Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Donacije

Podržite Val-Znanje donacijama. HVALA!

Iznos: 

Orgonske piramide i orgoniti

    

Metafizika


Dimenzije i proporcije piramida u Gizi, Egipat



Izvaci iz rukopisa knjige "Osnove energijskog sustava stožaca i piramida", dr.sc. Ivan Šimatović, dipl.ing.el., Hrvatska

"...ako znate izmjeriti ono o čemu govorite i ako to znate brojčano iskazati onda o tome nešto znate, ali ako to ne znate izmjeriti i ako to ne znate brojčano iskazati vaše je znanje mršavo i nezadovoljavajuće. Ono može predstavljati početno znanje, ali ste se u vašim mislima jedva približili onom stupnju znanja koji se naziva znanošću, bez obzira o kojem se području radi."

Lord Kelvin (William Thomson)


Prije prikaza osnovnih dimenzija i analize utjelovljenih konstanti u geometrijskim proporcijama triju velikih gizaških piramida treba istaći da one zbog svoje nadnaravne monumentalnosti, nedokučive simbolike, niza nerješivih zagonetki u pogledu načina njihova građenja te prvobitne namjene baš i nisu obljubljene među arheolozima i egiptolozima. Mnogi od njih čak i zaziru od piramida jer su im odviše zagonetne te u mnogo čemu tajnovito nedokučive.

"Tko, zašto, u koju svrhu, kojim tehnikama i kada ih je gradio?" – veoma je teško pitanje na koje sve do danas nitko nema vjerodostojnog odgovora unatoč vješto iskonstruiranom te u široj javnosti rasprostranjenom prividu da je već odavno sve poznato i jasno te zauvijek jednoznačno protumačeno. To područje je svojevrsna tabu-tema o kojoj se u stručnim krugovima “pravovjernih“ arheologa, egiptologa i povjesničara vješto izbjegava svaka ozbiljnija rasprava. Zašto? – Zbog velike bojazni da se ne sruši krajnje labilna velika "kula od karata" koja je mukotrpno slagana puna dva stoljeća na neodgovarajućim i/ili nedovoljno utemeljenim pretpostavkama.

Oni, naime, još od sredine XIX. stoljeća dogovorno drže, premda za to nema čvrstih i uvjerljivih dokaza, da su tri velike piramide na Gizaškom platou, koje su bliske po proporcijama i slične po načinu građenja, bile podignute u doba moćnih kraljeva četvrte dinastije – Keopsa, Kefrena i Menkaurea. Oni su po opće prihvaćenim kronološkim tablicama, jedan za drugim, vladali ujedinjenim Egiptom od 2589. do 2504. godine pr. Kr. Shodno toj proizvoljnoj i "neupitnoj" pretpostavci egiptolozi su tim staroegipatskim kraljevima, o kojima suvremena historiografija još uvijek veoma malo znade, dodijelili skupni naziv "graditelji piramida".

Svakog posjetitelja već pri prvom "bliskom" sučeljavanju s trima gorostsnim piramidama na prostranom Gizaškom platou, koji se nalazi na samom rubu velike Libijske pustinje, oko 8 km jugozapadno od središta Kaira, prvo zadive njihove nepojmljivo velike, gotovo nadnaravne dimenzije kojima po veličini kao i po ogromnoj količini precizno obrađenih masivnih kamenih blokova od kojih su sazdane nema premca u monumentalnom starovjekom graditeljstvu. Jedini izuzetak je oko 6700 km dugačak obrambeni Kineski zid u središnjoj Aziji koji predstavlja, po izgledu i namjeni, posve drukčiju vrst građevine pa stoga nije prikladan za usporedbu.

Tri velike gizaške piramide veoma su stare – najmanje 4500 godina, a možda i mnogo više – pa su stoga već dobrano oštećene neumoljivim zubom vremena. No, valja istaći, da su ipak ponajviše devastirane opakošću ljudskih ruku. Zbog toga danas više nije moguće mjerenjem odrediti njihove prvobitne osnovne dimenzije – duljinu stranice osnovice a0 i visinu h0 – koje su imale u davno prohujalo doba dok su još prve dvije bile prekrivene uglačanom vapnenačkom oplatom. Stoga se o njihovim izvornim dimenzijama danas može samo nagađati jer za dovoljno točnu izravnu izmjeru niti jedne osnovne veličine, kao i na osebujnim autohtonim visočkim piramidama, na njima više nema dovoljno raspoloživih vjerodostojnih čvrstih točaka. To posebice vrijedi za njihov vrh, bridove i stranice osnovice koji su najviše oštećeni.

Radi toga jedni mjere i u svojim radovima navode današnje duljine stranica njihovih osnovica, drugi procjenjuju prvobitnu duljinu stranica osnovice prema tome dokle je nekoć duž njih dopirao donji rub vapnenačke kamene obloge itd. Jednako tako razilaze se i objavljeni podaci raznih istraživača o njihovim visinama. Jedni mjere i navode današnju visinu piramida, drugi ekstrapoliraju visinu piramidne jezgre preko priklonog kuta trokutnih ploha njezina plašta, treći procjenjuju njihovu prvobitnu visinu kakva je nekoć davno bila dok su dvije najveće imale uglačan vapnenački plašt te, kako predaje kazuju, pozlaćeni piramidion – završni piramidni kameni blok – na svome vrhu čije su proporcije bile jednake proporcijama piramide.

O tom šarenilu (razilaženju) publiciranih podataka o osnovnim dimenzijama triju gizaških piramida i priklonim kutovima njihovih bočnih ploha može se svatko pobliže upoznati ako kritički usporedi vrijednosti koje se o njima mogu naći u renomiranim svjetskim enciklopedijama, stručnim knjigama i publikacijama te, u novije vrijeme, na ozbiljnijim web-stranicama.

 

Jedino što se još može na trima teško devastiranim velikim gizaškim piramidama u naše vrijeme donekle precizno izmjeriti sofisticiranim geodetskim metodama jesu prikloni kutovi četiriju trokutnih stranica plašta piramidnih jezgri prema osnovici. Na temelju srednje vrijednosti tih veoma ujednačenih priklonih kutova može se za svaku piramidu jednostavno izračunati, bez poznavanja njezine prvobitne visine h0 i prvobitne duljine stranice osnovice a0, pripadni karakteristični omjer h0/a0 prema jednostavnom trigonometrijskom izrazu

 

koji proizlazi neposredno iz gornje slike.

Coleovi rezultati izmjera triju velikih piramida

Prve sustavne geodetske izmjere triju velikih gizaških piramida načinio je u drugoj polovici XIX. stoljeća Sir Flinders Petrie (1853.-1941.), glasoviti britanski arheolog i egiptolog te neumorni istraživač egipatskih starina, kojeg se drži "ocem egipatske arheologije". Njegove izmjere upućuju da su im osnovice strogo kvadratna oblika te da su precizno orijentirane prema glavnim stranama svijeta. Premda se piramide razlikuju po osnovnim dimenzijama one imaju bliske proporcije koje, za svaku od njih, najbolje karakteriziraju veoma ujednačeni prikloni kutovi njihovih trokutnih bočnih ploha i prikloni kutovi bridova plašta prema osnovici (α0 i β0).

Britanski topograf J. H. Cole, utemeljitelj modernog sustava triangulacije u Egiptu, je početkom XX. stoljeća sa svojim geodetskim timom izvodio višegodišnja opsežna mjerenja velebnog gizaškog piramidnog kompleksa i proveo je mukotrpan račun izjednačenja pogrešaka rezultata mjerenja. Nakon dovršenja tog ogromnog posla objavio je u Kairu 1925. godine u svome radu Survey of Egypt, Paper No. 39 rezultate o:

  • prvobitnoj duljini stranice osnovice a0,
  • prvobitnoj visini h0 i
  • pripadnom priklonom kutu α0 trokutnih stranica plašta prema osnovici

s pripadnim srednjim kvadratnim pogreškama za tri velike piramide.

Tablica 1 – Procijenjene prvobitne dimenzije i pripadni prikloni kutovi plašta triju velikih gizaških piramida prema izmjerama J. H. Colea:
 

S kojom zadivljujućom preciznošću je bila sagrađena Velika piramida na prethodno pomno poravnatom kemenitom platou najrječitije govore Coleovi podaci o izmjerenim vršnim kutovima njezine osnovice i njihovim malenim odstupanjima od pravoga kuta.

Tablica 2 – Podaci izmjere vršnih kutova osnovice Velike piramide:


Podjednako su fascinantni i njegovi podaci o mjerenjima određenim prvobitnim duljinama, kutu otklona i ukupnom linearnom otklonu pojedinih stranica osnovice Velike piramide u odnosu na referentne geografske pravce sjever-jug i istok-zapad prema geografskim polovima određenim Zemljinom osi vrtnje.

 
Tablica 3 – Podaci izmjere stranica osnovice Velike piramide i njihova otklona:

 

Znak "+" ispred kuta otklona stranica osnovice od pripadnog geografskog pravca sjever-jug ili istok-zapad ističe da je on lijevokretan, dakle suprotan smjeru vrtnje kazaljki na satu, koji se u matematici konvencionalno smatra negativnim smjerom vrtnje. Ti rezultati pokazuju da je osnovica Velike piramide, promatrana kao cjelina, neznatno zakrenuta u zapadnom smjeru, protivno kazaljci na satu, za oko + 3' 06''.

Coleovi podaci navedeni u prethodnim tablicama su toliko dojmljivi da sami za sebe najbolje govore pa ih je stoga suvišno komentirati. Može se samo pridodati da bi tako malena odstupanja duljina stranica osnovice te njihovo izuzetno precizno pozicioniranje prema geografskim pravcima sjever-jug i istok-zapad bila velik izazov i za najsuvremenije opremljenu građevinsku operativu podržavanu sofisticiranom geodetskom mjernom tehnikom. Stoga se može slobodno ustvrditi da je Velika piramida najmasivnija, najpreciznije orijentirana i gotovo egzaktno sagrađena monumentalna kamena građevina na svijetu.

Jedan srednjovjekovni arapski povjesničar bio je nakon razgledavanja gizaških piramida, i bez poznavanja Flindersovih i Coleovih podataka o njihovim izmjerama, veoma ushićen njihovom impozantnom veličinom, besprijekornim skladom te posebice nedostižnim graditeljskim savršenstvom Velike piramide. Stoga ne treba čuditi njegov zanosan zapis o nezaboravnom "bliskom susretu" s njom u kojem stoji da je ona "majka svih piramida". Da ta metaforična konstatacija nije samo vješto sročen knjiški izraz bez pokrića rječito govore sve dosadašnje izmjere Velike piramide, njezine besprijekorne proporcije te poduzeta istraživanja pretpostavljenih tehnologija njezina građenja.

Koje konstante utjelovljuju proporcije gizaških piramida?

Proporcije Velike piramide prema Herodotovu zapisu


Grčki povjesničar i pisac Herodot (484. – 424. pr. Kr.) je prilikom svog višegodišnjeg studijskog boravka u Egiptu u jednom od razgovora s hramskim svećenicima iz Heliopolisa saznao zanimljive podatke o gradnji gizaških piramida, koje je obišao oko 440. godine pr. Kr., dakle dva tisućljeća nakon pretpostavljenog vremena njihove izgradnje. Temeljem pomne analize jednog njegovog ne posve jasnog knjiškog zapisa je John Taylor (1781.-1864.), engleski matematičar, astronom, egiptolog i izdavač te veliki zaljubljenik u piramide, je zaključio da je Velika piramida bila koncipirana i građena tako da je površina AΔ svakog jednakokračnog trokuta njezina plašta jednaka površini kvadrata čije su stranice jednake njezinoj visini.


Iz tog osebujnog geometrijskog uvjeta koji u suvremenom algebarskom zapisu glasi



može se relativno jednostavno izračunati pripadnu visinu uz zadanu stranicu osnovice Velike piramide. Rješenje koje udovoljava tom uvjetu dobiva se iz korijena bikvadratne jednadžbe u neodređenici h.
 


Supstitucijom H = h² ta se jednadžba svodi na jednostavniju kvadratnu jednadžbu s jednakim koeficijentima u pomoćnoj neodređenici H



Traženo rješenje za neodređenicu h određeno je izrazom



U njemu je radikand



iracionalna konstanta proporcionalnosti "zlatnog reza" poznata u matematici pod nazivom "zlatni broj". Uz tako određenu visinu Velike piramide pripadna duljina b njezina brida je




Pripadni idealni prikloni kut α njezinih trokutnih ploha plašta i idealni prikloni kut β njezinih bridova prema osnovici iznose:



Usporedbom idealnog priklonog kuta α plašta Velike piramide sa srednjom vrijednošću određenom Coleovim izmjerama (Tablica 1) očita je gotovo savršena podudarnost. Razlika među njima je u tehničkom smislu beznačajna i iznosi neznatne 2' 22", što uvjerljivo govori koliko su tijekom njezine gradnje bili pedantno vođeni prikloni kutovi ploha i bridova prema zadanoj geometrijskoj proporciji, što je nezamislivo bez sofisticiranih geodetskih mjerenja vrhunske točnosti izvođenih tijekom stručnog kontinuiranog nadziranja njezina građenja.

Valja uočiti da Velika piramida nije građena izravno po pravilu "zlatnog reza" uobičajenom u klasičnoj arhitekturi i likovnim umjetnostima prema kojem bi joj visina i duljina stranice osnovice, strogo uzevši, trebale stajati u omjeru



koji djeluje vizualno najskladnije, već u nešto većoj proporciji h = 0,636⋅a.

To maleno odstupanje (oko + 2,8 %) od točne proporcije "zlatnog reza" je znakovito i jasno upućuje da željeni cilj njezinih graditelja nije bilo samo puko postizanje savršenstva njezina vizualnog dojma već, po svemu sudeći, jedan posve drugi – prikriveni i dalekosežniji svrsishodni cilj – podići monumentalnu, vizualnu skladnu te ujedno energijski spontano aktivnu sakralnu građevinu za prijem emisije pozadinskog skalarnog mikrovalnog zračenja i njegovo usredotočenje u formi hiperpulsirajućeg spinskog polja u samom srcu piramide.

To još nedovoljno istraženo osebujno pozadinsko zračenje dopire iz nedokučivih svemirskih dubina i – slikovito rečeno – odjek je "krika porođajnog bola" u kojem se prije 15-ak milijardi godina iz Velikog praska rodio naš svemir. Ono predstavlja okosnicu autonomnog energijskog sustava stožaca i piramida pa će stoga o njemu biti više riječi u jednom od narednih članaka.

Proporcije Velike piramide u viđenju Johna Taylora

Drugu hipotezu o proporciji visine i stranice Velike piramide razradio je također John Taylor i iznio ju je u svojoj knjizi The Great Pyramid objavljenoj 1859. godine. On je, naime, računskom analizom preliminarno izmjerenih dimenzija Velike piramide ustanovio da je opseg njezine kvadratne osnovice gotovo savršeno jednak opsegu kružnice čiji je polumjer jednak visini piramide.

Prema Coleovim podacima o osnovnim dimenzijama Velike piramide (Tablica 1) izlazi:



Razlika između tih dvaju opsega je neznatna pa je Taylor, veoma ushićen tom izvrsnom podudarnošću rezultata, zaključio da je u osnovnim dimenzijama Velike piramide smišljeno utjelovljena jednakost



Ona daje vezu između visine Velike piramide i duljine stranice njezine osnovice u obliku proporcionalnosti koja sadrži transcendentan broj π



Uz tako određen karakterističan omjer h/a visine i stranice osnovice Velike piramide pripadna duljina b njezina brida je



a pripadni idealan prikloni kut α njezinih trokutnih ploha plašta i idealan prikloni kut β njezinih bridova prema osnovici iznose:



Razlika između idealnih priklonih kutova izračunatih prema omjeru proizašlog iz Herodotova zapisa i Taylorove pretpostavke je manja od 2'. Tako malena razlika proizlazi iz usporedbe karakterističnog omjera h/a dobivenih iz Herodotova zapisa i Taylorove pretpostavke



Vidljivo je da se oni podudaraju u prve tri značajne znamenke. Njihova relativna razlika je tek neznatnih 0,096 % pa stoga omogućuje da se i broj π aproksimira na tri značajne znamenke iz konstante "zlatnog reza" preko jednostavnog približnog izraza dobivenog izjednačenjem tih dviju iznosom veoma bliskih proporcija



Zbog podudarnosti u prve tri značajne znamenke može se reći da su obje hipoteze – Herodotova i Taylorova – o omjeru h/a visine i stranice osnovice Velike piramide podjednako valjane, pa stoga ima mjesta pretpostavci da Velika piramida u svojim proporcijama smišljeno istodobno utjelovljuje čak dvije važne matematičke konstante – "zlatni rez" Φ i transcendentan broj π koji je jednak omjeru opsega i promjera kružnice.

Iz Taylorove knjige The Great Pyramid je pretpostavka da proporcije Velike piramide utjelovljuju transcendentni broj π preuzeta, kao prvorazredno otkriće, u sva kasnija izdanja drugih autora. Ona se tijekom proteklih stoljeća i pol toliko duboko uvriježila i postala neupitna pa se stoga može naći u najnovijim izdanjima knjiga te u mnogim drugim radovima koji se bave čudesnom geometrijom i arhitekturom Velike piramide.

No, istini za volju, valja reći da je taj Taylorov zaključak ishitren i upitan jer u slavno doba Starog kraljevstva prije otprilike 4.500 godina kada su, po pretpostavci "pravovjernih" arheologa i egiptologa, bile građene tri velike gizaške piramide s pratećim sakralnim i infrastrukturnim građevinama, Egipćani nisu poznavali broj π u točnosti od prve tri značajne znamenke (3,14...) koje se danas najčešće koriste u rutinskim proračunima.

Naime, iz Rhind-Ahmesova papirusa koji sadrži tablice i matematičke probleme, a napisan je oko 1650. godine pr. Kr. kao prijepis jednog mnogo starijeg zapisa, saznalo se tek oko 1870. godine da su starovjeki Egipćani koristili u svojim proračunima kao broj π iskustveno određenu konstantu u obliku neprava razlomka



koja se s brojem π podudara samo u prve dvije znamenke (3,1).

Da su starovjeki Egipćani doista željeli u proporcijama Velike piramide utjeloviti broj π onda bi to bila njima znana vrijednost 3,16, a ne naša uvriježena 3,14! Usporedbe radi Babilonjani su oko 2000. godine pr. Kr. u svojim proračunima zabilježenim klinastim pismom na glinenim pločicama kao π koristili također iskustveno određen mješoviti broj



No, za života Johna Taylora ti podaci o starovjekim aproksimacijama broja π još, nažalost, nisu bili poznati u svijetu znanosti pa je on, kao uporište za svoju hipotezu, nekritički uzeo prve tri točne znamenke broja π. Da je naizgled točna Taylorova pretpostavka tek puka igra brojeva definitivno potvrđuje istraživanje geometrije energijskog sustava piramide.

Tek je grčki matematičar Arhimed iz Sirakuze na Siciliji oko 300. godine pr. Kr. ustvrdio da se prve tri znamenke broja π u decimalnom zapisu nalaze unutar granica određenih parom nepravih razlomaka



što je najtočnija starovjeka procjena granica unutar kojih se na brojevnom pravcu nalazi broj π. Aritmetička sredina tih dvaju decimalnih brojeva iznosi 3,14186 i podudara se s prve četiri znamenke broja π.

Proporcije Druge piramide

Odgovor na pitanje da li Druga piramida, koja zauzima središnji položaj na gizaškom platou, u svojim skladnim proporcijama utjelovljuje neku od znanih nam konstanti može se lako razotkriti iz Coleovih mjernih rezultata. Naime, iz tablice 1 je razvidno da je za Drugu piramidu karakterističan omjer h0/a0 = 0,66836 , što je veoma blisko često korištenoj racionalnoj proporciji 2/3 B 0,66667. Pogreška je svega + 0,254 % pa se stoga s velikom vjerojatnošću može prihvatiti pretpostavka da Druga piramida u svojim proporcijama utjelovljuje proporciju 2/3 često upotrebljavanu u svakodnevnom životu.



Za tu piramidu stoga vrijedi



Pomnoži li se posljednji izraz sa 6 te zamijene njegova lijeva i desna strana dobiva se jednakost



koja, gledana u zornoj Taylorovoj optici, govori da je opseg osnovice Druge piramide jednak opsegu pravilnog šesterokuta čija je stranica jednaka njezinoj visini.

Uz prethodno pretpostavljeni omjer visine i stranice osnovice pripadna duljina b njezina brida je



a pripadni idealan prikloni kut α njezinih trokutnih ploha plašta i idealan prikloni kut β njezinih bridova prema osnovici iznose:



Usporedbom idealnog priklonog kuta α plašta Druge piramide sa srednjom vrijednošću određenom Coleovim izmjerama (Tablica 1) očita je izvrsna podudarnost. Razlika među njima je u tehničkom smislu neznatna i iznosi svega 4' 12", što uvjerljivo govori da su i tijekom njezine gradnje bili podjednako pedantno vođeni prikloni kutovi ploha i bridova prema zadanoj geometrijskoj proporciji kao i prilikom gradnje Velike piramide.

Proporcije Treće piramide

Već dugo traje diskusija utjelovljuje li Treća piramida, koja je više nego upola manjih dimenzija od prvih dviju, u svojim skladnim proporcijama neku poznatu konstantu. Naime, iz tablice 1 je razvidno da je za nju karakterističan omjer h0/a0 = 0,62133 B 23/37, što je blisko konstanti "zlatnog reza" φ = 0,618 ≈ 0,62. Pogreška je + 0,53 % pa se stoga može prihvatiti pretpostavka da je Treća (Menkaurova) piramida vjerojatno bila koncipirana i građena tako da, pored dviju velikih, koje prvenstveno fasciniraju monumentalnošću, djeluje vizualno najskladnije.




I ovdje također valja istaći da Egipćani u vrijeme Starog kraljevstva nisu poznavali konstantu proporcionalnosti "zlatnog reza" u nama poznatoj točnosti. Nju su, naime, prvi otkrili te počeli uspješno koristiti u graditeljstvu, likovnim umjetnostima i u pjesništvu tek starovjeki Grci oko 500. godine pr. Kr.

Umjesto njezine točne vrijednosti možda su drevni Egipćani za postizanje skladnih proporcija koristili, slično kao i za π, iskustveno određen racionalan broj 23/37 B 0,62162 koji zadivljujućom točnošću od tri značajne znamenke proizlazi iz prvobitnih proporcija Treće piramide.

Uz prethodno pretpostavljeni omjer njezine visine i stranice osnovice pripadna duljina b njezina brida je



a pripadni idealan prikloni kut α njezinih trokutnih ploha plašta i idealni prikloni kut β njezinih bridova prema osnovici iznose:



Usporedbom idealnog priklonog kuta α plašta Treće piramide sa srednjom vrijednošću određenom Coleovim izmjerama (Tablica 1) očita je više nego izvrsna podudarnost. Razlika među njima je u tehničkom smislu beznačajna i iznosi svega 49" (!^n), što samo po sebi najbolje govori da je i njezina gradnja bila izuzetno pedantno vođena prema zadanoj autohtonoj geometrijskoj proporciji 23/37, unatoč uvriježenom mišljenju da to nije tako.

Taj zaključak na stanovit način govori u prilog hipotezi akademika Zecharia Sitchina iznijetoj u njegovoj opsežnoj knjizi Ratovi bogova i ljudi da je Treća piramida vjerojatno najstarija te da je, kao prototip za testiranje tehnologije građenja i stjecanje niza neophodnih tehničkih, transportnih i organizacijskih iskustava, bila podignuta prije gradnje dviju najvećih piramida koje su očito bile prevelik početni zalogaj za ambiciozne ali vjerojatno još i ne dovoljno iskusne graditelje. Da je takav evolutivan graditeljski scenarij doista moguć jasno upućuje maleni prototip svjetski poznatog kamenog mosta u Mostaru, koji je bio prethodno sagrađen upravo u tu svrhu u obližnjoj jaruzi na desnoj obali Neretve.

Jesu li starovjeki Egipćani bili graditelji velikih gizaških piramida?

Starovjeki Egipćani bili su, nedvojbeno, jedan od najpismenijih naroda u ranoj povijesti čovječanstva. Oni su marno bilježili sve važne, mnoge manje važne pa čak i posve nevažne činjenice iz svoje bogate prošlosti te brojne detalje iz svakodnevnog života. No, što najviše začuđuje, nigdje nisu zabilježili ništa o gradnji piramida kojih je do danas, u manje ili više derutnom stanju, u sjevernom dijelu Gornjeg Egipta otkriveno gotovo stotinjak.

Teško je shvatljivo da o tako velikim, zahtjevnim i krajnje složenim epohalnim graditeljskim poduhvatima ogromnih razmjera, koji su vjerojatno trajali desetljećima, a možda i stoljećima, nigdje nema sačuvanih nikakvih zapisa. Tako značajna državna graditeljska aktivnost nikako nije smjela niti mogla ostati nezamijećena i nezabilježena među tisućama marnih egipatskih pismoznanaca i kroničara ako se zaista odvijala u koliko-toliko znano nam doba slavnog Starog kraljevstva, kako se to još od početka XIX. stoljeća neupitno i bez valjanih argumenata uporno tvrdi u "pravovjernim" krugovima arheologa i povjesničara.

Prema mišljenju argentinskog povjesničara, filozofa i teozofa Jorgea Angela Livrage (1930.-1991.), utemeljitelja međunarodne organizacije Nova akropola, tri velike piramide na Gizaškom platou nisu bile građene kao monumentalne grobnice drevnih egipatskih vladara.

On drži da je svrha njihove gradnje bilo utjelovljenje sinteze svekolikog znanja i izvedbenih mogućnosti njezinih nepoznatih ingenioznih graditelja koji su vladali mnogim visokim znanjima, vještinama i vrhunskom mjernom tehnikom posve neprimjerenim ranoj egipatskoj kulturi koja je tek nekoliko stoljeća prije ujedinjena Egipta izašla iz (pretpostavljene) posvemašnje više tisućljetne neukosti mlađeg kamenog doba.

Ako Velika piramida u svojim proporcijama doista utjelovljuje prve tri znamenke broja π, kako to tvrdi Taylor, onda to upućuje na "heretički" zaključak da je nisu izgradili Egipćani u razdoblju vladavine kraljeva četvrte dinastije, već neka gospodarski veoma moćna, dobro organizirana te znanstveno-tehnološki daleko naprednija nepoznata visoka pretpovijesna kultura koja je nekoć vrlo odavno obitavala na području koje danas nazivamo Egiptom.

-------

Jack987: možda su to bili potomci Atlantiđana...

Download cijelog teksta u PDF-u ( 435 kB )


Sunce nad Grenlandom se pojavilo dva dana ranije


Sunce nad Grenlandom trebalo se pojaviti 13. siječnja, no prvi puta u povijesti sunčeve su se zrake pojavile dva dana ranije nego inače što je iznenadilo i zabrinulo znanstvenike da će se arktički led topiti još brže.

Znanstvenici su priopćili kako se Sunce iznad najzapadnijeg mjesta Ilulissat trebalo pojaviti 13. siječnja i time prekinuti polarnu noć, koja traje mjesec i pol dana. Međutim, prvi puta u povijesti sunčeve su se zrake na horizontu pojavile već 11. siječnja oko 13 sati.

Nedavno objavljeno izvješće Svjetske organizacije za meteorologiju pokazalo je da su temeperature na Grenlandu porasle za tri stupnja u proteklih godinu dana. Osim toga, prosinac 2010. godine bio je topliji nego obično uz velike količine kiše umjesto snijega.

Piše: P.P., RTL



Da li se već dešavaju promjene na Zemlji - procjenite sami! Najveći problem nije u "globalnom zatopljenju" - već u očitoj promjeni rotacije Zemlje, ili bar - kuta nagiba u odnosu na ekliptiku ( inklinacija )! Za ljude koji više razumiju što "par stupnjeva" može promijeniti - ovo je znak koji više nebi trebali ignorirati, kao ljudska vrsta!


Kompilacija NASA filmića sa snimljenim NLO-ima

Kompilacija NASA filmića sa snimljenim NLO-ima. Zbilja, ovako se "meteorološki baloni" ne mogu kretati, a u svemiru ih ni nema... 

:)


Einsteinova Specijalna Teorija Relativnosti - Svinjska gripa stara 105 godina


 
Poštovane dame i gospodo,

Većina ljudi kada vidi ovaj naslov, cinički se nasmije i neće dalje ni da čita o ovoj temi, jer “pošto čitav svijet zna da je Einstein bio i biće najinteligentniji čovjek na svijetu”, i sada dođe neko poput mene i tvrdi suprotno. Ja se već 10 godina borim za to da što više ljudi sazna za stalno postojanje kritike Teorije relativnosti i to već od 1908 godine. Uspio sam mnoge da uvjerim u ovo sto pišem, a prije dvije godine profesor fizike u Mostaru (Trešnjo) pred 50 učenika, nakon što je držao predavanje o Einsteinovoj teoriji kaže, da je pročitao moju knjigu “Einsteinova teorija relativnosti – 100 godina laži” i da sada misli da je ta teorija potpuno pogrešna.

Radi se o činjenici da je Max Plank kao najveći naučni autoritet u Njemačkoj, ovu teoriju bez ikakvih daljnih provjera i diskusija o njoj „na silu“ uveo u škole i fakultete, a od 1922. god. na naučnom kongresu u Leipzigu zabranjuje kritičarima da uopće dođu do riječi. Ti kritičari (Prof. Lehnard, Prof. Gehrcke, Prof. Stjepan Mohorovičić itd, itd.) protestiraju pred kongresnom dvoranom dijeleći posjetiocima letke u kojima se žale na takvo diktatorsko ponašanje u nauci od strane Max Planka. Od tada se u prvom redu Plank, Max von Laue, Born brinu za to da kritičari Teorije relativnosti ne dospiju na fakultete; da novine ne objavljuju kritične članke i da izdavačke kuće ne štampaju kritička dijela.

Da se u Specijalnoj teoriji relativnosti ne radi ni o kakvoj naučnoj teoriji, nego o fantaziji, znali su i u Švedskoj 1921. kada Einsteinu za Teoriju relativnosti nisu dodijelili nobelovu nagradu nego za njegove radove u objašnjenju fotoelektričnog efekta.
O čemu se u stvari radi u Specijalnoj teoriji relativnosti vidjet ćemo u slijedećim primjerima.

  1. Einstein uvodi apsolutno konstantnu brzinu svijetlosti, dok su spram nje dužina i vrijeme relativni. To nas dalje vodi do zaključaka koji se protive međusobno. U nauci tj. fizici, postoje temeljne veličine, tj. dužina (d) i vrijeme (t). Koristeći ove dvije konstantne veličine mi izračunamo i znamo da je brzina svjetlosti c = d/t, c. 300000km/sec. Ako sad ove temeljne veličine pri kretanju ne ostaju konstantne, kako onda možemo uopće izračunati brzinu svijetlosti? Einstein kaže da se prilikom ravnomjernog kretanja dužine skraćuju, a vrijeme dilatira ( produžuje ) (http://hr.wikipedia.org/wiki/Vremenska_dilatacija). Pošto se čitav svemir i u njemu zemlja nalaze u kretanju, onda je po Einsteinu nemoguće uopće imati jednu konstantnu jedinicu dužine i vremena, iz čega dalje slijedi da je nemoguće izračunati brzinu svijetlosti.

  2. Po Teoriji relativnosti pri velikim brzinama vrijeme dilatira tako da pri dosegu brzine svijetlosti to vrijeme više ne prolazi, a dužina se skrati na veličinu točke. Ako imamo jednu galaksiju koja je od nas udaljena 2 milijarde svjetlosnih godina, onda će svijetlosti trebati 2 milijarde godina da dođe do nas. Pošto za svijetlost vrijeme ne prolazi onda slijedi da će u jednom vremenskom momentu ta svijetlosnai zraka biti u svakoj točki istovremeno na tom svom putu od 2 milijarde godina, a čitav taj put bi bio u jednoj točki!!! Da ova glupost nije u nauci - bila bi smješna.

  3. Kada teorijski fizičari objašnjavaju Specijalnu teoriju relativnosti kažu slijedeće:“Pošto je rezultat Michelson-Morley eksperimenta 1887. bio 0 (NULA), jedini zaključak je morao biti da je brzina svijetlosti apsolutno konstantna.“ Međutim rezultat tog eksperimenta nije bio 0 (NULA) nego je postojala interferencija 2 svjetlosne zrake kojima je mjerena brzina zemlje oko sunca i to od 5-8km/sec. a ne 0km/sec. Rezultat eksperimenta je bio negativan, a ne 0 (NULA), što je ogromna razlika jer se zbog ovog rezultata ne može izvesti zaključak o apsolutno konstantnoj brzini svijetlosti.

  4. Da bi objasnio negativan rezultat M.M. eksperimenta engleski fizičar FitzGerald 1897. predlaže da se „rukav“ MM aparata koji se kreće u pravcu kretanja zemlje oko sunca nešto skrati zbog pritiska etera ili eterskog vjetra. 1905. Einstein uvodi to skraćivanje dužina pri kretanju u Teoriji relativnosti, a istovremeno izbacuje eter iz nauke!!!???

  5. U nauci za svaku posljedicu mora postojati i neki uzrok. Ovdje smo vidjeli da se u nauku uvodi teorija o skraćivanju dužine u pravcu kretanja za koju ne postoji nikakav uzrok. Tako isto Einstein ne navodi ni uzrok za dilataciju vremena!!!

  6. Paradoks braća bliznaci relativisti objašnjavaju na slijedeći način:“Kada jedan brat putuje raketom velikom brzinom, onda vrijeme kod njega prolazi sporije nego na Zemlji i kada se vrati nakon npr. 1 godine, na zemlji će već proći npr. 30 godina“. Međutim, Einstein uvodi u teoriju takozvani „princip relativiteta“ u kojem se može tvrditi da brat u raketi miruje, a onaj na Zemlji se skupa sa zemljom velikom brzinom udaljava od rakete, tako da bi sada brat na zemlji morao biti mlađi!? Pošto su ovu nelogičnost relativisti i sami uočili, tako oni pokušavaju nekim drugim glupostima ispraviti ono što se ispraviti ne može, pa kažu da će u stvari oba brata vidjeti da kod svakog od njih vrijeme prolazi sporije ali u momentu kada brat u raketi pri povratku prema Zemlji počne ubrzavati, tada će kod njega vrijeme sporije prolaziti, tako da će ipak on pri povratku na Zemlju biti mlađi. Stvarno je za nevjerovati koliko se ulaže kriminalne energije da bi se gluposti koje je Einstein uz pomoć Max Planka servirao svijetu, barem koliko toliko učinile ukusnim za vjerne potrošače. Međutim, u Specijalnoj teoriji relativnosti se radi samo o RAVNOMJERNOM KRETANJU. Kako to sada da u teoriju trpaju ubrzano kretanje? Ako se pri povratku prema Zemlji, pri ubrzanju, vrijeme produžuje, onda je logično, da se to vrijeme pri kočenju rakete moralo skraćivati, tako da pri povratku na Zemlju bude isto.

  7. Ako pitamo jednog filozofa za definiciju vremena i da li je uopće moguće da se to nešto što mi zovemo vrijeme produžuje i skraćuje, odgovor će biti, da ne može, jer vrijeme nije neka stvar nego naš subjektivni osjećaj kretanja materije, tj. rotacije Zemlje oko svoje osi i oko Sunca. Da za braću bliznace, po Einsteinu, vrijeme različitom brzinom prolazi, značilo bi da njih dvojica moraju mjeriti potpuno različit broj Zemljinih oscilacija ako osi i oko Sunca.

  8. O kakvoj se teoriji radi govori i činjenica da danas postoje dvije vrste relativista koji se ne mogu dogovoriti, da li su efekti skraćivanja dužina i dilatacije vremena stvarni ili se samo pričinjavaju? (Da nešto što se pričinjava može biti dio nauke je više nego žalosno.) Tako se institut fizike u Potsdamu izjasnio da se ne radi o stvarnim efektima. Ako se ne radi o stvarnim efektima, čemu onda uopće služi ta teorija? Pošto je i sam primjetio te nelogičnosti u teoriji, tako i sam Einstein nekada govori da su to stvarni efekti „ tj. činjenice koje nam nameće naše svakodnevno iskustvo“ (1911. Zürich), nekada koristi slijedeće riječi; „dužine nam se pričinjavaju kraće“. On se nikada do kraja života nije izjasnio o tome.

  9. Zakrivljeni prostor oko masivnih tijela u općoj teoriji relativnosti je još jedan Einsteinov biser kojeg je “potvrdio” Sir. Eddington u njegovoj ekspediciji u Africi. On je slikao zvijezde prilikom pomrčine Sunca i upoređivao ih sa drugim slikama tog dijela neba i navodno dokazao da se njihova svjetlost zakrivljuje kada prolazi pokraj Sunca. Ta svjetlost mora proći kroz sunčevu atmosferu, koja je 3 do 5 miliona kilometara velika i pri tome se mijenja njen pravac kretanja. Na njegovim fotografijama su zvijezde bile pomaknute na sve strane, tj. i prema Suncu, i od Sunca i paralelno sa Suncem, tako da je i najveći relativist današnjice Steven Hawking rekao da se iz tih fotografija ne može izvesti zaključak kakav je Sir Eddington izveo. Sir Eddington je i prije njegove ekspedicije znao da bi pozitivan rezultat bio jedna svjetska senzacija i zato je rezultat i bio pozitivan. O kakvom se prevarantu radi govori i njegov odgovor na pitanje novinara, da li je istina da samo 3 čovjeka na Zemlji razumiju Teoriju relativnosti? Na to on odgovara: ”Razumije Einstein, razumijem ja, a tko je treći?”

Svatko tko ovo pročita će vidjeti da je ovo što pišem logično i zato otvoreno tražim od fizičara-relativista da se izjasne o ovim problemima i činjenicama koje negiraju Teoriju relativnosti. Naravno da bi se oni rađe bavili mojom osobnošću, nazvali me antisemitom ili nekim tko nije razumio o čemu se u Teoriji relativnosti radi, samo radi toga da bi spriječili diskusiju o ovim nelogičnostima u teoriji.

Tako relativisti sugeriraju ljudima da se ta teorija ne može razumjeti zdravom ljudskom pameti, a koju pamet treba koristiti - oni ne kažu. Tako se isto u javnim medijima neće čuti da postoji ikakva kritika i to već od 1908. god. Od 1922. zahvaljujući Max Planku se profesorima na fakultetu zabranjuje da uopće spominju tu kritiku. Plank i relativisti utiču na medije da ništa ne pišu o toj kritici, o čemu se naučnici već od 1931. žale, (vidi 100 autora protiv Einsteina).

Herbert Dingle, najveći relativist i predsjednik društva astronoma u Velikoj Britaniji je u Encikopledija Britanica napisao tekst o Einsteinovoj teoriji relativnosti. Baš zbog Paradoksa braće bliznaci on počinje u tu teoriju sumnjati i onda postaje protivnik. Kada je počeo pisati kritičke tekstove o teoriji relativnosti, novine prestaju objavljivati njegove članke. Tako on završava na nekoj vrsti suda gdje se odlučuje o njegovoj daljnjoj sudbini i bio je skinut sa njegove funkcije!? Relativisti na tom sudu kažu da se bez Einsteinove teorije ne može računati kretanje elementarnih čestica u akceleratorima, i da se masa čestica povećava onako kako je to Einstein predvidio. Formule koje se koriste u računanju kretanja el. čestica nisu ništa drugo nego Bradlyjeve formule kojima je on u 18. stoljeću izračunao brzinu svijetlosti, jer pri povećanju brzine kretanja elementarnih čestica ne raste masa nego se smanjuje količina primljene energije od strane magneta, jer se ta energija prenosi brzinom svijetlosti…

Kada uzmemo sve ovo u obzir sa koliko se kriminalne energije sakriva i pokušava sakriti postojanje kritike Teorije relativnosti, onda ja mogu biti i prezadovoljan sa održanom prezentacijom moje knjige u Mostaru prije 2 godine, iako se ta knjiga sada može u samo 2-3 knjizare u Bosni naći.

Mnogo pozdrava!

Jelovac Seadin
Gelsenkirchen - Njemačka
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

( HUNDERT AUTOREN GEGEN EINSTEIN)
Izdato od: Dr: Hans Izrael, Dr. Erich Ruckhaber, Dr. Rudolf Weinmann. Verlag – Leipzig 1931

PREDGOVOR

To je jedinstveni slučaj u duhovnoj istoriji čovječanstva, da se jedna teorija, kao kopernikansko dijelo predstavlja i slavi, koja u slučaju njezine vrijednost, nikada i nije u stanju da promjeni nasu sliku svijeta i prirode; u čijem biću leži, da je tako teška i neshvatljiva za većinu, zbog čega je njezina popularnost i ne shvatljiva.

Sugestivna sila jednog, stalno plakatiranog imena, kao i pogrešna slika i pogrešno shvatanje te mistično-moćne riječi “Relativitet”, snobističko čudjenje polujasnih paradoksija savijaju i lome jednostavni i beznadežni razum.

Slobodni razum i jos “nezaražena” nauka je već od početka protestirala, izrazavali su sumnju i postavljali pitanja. Oni su jednostavno uvijek bivali u potpunosti sa sporednim ciljevima izbjegavani i odbacivani.

Tako su Einsteinovi protudokazi na Lanardove poznate kritike Einsteinovih teorija (1918), o glavnim protivrječnostima bile razmatrane veoma malo ili nikako. Slično se desilo na Nauheimer skupu naučnika 1921 godine.

Povodom Leipziske centralne proslave 1922 godine, budu konačno 19 fizičara, matematičara i filozofa, prisiljeni na jedan zajednički protest, u kojem se izmedju ostalog kaže: (Vi potpisnici, medju kojima Lenard, Gehrcke, Lipsius, Palagyi, Mohorovičić, Fricke, Vogtherr, Kremer, Lothigius), duboko se zale zbog zaluđivanja javnog mišljenja, zbog predstavljanja Teorije relativnosti kao riješenja zagonetke svijeta dok se činjenice sakrivaju u mraku, da mnogi i čak poznati učenjaci ta tri područja iztraživanja, Teoriju relativnosti, ne samo kao jednu nedokazanu hipotezu posmatraju, nego je čak potpuno odbijaju kao jednu iz temelja pogrešnu fikciju. Sve ovo je bilo jedva poznato.

Mnogobrojne novine, koje su bile u stanju da taj glas objašnjenja i kritike, ili barem sumnju, pred stotinama hiljada ljudi objavi, izgledaju kao da su se zaklele, da od te kritike prikažu barem i jedu jednostavnu riječ. Slično, na žalost vrijedi i za držanje mnogobrojinih izdavačkih kuća, a njima se pridružuje od nedavno čak i radio. Tako je moglo da se masama sakrije, da je Teorija relativnosti daleko udaljena od toga da bude jedna sigurna naučna teorija osim jedan kompleks sa protuvriječnim tvrdnjama, koje su nemoguće. Takođe nije bilo poznato da su već duhovni očevi Einsteina, Mach i Michelson, odbili Teoriju relativnosti.

Takođe nije poznato da je broj protivnika i njihov značaj, dosta porastao. Takođe upada u oči nesaslušana činjenica, da niti od Einsteina a ni od njegovih komentatora i slijedbenika, čak ni najmanji pokušaj nije poduzet, da se sa tim sve češćim argumentima protivnika sučele i njih pobiju.

Jedno otvoreno pismo profesora Kraus iz Praga, Einsteinu i Laue (1925) u kojem logikom traži odlučujući odgovor na to odlučujuće pitanje, ostaje potpuno nezapaženo. Još prije toga su Prof. Kraus i Prof. Gehrke spriječavani da u novinama “Zeitschrift für Physik” i u “Logos”, ispolje svoje sumnje i tako otkriju slabosti Einsteinovih teorija.

Tako kongres naučnika prirodoslovaca u Innsbrucku, nije želio nikakvo izlaganje protiv Teorije relativnosti, pošto je godinu prije sam Einstein na tom mijestu držao predavanje o njegovim teorijama. Baš zbog toga što je Teorija relativnosti postala ili napravljena, ne samo dio nauke, nego je postala nešto što se tiče općenitosti i šire publike, jer hoće da potpuno promjeni našu sliku svijeta, bila je dužnost organizatora kongresa da se drže neutralnosti i dozvole sve druge govore i pitanja koja se kose sa njom, tj. trebali su da budu u službi istine.

Časopisi i novine su trebale da imaju dužnost, da razmjenu mišljenja ne sabotiraju.

Svrha ovog izlaganja i izdavanja je teroru einsteinovaca pokazati jedan pregled o broju i težini protivnika Einsteinovih teorija, kao i iznjeti mnoge protivargumente.

Mi smo svijesni, da će protivna strana se prihvatit nekih naših slabijih argumenata kao i neke protuvriječnosti argumenata od autora kritičara, da bi izbjegli objašnjavanje mnogih jačih argumenata, i tako čitavu kritiku Teorije relativnosti, narodu prikazali kao potpuno neodrživu. Osim toga, mi smo već odavno ustanovili da jedno jedinstveno i autentično predstavljanje Teorije relativnosti, ne postoji ni među samim relativistima. Sam Einstein se često gubio u protuvrijčnostima (vidi pitanje Etera, hod satova, objašnjenje brzine svijetlosti itd.), koje na drugoj strani stoje u suprotnosti sa objašnjenjima od Mie, Reichenbach, Thirring, Born, Freundlich, Sommerfeld, Riebesell, Weyl, Schlick, Planck, Petzold i drugih, dok na drugoj strani i sami ovi autori se između sebe ne slažu sa mnogim objašnjenjima Teorije relativnost. (Više o ovome možete pročitati u radovima od Gehrcke, Kraus, Lenard, Lipsius, Linke itd.).

Čak i o elementarnim pitanjima kao što je vrijeme, stvarnost, kontrakcija prostora, vlada jedna duboka nejasnoća kao i nesuglasica i različito mišljenje, medju samim slijedbenicima Einsteinovih teorija. I među nama, kritičarima Teorije relativnosti postoje neke nesuglasice, ali sigurno smo jedinstveni u pogledu glavnih argumenata koji, suprotnosti i nemogućnost Einsteinovih argumenata iznose na svijetlo dana.

Ali kod jednog nezavisnog i pravednog ispita ovog našeg materijala, čitaocu će biti mnogo lakše da vidi šta i kakve se suprotnosti kriju iza tog navodno najvećeg intelektualnog dostignuća ljudske misli.

Einsteinova matematika

Matematika je u fizici uvijek igrala jednu značajnu ali ne i najvažniju ulogu. Do početka 20 – tog vijeka su posmatranje prirode i eksperiment bili najvažniji dijelovi u fizici dok je matematika bila, takoreći, na drugom mijestu. Međutim od početka 20-tog vijeka matematika preuzima to vodstvo i potiskuje posmatranje prirode i eksperiment tek na sporedno mijesto. Matematičke formule, računi i metodi su preuzeli funkciju i eksperimenta, i posmatranja prirode i počeli su da igraju najvažniju ulogu. Koliko su te matematičke formule odgovarale stvarnosti, nije igralo više nikakvu ulogu. I tako u medijima čujemo da je Einstein bio čak i najinteligentniji matematičar na svijetu, iako se on sam sa matematikom jos lošije snalazio nego sa fizikom, u stvari katastrofalno. Teoriju relativnosti napisanu 1905 su matematički obradil Einsteinov kolega Marcel Großmann i njegova žena Mileva Marić. Ona se poslije, kao što je to i običaj bio kod Einsteina, nigdje niti spominje. Koje matematičke greške je Einstein u njegovom radu 1905 napravio, nije čak ni laiku teško da razumije. Valter Dissler je 1971 napisao jedan rad „Vodi li vjerovanje u Einsteinovu Teoriju relativnosti prema određenom stepenu duhovnog invaliditeta?“

“Ovo pitanje postaviti, znači morati ga sa “Ja” odgovoriti, jer iskustvo pokazuje, da vjerovanje u Ensteinovu Teoriju relativnosti, stvarno vodi prema duhovnom invaliditetu. Ovo čitaocu može da zvuči nevjerovatno, jer većina profesora teorijske fizika priznaju ovu teoriju i svim sredstvima je brane.

Stvarno je začuđujuće da jedva i jedan naučnik koji vijeruje u Teoriju relativnosti., tj. temelj te teorije, u stvari shvatio izvođenje Lorentzove transformacije i razmišljao o njenim praktičnim interpretacijama, jer bi već odavno naišao na pogrešne i protuvriječne poglede.

Kod mog istraživanja me do sada nije srelo ni jedno jedino izvođenje Lorenzove formule, koje bi moglo da položi jedan ozbiljni ispit, svejedno da li je od Max Borna, Wilhelma Westphal ili Einsteina. Najjasnije i najjednostavnije se pogrešnost izvođenja Lorentzove transformacije, vidi kod Einsteinovog izvođenja u njegovoj knjizi “O specijalnoj i opštoj T.R.”. Sada ću ovdje Einsteina u riječ citirati i komentarisati ću njegove račune i rezultate.

Neka imamo dva koordinatna sistema
K i K´, čije x-ose oba sistema padaju uvijek zajedno. Mi možemo ovdje problem podijeliti, gdje prvo posmatramo samo događaje koji su na x – osi lokalizovani. Jedan takav događaj u koordinatnom sistemu K je označen kroz abszisse x i vrijeme t, odnosno K´kroz abszisse i vrijeme t´. Traže se i t´, ako su poznati x i t. Jedan svijetlosni signal koji ide uzduž pozitivne osi x se rasprostire po jednačini:

(1)
x = ct x = abszissa c = brzina svijetlosti x - ct = 0 t = vrijeme

Pošto se isti signal relativno prem
a sistemu K´, brzinom svijetlosti kreće, tako će to kretanje u odnosu na K´ biti sa analognom formulom prikazano:

(2)
x' - ct' = 0 Događaji u prostor-vremenu koji ispunjavaju jednačinu (1) moraju ispunjavati i jednačinu br. (2).Ovo će posebno, biti slučaj kad je slijedeća povezanost ispunjena:

(3
) (x' - ct') = λ (x - ct)
gdje λ znači jedna konstanta, jer prema jednačni (3) uslovljava nestajanje x – ct, takođe nestajanje x' - ct'.

Kako Einstein ovdje o nestajanju priča, odnosno piše, mi je potpuno nerazumljivo, jer (x – ct) i ( x' - ct') su već 0 (Nula). Osim toga svaki osnovac bi znao da je besmisleno 0 (Nulu) , još jednom sa nekim drugim brojem multiplicirati. Šta u stvari znači multiplikacija (x – ct) sa λ ? Šta je Einstein pri tome mislio, kada je napisao ovu jednačinu, izgleda mi zagonetno, jer (3) se može pojednostaviti i pisati 0 = λ · 0, i iz toga slijedi λ = 0/0, tj. jedna neodređena vrijednost. Da se sa tim ne može dalje računati, trebalo bi da bude i laicima poznato. Einstein piše dalje:

Jedno analogno posmatranje rasprostirućih svijetlosnih zraka, primjenjeno na duž ose
x, ispunjava slijedeći uslov:
(4) (x' + ct') = λ (x + ct) Kod jednačine (4), Einstein takođe, očito nije mnogo razmišljao, jer ako uzmemo put negativan, onda moramo i pravac brzine uzeti negativno:

iz jednačine
(1) x - ct = 0 slijedi - x + ct = 0.

iz jednačine
(2) x' - ct' = 0 slijedi - x' + ct' = 0.

Ako bi za x i c uzeli različit predznak, tada bi iz gornje jednačine poslije dijeljenja sa c dobili negativno vrijeme, što je naravno potpuno besmisleno.

Ovaj rad ili temeljno objašnjenje Einsteinovih jednačina od strane Waltera Dissler se nastavlja, ali neću sada pišući ovu knjigu da se izgubimo u formulama, nego mi je cilj detaljna obrada Teorije relativnosti razmišljanjem, tj. logikom misli dokazati svu njenu besmislenost.

Cilj mi je takođe sve te “velike” Einsteinove misli i ideje, koje susrećemo u Teoriji relativnosti, takoreći “iscijepati” na dijelove i onda svaki dio dobro uzeti pod lupu, tj. detaljno i logički obraditi.

Zato formule i jednačine, sa kojima Einstein opisuje ili bolje reći pokušava opisati njegovu teoriju, dolaze tek na sporedno mijesto, jer kao što smo kod Einsteina i vidjeli, on te formule veličine i predznake u njima takoreći, po želji ili trenutnom raspoloženju mijenja, stavlja ih ili izbacuje iz formula.

http://www.ekkehard-friebe.de/Dissler.htm

http://www.ekkehard-friebe.de/Integer.htm

Iz moje knjige „Einsteinova teorija relativnosti – 100 godina laži“, Mostar 2008.
Zainteresovani je mogu dobiti na: 0038-736584122, kod Jelovac Azer i to džabe.

Ovu odličnu knjigu možete i downloadati ovdje: http://www.sendspace.com/file/nhmc83

( Hvala gospodinu Seadinu na ovoj knjizi i dostupnosti za javnost ! )

Facebook grupa o inicijativi za borbu slobodne naučne kritike: EINFÜHRUNG DER WISSENSCHAFTSFREIHEIT IN D. SCHULSYSTEM

Osim Facebooka, popis znanstvenika koji su uvidjeli Einsteinove propuste:

http://manipulatorzy.salon24.pl/126122,albertowi-einsteinowi-poswiecam-cz-2
http://www.jocelyne-lopez.de/

Popis svih svjetskih znanstvenika koji se time bave, te baza znanja:
http://www.worldsci.org/php/index.php?tab0=Scientists&tab1=Countries

http://cid-e9d7e56eb0926252.office.live.com/documents.aspx

Blogovi:
http://teorijarelativnosti1905naucnaprevara.blogger.ba/

http://mimo-2.bloger.hr/


IZDAVAČI:

A b r a h a m, M. (Pariz), 1. Theorie der Elektronen. Leipzig-Berlin 1923, 2. Bd., S.364, 386. - 2. Die neue Mechanik. Scientia XV, 1914
A d l e r, Fr. Ortszeit, Systemzeit, Zonenzeit. Volksbuchhandlung
A l l i a t a, G. (Locarno), Verstand kontra Relativität. Leipzig 1922.
A n d e r s o n, W. (Dorpat), Astronomische Nachr., 212 u. 214
B a l s t e r, W. Der Fehler in der Einsteinischen RTH. Hillmann, Leipzig 1928.
B e c h e r, E.. Prof. (München), Weltgebäude. S. 183 ff.
B e c k e r, A. Prof. (Radiologisches Institut Heidelberg).
B e n e d i c k s, K., Prof. (Stockholm).
B e r g s o n , H., Prof. (Paris), Durée et simultanéité á propos de la théorie d´Einstein. Paris 1921.
B o t t l i n g e r, K. F., 1 Jahrb. Rad. u. Elektr., XVII, 1920.-2. Astron. Nachrichten., 211, 1920.
B u c h e r e r, A.H., Die Planetenbewegung u. allg. Kritik d. Einsteinschen RTH. Röhrscheid, Bonn 1924.
B u d d e, E. Prof. (Halle), 1. Kritisches zum Rel.-Pr. Verhandl. D. Philos. Ges., XVI, 1914. – 2 Ber. D. Physik. Ges., 1919.
D e n n e r t, E., Prof. (Godsberg).
D i n g l e r, H., Prof. (München). -1. Grundlagen d. Physik. 1919.
-2. Krit. Bemerkungen z. D. Grundl. d. RTH. Leipzig 1921.
-3. RTH u. Ökonomieprinzip, Hirzel, 1922. -U. v. a.
D r e c h s l e r, J., Grundwissenschaftliches z. Einschteinschen RTH. Grundw., 2. Bd., 1921.
E h r e n f e s t, P., Prof. (Leyden), Zur Krise d. Lichtätherhypothese. Springer, 1913.
F r i c k e, H., Reg.-Rat (Berlin), 1. Der Fehler in Einsteins RTH.
Heckner, Wolfenbüttel 1920. -2. Phys. Zeitschrift, 1921, S. 636 bis 639. -3. Warum wir Einsteins RTH abweisen müssen. Nya Dagligt Allehanda, übersetzt von Lothigius, Stockholm.
F r i e d r i c h, G., Die falsche RTH Einsteins. Osnabrück 1920.
F r i s c h e i s e n-K ö h l e r, M., Prof. Das Zeitproblem. Jahrb. f. Phil., 1913.
G a r t e l m a n n, H., 1. Zur Relativitätslehre. 1920.
-2. Wirckliche u. scheinbare Bewegung. Ann. d. Phil., 1927, 6 Bd., Heft 8.
G a w r o n s k y, D., 1. Die RTH Einsteins im Lichte d. Phil. Haupt, Bern 1924. -2. Der physik. Gehalt d. spez. RTH. Engelhorn, Stutgart 1925.
G e h r c k e, E., Prof. (Berlin), 1. Die RTH, eine wissenschaftl. MASSENSUGESTITION, Arbeitsgem. d. Naturf., 1 Heft, 1920.
-2. Die gegen RTH erhobenen Einwände. Naturwiss., I., 1913.
-3. Eine Reihe von Aufsätzen in: Verhandl. d. Philos. Ges., 1911, 1912, 1918, 1919; Sitzungsber. d. Akad. d. Wiss., München 1912; Naturw., 1919, 1921 (Uhrenparadoxon); Kantstudien, 1914; Zeitschr. f. Techn. Ph., 1920, 1921, 1923; Astron. Nachr., 1923; Kosmos, 1924; Beitr. z. Philosophie d. d. Ideal., 2. Bd., 1. Heft, 1921 – 1922.
G e p p e r t, H., Ist die Welt absolut oder relativ? Reiff, Karlsruhe 1923.
G i l b e r t, L., Das Rel.-Pr., die jüngste Modennarrheit d. Wiss. Breitenbach 1914.
G l e i c h, G. Von (Ludwigsburg), 1. Astron. Nachr., Bd. 236, S. 165, 1929, Invariantentheorie u. Gravitation.
-2. Zeitschr. f. Phys., Bd. 44, S. 118, 1927, Bem. z. d. Gravitationsgleichungen d. allg. RTH.
-3. Ebenda. Bd. 47. S. 280, 1927. Zur Definition d. Zeitbegriffs.
-4. Ebenda, Bd. 50, S. 725, 1928. Zur Physik d. Schaubilder.
-5. Ebenda. Bd. 56. S. 262. 1929, Über die Grundl. d. Einsteinschen Gravitationstheorie.
G r o s s m a n n, E., Astron. Nachr., 214, 1921.
H ä r i n g, Th., Prof. Philos. D. Naturwiss. Paetel, Berlin 1923.
H a m e l, G. Prof. (Berlin), Zur Einsteinschen Gravitationstheorie. 1921.
H a r t w i g, Prof. (Bamberg).
H i r z e l, I. E. G., RTH....a.d. Leipziger Zentenarfeier. Neues Winterthurer Tageblatt, 1922, Nr. 285 – 290.
H ö f l e r, A., Didaktik d. Himmelskunde.
I s e n k r a h e, C., Prof. Zur Elementaranalyse d. RTH. Vieweg, Braunschweig 1921.
J o v i c i c, Über d. Wert d. RTH. Wien 1924.
K a r o l l u s, Fr. Prof. (Brünn), Wo irrt und was übersieht Einstein? Winiker, Brünn 1921.
K i r s c h m a n n, A. (Leipzig), Wundt und die Relativität. Beitr. z. Phil. d. d. Ideal., 2 Bd., Schlussheft, 1922.
K l a g e s, L., (Kirchberg), 1. Der Geist als Widersacher der Seele, 2. Bd. -2. Die Lehre vom Willen, S. 791 bis 797.
K r a u s s e, A. (Eberswalde).
K r e m e r, I., -1. Einstein und Weltanschauungskrise. Styria, Graz u. Wien 1921. -2. Reichspost, Wien, 10. 12. 1922. -3. Grazer Volksblatt, 20.6.1923.
K r e t s c h m a n n, E., Über d. physik. Sinn d. Rel.-Postulate. Ann. d. Phys., 4. Folge, 53. Bd. 1917.
K r i e s, J. v., Prof., 1. Logik, S. 702. -2. Kants Lehre v. Zeit und Raum in ihrer Beziehung zur mod. Physik. Naturw., 12. Bd., 1924.
L a u e r, H. E. (Wien).
L e c h e r, E., Prof., Neues Wiener Tagesb., 22.9.1912.
L e n a r d, P., Prof. (Heidelberg), -1. Über Relativitätsprinzip, Äther, Gravitation. Hirzel, Leipzig 1921. -2. Über Äther und Uräther., Leipzig 1922. -3. (gemeinsam mit F. Schmidt), Achter Tätigkeitsbericht d. Radiologischen Instituts d. Universität Heidelberg. Zeitschr. f. Techn. Physik, Bd. 6, Nr. 3, 1925.
L e o p o l d, C., Aktionen. Hillmann, Leipzig 1927.
L i p s i u s, F., Prof. (Leipzig), -1. Die logische Grundl. der spez. RTH. Ann. d. Phil., 2. Bd., 3. Heft, 1921. -2. Wahrheit und Irrtum in d. RTH. Siebeck, Tübingen 1927.
M a c h, E., Prof. – s. Überweg IV, S. 396.
M a i e r, H., Prof. (Berlin), Wahrheit und Wircklichkeit. Siebeck, Tübingen 1926.
M a u t h n e r, Fritz (Berlin).
M o h o r o v i c i c´, S., Prof. (Zagreb)
-1. Äther, Materie, Gravitation und RTH., Zeitschr. f. Phys., Bd. 18,
S. 34 1923.
-2. Die Einsteinsche RTH. De Gruyter, Berlin 1923
-3. Beziehungen zu d. Lorentzschen u. d. Galileischen Transformat.-
Gleichungen. Ann. d. Phys., 67. Bd., 1922.
N y m a n, A., Einstein – Bergson – Vaihinger. Ann. d. Phil., 6. Bd., 6./7. Heft, 1927.
P a i n l e v e´, P., Comptes Rendus, Bd. 173, S: 677 ff., Paris 1921.
P a l a´g y i, M., Prof. Zur Weltmechanik. Barth, Leipzig 1925.
P e´c z i, G., Kritik d. RTH. Einsteins. Tyrolia, Innsbruck 1923.
P f a f f, A. (München), Für und gegen das Einsteinsche Prinzip. Huber, München 1921.
P o d e c k, (Berlin), Achtuhr-Abendblatt, Berlin, 13.3.1929.
P o i n c a r e´, Prof. (Paris), Letzte Gedanken. Paris.
P r e y, A., Prof. (Prag Sternwarte).
R a s c h e v s k y, N. Von, Prof., Krit. Unters. z. d. physikal. Grundl.
d. RTH. Zeitschr. f. Phys. Bd. 1923.
R e h m k e, J., Prof. (Greifswald).
R e i c h e n b ä c h e r, E., -1. Ann. d. Phys., Bd. 52, 1917.
-2. Naturw., Bd. 8, 1920; u. a.
R i e d i n g e r, (Jena), -1. Gravitation u. Trägheit. Zeitschr. f Phys., 19. Bd., Heft 1, 1923 -2. Die Stellung d. Uhr in d. RTH. Ebenda, 12. Bd., Heft 5.
R i p k e – K ü h n, L. (Berlin), Kant kontra Einstein. Veröffentl. d. deutsch. Phil. Ges., Erfurt 1920.
R o t h e, R., Zeitschr. f. Physik. U. chem. Unterricht, 30. Bd., S. 267, 1917.
R u p p, E. (Heidelberg) Radiologisches Institut.
S a g n a c, G. (Paris), Comptes Rendus, Bd. 157, S. 708, 1410, 1913.
S c h u l t z, J., Fiktionen d. El.-Lehre. Ann. d. Phil., 1921.
S c h w i n g e, O., Eine Lücke i. d. Term. u. v . d. Einsteinschen RTH., Puhla, Berlin-Steglitz. 1921.
S e e, T. A., Prof. (U.S.A.), -1. Foucault und Einstein. Science, 58, 1923. -2. Astron. Nachr., 226, 401, 1926.
S e e l i g e r, H. Von, Prof. (München).
S e l e t y, Fr., Unendlichkeit d. Raumes u. allg. RTH. Ann. d. Phys., 73. Bd., 1929.
S i t t i n g, (Magdeburg).
S t i c k e r s, I. (Luzern), Die wahre RTH. d. Phys u. d. Mißgriffe Einsteins. Breitenbach, 1922.
S t r a s s e r, H. (Bern), Einsteins spez. RTH, eine Komödie d. Irrungen. 1923.
T h e d i n g a, Eddo (Berlin), -1. Einstein und wir Laien. Hillmann, Leipzig 1922. -2. Einsteins Wunderglaube. Ebenda, 1927.
T h i r y, R. (Strassburg), Revue gen. d. Sciences pures et appliquées, 1922
T o m a s c h e k, R. (Radiologisches Institut, Heidelberg), Über Aberration u. Absolutbewegung. Ann. d. Phys., 4 Folge, 4. Bd.
T r i b e l, H. (Berlin)
T u m m e r s, J. H. (Nymegen), Die spez. RTH. Einsteins u. d. Logik. Hillmann, Leipzig 1929.
D e l W e c h i o, (Rom).
W ä c h t e r, F.
W e i n s t e i n, M. B., Prof. (Kowno), -1. Die Grundgesetze der Natur. Barth, Leipzig 1911. –2. Die Physik der bew. Materie u. d. RTH. Barth, Leipzig 1913.
W e s t i n, O. E., Prof. (Stockholm), Einsteins RTH. Fahlcrantz, Stockholm 1921.
W i e c h e r t, J. E., Prof. (Göttingen), Relativitätsprinzip u. Äther, Phys. Zeitschr., 12. Bd., 1911.
W i e n, W., Prof. Die RTH vom Standpunkt d. Phys. u. Erk.-Lehre.
Barth, Leipzig 1921.
W i e n e r, O. H., Prof. (Leipzig), Das Grundgesetz d. Natur u. d. Erhaltung d. abs. Geschwindigkeit im Äther, Leipzig 1921.
W i t t i g, H. (Magdeburg), Die Geltung d. RTH. Sack, Berlin 1921.
W o d e t z k y, I., Prof. Debreczin), Astron. Nachr., 217. Bd., 1922.
W o l f, M., Prof. (Eberswalde), Astron. Nachr., 212. Bd., 1920.
Z b o r i l, I., Prof. (Bratislava), WURZEL VON 1 – v ²/ c² oder die RTH im Lichte d. Warheit. 1924.
Z i e g l e r, J. H. (Zürich), Das Ding an sich und das Ende der sog. RTH. Zürich.
Z i e h e n, Th., Prof. (Halle), -1. Kritischer Bericht über die Literatur 1915-1925, Jahrb. d. Phil., Bd. 3, Berlin 1927, Abschn. Naturphilosophie, S. 186 ff. -2. Grundl. d. Naturphilosophie, S. 67 ff., Leipzig 1922.
Z l a m a l, H. Das Verhältnis d. Einsteinschen RTH z. exakten Naturforschung. Braumüller, Wien und Leipzig.


Nikola Aleksić o Monsatu i Codex Alimentariusu

Nikola Aleksić o Monsatu i Codex Alimentariusu - bilo da se radi o Srbiji ili nekj drugoj državi - sve nas čeka ista stvar! Budimo svjesni i nemojmo kupovati genetski modificiranu hranu, rađe kupujmo direktno od seljaka - a ne preko trgovina i supermarketa!



Više članaka...

Stranica 195 od 306

195

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas1151
mod_vvisit_counterJučer1240
mod_vvisit_counterOvaj tjedan5205
mod_vvisit_counterOvaj mjesec30596
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.1576159

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 262