Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Donacije

Podržite Val-Znanje donacijama. HVALA!

Iznos: 

Orgonske piramide i orgoniti

    

Metafizika


Promjena magnetskih polova Zemlje



Članak preveden sa SOTT Net-a
Dok se brzina premještanja sjevernog magnetskog polja drastično povećava u zadnje vrijeme ( oko 55 km godišnje ), pogledajmo što se dešava sa južnim polom.

Svako magnetko polje ima 2 polariteta, na primjer sjeverni i južni, a netko bi mogao pomisliti da sve što se dešava s jednim polom - da bi se to isto ( samo suprotno!? ) trebalo dešavati i sa drugim. No, kako izgleda, južni magnetski pol se ne ponaša kao svoja suprotnost - sjeverni pol. Zapravo, pomak ili promjena lokacije južnog pola se usporava! Trenutno se pomiče samo 5 km u godinu dana, odnosno jednu desetinu brzine promjene lokacije sjevernog pola!

Pomak južnog pola
© Modern Survival Blog
Koordinate južnog pola prema NOAA's National Geophysical Data Centru

Interesantno je još i to da oba pola imaju naklonost micanja na jedan dio Zemljine kugle - južni pol osobito favorizira jednu stranu, i nastavlja udaljavati se od juga. Južni magnetski pol je u stvari 2900 km udaljen od svoje točke gdje bi trebao i biti! To je stvarna činjenica.

Sjeverni pol je prilično blizu svoje stvarne lokacije, udaljen "samo" 580 km.

Pomak polova
© Modern Survival Blog

Pomak polova
© Modern Survival Blog

Kad se Zemlju gleda kao magnetsko polje, njeni polovi teže pomaku k jednoj strani Zemlje ( što se dešava već neko vrijeme, a južni se pol puno brže premješta prema favoriziranom dijelu planete ), vezani uz velike varijante promjene brzine - različite kod oba pola - objašnjenje te pojave može biti vrlo bizarno.

Budući da znamo da se Zemljino magnetsko polje generira rotacijom rastopljenog željeza u vanjskom dijelu jezgre ( unutar kojeg je čvrsta željezna jezgra - unutrašnji dio jezgre ), da li se dio vanjske jezgre "bućka" drugačije od ostalog dijela? Može li dio vanjskog dijela jezgre, ili ona cijela, biti nekako pomaknuta u odnosu na ostalo? Da li bi to uzrokovalo kolebanja i ljuljanje planete ( poput bacanja kladiva )?

Da li se gustoća željeza u vanjskom dijelu jezgre mijenja na tim područjima?

Ukoliko je vanjski dio jezgre "centriran" s obzirom na ostali dio Zemlje, i da je kompozicija rastaljenog željeza relativno postojana, da li te obzervacije indiciraju da se magnetska os zapravo savija i iskrivljuje kako prolazi kroz planetu?

To sve su interesantne stvari o kojima ( neki ) ljudi vole razmišljati i ako ste samo prosječan promatrač koji upotrebljava svoj logički um, tada ćete uvidjeti da nema sumnje da su ovo vrlo snažne promjene na planeti - pa čak iako se dešavaju relativno rijetko u životnom vijeku planete.

Pogledajte sljedeće grafikone i uvidite ekstremne razlike između brzine pomaka sjevernog i južnog pola od 1930.g. Kao što se kaže... slika vrijedi više od 1000 riječi...

Pomak polova
© Modern Survival Blog

Pomak polova
© Modern Survival Blog

Pomak polova
© Modern Survival Blog

Kao što možete vidjeti, u današnje vrijeme se mnogo može vidjeti iz raznoraznih grafikona!

Uvidite da je magnetska os pod kutem, nagnuta, te da je prilično točna indikacija da je jedan dio planete "privlačniji" za tu os.

Mogu li na taj način pomaci zemljine kore, potresi i vulkani biti potaknuti drugačije nego na ostalom dijelu planete? Lokacija je zasigurno na vrhu Pacifika ( Pacific Ring of Fire ), te ide kraj Indonezije ( gdje su najaktivniji vulkani na svijetu ), kao i kroz dio planete gdje su najučestaliji potresi. To može biti i koincidencija, ali...

Pomak polova
© Modern Survival Blog

Pomak polova
© Modern Survival Blog

Pomak polova
© Modern Survival Blog

Jeste li nedavno pogledali na vaš kompas?

Slijedi pojašnjenje što se zapravo dešava pod našim nogama... dakle, tekući sloj je vanjski dio jezgre, a za unutrašnji dio se vjeruje da je sastavljen od željeza u krutom stanju, nikla i nešto malo teških elemenata. Pretpostavka koju ljudi rade je ta da je prijelaz između vanjskog i unutrašnjeg dijela jezgre gladak, poput slojeva u luku.

To je potpuno netočno, jer je struktura između tih dijelova vrlo kompleksna, i obično je mješavina između krutog, tekućeg i prijelaznog stanja - i koje mogu biti debljina od nekoliko desetina pa do nekoliko stotina kilometara. To i Coriolis efekt ( iskrivljenje putanje tijela unutar rotacije, Wikipedija ) uzrokuju povećanje vrtložnih struja u vanjskom dijelu jezgre, koje zauzvrat - stvara vrlo kompleksno magnetsko polje koje se neprestano mijenja.

Mnogi tekstovi prikazuju zemljino magnetsko polje slikovito kao da je magnet u obliku šipke postavljen između dva suprotna geografska pola, ali je to vrlo pojednostavljeni prikaz, dok je stvarno magnetsko polje vrlo teško opisati.

Istina je da je u ova današnja vremena predominantni smjer polja sjeverni pol, na sjevernoj hemisferi, ali jačina tog polja značajno varira od mjesta do mjesta. Ako napravite malo istraživanja magnetskog polja, otkrit ćete da postoje mjesta i lokacije na južnoj hemisferi koja imaju sjeverni polaritet ( i uvijek su ga imali ), kao i mjesta na sjevernoj hemisferi koja imaju južni polaritet.



Australski fizičar: Zemlja će 2012. imati dva sunca


Zemlja bi iduće godine mogla dobiti i svoje drugo sunce. Jedna od najsjajnijih zvijezda na našem noćnom nebu ubrzano gubi masu i mogla bi ubrzo postati supernova.

Scenarij po kojem bi se to trebalo dogoditi, za australski portal News.com.au iznio je dr. Brad Carter. Radi se o zvijezdi Betelgeuse, crvenom divu, koji naglo gubi masu, a to je indikator da se zapravo ta zvijezda urušava. To nadalje znači da ostaje bez goriva i da bi svakog trena mogla postati supernova.

Kad se to dogodi, ističe Carter, najmanje nekoliko tjedana nakon toga, vidjet ćemo drugo 'sunce' na nebu. Istovremeno, moguće je da u istom vremenskom periodu neće biti niti noći zbog te supernove i količine svijetla, kaže Carter. Ono što Carter još tvrdi jest kako bi se sve to moglo dogoditi, vrlo znakovito, iduće godine, koja je ionako već predviđena od nekih kao godina 'apokalipse' i kraja svijeta.

Urbana legenda

Eksplozija Betelgeusea mogla bi iza sebe ostaviti neutronsku zvijezdu, ili čak crnu rupu, na 1.300 svjetlosnih godina od Zemlje, piše News.com.au. Carter međutim upozorava zagovornike apokalipse, da se ne trebaju zalijetati s predviđanjima usuda i propasti, jer bi Zemlju u slučaju supernove zasule bezopasne čestice.

'Čestice će preplaviti Zemlju i ono što je bizarno, iako će supernova osvijetliti noćno nebo, 99 posto energije koju će ona osloboditi bit će te čestice, koje će prolaziti kroz naša tijela i Zemlju, bez ikakvog štetnog efekta', objasnio je Carter. Dodaje i kako bi kiša neutrina (čestica u pitanju), mogla bi biti i korisna za Zemlju. 'Neutrini doslovce proizvode zlato, srebro i sve teške elemente, poput uranija', naglasio je Carter.

Za mišljenje o tvrdnji dr. Cartera upitali smo i splitskog astrofizičara Dejana Vinkovića. On je jednostavno odgovorio kako je 'takve stvari nemoguće predvidjeti'. 'Zvijezda Betelgeuse i mit o njezinoj eksploziji svakog trenutka svojevrsna je urbana legenda', komentirao je Vinković.


Izvor: dnevnik.hr


Ovu mogućnost bi možda trebalo usporediti sa ovim dijelovima iz Kasiopejskih transkripti:

05.09.1998.

P: Što bi bio efekt kozmičkih zraka emitiranih od strane supernove, prosječne jačine, na Zemlju, na ljudsko tijelo?
O: Genetsko spajanje ljestvi.
P: Koliko blizu bi trebala biti supernova da ima taj efekt?
O: 2000 svjetlosnih godina.
P: Dakle, to bi mogle biti te zvijezde u Orionu, koje su potencijalne supernove, i imaju izglede da bi mogle imati taj efekt budući da su otprilike 1500 svjetlosnih godina daleko?
O: Da.

12.12.2010.

O: Kasiopeja. Ubrzo ćemo se preseliti u područje Lava.
P: (L) Da li je selidba u znak Lava značajnija od nekog drugog potencijalnog događaja koji bi mi ovdje na Zemlji mogli zapaziti?
O: Da. Moguća supernova. Jako će poboljšati prijem naših poruka.
P: (L) Što je to? Kozmičke zrake?
O: Utjecat će na vašu DNA, kao i na DNA onih koji su spremni.
P: (L) Pretpostavljamo da je to pozitivan utjecaj?
O: Da! Pročitajte ponovo transkripte.


Ima o tome u još dosta transkripti, možete u "Traži" napisati "supernova", pa će vam izbaciti sve sesije i tekstove u kojima se spominje ta riječ...

Pozdravi sa Betelgeusea!

Betelgeuse

Betelgeuse

Betelgeuse






Otkriveni objekti u svemiru koji idu prema Zemlji


Ova informacija već neko vrijeme kruži internetom, te dosta često "nestaje" sa raznih informacijskih portala - da li sa razlogom sprečavanja širenja bitnih informacija - možemo samo nagađati. Kako bilo, od preostalih informacija na internetu, pronašao sam slijedeće stvari, koje sam provjerio i sam na:

http://www.sky-map.org

Ako odete na navedene internet stranice, možete provjeriti i sami, kako to izgleda kad se gleda teleskopom. Da li su to svemirski brodovi ili nešto drugo - ostavljam vama na razmatranje.

Informacije govore da je neki tip, koji navodno radi u SETI, Craig Kasnov, dao koordinate na nebu na kojima možemo vidjeti slijedeće objekte za koje nitko nezna što su. Jasno, mnogi nagađaju da se radi o svemirskim brodovima, jer objekti putuju simetrično, u formaciji prema Zemlji, a najveći je oko 240 km velik!

Naravno, SETI tvrdi da taj čovjek ne radi kod njih, te da se radi o svemirskim brodovima - da bi oni već to objavili svijetu. No, ni ne mogu reći što su zapravo ti objekti. Bez obzira koju "igru" igra SETI, da li zataškavaju informacije ili su jako ignorantni i ograničeni - ove objekte možete i sami vidjeti, te nema nikakve dvojbe oko njihovog stvarnog postojanja.

Objekti su navodno oko orbite Plutona, te su neki ljudi izračunali vrijeme njihovog dolaska ( vjerojatno na procjeni brzine i pomaka u nekom vremenskom intervalu ) - vjerovali ili ne - oko 21.12.2012.!

Da li SETI želi spriječiti neku "svjetsku paniku" radi toga što dolaze neki vanzemaljci? Haha, ruku na srce - nema tu potrebe za panikom, jer su vanzemaljci već odavno ovdje, na planeti Zemlji, u raznim oblicima i ima pripadnika raznoraznih rasa. Neki su ovdje regularno radi svoje "poljoprivrede" i ishrane, jedino ih ljudi teško detektiraju jer su u drugim realitetima postojanja, ali djeluju na čovječanstvo već tisućama godina. Tko i malo istraži to pitanje - uvidjet će mnoge "znakove" kroz čitavu ljudsku povijest! Tako da nema potrebe za nekom panikom jer "dolazi još vanzemaljaca"!

Kako bi bilo sve skupa pametno povezati sa znanjem o hiperdimenzionalnoj prirodi univerzuma u kojem živimo - treba uvidjeti da ovi brodovi putuju na način fizike 3. denziteta, pa moguće je da su to već spominjani Nefili ( njih oko 36 miliona ), rasa koju predstavljaju kameni kipovi na Uskršnjim Otocima, koji su i prije posjećivali Zemlju. Da se radi o nekoj naprednijoj rasi ( 4. denziteta ili više ) - oni nebi imali potrebe za "putovanjem" jer se njihovi NLO-i ( zapravo, već su PLO-i, poznati leteći objekti ) kreću transdimenzionalno, tj. koriste koordinate vremena/prostora i prebacuju se "trenutno" na velike udaljenosti. Tehnologija koju koriste je TDARM.

Sve skupa bi možda trebalo pogledati i sa spominjanim valom - granicom realiteta postojanja, kvantnom promjenom ili frekvencijskim "skokom" - kako ga god nazvali. Možda i usporediti raznorazne vulkanske aktivnosti, potrese, poplave, masovna umiranja životinja i drugim stvarima koje se trenutno dešavaju na Zemlji.

Kako bilo - procjenite sami - najbolje je neka svatko sam za sebe donese zaključke. Za nekoga su ovo "znakovi na putu", a za drugog - samo plavkaste mrlje koje bilo tko može nacrtati sa malo plave boje na karti neba. Ne treba nikoga "vući za rukav" i siliti ga da "progleda". Svatko ima svoju slobodnu volju, pa neka napravi svoje izbore u ovom finalnom dijelu velikog ciklusa vremena!

Dame i gospodo, ovo su koordinate na nebu - pa si možete i sami pogledati. Vidljivi su na južnoj hemisferi, te ovom prilikom pozivam sve astronome i/ili kojima je hobi gledanje u nebo - koji su u prilici gledati te koordinate - neka probaju svojim jačim teleskopima vidjeti te objekte - jer bi se navodno uskoro trebali vidjeti i teleskopom sa Zemlje ( kad dođu otprilike na udaljenost Marsa ).

Koordinate su:

19 25 12, -89 46 03
16 19 35, -88 43 10
02 26 39, -89 43 13
08 50 47, -89 38 09
14 38 50, -88 40 42
14 59 06, -88 21 24
23 13 00, -88 53 11
19 26 51, -88 42 38

Za slike sa http://www.sky-map.org klikni za povećanje:

19 25 12, -89 46 03 16 19 35, -88 43 10 02 26 39, -89 43 13 08 50 47, -89 38 09
14 38 50, -88 40 42 14 59 06, -88 21 24 23 13 00, -88 53 11 19 26 51, -88 42 38

 

Ruđer Bošković - pomalo zaboravljena ličnost



Ruđer Josip Bošković


Da u nauci postoje svakakvi klanovi nalik mafiji i klasifikacije zadnjih 100 godina, ogromni su pokazatelji. Dovoljno je samo da vas zainteresuje nešto, i da malo većim istraživačkim radom primjetite skrivanja i nespominjanja nekih ličnosti. Razlozi mogu biti razni. Naravno, lobiji postoje u svemu i odvajkad. Ali u prethodnom vijeku taj vještački donosioc prvenstva i pobjede ušao je i u nauci, i uveo opšti nered. Počelo je sve da se gleda kroz novac, politiku, titule, zvanja. Onda mogu i bilo kakve nedokazanosti da se proguraju kao “vrhunske genijalnosti” u koju će da vjeruju naredne generacije jer ih školske institucije plasiraju kao takve. S druge strane, kritika se vješto skriva i onemogućava joj se rad. Baš tako zna moderna nauka raditi, pa se već 100 godina i manje znaju naučne činjenice i misli iz XVIII i XIX vijeka od strane raznih autora i naučnika dodijeliti nekom umu iz XX vijeka, ne pominjući čije je prvenstvo u toj ideji, misli, činjenici. Tako nastaje haos!

Nema više razvoja misli. Nema više naučne saradnje i rada koji će kroz godine i godine, decenije i decenije, vijekove i vijekove ako treba dovesti do potvrde nečega. Na žalost, klanovi se okruže , pogledi se ne šire i ne traga se. Kao u politici. Otuda i objašnjenje kako se plasira jedan pogled kojeg se klan čvrsto drži (jedna od psihologija mase), bez obzira što možda postoji i neka druga misao, ili je davno postojao neko sa istom. Ne, prvenstvo misli i djela se ne spominje, što je žalosno. Za svega par “umova” na prstima jedne ruke, može se izbrojati da na Zapadu znaju i djeca u vrtiću. O drugima nema ni pomena. Zbog takvih nepravdi , odlučio sam, Čitaoče, da iznesem biografiju (iz stare Vojne enciklopedije, tom 2, 1959) jednog Dubrovčanina svjetskog glasa. Riječ je o Ruđeru Josipu Boškoviću, za čije ime u prvenstvu dosjetljivosti samo i isključivo treba vezati za zvijezde koje zovemo džinovi i patuljci (otkrivene tek u XX v.), zatim teoriju širenja kosmosa, praktičnu astronomiju, potrebu ispitivanja grešaka instrumenata (danas možda npr. baš Doplerov efekat ili sl.), formule za korekcije grešaka, teoriju pasažnog instrumenta, ideju da je oblik Zemlje geoid, međunarodno mjerenje lukova meridijana, temelje moderne triangulacije, osnove teorije najmanjih kvadrata, očitanje pomoću mikrometra, mikrometarsko kretanje, mjerenje ubrzanja sile Zemljine teže na kopnu i moru, o prirodi i zakonima materije, atomu, teoriji relativiteta I još dosta toga. Pa evo o ovom velikanu, citiram:

Bošković Ruđer Josip (Dubrovnik, 18.05.1711 – Milano, 13.02.1787), jedan od najznačajnijih naučnika XVIII veka (matematičar, astronom, geodeta, fizičar i filozof). Prvo vaspitanje dobio je u Dubrovniku. Kad je imao 15 godina otišao je u Rim, stupio u isusovački Collegium Romanum i završio filozofiju 1732, a zatim i teologiju. Po završenim studijama teologije zaređen je za sveštenika i stupio u isusovački red.

Počevši od 1736. objavio je veliki broj radova i knjiga koje su mu donele ugled i članstvo u mnogim akademijama nauka. Bavio se mnogim matematičkim problemima, beskonačno malim veličinama, logaritmima negativnih brojeva, problemom tela maksimalne atrakcije. U svom delu Elementa matheseos universae (Rim 1754), u 3 tomu daje znatan broj teorema iz trigonometrije, prvi izvodi 4 osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i svoj oskularni krug. U raspravi De aestu maris (Rim 1747) prvi među matematičarima govori o neeuklidskoj geometriji, u kojoj se sa krivama radi kao i sa pravama, i predlaže geometriju sa 3 i više prostornih i jednom vremenskom dimenzijom, kao što se i danas radi. Laland ga smatra najvećim evropskim geometrom u XVIII vijeku.

Ostavio je mnoge radove iz astronomije i celokupna dela u 5 knjiga- Opera partinentia ad opticam et astronomiam (Basano 1785). U njima izlaže svoju teoriju o aberaciji svetlosti i, kao Ajnštajn, smatra brzinu svetlosti konstantnom, a da bi se našlo skretanje svetlosnog zraka pri prolazu kroz razne sredine, predlaže opite sa dva durbina od kojih je jedan napunjen vodom. Ove opite su kasnije izvršili Klinkerfus, Eri, Respigi, Huk i Keteler. Ispitujući krivu refrakcije, prvi određuje visinu troposfere. Iz tri opažanja Sunčevih pega određuje rotaciju Sunca i njegov prečnik. Na osnovu ta tri opažanja prvi izvodi jednačinu šestog stepena za putanju kometa, koju su docnije kompilirali Olbers i Vilkens. Zvezde zamišlja kao sunca, veća ili manja od našeg Sunca. Njegova atomistika predvidela je zvezde sa vrlo gustom i vrlo razređenom materijom, džinove, patuljke, koje su otkrivene tek u XX veku. Govori o širenju vasione.

Opservatoria u Breri, za koju je dao planove, bila je najmodernija u njegovo doba i sa najboljim programom rada. Osnovao je praktičnu astronomiju, prvi ukazao na potrebu ispitivanja grešaka instrumenata i dao teoriju pasažnog instrumenta i formule za korekcije grešaka, i to skoro 40 godine pre Besela. Bareti i Bredli smatraju ga najvećim astronomom XVIII veka. U geodeziji prvi je izneo ideju da je oblik Zemlje geoid (1741), dok je Listing to ime uveo tek 1873.godine. U svome delu De litteraria expedition per ponificiam ditionem ad dimentiendos meridian gradus et corrigendam mappam geographican, iussu et auspiciisBenedicti XIV (Rim 1755, prevod na francuski Pariz 1770) prvi obraća pažnju na skretanja vertikala i iznosi ideju da su ona posledica nesrazmerne raspodele masa na površini Zemlje. Da bi se izučio geoid, predlaže međunarodno merenje lukova meridijana, što se usvaja. B. i Irac K. Mejer mere meridijanski luk između Rima i Riminija. Ovim merenjima udaren je temelj modernoj triangulaciji. Prvi je razvio mrežu trouglova sa dvema geodetskim osnovicama kod Rima i Riminija, gde je vršio i astronomska opažanja. Mrežu trouglova je izravnao, a uveo je grešku zatvaranja trouglova i uslov minimum zbira kvadrata grešaka, čime je udario osnovu teoriji najmanjih kvadrata. Prvi je uveo bazični aparat (letve od tvrdog jarbolovog drveta sa oznakama na metalnim pločicama, geodetske stolove na kojima postavlja letve, očitanje pomoću mikrometra). Geodetskom stolu dodao je neku vrstu planšeta i tako stvorio prototip kipregla. U komparator je uveo mikrometarsko kretanje.

Preporučivao je merenje ubrzanja sile Zemljine teže kako na suvu tako i na moru. Za ova merenja predložio je aparat sa elastičnim perom. Zbog ovih ga radova najveći današnji geofizičar Hajskanen upoređuje po genijalnosti sa Da Vinčijem. U optici je poznat po mnogim instrumentima, a naročito po prizmi sa promenljivim uglom i kružnom mikrometru, koji se i danas koristi kod modernih teodolita. Iako jezuita, nikada nije hteo da žrtvuje slobodu naučnog ispitivanja dogmatizmu crkve. U svojoj Theorija philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium (Beč 1758, 1759, 1764, Venecija 1763, Pariz 1765 i London 1922, eng.-latinsko izdanje) iznosi ideju da je sve materija i kretanje. Po njemu, materija je sastavljena od istih elemenata, samo je različiti zakoni čine različitom.

Borov atom (v. Atom) je direktan potomak Boškovićevog atoma. Bošković prvi uvodi zakon sila, koje su odbojne na malim međuelektronskim razdaljinama, a privlače na velikim razdaljinama. Atom svodi na središnu tačku oko koje se šire oblaci privlačno odbojnih sila (Boškovićevo polje). Zbog ovakve teorije Cah smatra Boškovića većim i od Njutna. Bošković je imao veliki uticaj na Pristlija, Stjuerta, Faradeja, Kelvina i druge atomističare, kao i naučnike Poankarea i Dijema.

Njegova teorija daje opšte principe koji mogu dovesti u sklad emisionu i endulatornu teoriju svetlosti. Za njega je sve relativno, kako prostor, tako i vreme. Merila nisu konstantne dužine. Po Boškoviću, kao i po Ajnštajnu, merilo se smanjuje u pravcu kretanja. Merenja, po njemu, zavise od posmatrača. Bošković je bio prvi sveštenik koji je propovedao Kopernikov sistem. Moderna Boškovićeva shvatanja i njegova atomistika doprineli su materijalističkom shvatanju sveta u borbi protiv crkve. Bošković je bio ugledna ličnost u celom svetu. Vojvoda od Jorka poklonio mu je durbin, a švedski kralj svoj portret ukrašen dijamantima. Pred princem od Velsa i B. Frenklinom, docnije pretsednikom SAD, drži predavanje o prolazu Venere ispred Sunčevog diska. Englezi su ga 1761. poslali u Carigrad da bi posmatrao taj prolaz, a Francuska, kada je ukinut jezuitski red (1773), dala mu je podanstvo i imenovala ga direktorom optike za pomorstvo.

Bošković je poznat i kao inžinjer, pesnik, diplomata. Kao inžinjer dao je planove za popravku apsida i kupole crkve svetog Petra u Rimu, svete Genoveve u Parizu, zatim carske biblioteke u Beču i isušivanje močvara u Italiji. Kao pesnik, on je u svome delu De Solis ac Lunae Defectibus (1760) u divnim stihovima opevao vasionu. Svršavao je uspešno i razne diplomatske poslove za Dubrovačku Republiku.

Ostala važnija Boškovićeva dela su: O sunčanim pegama (De maculis solaribus), Rim 1736; O oskulatornom krugu (De circulis oscillatoribus), Rim 1740; Obeskonačno malim i velikim veličinama (De natura et usu infinitorum et infinite parvorum), Rim 1741; O živoj sili (De viribus vivis), Rim 1745; O kometama (De cometis), Rim 1746; O svetlosti (De lumine), Rim 1748, Beč 1766; O sili gravitacije (De centro gravitates), Rim 1751.

Život i ocjena djela Ruđera Josipa Boškovića, Rad Jugoslovenske akademije br. 87, 88, XC, 1887-8 ; K. Stojanović, Atomistika, Niš 1891 ; isti, Radovi Ruđera Josipa Boškovića na polju pesničkom, filozofskom i egzaktnim naukama, Beograd 1903 ; Dr. V. Varićak, Matematički rad Boškovićev, Rad Jugoslovenske akademije br 181, 1910 ; D. Nedelkovitsh, La philosophie naturelle et relativiste de R. J. Boskovich, Pariz 1922 ; H. V. Gill, Roger Boskovich, Dablin 1941 ; J. Torbarina, Bošković u krugu engleskih književnika, Zagreb 1950 ; B. Truhelka, Rudžer Josip Bošković, Zagreb 1950.

 

-Iz knjige:

Vojna enciklopedija, Izdanje redakcije vojne enciklopedije, tom 2, Beograd, 1959, 29, 30.

 

Lijepo bi bilo pomenuti kako je ovaj genije bio snalažljiv kada je diplomatija Dubrovačke Republike u pitanju. Nakon Sedmogodišnjeg rata (1756-1763) koji je vođen između Austrije, Francuske i Rusije s jedne strane i Engleske i Pruske s druge strane, nije došlo do teritorijalnih promjena u Evropi. Međutim, Englezi su uzeli Francuskoj Indiju, Senegal, Kanadu i dio Luizijane. Otada nastali spor između ove dvije sile, umalo se nije loše odrazio po Dubrovačku Republiku, da se tu nije našao spretni Ruđer J. Bošković.

Zapravo, došlo je do sukoba između Engleske i Dubrovnika zbog jednog francuskog broda. Brod se gradio upravo u dubrovačkom brodogradilištu. Koristeći to kao povod, engleski ratni i korsarski brodovi počeli su hvatati i odvoditi sve dubrovačke brodove na koje su nailazili u Sredozemlju. Dubrovniku je nanijeta, valjda nekim novčanim kaznama velika šteta od velike dobiti koje je stekla prije toga trgovinom kao svojom glavnom privrednom granom. Onda je došla Republika u sukobu sa Francuzima, jer su se francuski konzuli žalili da njihovi trgovci ne nailaze na prijem u Dubrovniku. Tražili su još i da im se Dubrovčani poklone, iskažu naročito poštovanje i da im spreme specijalan ceremonijal. Dolazilo je do oštrih sukoba s Francuskom. Vlada se Dubrovnika obraćala mnogim dvorovima za pomoć u rješavanju ovog spora, pa se baš tada u Parizu nalazio Ruđer J. Bošković koji je već neko vrijeme tamo diplomatski branio interese Dubrovnika. Kako je u Parizu zauzimao istaknute položaje kao učenjak i uživao veliki ugled i u francuskom društvu toga doba, pa je snagom njegove riječi i diplomatije riješen spor bez neke veće katastrofe.

Vidi se na polju nauke dokle je dosezao Boškovićev um. A vidimo isto tako koliko se pominje njegovo ime u nauci zadnjih 100 godina. Nikoliko! Pročitajte bilo koju današnju knjigu fizike i astronomije (stranih i balkanskih autora), i ako nađete makar u jednu ili dvije pomen imena Ruđer Josip Bošković, za bilo što, bićete začuđeni. Tako se npr. ne zna da je on sjedinio Kantovu teoriju dinamizma sa tadašnjom atomistikom (da između besprostornih, matematičkih tačaka na malim otstojanjima djeluju odbojne sile, a na velikim prelaze u Njutnove sile privlačenja), kao i to da je zaslužan izuzetno što je mehanička atomistika unijela materijalistička shvatanja u osnove nauka. (Vojna enciklopedija, tom 1, 1958, 319.) Otuda i još jedan propust Ajnštajnovih relativista da ni ne spomenu njegovo ime. Ajnštajn je to izgleda samo jednom uradio 1905. (dodajući očigledno još na Boškovićevu teoriju relativiteta svoje misaone poglede i ideje sto je izgleda dovelo do velikih greški zbog praktične nedokazanosti, kao i do oštre kritike na Ajnštajnov rad od 1908. godine do danas). Nikola Tesla je lijepo primjetio iznijevši u pismu za časopis “Patfinder” 1937. godine sljedeće:

“…U tačkama a, b i c, izneo sam neke od očevidnih zabluda savremene pseudo-nauke. Teoriju relativiteta pokrenuo je još pre više od 200 godina moj slavni zemljak Bošković, veliki filozof, koji je, i ako pritisnut brojnim obavezama, uspeo da napiše oko hiljadu tomova na bezbroj različitih tema. On je radio na relativitetu – uključujući čak i kontinuum vremenskog prostora – tako detaljno i bez greške da za druge nije ostalo ništa već samo da dodaju neke koještarije. Relativisti nisu nikada pomenuli njegovo ime, jer naravno – u mutnome se riba lovi.”

(Teslina božanstva, Aleksandar Milinković, Poni Press, Beograd, 2006, 10, 11.)


Čuvena fotografija Nikole Tesle sa knjigom Ruđera Boškovića "Teorija prirodne filozofije" ispred visokonaponskog transformatora u njujorškoj labaratoriji

Sastavio: Vladimir Karadžić, Podgorica, 2011.



Dimenzije i proporcije piramida u Gizi, Egipat



Izvaci iz rukopisa knjige "Osnove energijskog sustava stožaca i piramida", dr.sc. Ivan Šimatović, dipl.ing.el., Hrvatska

"...ako znate izmjeriti ono o čemu govorite i ako to znate brojčano iskazati onda o tome nešto znate, ali ako to ne znate izmjeriti i ako to ne znate brojčano iskazati vaše je znanje mršavo i nezadovoljavajuće. Ono može predstavljati početno znanje, ali ste se u vašim mislima jedva približili onom stupnju znanja koji se naziva znanošću, bez obzira o kojem se području radi."

Lord Kelvin (William Thomson)


Prije prikaza osnovnih dimenzija i analize utjelovljenih konstanti u geometrijskim proporcijama triju velikih gizaških piramida treba istaći da one zbog svoje nadnaravne monumentalnosti, nedokučive simbolike, niza nerješivih zagonetki u pogledu načina njihova građenja te prvobitne namjene baš i nisu obljubljene među arheolozima i egiptolozima. Mnogi od njih čak i zaziru od piramida jer su im odviše zagonetne te u mnogo čemu tajnovito nedokučive.

"Tko, zašto, u koju svrhu, kojim tehnikama i kada ih je gradio?" – veoma je teško pitanje na koje sve do danas nitko nema vjerodostojnog odgovora unatoč vješto iskonstruiranom te u široj javnosti rasprostranjenom prividu da je već odavno sve poznato i jasno te zauvijek jednoznačno protumačeno. To područje je svojevrsna tabu-tema o kojoj se u stručnim krugovima “pravovjernih“ arheologa, egiptologa i povjesničara vješto izbjegava svaka ozbiljnija rasprava. Zašto? – Zbog velike bojazni da se ne sruši krajnje labilna velika "kula od karata" koja je mukotrpno slagana puna dva stoljeća na neodgovarajućim i/ili nedovoljno utemeljenim pretpostavkama.

Oni, naime, još od sredine XIX. stoljeća dogovorno drže, premda za to nema čvrstih i uvjerljivih dokaza, da su tri velike piramide na Gizaškom platou, koje su bliske po proporcijama i slične po načinu građenja, bile podignute u doba moćnih kraljeva četvrte dinastije – Keopsa, Kefrena i Menkaurea. Oni su po opće prihvaćenim kronološkim tablicama, jedan za drugim, vladali ujedinjenim Egiptom od 2589. do 2504. godine pr. Kr. Shodno toj proizvoljnoj i "neupitnoj" pretpostavci egiptolozi su tim staroegipatskim kraljevima, o kojima suvremena historiografija još uvijek veoma malo znade, dodijelili skupni naziv "graditelji piramida".

Svakog posjetitelja već pri prvom "bliskom" sučeljavanju s trima gorostsnim piramidama na prostranom Gizaškom platou, koji se nalazi na samom rubu velike Libijske pustinje, oko 8 km jugozapadno od središta Kaira, prvo zadive njihove nepojmljivo velike, gotovo nadnaravne dimenzije kojima po veličini kao i po ogromnoj količini precizno obrađenih masivnih kamenih blokova od kojih su sazdane nema premca u monumentalnom starovjekom graditeljstvu. Jedini izuzetak je oko 6700 km dugačak obrambeni Kineski zid u središnjoj Aziji koji predstavlja, po izgledu i namjeni, posve drukčiju vrst građevine pa stoga nije prikladan za usporedbu.

Tri velike gizaške piramide veoma su stare – najmanje 4500 godina, a možda i mnogo više – pa su stoga već dobrano oštećene neumoljivim zubom vremena. No, valja istaći, da su ipak ponajviše devastirane opakošću ljudskih ruku. Zbog toga danas više nije moguće mjerenjem odrediti njihove prvobitne osnovne dimenzije – duljinu stranice osnovice a0 i visinu h0 – koje su imale u davno prohujalo doba dok su još prve dvije bile prekrivene uglačanom vapnenačkom oplatom. Stoga se o njihovim izvornim dimenzijama danas može samo nagađati jer za dovoljno točnu izravnu izmjeru niti jedne osnovne veličine, kao i na osebujnim autohtonim visočkim piramidama, na njima više nema dovoljno raspoloživih vjerodostojnih čvrstih točaka. To posebice vrijedi za njihov vrh, bridove i stranice osnovice koji su najviše oštećeni.

Radi toga jedni mjere i u svojim radovima navode današnje duljine stranica njihovih osnovica, drugi procjenjuju prvobitnu duljinu stranica osnovice prema tome dokle je nekoć duž njih dopirao donji rub vapnenačke kamene obloge itd. Jednako tako razilaze se i objavljeni podaci raznih istraživača o njihovim visinama. Jedni mjere i navode današnju visinu piramida, drugi ekstrapoliraju visinu piramidne jezgre preko priklonog kuta trokutnih ploha njezina plašta, treći procjenjuju njihovu prvobitnu visinu kakva je nekoć davno bila dok su dvije najveće imale uglačan vapnenački plašt te, kako predaje kazuju, pozlaćeni piramidion – završni piramidni kameni blok – na svome vrhu čije su proporcije bile jednake proporcijama piramide.

O tom šarenilu (razilaženju) publiciranih podataka o osnovnim dimenzijama triju gizaških piramida i priklonim kutovima njihovih bočnih ploha može se svatko pobliže upoznati ako kritički usporedi vrijednosti koje se o njima mogu naći u renomiranim svjetskim enciklopedijama, stručnim knjigama i publikacijama te, u novije vrijeme, na ozbiljnijim web-stranicama.

 

Jedino što se još može na trima teško devastiranim velikim gizaškim piramidama u naše vrijeme donekle precizno izmjeriti sofisticiranim geodetskim metodama jesu prikloni kutovi četiriju trokutnih stranica plašta piramidnih jezgri prema osnovici. Na temelju srednje vrijednosti tih veoma ujednačenih priklonih kutova može se za svaku piramidu jednostavno izračunati, bez poznavanja njezine prvobitne visine h0 i prvobitne duljine stranice osnovice a0, pripadni karakteristični omjer h0/a0 prema jednostavnom trigonometrijskom izrazu

 

koji proizlazi neposredno iz gornje slike.

Coleovi rezultati izmjera triju velikih piramida

Prve sustavne geodetske izmjere triju velikih gizaških piramida načinio je u drugoj polovici XIX. stoljeća Sir Flinders Petrie (1853.-1941.), glasoviti britanski arheolog i egiptolog te neumorni istraživač egipatskih starina, kojeg se drži "ocem egipatske arheologije". Njegove izmjere upućuju da su im osnovice strogo kvadratna oblika te da su precizno orijentirane prema glavnim stranama svijeta. Premda se piramide razlikuju po osnovnim dimenzijama one imaju bliske proporcije koje, za svaku od njih, najbolje karakteriziraju veoma ujednačeni prikloni kutovi njihovih trokutnih bočnih ploha i prikloni kutovi bridova plašta prema osnovici (α0 i β0).

Britanski topograf J. H. Cole, utemeljitelj modernog sustava triangulacije u Egiptu, je početkom XX. stoljeća sa svojim geodetskim timom izvodio višegodišnja opsežna mjerenja velebnog gizaškog piramidnog kompleksa i proveo je mukotrpan račun izjednačenja pogrešaka rezultata mjerenja. Nakon dovršenja tog ogromnog posla objavio je u Kairu 1925. godine u svome radu Survey of Egypt, Paper No. 39 rezultate o:

  • prvobitnoj duljini stranice osnovice a0,
  • prvobitnoj visini h0 i
  • pripadnom priklonom kutu α0 trokutnih stranica plašta prema osnovici

s pripadnim srednjim kvadratnim pogreškama za tri velike piramide.

Tablica 1 – Procijenjene prvobitne dimenzije i pripadni prikloni kutovi plašta triju velikih gizaških piramida prema izmjerama J. H. Colea:
 

S kojom zadivljujućom preciznošću je bila sagrađena Velika piramida na prethodno pomno poravnatom kemenitom platou najrječitije govore Coleovi podaci o izmjerenim vršnim kutovima njezine osnovice i njihovim malenim odstupanjima od pravoga kuta.

Tablica 2 – Podaci izmjere vršnih kutova osnovice Velike piramide:


Podjednako su fascinantni i njegovi podaci o mjerenjima određenim prvobitnim duljinama, kutu otklona i ukupnom linearnom otklonu pojedinih stranica osnovice Velike piramide u odnosu na referentne geografske pravce sjever-jug i istok-zapad prema geografskim polovima određenim Zemljinom osi vrtnje.

 
Tablica 3 – Podaci izmjere stranica osnovice Velike piramide i njihova otklona:

 

Znak "+" ispred kuta otklona stranica osnovice od pripadnog geografskog pravca sjever-jug ili istok-zapad ističe da je on lijevokretan, dakle suprotan smjeru vrtnje kazaljki na satu, koji se u matematici konvencionalno smatra negativnim smjerom vrtnje. Ti rezultati pokazuju da je osnovica Velike piramide, promatrana kao cjelina, neznatno zakrenuta u zapadnom smjeru, protivno kazaljci na satu, za oko + 3' 06''.

Coleovi podaci navedeni u prethodnim tablicama su toliko dojmljivi da sami za sebe najbolje govore pa ih je stoga suvišno komentirati. Može se samo pridodati da bi tako malena odstupanja duljina stranica osnovice te njihovo izuzetno precizno pozicioniranje prema geografskim pravcima sjever-jug i istok-zapad bila velik izazov i za najsuvremenije opremljenu građevinsku operativu podržavanu sofisticiranom geodetskom mjernom tehnikom. Stoga se može slobodno ustvrditi da je Velika piramida najmasivnija, najpreciznije orijentirana i gotovo egzaktno sagrađena monumentalna kamena građevina na svijetu.

Jedan srednjovjekovni arapski povjesničar bio je nakon razgledavanja gizaških piramida, i bez poznavanja Flindersovih i Coleovih podataka o njihovim izmjerama, veoma ushićen njihovom impozantnom veličinom, besprijekornim skladom te posebice nedostižnim graditeljskim savršenstvom Velike piramide. Stoga ne treba čuditi njegov zanosan zapis o nezaboravnom "bliskom susretu" s njom u kojem stoji da je ona "majka svih piramida". Da ta metaforična konstatacija nije samo vješto sročen knjiški izraz bez pokrića rječito govore sve dosadašnje izmjere Velike piramide, njezine besprijekorne proporcije te poduzeta istraživanja pretpostavljenih tehnologija njezina građenja.

Koje konstante utjelovljuju proporcije gizaških piramida?

Proporcije Velike piramide prema Herodotovu zapisu


Grčki povjesničar i pisac Herodot (484. – 424. pr. Kr.) je prilikom svog višegodišnjeg studijskog boravka u Egiptu u jednom od razgovora s hramskim svećenicima iz Heliopolisa saznao zanimljive podatke o gradnji gizaških piramida, koje je obišao oko 440. godine pr. Kr., dakle dva tisućljeća nakon pretpostavljenog vremena njihove izgradnje. Temeljem pomne analize jednog njegovog ne posve jasnog knjiškog zapisa je John Taylor (1781.-1864.), engleski matematičar, astronom, egiptolog i izdavač te veliki zaljubljenik u piramide, je zaključio da je Velika piramida bila koncipirana i građena tako da je površina AΔ svakog jednakokračnog trokuta njezina plašta jednaka površini kvadrata čije su stranice jednake njezinoj visini.


Iz tog osebujnog geometrijskog uvjeta koji u suvremenom algebarskom zapisu glasi



može se relativno jednostavno izračunati pripadnu visinu uz zadanu stranicu osnovice Velike piramide. Rješenje koje udovoljava tom uvjetu dobiva se iz korijena bikvadratne jednadžbe u neodređenici h.
 


Supstitucijom H = h² ta se jednadžba svodi na jednostavniju kvadratnu jednadžbu s jednakim koeficijentima u pomoćnoj neodređenici H



Traženo rješenje za neodređenicu h određeno je izrazom



U njemu je radikand



iracionalna konstanta proporcionalnosti "zlatnog reza" poznata u matematici pod nazivom "zlatni broj". Uz tako određenu visinu Velike piramide pripadna duljina b njezina brida je




Pripadni idealni prikloni kut α njezinih trokutnih ploha plašta i idealni prikloni kut β njezinih bridova prema osnovici iznose:



Usporedbom idealnog priklonog kuta α plašta Velike piramide sa srednjom vrijednošću određenom Coleovim izmjerama (Tablica 1) očita je gotovo savršena podudarnost. Razlika među njima je u tehničkom smislu beznačajna i iznosi neznatne 2' 22", što uvjerljivo govori koliko su tijekom njezine gradnje bili pedantno vođeni prikloni kutovi ploha i bridova prema zadanoj geometrijskoj proporciji, što je nezamislivo bez sofisticiranih geodetskih mjerenja vrhunske točnosti izvođenih tijekom stručnog kontinuiranog nadziranja njezina građenja.

Valja uočiti da Velika piramida nije građena izravno po pravilu "zlatnog reza" uobičajenom u klasičnoj arhitekturi i likovnim umjetnostima prema kojem bi joj visina i duljina stranice osnovice, strogo uzevši, trebale stajati u omjeru



koji djeluje vizualno najskladnije, već u nešto većoj proporciji h = 0,636⋅a.

To maleno odstupanje (oko + 2,8 %) od točne proporcije "zlatnog reza" je znakovito i jasno upućuje da željeni cilj njezinih graditelja nije bilo samo puko postizanje savršenstva njezina vizualnog dojma već, po svemu sudeći, jedan posve drugi – prikriveni i dalekosežniji svrsishodni cilj – podići monumentalnu, vizualnu skladnu te ujedno energijski spontano aktivnu sakralnu građevinu za prijem emisije pozadinskog skalarnog mikrovalnog zračenja i njegovo usredotočenje u formi hiperpulsirajućeg spinskog polja u samom srcu piramide.

To još nedovoljno istraženo osebujno pozadinsko zračenje dopire iz nedokučivih svemirskih dubina i – slikovito rečeno – odjek je "krika porođajnog bola" u kojem se prije 15-ak milijardi godina iz Velikog praska rodio naš svemir. Ono predstavlja okosnicu autonomnog energijskog sustava stožaca i piramida pa će stoga o njemu biti više riječi u jednom od narednih članaka.

Proporcije Velike piramide u viđenju Johna Taylora

Drugu hipotezu o proporciji visine i stranice Velike piramide razradio je također John Taylor i iznio ju je u svojoj knjizi The Great Pyramid objavljenoj 1859. godine. On je, naime, računskom analizom preliminarno izmjerenih dimenzija Velike piramide ustanovio da je opseg njezine kvadratne osnovice gotovo savršeno jednak opsegu kružnice čiji je polumjer jednak visini piramide.

Prema Coleovim podacima o osnovnim dimenzijama Velike piramide (Tablica 1) izlazi:



Razlika između tih dvaju opsega je neznatna pa je Taylor, veoma ushićen tom izvrsnom podudarnošću rezultata, zaključio da je u osnovnim dimenzijama Velike piramide smišljeno utjelovljena jednakost



Ona daje vezu između visine Velike piramide i duljine stranice njezine osnovice u obliku proporcionalnosti koja sadrži transcendentan broj π



Uz tako određen karakterističan omjer h/a visine i stranice osnovice Velike piramide pripadna duljina b njezina brida je



a pripadni idealan prikloni kut α njezinih trokutnih ploha plašta i idealan prikloni kut β njezinih bridova prema osnovici iznose:



Razlika između idealnih priklonih kutova izračunatih prema omjeru proizašlog iz Herodotova zapisa i Taylorove pretpostavke je manja od 2'. Tako malena razlika proizlazi iz usporedbe karakterističnog omjera h/a dobivenih iz Herodotova zapisa i Taylorove pretpostavke



Vidljivo je da se oni podudaraju u prve tri značajne znamenke. Njihova relativna razlika je tek neznatnih 0,096 % pa stoga omogućuje da se i broj π aproksimira na tri značajne znamenke iz konstante "zlatnog reza" preko jednostavnog približnog izraza dobivenog izjednačenjem tih dviju iznosom veoma bliskih proporcija



Zbog podudarnosti u prve tri značajne znamenke može se reći da su obje hipoteze – Herodotova i Taylorova – o omjeru h/a visine i stranice osnovice Velike piramide podjednako valjane, pa stoga ima mjesta pretpostavci da Velika piramida u svojim proporcijama smišljeno istodobno utjelovljuje čak dvije važne matematičke konstante – "zlatni rez" Φ i transcendentan broj π koji je jednak omjeru opsega i promjera kružnice.

Iz Taylorove knjige The Great Pyramid je pretpostavka da proporcije Velike piramide utjelovljuju transcendentni broj π preuzeta, kao prvorazredno otkriće, u sva kasnija izdanja drugih autora. Ona se tijekom proteklih stoljeća i pol toliko duboko uvriježila i postala neupitna pa se stoga može naći u najnovijim izdanjima knjiga te u mnogim drugim radovima koji se bave čudesnom geometrijom i arhitekturom Velike piramide.

No, istini za volju, valja reći da je taj Taylorov zaključak ishitren i upitan jer u slavno doba Starog kraljevstva prije otprilike 4.500 godina kada su, po pretpostavci "pravovjernih" arheologa i egiptologa, bile građene tri velike gizaške piramide s pratećim sakralnim i infrastrukturnim građevinama, Egipćani nisu poznavali broj π u točnosti od prve tri značajne znamenke (3,14...) koje se danas najčešće koriste u rutinskim proračunima.

Naime, iz Rhind-Ahmesova papirusa koji sadrži tablice i matematičke probleme, a napisan je oko 1650. godine pr. Kr. kao prijepis jednog mnogo starijeg zapisa, saznalo se tek oko 1870. godine da su starovjeki Egipćani koristili u svojim proračunima kao broj π iskustveno određenu konstantu u obliku neprava razlomka



koja se s brojem π podudara samo u prve dvije znamenke (3,1).

Da su starovjeki Egipćani doista željeli u proporcijama Velike piramide utjeloviti broj π onda bi to bila njima znana vrijednost 3,16, a ne naša uvriježena 3,14! Usporedbe radi Babilonjani su oko 2000. godine pr. Kr. u svojim proračunima zabilježenim klinastim pismom na glinenim pločicama kao π koristili također iskustveno određen mješoviti broj



No, za života Johna Taylora ti podaci o starovjekim aproksimacijama broja π još, nažalost, nisu bili poznati u svijetu znanosti pa je on, kao uporište za svoju hipotezu, nekritički uzeo prve tri točne znamenke broja π. Da je naizgled točna Taylorova pretpostavka tek puka igra brojeva definitivno potvrđuje istraživanje geometrije energijskog sustava piramide.

Tek je grčki matematičar Arhimed iz Sirakuze na Siciliji oko 300. godine pr. Kr. ustvrdio da se prve tri znamenke broja π u decimalnom zapisu nalaze unutar granica određenih parom nepravih razlomaka



što je najtočnija starovjeka procjena granica unutar kojih se na brojevnom pravcu nalazi broj π. Aritmetička sredina tih dvaju decimalnih brojeva iznosi 3,14186 i podudara se s prve četiri znamenke broja π.

Proporcije Druge piramide

Odgovor na pitanje da li Druga piramida, koja zauzima središnji položaj na gizaškom platou, u svojim skladnim proporcijama utjelovljuje neku od znanih nam konstanti može se lako razotkriti iz Coleovih mjernih rezultata. Naime, iz tablice 1 je razvidno da je za Drugu piramidu karakterističan omjer h0/a0 = 0,66836 , što je veoma blisko često korištenoj racionalnoj proporciji 2/3 B 0,66667. Pogreška je svega + 0,254 % pa se stoga s velikom vjerojatnošću može prihvatiti pretpostavka da Druga piramida u svojim proporcijama utjelovljuje proporciju 2/3 često upotrebljavanu u svakodnevnom životu.



Za tu piramidu stoga vrijedi



Pomnoži li se posljednji izraz sa 6 te zamijene njegova lijeva i desna strana dobiva se jednakost



koja, gledana u zornoj Taylorovoj optici, govori da je opseg osnovice Druge piramide jednak opsegu pravilnog šesterokuta čija je stranica jednaka njezinoj visini.

Uz prethodno pretpostavljeni omjer visine i stranice osnovice pripadna duljina b njezina brida je



a pripadni idealan prikloni kut α njezinih trokutnih ploha plašta i idealan prikloni kut β njezinih bridova prema osnovici iznose:



Usporedbom idealnog priklonog kuta α plašta Druge piramide sa srednjom vrijednošću određenom Coleovim izmjerama (Tablica 1) očita je izvrsna podudarnost. Razlika među njima je u tehničkom smislu neznatna i iznosi svega 4' 12", što uvjerljivo govori da su i tijekom njezine gradnje bili podjednako pedantno vođeni prikloni kutovi ploha i bridova prema zadanoj geometrijskoj proporciji kao i prilikom gradnje Velike piramide.

Proporcije Treće piramide

Već dugo traje diskusija utjelovljuje li Treća piramida, koja je više nego upola manjih dimenzija od prvih dviju, u svojim skladnim proporcijama neku poznatu konstantu. Naime, iz tablice 1 je razvidno da je za nju karakterističan omjer h0/a0 = 0,62133 B 23/37, što je blisko konstanti "zlatnog reza" φ = 0,618 ≈ 0,62. Pogreška je + 0,53 % pa se stoga može prihvatiti pretpostavka da je Treća (Menkaurova) piramida vjerojatno bila koncipirana i građena tako da, pored dviju velikih, koje prvenstveno fasciniraju monumentalnošću, djeluje vizualno najskladnije.




I ovdje također valja istaći da Egipćani u vrijeme Starog kraljevstva nisu poznavali konstantu proporcionalnosti "zlatnog reza" u nama poznatoj točnosti. Nju su, naime, prvi otkrili te počeli uspješno koristiti u graditeljstvu, likovnim umjetnostima i u pjesništvu tek starovjeki Grci oko 500. godine pr. Kr.

Umjesto njezine točne vrijednosti možda su drevni Egipćani za postizanje skladnih proporcija koristili, slično kao i za π, iskustveno određen racionalan broj 23/37 B 0,62162 koji zadivljujućom točnošću od tri značajne znamenke proizlazi iz prvobitnih proporcija Treće piramide.

Uz prethodno pretpostavljeni omjer njezine visine i stranice osnovice pripadna duljina b njezina brida je



a pripadni idealan prikloni kut α njezinih trokutnih ploha plašta i idealni prikloni kut β njezinih bridova prema osnovici iznose:



Usporedbom idealnog priklonog kuta α plašta Treće piramide sa srednjom vrijednošću određenom Coleovim izmjerama (Tablica 1) očita je više nego izvrsna podudarnost. Razlika među njima je u tehničkom smislu beznačajna i iznosi svega 49" (!^n), što samo po sebi najbolje govori da je i njezina gradnja bila izuzetno pedantno vođena prema zadanoj autohtonoj geometrijskoj proporciji 23/37, unatoč uvriježenom mišljenju da to nije tako.

Taj zaključak na stanovit način govori u prilog hipotezi akademika Zecharia Sitchina iznijetoj u njegovoj opsežnoj knjizi Ratovi bogova i ljudi da je Treća piramida vjerojatno najstarija te da je, kao prototip za testiranje tehnologije građenja i stjecanje niza neophodnih tehničkih, transportnih i organizacijskih iskustava, bila podignuta prije gradnje dviju najvećih piramida koje su očito bile prevelik početni zalogaj za ambiciozne ali vjerojatno još i ne dovoljno iskusne graditelje. Da je takav evolutivan graditeljski scenarij doista moguć jasno upućuje maleni prototip svjetski poznatog kamenog mosta u Mostaru, koji je bio prethodno sagrađen upravo u tu svrhu u obližnjoj jaruzi na desnoj obali Neretve.

Jesu li starovjeki Egipćani bili graditelji velikih gizaških piramida?

Starovjeki Egipćani bili su, nedvojbeno, jedan od najpismenijih naroda u ranoj povijesti čovječanstva. Oni su marno bilježili sve važne, mnoge manje važne pa čak i posve nevažne činjenice iz svoje bogate prošlosti te brojne detalje iz svakodnevnog života. No, što najviše začuđuje, nigdje nisu zabilježili ništa o gradnji piramida kojih je do danas, u manje ili više derutnom stanju, u sjevernom dijelu Gornjeg Egipta otkriveno gotovo stotinjak.

Teško je shvatljivo da o tako velikim, zahtjevnim i krajnje složenim epohalnim graditeljskim poduhvatima ogromnih razmjera, koji su vjerojatno trajali desetljećima, a možda i stoljećima, nigdje nema sačuvanih nikakvih zapisa. Tako značajna državna graditeljska aktivnost nikako nije smjela niti mogla ostati nezamijećena i nezabilježena među tisućama marnih egipatskih pismoznanaca i kroničara ako se zaista odvijala u koliko-toliko znano nam doba slavnog Starog kraljevstva, kako se to još od početka XIX. stoljeća neupitno i bez valjanih argumenata uporno tvrdi u "pravovjernim" krugovima arheologa i povjesničara.

Prema mišljenju argentinskog povjesničara, filozofa i teozofa Jorgea Angela Livrage (1930.-1991.), utemeljitelja međunarodne organizacije Nova akropola, tri velike piramide na Gizaškom platou nisu bile građene kao monumentalne grobnice drevnih egipatskih vladara.

On drži da je svrha njihove gradnje bilo utjelovljenje sinteze svekolikog znanja i izvedbenih mogućnosti njezinih nepoznatih ingenioznih graditelja koji su vladali mnogim visokim znanjima, vještinama i vrhunskom mjernom tehnikom posve neprimjerenim ranoj egipatskoj kulturi koja je tek nekoliko stoljeća prije ujedinjena Egipta izašla iz (pretpostavljene) posvemašnje više tisućljetne neukosti mlađeg kamenog doba.

Ako Velika piramida u svojim proporcijama doista utjelovljuje prve tri znamenke broja π, kako to tvrdi Taylor, onda to upućuje na "heretički" zaključak da je nisu izgradili Egipćani u razdoblju vladavine kraljeva četvrte dinastije, već neka gospodarski veoma moćna, dobro organizirana te znanstveno-tehnološki daleko naprednija nepoznata visoka pretpovijesna kultura koja je nekoć vrlo odavno obitavala na području koje danas nazivamo Egiptom.

-------

Jack987: možda su to bili potomci Atlantiđana...

Download cijelog teksta u PDF-u ( 435 kB )


Više članaka...

Stranica 195 od 307

195

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas764
mod_vvisit_counterJučer1173
mod_vvisit_counterOvaj tjedan3002
mod_vvisit_counterOvaj mjesec30524
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.1616171

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 240