovanja, razotkriva dokumentarni film NBC-a. Štoviše, znanstvenici koji dovode u pitanje prihvaćene dogme, mogu biti izbačeni iz rasprave, ali i ostati bez posla.

U slučaju takozvanog pitecanthropusa (pitekantrop) čovjekolikog majmuna (odnosno javanskog čovjeka, Homo erectus), antropolog Eugene Dubois je u Indoneziji našao ljudsku bedrenu kost i gornji dio lubanje čovjekolikog majmuna, međusobno udaljene dvanaest metara. To se dogodilo 1891. Povezao je dvije kosti i stvorio slavnog javanskog čovjeka. No mnogi stručnjaci kažu da bedrena kost i gornji dio lubanje nemaju veze jedno s drugim. Malo prije svoje smrti, čak je i Dubois rekao da je gornji dio lubanje pripadao velikom majmunu, a bedrena kost čovjeku. Ipak, javanski čovjek do današnjega dana za mnoge ostaje dokaz, da se čovjek razvio od čovjekolikih majmuna, a kao takav je do 1984. bio predstavljan u Prirodoslovnom muzeju New Yorka.

Čak se ni najveći dragulj među navodnim fosilima ljudskih predaka, slavna "Lucy", pronađena 1974. u Etiopiji, prema riječima mnogih antropologa, ne može razlikovati od majmuna ili izu-mrlog čovjekolikog majmuna.

Antropolog Charles Oxnard i drugi znanstvenici izradili su sliku ljudske evolucije, koja se radikalno razlikuje od konvencionalne teorije, a to je činjenica što je sveučilišta i prirodoslovni muzeji obično ignoriraju. Oxnard je rod Homo, kojemu pripada čovjek, svrstao u daleko starije vremensko razdoblje od onoga što kaže standardna teorija evolucije, dovodeći u pitanje osnove Darwinove teorije. U knjizi Forbidden Archeology (Zabranjena arheologija) Cremoa i Thompso-na, Oxnard kaže: 'Konvencionalni stavovi o ljudskoj evoluciji moraju se uvelike promijeniti ili čak odbaciti... moraju se istražiti nove zamisli.'

Argumenti kreacionista potječu iz ortodoksne religiozne doktrine, odbacujući alegorijska i metaforična tumačenja Knjige Postanka. To je sustav vjerovanja što ga mnogi kršćani ne shvaćaju doslovno, i koji čak ni Biblija možda ne podupire. Za to, također, nedostaju znanstveni dokazi, jer fosilni zapisi pokazuju da ljudska bića na Zemlji postoje mnogo više od šest tisuća godina. Štoviše, prikaz stvaranja u šest dana, ako se shvati doslovno, uopće nije sličan vremenu koje je bilo potrebno da nastane univerzum.

Razumnije poimanje inteligentnog plana (kreacionizam bez dogme) malo je prihvatljivije, čak i među nekim znanstvenicima kojima je teško zanijekati da unutar univerzuma postoji inherentna inteligencija. Dakle, problem kreacionizma nije u ideji inteligentnog plana, već u njegovim dogmatskim i krutim tumačenjima Biblije kad je riječ o raspravi o ljudskom podrijetlu.

(…)Međutim, katastrofizam pomaže drugom scenariju, kada je riječ o ljudskom podrijetlu i pretpovijesti. Kako je prikazano u knjizi Graha-ma Hancocka Fingerprints of the Gods: The Evidence od Earth s Lost Civilization (Otisci bogova: dokazi izgubljene civilizacije na Zemlji), i u knjizi Randa i Rose Flem-Ath When the Sky Fell: In Search of Atlantis (Kad se nebo srušilo: u potrazi za Atlantidom), naglo, katastrofalno pomicanje Zemljine litosfere, pod nazivom "premještanje kore", možda se dogodilo u nekom razdoblju prošlosti. Teorija, koju je podržao Albert Einstein, pretpostavlja da se vanjska Zemljina kora mogla naglo (ne postupno) pomaknuti na površini zemaljske kugle, uzrokujući klizanje kontinenata do posve drukčijih položaja.

Na temelju rada Charlesa Hapgooda, koji je teoriju razvio uz Ein-steinovu pomoć, Flem-Athi objašnjavaju da je to možda objašnjenje za otkriće trupala stotina dlakavih mamuta, nosoroga i drugih drevnih sisavaca, zamrznutih u "zoni smrti" diljem Sibira i sjeverne Kanade. Nevjerojatno je, ali u želucima tih sisavaca pronađene su biljke koje uspijevaju u toploj klimi, što ukazuje na to da su mjesta gdje su te životinje pasle, odjednom prešla s umjerene klime na arktičku. Hapgood i Einstein iznijeli su teoriju da je do iznenadnog pomicanja i zamrzavanja kontinenta Antarktika, koji je možda bio tri tisuće kilometara sjevernije nego danas, došlo uslijed premještanja Zemljine kore.

Drevni zemljovidi, koji točno prikazuju Antarktik prije nego ga je pokrio led, također podupiru ideju da se u novijoj pretpovijesti kontinent nalazio u području umjerene klime. Nastali na temelju izvornih zemljovida nepoznate starosti, zemljovidi Piri Reisa, Oronteja Finea i Mercatora potječu, pretpostavljaju Graham Hancock i Flem-Athi, od neke pretpovijesne zajednice, koja je znala točno izračunati geografsku dužinu i ucrtati morske obale, što je postignuće koje je u zabilježenoj povijesti ostvareno tek u osamnaestom stoljeću. Kako je navedeno u knjigama Flem-Atha i Hancocka, zemljovidi i niz dokaznog materijala svjedoče o postojanju sofisticirane pretpovijesne civilizacije. Charlton Heston, pripovjedač u filmu "The Mysterious Origins of Man" ("Zagonetno podrijetlo čovjeka"), taj scenarij uspoređuje s Platonovim opisom izgubljenog kontinenta Atlantide.

Sasvim dovoljno da krenemo u nova istraživanja, zar ne?



Članak prenesen sa: http://www.matrixworld-loviste.com/darwinprotivboga.htm



Više članaka...

Stranica 195 od 318

195

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas21
mod_vvisit_counterJučer1168
mod_vvisit_counterOvaj tjedan3630
mod_vvisit_counterOvaj mjesec34522
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.2940748

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 153