Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Donacije

Podržite Val-Znanje donacijama. HVALA!

Iznos: 

Orgonske piramide i orgoniti

    

Znanost


O bosanskim piramidama, strukovnoj nomenklaturi i diktaturi



Mnogi od nas se pitaju zbog čega se službeno ne prihvaćaju mnoge jednostavne istine kao, na primjer, istina o postojanju Bosanskih piramida, kad svi dokazi koje nalazimo u svijetu oko nas upućuju na to da je službena verzija povijesti promašena, a piramide stvarne? Pa zbog toga što živimo u strukovnoj odnosno tehnotroničkoj diktaturi koja je zapravo posve lažna i zato se istinom isključivo bavi kao metom. Istina je neprijatelj svake diktature i tiranije, jer istina oslobađa. Nasuprot tome, službena odnosno lažna verzija povijesti je odsudna za vladajuću klasu, jer su oni koji ne poznaju povijest osuđeni na ulogu i status ponavljača u magarećoj klupi, a upravo to je ono što naši porobljivači žele. I zato prije nego se odlučimo na polemiku sa službenim strukovnim institucijama vrijedi se zapitati nekoliko ključnih pitanja.

Prvo, da li je uopće moguća slobodna misao bez ideologije? Ako je povjest učiteljica života, onda je jedna od prvih lekcija povijesti upravo ta da društva bez ideologije nije bilo nikada ili je to barem takav slučaj u proteklih nekoliko milenija. To je tako unatoč tome što se svaka tiranija i satrapija kiti imenima božjim i narodnim. Pritom ni sadašnja vladujuća diktatura nije iznimka: ona putem svojih korifeja čitavo vrijeme sebi laska da je demokratska, da je legitimna, da vodi u bolju budućnost. Pri tome se svi učesnici farse pozivaju na narod, opće dobro, istinu, pravdu i napredak , što bi značilo da su iskreni, da svoj narod vole, da je društvo temeljeno na kakvoj takvoj pravdi, i da su motivirani općim dobrom i napretkom, a i vrapci na grani znaju da to uopće nije tako.

To znači da su vlastodršci, ideolozi i apologeti vlasti, odnosno vlasnici ovog društva (jer je vlast vlasništvo), obični lažovi čija lažljivost raste eksponencijalno prema statusu i utjecaju. Kao i svaka druga totalizacija, ona guši svaki disonantni glas, jer totalizacija može opstati jedino kao monolit. Naime, totalitarizmi su nepopravljivi: čim se načmu padaju kao kule od karata.

Današnja tiranija je u ovoj fazi perfidna: tretman neugodne istine za sad se svodi na njezino guranje na margine i zasipavanje lopatama zemlje pri čemu se usklik da je car gol prikazuje kao vrsta eksentričnosti i uvrnutosti. Tko se usudi zaustiti takvo što istom postaje objekt pukog ogovaranja zamotanog u celofan stručnih izraza, a najčešće se čak ne radi ni o tome, već o najobičnijem pijačnom, šibicarskom podvaljivanju. Međutim, kad temperatura u tiranskom kazanu poraste sigurno će doći i do otvorenog terora.

Drugo, kad je to već tako, gledano s pozicije pojedinca, nije li ludo potcijeniti snagu glupaka i izdajnika svrstanih i organiziranih u vladajuće horde? Čemu se uopće zamjerati vladajućoj hordi profitera, neznalica, potkazivača, diletanata i besposličara, i nije li bolje sačuvati svoju bijednu egzistenciju koju će nam politika sigurno oteti drznemo li se da ju izazovemo? Jer vi danas zaista možete izraziti kritiku i uzdržati se od ljubljenja prstena satrapovih svećenika. Za razliku od ne tako davne prošlosti, danas nećete završiti na lomači ili u logoru, barem ne javno (iako itekako postoje atentati i razne namještaljke za one posebno neposlušne), ali ćete biti sustavno marginalizarni, prešućivani, redikulizirani i klevetani od kerbera vladajuće ideologije koji su, plahi i lakomi, podmićeni vlastitim novcem na uštrb budućnosti vlastitog naroda, uvijek spremni žrtvovati obraz za večeru. Ono malo ljudi koji bez časti i dostojanstva ne žele živjeti i ne žele postati pobornici općeg raščovječenja svedeni su na rubrike otpisanih, naivaca i budala.

Treće, onaj koji se drzne dovesti u pitanje laž koja se podmeću za istinu, nužno će doći u sukob sa svima onima koji žive od tiranije, ma kako bijedna njihova egzistencija bila. Dapače, oni na dnu hranidbenog lanca su najspremniji na dokazivanje i spotiču se jedan o drugog da što revnije izvrše svoje bijedne zadatke, nadajući se (naravno, uzaludno) da će bijedni tretman i magareći status kojim ih tiran svakodnevno podsjeća na njihovu bijedu jednog dana prestati, naravno, kad se konačno dokažu u revnosti teroriziranja, potkazivanja i porobljavanja samih sebe i ostalih.

I još gore, onaj koji odluči na svoja leđa uprtiti križ istine, doći će u sukob sa svim međusobno posvađanim glavama mnogoglave aždaje koje rigaju vatru jedna na drugu. Ta paklena mnogoglava aždaja riče iznad tarabe našeg otetog imanja u koje se uselila, dok mi virimo i cvokoćemo na sred puta, a pritom nam se ta aždaja prikazuje kao razulareni skup raznih čudovišta kao da njezine glave ne stoje na istom tijelu. Dakle, pojednac koji ubode u oko i jedan ideološki konstrukt te užasno tašte nakarade doći će u sukob sa svim ideologijama koje čine žamor i kakofoniju od kojih se više u društvu ne čuje ni jedna pametna riječ. Upravo ta čudovišna rugoba, režanje, urlici i riganje vatre, a koja se kočoperi i hvališe kao demokracija i sloboda, prava je slika najcrnje diktature koja nas porobljava poput trojanskog konja, prikazujući nam se kao dar i vrijednost koju nam poklanjaju naši vjekovni neprijatelji i satrapi, u znak navodne pažnje i pomirenja jer su, kažu, oni evoluirali, a mi nismo. Uličarska bestidnost i huliganski bezobrazluk kojom nam uspijevaju podmetnuti rog za svijeću ne govori samo o njima, već govori i o nama, da ni s nama nešto temeljno nije u redu. Jedino kroz praksu možemo pronaći krtički uvid u vlastito stanje, a ono što nas sprječava da se oslobodimo je naša urođena lijenost i nevoljnost da sebi priznamo da smo zapravo porobljeni. Takav uvid nameće obavezu borbe, a mi smo se uljuljkali u konformizam na račun vlastite djece. Na koncu sami sebe porobljavamo taštinom, kukavičlukom i sebičnošću i sami smo saučesnici vlastite propasti koja se krije iza polica prepunih uvozne škart robe. Kao dio bratstva koje se entuzijastično zalaže i predano radi na našoj vlastitoj propasti, nemamo pravo da se vadimo ni na kojeg satrapa i tirana, jer se ti satrapi i tirani uvijek oslanjaju na kolaboraciju svojih podanika, na njihov kukavičluk, naivnost, taštinu, neznanje i sitnoračundžijski mentalitet.

Pritom se potlačeni saučesnici očajničkim kricima pozivaju na struku, kao da je riječ o nekom idolu, nekoj svetoj kravi. Pacijent danas ne smije dovesti u pitanje takozvano stručno mišljenje nekakvih skorojevića – plaćenika farmaceutskih kuća koji se bogate na uštrb njegovog zdravlja i džepa. Predmeti političkog eksperimentiranja ne smiju dovesti u pitanje preplaćene strukovnjake koji se na njima vježbaju u slobodno vrijeme između teambuildinga, motivacijskih seminara i izlazaka po kafanama, uopće ne znajući što čine. Građani ne smiju dovesti u pitanje teror ružnoće i nadri stručnost organiziranih profitera i nagrđivača urbanih vizura, jer to se njih, navodno, ne tiče, jer je navodno to pitanje i predmet struke, kao da struka postoji kao neka kategorija iznad društva i pojedinca kojim se bavi i koji ih plaća. I tako dalje.

Zaboga, i sama riječ struka u korijenu ima isto što i riječ fašizam, a to je fascio (struk). To znači da je svaka struka koja je napustila težnju ka božanskoj sublimaciji i perfekciji te uzela prizemni interes cehovskog bratstva sebi za zastavu nužno totalitarna i fašistička. Znači, ovosvjetovna, mondena struka je po definiciji fašistička ideologija i nema veze sa slobodom mišljenja i pojedinca. Ona predstavlja tehnotroničku vlast, odnosno represivni organ tiranije. Takva materijalistička vlast uvezana u struku ne teži ni božanskom ni metafizičkom, već isključivo profanom i fizičkom, i zato je demonska. Dapače, sam izraz materijalistička ideologija je već sam po sebi aspurdan, jer u sebi sadrži nepomirljivu dihotomiju ideje i materije. Takozvana dijalektika kao koncept iza koje se skriva nije ništa drugo do demonska igra ogledala koja zasljepljuje poglede na vlastitu ništavnost. Dakle, vlast i ideologija su demonske i nepravedne, a, kaže Meša Selimović, da je vlast pravedna ako je od Boga, a ako je nepravedna, onda nije od Boga i treba je rušiti.

I zato su uzaludne polemike sa službenicima komunalnih poduzeća koji se bave održavanjem demonskih fasada i parkića Potemkinovih sela ideološke tiranije. Takozvani strukovnjaci i stručnjaci u stvari u boljem slučaju vrtni patuljci te uklete kuće,a u gorem obični fašisti i totalitarni ideolozi.

Jer sjetimo se što je rekao Mussolini: „Fašizam bi zapravo trebalo zvati korporatizam, jer predstavlja srastanje korporacija i države.“ A tko diktira danas pravila struke? Pa nitko drugi do mnogoglavi sijamski blizanci korporacija i države spojeni preko zajedničke mješine u koju trpaju sve čega se dohvate.

Ali mi to i dalje podržavamo, mada se kao ljutimo. Dok nam se prikazuje obična farsa, a mi iz publike vičemo na ekran! Ali još ne vjerujemo da gledamo filmsku farsu, nadamo da se to možda promijeniti, da će nas tirani pomilovati, nadamo se da će nas zavoljeti ovako bijedne i bespomoćne, jer, na kraju krajeva od nas žive, a nada je, da ponovo citiram Selimovića, najgori ubojica. Dakle, prikazanje društvene zbilje u režiji današnje vlasti i idelogije je obična farsa i ništa drugo, i ništa nećemo dobiti vikom i polemikom s glumcima s filmskog ekrana, s tim režiranim svijetom sjenki. Jednostavno trebamo napustiti kino salu koja je istovremeno farmu u kojoj služimo kao tegleća stoka, izvor zarade i hrane.

Iz istog razloga ni društvena debata danas više ne vrijedi ništa: namještena je i lažna. Ta farsa se održava isključivo zbog toga što svaka tiranija mora proizvoditi iluziju progresa, jer bi inače pala kao kruška. Zato je cilj tirana ograničiti raspon društvene debate, a u tom suženom idiotiziranom opsegu sve grozote, bizarnosti, opscenosti i gluposti raspaliti do krajnosti. Tako ovih dana nas bombaridiraju ljubavnim jadima mladih bankara, glumaca i strančara koje se bave legaliziranom organiziranom pljačkom (baš nam je žao), nekakvim falšim izborima, gej paradama, kvazi-nacionalističkim podmetanjama, kuda se koja fufica prošetala, tko je promijenio ženu, tko je prdnuo na farmi i koji je zaštićeni maneken tiranije jače pljunuo u lice svog naroda. Dakle, kakva debata je uopće moguća u takvoj zagađenoj atmosferi!? U ovakvom stanju mi uopće nismo spremni za nikakav razgovor: javna slika je oktroirana, kontrolirana i instrumentalizirana. Ona nije ništa drugo do marketing tiranije čiji je konačni cilj strahovlada i atomizacija društva do željene krajnosti u kojoj će idealnu ćeliju društva predstavljati prestravljeni, tjeskobni pojedinac i njegov trešteći TV ekran.

Despocije se, dakle, ne popravljaju, nego ruše. Sukob prividno jest stručni, a u stvari je ideološke naravi i dok to ne osvjestimo nemamo nikakve šanse, jer ćemo džaba vikati na ekran. Kao što nema struke bez ideologije, tako nema ni društva bez drugovanja, a drugovanje odnosno društvo može se ostvariti samo među ravnopravnima. Zato u ovom kaosu nema nikakvog dijaloga, samo izluđujuća dreka, jer se i dijalog može ostvariti isključivo samo među ravnopravnima unutar uređenih društvenih odnosa. I zato ovo što gledamo s margina se ne zove debata, nego diktat koji se gura iza dimne zavjese dreke i gungule .

I za kraj da citiramo Goethea: “Nitko nije beznadnije porobljen od onih koji lažno vjeruju da su slobodni.“ Mi smo doista danas slobodni u jedino apsolutno suženim okvirima apsolutne zatvorske ograničenosti. Mi smo, dakle, u ideološkom i psihičkom zatvoru koji teži samici. To što je zatvor virtuelan, a tiranija ideološka i psihička, samo doprinosi osjećaju beznađa. Osvještavanje jezivih činjenica o našoj stvarnosti izaziva tjeskobu, ali čini prvi korak prema oslobađanju pojedinca i društva u cjelini.

Zato je pitanje Bosanskih piramida toliko ključno. Ono predstavlja konac koji će, jednom kad se dovoljno snažno povuče, rašiti čitavu haljinu koja prekriva svu društvenu jezu. To nije pitanje arheologije ili nauke, već ideologije i zato nijedan objektivni naučni argument tiranija ne može primiti, jer bi to značilo njezin harakiri. Ona za sad se pravi nezainteresirana i taktizira iako su ulozi, dakle, krajnje visoki što će se tek vidjeti kad igra uđe u fazu zvanu va banque, a to toga mora doći prije ili kasnije...

Mr. sc. Domagoj Nikolić , Imotski
samostalni istraživač

Preneseno sa: http://www.piramidasunca.ba




 

Znanstvenici otkrili čestice brže od svjetlosti



Izvor: Večernji List
22.09.2011.

Znanstvenici otkrili čestice brže od svjetlosti, fizičari šokirani! Ne žele brzati sa zaključcima, ali nisu uspjeli pronaći pogreške u istraživanju.

Znanstvenici CERN-a u Švicarskoj otkrili su subatomske čestice koje su brže od svjetlosti. Riječ je o otkriću koje je šokiralo svijet fizike i koje bi moglo dovesti do preispitivanja mnogih otkrića u posljednjih stotinu godina, javlja BBC.

Istraživači su poslali neutrine kroz zemlju od CERN-a prema 732 kilometara udaljenom laboratoriju Gran Sasso u Italiji. Ostali su začuđeni kada su shvatili da su čestice do odredišta došle 60 nanosekundi brže od svjetlosti. Znanstvenici za sada ne žele brzati sa zaključcima, te pokušavaju pronaći različita objašnjenja za svoje otkriće.

- Htjeli smo pronaći pogreške - bezazlene pogreške, složenije pogreške ili loše efekte - ali nismo. Sada smo prisiljeni pozvati svjetsku znanstvenu zajednicu da to analizira - rekao je autor izvješća Antonio Ereditato.

Brzina svjetlosti najveća je brzina u svemiru, i velik dio moderne fizike zasniva se na ideji da ju ništa ne može premašiti, kao što je objašnjeno i u Einsteinovoj posebnoj teoriji relativnosti. No CERN-ova znanstvena ekipa u svojemu je trogodišnjem projektu došla do rezultata koji su ozbiljno uzdrmali ovu pretpostavku.

- Moj je san da drugi, nezavisni eksperiment dođe do istog otkrića - tada bih doživio olakšanje - rekao je Ereditato.


Nastavak na ovaj članak, Večernji List
24.09.2011.

Čestice brže od svjetlosti nemaju nikakve logike? Novo otkriće moglo bi dovesti do okretanja uzroka i posljedice, kaže prof. Pallua.

- Ako bi se točnim pokazalo da su znanstvenici CERN-a otkrili čestice čije je kretanje brže od svjetlosti, onda bi to značilo da bi se otvorila mogućnost da mi iz sadašnjosti utječemo na stvari koje su se dogodile u prošlosti. Primjerice, vi biste se mogli vratiti u vrijeme prije nego su se sreli vaša baka i djed, jednog od njih poslati na drugu stranu svijeta da se oni nikada ne nađu.... U tom slučaju vi se nikada ne biste rodili. A tu ste... To bi bila smo jedna od nelogičnosti koju bi prouzročilo postojanje čestica bržih od svjetlosti u ovom našem svijetu. No, skloniji sam vjerovati, ovako na prvi pogled, da je ipak riječ o eksperimentalnoj pogrešci - prokomentirao je naš poznati fizičar akademik Vladimir Paar otkriće CERN-ovih znanstvenika prema kojemu na našem svijetu postoje čestice brže od svjetlosti. On podsjeća da su prije tridesetak godina teorijski fizičari istraživali čestice brže od svjetlosti tahione i da je ostalo vrlo upitno mogu li one doći u naš svijet.

"Milijuni su pokusa pokazali da neutrini brzinu veću od svjetlosti ne mogu postići"

- Teorijski fizičari razmatrali su postojanje tahiona u nekom drugom, paralelnom svijetu ili svjetovima i ostalo je vrlo upitno mogu li oni doći u naš svijet jer bi u njemu mogli dovesti do logičkih paradoksa i otvoriti mogućnost da se utječe na događaje koji su se već dogodili. Neutrini su poznati već pola stoljeća, to su čestice čija je masa nula ili toliko mala da je nemjerljiva, električni naboj je nula, ali nije poznato, ili barem ja nisam čuo za to, gibaju li se brže od svjetlosti. Milijuni su pokusa pokazali da oni brzinu veću od svjetlosti ne mogu postići - objašnjava akademik Paar. No, on ipak dopušta da je u znanosti, a posebno u fizici, sve moguće i da iznenađenja tu u pravilu nema.

- Mi još uvijek ne razumijemo što je neutrin, a teorija relativnosti ne isključuje mogućnost da se neka čestica stalno giba brže od svjetlosti - kaže Paar.

Okretanje uzroka i posljedice?

Slično razmišlja i teorijski fizičar prof. Silvije Pallua.

- To otkriće sada trebaju provjeriti nezavisne skupine znanstvenika. Ako nije riječ o eksperimentalnoj pogrešci, onda je riječ o senzaciji. Oni su napravili što su mogli i rekli - evo, to sada trebati provjeriti. Ako je posrijedi otkriće, u fizici će se morati revidirati mnogi pojmovi, ali trebat će i dobra ideja odakle početi. Trebat će dobro promisliti da se dođe do relevantne teorije. A o čemu je riječ u ovom "otkriću", to će tek znanost reći - kaže Pallua.

I prof. Pallua drži da, kad bi to bilo točno, novo otkriće moglo bi dovesti do okretanja uzroka i posljedice, odnosno do toga da posljedica bude prije uzroka. Otkriće koje je još nepoznanica i koje je dvojbeno i za same fizičare mnogima će razbuktati maštu i biti plodno tlo za nove filmove znanstvene fantastike, no ono je ponukalo i mnoge fizičare da se zapitaju - senzacionalno otkriće ili samo eksperimentalna pogreška. Ako se pokaže da je senzacija, otvorit će brojna pitanja o tome kako bi se završili određeni povijesni događaji da se moglo prije njih utjecati na njihove sudionike i može li se sada iz ovog svijeta utjecati na događaje u paralelnom svijetu ili svjetovima.
 
-------

Jack987, moja pitanja i komentari:

Gospodine Antonio Ereditato, čestitke na obavljenom radu i ( novim ) otkrićima! Svakako bih pohvalio Vaš otvoren um i poziv svim svjetskim znanstvenicima da se to malo analizira ( jer ovo pobija ne samo Einsteina, već i svu dosadašnju fiziku na kojoj smo isprogramirani ).

Gospodo znanstvenici i svi oni koji se takvima smatraju - imam za reći slijedeće: IZAĐITE IZ SVOJIH KONTEJNERA RAZMIŠLJANJA! Imajte već jednom OTVOREN um prema NOVIM idejama i MOGUĆNOSTIMA!

Dakle, NE MOŽETE graditi fiziku na temeljima NAŠE PERCEPCIJE okoline u kojoj živimo - jer se ona NE POKLAPA sa STVARNIM zakonima i principima univerzalnih zakona svemira! Ukoliko ste riba - vi nikako ne možete shvatiti kako funkcionira četverotaktni Otto - motor koji je u većini kopnenih vozila! Jednostavno - vaša percepcija u vašem svijetu vode - nikako ne može shvatiti STVARNE principe zakona termodinamike koji se mogu promatrati kod uređaja na unutarnje sagorijevanje ( motori automobila, npr. ) - jer ribe NE ŽIVE u svijetu automobila, a i nemaju toliko visoku svijest i znanje da bi mogle to uopće razumjeti. I sada ste vi ribe u svemiru, koje diskutiraju da li je moguća brzina veća od svjetlosti ili ne!

Draga gospodo - brzina ne postoji - ona je ILUZIJA naše percepcije linearnog vremena! Vrijeme NIJE linearno ( u stvarnosti svemira ) i zbog toga ne postoji nešto kao "brzina". I sve što je vezano uz "brzinu" pada u vodu ( ribama )!!! To se samo NAMA čini da postoji nešto kao brzina, odnosno mjerenje puta unutar nekog "vremenskog perioda".

Ne, vrijeme nije linearno, već selektivno. Imajte također na umu da ne postoji samo ova naša stvarnost - već postoje i mnoge druge - bilo paralelne, okomite, itd. Čak je i nauka to dokazala i pokazala, a vi još uvijek derete istu kozu opet i opet!

Gospodine Paar, svaka čast na priznanju da fizičari još uvijek ne razumiju mnoge ove stvari - najbolje je reći istinu - tako bi uvijek i trebalo biti. Kako kažete da ako je ovo točno što su u Cern-u izveli - da bi to značilo da mi sada možemo onda utjecati na prošlost... DA, mi SADA možemo utjecati i MIJENJATI i prošlost i budućnost ( jer u stvari - ovo NIJE LINEARNO, niti može biti ). Prije i poslije su samo naše PERCEPCIJE ( iz ove naše trenutne 3D svijesti ), pa MISLIMO da su takve stvari nemoguće ( a ne samo da su moguće, već se i izvode... ).

No, ovo da se vratite kroz vrijeme i da udaljite svoju baku od djeda ( tako da se oni nikad nebi sreli, a time i eliminirali sebe iz "budućnosti" ) - ne stoji jer:

1. Ako se vratite u prošlost - ja vas sada pitam: U KOJU prošlost? Ima ih više...
2. Ukoliko i pogodite onu prošlost u kojoj su vaš djed i baka na suprotnim stranama planete - jeste li sigurni da se više nikada neće susresti? Možda se desi stapanje sa drugim realitetom u kojem su se vaša baka i djed susreli na neki "čudan" način... pa se eto - vi opet rodite u budućnosti...
3. Kako bi napravili trijažu svijesti od sadašnje točke prostora/vremena i one u koj bi "došli"? Jeste li sigurni da bi vaša svijest onda ostala i u ovom svijetu? ( pustimo sada tijelo neka miruje tu gdje jest... radi lakšeg razumijevanja )
4. Kako bi se vratili "natrag"? ( koordinate se mijenjaju... vjerojatno fraktalno ) Koja je "formula" za "natrag" u "budućnost"?

Odgovorno tvrdim da i ako eliminirate susret bake i djeda u jednom njihovom zajedničkom svijetu - na koji god način - da to NE ZNAČI da se vi nikada nećete roditi!!! Prestanite gledati svijet LINEARNIM NAČINOM ( razmišljanja )!!! Jer nećemo daleko stići, kao čovječanstvo, jer ćemo ubrzo poljubiti ZID - GRANICU našeg razumijevanja i svijeta. To je OBALA u svijetu riba ( ona usporedba od malo prije ). Ako imamo Einsteinovo ograničenje pred nama - zid ( brzinu svjetlosti ) - kojeg nikako ne možemo ( ne smijemo ) preskočiti - onda živimo u LAŽI. Bunaru laži. Svijetu koji se zasniva na LAŽIMA ( namjernim ili radi neznanja - svejedno ). A to nije baš dobro za nas, zar ne?

Gospodine Paar, ( ako je točno što su novinari Večernjeg Lista napisali tamo u svojem članku ) vi rađe VJERUJETE u neku eventualnu pogrešku mjerenja u eksperimentu, nego da PRESKOČITE taj ZID ograničenja i LAŽI ( hajde da za sada samo ostanemo u domeni fizike ) na planeti. Vi RACIONALIZIRATE dosadašnji program ( učenja ) kojima smo svi isprogramirani od djetinjstva - "Einstein je pametna faca, sve bi se zbog toga trebalo temeljiti na njegovoj PERCEPCIJI svijeta oko svih nas". No, gospodine Einstein, ne možete donijeti "univerzalnu formulu svijeta" koja malo vrijedi - a malo ne vrijedi... ovisno o OKRUŽENJU! Da, ipak ima veze da li se nalazite u vodi ili na kopnu... pitajte ribe...

U nekim OKRUŽENJIMA nešto vrijedi, a nešto i ne mora. Pitajte bilo kojeg malo boljeg kompjuterskog programera, neka vam objasni što izvjesne linje kompjuterskog koda rade u različitim ENVIRONMENTIMA ( okruženjima ). Čist jednostavni primjer bi mogao biti slijedeći:

1. okolina u kojem je jače magnetsko polje
2. okolina gdje je magnetko polje jako slabo, odnosno zanemarivo

Postavite zavojnicu i pustite struju, i promatrajte posljedice različitih OKOLINA u kojima se nalazi stvar koju promatramo. Mi možemo biti takve zavojnice u okolini - svemiru... i koje ne mogu PRAVILNO promatrati svemir oko sebe - radi varijabilnosti same OKOLINE. Morali bi IZAĆI iz nje da promatramo to sve pravilno.

Ali, gle vraga... pa to je jako teško, ako ne i nemoguće iz ovih naših točaka u kojima trenutno jesmo!!!

No, pozdravljam ovu Vašu izjavu: "U znanosti, a posebno u fizici, sve je moguće..." jer ovo čini OTVOREN UM!

Gospodine Pallua - posljedica i uzrok su međusobno povezani i dešavaju se ISTOVREMENO. Jedino naša trenutna percepcija, koja je uvjetovana linearnim shvaćanjem vremena, ima s tim problema!

Sve što se bazira na linearnom vremenu - pada u vodu - kod stvarnih zakona univerzuma. Točka.

CTRL-ALT-DELETE

Zaokret: novi red: možda su točke vremena/prostora selektivne... možda su povezane nekim sinhronizacijama ( nečega )... možda se mogu približavati/udaljavati jedna od druge... možda se mogu spojiti u jednu ( oh, da, putovanje "kroz" vrijeme )... možda i svemir NIJE ONAKAV kako ga sada trenutno percipiramo.

Pa i nije... glupo je SEBE postaviti kao polaznu točku iz koje sve dalje promatramo.

Gospodo znanstvenici, ako prevaziđemo trenutna OGRANIČENJA i načine razmišljanja - čovječanstvo bi ipak moglo napredovati!




 
 

Vulkani, potresi i podzemne munje


Munja koje se razvija u atmosferi je poznata pojava, ali što je s onima koje se događaju u podzemlju?

Električni fenomen koji nazivamo munja dobro razumijemo. Najčešća interpretacija uključuje cirkulaciju vodene pare gore i dolje kroz oblake u procesu koji se zove konvekcija. Voda se grije na toplini dok ne ispari, diže u zrak gdje se skuplja u oblacima. Nakupine vodene pare i dalje rastu sve više i više, na kraju postaju dovoljno rashlađenje da se kondenziraju natrag u tekućinu. Zemljina gravitacija ih onda vuče natrag na tlo, gdje se ciklus ponavlja.

Prema konsenzusu znanstvenog mišljenja, kapljice vode imaju tendenciju da se sudaraju prilikom konvekcije, elektroni se sudaraju jedni o druge, stvarajući naboj separacije. Elektroni se akumuliraju u donjem dijelu oblaka, gdje se dobiva negativni naboj. Kako kapljice koje su izgubile jedan elektron i dalje rastu, nose sa sobom pozitivni naboj u vrh oblaka.

Regije diferencijala naboja, ili separacije naboja, uzrokuju električno polje koje se formira između njih, i to sa snagom izravno proporcionalno količini naboja u oblaku. Električno polje može postati tako snažno da odbija elektrone o površinu Zemlje, prisiljavajući ga da postane pozitivno nabijeno. Vodljivi put između dviju regija može pokrenuti udar munje koji se na kraju povezuje s nekim pozitivnim tokovima energije koji se kreću i kreiraju iz tla.

Takav proces ne može objasniti vulkanske munje. Većina planetarnih znanstvenika pretpostavljaju da je uzrok je sličan, ali nema eksperimentalnih dokaza da bi potvrdili tu ideju.
 
Munja
 
Munje koje su se stvorile pri erupciji vulkana

U proteklih dvjesto godina izvještavano je o munjama koje su viđene u oblacima vulkanskog pepela koje su stvorile brojne vulkanske erupcije. Gigantska munja s gornje slike, fotografirana je tijekom erupcije Mt. Chaiten u svibnju 2008. Bilo je izvješća o loptastim munjama nalik većim loptama za plažu koje su se valjale po terenu kad je Mt. St. Helens eruptirala 1981. Eyjafjallajokull je stvarao bljeskove munje koji su svijetlili na nebu i bili vidljivi na razdaljini od mnogih kilometara.
 
Munja
 
Još jedna munja fotografirana za vrijeme vulkanske erupcije u Čileu 2011. godine

Veliki “teluričke struje” (kopnene struje) su pronađene da cirkuliraju kroz zemljinu koru, jer naše magnetsko polje uzrokuje protok struje u vodljivim slojevima tla. Tisuće ampera kolaju ispod površine, i sve su one različite prema svojoj vodljivosti. Budući da Sunce može utjecati na Zemljino magnetsko polje kroz geo-magnetske oluje, fluktuacija kopnenih struja se može pojaviti kada postoji povećanje solarnih pjega I/ili solarnih baklji, jer one stvaraju oscilacije u ionosferi.
 
Munja
 
Slika oblaka snimljena 2 dana prije potresa u Kini 12.05.2011.

Ponekad potresi mogu proizvesti bljeskove svjetla i druge fenomene povezane sa svjetlom. Loptaste munje često prate potrese i o tome se dovoljno izvještavalo, no zbog potresa često su vidljivi fenomeni kao što su svijetli, šareni oblaci poput formacija oblaka koji putuju nebom iznad frakturirane strate. Ne čudi da se taj sjaj javlja prije i poslije potresa: sažimanje kvarca stvara protok električne struje (piezo-električni fenomen kristala). To je jedan od razloga zašto se otkrije mnogo radijske buke s područja pod ekstremnim tektonskim stresom. Je li taj stres nastaje samo zbog kompresije?

Kristali Kvarca reagiraju na stres proizvodnjom električne energije, ali kada električna struja teče kroz kvarc te frekvencije vibracije podudaraju se s Watima električne energije koje su na njega isporučene. Naš planet možemo usporediti s kondenzatorom (električni svemir i teorija solarnog kondenzatora), te se može puniti i prazniti od strane vanjskih električnih polja.

Kondenzator zadržava električni naboj. Kondenzatori su izgrađeni od dva vodiča, ili “ploča”, odvojeni dielektričnim izolatorom. Električni naboj na jednoj pločici privlači suprotan naboj druge, što rezultira u električnom polju između njih. Kako se povećava naboj kondenzatora, njegovo električno polje raste, stvarajući sve veći stres na izolatoru i njegovim sposobnostima odvajanja suprotnih naboja. Ako naraste dovoljno visok potencijal između dvije vodljive ploče, dielektrični izolator neće uspjeti spriječiti reakciju, a kondenzator će iznenada napraviti kratki spoj, ispuštajući pohranjenu energiju.

Upravo je to fenomen koji najvjerojatnije pridonosi ispuštanju atmosferskih munja. Pohranjena električna energija u oblacima i na zemlji prevlada sposobnost atmosfere da zadrži odvojena dva različita naboja, tako da oni dopru jedni do drugoga i “tvore udar.” Kada se spoje dva provodnika munja, između oblaka i tla (ili između jednog oblaka) zatvori se strujni krug i dođe do praska električne struje koja će bljeskati uz put od vodiča.

Budući da se magma može smatrati oblikom tekuće plazme, to također znači da ona može provoditi struju. Kao što se ionosfera puni od strane solarnih baklji, suprotni naboj se stvara u podzemnoj magmi. Električne struje u plazmi magme se mogu pratiti kako se kreću u obliku niti i dvostrukih slojeva. Elektromagnetske sile između trenutnih niti i između duplih slojeva magme mogu uzrokovati nagle promjene tlaka.

Ako, kao što je navedeno gore, razlika između slojeva postane prevelika, dvostruki sloj može eksplodirati, ispuštajući trenutačno svu energiju. Dakle, potresi se mogu smatrati oblikom podzemne munje. Ako postoji prekid u slojevima, što na kraju dopušta magmi da dođe do površine, stvara se električni strujni krug i munja će iskočiti iz stožca vulkana.

Ako su potresi podzemne munje, onda su možda seizmički valovi gromovi. U tom slučaju, čini se vjerojatnim da većina oslobođene energije nastala tijekom potresa nije nastala iz lomljenja i kretanja tektonskih slojeva, več je rezultat detonacije električne energije aktivirane unutar matrice.

 


 




 

Najveći kristali na svijetu - Gigantska kristalna špilja u Meksiku


Spektakularna gigantska kristalna špilja je povezana s Naica rudnikom u Chihuahua-i u Meksiku. Nalazi se na 300 metara ispod površine zemlje, njena glavna dvorana sadrži jedne od najvećih pronađenih kristala na svijetu, u ovom slučaju kristale Selenita. Neki od kristala Naica-e imaju dužinu od 11 metara i dijametar od 4 metra, te dosežu težinu od 55 tona.
 
Kristalna špilja

Uvjeti koji vladaju u ovoj špilji su ekstremni jer je u njoj temperatura konstantna i iznosi 58 stupnjeva Celzijeve ljestvice i također ima i visoku vlažnost od nevjerojatnih 98-99%, što dodatno potvrđuje da je ova špilja opasan okoliš za sve one koji u njoj obitavaju više od 10 minuta bez pravovaljane zaštitne opreme (aparati za disanje, zaštitna odjela koja se hlade ledom, boce s kisikom, itd..).
 
Kristalna špilja

Kristali u Naica-i su formirani prije nekih 500.000 godina i stvoreni su podzemnom magmom (koja se nalazi neposredno ispod špilje) koja održava temperaturu vode na stabilnih 50 stupnjeva Celzija, te otapaju minerale uključujući i gips. Ovaj proces dozvoljava kristalima Selenita da rastu u nevjerojatnim omjerima, kakvim ih i danas imamo prilike vidjeti.
 
Kristalna špilja

Rudari iz istoimenog rudnika su prvotno otkrili 1910. godine ulaz u „Cueva de las Espadas” ili Špilju Mačeva, koja se nalazi 120 metara niše od Naice. Sama Špilja Mačeva je bila zbunjujuće otkriće jer su u njoj rasli kristali od jednog metra duljine, otkriće Naice 2000. godine se graničilo sa znanstvenom fantastikom.
 
Kristalna špilja

Špilja kristala Naica leži na bogatim depozitima srebra, cinka i olova te ima oblik potkove, kristali rastu iz vapnenca, ali je problem što se raspadaju na vanjkom zraku tako da je osnovan Naica prijekt koji konstantno čuva njen okoliš na izvornim temperaturama i pumpa vodu iz špilje kako ne bi bila poplavljena.
 
Kristalna špilja

Još jedna dvorana je pronađena 2009. godine, ona je nazvana Ledena Palača i nalazi se na 150 metara dubine i nije poplavljena, ali su njene kristalne formacije mnogo manje, isto tako njeni kristali ne rastu u pravilnim izduženim oblicima već kao lopte i glavice kupusa.


Izvor: Tourism on the Edge i Wiki

Preneseno sa: http://matrixworld-hr.com


 

 




 

Marjan Vejvoda - Tehnologija je u temelju pogrešna


Matulji – Svakih par tjedana sjetim se svog susjeda, profesora Marijana Vejvode, koji je svojom osebujnom i nadasve zanimljivom pojavom začinio domaću intelektualnu i modnu scenu. Uspio sam tako iskopati jedan stari članak, objavljen prije otprilike šest godina u listu za kulturu mladih ”Val”, nešto prije nego što je list progutao povijesni mrak.

Inače, priča o Valu vrlo je zanimljiva, budući da se oko te nekakve ideje mladenačkog stvaralačkog bunta okupila sva svita ljudi koji danas ”dišu” zrak takozvane društvene scene Opatije – uz moju malenkost, tu je i Nikola Cvjetović (internetski medijski mogul), Damir Stenifl (strip-legenda), Ernie Gigante Dešković (ištrijanski političar, zamjenik gradonačelnika), Marin Tomić (novinar i glazbenik)…

No, priču o ”Valu” ostavit ćemo za neku drugu priliku, a danas, ”drito iz naftalina” donosimo jedan od mojih najranijih novinarskih uradaka – ”štoriju” o profesoru Marijanu Vejvodi i njegovim neobičnim izumima… Iako je priča pomalo zastarjela (recimo na jezercetu Fenixvea već odavno niknula je garaža), kontekst i dalje drži vodu.

Davor Žic

——————

Za razgovor sa profesorom Vejvodom mjesec dana sam se intenzivno psihički spremao, trenirajući mozak nad oko 300 stranica materijala (ne računajući jednu knjigu i dva filma) koje mi je dao kao uvjet da shvatim kontekst onoga o čemu ćemo razgovarati. Marjan Vejvoda je apsolutno atipična osoba koju većina Riječana zna kao “tipa u suknji”, a koji za sebe kaže da mu je životni moto Tzu-Gungova parabola o opasnosti tehnologije, koju možete pročitati nešto niže. Predaje na dva riječka fakulteta i bavi se umjetničkim radom. Povod višesatnom razgovoru bila je njegova umjetnička instalacija “Auto-lopata”, koju on vidi kao sredstvo za liječenje ovisnosti o tehnologiji, a koja je dobila nagrade na nekoliko domaćih i inozemnih natječaja, među kojima i na drugom Zagreb film festivalu. Razgovarali smo i o epizodi sukoba sa Fenix-veom oko gradilišta podzemne garaže koja već nekoliko godina stoji u centru grada, kraj donje zgrade Filozofskog fakulteta. U fokus javnosti događaj je izašao nakon što je grupa studenata i profesora jedno vrijeme svakodnevno održavala prosvjede na tom terenu, zahtijevajući da se on pretvori u park. Prof. Vejvoda inače ne podnosi novinare koje smatra jednim od najgorih slojeva društva, odgovornim za mnoge loše stvari (među kojima i rat nakon raspada Jugoslavije), a samnom je odlučio razgovarati tek nakon što sam se pristao upoznati sa “pozadinom stvari”.

VAL: Kad sam razgovarao s drugim ljudima o Vama, koristili su riječi poput “čudan”, “neobičan”, “drugačiji”, a netko je čak rekao da ste “ili potpuno lud, ili najnormalnija osoba koju poznaje”. Uglavnom, pitanje je kako Vi doživljavate samog sebe?

VEJVODA: Imam prijatelja u Rijeci koji uvijek kad me vidi pita: “Pa što ti još radiš u Rijeci, to nije mjesto za tebe?”, jer, kao, drugačije mislim od ovdašnjih ljudi. I ja ga uvijek pogledam i ne znam što da mu odgovorim, je li mi mjesto u Rijeci ili nije. Budući da su, kad je počeo rat, iz Rijeke u Zagreb pobjegli svi intelektualci koji su držali kulturu grada, praktički nije ostao nitko tko bi se brinuo za kulturu. Fabrio je otišao, Ivan Rogić Nehajev je otišao, Mrduljaš je otišao. Svi su otišli u centar i sad se svi iz Zagreba smiju kako je Rijeka “seljački grad”, iako je Rijeka jako urbana cjelina, pa čak i preurbana jer ovisi o tehnologiji. I zato se meni čini da mi je sudbina namijenila ulogu koja se u Britaniji za vrijeme industrijske revolucije koristila kao profesija. Engleski tvorničari su imali ljude koji su imali zadatak da ujutro bude novoformiranu radničku klasu, koja je još imala seoske navike da spavaju duže. Ti ljudi su kroz prozor sa dugačkim štapovima škakljali ljude po tabanima da bi se probudili. Ja imam osjećaj da, na neki način, imam tu ulogu, da škakljam ljude, ne po tabanima, nego po glavi, da bi se probudili.

VAL: Nije li malo prepotentno sebi dodijeliti takvu ulogu “spasitelja Rijeke”?

VEJVODA: To, istina, djeluje malo prepotentno, međutim, mislim da sam uspio shvatiti jednu stvar, u edukaciji posebno, koja se proširuje na cijelu kulturu, na neki način. Primjetio sam da postoji cenzura znanja koje se uči po školama i na fakultetima s namjerom da se društvo usmjerava u jednom smjeru koji je sve, samo ne održiv. Smatram da sam u životu radio i bio u barem osam raznih “vremenskih paketa” i da sam najrazličitije stvari radio i utoliko sam drugačiji od ostalih, jer se nikad nisam uhvatio za neku specijalizaciju. Rođen sam početkom drugog svjetskog rata, te sam od 11-13 god. bio u Brazilu, maturirao u Karlovcu, u istoj školi kao i Nikola Tesla, fakultet u Zagrebu, bio na postdiplomskom u Baltimoreu, SAD. Zatim sam bio četiri godine na zaštiti samostana (??) u doslovce, pustinji na Braču. Sudjelovao dam dvije godine u proizvodnji projekta zaštite spomenika kulture na Cresu, i konačno, predajem na dva fakulteta u Rijeci više od 10 godina. Kada netko ima tako različite životne situacije i iskustvo, onda može dobiti neku sliku stanja u svijetu, i u to sam skoro potpuno uvjeren da je nešto što ljudi jednostavno nemaju vremena naučiti i znati, jer nemaju toliko različitih iskustava da mogu uspoređivati stvari. Tim više što sam teoretski dio stekao iz jedne knjige koju sam počeo čitati završetkom fakulteta, a imam je i dan danas i čitam je kao malu Bibliju, a to je “Kibernetika i društvo” Norberta Wienera, knjiga koju smatram da je temelj za razumijevanje naše civilizacije. On je u toj knjizi, koja je početak znanosti o kibernetici, postavio osnovnu znanost bez koje danas ne bi postojalo informatičko društvo. Knjigu je jako malo ljudi pročitalo, iako mnogi koriste tehnologiju koja je u njoj definirana. Pa se onda radi o jako opasnoj situaciji, na koju je upozorio i sam Wiener rekavši da daje čovječansvtu jednu novu znanost, koja se može koristiti za njegovo spasenje, a istovremeno za njegovo uništenje. Budući da danas tehnolozi, ekonomisti i doslovce svi koriste kibernetske tehnike, a nikad nisu pročitali uputu čemu cijela stvar može služiti, onda se događa katastrofa. I tu si, recimo, dajem za pravo da sam donekle prepotentan i umišljen, zato što jednostvno oko sebe vidim taj nedostatak koji je stvar odgoja i škole koja je usmjerena da se nikad ne pita što je kontekst, a kontekst je sve. Znači, malo se ljudi brine o cjelini.

VAL: Smatrate li u tom pogledu sebe inteligentnijim od ostalih, ili jednostavno bolje upućenim?

VEJVODA: Inteligencija je jedna vrlo relativna stvar, radi se o informiranosti. Ja sam pesimist, odnosno, pesimist definiran kao dobro informirani optimist. Jednostavno se ovdje radi o jednom dubokom uvjerenju da nešto temeljno nije u redu, a to nije nikakva filozofija, već jedna politika koja me na neki način upućujue da je društvo pod kontrolom nekih sila kojih nije niti svjesno.

VAL: Koje su to sile, kad ste već krenuli u tom smjeru?

VEJVODA: Te sile su sile onoga što se zove centralizacija, kolektivizam i sve ono što nosi jedna tehnička civilizacija kao što je ova naša, i, doslovno, industrijsko društvo koje smo stvorili je društvo koje vodi doslovno i direktno u tiraniju, a ne u slobodu, kao što se tvrdi. Ta varka koja je stvorena vjerojatno je najopasnija stvar koja se mogla dogoditi. Iako ljudi u dubini moraju znati što se događa, stvar je opet u tome da je emocionalni mehanizam straha u toj mjeri zavladao da se stvari odvijaju potpuno suprotno od onoga čemu je cijeli ovaj život u stvari namijenjen.

VAL: Kakav mehanizam straha? Straha od čega?

VEJVODA: Strah od onoga što je zanemareno barem dvije tisuće godina, a to je da se naša cijela civilizacija temelji na grčkoj civilizaciji, koa se, opet, temeljila na vrhunskom pravilu iz Pitijinog proročanstva, a to je “Spoznaj samog sebe”. Budući da smo to zanemarili i bavili se samo materijalnim razvitkom, duhovno je polako nestalo, i u stanju u kojem ne spoznajemo sami sebe, onda nas spoznaje netko drugi. Spoznaje nas naša projekcija u onom što je naše tijelo, a naše tijelo je zapravo sve, i ono se zapravo može pretvoriti i u stroj, industriju koja nam se sada vraća kao bumerang i gubimo slobodu od vlastitog proizvoda, koji smo krivo usmjerili, krivo projicirali.

VAL: Jeste li vi tehnofob? Mislite li da je tehnologija u globalu loša ili je samo pogrešno primijenjena?

VEJVODA: Ona je u temelju kriva, zato što je dio prošlosti, prošlih “paketa vremena”, kako to kažu u Davanhuru. Stalno upozoravam na Tolkiena i pogotovo, Zvjezdane ratove, koji već 20 godina pokušavaju čovječanstvu objasniti da je tehnologija stara priča i da se moramo nje čuvati jer ne vodi nikuda, samo u propast. Ako nismo prepoznali ono što nam je pred nosom i što Hollywood proizvodi, onda ne znam što treba raditi.

VAL: Postoje ljudi koje govore da Zvjezdani ratovi pokazuju način na koji čovjek treba implementirati u vlastiti život, tj. kako proizvesti suživot čovjeka i tehnologije.

VEJVODA: Da, samo rezultat toga je u filmu, koliko vidim, razaranje. Ako pogledamo kako i zašto je Darth Vader nastao i kako je uništeno 1 500 000 planeta, ja uopće na razumijem kako netko može podupirati tu tvrdnju. Da bi se shvatilo Zvjezdane ratove, treba znati nešto o Josephu Campbellu, o kojem ni u Europi ne znaju puno. On je najveći autoritet za mitologiju i surađivao je s Lucasom na Zvjezdanim ratovima. On je pokušao čovječanstvu objasniti kako funkcionira mitološka matrica koja se praktično održava uvijek, i on mitologiju zove glazbom svemira. Prema tome, Zvjezdani ratovi su objašnjenje te glazbe svemira, mitološke matrice u kojoj, zapravo, živimo stalno, a koja se temelji na upozorenju da je najveće zlo koje postoji moć. A moć nastaje iz dobročinstva, ali pod dva uvjeta: brzo i po planu dobročinitelja. A tehnologija ništa drugo ne čini nego se rukovodi tim principom: daje nam pomoć brzo i po planu onih koji su zamislili tehnologiju.

VAL: U biti, onda se trebamo vratiti životu bez tehnologije, trebamo se vratiti gdje? U feudalno doba, kameno doba ili još dalje? Kako projektirati svoje živote bez prisustva tehnologije?

VEJVODA: Situacija je takva i to Norbert Wiener vrlo jednostavno objašnjava: da smo mi u toj mjeri već izmijenili ljudsku okolinu, uopće prirodnu okolinu, da se sad moramo mi mijenjati da bi se uopće prilagodili toj novoj okolini. Mi nemamo nikakve šanse da se vraćamo nazad, nego možemo ići samo naprijed. A kako će naprijed izgledati, to samo dragi bog zna. Ali, u svakom slučaju ne vjerujem u nikakav povratak jer povratka nema.

VAL: Je li Vaš projekt Auto-lopata nekakav vodič prema novoj budućnosti? Vi tvrdite da je svrha cijelog projekta Auto-lopate izliječenje od ovisnosti o tehnologiji. Možete li pojasniti na kojim principima cijela stvar funkcionira?

VEJVODA: Auto-lopata je samo jedan pomoćni princip, jedna fizička sprava, koja spaja nešto što je sirova tehnologija, automobil, i nešto što je ljudski rad, direktno upotrebljen za održavanje života, znači lopata. Lopata koja je simbol kopanja zemlje da bi dobili urod, a volan je simbol vožnje automobilom koji zapravo nema nikakvog smisla. Prema tome, budući da smo ovisnici, budući da nas je tehnologija omekšala i učinila neotpornim na bilo kakve boli i fizičke napore, sad smo u stanju ovisnosti iz koje bismo se trebali izvući tako da ne činimo to naglo, već da se postepeno odvikavamo od tih olakšavanja i pojednostavljivanja životnih funkcija na ono što je normalno. A to je da svaki čovjek ima svoje vlastito životno iskustvo u prirodi, tamo gđe živi i da imitira stablo, a ne pticu, zato jer je stablo puno adekvatnije živo biće nego ptica, u ovom slučaju.

VAL: Kako Vam ide s Auto-lopatom, kako je prihvaćena? Mislite li da su ljudi shvatili o čemu se tu radi?

VEJVODA: Do sada, gdje god sam prijavio taj projekt, svuda je bio prihvaćen i ljudi to jako dobro shvaćaju jer znaju da je to njihov problem. Svi smo svjesni toga, nema ljudi koji zapravo nisu toga svjesni, vidimo to oko sebe i znamo zbog tisuću stvari da su stvari prešle u ovisnost jer, kao što znamo, ima jedna istina da mozak i um pumo brže dolaze do istine od emocija i tijela. I to je jedan od mehanizama koji funkcionira. Mi svi znamo, manje-više sve, i u tom smislu ja nemam nikog što učiti. Ali, ono što je bitno da se upozori jest da zbog toga što imamo emocije i imamo tijelo, ono ne dozvoljava de se mijenjamo. Prema tome Auto-lopata ima za cilj da fizički tijelo vježba u smislu da se pokuša vratiti na nekakve normalne funkcije u okviru prirode. Ako uopće nađe negdje mjesto da može kopati.

VAL: U cijeloj toj prici pojavljuju se i dva relativno nepovezana lika. Kakve veze imaju s Auto-lopatom i jedan sa drugim Franjo Asiški i Tzu-Gung?

VEJVODA: Cijela stvar je povijesna. Nastanak tehnologije nije se desio preko noći, nego se razvija kroz tisuće godina i to je akumulacija određenog smjera kretanja ljudske misli. Prema tome, 700 godina od danas u prošlost, kada je Sv. Franjo čovječanstvu pokušao objasniti da je čovjeku mjesto sa ovom planetom i sa ovom prirodom, i da je Krist dao život zbog kozmičke skromnosti, to je njegova definicija, on je prema povijesnim podacima skoro izgubio glavu zbog toga, jer je crkva, koja je već tada imala jaku instituciju smatrala to herezom. Međutim, budući da je bio jako popularan, Sv. Franju nisu mogli ubiti, tako da su, čim je on umro, spalili četiri njegova sljedbenika. Prema tome, crkva je zadnjeg nasljednika Krista maknula u stranu i pretvorila jedan kršćanski red koji se trebao baviti ekologijom i zaštitom cijele civilizacije u najmilitantniji red. Sveti Franjo je jedan od ljudi koji je osjetio opasnost nastanka tehnologije. Drugi je Tzu-Gung čija parabola zapravo testira svijest jednog kineskog seljaka, gdje jedan birokrata koji kontrolira da se nitko ne bavi mišlju da počne pokretati tehnologiju, jer su Kinezi zbog nečega, nekog valjda, vrlo davnog iskustva znali da to nije u redu, postavlja mudracu Tzu-Gungu pitanje zašto si ne olakša život strojem koji će mu vaditi vodu iz bunara. Ovaj mu odgovara sa tzv. šest stavaka o tehnologiji gdje se vidi kako tehničke promjene upućuju ne samo na to da se događaju kao takove, već one mijenjaju i životne navike i obrasce mišljenja i vrednovanja. Tzu-Gungovu parabolu nastojim studentima dati tako da je nauče napamet, skoro kao Očenaš i da se vježbaju u tome da je stroj u najdoslovnijem smislu nemoralna stvar na ovoj planeti.

VAL: Znači, Auto-lopata prerasta iz tih početnih okvira i sad već postaje jedan multimedijalni projekt. Što je slijedeći korak?

VEJVODA: Upravo tako. Isto kao što se svaki čovjek individualno liječi od neke bolesti ili nastranosti, tako i društvo u cjelini se može liječiti. Svaki pojedinačno neka sebi odabere tehniku liječenja, od psihijatra, psihologa do raznih duhovnih tehnika, a što se tiče društvenog liječenja, onda ta Auto-lopata može biti lijepi primjer da se otvori jedan stalni natječaj da ljudi izmišljaju razne sprave gdje će javno i multimedijski, kao što ste rekli, moći vježbati prvo svijest o tome da su ovisni, a kasnije i da se fizički polako toga rješavaju. Kako sam ja zamislio svoju Auto-lopatu jest da je ona počela kao predmet, a poslije se pretvara kao osnovna tema za dramu, balet, za operu, operetu i imam namjeru da nastavim s time i da proširujem cijelu ideju na raznorazne načine, medije i oblike prikazivanja tog problema. Tako da, Auto-lopata je multimedijalni projekt, točno, i bio bih veseo kad bi to proširili kao stalni natječaj za sve koji žele sudjelovati u svom liječenju preko društvenih procesa.

VAL: Prijeđimo na neke druge Vaše projekte. Tvrdite da je Vaša misija da pobuđujete neke ideje u ljudima, da ih upućujete na nešto. Što ste Vi, kao jedan od idejnih vođa (s prof. Butkovićem) htjeli poručiti projektom Fenix-ve ili “Od parka do parka”?

VEJVODA: Fenix-ve je bio predivan primjer gdje se pokazalo upravo kako je koruptirano društvo danas u tim tehnološkim promjenama koje se stvaraju posredstvom ratova, jer Fenix-ve je nastao kao posljedica naglih promjena u društvu, da bi se ono još više usmjerilo prema centralizaciji koja je vođena tim tzv. tehnološkim napretkom, pa je u Rijeci onda trebalo doći do nove vježbe kapitala i protoka novca, kako bi se uključili u tzv. tranzicijske procese i trebalo je bilo što graditi, po mogućnosti u centru, da se to vidi i da bude što skuplje. I normalno, budući da osnovni cilj nije bio da se olakša promet u gradu jer je to prosto nemoguće na tom mjestu, stvar se završila tako kako se vjerojatno i treba završiti.

VAL: Kako?

VEJVODA: Tako da se počelo raditi jedan projekt koji nije imao apsolutno nikakve znanstvene osnove za gradnju, jer kroz stoljeća znamo da to mjesto nije za gradnju, i čak u povijesnim knjigama piše, tj. upozorava se, da je to teren s jakom podzemnim vodama. Međutim garaža i cijeli taj hotelsko-apartmanski projekt se počeo graditi bez ikakvih geoloških analiza, jer su one naručene tek kada se počelo s gradnjom, a to smo našli u dokumentima koje smo izronili iz vode, jer su bili doslovce pobacani u jezero. Tako da je, zbog izbijanja podzemnih voda, koje su stvorile jezerce, cijeli taj projekt stajao godinama potpuno napušten, ali se gradilište počelo pretvarati u vrlo interesantnu prirodnu okolinu. I kad smo shvatili da je jedna potpuno bezumna ekonomska akcija proizvela, nesvjesno, jedan vrlo zanimljiv rezultat, onda smo mislili da će se naći netko tko će shvatiti da se velike greške mogu pretvoriti u lijepe rezultate. Međutim, očito da nije bilo ni imaginacije ni humora ni političke volje da se to shvati pa onda jedino što nam je ostalo jest jedna lijepa dokumnetacija o tom parku koji je mogao danas biti atrakcija, samo da se to pretvorilo u staklenik kakve vidimo u Francuskoj na južnoj obali i kada bi ljudi imali jedan izvanderan komadić prirode usred urbane cjeline. To je bila naša akcija, to je bio glavni cilj, zapravo ukazati na nešto što je atipično i što se ljudima čini čudno, a što je u biti zadivljujuće. Međutim, ipak još uvijek funkcionira srednjevjekovna ikonografija, i, ja bih rekao, ponos onih koji su krenuli u projekt i koji ga nisu mogli ne dovršiti po svojemu. Opet je onaj proncip moći bio u akciji, dakle rješenje se ostvaruje brzo i po viziji dobročinitelja. Znači, stalno se vraćamo na teme Tolkiena i Zvjezdanih ratova.

VAL: Na početku ovog razgovora rekli ste da je kontekst sve. Što stoji u pozadini priče sa Fenix-veom?

VEJVODA:Samo ime Fenix-ve govori nam što se u biti dogodilo u tom takozvanom kontekstu cjeline postojanja, doslovno. Fenix znamo da je ptica koja se rađa iz pepela, dakle nešto što se obnavlja u vječnost. Dodatak “ve” je Venecija, čisto praktični dodatak zbog čovjeka koji je investirao u cijeli projekt s Riječanima, tako da ono što se dogodilo u stvarnosti odražava potpuno simbol imena Fenix. Kroz vatru i oganj strojeva i nasilje nad prirodom i nad gradskim tkivom, koje se u jednom trenu zaustavilo zbog toga što je cijela stvar bila temeljena na raznim makinacijama, stvorilo se nešto što je bilo vrlo pozitivno u istoj onoj mjeri u kojoj je cijela nakana bila loša. Kad se nešto počne tako poklapati - ime sa događajem - onda se to naziva sinhronicitet, dakle nešto što nije slučajno zato što ima veze sa višim razinama naše svijesti i što je bila jedna od glavnih motivacija da smo mi to tamo zapravo i radili jer smo osjetili da tu postoji nešto lijepo, nešto gdje se može nešto naučiti, gdje je grad mogao dobiti jedan predivan spomenik svojoj gluposti, a istovremeno svom Božjem jedinstvu, u najdoslovijem smislu.

TZU-GUNGOVA PARABOLA:

Ako koristim stroj, sve radim kao stroj.
Ako sve radim kao stroj, i srce mi postaje stroj.
Ako mi srce postaje stroj, gubim svoju 'jednostavnost'.
Ako izgubim svoju 'jednostavnost', više ne znam kamo strijemi moj duh.
Ako ne znam kamo strijemi moj duh, to je nečasno.
Nije da ne znam za takve stvari (tehnologiju), sram me je da ih koristim.



Članak prenesen sa: http://www.liburnija.net



 

Više članaka...

Stranica 5 od 13

5

Jedinstvenih posjetitelja:

mod_vvisit_counterDanas916
mod_vvisit_counterJučer1357
mod_vvisit_counterOvaj tjedan3609
mod_vvisit_counterOvaj mjesec37971
mod_vvisit_counterUkupno od 01.08.2010.1583534

Online:

Trenutno aktivnih Gostiju: 179