Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Donacije

Podržite Val-Znanje donacijama. HVALA!

Iznos: 

Orgonske piramide i orgoniti

    

Metafizika


Naftni lobi kao da je naručio katastrofu u Japanu



U cijelom svijetu planirana je gradnja možda i tisuću nuklearnih elektrana. U sukobu s naftnim lobijem, nuklearni lobi je godinama plašio ljude globalnim zagrijavanjem. Ne vjerujem u teorije zavjere, ali istina je da je katastrofa došla kao naručena naftnom lobiju, kaže akademik Vladimir Paar u Intervjuu tjedna.

Što se događa u reaktorima nuklearne elektrane Fukushimi i kakve posljedice to može imati? To što se događa nije ništa neočekivano niti izvan okvira dobrog razumijevanja fizike. Godine 1979. u Americi se dogodila nesreća u atomskoj centrali Otok tri milje, gdje se dogodio sličan scenarij kao danas u Japanu, samo što su oni uspjeli to zaustaviti prije katastrofe.

Početkom te iste godine, prije nesreće u centrali, pojavio se film s Jane Fondom i Jackom Lemmonom Kineski sindrom, a to je ono što se sada događa u Japanu.

Naime, kada dođe do taljenja unutrašnjosti reaktora, dobivate masu ogromne temperature koja rastali i čeličnu reaktorsku posudu i betonski kontejner reaktora i onda iscuri van u prirodu, a to je vrlo opasan visokoradioaktivni otpad.

Ta masa tali sve pred sobom, pa bi tako, metaforički, mogla taliti sve do druge strane Zemlje, a njima je s druge strane Kina i zato su to nazvali kineski sindrom. Reaktori u Japanu prijete scenarijem kineskog sindroma.

Godine 1984. objavio sam knjigu u kojoj je točno opisano ono što se sada događa. Napisao sam da je to je najgora mora svih nuklearnih tehnologa. "Nuklearni reaktor ne može postati atomska bomba jer zbog sastava goriva ne može doći do eksplozije, ali je kineski sindrom realna prijetnja. Jedna od glavnih briga nuklearnih tehnologa je sasvim nenuklearna – što god se dogodilo hlađenje reaktora ne smije zatajiti", a to se dogodilo u Japanu.



Što znači kad vam tehnolozi kažu da elektrana može izdržati potres te i te jačine? Uvijek postoje iznenađenja. I najbolji inženjerski izračun zakaže.

Taljenje

U slučaju zatajivanja hlađenja reaktora, nuklearni se proces cijepanja urana prekida ubacivanjem šipki koje upijaju neutrone, koji su kao šibice koje pale vatru cijepanja urana. Reaktor se ugasi što se tiče cijepanja jezgri atoma urana, ali unutra je ogromna količina ranije stvorenog radioaktivnog otpada koji nastaje cijepanjem urana, a koji nastavlja grijati. To je manje zagrijavanje nego kao kod cijepanja, ali ako se ne nastavi hlađenje unutrašnjosti reaktora, on se zagrijava na 1.500, 2.000 Celzijevih stupnjeva.

Tada se počinju taliti šipke od cirkonija, unutar kojih se nalazi i uranovo gorivo i stvoreni produkti cijepanjem urana. Tih šipki ima nekoliko desetaka tisuća. Ako se zagrijavanje nastavi, one se tale i ta masa počinje biti sve veća i ona će taliti sve dalje ako se ne hladi. To su deseci tona pomiješanog metala, urana, radioaktivnog materijala i ta taleća masa prijeti taljenjem reaktorske posude, betonske zgrade i svega.

Japanci ne znaju koje je stanje u unutrašnjosti reaktora, koliko se tog materijala rastalilo, pet, 20 ili više posto. Ta masa prijeti izlaskom u okoliš s vrlo dalekosežnim i dugotrajnim posljedicama. Radioaktivne čestice u tom se slučaju šire atmosferom.

Ako je vrijeme bez vjetra, onda to može zahvatiti desetke kilometara uokolo, a ako vjetar puše u jednom smjeru, onda su to stotine kilometara, ali što se više širi, to koncentracija tih čestica opada, razrjeđuje se. Najveća opasnost prijeti Japanu, možda dijelovima Kine, zapuše li vjetar u tom smjeru, Južnoj Koreji. Kad dođe do Amerike, to će već biti jako razrijeđeno.

Radioaktivnost u Savi

Što se Hrvatske tiče, negdje 1978. godine kod Krškog je zabilježena povećana radioaktivnost Save za nekoliko puta (u vrijeme gradnje NE Krško, op.a.). To je izazvalo veliku zabrinutost, no nigdje na elektrani nije zabilježen nikakav kvar. I onda su se dosjetili da je godinu dana ranije Kina izvela pokusne atomske eksplozije u atmosferi. Tada su nastali isti izotopi koje sada proizvodi elektrana Fukushimi; atmosferom su se raširili po cijeloj zemaljskoj kugli, pa su došli i u savsku vodu. Nekoliko je godina radioaktivnost u Hrvatskoj bila povećana.

Koliko je to opasno za čovjeka?
U odnosu na prirodnu radioaktivnost to je bilo nekoliko puta veće. Ali ona je relativno mala i čovjek se evolucijski na nju navikao. Hoće li radioaktivnost iz Japana doći k nama? Hoće. Ali će povećati prirodnu radioaktivnost za 0,01 posto. Što to znači? Rendgensko snimanje kod liječnika ozrači vas koliko prirodna radioaktivnost u godinu dana. Stanujete li u kući sagrađenoj na stijenama u kojima ima više prirodnog urana, prirodna radioaktivnost bit će vam dvostruka. Ta radioaktivnost će doći jako razrijeđena u ogromnoj Zemljinoj atmosferi, u manjoj koncentraciji nego kad su se prije nekoliko desetljeća vršile pokusne eksplozije atomskih bombi u Sibiru, na Pacifiku, u kineskim pustinjama... A daleko manje u odnosu na ono što je stiglo iz Černobila.

'Svi su iznenađeni što je tehnologija toliko zakazala'

U zadnje vrijeme govori se o nuklearnoj energiji kao čistoj, a to je pretjerano. S druge strane, držim da je niz procjena o globalnom zagrijavanju bilo pretjerano.

Koje opasnosti prijete nuklearkama?

Jedna opasnost vreba zbog starosti reaktora, jer dolazi do promjena na reaktorskoj posudi, koja je od čelika. Neutroni, to su čestice bez električnog naboja, jure amo-tamo i izazivaju cijepanje atoma urana, ali kada neutron naleti na čeličnu stijenku, malo je ošteti, gurne poneki atom u kristalnoj rešetki čelika. Kada se to dugo vrijeme ponavlja, čelik gubi na elastičnosti i čvrstoći, osjetljiviji je na nagle promjene temperature i reaktorska posuda može puknuti. Kao kada u staklenu posudu ulijete prevruću vodu. To opet dovodi do kineskog sindroma, jer kad posuda pukne više nema hlađenja reaktora. Još je prije 40 godina to istaknuto kao opasnost i zato je sada njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je fizičarka, naredila zatvaranje svih njemačkih nuklearnih reaktora starijih od 30 godina, jer su oni prvi koji su sumnjivi.

Drugi je problem koliko su reaktori otporni na potrese. Europski povjerenik za energetiku Guenter Oettinger bio je ogorčen kada je rekao da su nas nuklearni tehnolozi uvjeravali da je ovakav scenarij kakav se dogodio u Japanu, da potpuno zakaže hlađenje i da dođe do taljenja, nemoguć, a ipak se dogodio. Kakvu garanciju imamo da se to neće dogoditi i u Europi? EU već poduzima rigorozne mjere kontrole sigurnosti.

Postoji i treća ozbiljna opasnost za sigurnost nuklearnih elektrana, a to je teroristički napad. Teroristi bi mogli izazvati ovo što se sada događa u Japanu. To je najveća opasnost. Sve tri mogućnosti nisu jako vjerojatne, ali ovo što se dogodilo u Japanu po računu vjerojatnosti je bilo gotovo nemoguće. Posebno to što su istodobno četiri reaktora pred scenarijem kineskog sindroma. Mislim da su svi iznenađeni što je tehnologija toliko zakazala.

Što ako dođe do potresa u Hrvatskoj?

Što znači kad vam tehnolozi kažu da elektrana može izdržati potres te i te jačine? Uvijek postoje iznenađenja. I najbolji inženjerski izračun zakaže jer nije sve uzeto u obzir, a ne može sve biti uzeto u obzir. Krško, navodno, ima jako dobru zaštitu od potresa. Među najboljima u Europi. Ipak, neki su zabrinuti jer na našem području postoji mogućnost jačeg potresa.

Međutim, ja sam zabrinutiji za sigurnost nuklearnih elektrana na Dunavu. Blizu hrvatske granice u Mađarskoj imate nuklearnu elektranu ruskog tipa. A one imaju mnogo manju razinu zaštite i slabiju tehnologiju od američkih. Mislim da će se EU koncentrirati na provjeravanje i zatvaranje starih elektrana i ove ruskog tipa.

Ja imam podvojen odnos prema nuklearkama. S jedne strane, ako se ne dogodi katastrofa, nuklearna energija je čista, ali uvijek postoji mala mogućnost katastrofe.

Što mislite o izgradnji još jednog reaktora u Krškom?

To je model koji se u svijetu primjenjuje. Imate istu infrastrukturu, servisiranje reaktora, spremište za otpad u okviru elektrane, a i lakše je organizirati zaštitu od terorističkih napada ako imate reaktore na jednom mjestu nego ako su razbacani po širem području.

Potreban nam je obilan izvor energije koji je ekološki čist. Znanost danas ima takav izvor energije.

Katastrofa kao naručena

Kakva je budućnost nuklearne tehnologije sada, ona je u zadnjih nekoliko godina snažno dobila na 'popularnosti', pobornici su joj i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i američki Barack Obama?

U SAD-u je planirana izgradnja 30-ak nuklearnih elektrana, a u Kini se gradi ili planira izgraditi njih 100. Planirana je i gradnja velikog broja elektrana u Južnoj Americi. U cijelom svijetu možda i tisuću. Godinama se sustavno plašilo ljude opasnostima globalnog zagrijavanja. To je sukob između naftnog lobija i nuklearnog lobija. To su dva najekonomičnija izvora energije. Nuklearni lobi je plašio javnost opasnošću globalnog zagrijavanja, a naftni lobi je plašio ljude opasnošću od radioaktivnosti. U zadnje vrijeme govori se o nuklearnoj energiji kao čistoj, a to je pretjerano. S druge strane, držim da je niz procjena o globalnom zagrijavanju bilo pretjerano.

To treba gledati u okviru ekonomskih i geopolitičkih interesa, smanjivanja ovisnosti o nafti i zemljama koje su izvoznice nafte. Javnost je u nezgodnoj situaciji jer sad oba ta velika ekonomična izvora energije imaju hipoteku. Fosilna goriva imaju hipoteku globalnog zagrijavanja, a sada je Japan stavio veliku hipoteku nuklearnoj energiji.

Kao da je netko ovo naručio da zaustavi ofenzivu nuklearnog lobija. Ne vjerujem u teorije zavjere, nitko ne može izazvati potres i tsunami, ali istina je da je katastrofa došla kao naručena suparničkom lobiju, jer to sada potpuno mijenja energetsku politiku. Neposredni efekt će vjerojatno biti porast cijene energije, što će usporiti rast svjetske privrede.


Koje je onda rješenje? Koju ćemo energiju koristiti u budućnosti?

U tišini se nešto događa. Potreban je obilan izvor energije koji je ekološki čist. Znanost danas ima takav izvor energije, zna ga u eksperimentalnim uvjetima realizirati, ali nema još inženjerskog rješenja, no na tome se intenzivno radi. Riječ je o nuklearnoj fuziji vodika u helij. Proces koji se odvija u Suncu. Goriva za takvu elektranu ima za milijun godina, a mogućnost katastrofe je nula jer goriva u fuziji nikada nema više od desetinke grama. Kemijskog zagađenja nema jer nastaje plemeniti plin helij, koji nije radioaktivan. Nešto radijacije se proizvodi, ali to je tisuću puta manje nego što je proizvode današnje nuklearne elektrane. Prije nekoliko godina je počeo projekt izgradnje prve demonstracijske elektrane tog tipa, u Francuskoj, pored Marseillesa, a u njezinoj gradnji sudjeluju SAD, EU, Rusija, Japan, Kina, Indija i Južna Koreja.

Ali konkretnih rezultata neće biti još najmanje 30 godina...

Tako je, samo će gradnja trajati još 10-ak godina. Nakon toga kreće pokusni rad od nekih 20 godina i uključivanje u elektroenergetsku mrežu Francuske. Ako bi sve funkcioniralo kako treba, negdje sredinom stoljeća bi mogla započeti masovna izgradnja tih elektrana. To je rješenje koje je čovječanstvo tražilo.

Nešto se čudno događa s potresima i vulkanima. Kao da se u određena vremena grupiraju, pa se smiruju, pa jačaju.

Potres je pomaknuo Japan bliže Kini, a na Antarktiku je ubrzao pomicanje leda. Možemo li uopće pojmiti razmjere takve katastrofe?

To nije ništa novo u povijesti Zemlje. Znanost prilično dobro zna što se događalo s klimom i kakve su se prirodne katastrofe dogodile u zadnjih milijun godina.

Prije 17 tisuća godina bilo je superledeno doba, dvije trećine Europe bilo je pod ledom, u Lici je bio možda i kilometar debeo sloj leda, Homo sapiens je jedva preživio na obalama Mediterana. Razina mora bila je 140 metara niža nego danas.

A prije 125 tisuća godina polarnog leda gotovo da nije bilo, temperature su bile daleko više nego danas, razina mora također. U Europi su se događale strahovite erupcije vulkana. U području Sicilije imate nekoliko vulkana koji kada su eruptirali danima je bio mrak. To je biblijski mrak, kamenje koje je padalo s neba u Egiptu...

2012.

Zemljino magnetsko polje danas slabi. Ono nas štiti od kozmičkog zračenja. U doba starog Rima bilo je dvostruko jače nego sada. Ono će oslabiti još 10 puta, a onda će magnetni polovi putovati i izmijenit će se sjeverni i južni. To se zadnji put dogodilo prije 700 tisuća godina, a u zadnjih 10 milijuna godina izmijenili su se 30 puta, vjerojatno s ogromnim posljedicama na život koji je tada postojao.

Nešto se čudno događa s potresima i vulkanima. Kao da se u određena vremena grupiraju, pa se smiruju, pa jačaju. Grube analize govore da svakih stotinjak do 150 godina dolazi do jačanja vulkanskih aktivnosti i potresnih aktivnosti na Zemlji. Nezgodno je to što smo upravo usred tog razdoblja, no nema pravila koliko će trajati. Za razliku od Sunca, čija aktivnost jača svakih 11 godina.

S obzirom na sve to nije čudno da su se pojavile spekulacije o 2012. godini kao godini kraja svijeta.

Ma ne, to se često događa. Problem je što mi svi nismo educirani da je situacija na Zemlji dinamična, puna promjena. Slučajno zadnjih nekoliko stoljeća te promjene nisu bile tako ogromne. Za Zemlju su promjene normalna situacija. Zemlja je zaista živo biće.

Simpatično mi je što se ljudi bore i izražavaju svoje mišljenje

O strahu od potresa i prirodnih katastrofa...

Svatko se boji, pa i ja. Ali nema razloga da čovjek bude time opsjednut. Bojite li se vi da vam meteor padne na glavu? A to vam se može dogoditi. Bojite li se da ako popušite cigaretu, da ćete stradati od radioaktivnosti, od plutonija kojeg ima u njoj? Ne od kemijskog djelovanja cigarete, nego od radioaktivnosti. Toliko rizika ima oko nas... Jedan od ciljeva obrazovanja bi trebao biti da razumijemo sve te opasnosti i prirodne promjene koje se stalno događaju i da je to dio prirode.

O dilemi globalno zatopljenje ili polarno doba...

I jedno i drugo. Zadnje malo ledeno doba bilo je između 1680. i 1720. godine n. e. Tada je sjeverni Jadran bio pod debelim slojem leda, od Pule do Venecije se putovalo saonicama. Ljeti je znao padati snijeg, a poljoprivreda je nekoliko godina bila uništena i nastala je velika glad. Mislimo da je to bila posljedica slabljenja Sunčevog magnetskog polja. Malo globalno zatopljavanje smo imali u 10. i 11. stoljeću, a između je bilo više razdoblja od nekoliko desetljeća hladnijeg i toplijeg vremena. Toga će i dalje biti. Superledeno doba, pak, posljedica je promjene Zemljine putanje pod utjecajem Jupitera, Marsa, Venere i Mjeseca i događa se otprilike svakih 100 tisuća godina. Mi smo u međuledenom dobu, već 11 tisuća godina. Naše generacije o tome ne moraju brinuti, ali se čovječanstvo treba na to pripremiti. Što se tiče globalnog zatopljavanja, zadnjih 12 godina razina CO2 u atmosferi neprekidno raste, a temperatura ne. Od 1940. do 1960. temperatura je blago padala. 1970. je počela naglo rasti do 1998. Otad je manje više stabilna. I što sad?

O sukobu dr. sc. Saše Blagusa i ravnateljice IRB-a dr. sc. Danice Ramljak i ograničavanju znanstvenika u javnim istupima...
Funkcija znanstvenika je da imaju svoje nezavisno mišljenje koje ne mora uvijek biti točno. U znanosti nemamo uvijek jednoznačne odgovore. I zato je važno da imate znanstvenike koji zastupaju razne strane. Suprotstavljena znanstvena stajališta ključ su napretka znanosti. Ja sam protiv ograničavanja javnih istupa.

O problemu oko odlaganja radioaktivnog otpada na IRB-u...

Meni je vrlo čudno da se to želi skladištiti usred grada. Riječ je o slabo radioaktivnom materijalu i njegovo skladištenje nije veliki problem, ali to je trebalo riješiti još prije 10 godina. Tipičan hrvatski problem. Zašto nitko već 10 godina nije donio odluku da se sagradi jedan objekt za to? Ali ne u gradu.

O prosvjedima protiv Vlade...

U zapadnim zemljama je to uobičajeno. Mladi ljudi su prepuni energije i moraju imati legalan način da svoju energiju negdje pokažu, moraju steći osjećaj da mogu na nešto utjecati, da ne budu pasivni. A kažu da su upravo ti koji su u mladosti jako buntovni, borbeni i strastveni, da su kasnije stupovi društva. Važno je naučiti da niste bespomoćni kao pojedinac.

O stvarnom učinku prosvjeda...

Nisam siguran da su oni bespomoćni. Pogledajte političare, oni nisu ravnodušni prema tome. I to ljudi primjećuju. I to je već nešto. Demokracija je mogućnost da se svaki pojedinac legalno bori za svoj interes i za interese svoje grupacije i interese društva, a da zna da neće završiti u zatvoru. Meni je simpatično što se ljudi bore i izražavaju svoje mišljenje.

Imate li poriv da im se pridružite?

Ne (smijeh).


Izvor: Dalibor Dobrić, 17.03.2011., http://danas.net.hr



Pismo učiteljice engleskog iz Japana


Pozdrav mojoj dragoj obitelji i prijateljima,

Najprije vam želim zahvaliti što se brinete kako sam. Ganuta sam time. Također se želilm ispričati što vam svima šaljem zajedničko pismo. U ovom trenutku to je najbolji način da vam se svima javim. Ovdje u Sendaiju sve izgleda dosta nestvarno. No blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu. Obzirom da moj stan više ne zalužuje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna.

Preko dana jedni drugima pomažemo počistiti nered u našim domovima. Neki sjednu u aute i gledaju vijesti na ekranima navigacijskih uređaja ili stanu u red za pitku vodu kada hidrant proradi. Ukoliko nekome u stanu dođe voda ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doći napuniti svoje vrčeve i kante.

Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopće nema krađa niti guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorenima jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: "Ovako je nekada bilo kada su si svi međusobno pomagali."

Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri.

Proradio nam je vodovod u stanovima sinoć na nekoliko sati, a sada radi i preko dana. Struja se vratila danas popodne. Plin još nije proradio. No sve to ide prema područjima. Nekima proradi, a nekima ne. Svi se danima nisu prali. Osjećamo se prljavima no sada imamo i važnijih briga. Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno. Živimo punim plućima na razini instinkta, intuicije, skrbi, preživljavanja, ne samo za sebe, već i za cijelu grupu.

Zamjećujem čudnovate paralelene situacije. Na nekim su mjestima kuće u potpunom neredu, a onda vidim kuću s uredno posloženim ležajima ili rubljem koje se suši na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a istovremeno vidim šetače sa psima.

Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna tišina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je zrak bistar vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu.

Japanci su prekrasni. Svaki dan dolazim do svoga stana pogledati kako stoje stvari, sada šaljem ovaj e-mail jer se struja vratila, a pred vratima bi me dočekala voda i hrana koju je netko ostavio. Nemam pojma tko, ali to je tu za mene. Starci sa zelenim kapama idu od vrata do vrata i provjeravaju jesu li svi dobro. Ljudi potpune strance pitaju trebaju li pomoć. Nigdje ne vidim znakove straha. Pomirenosti sa sudbinom da, ali straha ili panike ne.

Kažu da možemo očekivati naknadne udare, čak i jednako velike, u idućih mjesec dana ili više. I stalno osjećamo podrhtavanje, izmicanje, tresenje, čujemo buku. Na sreću, ja živim u dijelu Sendaia koji je donekle na uzvisini i nešto je čvršći od ostalih dijelova. Tako da je to područje bolje prošlo od drugih mjesta. Sinoć se muž moje prijateljice vratio sa sela i donio hrane i vode. Opet smo imali sreće.

U ovim okolnostima ja zbog nečega imam izravan uvid da se stvarno upravo događa ogroman kozmički korak naprijed u cijelome svijetu. I zbog nečega osjećam da mi se uslijed iskustva s ovim događajima u Japanu srce širom otvara. Brat me pitao osjećam li se "manjom od makova zrna" zbog ovoga što se dogodilo. Ne. Zapravo, osjećam da se događa nešto što je puno veće od mene same.

Taj val rađanja (širom svijeta) je težak, no ipak veličanstven.

Hvala vam još jednom za vašu skrb i ljubav, koju vam svima s ljubavlju uzvraćam,

Anne



CERN akcelerator kao vremeplov


U jednoj od "rubnih" teorija fizičari predlažu da najveći svjetski sudarač atoma u CERN-u može biti upotrijebljen kao vremeplov pri slanju određenih materija u prošlost.

Znanstvenici istiću da se LHC, 17 milja dugačak akcelerator čestica koji se nalazi pod zemljom u blizini Ženeve, može koristiti kao nosilac hipotetske čestice zvane Higgsov bozon u prošlost.

Unatoč tome što postoji mnogo ako u ovom procesu, kao npr. da li Higgsov bozon uopće postoji, znanstvenici su uvjereni u ove mogućnosti.

"Naša teorija je prilično nevjerojatna, ali ne narušava niti jedan od postojećih fizikalnih zakona ili eksperimentalnih mogućnosti", kaže fizičar Tom Weiler sa Venderbilt sveučilišta u svojoj izjavi.

Ukoliko se teorija pokaže istinitom, ova metoda će biti upotrebljavana za slanje poruka u prošlost, ili čak budućnost. Weiler i Chui Man Ho su istoimeni znanstveni rad već objavili i jedino je pitanje otkriće Higgsova bozona.



Članak prenesen sa: http://www.4dportal.com





O dimenzijama prostora


PREDAVANJE RUDOLF STEINER-a
Dornach, 24 lipnja 1922.

Moji dragi prijatelji, stvari koje ću danas morati objasniti mogu se činiti kao pomalo udaljene od naših konkretnih antropozofskih studija. One su međutim neophodan temelj za mnoge druge percepcije koje trebamo — temelj na kojem ćemo kasnije morati graditi naša intimnija razmatranja.

Postoji izvjesna nerazdvojna poteškoća za našu ljudsku moć spoznaje i razumijevanja kada govorimo o fizičkoj prirodi čovjeka na jednoj strani, i duši i duhu na drugoj. Čovjek može steći ideje o fizičkom i tjelesnom relativno jednostavno, jer mu je to dano preko osjetila. To izlazi da ga susretne, takoreći, sa svih strana iz njegova okruženja, bez da se on sam mora naročito truditi — u svakom slučaju što se tiče njegove svijesti. Ali sasvim je različito kada govorimo o duši i duhu. Istina, ako je čovjek dovoljno otvorena uma, čovjek je primjetno svjestan da takva stvar postoji. Ljudi su uvijek primali u svoje jezične oznake, riječi i fraze koje se odnose na dušu i duh. Samo postojanje takvih riječi i fraza ipak pokazuje, za svijest otvorena uma, da zaista postoji nešto što privlači čovjekovu pažnju na oblast duše i duha.

Ali teškoće se odmah javljaju čim čovjek pokuša povezati svijet fizičkih i tjelesnih stvari sa svijetom duše i duha. Zaista oni koji se pokušaju hrvati s ovakvim pitanjima filozofski, reći ćemo, u potrazi za takvim odnosom pojavljuju se najraznovrsnije poteškoće. Oni znaju da je fizičko i tjelesno rašireno u prostoru. Mogu ih čak i predstaviti prostorno. Čovjek dobije ideju o tome relativno jednostavno. Može koristiti sav prostor s njegove tri dimenzije koje su mu dane, u formiranju ideja o fizičkim i tjelesnim stvarima. Ali duhovno kao takvo se nigdje u prostoru ne može naći.

Neki ljudi, koji umišljaju da nisu materijalistički nastrojeni — iako su u stvari sve više — pokušavaju shvatiti stvari duše i duha u svijetu prostora. Tako su oni vođeni do dobro poznatih spiritualnih odstupanja. Ta odstupanja su u stvari materijalistička, jer su ona napor da se duša i duh silom dovedu u prostor.

Ali odvojeno od svega toga, činjenica je da je čovjek svjestan vlastite duše i duha. On je svjestan kako to radi, jer je svjestan da kada se odluči kretati u prostoru njegova misao je prevedena u pokret kroz njegovu volju. Pokret je u prostoru, ali za misao nijedna otvorena uma, objektivna osoba ne može izjaviti da je u prostoru. Na ovaj način javljaju se najveće teškoće, posebno kod filozofskog razmišljanja.

Ljudi pitaju: Kako može duša i duh u čovjeku — kojima pripada i sam ego — raditi na fizičkom i tjelesnom koje je u prostoru? Kako može nešto esencijalno ne-prostorno raditi na nečem prostornom?

Tu su se pojavile svakakve teorije, ali sve one pate više ili manje od poteškoća u dovođenju duše i duha, koji su ne-prostorni, u odnos s fizičkim i tjelesnim, koje je prostorno. Neki ljudi kažu: U volji, duša i duh rade na tjelesnoj prirodi. Ali na prvom mjestu, s običnom sviješću, nitko ne može reći kako misao utječe u volju, ili kako može biti to da se volja, koja je sama vrsta duhovne suštine, manifestira u vanjskoj formi pokreta, u vanjskim aktivnostima.

U drugu ruku procesi koji su od fizičkog svijeta dovedeni našim čulima — t.j., tjelesnoj prirodi — također su procesi rašireni u prostoru. Ipak pošto su postali doživljaj duše i duha, oni su transformirani u nešto ne-prostorno. Čovjek ne može reći iz svoje uobičajene svijesti, kako fizički i prostorni proces koji se odvija u čulnoj percepciji može utjecati na ne-prostorne, dušu i duh.
U nedavnim vremenima, točno je, čovjek je tražio utočište u koncepciji, koje sam se često doticao, ‘filozofskog paralelizma.’ To stvarno dovodi do priznanja da ne možemo reći ništa o odnosu fizičkog i tjelesnog prema duši i duhu. Kaže se, na primjer: Ljudsko biće hoda, pomiče noge, mijenja položaj u vanjskom prostoru. To je prostorni, fizičko tjelesni proces. Simultano, dok se to odvija u njegovom tijelu, to je donijelo proces duše i duha — proces mišljenja, osjećanja i volje. Sve što znamo je da kada se u prostoru i vremenu odvija fizički proces, također se odvija i proces duše i duha. Ali nemamo konkretnu ideju kako jedan radi na drugom. Imamo psiho-fizički paralelizam: psihički proces odvija se simultano s tjelesnim procesom. Ali još nismo zašli iza tajne — čije postojanje je tako izraženo — da se dva procesa odvijaju paralelno jedan s drugim. Nismo stekli predstavu kako utječu jedan na drugi. I tako je to nepromijenjeno, kada čovjek pokuša doći do koncepta postojanja duše i duha.

U 19-om stoljeću, kada su čovjekove ideje bile toliko zasićene materijalizmom, čak se i ovo pitanje moglo pojaviti: — Gdje u univerzalnom prostoru borave duše kada napuste tijelo? Bio je čak i čovjek koji je pokušao opovrgnuti duhovnost dokazujući da kada toliko i toliko ljudi umire a toliko i toliko je već umrlo, ne može u cijelom svijetu biti mjesta da sve te duše nađu boravište! Ova apsurdna linija razmišljanja se u stvari tijekom 19-og stoljeća pojavila više nego jednom. Ljudi kažu, čovjek ne može biti besmrtan, jer bi, sav prostor svijeta već bio ispunjen s njihovim besmrtnim dušama.

Sve ove stvari naznačuju kakve se teškoće pojavljuju kada tražimo vezu između tjelesnog i fizičkog, onako jasno rašireni prostorom, i duše i duha koje u prvom redu ne možemo pridružiti prostornom univerzumu.

Stvari su postepeno došle na ovo; naše čisto intelektualno mišljenje je smjestilo tjelesno-fizičko i duševno-duhovno oštro i grubo jedno do drugog. Za modernu svijest oni stoje jedno do drugog, bez ikakvog posrednika. Niti postoji ikakva mogućnost nalaženja odnosa duž linije kako danas ljudi o tome razmišljaju. Današnji čovjek shvaća prostorno i fizičko na takav način da duša nema razumno mjesto u njemu. Opet, vođen je da shvaća duševne kvalitete tako oštro odvojene od fizičkog i tjelesnog, da apsolutno ne-prostorna duša i duh, kako ih on shvaća, ne može fizičko dosegnuti ni u jednoj točci.

...

Ovaj oštri kontrast i podjela se međutim tek s vremenom razvila. Sada opet moramo početi s potpuno različitim kutom pristupa, što je opet jedino moguće krećući od toga što antropozofska duhovna znanost ima za reći.

Na prvom mjestu, antropozofska znanost mora razmotriti prirodu volje. Za početak, iskrena opservacija je bez sumnje pokazala da čovjekova volja svugdje slijedi njegove pokrete. Nadalje, pokreti koje čovjek kada se kreće izvršava vani u prostoru, kao i oni koji se odvijaju u njemu u ispunjenju njegovih svakodnevnih funkcija u životu, ukratko, sve čovjekove aktivnosti u fizičkom svijetu – u tri su dimenzije prostora. Stoga i volja mora također svugdje ići, gdje god se šire tri dimenzije. O tome ne može biti sumnje.
Dakle ako govorimo o volji kao o elementu duše i duha, ne može biti upitno da je volja — iako stvar duše i duha — trodimenzionalna. Ima trodimenzionalnu konfiguraciju.

Moramo o njoj misliti ne slijedeći način: — Kada izvršavamo pokret preko naše volje, volja se prilagođava i ulazi u sve prostorne pozicije koje smo trasirali, na primjer, rukom i šakom. Volja s njima ide svugdje, gdje god se odvija pokret uda. Dakle napokon moramo govoriti o volji kao o kvalitetu duše koji može preuzeti trodimenzionalnu konfiguraciju.

Sada je pitanje, da li sve duševne kvalitete preuzimaju ovu trodimenzionalnu konfiguraciju? Prijeđimo od volje u svijet osjećaja. Za početak, možemo napraviti istu vrstu opservacije. Razmatrajući stvar s uobičajenom svakodnevnom sviješću, čovjek će sebi reći, na primjer: ‘Ako sam uboden iglom na desnoj strani moje glave, ja to osjećam; ako sam uboden na lijevoj strani također to osjećam.’ U svakodnevnoj svijesti on može, međutim, biti mišljenja da se njegov osjećaj širi preko cijelog tijela. Tada on govori o osjećaju kao da ima trodimenzionalnu konfiguraciju u istom smislu kao i volja. Ali radeći tako predaje se iluziji. To u stvari nije tako. Činjenica je, u ovoj točci postoje određena iskustva koje svaki čovjek može imati u vlastitoj prirodi, i danas moramo krenuti od njih. Naša razmatranja će morati biti nekako suptilna, ali duhovnu znanost se zaista ne može razumjeti bez suptilnosti misli.

Razmotrite na trenutak kako je to kada dodirnete vašu lijevu ruku s vašom desnom. Time imate percepciju sebe. Kao što u drugom slučaju opažate vanjski objekt, tako opažate sebe kada vašu desnu ruku dirate s lijevom – recimo s više prstiju jedan po jedan.

Činjenica na koju mislim javlja se još jasnije kada razmotrite da imate dva oka. Da bi objekt fokusirali s oba oka morate so neke mjere izvršiti vašu volju. Često ne mislimo o ovom izvršavanju volje. Pojavljuje se još jače kada morate fokusirati vrlo bliski objekt. Tada težite okrenuti lijevo oko prema desnom i vaše desno oko prema lijevom. Fokusirate objekt dovodeći linije pogleda u kontakt, baš kao što dovodite u kontakt vašu desnu i lijevu ruku kada se dodirujete. Iz ovih primjera vidite da za čovjeka ima određenu važnost, a obzirom na njegovu orijentaciju u svijetu, dovesti njegovo lijevo i desno u određeni zajednički odnos. Preko dodira ruku ili križajući linije pogleda tako možemo postati svjesni ishodišne činjenice koja je od velikog značaja. Iako svakodnevna svijest obično ne ide dalje od ovoga, moguće je nastaviti mnogo dalje ovom linijom proučavanja.

Pretpostavimo da smo ubodeni iglom na desnoj strani tijela. Osjećamo ubod. Ali ne možemo stvarno reći 'gdje' osjećamo ubod – misleći sa ‘gdje’ na neki dio površine našeg tijela. Jer ukoliko različiti članovi našeg organizma ne bi bili u živom zajedničkom odnosu jedni s drugima, — ukoliko ne bi djelovali jedan na drugog — naša ljudska priroda, tijelo i duša zajedno, ne bi bili ono što jesu. Čak i kada je naše tijelo ubodeno, recimo, na desnoj strani, uvijek postoji uspostavljena veza od desne strane do središnje ravnine simetrije. Da bi došlo do bilo kojeg osjećaja ili senzacije, lijeva strana tijela mora uvijek ući u odnos s desnom.

Prilično je lako shvatiti — ako bi ovo bila ravnina simetrije, gledajući od naprijed — da kada desna ruka dodiruje lijevu došlo je do zajedničkog osjećaja dviju ruku na ravnini simetrije. Prilično je lako govoriti o križanju linija pogleda iz dva oka. Ali postoji uvijek povezujuća linija u svakom slučaju — bilo da smo ubodeni, na primjer, na desnoj strani; — lijeva polovina tijela križa se s povezujućom linijom s desnom. Bez ovog procesa, nikada ne bi došlo do senzacije. U svim uzburkanim valovima osjećaja i senzacije, činjenica da imamo desnu i lijevu stranu tijela — činjenica da smo građeni simetrično — igra ogromnu ulogu. Uvijek dovodimo u odnos s lijevom stranom ono što nam se događa na desnoj. Na nejasan pipajući način nešto u nama sa lijeva doseže preko, da bi se križalo s onim što teče s desna.

Tek ovako dolazi do osjećaja. Osjećaj nikada ne dolazi u prostoru, već samo u ravnini. Dakle svijet osjećaja je u stvarnosti raširen, ne trodimenzionalno, već dvodimenzionalno. Čovjek ga doživljava jedino u ravnini koja ga kao ravnina presjeka dijeli na dvije simetrične polovine.

Život osjećaja je zaista kao slikanje na platnu — ali mi ga oslikavamo ne samo s jedne strane već s obje. Zamislite da ovdje podignem platno, na kojem crtam s desna na lijevo i s lijeva na desno, i promatrajte prožimanje onog što sam nacrtao s jedne i s druge strane. Slika je u samo dvije dimenzije. Sve trodimenzionalno bačeno je, takoreći, u dvije dimenzije.

Do iste ideje možete doći na ponešto drugačiji način. Pretpostavimo da možete projektirati na ravnoj površini sjene objekata na desnoj strani i na lijevoj strani. Na ravnom proširenom zidu tada imate sjene objekata slijeva i s desna. Tako je i s našim svijetom osjećaja. On je dvodimenzionalni, ne trodimenzionalan. Čovjek je slikar koji radi s dvije strane. On jednostavno ne osjeća svoj put u prostoru. Preko trodimenzionalne volje on projektira na ravninu u sjenovitim formama, u slikama, utjecaje osjećaja s kojima se susreće u svijetu prostora. U svom životu osjećaja, čovjek živi u slici nacrtanoj dvodimenzionalno preko njegovog tijela – jedino što je to uvijek oslikano s obje strane. Dakle ako bi u nama samima tražili tranziciju od volje do osjećaja — kao ljudskim bićima u životu duše — moramo prijeći od trodimenzionalnog u dvodimenzionalno.

Ali ovo će vam već dati različit prostorni odnos duševne kvalitete koja je izražena u osjećajima, nego sako samo kažete da je duševni život ne-prostoran. Ravnina ima dvije dimenzije, ali nema ‘prostor.’ Uzmite bilo koju ravninu u vanjskom svijetu — ploču na primjer. U stvarnosti ima čvrsto tijelo, ima određenu debljinu. Ali stvarna ravnina, premda je u prostoru, sama nije prostorna. ‘Prostor’ mora uvijek biti od tri dimenzije; i samo naša volja ulazi u trodimenzionalni prostor. Osjećaji ne ulaze u tri dimenzije prostora. Osjećaj je dvodimenzionalni. Usprkos tome on ima vlastiti odnos prema prostoru, kao što ga ima sjena. Govoreći ovo, u isto vrijeme privlačim vašu pažnju na činjenicu velike važnosti, u koju uopće nije lako prodrijeti s jasnom percepcijom, jer sa svojom svakodnevnom sviješću čovjek u pravilu ima malo sklonosti opažati osobitu prirodu svog svijeta osjećaja.

Činjenica je da je svijet osjećaja uvijek prožet voljom. Promislite samo na trenutak na ovo: Ako zaista na desnoj strani tijela primite ubod ili ugriz o kojem smo govorili, vi ne odvajate odmah osjećaj od volje. Vi sigurno nećete mirno primiti ubod. Sasvim nevezano za činjenicu da ćete se vjerojatno ispružiti na vrlo opipljiv način, udarajući žestoko sa svojom voljom u tri dimenzije prostora; iznutra će također biti obrambeni pokret koji se ne pojavljuje izvana ali se pokazuje u svakakvim nemirima krvi i disanja. Obrambeni pokret koji radimo, kada, ubodeni od komarca, pružamo ruku, samo je najgrublji i vanjski aspekt. O finijem aspektu — unutarnjem obrambenom pokretu kojeg izvodimo u kretanju krvi i disanja i mnogim drugim unutarnjim procesima — uopće nismo svjesni. Stoga ne razlučujemo da volja doprinosi sadržaju osjećaja kao takvog.

Pravi sadržaj osjećaja je u stvari previše sramežljiv, previše nedostižan. Možemo do njega samo vrlo pažljivom meditacijom. Ako međutim možete odstraniti, iz osjećaja kao takvog, sve što pripada volji, tada se takoreći skupljate s desna i lijeva i postajete ravnina u sredini. I kada ste središnja ravnina, i kao savjestan slikar bilježite vaša unutarnja iskustva na toj ravnini, tada počinjete razumjeti zašto je pravi svijet osjećaja toliko različit od našeg uobičajenog, svakodnevnog iskustva.

Možemo zaista doživjeti ovu kvalitetu ravnine, kvalitetu površine osjećaja. Ali to treba doživjeti meditativno. Moramo osjetiti svu sjenovitost naših osjećaja kao da je protiv robusnih vanjskih iskustava u trodimenzionalnom prostoru. Prvo sebe moramo pripremiti za to iskustvo, ali ako to napravimo možemo ga stvarno imati, i tako postupno dolazimo blizu istine da osjećaj ima svoj tijek u dvije dimenzije.

Kako bi okarakterizirali mišljenje? Za početak moramo priznati s otvorenim i nepristranim umom koliko je nemoguće govoriti o misli kao da je u prostoru. Misao stvarno nije nigdje u prostoru. Premda misao ipak mora imati neki odnos s prostorom, jer bez dvojbe mozak — ako nije instrument — barem je osnova našeg mišljenja. Bez mozga ne možemo misliti. Tako naše mišljenje ima svoj tijek u vezi s aktivnošću mozga. Ako mišljenje ne bi imalo ništa s prostorom, dobili bi slijedeći rezultat: Ako ste mogli dobro misliti kao dijete od 12, a vaša je glava izrasla izvan položaja na kojem je bila kada ste bili 12 godina stari, vi biste izrasli iz vašeg mišljenja. Ali to nije slučaj. Kako rastemo, mi ne ostavljamo naše mišljenje otraga. Sama činjenica rasta služiti će kao indikacija da smo čak i s našim mišljenjem mi nekako u s svijetu prostora.

Činjenica je ovo. Baš kao što možemo odvojiti naš svijet osjećaja — svijet unutarnjeg iskustva naših doživljaja — učeći postepeno opažati našu ravninu simetrije, također možemo naučiti doživjeti naše mišljenje meditativno, kao nešto što samo ima produžetak prema gore i dolje. Mišljenje je jednodimenzionalno. U čovjeku ima svoj tijek u liniji.

Ukratko, moramo reći: Volja uzima trodimenzionalnu konfiguraciju, osjećaj dvodimenzionalnu a mišljenje jednodimenzionalnu konfiguraciju.

Kada pravimo ove unutarnje diferencijacije prostora, ne dolazimo do iste čvrste i brze tranzicije kao sami intelekt. Vođeni smo da opazimo postepenu tranziciju. Čisti intelekt kaže: Fizičko je trodimenzionalno, prostorno rašireno. Duša i duh uopće nemaju produžetak. Sa ovog gledišta ne može se između njih otkriti nikakav odnos. Jer se podrazumijeva, da ne postoji odnos između onog što ima produžetak i onog što nema. Ali jednom kada opazimo da volja ima trodimenzionalnu konfiguraciju, tada zaista nalazimo da se volja izlijeva vani svugdje u trodimenzionalni svijet. I opet, jednom kada znamo da osjećaj ima dvodimenzionalnu konfiguraciju, tada moramo prijeći od tri dimenzije na dvije, i kada to napravimo vođeni smo do nečega što još ima odnos s prostorom, premda ono samo nije prostorno. Jer sama ravnina — dvodimenzionalna — nije prostorna, ali dvije dimenzije su tamo u prostoru; one nisu potpuno izvan prostora. Konačno, kada prelazimo od osjećaja do mišljenja prelazimo od dvije dimenzije na jednu. Dakle još uvije nismo izašli iz prostora. Postepeno prelazimo od prostornog prema ne-prostornom.

Kao što sam često govorio, tragedija je materijalizma da propušta razumjeti materijal - materijal čak i u njegovom trodimenzionalnom pružanju. Materijalizam umišlja da razumije materijal, stvarni svijet, ali upravo je to ono što ne razumije. Mnoge stvari stvarne povijesne važnosti javile su se u 19-om stoljeću, koje još predstavljaju neriješenu zagonetku za običnu svijest.

Pomislite samo na veliki utisak koji je Schopenhauerov filozofski sustav, Svijet kao volja i ideja, napravio na tolike misleće ljude. Ima u ideji nešto nestvarno, kaže Schopenhauer. Sama volja ima stvarnost. Zašto je Schopenhauer došao na ideju da se svijet sastoji od volje? Jer je čak i on bio inficiran materijalizmom. U svijetu u kojem se materija širi trodimenzionalno, jedino se volja izlijeva vani. Da bi u svijet smjestili osjećaje, moramo tražiti odnos koji se javlja između trodimenzionalnog objekta i dvodimenzionalne slike na zaslonu. Štogod doživljavamo u našim osjećajima sjenovita je slika nečega u čemu također živi i naša volja u svojoj trodimenzionalnoj konfiguraciji. I ono što doživljavamo u našem mišljenju sastoji se od jednodimenzionalne konfiguracije. Tak kada izađemo iz dimenzija — odnosno, kada prijeđemo do bezdimenzionalne točke, — tek tada stižemo do našeg Ja ili ega. Naš ego uopće nema produžetak. On je čisto kao točka, ‘točkast.’

Dakle možemo reći, mi prelazimo od trodimenzionalnog do dvodimenzionalnog, do jednodimenzionalnog i do ‘točkastog.’ Toliko dugo dok ostajemo unutar trodimenzionalnog, tamo je naša volja u tri dimenzije. Naš osjećaj i naše mišljenje su također tamo unutar njih, samo nisu produženi trodimenzionalno. Ako ostavimo treću dimenziju i spustimo se na dvije dimenzije, imamo samo sjenu vanjske egzistencije, ali u sjeni je raširen onaj element duše i duha koji živi u našim osjećajima. Već smo se dosta udaljili od prostora. Zatim, ako produžimo do mišljenja, još se više udaljavamo od prostora. I napokon kada produžimo do ega, izlazimo iz prostora.

Dakle vođeni smo van prostora, takoreći dio po dio. Sada vidimo da je besmisleno samo govoriti o kontrastu između duše i duha, i fizičkog i tjelesnog. Besmisleno je, jer ako želimo otkriti odnos između duše i duha i fizičkog i tjelesnog, moramo pitati: Kako se stvari koje su proširene u trodimenzionalnom prostoru (naše vlastito tijelo, na primjer) odnose prema duši kao biću volje? U kakvom je odnosu tjelesno i fizičko u čovjeku prema duši kao biću osjećaja? Tjelesno i fizičko se odnosi prema duši kao biću volje na takav način da bi netko rekao, prožeto je voljom sa svih strana, u svim dimenzijama, baš kao što je spužva natopljena vodom. Opet, tjelesno i fizičko je povezano s osjećajem, kao objekti čije sjene su bačene na zaslon. I kada prijeđemo od osjećaja do kvaliteta mišljenja, tada moramo zaista postati čudni slikari — jer moramo crtati na liniji ono što inače postoji u dvije dimenzije slike.

Zapitajte se slijedeće pitanje. (Ono zaista postavlja neke zahtjeve za vašu imaginaciju.) Pretpostavimo da stojite licem u lice s ‘Posljednjom večerom’ Leonarda da Vincija. Imate je na površini ispred sebe. Cijela stvar je dvodimenzionalna — jer ne trebamo uzeti u obzir debljinu boja. Slika koju imate pred sobom je esencijalno dvodimenzionalna.

Ali sada predočite sebi liniju, povučenu kroz sredinu slike od vrha do dna. Ova linija će predstavljati jednodimenzionalno biće. Zamislite da to jednodimenzionalno biće ima osobitu kvalitetu da prema Judi, recimo, nije ravnodušan. Ono na određeni način osjeća Judu. Više ga osjeća gdje Juda naginje svoju glavu u tom smjeru, a gdje je Juda okrenut osjeća ga manje. Slično ovo jednodimenzionalno biće osjeća sve druge likove. Ono ih osjeća različito prema tome pošto je jedan lik u plavom a drugi u žutoj boji. Ono osjeća sve što je tamo, na, lijevo i desno od njega. Sve što je prisutno na slici ovo jednodimenzionalno biće živo osjeća.

Ovakvo je stvarno naše mišljenje u nama. Naše mišljenje je ovakvo jednodimenzionalno biće, i sudjeluje u životu ostatka ljudskih bića jedino onoliko koliko je povezano sa slikom koja nas dijeli na lijevog i desnog čovjeka. Preko ove dvodimenzionalne slike, naše mišljenje stoji u odnosu prema svijetu volje s njegovom trostrukom konfiguracijom.

Ako želimo steći ideju o našem biću duše i duha (za početak bez ega; samo toliko koliko je volja, osjećaj i mišljenje) ne smijemo ga shvatiti kao samo nejasan oblak. Moramo na dušu i duh gledati, takoreći u obliku dijagrama. Tamo se pojavljuje, za početak, kao oblak, ali to je samo biće volje. Ono ima stalnu tendenciju biti pritisnuto zajedno; time postajući biće osjećaja. Prvo vidimo oblak svijetla. Zatim vidimo kako se oblak svijetla pretvara u sredini u ravninu, čime osjeća sebe. A ravnina ipak nastoji postati linija.

Moramo razumjeti ovaj stalan proces — oblak, ravnina i linija kao iznutra žive forme. Stalno teži biti oblak, i zatim se zgužva od oblaka u ravninu, a onda se produžuje u liniju. Zamislite ravninu koja postaje linija i zatim opet ravnina i onda opet oblak u tri dimenzije. Oblak, ravnina, linija; linija, ravnina, oblak, i tako dalje. Samo ovako možete grafički zamisliti što je vaša duša u svom unutarnjem biću, svojoj unutarnjoj prirodi i esenciji. Ideja koja stoji mirno neće biti dovoljna. Ni jedna ideja koja u sebi ostaje mirna ne može reproducirati esenciju duše. Trebate ideju s vlastitom unutarnjom aktivnošću. Sama duša, kako shvaća sebe, igra u dimenzijama prostora. Neka treća dimenzija nestane, ona gubi volju. Puštajući da druga dimenzija nestane, gubi svoj osjećaj. I mišljenje je izgubljeno tek kada pustimo da prva dimenzija nestane. Tada dolazimo do točke, i tek tada prelazimo na ego.

Otuda sve poteškoće u stjecanju znanja o duši. Ljudi su navikli oblikovati samo prostorne ideje. Stoga bi željeli imati prostorne ideje — bez obzira koliko razblažene — o prirodi duše. Ali u tom obliku imaju samo element volje.

Ukoliko nismo napravili naše mišljenje iznutra živo ne možemo doći do koncepcije o duši i duhu. Ako želimo shvatiti kvalitete duše i duha, i naša koncepcija je ista u dva uzastopna momenta, u najboljem ćemo slučaju shvatiti kvalitetu volje. Ne smijemo shvaćati dušu i duh u istom obliku u dva uzastopna momenta. Moramo postati živi i pokretni - ne krećući se od jedne točke u prostoru do druge, već prije prelazeći od jedne dimenzije do druge. To je za modernu svijest teško. Stoga su čak i najznačajniji ljudi — značajni za koncepciju o duhovnim stvarima — pokušali pobjeći od prostora prekoračivanjem tri dimenzije. Došli su do četvrte dimenzije. Prešli su od trodimenzionalnog na četvero-dimenzionalni. Toliko dugo dok ostajemo u domeni matematike, misli na koje dolazimo na ovaj način su sasvim u redu. Sve je to savršeno ispravno. Ali nije više ispravno kada to stavimo u odnos sa stvarnošću. Jer osobita stvar je da, kada mislimo četvrtu dimenziju u njenoj stvarnosti, to eliminira treću. Kroz četvrtu dimenziju nestaje treća dimenzija. Nadalje, kroz petu dimenziju nestaje druga, i kroz šestu nestaje prva, i dužinski dolazimo na točku.

Kada u stvarnosti prijeđemo od treće na četvrtu dimenziju, dolazimo u duhovno. Eliminiramo jednu po jednu dimenziju, ne dodajemo ih, i na taj način sve više ulazimo u duhovno.

Preko ovakvih ideja stječemo također i dublji uvid u ljudski oblik i figuru. Za više umjetnički način osjećaja zar nije prilično sirovo kako mi općenito promatramo ljudsko biće, kako se smjestilo sa svoje tri dimenzije u svijet? To napokon nije i jedina stvar. Čak i u svakodnevnom životu mi imamo osjećaj za esencijalnu simetriju između lijeve i desne polovine tijela. I kada mi tako sabijemo ljudsko biće u njegovu središnju ravninu, već smo odvedeni iza tri dimenzije. Prelazimo na samu ravninu. I tek nakon toga stječemo jasnu koncepciju o jednoj dimenziji u kojoj raste. Umjetnički mi već koristimo ovu tranziciju, od tri do dvije i do jedne dimenzije. Ako smo intenzivnije kultivirali ovu umjetničku percepciju ljudske forme, trebali bi lakše naći prijelaz u život duše. Jer nikada ne bi mogli osjetiti biće, nesimetrično građeno, kao biće jedinstvenih i harmoničnih osjećaja.

Pogledajte morsku zvijezdu. Ona nema tu simetričnu formu. Ima pet krakova. Naravno možete proći kraj nje bez ikakvog unutarnjeg osjećaja. Ali ako je osjećajno opažate, ne možete reći da morska zvijezda ima jedinstven osjećajni život. Zvijezda ne može nikako dovesti u odnos desnu stranu s lijevom stranom, ili dosegnuti desnu stranu s članom lijeve strane. Zvijezda mora stalno jedan krak dovoditi u odnos s drugim ili s dva ili tri, ili čak sa svima preostalim kracima. Ono što poznajemo kao osjećaj ne može uopće živjeti u morskoj zvijezdi.

Molim vas da me slijedite duž ove intimne linije misli. Ono što znamo kao osjećaj dolazi s desna i s lijeva, i nalazi sebe kako miruje u sredini. Mi idemo kroz svijet smještajući se s našim osjećajima mirno u svijetu. Morska zvijezda to nije u stanju. Štogod morska zvijezda ima, kao utjecaj svijeta na sebi, ne može to simetrično povezati s drugom stranom. To može povezati jedino s jednim, ili drugim, ili sa trećim ili četvrtim krakom. Ali prvi utjecaj će uvijek biti najjači. Dakle morska zvijezda nema život osjećaja koji počiva unutar nje. Kada, takoreći, skrene pažnju na jednu stranu, tada će s cijelim ustrojem njenog oblika doživjeti: ‘Ti zračiš u tom smjeru, u tom pravcu naprijed šalješ krak.’ Morska zvijezda nema mirovanja u osjećaju. Ona ima osjećaj izbacivanja iz sebe. Osjeća sebe kao da zrači u svijetu naprijed.

Ako razvijete vaše osjećaje na intimniji način, to ćete moći doživjeti čak ako kontemplirate morsku zvijezdu. Promatrajući krajnje točke bilo kojeg kraka i dovodeći to u odnos s cijelim stvorenjem, u vašoj imaginaciji zvijezda će se početi kretati u smjeru tog kraka, kao da je strujajuće, lutajuće svijetlo. I tako je i s ostalim životinjama koje nisu simetrično građene, koje nemaju pravi pristup simetrije.

Ako bi čovjek samo ušao u ovaj intimniji način osjećanja — umjesto da se potpuno predaje intelektualnom, samo zato jer je tijekom vremena morao postati intelektualno biće, — tada će zaista u svijetu naći svoj put mnogo intimnije.

Tako je također u izvjesnom smislu i za biljni svijet, i za sve stvari koje nas okružuju. Istinska samospoznaja vodi nas sve više u suštinu stvari.


Tekst preveo: MonteChristo, Galaksija forum.


Legendarni intervju Davida Ickea s Arizonom Wilder



Intervju poznatog istraživača "skrivenoga" David Ickea za ženom koja se krije iza pseudonima Arizona Wilder, malo koga može ostaviti ravnodušnim i ljudi će, nakon gledanja, proglasiti ovaj Youtube video totalnim znanstveno fantastičnim šundom ili senzacionalnim materijalom par excellence. Trećeg nema. Arizona Wilder, pravim imenom Jennifer Greene, tvrdi da je desetljećima bila sudionica stravičnih sotonističkih obreda za što je odgajana i pripremana od rođenja, u obitelji koja iz generacije u generaciju u te perverzne svrhe služi globalnoj eliti.

Intervju koji je na Youtubeu preveden pod nazivom «Otkrovenje boginje majke» (verzija na engleskom navodno je cenzurirana i nedostaje više dijelova razgovora), nije za gledatelje slabijih živaca jer u njemu Ickeova sugovornica govori u detalje o stravičnim, krvavim ritualima žrtvovanja ljudi, djece i poimence nabraja svjetski poznate likove koje je viđala na tim obredima. Izdvojit ćemo dio intervjua koji je 1999. godine David Icke objavio u svojoj knjizi «Najveća tajna», a u kojem Arizona Wilder spominje britansku svetinju, pripadnike kraljevske obitelji:  “Kraljica, – vidjela sam da žrtvuje ljude i jede njihovo meso i pije njihovu krv.

Jednom je bila tako uzbuđena krvlju da nije rezala žrtvino grlo s lijeva na desno, kao što je to uobičajeno. Poludjela je, ubadala bodež u tijelo i preobratila se u Reptila. Princ Charles – vidjela sam ga u reptilskom obliku i činio je sve ono što i Kraljica. Vidjela sam ga da žrtvuje djecu. Kraljica Majka je mnogo starija nego što ljudi misle. Kraljevska obitelj nije umrla već dugo vremena, oni se samo metamorfiraju, to je neka vrsta kloniranja, ali na drugi način. Oni izgledaju originalno kao Reptili, a kada izadju van, izledaju normalno. Kraljica Majka je ‘glavna žaba’ ovog dijela Europe, i oni imaju ljude kao nju na svakom kontinentu.” tvrdi Arizona Wilder.

Dim lights

Ostale djelove pogledajte putem youtubea

Inače, ona kaže da je njezin mentor tijekom odrastanja bio glavom i bradom dr. Josef Mengele, jedan od najpoznatijih nacističkih zločinaca koji je nakon pada trećeg reicha pobjegao u inozemstvo i službeno, boravio u Argentini. Neovisno o njenim tvrdnjama, općepoznato je čak i mimo «skrivenog znanja i istina», da su nakon 2. svjetskoga rata u operaciji «Spajalica» Amerikanci amnestirali i za svoje potrebe uvezli na stotine, ako ne i tisuće nacističkih znanstvenika među kojima je najpoznatiji bio Wernher von Braun.

Uglavnom, ona tvrdi da je doktor koji je radio bizarne, neljudske pokuse na Židovima u zloglasnom logoru Auschwitz, čitavog života provodio nad njom kontrolu uma koja je popustila tek nakon njegove smrti, kada se godinama kasnije, uz pomoć stručnjaka, uspjela istrgnuti iz tog svijeta i otad pokušava živjeti normalno. Jasno, uz stalni nadzor tajnih službi, mornaričke, vojne krim policije i ostatka represivnog aparata koji je, jasno, u funkciji sila zla. Nameće se logično pitanje, kako je moguće da su je pustili da govori, da je progovorila i ostala živa?

Odgovor bi bio, da nakon što su mnogi stradali, dogodilo se to u insceniranim nesrećama ili direktnim egzekucijama, nakon ispovijesti Arizone Wilder ali i nekih drugih ljudi poput Cathy O’Brien, još jedne žrtve kontrole uma, zli vladari iz sjene zaključili su da je bolje pustiti ih da žive. Njihovom likvidacijom daju za pravo teoretičarima zavjere da je ono o čemu su govorili, stvarno istina, a ovako, njihove su priče toliko nevjerojatne da će malo tko prihvatiti njihove riječi kao istinu. Doduše, postoji i treća opcija, da je Iluminatima z nekog, samo njima znanog razloga, u interesu da te priče dođu do javnosti, makar zbog izazivanja straha i nemoći. Tome u prilog mogla bi ići jedna od izjava Arizone Wilder gdje je za poznatog, nedavno preminulog pisca i istraživača Zacharia Sitchina koji je čitav život istraživao postojanje gmazolikih Anunakija, kao onih koji vladaju ljudskim rodom, rekla da je sudjelovao u sotonskim obredima i da je i on sam, zapravo gmaz, mjenjolik.  Kako god bilo, pogledajte intervju sami…

Preneseno sa: http://www.skriveno.com
i http://www.4dportal.com



Više članaka...

Stranica 195 od 312

195

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas661
mod_vvisit_counterJučer1415
mod_vvisit_counterOvaj tjedan7892
mod_vvisit_counterOvaj mjesec7892
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.2330732

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 213