Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Metafizika


Počeo je rat izvanzemaljaca i Zemljana

Poput svojevrsnog Foxa Muldera nedavno se u medijima pojavila priča o Michaelu Princeu. Osim raznih priča koje je, navodno i sam iskusio, posebno se ističe izjava da je 'Treći svjetski rat već počeo'

Tako je, prema Princeu, koji tvrdi da su oružani sukobi između neprijateljski nastrojenih vanzemaljaca i ljudi svakodnevna stvar, sukob u već poodmakloj fazi. No to nije sve. Navodno, određeni moćnici aktivno surađuju sa vanzemaljskom rasom i pripremaju lažnu invaziju. Po Princeu, taj bi potez trebao dodatno pogoršati odnose Zemlje i njezinih vanzemaljskih suparnika.

O uzrocima trećeg svjetskog rata Prince kaže 'Petog travnja 1964. dvoje pripadnika američkih obavještajnih službi sastalo se sa predstavnicima vanzemaljaca kako bi obnovili mirovni savez potpisan 1934. Ali, tom prilikom otkrili su da vanzemaljska rasa potajno ima razrađen dugoročni plan invazije'. Osim ovoga Prince tvrdi kako su vanzemaljci dosada oteli preko miljardu ljudi i njih zamjenili tzv. 'hiperdimenzionalnim vanzemaljcima'.

Na kraju, preostaje nam zapitati se: Radi li se ovdje o osobi sa Munchausenovim sindromom ili je možda i on prerušeni vanzemaljac kome je cilj širiti paniku? Tko ima vremena, neka pogleda i zaključi sam.

 



Preneseno sa: Dnevnik.hr



 

Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!



Prometna kičma - bunar bez dna

REPORTAŽA AUTOCESTE: Dva WC-a - 3,5 milijuna kuna, sranje iza WC-a - neprocjenjivo
ritn by: Ivan Kegelj
07.05.2011.

Prošle subote u Novom listu objavljena je reportaža s autoceste Dalmatina. Novinari su putovali sa zviždačem iz Hrvatskih autocesta te fotografirali i komentirali sva poprišta pljačke stoljeća, za koju nitko od odgovornih, dakako, svo ovo vrijeme nije znao. Pogledajte i informirajte se o oleandrima Mirjane Sanader, tunelima braće Žužul, WC-ima od 3,5 milijuna kuna, signalnim stupićima koji su umjesto 75 koštali 850 kuna i tako dalje i tako dalje. Dakle, prenosimo jedinstvenu reportažu ceste, kakva bi se u ovom trenutku teško mogla napraviti u bilo kojem kutku dijelu svijeta.

Autocesta Zagreb - Split prometna je kičma Hrvatske. Njena gradnja zamišljena je kao strateška pretpostavka za razvoj gospodarstva u najširem smislu, od oživljavanja cijele privrede, naročito turizma, do prihvata tranzitnog prometa. Milijarde i milijarde kuna potrošene su na gradnju ove ceste.

Naš list kreće na put od Zagreba do Splita i dalje, do odmarališta Mosor - poprišta najbizarnije korupcijske priče vezane uz gradnju autoceste i popratnih objekata. S nama je jedan od zviždača iz Hrvatskih autocesta, čovjek zahvaljujući kojem su na vidjelo izišle gotovo sve malverzacije u režiji vodećih ljudi poduzeća, izvođača i podizvođača radova. O njima, hvala na pitanju, redovito pišemo već pune dvije godine. Cilj našeg putovanja nije utvrditi koliko je puta poskupio kilometar autoceste od kad je nadležni resor preuzeo zadarski ministar Božidar Kalmeta, nego objediniti na jednom mjestu većinu korupcijskih priča vezanih za gradnju prometnice, dakle sve one priče s kojima Kalmeta »nema ništa« i o kojima »ništa nije znao«. S istim slučajevima, dakako, »ništa nema« i za njih »ništa nije znao« niti njegov do jučer najbliži suradnik Zdravko Livaković. On je u vrijeme najcrnje pljačke figurirao kao predsjednik Nadzornog odbora poduzeća. Da ne zaboravimo, ministar Kalmeta u isto vrijeme bio je predsjednik Skupštine HAC-a.



Signalna oprema

Nećemo se na svom putovanju pravo ni maknuti od Zagreba, a već će iskrsnuti prvi detalj naše priče. Čekat će nas nasred ceste i potom nas pratiti cijelim putem, sve do krajnjeg odredišta. U pitanju su stupići iscrtani fluorescentnom bojom, bijelim i crvenim trakama, koji se na cestama koriste da bi obilježili radove, pokazali vozaču da se cesta na određenom mjestu sužava u jednu traku. U HAC-u ih nazivaju »klemmfix«, po najpoznatijem proizvođaču signalne opreme. Taj stupić sastoji se iz dva dijela. Jedan je podnožje, a drugi zastavica koja se na njega nakalemi. Naš suputnik iz HAC-a objašnjava: »Kad su kupovali ove stupiće, u troškovniku su cijene bile takve da je zastavica sa postoljem koštala 75 kuna. Proizvod je ponuđen i na način da se posebno prodavala zastavica, a posebno postolje. Cijena postolja fiksirana je na 450 kuna, a zastavice 415 kuna. Kad ih sklopite dobijete isti onaj stupić koji je ponuđen za 75 kuna. Naši su, naravno, posebno kupovali postolja, a posebno zastavice, pa umjesto da ih stupić košta 75 kuna - koštao ih je 865 kuna.« Dok sugovornik objašnjava, mi brojimo stupiće: jedan, dva, tri, četiri..., deset, jedanaest..., pedeset, 51.... Doslovno stotine tisuća kuna nasred autoceste. Nekog je ovaj projekt uistinu razvio. Sva dokumentacija o ovom slučaju je na Državnom odvjetništvu, ali ništa se ne događa. Kad bi nekom pričali o ovoj pljački putem kupnje signalne opreme - rekao bi nam da smo ludi. Međutim, dokumentacija jasno govori - sve je onako kako kaže naš zviždač. Desetine i stotine tih stupića ostaju iza nas. Neki su ostavljeni uz cestu, bez funkcije, neki leže slomljeni. Na svakih dvadesetak, trideset kilometara autoceste dočekat će nas nova vojska stupića, zastavica na postoljima plaćenih kao svetog Petra kajgana. Firme od kojih su nabavljani ovi stupići zovu se Signalgrad i Pismorad.

 


Pljačka stoljeća
 
Hrvatske autoceste trenutačno duguju bankama oko dvadeset milijardi kuna, a još pet milijardi obaveza imaju u ugovorima potpisanim prije izbora 2009. godine. Međutim, novca više nema, a što će biti s ugovorima i hoće li tvrtkama s kojima su potpisani biti isplaćene odštete - boga pitaj.

– Pretpostavka je da bi odšteta za ove ugovore, u slučaju da ne budu realizirani, iznosila oko milijardu kuna. Toliko - bez jedne jedine zakopane lopate, govori naš sugovornik.

Za nama ostaju lijepi sunčani krajolici, a suputnik priča li priča. Iza svake od njegovih priča stoje dokumenti - crno na bijelo zapisana je ova pljačka stoljeća. Moglo bi se, kaže on, do u lipu izračunati koliko je koštao kilometar autoceste pod Kalmetinom palicom, ali ta cifra i njezin odnos prema stvarnim troškovima gradnje ne smije ugledati svjetlo dana. Gospoda su još uvijek utjecajna do te mjere da ih zakon zasad zaobilazi kako zna i umije. Prolazimo kroz tunel Sveti Marko, iznad kojeg se nalazi groblje. Cesta je lijepa da ljepša ne može biti. Skrećemo malo s puta, da nam zviždač pokaže izlaz Vrbovsko. Tamo - čudo neviđeno. Naplatna kućica napravljena nasred prometne trake. Iznad nje stoji onaj semafor koji bi trebao davati znak za slobodan prolaz. Ovim šorom, međutim, prolaz nikad neće biti slobodan. Traka završava ravno u zidu naplatne kućice. O čemu se radi? Napravili majstori kućicu do trake, kako je trebala biti, ali statika nije valjala, pa je kućica propala. Dosjetili se majstori jadu, pa napravili novu do one koja je propala, ali avaj - nasred prometne trake.



Bunar bez dna

Vraćamo se s obilaska čuda neviđenog i nastavljamo dalje prema Splitu. Kratimo vrijeme pričama iz poduzeća, poput one kad je privatni poduzetnik vodio na skijanje cijeli odjel nabave jednog od HAC-ovih sektora. Kod tunela Brinje opet stupići. Tridesetak komada. To je oko 24 tisuće kuna. Prava sitnica za tako bogatu državu kao što je Hrvatska. Prije odvajanja za Gospić još 80 komada. Računamo - za oko četiri kilometra suženja ceste na jednu traku potrebno je izdvojiti oko tri milijuna kuna. Naravno, po cijenama po kojima je HAC plaćao signalizaciju. Po tržišnim cijenama - to bi trebalo koštati oko stotinu tisuća kuna. Kako ulazimo dublje u Liku krajolik je sve ljepši ljepši, a osmijeh našeg suputnika sve oporiji.

– Vidiš ti kakva je to firma. Sustavno je uništavaju šest godina, a ne mogu je uništiti. Mi smo neslomivi, kaže suputnik.

Nadovezujemo se pa povlačimo paralelu s državom. Vidiš što ti je država, dvadeset godina pljačkao je tko je što stigao, a još nismo stigli do bankrota. Kao bunar bez dna, iz kojeg su odabrani izvlačili milijarde. Zajedno se pitamo koliko Hrvatska može još izdržati ovim tempom. Što se našeg službenog automobila tiče, tempo je sasvim zadovoljavajući. Vozač - fotoreporter pažljiv je kao dobra dadilja. Jedna ruka je na volanu, a druga na kameri. Bližimo se novom čudu neviđenom.

Evo ga, pred nama je tunel Sveti Rok. Tamo su nas ofarbala braća Žužul, Jozo i Slaven. Točnije, oni su - njihova firma Skladgradnja - farbali tunel, a uz tunel ofarbali i svoje sunarodnjake. Točno 220 kuna po ofarbanom metru kvadratnom. Domoljubno, nema što. Farbanje jedne cijevi tunela, a ofarbali su ih četiri, u prosjeku je stajalo deset milijuna kuna. Trebali su Žužuli dobiti još osam milijuna na ime dodatnih radova, ali od ove isplate naglo se odustalo kad ju je naš list najavio na naslovnoj stranici. U svoju obranu poduzetnici kažu: Koristili smo bolju farbu. Živa je to istina. Farba još uvijek dobro drži. Slaven je Žužul zbog te poduzetničke priče završio malo u pritvoru, ali optužnica još uvijek nije podignuta. Šest, sedam ljudi iz HAC-a završilo je istom mjestu kao Slaven. Nitko od njih još nije dobio optužnicu. Među pritvaranima se nalaze i dva bivša predsjednika Uprave poduzeća - Jurica Prskalo i Marijo Crnjak.



Dragi kamen

Nedaleko od čuda hrvatske naive - tunela ofarbanog kako nije ofarban niti jedan prije njega - još jedno probušeno brdo. Tunel je to po imenu Bristovac. Odmah iza njega, s desne strane, nalazi se nešto kao suhozid. Kamen ubačen u metalnu mrežu i postavljen sa strane kao brana od odrona. Sugovornik nam daje znak da usporimo. Vrijeme je da se naš vozač još jednom uhvati kamere. Kubik kamena koji je stavljan u ovu mrežu koštao je oko šest stotina kuna.

– Brko, izoštri malo, možda je dragi kamen, upozoravamo kolegu reportera. Brko je oštrio i oštrio, ali kamen nikako da zasvijetli kako bi trebao za ovu cijenu. Kako god okreneš, u pitanju je najobičniji tucanik.

– Koliko inače košta kubik kamena, kad ga čovjek kupuje za svoje novce, pitamo suputnika.

- Sa prijevozom, odgovara, tu negdje - oko 60 ili 70 kuna.

Pogledamo još jednom kolegu fotoreportera. Jesi ti to baš izoštrio kako treba? Izoštrio brko, odgovara reporter. Definitivno nije u pitanju dragi kamen. Zapravo, nekom je drag da draži ne može biti, ali kome - odgovor bi morao dati gospodin Mladen Bajić, Državni odvjetnik kome ruke nisu bile vezane u vrijeme dok su sudionici graditeljskog poduhvata prodavali državi kamenje po cijenama od kojih boli glava. Da su nam barem prodavali cigle, manje bi nas izišlo.


Putujemo dalje, nižemo kilometre, jurimo autocestom prema jednom od »centralnih mjesta hrvatske uljudbe«. Tamo se rodio do jučer jedan od najvećih sinova našeg naroda, od jučer najpoznatiji stanovnik istražnog zatvora u austrijskom Salzburgu. U pitanju je, dakako, pitoreskno kameno selo Dugobabe, rodno mjesto jednog od stupova HDZ-a - doktora Ive Sanadera. Usput svraćamo do odmorišta Krka, najljepšeg na autocesti. Svakom tko ovdje dođe zastaje dah od ljepote. Tu most spaja dvije obale rijeke, a s uređenog vidikovca pogled puca na Skradin. Autocesta Dalmatina ima nekoliko ovakvih bisera. Da nije bilo ove nečasne pljačke čiji trag slijedimo, svaki građanin ove zemlje mogao bi biti ponosan na graditeljska čudesa što su ih stvorile vrijedne ruke manualnih radnika. Nažalost, priča nije imala tako sretan kraj.

Čvor Vučevica, koji vodi do Dugobaba košta je 35.9 milijuna kuna, bez poreza na dodanu vrijednost. Spojna cesta u dužini od tri kilometra koštala je 26.6 milijuna, također bez PDV-a. Sunce je, gotovo pa pripeka. Zaustavili smo automobil pedesetak metara prije naplatnih kućica ceste koja vodi do Sanaderovog sela. Pušimo cigarete i čekamo da do naplatne kućice dođe neki automobil. Nema nikog. Da zapalimo još po jednu? Pušimo. Nema nikog. Nema nam druge nego prošetati do naplatne kućice da popričamo sa djelatnikom zaduženim za naplatu.



Zlatno okretište

Dolazimo do kućice, unutra nema nikog. Iz pomoćne zgrade uto izlazi djelatnik.

– O, dobar dan, eto mene, eto mene, viče s vrata.

- Samo polako, odgovaramo, nema potrebe za žurbom.

I kao za vraga, nismo progovorili niti par riječi, stiže mercedes. Vozač uredno plaća i kreće prema Dugobabama. Djelatnik zadužen za naplatu tek što nam je u par riječi objasnio gdje su Dugobabe, kadli još jedno vozilo. Kamion. Obrt za prijevoz Mlikota.

– Gužva danas, primijetimo kad Mlikota plati i ode, a djelatnik će na to: »Ma to je zbog blagdana.«

Do Dugobaba nismo produžili. Ne valja ljudima čačkati po ranama. Sramote im je dovoljno za tri života. Doduše, odvojak za autocestu je tu. Nemaju ga ni neka mjesta dvadesetak puta veća od Dugobaba.


Posljednja točka naše reportaže na par je desetaka kilometara iza Splita. Okretište Mosor, na početku rekosmo, poprište najbizarnije korupcijske afere na autocesti. Dva wc-a - 3,5 milijuna kuna. Naš suputnik kao iz rukava sipa cijene sanitarne opreme na ovim čudima od objekata za veliku i malu nuždu. Držač WC papira - 3,5 tisuća kuna, sapunjara - dvije tisuće kuna, česma i slavina na potisak - sedam tisuća kuna, koš za smeće - 700 kuna, pločica na vratima koja obilježava muški i ženski wc - po 400 kuna, skupljač higijenskih uložaka - 2,4 tisuće kuna i tako dalje i tako dalje. Smijemo se. Troškovnik osnovnog ugovora predvidio je za ove zahode cijenu od 576 tisuća kuna, ali ona je, eto, nekako narasla za sedam puta! Tako je cijena WC-a na odmorištu Mosor porasla čak sedam puta. Cijeli plato odmorišta košta oko 15 milijuna kuna.

Napokon stižemo do tih famoznih objekata za veliku i malu nuždu. Spremni smo kao zapete puške. Tri putnika će sad koristiti jedan od najskupljih javnih wc-a na svijetu. Dolazimo do nevelikog wc-a, ali tamo nas čeka neugodno iznenađenje. Zahod ne radi. Na vratima je natpis - zahod na benzinskoj pumpi Petrola. Ovo je već previše. Stojimo sa strane, fotografiramo, a u tom trenutku se zaustavljaju dva autobusa. Nijemci. Svi kao jedan jurnuše na naš wc objekt od 1,75 milijuna kuna po komadu. Ne razumiju Nijemci što piše na vratima, pa guraju. Smijemo se i gledamo sa strane. Tek kad fotograf odradi svoj posao pokazat ćemo im obližnju benzinsku pumpu. Neki nas nisu dočekali. Brzo su se prilagodili domaćim običajima, pa jurnuli iza wc-a i tamo olakšali muku. Kad turisti odu, obići ćemo i mi objekt. Iza WC-a od 1,75 milijuna kuna leži, da prostite, hrpa govana. Tamo se, očito, putnici namjernici olakšavaju već neko vrijeme. U povratku ćemo svratiti i do wc-a s druge strane ceste. Ni taj ne radi. Za 3,5 milijuna kuna očekivali smo čudo, kad tamo, da prostite, govna oko objekata.



Sasušeni oleandri

Krećemo nazad, smijući se brodu luđaka na kojem i sami plovimo. Fotoreporter daje ideje za naslov reportaže i svaki je, pogađate, vezan za ove zahode od 3,5 milijuna kuna koji ne rade; oko kojih strani turisti uriniraju, a kad prigusti izvode i složenije operacije. Neće proći dugo, a suputnik opet daje znak da usporimo. Između dva traka autoceste sasušeni oleandri. U Hrvatskim autocestama, kaže, već godinama kruži trač da ih je naručila sama prva dama najpoznatijeg stanovnika istražnog zatvora u Salzburgu. Navodno ih je vidjela uz neku talijansku autocestu, pa je u HAC stiglo naređenje da se i naša autocesta ukrasi istim biljem. Teško nam je povjerovati u ovu priču, a opet - kad se sjetimo onih wc-a jasno nam je da je sve tu moguće. Suputnik je spreman staviti mjesečnu plaću da je priča istinita, ali i bez tih oleandara danas smo vidjeli dovoljno za tri reportaže. Kad ponestane tema i svako se zadubi u svoje misli, suputnik će pitati: Kako ćeš ovo napisati, previše je toga za jedan tekst. Već je iskusan kao da radi u novinama. Ma neće biti problema, odgovaramo, samo ako nađemo dobru rečenicu. Na to nam zviždač kaže da i sam ponešto piše, pa kad mu fali prva rečenica - otvori kakvu dobru knjigu, pročita dvije tri stranice i uhvati inspiraciju. Dobar trik, odgovaramo na ovu opasku, a onda nam prva rečenica ovog teksta dođe iz pera velikog Ive Andrića:

»Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!«

Ladislav Tomičić


Preneseno sa: Lupiga.com via www.novilist.hr
 

Osvrt Drage Pilsela na Papin posjet Hrvatskoj



Preneseno sa: Skriveno.com


Osvrt Drage PILSELA na Papin posjet: Benedikt je šamarao i desne i lijeve: hoće li se dogoditi centar, alternativa, pravednost?

Poznati hrvatski publicist i novinar, teolog Drago Pilsel, napisao je tekst o posjetu pape Benedikta XVI Hrvatskoj posebno za portal Skriveno. Zbog velikog broja komentara čitatelja upravo na tekstove iz oblasti religije, u redakciji Skriveno odlučili smo osvrt na posjet Pape Hrvatskoj povjeriti osobi od iskustva. Kolega Pilsel rado se odazvao, te je dan nakon odlaska Pape Benedikta XVI iz Hrvatske, specijalno za čitatelje portala Skriveno napisao sjajan, originalni tekst u dobro poznatom stilu tog vrsnog pisca i odličnog poznavatelja kršćanske religije. Za one koji ne znaju, taj poznati hrvatski katolički disident bio je dobar dio života franjevac.

Benediktova hrvatska epizoda po Pilselu

Benedikt XVI me je uvjerio da, kao i njegov koncilski kolega profesor Hans Küng, moram ostati disidentom jer ne mogu prihvatiti puno toga ali, iznad svega, duh klerikalizma, nepovjerenja i ponižavanja nas koji se borimo za kritičku misao unutar univerzalne Kristove crkve, a što vam plastično opisujem kroz jedan događaj od prošlog vikenda usred zagrebačke gužve: «Pišam ja u WC-u u Hotelu Westin u Zagrebu gdje je ovaj vikend bio smješten Press centar u kojem smo pratili Papin pohod Hrvatskoj i sine mi!!! Da, pišam u Westinu kada, glupi i bahati – kakvi već jesu, dva djelatnika Hrvatske biskupske konferencije, odnosno njena Tiskovnog ureda (jedan od njih je visoko pozicionirani i brije se, a drugi, manji u hijerarhiji pere ruke), uvjereni da su sami i da ih nitko ne sluša, komentiraju otprilike kako će nakon Benediktovih poruka i pozitivne reakcije medija (misle oni u prvom redu na HTV koja se ponašala kao da ju uređuje sam kardinal Bozanić) biti ‘jako teško’ neprijateljima Crkve.

«Ušutkali smo ih, čovječe, gdje su sad ?!» pita jedan od njih. Odgovaram: «Evo tu iza zidića pišam da bih mogao i dalje pisati. U gluho doba noći između ponedjeljka i utorka, jer sam dao riječ, sjedim pred računalom i smišljam nove podlosti. Proslijedio sam široj javnosti Papine riječi iz zrakoplova, a kojima je ustaše nazvao pravim riječima (što Bozaniću nikako ne ide za rukom), pojasnio sam biskupu Valteru Županu da prvo zatraži od vlastitih katolika i katolkinja da prestanu abortirati, a da to tek onda predloži kao politički program voljenom HDZ-u, te sam izazvao malu diverziju podsjećajući Papina glasnogovornika da možda ne bi bilo loše da se na hipodromu nešto reklo i onima koji smatraju da je OK to što se Tuđman radovao masovnom odlasku Srba, a to su isti oni koji misle (nema tu puno razlika između Bozanića i Jezerinca) da je OK servirati lažnu konstrukciju da smo svi mi krivi za zločinački pothvat u kojem je Isus Krist (jebi ga, katolici nikako da se riješe te navike) ubijen jedno šesto i kusur puta.



S Papom i bez Pape – mi moramo i možemo biti bolji

Neću se ispričavati. Niti za naslov, niti za čudan uvod, niti za to što mi je ipak bilo milo kada sam vidio (kaže Papin glasnogovornik Federico Lombardi da ih je bilo oko 50.000, ako se računa i one na Kaptolu i okolo) mlade ljude kako se iskreno vesele i kako ozbiljno mole, u tišini i sabranosti, pretvarajući Trg Bana Jelačića, kako je točno rekao Benedikt XVI, u hram. Neću se ispričavati što vjerujem u mlade, a ne vjerujem u političke i ine elite. Pošto nisam egoističan i pošto želim biti kolegijalan, u znaku kolegijalnosti citirat ću dio komentara kolegice Vesne Kusin u Vjesniku od ponedjeljka: ”Činiti dobro znači promovirati radost. A za to je potrebna iskrenost, istina i savjest. Taj pojam savjesti, o kojem je Papa govorio, mnogi su uočili. Ali većini se ona činila kao ispit savjesti Europe, koja neprekidno pokazuje da je lišena te vrline. No, ta savjest kreće od pojedinca kojem opći tijekovi ne ukazuju na tu potrebu. O toj savjesti Papa je u HNK govorio eliti koja prva treba preispitati svoju savjest. Kao intelektualac, Papa je računao na intelektualnu razinu te elite koja onda dalje može posredovati njegovu misiju i poruku, što je možda još jedna njegova zabluda. Jer ta razjedinjena elita ne može biti kohezijska snaga u obnovi zajedništva, pogotovo u europskim okvirima. Osim savjesti, nedostaje joj ljubavi za drugoga i iskrenosti što otvara put prema istini koja je danas globalno dvojbeni pojam. U takvom ozračju nema ni radosti. Može li te poruke između redaka očitati ona ushićena mladost s Trga, još čista srca i duha, pa učvrstiti vlastito, a onda i europsko zajedništvo?”

Jest, važno je da je Papa šamarao i lijevo (u zagrebačkoj katedrali je progovorio o ”užasnom razdoblju komunističkih zločina”) i desno (ustaše su bili, kazao je novinarima u zrakoplovu na putu iz Rima u Zagreb, Hitlerove marionete i teški zločinci koji su organizirali duboko antihumanistički režim). Jeste, važno je da je političarima kazao kako je savjest temelj slobodnog i pravednog društva, to jest, kako kvaliteta društvenog i građanskog života, kvaliteta demokracije, ovisi o savjesti koja nam otkriva kako slušati istinu i kako prepoznati dobro, što je protiv svake diktature, a onda i zalog za budućnost. Jest, važno je da je podsjetio kako nova evangelizacija nije provediva bez obnove obitelji. Bravo, pozvao je biskupe i svećenike na pomirenje sa podijeljenim kršćanima i muslimanima (u katedrali). Jest, Papa, Hrvatskoj je mjesto u Europi: jer je ”logično, pravedno i potrebno” (u zrakoplovu) i dobro je da su vatikanska i hrvatska diplomacija u tome već duže suglasni. No, najvažnije od svega mi se čini kontrast, sposobnost da ostanemo svoji, kvaliteta i mjera angažmana, bistrina uma koja pomaže da, ne zato jer smo posebno hrabri, već zbog toga jer držimo do sebe, do vlastita dostojanstva, kažemo – mi to možemo i moramo bolje raditi.

Je li vrijeme za naš, hrvatski marš prema snu o pravednosti?

Možda i sam Papin posao: svjedočiti u korist strukture koje oslobađaju. Ako ima takvih među nama možda i poslušam suprugu i prestanem igrati Loto jer bi to tek bio pravi dobitak. Da možemo i moramo bolje, što?

Ako sam dobro čuo Papu, ako pak dobro pamtim što je Ivan Pavao II (Jovan Pavle za intimne prijatelje) govorio pod ovim nebom, čak u pet navrata na hrvatskom jeziku (Zagreb, Sarajevo, Zagreb, Marija Bistrica, Split, Krk, Rijeka, Đakovo, Osijek, Dubrovnik, Zadar i Banja Luka), u pitanju je nekakav doprinos Hrvata i njihovih susjeda civilizaciji ljubavi koja je tu (da prostite, ali ja vjerujem u Boga i u djelovanje Duha Svetoga) ali koje nema – fra Tomislav Janko Šagi Bunić bi kazao: ”Ali drugog puta nema”. Pa ću završiti mojim omiljenim citatom:

Ali, kakvi smo mi, zaista? Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – često nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača Europskog ujedinjenja?

To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj koja želi postati djelom Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva. Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?

Situacija kod nas, dakle, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja, a koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati. Nije došlo i ne dolazi do oslobađanja ljudskih potencijala. Politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke. Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći. Pred nama je, kako je za vrijeme jednog važnog marša, kakav je ovaj naš današnji marš, za vrijeme »Marša na Washington«, u ljeto 1963. godine, kako je tada kazao dr. Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Parafrazirat ću ga.

Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Ali Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček. Dala im je ček bez pokrića: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

Mi danas ovdje, na neki način, obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Došli smo, gospodine Papa, unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde. Moramo jasno znati reći sebi, ali i vlastima, i to im poručujemo: da ne možemo i ne želimo više sebi dozvoliti luksuz da čekamo ili da uzimamo umirujuću drogu postupnosti. Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava. Zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. I mi imamo, kao Martin Luther King, jedan san. Naš san je Hrvatska u kojoj nećemo živjeti jedni pored drugih, već jedni za druge. Želimo pobratimljenu Hrvatsku, solidarnu Hrvatsku, tolerantnu Hrvatsku.

Mislim da sam skužio Papu, iako se u mnogočemu ne slažemo, te iako sam njegov disident: Poštovani čitatelji, i ja imam jedan san: sanjam tolerantnu, pravednu i solidarnu Hrvatsku! Hrvatsku u kojoj ćemo prestati ubijati Isusa, krasti mu plaću, dječji doplatak, tjerati ga na lopovluk i na uvijete nerada i siromaštva. Meni je baš fora i jako mi je prijalo što je Benedikt šamarao i desne i lijeve: no, hoće li se dogoditi centar, alternativa, pravednost? Hoćete li se, Bože mili, dogoditi konačno vi?! (Drago PILSEL)


Drago PILSEL (o autoru, kontakt: , Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript )

Drago Pilsel rođen je u Argentini 1962. godine, a u Hrvatsku je došao u svibnju 1989. kao franjevački bogoslov (od ožujka 1986. pripadao je Franjevačkoj provinciji Svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru čiji misionari djeluju u njegovom rodnom Buenos Airesu). Zatvorenost svećenika i nekoncilska Crkva u Hrvatskoj s jedne strane, te politička previranja i rat u Hrvatskoj s druge, navela su ga najprije da prijeđe u Riječku nadbiskupiju, gdje je kao bogoslov neko vrijeme razmišljao o svom pozivu (obavio je duhovne vježbe u Asizu (baš tamo gdje je Franjo Asiški pisao pravilo života za svoju subraću i odlučio da napušta svećeničkih poziv), a onda i izravno otišao u rat nakon smrti njegova mlađeg brata Branka (listopad 1991. godine) Tada Pilsel postaje dragovoljac domovinskog rata (kao i pokojni brat, u 4. brigadi tadašnjeg ZNG). U ožujku 1992. godine odlučio je isključivo živjeti od bavljenja novinarstvom, profesije u kojoj je prisutan još od 1979. godine kada je imao svega 17 godina.

Pilsel je studirao strojarstvo, književnost, kršćansku duhovnost, povijest latinoameričke političke misli, filozofiju i teologiju. Na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku stekao je zvanje magistra znanosti iz oblasti moralne i političke teologije, a upravo priprema doktorsku disertaciju proučavajući odnose Svete Stolice i Europske unije od pada Berlinskog zida. Novinar je Tportala, kolumnist Glasa Istre i portala Regionalexpress.hr, komentator mariborskog lista Večer, te još nekoliko tiskanih i elektronskih medija. Posjeduje i bogati javni život, a javnost ga pamti i kao suosnivača HHO-a i vrlo angažiranog borca za ljudska prava, te kao bliskog suradnika predsjednika Ive Josipovića u čijoj je kampanji obavljao poslove medijske analitike.






E. coli namjerno je proizvedena i puštena u hranu

Ne bi li bakterija postala otporna na antibiotike potrebno ju je opetovano izlagati antibioticima.


Svijet pod povećalom gleda događanja u Europi i iz dana u dan broji žrtve mutirane bakterije E. Coli, a u trenutcima dok se stanje smiruje i odgovorni tvrde kako su pronašli pravi uzrok zaraze postavlja se jedno vrlo znakovito pitanje: kako je E. Coli postala otporna na osam vrsta antibiotika i od jednom se pojavila u hrani?!

I naravno, nije dugo trebalo da se pokuša odgovoriti na to pitanje, a jednu od zanimljivijih teorija donosi i portal naturalnews.com. Naime oni tvrde kako forenzički dokazi jasno pokazuju da je ovaj oblik bakterije nastao bioinžinjeringom kako bi 'donio' ljudske žrtve.

Objašnjavajući dokaze koje iznose njihova teorija svakako 'drži vodu'. Naime, ovaj oblik bakterije E. Coli dio je O104 niza koji u nomalnim uvjetima gotovo nikad nije otporan na antibiotike, a nebi li postao otporan potrebno ga je opetovano izlagati antibioticima kako bi se na njega izvršio 'mutacijski pritisak' zbog kojeg se stvara otpornost. To se, prema nihovim tvrdnjama koje zvuče kao teorija zavjere, vrlo lako otkriva. Jednostavno se mora analizirati genetski kod bakterije kako bi se utvrdilo kojim je antibioticima 'tretiran'.

I prema ovome što je za sada poznato čini se kako je bakterija E. Coli bila pod 'pritiskom' svih osam vrsta antibiotika na koje je 'otporna.' Iako je sam proces stavarnja mutirane bakterije kompliciran, na naturalnews.com uvjereni su kako je nemoguće da se ovako nešto dogodi prirodnim putem upravo zato što u prirodi bakterija nije mogla steći otpornost na tako velik broj antibiotika.

'Ako je umjetno stvorena, onda je sigurno namjerno puštena u hranu'

Ako je istina da je umjetno stvorena, onda je zasigurno, smatraju teoretičari, i namjerno puštena u hranu ili je 'pobjegla' iz laboratorija. Misao vodilja im je kako su smrti nedužnih građana vodile ka jednom cilju: kontroli svjetske opskrbe hranom te smanjenju korištenja sirove hrane, a sve se to odigralo kada je EU trebala zabraniti korištenje ljekovitog bilja i raznih nadomjestaka hrani. Nakon toga trebalo je dovesti u pitanje i svježe povrće koje se također koristi kao lijek jer dok god ima svježeg povrća mogu se spriječiti razne bolesti.

Sve je to dio plana, tvrde ovi teoretičari, da ljudi i dalje ostanu ovisni o lijekovima i farmaceutskim tvrtkama koje vladaju svjetskim tržištem. Naravno, nije ovo jedina teorija koja se bavi smrtonosnošću mutirane bakterije E. Coli, ali čini se kako svi teoretičari idu u istom smjeru. Slažu se u jednom: bakterija je nastala kako bi se uklonilo povrće, vegetarijanstvo dovelo pod upitnik ili pak promoviralo što veće jedenje mesa. (Agencija VLM)


Preneseno sa: Dnevnik.hr



"Smak" svijeta stiže, NASA je svjesna toga


Usred brojnih najava smaka svijeta, pojavila se još jedna. No, ovaj put se ne radi o religijskom ili simboličnom kraju, nego o pogubnom svemirskom fenomenu. Naravno, ovu teoriju nemojte uzeti zdravo za gotovo. Prije nego što u panici iskočite iz stolca i počnete vikati da je kraj blizu, možda bi bilo dobro saznati nešto više o najnovijoj teoriji.

Ruski fizičar Aleksej Dimitrijev navodno tvrdi da je i NASA svjesna da Zemlja i cijeli Sunčev sustav uskoro ulaze u 'tajanstveni oblak međuzvjezdane energije', koji bi mogao uzrokovati katastrofu kakva još nije viđena u našem dijelu galaksije. Datum se ne spominje.

Neki smatraju da je približavanje tom oblaku uzrok nedavnih masovnih pomora ptica, riba i drugih životinja, a sve zbog utjecaja koji neobična energija ima na Sunce.

Naime, oblak će navodno uzrokovati povećanu Sunčevu aktivnost, a od zračenja koje će u tom razdoblju emitirati Sunce, naša nas atmosfera neće zaštititi. Zračenje će imati utjecaj i na stvaranje oluja, potresa i erupcija još neviđene snage, od kojih nitko na Zemlji neće biti siguran.

Naravno, osim ako nas ne spase izvanzemaljci, što je navodno jedini način da ljudska vrsta preživi ovaj zlokobni scenarij. Iako su službena NASA-ina predviđanja suzdržanija i ne smatraju da će Sunčeva aktivnost imati tako dramatične posljedice, mnogi teoretičari zavjere smatraju da NASA jednostavno prikriva istinu.

Kako prenosi unexplainable.net, Dimitrijev smatra da NASA zna više nego što tvrdi, a u zastupanju tog mišljenja nije sam. No, zašto bi netko uopće želio skrivati tako bitnu informaciju?

Jedan od mogućih odgovora je da žele izbjeći paniku i da u međuvremenu surađuju s izvanzemaljcima kako bi osigurali sigurnu evakuaciju barem dijela Zemljana. Tu teoriju podupiru i podacima o NLO-ima zabilježenima u blizini prirodnih nepogoda koje pogađaju Zemlju. Izvanzemaljci tako navodno bilježe promjene u Zemljinoj aktivnosti kako bi lakše predvidjeli kritični trenutak za početak evakuacije.

Hoće li se ove mračne prognoze obistiniti ili će nas izvanzemaljci spasiti od svemirskog usuda, te hoćemo li nakon toga moći nastaviti živjeti u nekom kutku svemira, tek ćemo vidjeti. Vi nastavite kao dosad, kuća pos'o... Pa što bude.

Preneseno sa: Net.hr



PS. Dobro bi bilo ovaj članak usporediti sa onim što su nam već Kasiopejci prije dali u vezi nadolazećih promjena denziteta, dolasku Vala, meteora iz Oortovog oblaka, te svim informacijama u vezi ( varljivih ) vanzemaljaca!!! Dobro je znati ako dođe do eventualnih manipulacija i "varkama" OPS ekipe iz 4. denziteta!






Više članaka...

Stranica 195 od 323

195

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas544
mod_vvisit_counterJučer1061
mod_vvisit_counterOvaj tjedan7378
mod_vvisit_counterOvaj mjesec29259
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.3319237

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 148